Tužbalica sestre nad Njegoševim odrom – Vuk Vrčević


Predgovor napisala i priredila dr Radmila Pešić:

Vuk Vrčević je u vreme najživljeg rada na skupljanju narodnih umotvorina u Trebinju, 1868. godine, sastavio zbirku »Svakojake narodnje tužbalice ili naricanje žena za mrtvijema po Boki Kotorskoj, Crnoj Gori i Hercegovini«. Ovaj rukopis, spremljen za štampu, sadrži šezdeset osam različitih tužbalica: trideset pet su nove, dotad neštampane, koje je slušao u Risnu, Crnoj Gori, a najviše po Hercegovini, ostale su već ranije bile objavljene. Uz svaku tužbalicu Vrčevic je dao zanimljive i značajne beleške o načinu tuženja, o ženama koje tuže kao i o licima koja se oplakuju.
Od svih tužbalica u ovoj zbirci bez sumnje je najzanimljivija »Tužba nad Vladikom Crnogorskijem Petrom Petrovicem II«. Vuk Vrčević je imao prilike da više puta dođe u lični kontakt sa Njegošem. On je živeo u Budvi kao trgovački pomoćnik kada ga je, čuvši za njegovu pismenost, pozvao mladi Njegoš 1830. god. za pisara, ali ne dobivši saglasnost roditelja Vrčević je ostao na starom mestu. U proleće 1836. god. duže je vremena proveo uz Njegoša u manastiru pod Mainama, kada mu je vršio sekretarske poslove i prepisao »Svobodijadu«. Za vreme bolovanja, dok je Njegoš boravio na Prčanju, Vrčević ga je u više mahova obilazio. Ne znamo da li se Vrčević, koji je u vreme Njegoševe smrti bio pisar kotorske opštine, našao kraj Vladičina odra, kako se iz beleške zaključuje, ali je malo verovatno da je tužbalicu mogao u tom času zapisivati. Zanimljivo je da Vrčević ovu tužbalicu pre unošenja u zbirku nije nigde pominjao, niti je o njoj ma šta nagovestio Vuku Karadžiću, kome je već od ranije slao tužbalice i znao da bi ga ova posebno interesovala.
Vrčević je živeći u Crnoj Gori kao sekretar kneza Danila (1852 – 1855) sabirao materijal i slušao pričanja savremenika o Njegošu, a ovom se građom poslužio kasnije kada je u Trebinju opisao život Petra II Petrovića. Možda je tužbalica Njegoševe sestre bila u građi kojom je raspolagao, a konačni joj je oblik dao tek unošenjem u zbirku. Pouzdano se ništa ne može zaključiti, te sve ostaje samo na pretpostavkama o jednom vrlo lepom tekstu, a možda i autentičnom svedočanstvu savremenika.
U belešci iza tužbalice Vuk Vrčević opisuje držanje Njegoševa oca Toma Markova i, kao najbolji poznavalac tužbalica, on uočava naročite kvalitete koji odlikuju tužbalicu Njegoševe sestre od u narodu uobičajenog načina tuženja za mrtvima.

Vuk Vrčević:
TUŽBALICA SESTRE NAD NJEGOŠEVIM ODROM

»Tužba nad vladikom crnogorskijem Petrom Petrovićem II, koju je naricala njegova sestra Stane (Cane), udata za Marka, sina serdara Filipa Đuraškovića, kad je došla s nekoliko birani žena, dok je pokojnik jošt ležao mrtav u Biljardi obučen od Mitropolita kao da će služiti leturđiju.

Što si mi se pobanio?
Bane, Grade!
Te biljardu okitio,
Dični kralje!
Tako divan i naresen,
Vilosofe!
U cvijetu od mladosti,
O vladiko!
Zlatna glavo, sveta brado,
Zemlje glavo!
U odežde zlatotkane,
Zlatna glavo!
S petrailjom i sa sljakom,
Pristoi ti!
Sa krstima i sa mitrom,
Svecu sliko!
Kao kruna na ikoni,
Njoj priliko!
Al ćeš crkvi manastiru,
Crkovnjače!
Na razgovor sa svecima,
Sveta glavo!
Pojat božju leturđiju,
Boži druže!
Našu đačad zapopljati,
Dični bane!
Il s carima na sastanku?
O naš care!
Al dogovor s kraljevima?
Dični kralje!
Kako si se naučio,
Gospodare!
Što si senat okupio?
Sjajno sunce!
Pa vojvode i serdare?
Zemska glavo!
Kapetane, i glavare?
Sunce žarko!
I birane Crnogorce,
Sokolove,
Blagoslovom da ih rosiš,
Blagodete!
Časnim krstom da prekrstiš,
Zlatni krste!
Da zablistaš svetom sljakom,
Sunčan zrače!
Predaš teška amaneta,
Amanete!
Da te ne bi pokorili,
Mudra glavo!
Ni po smrti ka do smrti,
Besmrtniče!
No da brane Goru Crnu,
Grade kralje!
Od nevjerne turske ruke,
Zlatno perje!
Peksijana i dušmana.
Još odavna,
Na nas često napadaju,
To znaš divno!
Naše rane pozleđuju,
Nekrsnici!
Al kad rate, grdno plate,
Bog je s nama!
E je sloga s pomoć boga,
Molimo ga!
I biti će, bog će dati,
Koi može!
E si mudro uredio
Crnu Goru.
Jopet će joj bog pomoći,
Ako bog da!
Dok je Pera i Đorđije,
O moj rode!
Tvoja krila, brčna perja,
Od tvog roda,
I dva stupca pozlaćena,
Zlatna kruno!
Senatura biranije,
Glasen Grade!
I junaka crnogorski,
Sokolova!
Ubojnika, obraznika,
I četnika!
Oklopnika bez oklopa,
Znaju Turci.
Nemoj im se pobojati,
Nemoj sunce!
No će Pero i Đorđije
Upravljati,
Dok prispije mlad Danilo,
Gospodare!
Kojega si nakom sebe
Ostavio,
Opremio po svijetu,
Naš svijete!
Da on uči mudre škole,
Mudra glavo!
No te želja ponijela,
To znam divno!
Prije reda i vremena,
Zelen bore!
Do tvog strica Petra sveca,
Svetitelji!
Na kraljeve i careve,
Dični care!
Od zakona rišćanskoga,
Zakoniče!
Na prestolne patrijare,
Moj Patriko!
Divno će te dočekati,
Njima blago!
U zlatnome stolu sjesti,
Zlatni stole!
Zagrliti, počastiti,
Stolni Grade!
Al te molim, noge ljubim,
Gospodare!
Kada budeš svecu stricu
Uz koljeno!
Često okom pogledujte,
Svetitelji,
Na sirotnu Crnu Goru,
Sveta goro!
Šiljite im bracku slogu
I slobodu,
A od boga blagoslove,
Daj ga bože!
Da se slave i ponose,
Naš ponose!
Svojom slavom, moim rodom,
O moj rode!
Svak je sakrušeno slušao doklen je goć tužjela, a pošto svrši obori nekoliko suza, poljubi ga najprije u krst na prsima, pa u mitru, pa u ruku i najpotle u obje noge, svijem se naokolo smjerno pokloni pa ode u sobi Vladičinoj đe su mu bile druge sestre i rodice. Ne mogu izostaviti da ne javim osobitost o Tomu Markovu Ocu vladičinu (koi je onda imao 98 godina a posle jošt živio 4) kad dođe s Njeguša malo posle ove gornje tužbe i među nama u Biljardi uljeze: Svi u njega očima uprijesmo, a on ni u jednoga nas nego pravo uputi se k biljardi na kojoj ležaše pok. Vladika, pogleda ga malo s glave do noga, skide kapu pa ga najprije celiva u krst na prsima, pa u mitru, i prijeđe s one strane biljarde te celiva sljaku i desnu ruku. Okrenu se put svijeh i pozdravi:
Dobro jutro Crnogorci!
Svi mu kape podigosmo i odpozdravismo, a Pero sin mu diže se iz Vladičine stolice te sjede Oca u nj. Bez da on koga upita, ali ko njega za zdravlje – kao što je običaj – reče:
»E pa Crnogorci! Evo Vladika moj sin a vas Gospodar umrije, pokoj mu Bog duši dao i carstvo nebesno! Čujte me što ću vam reći: doklen je on živ bio njegova se broila u zlu i u dobru, a sad pošto je on umro, i dok nastane Danilo broiće se vaša i pred Bogom i pred svijetom, nego otvorite oči da ne propadne ova šaka naše siromašne braće, i dosadašnje poštenje crnogorsko. Nemoj te da svijet reče da u Crnu Goru nema ljudi koi će upravljati s Crnom Gorom kao što je Vladika upravljao, no eto vas i eto vam Crne Gore na teški boži amanet, ovako vas molim!(podiže kapu, a svi mi njemu). Tek sad sjede reče:
Daj te đeco! donesite rakije da pijemo s pomoću božjom i crnogorske mišice davno se stekla i nabavila u ovoj kući za ovakve ljude«. Suze jedne nije prolio ne znam, ali zato da pred narodom pokaže pravo srce crnogorskog rijedkog trpeza, ili zato što narod misli da se nad Vladikama ne plače ni kuka kao nad ostalijem ljudima. Što se pak tiče naricanja ove gornje tužbalice pozivljem čitaoca da svaki presudu svoju dade ne toliko na sastavljanje slogova (jer bi se još našlo u Crnoj Gori žena da znadu kititi kako Vladičina sestra) nego samo na:
a) kako ona iz neke pobožne smjelosti (?) nigđe ne zazva vladiku bratom,
b) kako nijedan stih ne svrši jaukanjem i kukanjem kao što su sve ostale tužbalice (a zar nije imala za kim?),
v) kako – slavjeći Vladiku – mimogredno, i u prostoti zavitoj politici, diže crnogorsku slavu; i najpotle:
g) kako joj se uz ovoliko dugo naricanje ne omače daj-budi jedno: kuku ili lele! za onakim bratom, nego je počela i svršila kao nad crkovnim i narodnim poglavarom, i znade pobjediti sve one žalosti srca i kao njezna ženska glava, i čuvstvitelna sestra«. Preuzeto iz Glasnika Etnografskog muzeja na Cetinju, III, 1963. strana 347 – 352

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 − five =