PRIREDIO: ILIJA JOVIĆEVIĆ

 

Akademik Dragutin Leković: Milovan Đilas i socijalizam

 

 

Knjigom “Milovan Đilas i socijalizam”, u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, naš poznati akademik Dragutin Leković, koji je lično znao Đilasa i sa njim sarađivao, dao je jednu od najsvestranijih analiza ličnosti našeg najpoznatijeg disidenta, o kome iz Lekovićeve obimne knjige objavljujemo najinteresantnije detalje

Hrabra i izuzetna ličnost

Iako je ušao u desetu deceniju života, akademiku Dragutinu Lekoviću, na životnoj vitalnosti, razboritosti i lakoći sa kojom se prisjeća mnogih dalekih događaja, pozavidjeli bi puno mlađi. U to smo se i sami uvjerili dok nam je govorio o Milovanu Đilasu, sa kojim je puno sarađivao kada je, bar za širu javnost posmatrano, bio četvrta ličnost Jugoslavije (poslije Tita, Rankovića i Kardelja) a o kome je Leković napisao jedinstvenu, obimnu studiju “Milovan Đilas i socijalizam”, čiji je izdavač Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, a iz koje objavljujemo najinteresantnije detalje.
Akademik Dragutin Leković rođen je 1919. godine u selu Godinje, u barskoj opštini. Diplomirao je ekonomsko-socijalne nauke, a državni doktorat sa odličnom ocjenom odbranio je 1965. na Sorboni. Tokom svog bogatog naučnog rada, koji je krunisan velikim brojem knjiga, najviše se bavio filozofijom savremene istorije, a u njoj ideološkim orijentacijama, ideološkom borbom, kao i revolucionarnim zbivanjima, koja su obilježila našu epohu.
Dragutin Leković redovni je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti od 1991. godine.
Milovan Đilas je bio po mnogo čemu veoma osobena ličnost. Može se čak šta više reći da je kod njega sve bilo osobeno.
Genetski, a i tradicijom, naslijedio je najpozitivnije crnogorske osobine – posebno kult čojstva, hrabrosti i slobode. Pored veoma snažne fizičke kondicije i vrlo dobrog zdravlja, posjedovao je i izuzetnu smjelost. Osim toga, bio je veoma nadaren kako talentom tako i inovacijom i kreativnošću. Rano je počeo da objavljuje uspješne literarne radove kojima je skrenuo na sebe pažnju javnosti.
Đilas je bio i krajnje ambiciozan. Ova osobina se svakako mora uzeti kao bitna pretpostavka i neposredna osnova svih njegovih intelektualnih i političkih aktivnosti i kao glavni izvor njegovih političkih afirmacija. Ovu Đilasovu pretjeranu ambicioznost lako su primijetili njegovi saradnici i poznavaoci.
Sve navedene Đilasove visoke lične osobine učinile su da se on veoma rano istakao kao markantna ličnost koja će se ne samo brzo afirmisati nego i vrlo daleko otići. Pitanje je moglo biti samo u kojoj sferi će se najviše afirmisati jer su mogućnosti bili brojne.
Pošto je izabrao politiku kao primarno životno opredjeljenje, Đilas je u tom domenu brzo napredovao – 1932. godine primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije, a zatim se za relativno kratko vrijeme uzdigao u rukovodeće strukture KPJ – postao sekretar Univerzitetskog komiteta Beogradskog univerziteta.
Mirno i obično vrijeme Đilas nije smatrao svojim vremenom. Za doba poslije pobjede nad fašizmom rekao je da “to nije moje vrijeme – to je za mene najjalovije vrijeme”, jer ne ostavlja prostora za velike poduhvate. “Moje vrijeme – istakao je sam Đilas – nastalo je sukobom sa Staljinom 1948. godine, sa rvanjem sa gromadama – odbranom od Sovjetskog Saveza i iznalaženjem novih puteva socijalizma”.
Visoki Đilasovi lični kvaliteti učiniće da on veoma brzo napreduje u partijskoj hijerarhiji i da se za relativno kratko vrijeme uzdigne u sam partijski vrh.
Takođe, visoki Đilasovi lični kvaliteti učiniće da on postane izuzetna ličnost i kada dođe u sukob sa Savezom komunista Jugoslavije, kada ga napusti i javno se konfrontira sa njim. Đilas će i tada veoma hrabro i odlučno braniti svoja politička uvjerenja i svoj sistem vrijednosti. On će i tada pružiti nesalomljivi otpor svim nastojanjima da ga pokolebaju, slome i izdejstvuju odricanje ili pasivizaciju.
U tim uslovima, Đilas će ne samo nepokolebljivo idržati sve zatvorske nevolje, poniženja i surove obračune nego u tim nemogućim i nedostojnim uslovima pisati čak i na toalet papiru, stvarati, učiti engleski jezik i čak prevoditi složeni spjev Džona Miltona “Izgubljeni raj”. Sve je to bez primjera i treba otvoreno reći bez obzira na to da li je on robovao liberalističkim iluzijama ili je mlatio po socijalizmu.
Pored velikih vrlina, Đilas je imao i mnogo mana i slabosti, najprije nezajažljivu ambiciju, koja ga je gonila da pokuša nemoguće učiniti mogućim. Iz nezajažljive ambicije slijedilo je precjenjivanje sebe i nadmen odnos prema sebi ravnima, ili čak prema uglednijima.
Đilas je bio oštar, strog i prijek, a i veoma autoritativan. Kako je Tito primijetio u NOB-u, on je čovjek koji pretjeruje ili čovjek krajnosti. On ni u jednoj fazi nije znao da u bitnim pitanjima pogodi i održi pravu mjeru stvari. U narodnooslobodilačkoj borbi je zapadao u lijeve greške, Staljinov kult je razvijao do krajnosti, a poslije oslobođenja u teorijskim polemikama i kritikama naših uglednih stvaralaca išao je ne samo do kraja nego i prelazio svaku dopuštenu mjeru. O tom ubjedljivo svjedoče osvrti na radove Isidore Sekulić i profesora Dušana Nedjeljkovića, što zaslužuje posebnu pažnju.

Jednoumlje kojeg se nije oslobodio

Poslije sukoba Staljina i Tita 1948. godine, Đilas je u satanizovanju Staljina išao do kraja i to sasvim, a poslije njegovog sukoba sa linijom SKJ 1954. godine takođe je išao do kraja u kritici jugoslovenskog partijskog rukovodstva i društveno-političkog sistema.
Za Đilasa se može reći i da je bio čovjek jednoumlja – prvo staljinističkog a zatim antifašističkog i na kraju anitkomunističkog. Strogo govoreći, on nikada nije potpuno izašao iz jednoumlja.
Ova naša tvrdnja svakako će izazvati neslaganja Đilasovih istomišljenika. Pa ipak, ona se ne može osporiti, jer odgovara etapama njegovog ideološkog identiteta. Dodaćemo da je sam Đilas morao priznati svoje jednoumlje u određenoj formi. “I ja sam – ako bi se tako moglo reći – višeumni jednoumnik…”
Povodom ove Đilasove izjave reći ćemo da predstavlja contradicto in subjecto. A zatim da se kvalifikativ “višeumni” odnosi na tematska razmatranja, a da je “jednoumnik” rezime i pravi kvalifikativ pozicije.
Najzad, u pitanju komunizma, Đilas zaista nije višeumnik nego manje-više dosledni jednoumnik. Kao što ćemo to i vidjeti, od prelaska na suprotnu stranu, on nikad nije imao lijepe riječi za komunizam. Jednoumlje je bilo njegov trajni stav prema komunizmu.
Marksizam jugoslovenskog partijskog rukovodstva nosio je sve bitne osobine boljševičke verzije marksizma i socijalizma. On je mnogo više bio pod uticajem Staljinove verzije lenjinizma nego Lenjina i klasičnog lenjinizma.
Treba imati na umu da je Tito za vrijeme staljinizacije komunističke internacionale i komunističkih partija pojedinih zemalja radio u aparatu Kominterne i posebno brinuo o prevođenju na srpskohrvatski jezik Istorije SKP (b) – Kratki kurs, da je od Kominterne upućen da rukovodi KP Jugoslavije i da je sanira i stabilizuje u duhu staljinizma.
Najbliži Titov saradnik i opštepriznati teoretičar partije E. Kardelj bio je upućen u Moskvu da sluša predavanja na Komunističkom univerzitetu i da se vrati u zemlju kao vjernik staljinističke linije.
Ako vladajući marksizam epohe nije bio na nivou zadataka novog vremena, ni sami jugoslovenski revolucionarni akteri nijesu bili solidno obrazovani marksisti. Među njima nije bilo integralnih marksista, tj. marksista koji uspješno vladaju svim sastavnim djelovima marksizma.
Integralni marksist treba da poznaje ne samo sva tri sastavna dijela marksizma – filozofiju, političku ekonomiju i teoriju socijalizma nego i istoriju međunarodnog radničkog i komunističkog pokreta, jer ona omogućava da se shvati kako se marksizam u praksi oživotvoravao i kroz praksu dalje razvijao. Istoriju marksizma i međunarodnog radničkog pokreta jugoslovenski revolucionarni subjekt pretežno je upoznao kroz istoriju boljševičke partije, što ni u kom slučaju nije dovoljno.
Članovi najvišeg jugoslovenskog partijskog rukovodstva su manje-više zadovoljavajuće poznavali pojedine strane marksizma – političku ekonomiju ili političku teoriju, ali niko, izuzev Borisa Ziherla, nije valjano poznavao marksističku filozofiju. Moša Pijade i Rodoljub Čolaković valjano su poznavali Marksovu političku ekonomiju, jer su na robiji preveli prvi tom “Kapitala”. Manje su poznavali političku teoriju, a još manje marksističku filozofiju.
Političku ekonomiju relativno dobro su poznavali i Boris Kidrič i Vladimir Bakarić. Ali, ni oni nijesu solidno poznavali marksističku političku teoriju, a još manje marksističku filozofiju. Miloš Minić je dobro poznavao marksističku političku teoriju, ali znatno manje političku ekonomiju. Marksističku filozofiju ni on nije poznavao.
Čak ni Edvard Kardelj, koji je u Sovjetskom Savezu pohađao škole marksističkog obrazovanja, nije integralno ovladao marksizmom. Više je poznavao marksističku političku teoriju nego političku ekonomiju, a, kao i ostali visoki rukovodioci, nedovoljno je poznavao filozofiju.
Tako u krugu jugoslovenskog revolucionarnog vrha skoro da nije bilo integralno oformljenih marksista.
Integralno oformljeni marksista bio je samo član Centralnog komiteta KPJ Boris Ziherl, ali on nije bio u partijskom vrhu – u politbirou, pa zato nije odlučno uticao na politički život i društvena zbivanja.

Široko obrazovan i literarno obdaren

Među ostalim visokim rukovodiocima KPJ Đilas se više odlikovao literarnim talentom nego solidnim marksističkim obrazovanjem. Završio je Filozofski fakultet – Odsjek jugoslovenske književnosti i u tom domenu bio je široko obrazovan i veoma cijenjen. Po talentu i opštem obrazovanju Đilas je bio iznad jugoslovenskog političkog rukovodstva. U odnosu na marksizam bio je među rukovodiocima koji su ga najbolje poznavali. Ali, kao i ostali glavni partijski akteri nije ga tako dobro poznavao da bi bio na nivou zadataka vremena.
O svom proučavanju marksizma Đilas je dao zanimljive i veoma važne podatke – da je u zatvoru Kraljevine Jugoslavije postojala bogata marksistička literatura i da je na robiji u Sremskoj Mitrovici veoma ozbiljno proučavao marksizam. Bez prestanka je o marksističkim temama diskutovao sa drugovima na robiji.
Konstatujući da je staljinistička varijanta lenjinizma u jugoslovenskoj partiji prevladala, Đilas ističe da je ona “tu na robiji dobijala najtvrđe, najdoslednije, odnosno najnepomirljivije forme”. Đilas dodaje da su se “u tom ideološkom kotlu revolucionari kuvali u sebi i među sobom”. Đilas kaže da je učio “brzo i jednostavno i lako postao učitelj te nauke”. Đilas ističe da je ubrzo poslije njegovog oslobađanja sa robije Tito došao na čelo partije i preuzeo ga u Politbiro i dodaje: ” Od žudnje za literarnim radom ostali su samo nemirni snovi”.
Sukob sa Staljinom 1948. godine nagnao je “nas nekolicinu da se okrenemo Marksu kao izvoru i putokazu za objašnjenje sovjetskog kretanja i neprijateljskog odnosa prema Jugoslaviji”. Uprkos proučavanju Marksa, Đilas priznaje “nijesam našao objašnjenje pretvaranja sovjetskog socijalizma u državni kapitalizam”.
Pretežno angažovan na ideološkom radu i visokim partijskim funkcijama u duhovnoj oblasti, Đilas je samim tim bio upućen na marksističku i boljševičku literaturu. On je i dalje najradije čitao Marksova djela jer je Marksa najviše cijenio kao naučnika. Među njima sa najvećom pažnjom proučavao je “Njemačku ideologiju”, “Bedu filozofije”, “Komunistički manifest” i naročito Marksov rad o Pariskoj komuni, kao i njegovu “Kritiku Gotskog programa”.
Nosio se Đilas i sa Marksovim “Kapitalom”, posebno prvim tomom, objavljenim na srpskom jeziku 1947. godine, a kasnije je proučavao i ostala dva toma. Međutim, to je za njega bila isuviše teška materija. Zbog toga je u tom domenu malo napredovao.
Okolnost da Đilas nije dovoljno poznavao ekonomsku nauku marksizma doprinijela je da on, kako je sam istakao, nije aktivno zalazio u tu oblast. “Nisam se miješao u privredu. Smatrao sam da se i ne razumijem. Moj zadatak je bio da guram propagandu, da podstičem izgradnju, ali u samu ekonomsku privredu nisam se miješao i nisam je razumio”.
Đilas je sa velikim interesovanjem čitao i prepisku Marksa i Engelsa, koja – pored ličnih podataka o njihovom životu i revolucionarnoj djelatnosti – sadrži i mnogo drugih važnih načelnih stavova i poruka. Sa još većim interesovanjem Đilas je proučavao Lenjinova djela, jer je smatrao da su mnogo bliža savremenom dobu nego Marskova i Engelsova. Pored toga, Lenjina je izuzetno cijenio kao revolucionarnog vođu.
U centru Đilasovog interesovanja bila su Lenjinova djela posvećena partiji i osvajanju političke vlasti – “Dvije taktike socijaldemokratije”, “Šta da se radi”, “Aprilske teze” i “Država i revolucija”. “Državu i revoluciju” smatrao je najznačajnijim i najaktuelnijim Lenjinovim djelom – takoreći njegovim testamentom. Đilas je sa velikim interesovanjem proučavao i Lenjinov filozofski rad “Materijalizam i empiriokriticizam”, kao i rad “Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma”.
Pošto se uzdigao u sam vrh partije kada je kult Staljina bio u punom jeku, Đilas je najviše proučavao Staljinova djela. To važi i za ostale aktere iz vrha partije. Na to je ukazao i sam Đilas. “Staljina smo uzimali kao definitivnu formu za naše vrijeme, mada smo znali da je Lenjin dublji”.
Koliko je Đilas privilegovao Staljina kao teoretičara vidi se po tome što je, kako je to i sam istakao, prilikom osnivanja prve partijske škole u toku NOB-a, u programu obavezne literature za proučavanje najprije stavio Staljinovo djelo “O osnovama lenjinizma”. On čak ističe da je to djelo bilo “glavna knjiga” škole.

Pisac koga je politika nagrdila

U okviru Staljinovih djela Đilas se najviše interesovao za ona koja su sa stanovišta propagande i političke aktivnosti najbitnija i najaktuelnija. Tu, prije svega, spadaju “Marksizam i nacionalno pitanje”, “Pitanja lenjinizma”, “O sovjetskom ustavu” i “O oslobodilačkom ratu Sovjetskog saveza”.
Đilas nije samo najbolje poznavao Staljinova djela nego je bio i dogmatski komunist. Na postavljeno pitanje: da li Vi smatrate da ste bili dogmatik, dogmatski komunista prije 1953. godine, Đilas je to nepobitno priznao: ” Apsolutno, bio sam dogmatski komunista, kao i svi”. Đilas nije krio i da je, kao i ostali jugoslovenski rukovodioci, bio staljinist, jer su prije sukoba sa Staljinom 1948. godine to bili svi. No, da to i nije priznao, njegove apoteoze Staljina to nedvosmisleno potvrđuju.
Od svih marksističkih i boljševičkih radova Đilas je najviše izučavao “Istoriju Svesavezne komunističke partije (boljševika)”, objavljenu u Staljinovoj redakciji 1936. godine. U tom djelu Lenjin je predstavljen ne samo kao najistaknutiji Marksov sljedbenik nego i kao revolucionarni vođa koji je uvijek bio na nivou i u pravu, a Staljin je predstavljen kao najvjerniji Lenjinov saradnik koji je uvijek bio uz Lenjina i na nivou Lenjina. Đilas je “Istoriju SKP (b)” smatrao kao model revolucionarne borbe i neposredno rukovodstvo za uspješnu revolucionarnu akciju.
Prilikom stvaranja slobodne teritorije u Užicu on je dao inicijativu da se to djelo prevede na srpski jezik, što je i započeto da se radi, ali nije dovršeno zbog gubitka slobodne teritorije. Priprema štampanja te knjige je kasnije nastavljena. Ali se, zbog čestih borbi sa okupatorom i drugih ratnih teškoća u tome znatno kasnilo. Ipak je zbog značaja te knjige ona bila objavljena i odmah dostavljena partizanskim štabovima radi prorađivanja.
Đilasove izjave tokom Narodnooslobodilačke borbe o Staljinu, boljševičkoj partiji i borbi za izgradnju sovjetskog društva svjedoče da je on “Istoriju Svesavezne komunističke partije (boljševika)” poznavao takoreći naizust. Ako je navedeno djelo sadržavalo brojne i dragocjene podatke o istoriji borbe ruske radničke klase za socijalizam, ono nije davalo široke podatke o međunarodnom radničkom i komunističkom pokretu, pa je Đilas u tom domenu bio nedovoljno informisan, kao i cio partijski vrh.
Iako je Đilas proučavao kapitalna djela klasika marksizma, on ipak nije postao najistaknutiji marksista u okviru partijskog rukovodstva, jer se – umjesto kontinuiranog bavljenja marksističkom teorijom, morao prevashodno baviti propagandom i operativno-praktičnim radom. Zato je njegovo poznavanje marksizma manje-više ostalo nepotpuno. Iako je Đilas spadao u najuži krug jugoslovenskih rukovodilaca koji su najbolje poznavali marksizam, njegov marksizam nije bio na nivou potreba borbe za socijalizam. Istaći ćemo da će njegovo nepotpuno marksističko obrazovanje najvećim dijelom usloviti njegove teorijske i političke slabosti – nesposobnost da utvrdi pravu mjeru stvari, politička zalijetanja i skretanja, koja će na kraju dovesti do njegovog sukoba sa SKJ.
Đilas je, po svojoj mentalnoj strukturi i još više po intelektualnoj nadarenosti, bio dvojna ličnost – vrlo darovit literat i pasionirani političar, tj. borac za socijalnu pravdu. Ta dvojnost nije mogla biti podjednako plodna i korisna za obje vrste aktivnosti. Trebalo je u pravo vrijeme napraviti pravi izbor – opredijeliti se za onu aktivnost za koju je više talentom i ljubavlju predodređen. A to je bila duhovna djelatnost.
Okolnosti, u koje nećemo zalaziti, učinile su da je Đilas napravio najvećim dijelom neadekvatan izbor: da bude političar, a time i profesionalni revolucionar. S tim u vezi Jara Ribnikar piše: “Đilas je bio potencionalni pisac, ali je izabrao političku karijeru koja ga je upropastila”. Matija Bećković je u tom pogledu bio još određeniji. Svoj oproštajni govor nad Đilasovim grobom naslovio je: “Veliki pisac koji je nesrećom bio političar”. Bećković je u govoru istakao da “nema darovitog pisca… koga je politika toliko nagrdila i unakazila: odvojila ga je od dara i duše, od pozvanja za koje je rođen…”.
Poznati istoričar Slobodan Nešović je radikalniji od Bećkovića: “Vrijeme i događaji pokazali su da je Đilasovo prvobitno društveno opredjeljenje još za studentskih dana bilo pogrešno: umjesto da se sa svojim izrazito literarnim darom posvetio književnom stvaralaštvu, on je svoje neiscrpne duhovne snage traćio u političkim nadmudrivanjima, u frakcionaškom pregrijavanju pa i sagorijevanju…”.

I vojne izvještaje literarno pisao

Đilas se nije slagao sa takvim ocjenama o svom političkom angažmanu.
“Mnogo puta sam čuo da sam pogriješio što sam otišao u politiku, jer bi se kao pisac afirmisao. Mislim da nijesam pogriješio. Budući da sam otišao u politiku, prošao sve to i produbio neka saznanja i kroz ta saznanja dobio neke inspiracije za pisanje. Taj pad s vlasti i ta izolacija kroz koju sam prošao, pa čak i zatvor, kao piscu su mi koristili.”
U pitanju izbora svoje životne djelatnosti Đilas nije bio dosledan. On je u više mahova isticao da je bio predodređen za pisca, a da mu je politika, intimno gledano, bila strana.
“Iako (sam) se bavio politikom, ona nije nikada bila moja krajnja preokupacija, ne bar u meni samom.”
Pošto je Đilas faktički mnogo više bio nadaren kao intelektualac i literata nego kao političar, ta okolnost će dovesti do toga da on u politici rezonuje, a i praktično djeluje, mnogo više kao intelektualac nego kao političar. To najprije potvrđuje prvi zvanični dokument nove vlasti u Crnoj Gori, izdat 22. jula 1941. godine, u kome Đilas podrobno definiše kompetencije vlasti i prava građana, koji je potpisao “Milovan Đilas, pisac”, a on je tada faktički bio delegat CK KPJ za Crnu Goru i član Vrhovnog štaba NOVJ.
Čak i u zvaničnom vojnom izvještaju Titu upućenom iz Crne Gore Đilas je morao da prizna da mu je duša literarna i da ne može da se oslobodi literarne forme.
“Ipak, ovdje sam mislio da napišem jednu brošuru o ulozi i dužnostima politkoma, ali nikako ne stižem da to počnem. Ipak, ovdje to ne može da se radi. To mi je jako žao. Ipak mi je duša literatorska. Makar i ne bio literat, pa i ovo pismo ispade nekako literatsko. Iako sam htio da to izbjegnem.”
Iako je Đilas smatrao da nije pogriješio što je izabrao poziv političara a ne pisca, mi smatramo da je on teško pogriješio jer je tim izborom sebi ne samo umanjio svoju slavu nego je politikom sebi do kraja iskomplikovao život, pa čak i mnogo otežao. Moglo bi se čak reći da navedena Đilasova izjava da u izboru nije pogriješio predstavlja iluzornu utjehu za tešku grešku.
Mnogo je tačnija druga Đilasova izjava o njegovom izboru data istom sagovorniku i u isto vrijeme: “Politika i literatura ne idu zajedno. Pojede vas politika… Politika vas iscrpi, ne dozvoljava da se psihički priberete, da se inspiracija kondenzuje”. Kao potvrdu te činjenice Đilas je naveo da je najveći dio svojih literarnih motiva smislio dok se aktivno bavio politikom: “Opsjedali su me u vrijeme dok sam bio u politici, ali nisam mogao da ih realizujem”.
Treća Đilasova izjava još je ubjedljivija potvrda da je njegov izbor politike bio pogrešan – izjava da su njegova najznačajnija životna ostvarenja literarni radovi.
To što se Đilas kao intelektualac i literat opredijelio za politiku bilo je na štetu njegove političke djelatnosti. Biti intelektualac u politici znači ne shvatiti suštinu politike, i to u marksističkom smislu, a i u širem smislu – da je to vještina vođenja klasne borbe i pripreme revolucionarnog obračuna sa postojećim sistemom, kao i izgradnja novog društva.
Politika je neosporno ne samo veoma složena teorijska nego još složenija praktična aktivnost koja se obavlja svakodnevno. To je vještina vođenja izborne borbe, uspješnog izbora partijskog kandidata, uspješnog sticanja izbornih poena i dr. Intelektualci, posebno literati, koji su ljudi od mašte i vizionari, slabo se snalaze u takvoj aktivnosti i tu su najslabiji. Biti intelektualac u politici, to neminovno ograničava domete i velikim dijelom deformiše politiku – uslovljava nedovoljno poznavanje društvene stvarnosti, zalijetanja, skretanja i česta predlaganja neautentičnih alternativa, u svakom slučaju neadekvatnih.
Mi smo na ovu stranu Đilasove ličnosti morali ukazati jer ona otkriva pretpostavke njegove političke aktivnosti i olakšava razumijevanje njegovog odvajanja od kursa SKJ i sukoba s njim. Iako je Đilasu politika, intimno uzeto, bila drugostepena, on je, zahvaljujući predanom revolucionarnom radu, veoma rano napredovao i u partijskoj hijerarhiji. To napredovanje neposredno je vezano za Titov dolazak na čelo Komunističke partije Jugoslavije, obnovu partije i formiranje novog partijskog rukovodećeg kadra.
Na Petoj zemaljskoj konferenciji, održanoj 1940. godine, Đilas je postao ne samo član Centralnog komiteta KPJ, nego i član Politbiroa.

Bezgranični obožavalac Tita

Đilas je bio ne samo bezrezervni nego i bezgranični obožavalac Tita. On je svim ostalim rukovodiocima kategorički osporavao da Tita mogu više voljeti nego što ga on voli. “Prije svega, drugovi, hoću da naglasim jedno: ne priznajem nikome u KPJ da voli i cijeni druga Tita više od mene, ne priznajem da će na njegovu riječ prije poći u smrt nego što ću to učiniti ja”.
Tome stavu iz ratnih dana Đilas je ostao vjeran sve do raskida sa Savezom komunista Jugoslavije. U izjavi datoj na Trećem (vanrednom) plenumu CK SKJ, koji se bavio njegovim slučajem, Đilas je za Tita rekao: “Drug Tito je bio i ostao za mene – bez obzira na sadašnji spor – neuporediva figura jugoslovenskog nacionalnog i društvenog razvitka, najznačajnija i najaktivnija, a ne samo simbolična snaga jedinstva, pokreta i zemlje”.
Treba istaći da je Tito u Đilasa imao izuzetno povjerenje – mnogo veće negoli u ostale članove partijskog vrha, izuzev Kardelja i Rankovića, kome je najviše vjerovao i povjeravao mu najvažnije funkcije i najdelikatnije misije.
U Užicu 1941. godine Đilas je bio član Politbiroa i urednik užičke “Borbe”. Kanije je postao urednik driničke “Borbe”. Određen je za člana delegacije za pregove sa Njemcima 1943. godine u martu. Učesnik i visoki akter je oba zasjedanja AVNOJ-a. Bio je šef jugoslovenske delegacije određene za razgovore sa Staljinom. Bio je član delegacije Jugoslavije na zasjedanju Organizacije Ujedinjenih nacija 1949. godine. Bio je predstavnik SKJ i Socijalističkog saveza radnog naroda za kontakte sa zapadnoevropskim socijalističkim i radničkim partijama.
Đilas je 27. januara 1951. godine upućen u izvanredno važnu tajnu misiju u Veliku Britaniju radi dobijanja oružja za Jugoslovensku narodnu armiju. Razgovore je vodio s predsjednikom engleske vlade Klementom Atlijem kao i vođom konzervativne opozicije Vinstonom Čerčilom. Misija je bila uspješna – britanska vlada se saglasila da se Jugoslaviji pruži oružana pomoć.
Đilas je cijelo vrijeme bio stalni član najvišeg partijskog i vojnog rukovodstva – Politbiroa i Glavnog štaba, zatim ministar savezne vlade i na kraju predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije. Uza sve to, Đilas je bio izuzetno odgovoran rukovodilac. On se uvijek trudio da korektno i uspješno sprovodi partijsku liniju i to mu je, gledano globalno, i polazilo za rukom.
Kao revolucionar, Đilas je imao izrazit smisao za novo i aktuelno. Imao je smjelosti da se angažuje za novo i da se hvata u koštac sa novim. Đilas je imao i dara i umješnosti da šarmira i osvaja mase. Za njega se može reći da je bio primjeran ili uzoran masovik. Jara Ribnikar svjedoči da “Đilas ima mašte u sebi, što je sve nas gonilo da mu vjerujemo i da mu se divimo. Šta je to ne znam da objasnim, jer sli­čnog čovjeka nisam srela”. Zahvaljujući tim svojim visokim revolucionarnim kvalitetima, Đilas je postao i u partiji i u narodu najpopularniji rukovodilac poslije Tita.
Đilasove lične slabosti, o kojima smo već govorili, ispoljile su se i na njegovom revolucionarnom planu. I u revolucionarnom radu Milovan Đilas je bio pretjerano ambiciozan. Jara Ribnikar za Đilasa kaže “da je bio, da Bog sačuva, narcisoidan. Nisam srela čovjeka koji je toliko zaljubljen u samog sebe kao što je Đilas”. Đilas je precjenjivao sebe i znao je da se gordo odnosi čak i prema članovima SK.
U diskusiji na Trećem (vanrednom) plenumu, koji se bavio Đilasovim slu­čajem, Osman Karabegović ističe da je Đilasa na put reformisanja Saveza komunista Jugoslavije “dovela želja za isticanjem, želja za popularnošću i da se nekako ponese zastava borbe”. To znači da je avangardizam potekao iz velike ambicije. Na pomenutom plenumu, Aleš Bebler je Đilasovo skre­tanje izveo iz njegove prevelike ambicije. Primijetio je da su Đilasove ideje nastale “što je tražio nešto originalno, po svaku cijenu, nešto novo. To ti je postala fiksna ideja”.
U istoj diskusiji Vicko Krstulović je konstatovao identičnu stvar. “Ja sam pet godina bio u Beogradu i o njegovoj `skromnosti` imam zapažanje kao i niz ljudi. Kad je Skupština zasjedala, on nas kao obične ljude uopšte nije vidio. I mnogi su se ljudi osjećali uvrijeđeni”. Krstulović navodi i druge primjere Đilasove gordosti.
Đilas je teško primio kritiku, a prema drugima je bio vrlo kritičan. Nije se mnogo trudio da utvrdi pravu mjeru stvari – zalijetao se i skretao a da toga nije ni bio svjestan. Zapadao je u jednostranost, da ne kažemo da je faktički bio čovjek krajnosti.
Uz sve lične i ideološke slabosti Đilas je bio istaknuti i vrlo poštovani revolucionar. Po ugledu, u masama, iznad njega bio je samo Josip Broz Tito.

Đilasova opčinjenost Staljinom

Đilas – staljinist i obožavalac Staljina. Ova konstatacija može izgledati ne samo čudno, nego i neadekvatno. Pa, ipak, ona sasvim odgovara Đilasovoj ideološkoj vokaciji. “U mome prilazu Staljinu bilo je nečega sličnog religijskoj vrsti vjerovanja. Mi smo svi u njega vjerovali na taj način.” Đilasova opčinjenost Staljinom nije bila ni slučajna ni kratkotrajna. Ona – kao što ćemo to vidjeti – ima objektivne i subjektivne pretpostavke i motive.
Svoju opčinjenost Staljinom Đilas nije prikrivao. Smatrajući je opravdanom, on ju je otvoreno priznavao. “Bio sam staljinist – kako su komunisti u to vrijeme bili. I da nije bilo sukoba sa Sovjetskim Savezom, ja bih ostao staljinista sve do 20. kongresa partije (SSSR).”
Vrijedi navesti i nastavak Đilasove izjave jer je vrlo karakterističan. “Danas je pomodno među komunistima da ne priznaju svoju komunističku prošlost i da poriču da su rekli ono što su u stvari rekli. Ja to neću učiniti. Moj staljinizam je poznat.”
U vezi sa kultom Staljina i SSSR treba istaći da je Đilas to smatrao “potrebnim za naše jedinstvo i naš narod”. “Bili smo fanatici, i trebalo je da budemo.” Staljinistički fanatizam i kult Sovjetskog Saveza Đilas je pravdao time što je ta “retorika predstavljala duh naših tvrdokornih boraca”. “Nepobjedivost i sveznanje Staljina bili su efektivan slogan protiv prividne nepobjedivosti Hitlera.” U nastavku Đilas je još određeniji u ovom smislu: “Mi ne bismo pobijedili u svome ratu protiv Hitlera da nijesmo uzeli onaj neprikladan stav prema Sovjetskom Savezu i Staljinu.”
U jednom od kasnijih djela Đilas je još određenije osvijetlio svoj staljinizam: “Spadao sam u onu vrstu staljinista idealista”, priznao je Đilas, a zatim pojasnio: “Izgleda apsurdno ako kažem staljinista- idealista, ali tačno je to: staljinizam sam zatekao kad sam ušao u partiju, nisam imao šta da izmišljam, to su bile gotove formule, vrlo jednostavne da se shvate”. To Đilasovo obožavanje Staljina najpotpunije se ispoljilo u toku NOB-a.
U tom periodu Đilas je imao privilegiju da kao predstavnik narodnooslobodilačkog pokreta bude delegiran kod Staljina i da dva puta razgovara sa sovjetskim vrhovnikom. Ti neposredni kontakti bili su povod da Đilas o Staljinu ostavi i hvalospjevna svjedočanstva. Đilasovo obožavanje Staljina najprije je došlo do punog izražaja u njegovom članku “Staljin”, koji je objavio povodom godišnjice Oktobarske socijalističke revolucije, 7. novembra 1942. godine, u driničkoj “Borbi”.
Bez komentarisanja, navešćemo samo nekoliko karakterističnih Đilasovih stavova. “Ima li veće časti i veće sreće nego osjećati da je tvoj najbliži i najmiliji drug – Staljin? Ima li veće sreće i časti za narode i borce koji su iz tih naroda ponikli nego da budu pohvaljeni, u najsudbonosnijem času čovječanstva, od Staljina, neimara ljepše sudbine čovječanstva?”
Praktički, Đilas je do kulta uzdizao i Staljinovu borbu za izgradnju socijalističkog društva. “Veliku i moćnu domovinu socijalizma Staljin je smjelo poveo putem sreće i blagostanja. Učenje Marksa, Engelsa i Lenjina razvio je i učinio dnevnim životom miliona, planski pripremajući državni brod prve radničko-seljačke države da odoli svakoj buri. Brod Velikog oktobra Staljin je oklopio najtvrđim čelikom koji je do sada pronađen – socijalističkom izgradnjom, i nadojio novom vrstom energije – elanom socijalističkog čovjeka. Šta bi bio svijet danas, bez Sovjetskog Saveza? Mrak fašističkog varvarstva! Sunce bi bez Staljina tmurno sijalo. Staljin je najveći protivnik svega neljudskog, najbrižniji, najumniji odgajivač plemenitosti čovjekove. Čovjek je najveće blago!”
I lične Staljinove osobine Đilas je takođe uzdizao do samom kulta. “Staljin je jedini državnik čiste savjesti i nesebičnog srca. On je to zato jer je učenik i saradnik velikog Lenjina, jer je najbolji sin radničke klase i slavne Boljševičke partije, jer se u njemu otjelovio duh Velikog oktobra, njime diše sve što je danas veliko, plemenito i oslobodilačko u ljudskom rodu.”
Smatrajući Staljina izuzetnim teoretičarom marksizma-lenjinizma, Đilas za njega kaže da je “oživotvoreni i oplođeni marksizam-lenjinizam”. To Staljina čini, ističe Đilas, čovjekom koji se nikad ne koleba, čovjekom pred čijim su očima podstrti, budući događaji, čitava buduća stoljeća… “Staljin – to je epoha, najsudbonosnija u istoriji čovječanstva. Staljin – to je Lenjin današnjice.”

Đilasov hvalospjev Staljinu

Đilas na kraju članka izražava beskrajnu ljubav prema zemlji socijalizma – Sovjetskom Savezu. “Ljubav naša prema Sovjetskom savezu neugasiva je jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, naš opstanak, hljeb naš nasušni! Ta ljubav je besmrtna – jer je zadahnuta duhom velikog Staljina, nju je razbuktao veliki otačestveni rat domovinom socijalizma na spas čovječanstva od najmračnije sile istorije – njemačkog fašizma”.
Zašto je Staljin u NOB-u uziman tako i uzdizan do kulta? Svakako zbog toga što je to bila tradicija ne samo u Sovjetskom savezu nego i u međunarodnom radničkom i komunističkom pokretu. Pored toga, za to postoji i jedan poseban razlog – zbog izuzetno teških uslova u kojima je vođena Narodnooslobodilačka borba i slabosti Narodnooslobodilačke vojske u odnosu na snage fašističkog okupatora i neizvjesnosti pobjede nad fašizmom.
Kult Staljina je u takvim okolnostima bio apsolutno neophodan, jer se time podizao moral boraca, osnaživao je nadu i jačao uvjerenje da borba nije avantura nego da će se ona uspješno završiti. Kult Staljina bivao je sve veći što se Narodnooslobodilački rat više bližio kraju, jer su tome doprinosile pobjede Crvene armije i odlučujući udio Sovjetskog Saveza u konačnom slamanju fašizma. Sve to je učvršćivalo i uzdizalo Staljinov kult.
I u poratnom periodu Đilas je od svih ostalih više bio opčinjen kultom Staljina. Tako u članku “Susreti sa Staljinom”, kojeg je napisao odmah poslije razgovora sa sovjetskim vrhovnikom, a koji je objavljen u “Borbi” povodom Staljinovog rođendana, 22. decembra 1944. godine, Đilas je sve više u krešžendu kulta. On ponajprije idealizuje sam fizički izgled Staljina. “On je nižeg srednjeg rasta, ima lijepe male ruke s dosta dugim prstima, duge noge, niža ramena i krupnu glavu. Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodske izražajnosti, zbog umilnih, živih, nasmiješenih, strogih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izrazitošću”.

Ističući da su “Staljinove rijeći, rečenice, misli tako neposredne i bez ikakvog suvišnog dekora da kod sabesjednika nestanu namah sve fraze”, Đilas naglašava; “Ja nikada u životu nijesam osjećao da mi misli teku tako jasno i mirno i da su u takvom sklopu s onim što govorim kao kad sam bio kod Staljina, nikad nijesam tako lako i tako tečno nalazio riječi iz ruskog jezika kao dok sam sjedio kraj njega”.
Đilas uzima Staljina kao garanta pobjede socijalizma, jer je “narod ujedinjen i moćan i nesalomljiv u svom jedinstvu”. Staljin je, još i više, garant vječne pobjede socijalizma. “Pobjeda naroda je ne samo neosporna nego i vječna, osigurana iznutra na vjeki vjekov”. To izbija, “bez riječi iz Staljinove ličnosti”. Uza sve to, Staljin je garant pobjede nad fašizmom, ističe Đilas. “I čovjek kod Staljina osjeća, vidi, čak mu se čini da može da opipa – da će SSSR rat dobiti, da će sovjetska staljinska spoljna politika pobijediti – na sreću i napredak naroda i napaćenih ljudi”.
Potpunu opčinjenost Staljinom Đilas je ispoljio na kraju navedenog svoga članka. “Odlazeći od Staljina, živog, običnog, besmrtnog, genijalnog čovjeka, osjećali smo da će jednom proći ovo teško doba, da će on ućiniti da prođe. Ptice će poletjeti svim ljudima da pjevaju, sunce toplije da ih grije, cvijeće da im miriše, djeca da se bezbrižno igraju, naučnici da tonu u tihu, neizrecivu ljepotu biblioteka i instituta, pisci da sagorijevaju ognjem stvaralaštva. I u svemu tome, u sreći naroda, u njihovoj ljubavi među sobom – biće Staljin, sve će pjevati o njemu i radujući se životu i bezgraničnoj ljudskoj sreći među ljudima i u prirodi.. Jer je obični čovjek Staljin besmrtan kao što je besmrtan i vječan ljudski napredak. On je čovječanstvo, u najsudbonosnijim danima, zajedno s Lenjinom i poslije Lenjinove smrti istim putem, bez kolebanja i lutanja, odveo daleko naprijed, ka pobjedi, ka miru i sreći – vječnom snu onih koji rade i pate”.
Đilas ističe da se članak Staljinu “bio veoma svidio”, što je i razumljivo. Vrijedi navesti još jedan zanimljiv podatak u vezi sa Đilasovim člankom – “sovjetski predstavnik mi je skrenuo pažnju da u kasnijim izdanjima izbacim opasku o Staljinovim predugim nogama i istaknem jače bliskost između Staljina i Molotova”.
Staljinov kult živjeće kod Đilasa i ostalih jugoslovenskih partijskih i državnih rukovodilaca sve do sukoba Staljina i Tita 1948. godine.

Literarna djela – najvrednija

Korpus djela Milovana Đilasa velika je i isto toliko složena tema. Valjana obrada tih djela zahtijeva ne samo mnogo prostora nego i saradnju čitavog tima stručnjaka.
Osobenost Milovana Đilasa kao stvaraoca sastoji se u tome da on, sa malim izuzetkom, nije napisao nijedno strogo istorijsko, sociološko, politikološko i filozofsko djelo, a da njegova literarna i autobiografska djela imaju takvo bogatstvo misli, stavova i ideja da se o njemu mora govoriti kao istoričaru, sociologu, politikologu i filozofu.
Đilasova mnogobrojna djela su odavno utvrđena i o njima je dosta pisano. Međutim, ona još uvijek nisu tematizovana. Moglo bi se čak reći da uopšte nisu tematizovana. Đilasova djela neodložno treba tematizovati, jer tematizacija omogućava ne samo potpuniji uvid u sadržaj nego omogućava i adekvatnije naučno vrednovanje njihovog autora. Tematizacija Đilasovih djela najprije otkriva dva osnovna korpusa tih ostvarenja – literarni i politikološki.
Đilasova literarna djela su ne samo prethodila politikološkim nego su i znatno brojnija. Ona su i znatno raznovrsnija. Politikološka djela su uglavnom vezana za Đilasovu političku aktivnost i za osvjetljavanje njegove sudbine – revolucionarnog uspona, a zatim pada.
Koja su Đilasova djela bitnija – literarna ili istorijsko-politikološka? Na to pitanje odgovorio je sam Đilas – u prvi plan stavio je svoja literarna djela: ” ono najvrednije što sam stvorio u životu jesu moja literarna ostvarenja…”
Istorijske okolnosti – hladni rat i Đilasov zaokret od revolucionarnog socijaliste u antikomunistu doveli su do toga da njegovi sljedbenici i stručnjaci za Đilasa i njegovo stvaralaštvo, literarna djela tako visoko ne vrednuju. Umjesto Đilasovih literarnih djela, u prvi plan se stavljaju njegova politikološka ostvarenja. Ona su čak i potisla Đilasove literarne tvorevine.
Iako se Đilasova literarna i biografsko-istorijska djela po formi razlikuju, ona imaju određeni zajednički imenitelj – da sadrže takvo bogatstvo ideja, refleksija i stavova da ta formalna razlika među njima suštinski nije bitna i da se može, na kraju krajeva, apstrahovati. Ovo tim više što je Đilas u oba korpusa svojih pomenutih djela podjednako ne samo lucidan nego i univerzalan.
Pošto je Đilas bio visoki politički akter, njegova autobiografska djela imaju bogat i značajan istorijski sadržaj. Istorijski sadržaj Đilasovih biografskih djela je veliki najprije kada se radi o oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije, o pripremama i izvođenju narodnog ustanka, sukoba četnika i partizana i ishodu tog sukoba.
Sa gledišta osvjetljavanja istorije oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije posebnu vrijednost imaju Đilasova svjedočenja o pregovorima partizanskog rukovodstva i Njemaca u proljeće 1943. godine, jer je Đilas u njima “svirao prvu violinu”.
Sa stanovišta odnosa jugoslovenskog rukovodstva sa Sovjetskim Savezom posebno su interesantni i značajni Đilasovi radovi o tri njegova susreta sa Staljinom, zatim radovi o stvaranju Informbiroa i sukobu Staljina i Tita 1948. godine.
Đilasova ostvarenja daju dragocjene podatke i o odnosu rukovodstva Narodnooslobodilačke borbe i zapadnih državnika i političara. Posredstvom njih se bolje upoznaje kako strategija i taktika NOB-a prema Zapadu, tako i zapadna strategija i taktika prema NOB-u. To isto treba reći i za osvjetljavanje odnosa partizanskog rukovodstva i kralja Petra Drugog i njegove vlade u Londonu. Posebno su značajna Đilasova svjedočenja, refleksije i ocjene o sporazumu Tita i Šubašića na Visu u junu 1944 godine.
Đilasovi članci i zapisi o stvaranju nove Jugoslavije takođe su veoma značajni jer je on bio među glavnim akterima koji su pripremali Prvo i Drugo zasijedanje AVNOJ-a.
Pošto je Đilas, kao ugledna i vrlo povjerljiva ličnost bio upućivan u tajne misije na Zapadu, posebno u najkritičnijoj situaciji sukoba Jugoslavije i SSSR 1951-1952. godine, njegova zapažanja i refleksije u tom smislu su od veoma velikog istorijskog značaja.
Za osvjetljavanje unutrašnje krize Jugoslavije i istorije njenog raspada poseban značaj ima Đilasovo pismo upućeno Titu 20. marta 1967. godine, kao i brojni spisi i intervjui nastali poslije 1980. godine.

Više sociolog nego filozof

Okolnost da je Đilas bio visoki partijski akter i obavljao veoma brojne i različite političke poslove, kao i da je budno pratio zbivanja u socijalističkim zemljama i društvena kretanja u zapadnim državama, čine da je oblast politikologije najbogatije i najzanimljivije područje njegovog stvaralaštva. U Đilasovim radovima iz ove oblasti susrećemo načelna razmatranja o političkim strankama. Đilas je posebno razmatrao fenomen revolucije – njene pretpostavke, nosioce, kao i društvene sisteme koji nastaju iz revolucije. Đilas vrši i komparativnu analizu političkih sistema – kako socijalističkih zemalja tako i socijalističkih i zapadnoevropskih država.
Funkcija profesionalnog revolucionara, još više pasioniranog revolucionara kakav je Đilas bio u prvoj fazi, nametala je da se on sve više bavi sociološkim temama i da postane sociolog.
Đilasov najveći i najpoznatiji doprinos sociologiji je sociološka analiza raslojavanja i krize socijalizma. Đilas je podrobno razmotrio kako se socijalističko društvo raslojava, kako se elite toga društva osamostaljuju i konstituišu u posebne slojeve i novu klasu. Čak i ako se odbaci Đilasova teza da je u socijalizmu nastala nova klasa, globalne analize procesa raslojavanja toga društva su manje-više vrlo uspješno prikazane.
Đilas se uslovno može tretirati kao filozof, jer u svojim radovima ne samo da zalazi u filozofsku problematiku nego i u tretiranju tih problema obilježava i svoje stanovište. Od filozofskih problema koje Đilas najprije, ali i ponajviše razmatra su antropološki problemi – problem ideala, slobode, smisla života, sreće, ljubavi i braka, žrtve, smrti i besmrtnosti.
U okviru ljubavi, braka i sreće Đilas takođe ima lucidnih i duhovitih misli koje zaslužuju da se navedu: “Žena je sudbina”, isticao je Đilas. To je tačno, jer to ljudski život potvrđuje, a to je potvrdio i Đilasov život.
Đilas se bavio i problemom metoda i teorije saznanja. On probleme metoda razmatra sa stanovišta saznanja stvarnosti, a vrednuje ih po efikasnosti u tom domenu. Đilas se posebno bavio dijalektičkim metodom, prvo u Hegelovim djelima, a zatim kod Marksa i kod Lenjina.
Iako je poslije prelaska na suprotnu stranu postao vrlo kritičan prema Marksu i Lenjinu, kao i prema dijalektičkom metodu, njegove analize dijalektičke metode su u izvjesnoj mjeri originalne i interesantne.
Kod Đilasa susrećemo i osvrte na brojne filozofske probleme. To su kosmički problemi – problemi konačnog i beskonačnog i slično. Tu su i supstancijalni, ili ontološki problemi, kao što su: problem materije i ideje, materije i energije i njihovih odnosa. Originalnost Đilasovih stavova i vizija u ovom pitanju zaslužuje da se navede. “U nedalekoj budućnosti biće porušene granice između materije i energije; ostaće u saznanju i djelovanju, samo materija i energija, različite forme materije i energije, i skloniji sam drugom nego prvom”.
U Đilasovim radovima susrećemo i filozofske refleksije o klasičnim ontološkim problemima – prostoru, vremenu, kretanju, razvitku i dr. Ono što Đilasa najviše čini filozofom je razmatranje najsuptilnijeg, a i najznačajnijeg filozofskog problema – problema slobode. Istina je da je Đilas najviše pisao o političkim slobodama i na njima najodlučnije insistirao. Ali, on je izlazio iz okvira politike i problem slobode sagledavao i iz filozofskog ugla i u domenu filozofije.
Naročito u poznijim godinama, tačnije dvije godine pred smrt, Đilas se pozabavio i najsloženijim filozofskim problemom – problemom otuđenja kod Hegela, Fojerbaha i Marksa. U okviru te filozofsko-istorijske analize on je razmatrao i fenomen otuđenja u savremenom društvu. S obzirom na to da Đilas nije profesionalni filozof, i da je problem otuđenja izuzetno složen i težak, njegova razmatranja toga fenomena su ne samo zanimljiva nego i mjestimično i originalna i duboka. Sve u svemu, Đilasovi prilozi u domenu filozofije dopuštaju da se o njimu, makar uslovno, mora govoriti i kao filozofu.
Da bi se izbjegli svi mogući nesporazumi ili eventualne primjedbe da smo Đilasa bez dovoljno argumenata uzdigli na nivo istoričara, politikologa, sociologa i filozofa, istaći ćemo da on sve to nije u tradicionalnom ili stručnom smislu riječi, nego u refleksivnom i uslovnom smislu. Pri tome, treba reći da je on više istoričar nego sociolog i više sociolog i politikolog nego filozof.

(KRAJ)

Feljton u listu “Dan”, izlazio od 19. do 28. avgusta 2011.

KOMENTAR VESELINA PAVLIĆEVIĆA NA FELJTON “MILOVAN ĐILAS I SOCIJALIZAM”

~ Ideološki pristup u tumačenju lika i djela Milovana Đilasa je naučno poražavajući naročito kad iza ili ispred feljtona (knjige) „stoji” kao izdavač institucija kakva je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti

Partijski prikovan na stub srama

Feljton „Milovan Đilas i socijalizam” koji je izlazio u Vašem listu („Dan” od 09. VIII 2011. godine do 29. VIII 2011. godine zaslužuje dužu analitičku pažnju. Utoliko prije što feljton kao i istoimena, gotovo 600-to stranična knjiga (autor Dragutin dr Leković, akademik CANU) uvećava kolonu skromnog pisanja jedne od najslavnijih liberalnih ličnosti u svijetu druge polovine DžDž vijeka koji je rodom iz Crne Gore. (Milovan Đilas je rođen u selu Podbišće, opština Mokovac 1911. godine.)
Ideološki pristup u tumačenju lika i djela Milovana Đilasa je naučno poražavajući naročito kad iza ili ispred feljtona (knjige) „stoji” kao izdavač institucija kakva je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. U feljtonu (knjizi) vrijeme za autora kao da se ukočilo i stalo 1954. godine. Te godine Milovan Đilas je sišao sa vlasti a nešto kasnije postao žestoki i otvoreni protivnik Titove vlasti i ideološki buntovnik. Od 1954. godine a naročito od 1956. godine, Đilas je „partijski prikovan” na stub srama, frontalno i po službenoj dužnosti klevetan i napadan sa svih ideološko-partijskih nivoa vlasti ali i „nezavisnih” intelektualaca, novinara, književnika, akademika, „novoklasnih” revolucionara pa sve do ribolovnih društava i mjesnih zajednica.
Feljton (knjiga) „Milovan Đilas i socijalizam” je najubjedljiviji primjer žilavosti i dugovječnosti opasnog ideološkog duha. Vrijeme idejnog „netalasanja” i društveno-političkog dogmatizma, ukočenosti i mrtvila – protiv čega se pobunio Milovan Đilas – je vrijeme „infekcije” koje je haralo u glavama mnogih ljudi. Naročito onih koji su bili bliži vrhu vlasti. To vrijeme je ostavilo za sobom (kad se „infekcija povukla” ili kada je propao komunizam krajem 80-ih godina) pravnu, političku i svaku drugu civilizacijsku pustoš. Eksperiment zvani „komunizam” narod će kasnije vrlo skupo platiti. Izuzev jučerašnje „nove klase” i današnjeg tankog sloja „tajkuna” i političkog establišmenta ako ih je sve uopšte moguće razdvojiti. (U tome je Đilasov onovremeni i ovovremeni modernizam.)
A sada nešto konkretno o feljtonu (knjizi)
Uvijek kad se pojavi feljton (knjiga) o Milovanu Đilasu koja svojim kvantitetom, izdavačem, intrigantnim naslovom, iskustvom autora itd., dâ se pretpostaviti da je riječ o veoma ozbiljnom i temeljnom istraživačkom poduhvatu i značajnom naučnom doprinosu u tumačenju ove u nas gotovo zaboravljene političke, revolucionarne i disidentske ličnosti. Međutim, lako je primijetiti i potrebno iznijeti da knjiga nema recenzenta. Ovo je veoma ozbiljan propust. Vjerovatno se time Crnogorska akademija štiti od odgovornosti, i daje sebi apriornu odbrambenost na naučni kvalitet knjige.
Autor feljtona (knjige) iznosi da „bez lažne skromnosti reći ćemo da, koliko nam je poznato, ovakav rad o Milovanu Đilasu i njegovom djelu još uvijek nije objavljen” i da je „bitno različit” u filozofskom i istorijskom tumačenju političkog i revolucionarnog lika i djela Milovana Đilasa. Naprotiv. Temeljno čitanje feljtona (knjige) „Milovan Đilas i socijalizam” uvjerava nas da istraživač nije otkrio ama baš nikakvu novu činjenicu ili saznanje koja već nijesu poznati diskrecionoj pa čak i široj javnosti. O filozofskom tumačenju djela Milovana Đilasa u feljtonu (knjizi) nema ni pomena i pored toga što autor u podnaslovu ambiciozno ističe da je riječ i o „filozofskom razmatranju” Milovana Đilasa.
Autor knjige (feljtona) navodi da je riječ o „marksistički angažovanoj studiji” i „marksističkoj kritici ideja, stavova i aktivnosti Milovana Đilasa”. Navedeni metodološki pristup autora je njegov naučni odabir i pravo. Međutim, Đilas se komunističke ideologije i metodologije javno odrekao i suprotstavio joj se 50-ih godina DžDž vijeka. Time studija liči na nasilno otvaranje napuštenih vrata i sistemskih prostora. Dakle, postavljeni „uglomjer” u tumačenju lika i djela Milovana Đilasa je bliži „agiptropskom” nego naučnom, činjeničnom i međučinjenično-zavisnom analitičkom pristupu.
I dalje, tačno je navođenje autora feljtona (knjige) da se Milovan Đilas u vrijeme komunističe uvjerenosti i revolucionarne zanesenosti, prirodno bavio doktrinarnim pitanjima i pitanjima borbe za izgradnju socijalizma: boljeg, pravednijeg, naprednijeg, srećnijeg i – savršenijeg (savršenog) društva. Međutim kad je „doktrina” osvojila vlast 1945. godine, stvarnost se pokazala suviše kompleksnom i složenom da bi je društveno uspješno mogla rješavati samo jedna „doktrina” i uopšte doktrina. (Doktrina „zapeče” naše mišljenje o stvarnost.) Ambicija (strast) Milovana Đilasa o demokratskoj promjeni sistema socijalizma i njegovom modernom prilagođavanju realnostima „stidljivo” se pojavljuje kod Milovana Đilasa već krajem Revolucije da bi sredinom 50-ih godina eruptirala. Pobuna protiv Titovog režima odvela ga je pravo u zatvor.

Đilas nije bio ambiciozan

Milovan Đilas nije bio ambiciozan čovjek, kako autor iznosi u feljtonu (knjizi). „Ambicija” kod Đilasa se zove strast. Ambicija je prizemna, strast nadprostorna. Ambicija je entuzijastička, a Đilasova strast vanvremenska. Ambicijom se ne mijenja stavarnost. Njome se samo bori za „mjesto pod suncem” u strukturi vlasti. Strasnost mijenja stvarnost. Ništa veliko se bez strasti ne može uraditi. Đilas je toga bio (ne)svjestan. Ambicija je jednodimenzionalna i uvijek okrenuta ka vrhu vlasti. Strast je okrenuta od vlasti. Đilasova strast je bezoblična i višeslojna, uvijek drugačija od konkretne prilike do prilike. (Ovdje, mnogi Đilasovi analitičari pa tako i autor feljtona-knjige, izvode banalan zaključak da je Đilas bio kontraverzna i kontradiktorna osoba. Nešto kasnije o tome.)
Malo prije Đilasovog „pada” januara 1954. godine J.B.Tito je imenovao Milovana Đilasa krajem decembra 1953. godine za predsjednika Narodne skupštine FNRJ. Ambiciozan „normalan” čovjek bi to imenovanje rado prihvatio, jer je vrhunsko u hijerarhiji vlasti. Imenovanjem na čelnu državnu funkciju J.B. Tito je pokušao da Đilasa savlada i moralno korumpira. (Đilas je tada pisao seriju antirežimskih „Borbinih članaka”, koji su kritički analizirali društvo, sistem i državu.) Đilas je svrhu toga imanovanja shvatio a imenovanje odbio. Strast za ličnim, kolektivnim i društvenim demokratskim mijenjanjem i promjenama bila je jača, moralnija, vrhunskija i lično izazovnija. Na kraju kratke elaboracije o Đilasovoj „ambicioznosti” navedimo i moguću pretpostavku da bi on „glad” za (prizemnom) ambicijom mogao lako utoliti čekanjem „sudnjeg” dana J.B.Tita. Tita bi Đilas, najvjerovatnije, partijski-državno naslijedio jer je bio najmleđi, najsposobniji i – što je naročito važno – najzdraviji član Politbiroa. Uz sve to, bio je i Titov miljenik.
Mirno i obično vrijeme Đilas nije smatrao svojim vremenom s pravom, iznosi autor feljtona. Njegovi ciljevi su bili visoki i nedostižni za ambicioznog čovjeka. Đilas je bio, zaključili bi, čovjek velike strasti i ciljeva a ne (prizemne) ambicije i požude za vlašću kako smatra autor feljtona (knjige).
Autor feljtona (knjige) dalje iznosi da je Milovan Đilas bio hrabar čovjek i „da je posjedovao izuzetnu smjelost”. Navode se pregovori sa Njemcima 1943. godine itd. Konstatacija je tačna. Takav je bio cio Politbiro. Đilas nije bio izuzetak. Možda ne bi pogriješili ako bi rekli da je bio „prvi među jednakima”. Ali autor hrabrost rafleksno „vidi” i projektuje samo na Drugi svjetski rat. Vjera, strast i hrabrost su gotovo upravo-proporcionalni. Strasni vjernici, revolucionari su hrabri do fanatizma. Đilas je bio hrabar u ratu, ali je još više i značajnije bio hrabar u miru, tj. u periodu mirne izgradnje socijalizma u Jugoslaviji ili učvršćivanja Titove monolitne vlasti i borbe protiv nje. Hrabro održati i izdržati izazov borbe protiv dogme i „duhovne smrti”, koju mu je Titova vlast bila namijenila odmah poslije izlaska iz vlasti 1954. godine, u Đilasu je otkrila dodatnu energiju hrabrosti. Što je pritisak na njega bio veći, to je on odgovarao i branio se većom upornošću i hrabrošću. Nije bilo lako – kako je kasnije pisao Alaksandar Solženjicin – stati ispred „crvenog točka istorije” i suprotstaviti mu se. Slično je 1957. godine govorio A.Ranković, koji je odlično poznavao Đilasa, „kuku njemu ali kuku i nama”.
„Za Đilasa se može reći – navodi dalje autor u feljtonu (knjizi) – da je bio čovjek jednoumlja – prvo staljinističkog a zatim antifašističkog i na kraju antikomunističkog. Strogo govoreći, navodi autor, on nikada nije potpuno izašao iz jednoumlja”. Đilas nikada nije krio „svoj staljinizam”. Naprotiv. Đilasov staljinizam je opštepoznat, mada, danas bi zaključili, kao što zaključuje i autor feljtona (knjige), „da je u borbi protiv fašizma „staljinizam” – i te kako bio potreban. Takav „staljinizam” i vjera u Staljina je podizao moral boraca, osnažio nadu i jačao uvjerenja da borba protiv fašizma nije avantura nego da će se ona uspješno završiti”. Garancija su bili Staljin i Rusija. (Ovaj politički sloj koincidira sa poznatim „sukobom na književnoj ljevici” pred Drugi svjetski rat.) Kada se jedno društvo kao što je bilo jugoslovensko nađe pred takvom unutrašnjom i spoljnom „tjeskobom” (a pomoći niotkud), šanse za uspješnu odbranu su iza poslednje „linije realnog”. Komunisti su tada bili odlični ljudi, potpune revolucionarne vjernosti, monolitnosti, zanesenosti i spremni za istorijski i sudbinski izazov. („Neka bude što biti ne može”)

Lako se odrekao Staljina

~ Đilas nikada nije bio antikomunista, kao što iznosi autor u feljtonu (knjizi)

Đilas je vjerovao u ono što piše i pisao ono u šta vjeruje. Takav je bio i kad je „volio” Staljina i kad se njega odrekao i kad je sebe prevrednovao u liberalnu ličnost i modernog mislioca DžDž vijeka. Đilas nije znao da improvizuje, laže sebe i druge i da piše prizemnu komercijalnu političko-populističku patetiku. I kad je pisao „za” Staljina i pisao „protiv” njega on je bio čovjek duhovne, moralne i revolucionarne zanesenosti, intelekta i strasti. Kult Staljina biće prisutan kod svih vođa revolucije sve do 1948. godine i sukoba sa Staljinom. (Kod nekih će ostati i duže do današnjeg dana, vidimo.) Đilas se lako odrekao Staljina. Tito izgleda teže. U vrijeme sukoba sa Staljinom, Tito je dobio napade žuči. Nije medicinski dokazano da li idejno odvikavanje utiče direktno na žuč ali izgleda da utiče. U vrijeme sukoba sa Staljinom Tito je bio operisan u Ljubljani od kamena u žuči. (Nije isključeno da je kamen u žuči bio prostaljinističke prirode i strukture.) Možda veliki revolucionari – Tito na primjer – „znaju” da reaguju i stomakom. Đilas je, za razliko od Tita, reagovao na drugi način – glavom, promisli. Treći opet su zaglavili na Golom otoku i vole Staljina do dana današnjeg. Njima nema pomoći.
Kad je revolucija izgubila moralnu osnovu, Đilas se pobunio. Sve je počelo grabežom “nove klase” dedinjskih vila, auta, žena. Đilas se pobunio protiv toga i odgovorio pripovijetkom „Anatomijom jednog morala” i „Borbinim člancima”. Želio je u početku da spasi revoluciju i socijalizam i da je demokratizuje i unormali. Normalno, nije uspio. Revolucija i Jugoslavija su od tada počele propadati i urušavati se. Povremene zapadne finansijske „infuzije” su bile nedovoljne. Pa čak i balansiranje sistemom čas Istok čas Zapad nije bilo uspješno. Na trulim temeljima ništa stabilno se ne može izgraditi, uvidio je davno Đilas.
Đilas nikada nije bio antikomunista kao što iznosi autor u feljtonu (knjizi). U tom smislu, prije bi se moglo reći za njega da je bio nekomunista od pedesetih godina. To je Đilasov demokratski a ne (anti)politički stav. Đilasov nekomunizam se ponajprije i jasno „vidi” u 17 „Borbinih članaka” koji su izlazili od 11.11. 1953. godine do 7.1.1954. ili 57 dana kao i pisanjem u časopisu „Nova misao”. Đilasov nedogmatizam pa i liberalizam je vidljiv i ranije u vrijeme stava prema agrarnoj reformi, analizi školskog sistema u FNRJ. Đilas se pobunio protiv komunizma i Titove vlasti pedesettih godina ali ne kao antikomunista već kao intelektualac liberalnih opredjeljenja shvatajući važnost prava na razlike u mišljenjima. I normalno, institucionalizovanje tih razlika. (U početku svoje pobune, Đilas je „instituciju različitosti” vidio u okviru Socijalističkog saveza Radnog naroda Jugoslavije.)
Nedavno predavanja Dobrice Ćosića o Đilasu u „Domu omladine” u Beogradu povodom 100. godišnjice rođenja Milovana Đilasa, otkriva jedan važan detalj koje je na tragu Đilasovog nekomunizma i zaštite ličnog političkog integriteta. Naime – iznosi Ćosić – u kabinetu Milovana Đilasa u decembru 1953. godine u vremena pisanja „Borbinih članak” zadesio se i mladi Ćosić. Prisustvovao je razgovoru-sastanku Edvarda Kardelja i Milovana Đilasa. Ovaj prvi (Kardelj) tražio je od Đilasa da „pođe na Brione i razjasni sa Starim (Tito) prirodu „Borbinih članaka” i Đilasovog novog ponašanja i zalaganja”. Đilas je odbio. Gromko je odgovorio govoreći „neću da idem monarhu na noge”. (NastaviĆe se)Đilas je vjerovao u ono što piše i pisao ono u šta vjeruje. Takav je bio i kad je „volio” Staljina i kad se njega odrekao i kad je sebe prevrednovao u liberalnu ličnost i modernog mislioca DžDž vijeka. Đilas nije znao da improvizuje, laže sebe i druge i da piše prizemnu komercijalnu političko-populističku patetiku. I kad je pisao „za” Staljina i pisao „protiv” njega on je bio čovjek duhovne, moralne i revolucionarne zanesenosti, intelekta i strasti. Kult Staljina biće prisutan kod svih vođa revolucije sve do 1948. godine i sukoba sa Staljinom. (Kod nekih će ostati i duže do današnjeg dana, vidimo.) Đilas se lako odrekao Staljina. Tito izgleda teže. U vrijeme sukoba sa Staljinom, Tito je dobio napade žuči. Nije medicinski dokazano da li idejno odvikavanje utiče direktno na žuč ali izgleda da utiče. U vrijeme sukoba sa Staljinom Tito je bio operisan u Ljubljani od kamena u žuči. (Nije isključeno da je kamen u žuči bio prostaljinističke prirode i strukture.) Možda veliki revolucionari – Tito na primjer – „znaju” da reaguju i stomakom. Đilas je, za razliko od Tita, reagovao na drugi način – glavom, promisli. Treći opet su zaglavili na Golom otoku i vole Staljina do dana današnjeg. Njima nema pomoći.
Kad je revolucija izgubila moralnu osnovu, Đilas se pobunio. Sve je počelo grabežom “nove klase” dedinjskih vila, auta, žena. Đilas se pobunio protiv toga i odgovorio pripovijetkom „Anatomijom jednog morala” i „Borbinim člancima”. Želio je u početku da spasi revoluciju i socijalizam i da je demokratizuje i unormali. Normalno, nije uspio. Revolucija i Jugoslavija su od tada počele propadati i urušavati se. Povremene zapadne finansijske „infuzije” su bile nedovoljne. Pa čak i balansiranje sistemom čas Istok čas Zapad nije bilo uspješno. Na trulim temeljima ništa stabilno se ne može izgraditi, uvidio je davno Đilas.
Đilas nikada nije bio antikomunista kao što iznosi autor u feljtonu (knjizi). U tom smislu, prije bi se moglo reći za njega da je bio nekomunista od pedesetih godina. To je Đilasov demokratski a ne (anti)politički stav. Đilasov nekomunizam se ponajprije i jasno „vidi” u 17 „Borbinih članaka” koji su izlazili od 11.11. 1953. godine do 7.1.1954. ili 57 dana kao i pisanjem u časopisu „Nova misao”. Đilasov nedogmatizam pa i liberalizam je vidljiv i ranije u vrijeme stava prema agrarnoj reformi, analizi školskog sistema u FNRJ. Đilas se pobunio protiv komunizma i Titove vlasti pedesettih godina ali ne kao antikomunista već kao intelektualac liberalnih opredjeljenja shvatajući važnost prava na razlike u mišljenjima. I normalno, institucionalizovanje tih razlika. (U početku svoje pobune, Đilas je „instituciju različitosti” vidio u okviru Socijalističkog saveza Radnog naroda Jugoslavije.)
Nedavno predavanja Dobrice Ćosića o Đilasu u „Domu omladine” u Beogradu povodom 100. godišnjice rođenja Milovana Đilasa, otkriva jedan važan detalj koje je na tragu Đilasovog nekomunizma i zaštite ličnog političkog integriteta. Naime – iznosi Ćosić – u kabinetu Milovana Đilasa u decembru 1953. godine u vremena pisanja „Borbinih članak” zadesio se i mladi Ćosić. Prisustvovao je razgovoru-sastanku Edvarda Kardelja i Milovana Đilasa. Ovaj prvi (Kardelj) tražio je od Đilasa da „pođe na Brione i razjasni sa Starim (Tito) prirodu „Borbinih članaka” i Đilasovog novog ponašanja i zalaganja”. Đilas je odbio. Gromko je odgovorio govoreći „neću da idem monarhu na noge”.

Revolucija mu bila izazov

Dio feljtona (knjige) se odnosi i na Đilasovo skromno marksističko obrazovanje ili kako autor navodi da „u krugu jugoslovenskog revolucionarnog vrha skoro da nije bilo integralno oformljenih marksista izuzev Borisa Ziherla mada on nije bio u partijskom vrhu”. Obrazovanost vođa svake revolucije pa i Jugoslovenske i njihova idejna usmjerenost i sistem vrijednosti i vjerovanja koju za sobom i po sebi vođe nose i nameću društvu je veoma važno. Čak odlučujuće važno. Društvo-država i njegovo upravljanje i organizacija su zavisni od obrazovno-moralnih „kvaliteta” i poželjnih društvenih ciljeva vođa revolucije (elite). U samoj revoluciji su bitni inteligencija, uvjerenost, hrabrost i – zdravlje vođe. Usmjerenje društva u post-revolucionarnom periodu zavisi još i od modernog-naučnog obrazovanja političke elite i kvantiteta njene propagande. Poražavajući zaključak za autora feljtona (knjige) je navod da se „Đilas nosio i sa Marksovim „Kapitalom” posebno prvim tomom….a kasnije je proučavao i ostala dva toma. Međutim, to je za njega bila isuviše teška materija.” Stav nije vrijedan dužeg komentara. Đilas je bio revolucionar veoma dobrog marksističkog ali i savremenog obrazovanja. To je vidljivo najviše u knjizi „Nesavršeno društvo (i dalje od Nove klase)”, u esejima u časopisu „Nova misao”, knjizi „ Bošnja Adil-beg Zulfikarpašić”. Đilas je koristio rusku i englesku literaturu, dijelom i francusku. Za prevod sa engleskog jezika Miltonovog „Izgubljenog raja” 1989. godine Milovan Đilas je dobio prestižnu jugoslovensku nagradu „Miloš Đurić”. Milovan Đilas je bio jedan od rijetkih ljudi koji su dva puta čitali (studirali) Marksov „Kapital”. Prvi put prije Drugog svjetskog rata u zatvorskom „univerzitetu” u Sremskoj Mitrovici. Drugi put krajem 40-ih godina tj. pred vrijeme sukoba sa Staljinom. Đilas je izuzetno cijenio Marksa i Marksov „Kapital”. U više svojih eseja i intervjua suptilno je analizirao „Kapital”.
Što se tiče Đilasovog jednoumlja koje pominje autor feljtona (knjige), takođe nije ga potrebno duže i dublje komentarisati već samo iznijeti da Đilas nije (normalno) robovao idejama, ideologijama, vjerovanjima, ciljevima kad god mu se realnost (život) pokazao drukčijim od knjiškog obrazovanja. Stvarnost ga je ispravljala. (Čovjek neprekidno mijenja svoja mišljenja, predstave o stvarnostima.) Đilas je u više intervjua iznosio, a to navodi i autor feljtona (knjige), da je on „višeumni jednoumnik”. Tu logički nema ama baš ništa sporno. (Ako se boriš za jednu ideju ne možeš se istovremeno boriti i za drugu-suprotnu ideju i praksu.) Promjena mišljenja nije čest standard i odlika jednoumaca naročito u Crnoj Gori. Đilas je svoje mišljenje, u skladu sa svojim razumijevanjem činjenica, često i s pravom mijenjao. Ukočena mišljenja su najopasnija „mišljenja”, ako su to uopšta mišljenja. (Dogma je vjera u vjernost vjeri.)
Đilas – revolucionar koji obožava Staljina je složena tema kojoj autor feljtona (knjige) pridaje dužnu ali površnu analizu. Autor smatra da je Đilas „dvojna ličnost-vrlo darovit literata i pasionirani političar tj. borac za socijalnu pravdu”. Međutim, Đilas je bio najmanje dvojna ličnost. Prije bi se moglo reći za njega da je višeslojna, višestrana ličnost koja je imala raznih talenata. Čak i dar za crtanjem. Ipak, ograničimo se na Đilasovu „dvojnost” koju zagovara autor feljtona (knjige) svodeći njegovu „dvojnost” na literatu koji se profesionalno bavio revolucijom (politikom).
Politika je racionalna i praktična djelatnost a, sa druge strane, svaka revolucija otkriva individualnu stravstvenost, moral, viziju. Politike nema bez mudrosti a revolucije i revolucionara bez vjere. Istina je da je Đilas jedno vrijeme bio revolucionar vjere i zanosa dok je zanosnoj vjeri (komunizmu) vjerovao. Đilasu revolucija nije bila zanimanje ili profesija kao što se iznosi u feljtonu (knjizi). Revolucija mu je bila izazov koji nije „smio” da propusti i lični dokaz o sebi pred sobom. Đilas se i „postavljao” u životu tako da ga „pogodi sudbina”, da doživi izazov i da se po njemu mjeri. Vjerovatno je to najizrazitiji njegov intimni i dubinski starocrnogorski korijen i karakter. (Njegoš je takav izazov i sudbinu zvao „protivni vjetar”.) Vjerovatno je u pravu F. Miteran koji je rekao za Đilasa da je „on jedan od rijetkih ljudi koga je pogodila sudbina”.
Autor feljtona (knjige) – kao i puno drugih Đilasovih poznavaoca – zastupa mišljenje da je „Đilas faktički bio mnogo više nadaren kao intelektualac i literata nago kao političar, ta okolnost će dovesti do toga da on u politici rezonuje, a i praktično djeluje, mnogo više kao intelektualac nago kao političar.” Đilasovi prošli i sadašnji analitičari pitanju njegovog dara i usmjerenja ka politici (revoluciji) ili ka literaturi (pisanju) prenaglašavaju i stvaraju suvislu problematiku. Veza između tradicije-ideje-vizije-morala-revolucije-borbe-vlasti-politike-disidentstva-litarature, Đilas je sa manje ili više uspjeha zbirno (dokumentarno-literarno) izražavao. I to uzlaznom linijom od tradicije i ideje preko vizije pa sve, jedinačno i zbirno doživljeno, Đilas je „upakovao” u svoje romane i prvenstveno kasne svoje pripovjetke. Nema velike literature bez velikog iskustva, snage i strasti. I na kraju zaključimo, velike teme kao što je Đilas treba doseći i zaslužiti. Nije to jednostavno i lako.

(Kraj)

Komentar Veselina Pavlićeviča izlazio je u nastavcima u listu “Dan”, od 13. do 16. septembra 2011.

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930