Protiv plemenskog zaborava – Dr Živko Andrijašević

Iza priča o gladnim godinama u Kučima krije se naklonjenost prema Turcima

Crnogorska istoriografija postepeno ide unazad. Od koliko-toliko ozbiljne naučne discipline, koja je krajem sedamdesetih godina 20. vijeka dostigla svoj vrhunac, crnogorska istoriografija se početkom 21. vijeka, nažalost, vraća svom romantičarskom izvorištu. Nekritičnost, plemenska mitomanija i idealizacija političkih istomišljenika, ponovo uzima maha i postaje sve dominantnija u priči o prošlom. Istorijska vizura crnogorske prošlosti, koja je formirana zahvaljujući predanom istraživačkom radu i akribiji uglednih crnogorskih istoričara, danas postepeno nestaje pred naletom jedne nove generacije istoriografa. Mnogi školovani istoričari, zajedno sa priučenim skribomanima koji se predstavljaju kao njihove kolege, već desetak godina predano rade na stvaranju romantičarske i jednostrane slike prošlosti Crne Gore u kojoj istaknuto mjesto zauzimaju njihovi “slavni preci” i rođaci po ideološkoj liniji. U njihovim radovima nema novih istraživačkih pomaka, niti ima novih promišljanja, ali zato ima pokušaja da se potisne ili jednostrano prikaže sve ono što njihove plemenske ili ideološke favorite prikazuje u negativnom svijetlu. Drsko i beskrupulozno ovi novi istoričari izdajnike preobraćaju u žrtve, grešnike u zavedene, a nasilnike u patriote, i to samo zato što u njima, po ideološkoj ili plemenskog liniji, prepoznaju svoje bliske srodnike. Koliko su tumačenja ovih novih istoričara pristrasna, jednostrana i površna, posebno se uočava prilikom obrade nekih spornih pitanja iz crnogorske istorije 19. vijeka. Evo konkretnih primjera.
Pišući o sukobu između crnogorske države i brdskih plemena, Kuča, Bjelopavlića, Pipera, u vrijeme vladike Petra II i knjaza Danila, pojedini istoričari nastoje da prikriju izdaju koju su pojedinci iz ovih plemena počinili ili da za tu izdaju nađu uvjerljivo opravdanje. Nesporne istorijske činjenice, koje oni svjesno prećutkuju ili neobjektivno tumače, otkrivaju tu njihovu namjeru. Navodimo samo neke od tih činjenica koje su istoričarima poznate više od pedeset godina.
Jedan od najranijih dokaza da su Kuči bili naklonjeni Turcima potiče iz 1842. godine. Taj dokaz je Njegoševo pismo Kučima iz 1842. godine u kome se, pored ostalog navodi: “Što se odbijate od svoje vjere i od svoje braće? Ja ću vama svaki lijepi način od svake stvari učiniti. Ne hćeste li vi k mene sada doći, a vi ćete jopet akobogda i po ružnom.” Ma kako tumačili ove Njegoševe riječi, zaključak je nedvosmislen: neki su se Kuči bili “odbili” od svoje vjere i od svoje braće. Tako barem tvrdi Njegoš u pismu koje je objavljeno 1953. godine.

——————————————————————————–

Ako Njegoša smatramo nepouzdanim svjedokom ili intrigantom, postoje i pouzdani austrijski izvori koji svjedoče o turkofilskoj partiji u Kučima. Prema saznanjima austrijske diplomatije, koja je pratila prilike u crnogorskom okruženju, u Kučima su bile brojnije pristalice skadarskog paše nego crnogorskog vladike Njegoša. Sredinom 1845. godine u jednom izvještaju se navodi da je na Cetinje došlo oko 60 Kuča da bi izrazilo pokornost Njegošu, dok je u Skadar na poklonjenje pošlo 113 Kuča. U depeši zadarskog namjesnika iz 1845. decidno se tvrdi: “Postoje dvije partije u Kučima. Jedni Kuči žele da priznaju Njegoševu vlast, dok drugi hoće da ostanu pod turskom vlašću.” Ova depeša nastala je na osnovu preciznih informacija koje je zadarski namjesnik dobio od austrijskog diplomate iz Skadra. Na desetine dokumenata ovakvog sadržaja objavio je akademik Jevto Milović (1986).
Podgoričanin Filip Lainović, koji je u vrijeme knjaza Danila bio u diplomatskoj službi u Skadru, često je bio u pašinoj blizini. Desetak njegovih izvještaja o vezama između Kuča i Osman-paše nalazi se u arhivu na Cetinju, a podaci iz tih izvještaja saopšteni su u zborniku “Sto dvadeset godina od oslobođenja Podgorice” (Podgorica, 2000). Ako je knjaz Danilo zbog političkih razloga mogao biti pristrasan, Lainović nije. On je, jednostavno, bilježio ono što je kao obavještajac saznao, i ta saznanja dostavljao je knjazu na Cetinje.
Sve navedeno svjedoči da u vrijeme odmetanja djelova Kuča, Pipera i Bjelopavlića od Crne Gore, četrdesetih i pedesetih godina 19. vijeka, nema podatka koji bi ukazao da je njihova turkofilija isključivo posljedica represije Cetinja. Zato neće baš biti da je nasilništvo knjaza Danila gurnulo Kuče i Bjelopavliće u zagrljaj skadarskog Osman-paše. Izvori koje smo citirali potvrđuju da su neki Kuči u taj zagrljaj pali i prije knjaževe vladavine. Da nije kojim slučajem Njegoš organizovao kaznenu ekspediciju protiv Kuča, i time uticao da Kuči prekrste noge u Skadru? Čak i plemenski istoričari kažu da nije. Zar nije onda pošteno da se za brdsku turkofiliju potraži neki drugi uzrok?

——————————————————————————–

Neki plemenski apologetičari dosjetili su se da turkofiliju svojih predaka opravdaju ekonomskim razlozima, tj. glađu. Navodno, nedostatak žita natjerao je neka brdska plemena da spas za sebe i svoju izgladnjelu porodicu potraže u Skadru. Djelimično su u pravu: skadarski Osman-paša je zaista davao žito Brđanima i Crnogorcima u vrijeme “gladnih godina” ne bi li ih tom uslugom odvojio od cetinjskog gospodara. No, da li su “gladne godine” jedini uzrok? Ako je 1846/1847. bila “gladna godina”, nije valjda glad vladala i 1842, 1845, 1854. godine, kada su “izleti” u Skadar bili isto tako česti? Pa i da prihvatimo činjenicu da je od 1842. do 1856. neprestano u Kučima vladala glad, opet ostaje neobjašnjivo kako je jedan dio Kuča u takvim okolnostima uvijek ostajao vjeran Cetinju. Zar nijesu i oni bili gladni? Ili postoje djelovi Kuča u kojima žita uvijek ima na pretek? Neko će reći: možda je ovom procrnogorskom dijelu Kuča Njegoš nekako slao pomoć u žitu, pa ih skadarski paša nije mogao potkupiti. Neka bude da je vjernost dijela Kuča Crnoj Gori kupovana žitom, ali ostaje pitanje zbog čega je poveći dio Kuča između crnogorskog i skadarskog žita birao ovo drugo? Jedan od mogućih odgovora je da se najčešće bira ono što je jeftinije.
Priča da su “gladne godine” uzrok Kučkoj turkofiliji nekako bi uvjerljivije zvučala da nije Bjelopavlića. Ako se Kuči mogu svoje veze sa skadarskim pašom objašnjavati nedostatkom žita, Bjelopavlići ne mogu. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što su im crnogorski pazari bili bliži i dostupniji nego skadarski. Bjelopavlići su mogli nabavljati žito tamo gdje i Katunjani, ako im je bilo za nevolju. I koji je onda uzrok pojave turkofilske struje u pitomim i plodnim Bjelopavlićima? Nedostatak žita, nesumnjivo, nije. Uostalom, da su glad i nemaština tako važan faktor u političkom opredjeljivanju, ne samo da bi svi Katunjani bili turkofili, nego bi odavno i vjeru promijenili.

——————————————————————————–

Srpska štampa pisala kako turski Osman paša novcem i oružjem pomaže Kuče koji potežu na njegovu stranu

Podijeljenost Kuča na proturske i procrnogorske bila je poznata i srpskoj štampi, pa “Srbske novine”, br. 25, od 29. marta 1846. donose i ovu vijest: “Ovde nedavno bio je boj među Kučima, tj. pobiše se prva dva plemena između sebe, Čejovići i Ivanovići. Ostalo je 8 mrtvi i do 15 ranjeni. Ovo su dve protivne strane, od koi jedna poteže na stranu vladičinu, a druga paše skadarskoga. Paša je svojoj strani opremio do 100 oka rakije i na svakoga ranjenika po 5 talira, i suviše ljekara. Paša strašno svoju stranu podpomaže: daje odelo, oružije, novce i obećava svagdašnju zaštitu.” Ovaj članak iz “Srbskih novina” objavljen je još 1951. godine, u knjizi koju je izdala SANU.
Slično je bilo držanje dijela Kuča prema Turcima i za vrijeme knjaza Danila. U pismu ruskom konzulu u Dubrovniku, jula 1854, dakle dvije godine prije “pohare Kuča”, knjaz Danilo sa žalošću konstatuje: “Od ovu stranu nekoliko vremena mogao sam se uvjeriti od više pouzdanij izvora kako skadarski zabit Osman-paša i ove godine kao prošlije pobunjuje dijel Kučah, Pipera i Bjelopavlića da se mene odmetnu, amo črez neki vjerolomnij glavara, obećajući kao što je naučio novac i bogato odijelo s oružjem.” U isto vrijeme, knjaz Danilo se žali i austrijskom okružnom kapetanu Dojmiju:
“Mnogi glavari od Kučah, Pipera i Bjelopavlića, po zlim nagovorom i bogatim mitom skadarskog zabita Osman paše odmetnuše mi se i protivo mene pobuniše nekoliko naroda…”
Napominjemo da je knjaz Danilo imao veoma pouzdane podatke iz Skadra o vezama između nekih plemena i Osman-paše, tako da ne može biti sumnje u tačnost informacija koje je dostavljao predstavnicima stranih država.

——————————————————————————–

Marko Miljanov pokušao da sakrije dio kučke prošlosti

Ono što se na Cetinju znalo o uzrocima odmetanja Kuča od crnogorske vlasti najprije je pokušao da ukrije vojvoda Marko Miljanov. On je u svojoj knjizi “Pleme Kuči” naveo da je do crnogorsko-kučkog sukoba došlo zbog nepristajanja Kuča da plaćaju porez:
“U ovo vrijeme knjaz Danilo zatraži od Kuča da plaćaju danak i da im postavi sud. Kuči ne kćeše čut o danku, jer ga nijesu ni Turcima plaćali. Ovakav odgovor ražljuti knjaza Danila, te pošlje na nji veliku vojsku sa svojijem bratom Mirkom…”

Očigledno, vojvoda Marko je pokušao da prepravlja istoriju, ne bi li nekako ukrio neugledniji dio plemenske prošlosti. Kada su se pedesetih godina 20. vijeka ovom problematikom u svojim knjigama pozabavili istoričari Branko Pavićević i Tomica Nikčević, pokazalo se da je vojvoda imao kratke noge.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


12 + one =