Zapisi iz Rusije – 1945 – 1957. – Miroslav Luketić



Skojevcu iz Brajićke čete uput na Vojnu akademiju

Na dan 22. novembra 1944. godine borci Prve Bokeške brigade i Kotorsko-primorskog partizanskog odreda oslobodili su Budvu. Tog dana, kao 17-ogodišnjak, ponosno sam koračao u stroju Brajićke čete, ulazeći u oslobođeni grad. Za mene je to bio poseban doživljaj: Budva je moje rodno mjesto, tu su mi otac, majka, sestre, rodbina i drugovi; nijesmo se poodavno gledali, zaželjeli smo se susreta i slobode, patnje je bilo premnogo.
Petnaestak dana poslije oslobođenja pozvao me je Joko Boreta u Komandu mjesta koja je, koliko se sjećam, bila u novoj kući Medina, u starome gradu. U to vrijeme Joko je bio zamjenik komandanta Bokeške brigade i, kao prvoborac, uticajna ličnost u našem kraju.
“Znam da si ti skojevac, iz dobre si kuće, imaš malu maturu i preporučili smo te da ideš u Beograd, u Vojnu akademiju i dalje u Rusiju, na školovanje” – saopštio mi je Joko. Mojoj radosti nije bilo kraja: toliko sam maštao o Beogradu, a o Rusiji da i ne govorim. Trebalo se odmah spremiti za put i u Nikšiću javiti se u štab Drugog udarnog korpusa.
Rano ujutro 12. decembra 1944. jednim starim automobilom krenuo sam preko Kotora i Risna za Nikšić. Otac me ispratio i dao mi za put jednu lijepu struku. Majka nije znala za moj odlazak, bila je otišla u Petrovac, u rodbinu, ne bi li nabavila nešto hrane za kuću. Teško joj je pao moj odlazak bez oproštaja i sjećam se iz njene kasnije priče da je grdno zamjerila Luki, mome ocu, što nije pokušao da me zadrži da ne idem iz Budve. “Kako si ga mogao pustiti, znaš da ne znamo gdje je Stevo i da li je živ, a ti puštaš drugog sina da ide iz kuće, da ostanemo i bez njega”.
Kakav sam bio u to vrijeme, sigurno me niko ne bi zaustavio; slično sam uradio i pri odlasku u partizane: nikoga nijesam iz kuće pitao, i kad je majka došla na Goru paštrovsku da me vidi, rekli su joj: “On ti je otišao u Brajićku četu”.
Kola kojima sam krenuo za Nikšić vozio je Josip Rus, ruski emigrant, dobroćudni i omiljeni čovjek u Budvi. Zaustavili smo se navrh Topliša: izašao sam iz kola i uputio se u obližnje selo Prijevor da zovem mog dobrog druga Milana Rađenovića, koji je, isto kao i ja, određen da ide u Vojnu akademiju u Beograd. Kucam na vrata kuće. Milan je još u krevetu; otvara mi njegova majka uzbuđena i zabrinuta; odlazi joj sin jedinac. Nema se vremena za čekanje, oproštaj traje kratko, suzdržane majčine suze prate Milana i mi nastavljamo za Kotor.
U Kotoru smo se zdržali kratko; u Sreskom komitetu SKOJ-a dali su nam koverat sa dokumentima; posjetio sam Maricu Vuković, sestru našeg kuma Nika Rajkovića, i ostavio kod nje struku. Govorilo se da ćemo iz Nikšića putovati avionom za Beograd, zbog toga mislio sam da mi struka neće biti potrebna. Prolazimo kroz Risan i penjemo se vijugavim i izrovanim putem prema Ledenicama. Risan je tih decembarskih dana izgledao avetinjski: tragovi krvave borbe koju su partizani vodili sa Njemcima za oslobođenje Boke bili su vidljivi na svakom koraku; krovovi bolnice i mnogih kuća oštećeni granatama engleske baterije koja je tukla njemačke položaje u Risnu; uz put nailazimo na još neuklonjene ubijene konje i stoku; sve govori da je ovdje vođena prava bitka sa ušančenim Njemcima koji su štitili povlačenje svojih jedinica iz Boke prema Podgorici.
U Nikšić smo stigli negdje oko podna i javili se u Štab Drugog udarnog korpusa. Grupa određena za odlazak u Beograd bila je već otišla iz Nikšića i zanoćila u Danilovgradu i nama je naloženo da bez odlaganja krenemo u Danilovgrad i pridružimo se grupi. O putovanju avionom za Beograd nema ni govora. U Štabu su mi kao vođi grupe izdali objavu datiranu 13. decembra 1944. u kojoj stoji: ”Objava za druga Luketić Mira i tri druga koji se upućuju u Vrhovni Štab”. Štambilj i pečat Štaba Drugog udarnog korpusa; u potpisu: Za Štab korpusa, za personalno odjeljenje Savo Žarić. (Pukovnik Savo Žarić ubijen je na Golom otoku.) Danas se ne mogu sjetiti ko su, osim Milana i mene, bili ostala dvojica koji su upućeni u Vrhovni štab. Pitao sam Milana, on misli da je sa nama bio i Mitar Rafailović, iz Bečića.
Krećemo za Danilovgrad i u sumrak stižemo i pridružujemo se grupi za odlazak u Beograd. Noć u Danilovgradu bila je nemirna; s vremena na vrijeme njemačka artiljertija iz rejona Spuža ispalila bi granatu u pravcu naših položaja, toliko da nam poremeti san. I zaista u tome su uspijevali: taman zaspiš, a evo ekplozije negdje u blizini. Kasnije, kao artiljerac, učio sam da se takva gađanja zovu “paljba na uznemiravanje”. Ranom zorom, otpočela je jaka artiljerijska paljba iz topova engleske baterije koja se nalazila na položaju u predgrađu Danilovgrada. Odjekivale su eksplozije po obroncima Spuškog brda, koje se od dima i prašine nije vidjelo. Izgledalo je da se brdo ruši. Prilazio sam artiljercima, gledao kako umješno barataju tehnikom, kako brzo i efikasno pucaju na neprijatelja. Tu, u Danilovgradu, negdje skriveno u meni pojavila se i želja da budem artiljerac. Tada nijesam slutio da će to zaista i biti moja vojna profesija.
Borba za oslobođenje Podgorice bila je u punom zamahu. Pored jeke artljerijskih granata, puščane vatre i mitraljeskih rafala, čuje se neprestani gul savezničkih aviona koji su kao ose kružili iznad grada i sipale na njega smrtonosni tovar.
Trebalo je zaobići Podgoricu i naša grupa, ili bolje reći odred, krenuo je iz Danilovgrada i preko Zagarača i Kokota stigao na Moraču. Tih decembarskih dana rijeka je bila nabujala, voda hladna, vrijeme vjetrovito, ali bez padavina. Prvi put sam na rijeci i onako nemirnu treba preći na omanjim čunovima. Vještim veslanjem i usmjeravanjem prema drugoj obali mještani iz okolnih priobalnih sela sa uspjehom su obavili ovaj zadatak. Nastavljamo put za Tuzi; tu i noćimo.
Riječ-dvije o sastavu i broju našeg odreda. Čini mi se da nas je otprilike bilo sto pedeset ljudi. Milan kaže da se njemu čini da nas je bilo znatno manje, najviše pedesetak; pitao sam i druga Boža Martinovića, koji je u istoj grupi bio i on kaže da misli da nas je bilo oko dvije stotine. Eto, koliko su različite ocjene učesnika istih događaja nakon pedeset godina. Odred je bio sastavljen od iskusnih boraca iz Crne Gore i Hercegovine, koji su kao kadar poslati u Beograd na rukovodeća mjesta u vojsci i OZNI; zatim, bilo je nas mladih boraca koji smo poslati na školovanje, a pridružila nam se bila i jedna manja grupa pilota koji su iz Egipta došli u zemlju i trebalo je da se uključe u sastav naše avijacije. Znam da je među njima bilo Slovenaca. Ne sjećam se ko je bio vojni rukovodilac odreda, Božo kaže da je to bio Dragiša Ivanović. Znam da je prvoborac Risto Đurašević, iz Tudorovića bio u našem odredu i da je imao neku rukovodeću ulogu.
Dan prije našeg dolaska Njemci su napustili Tuzi, povlačeći se iz Skadra prema Podgorici. Spavali smo u nekoj većoj prostoriji na slami, gdje su prije nas noćili Njemci. Častili su nas bogato: napunili smo se vaški, da je to bila strava od gamadi. Njih smo, sa onima pokupljenim uzgredno, donijeli u Beograd, nakon višednevnog putešestvija. U Tuzima se desi nesrećni slučaj koji odnese život jednog mladog vodnika iz Hercegovine. Njegov najbolji drug zamijenio je kod jednog Albanca pušku za italijanski pištolj “beretu”. Ne znajući da je pištolj pun opalio je metak koji mu je kroz dlan lijeve ruke prošao i pogodio druga direktno u usta. Ostao je na mjestu mrtav. Vidjevši što je uradio, iako i sam ranjen, pokušao je da se ubije, ali su ga borci spriječili. Ta scena mi je ostala u sjećanju i u toku vojničke karijere opominjala da kao rukovodilac preduzimam najoštrije mjere protiv nepropisnog rukovanja oružjem.

Pješice preko Prokletija

Prokletije su pred nama; u školi sam učio o ovom visokom planinskom vijencu koji zahvata sjeverni dio Albanije i jednim dijelom ulazi u našu zemlju. Bijele se od snijega vrleti, kažu nam da moramo tuda. Rano jutrom, u stroju, jedan za drugim, napuštamo Tuzi. Usput srijećemo albanske partizane koji zajedno sa našim jedinicama učestvuju u borbama oko Podgorice; sa bojišta nose i ranjenike.
Dok smo se kretali ravnicom, nedaleko od Tuzi, pojavio se iznad nas, u niskom letu, saveznički lovački avion “spitfajer”; mašemo mu i radujemo se što nas saveznici podržavaju. Slijedimo let aviona koji se poslije zaokreta usmjerio direktno na nas. Očito, pilot nas nije prepoznao i spremao se za napad. Po komandi, razbježali smo se s jedne i sa druge strane puta i bacili se na zemlju. Uslijedili su rafali iz njegovih krupnokalibarskih mitraljeza; komadići zemlje sa prašinom letjeli su u vazduh; pripijeni uz zemlju dočekali smo kraj njegovog napada. Drugog zaleta nije bilo; podigosmo se na noge, srećom niko nije stradao.
Počinje uspon, preko Kuča stupamo u Albaniju i krećemo se prema Vrmoši, mjestu na samom sjeveru ove zemlje, u srcu Prokletija. Vodič nas vodi planinskim stazama, usječenim u padine vrleti, od jednog prevoja do drugog, na visinama preko 1500 metara. Bože, činilo mi se da nema kraja ovome putu: penješ se naviše, dođeš do prevoja i nadaš se da je tu kraj usponu, a ono pred tobom se otvori nova sniježna bjelina, novi visovi, novi prevoji preko kojih moramo preći da bismo stigli u Vrmošu.
Vjerujem: da danas prođem tim putem, kao turista i ljubitelj prirode, opušten i sa foto aparatom u ruci, bio bih očaran ljepotama ovih planina, kontrastom pejsaža, bogatstvom flore i faune, osjećajem da se nalazim u djelu prirode koji ljudska ruka nije još dotakla, gdje “blagodeti” civilizacije nijesu narušile mir i ekološku ravnotežu.
Ali, u decembru 1944. prelazeći preko Prokletija bio sam obuzet drugim mislima i osjećanjima. Na žalost, nije to bila prilika da mogu zastati, odmoriti se i na miru razgledati predio koji se toliko razlikovao od pejsaža moje rodne Budve i njene okoline. Sa puškom o ramenu, gazeći snijeg, nijesam smio izostati iz kolone, koja se planinskim stazama rastegla toliko, da joj čelo ponekad i nije bilo vidno.
Na početku marša upozoreni smo da nas balisti mogu napasti i da moramo biti na oprezu. Upozorenje nije bilo bez osnove: negdje na sredini puta, duboko u planinskom masivu, naša izvidnica naišla je na zasjedu. Otpočelo je puškaranje. Uvidjevši da nas nijesu iznenadili, napadači sa bijelim kapicama na glavi razbježali su se, a mi smo nastavili put prema Vrmoši.
Rekoh da struku ostavih u Kotoru. A šta je to struka, pitali su me moji kada sam je spomenuo; objasnih: komad tkanine, dužine i do dva metra, duplo složen širine oko pola metra, sa resama sa obje strane; tkan je od domaće vune i obično farban u tamno plavu boju, sa umetnutim raznobojnim šarama; nosi se preko ramena, a služi kao ogrtač i kao prostirka. Na Čermakovim uljima, crtežima Valerija, Zvjeržine i drugih slikara, vidi se da je struka, uz oružje, redovno prikazivana kao dio nošnje Crnogoraca u pohodu. Kako bi mi sada u Prokletijama ova struka valjala!
Obučen sam dosta slabo: nosim džemper od grube domaće vune, koji mi je majka isplela; to mi je glavni čuvar od mraza koji je u poslijepodnevim časovima, a naročito sa nastupom sutona, carovao u planini. No, studen je bila i podstrek: stati se ne smije, treba koračati, hodati što brže, samo se tako možemo sačuvati od mraza, samo tako možemo stići do Vrmoše.
A Vrmoša mi se u tom času činila kao mjesto spasenja; stići do nje, znači ostati živ. Iz tog saznanja crpio sam posljednje snage da ne zaostajem, da se držim sredine kolone, da se u mraku ne izgubim; da, napokon, negdje u vrijeme kada je noć zavladala, stignem sa drugovima u Vrmošu. A nijesu svi došli: nekolicina su ostala smrznuti u prokletijskim gudurama, sjeli su da se odmore i više nijesu ustali. Ko zna koliko bi nas tamo ostalo da je tog dana bila mećava. Bi mi jasno zašto se ove planine zovu Prokletije.
Lavež pasa nagovijestio je da se približavamo naselju: rekoše stigli smo u Vrmošu. Rasporediše nas po kućama; nas desetak određeni smo u jednu poveću kuću na spratu; podsjećala je na kulu. Domaćin – Albanac, nerado nas je primio; odbijao je da nam da hranu, pravdajući se da je nema. Zna se šta u takvim prilikama radi svaka vojska; natjerali smo ga da zapali vatru, skuva kačamak i da nam sira i mlijeka. Siti legosmo na prostrtu slamu i zaspasmo. U cik zore bude nas, treba nastaviti put, treba iz Vrmoše, istog dana, stići u Peć.
Pedeset pet godina je prošlo od ovog hoda po mukama; uzeo sam kartu u ruke, gledam i mjerim: od Tuzi do Vrmoše, vazdušne linije, udaljenost je 50 kilometara; znači da smo toga dana, a bio je to 15. decembar 1944. godine, prešli u jednom dahu više od 60 kilometara; nema zbora – bio je to pravi vojnički podvig.
Jutro u Vrmoši bilo je bez padavina, ali oblačno; vrhovi planina u nevidjelici; nagovješaji su ukazivali da će toga dana biti snijega. Mada je pred nama bio dugi put, raspoloženje je bilo dobro. Napili smo se mlijeka, najeli skorupa sa rumetinovim hljebom i orni krenuli prema Gusinju. Planinskim stazama, negdje prečicom, savlađivali smo uspone koje su nas dijelili od Gusinja, prešli granicu i dolinom jedne rječice, napokon, spustili u ovo mjesto.
Bez zadržavanja nastavljamo put za Plav. Put nam je podnogu; lijevo od nas Visitor, najvisočija planina sa blagim padinama pokrivenim snijegom; vrhovi se ne vide, svježi snijeg ih polako natkriljuje i spušta se sve niže. Grabimo kolskim putem dolinom rječice i pored jezera zaobilazimo Plav i idemo prema Čakoru. Ako me sjećanje ne vara, ovaj visoki prevoj, na nadmorskoj visini oko 2.000 metara, nijesmo prešli kolskim putem, nego su nas vodiči proveli prečicom; bilo je to napornije ali kraće i, što je najvažnije, uspjeli smo savladati planinu, a da nas snijeg nije uhvatio. Tek smo se počeli spuštati u Rugovsku klisuru, počeo je snijeg i nije prestajao sve do Peći.
Promrzli i pokisli stigli smo u Peć; noć je bila već zavladala. Znalo se za naš dolazak i predstavnici narodne vlasti su nas dočekali i rasporedili po kućama. Smješten sam u jednu srpsku kuću; domaćica me rado primila i bogato ugostila. Najviše sam uživao u izobilju bijelog domaćeg hljeba. Za sve godine rata ovo je bila prva prilika da se do mile volje najedem bijelog hljeba. Iako sam domaćicu upozorio da sam ušljiv, nije bilo druge nego da spavam u postelji. Nijesu svi prošli ovako lijepo kao ja sa smještajem i prijemom, žalila se dostina.
Peć mi se urezala u sjećanju i po tome što sam na pijaci vidio pravo bogatstvo raznovrsne hrane, voća i povrća, naročito je bilo mnogo jabuka; izgledalo je kao da rata ovdje nije ni bilo. Metohija je bogata zemlja i hrane ima dovoljno.
Iz Peći put nas je vodio preko Kosovog polja, pored Prištine, ka Kosovskoj Mitrovici. Prolazimo pored Gazimestana, mjesta srpske epopeje. Kada smo bili djeca majka nam je često govorila narodne pjesme o Kosovskom boju; naročito se sjećam pjesme ”Smrt majke Jugovića”. Znala je ona sve te pjesme napamet i sa žarom prenosila taj kosovski duh na sve nas. Moj otac je 1939. godine išao na veliku proslavu 450. godišnjice Kosovske bitke, a evo sada i ja prolazim tim mjestima i podsjećam se na majčine i očeve priče.
Kosovsku Mitrovicu sam zapamtio po tome što sam vidio velika razaranja od bombardovanja savezničkih aviona.
Nastavljamo put prema Kuršumliji. Snijeg pada, mi prolazimo kroz Kuršumlijsku banju, vide se tragovi rata na svakom koraku. Tu su se protiv Njemaca borili djelovi bugarske armije, zajedno sa Narodnooslobodilačkom vojskom. U Kuršumliji smo noćili. Prvi put sam probao vruću šljivovicu; ovdje je piju, maltene, kao čaj. Odlično mi je prijala, ugrijala me i oraspoložila poslije tako dugog i napornog pješačenja. Dalje prema Nišu išli smo preko Prokuplja. Prolazeći tim dijelom Srbije čudio sam se mnoštvu crvenih paprika koje su u nizovima visile na trijemovima, ambarima i fasadama seoskih kuća. Nijesam siguran da li smo tu u Prokuplju, ili ranije u Kuršumliji, ostavili naoružanje. Predao sam pušku, više mi nije bila potrebna, a bez nje lakše mi je bilo i pješačiti.
Sjećanja na boravak u Nišu vezana su za spavanje u gradskoj kafani, u centru grada. Umorni i vašljivi sastavili smo kafanske stolove i polijegali na njih. Bilo je malo mjesta, pa smo se na stolovima poređali jedan uz drugog kao sardine u konzervi. Zbog ušiju svjetla nijesmo gasili. Ispred mene leži Milan; gledam kako se po njegovim leđima kreću vaške gore dolje; kada ćemo se od njih osloboditi?
U Nišu smo morali čekati nekoliko dana, jer je most na Moravi bio srušen. Čamcima smo se prebacili preko rijeke, sjeli u voz i krenuli prema Beogradu. Nakon 15 dana putovanja – stigli smo u Beograd uoči Nove (1945) godine.

U Akademiji na Topčideru

U Vojnoj akademiji na Topčideru ostao sam tri i po mjeseca. Zabilježiću nekoliko detalja iz tog vremena. Prvo što je urađeno na naše zadovoljstvo bilo je oslobađanje od gamadi i prljavštine koja nas je pratila tokom čitavog puta. Skinuli smo sa sebe svu odjeću i obuću, okupali se, ošišali, obukli nove uniforme; osjetili se preporođenim. Još kada smo ušli u salu za ručavanje i na stolovima vidjeli postavljene pune korpe hljeba, bili smo prezadovoljni.
Umalo da nijesam prošao na medicinskoj komisiji: internista, jedan stariji ljekar, pregledao me i nakon oslušanja srca, zahtijevao da napravim desetak čučnjeva. ”Ti, momče, nijesi za Akademiju, imaš srčane smetnje” – reče mi. Bio sam iznenađen i začuđen do krajnosti: zar sada, kada sam stigao u Beograd, da budem odbijen. Ja sam se osjećao dobro i to sam na ubjedljiv način saopštavao i dokazivao ljekaru, zahtijevajući od njega da me nipošto ne smije odbiti. Vidjevši moju upornost i želju da ostanem u Akademiji, doktor je napisao da sam zdrav. Ta njegova odluka uticala je na dalji moj životni put i ja sam mu zahvalan na tome.
Događaj koji je donio najviše uzbuđenja u Akademiji, svakako je bilo polaganje zakletve. Bilo je to 23. februara 1945. godine, na dan Sovjetske armije. Svi mi, pitomci Akademije, u svečanom stroju očekivali smo dolazak maršala Tita. U pratnji načelnika Akademije generala Sava Orovića, komesara pukovnika Mirka Kalezića i nekoliko drugih visokih vojnih rukovodilaca, među kojima je bio i ruski general, Tito je obišao postrojene pitomce i sa tribine obratio nam se govorom i porukama. Prvi put u životu vidio sam živu legendu naše borbe i revolucije.
U Budvi se u toku rata bila sklonila jedna grupa beogradskih intelektualaca; među njima je bio i Đorđe Kostić, nadrealista. Na mene je kao dječaka on ostavljao poseban utisak: visok, vitak, šetao je brzim i dugim koracima, visoko uzdignute glave; kosa mu je bila gusta, zabačena unazad, a lice i pogled izražajni i usmjereni ka daljinama.
Živio je u susjedstvu, kod Rajkovića. Zapazio me kao radoznalog četrnaestogodišnjaka i više puta razgovarao sa mnom. Jednom me upitao: ”Kad dođeš u Beograd šta bi najviše volio da vidiš?” ”Bioskop” – odgovorio sam bez dvoumljenja.
Prije rata u Budvi nije bilo bioskopa; ponekad bi došao putujući bioskop sa nekom cirkusnom grupom koja je izvodila program na otvorenom prostoru. Tako sam imao priliku da vidim popularni komični nijemi film o Patu i Patašonu i igrani film, takođe nijemi, ”Carev glasnik”, koji mi je ostao u sjećanju, posebno sudbina carevog glasnika i scene njegovog probijanja kroz bespuća dalekog Sibira.
Evo me, u Beogradu sam, i prva prava prilike da ostvarim svoju želju bila je premijera filma ”Čapajev”. U bioskopu ”Beograd” za nas, pitomce, priređena je predstava tog filma. Sa pjesmom i u stroju stigli smo iz Topčidera na Terazije. Velelepna sala bila je prepuna. U toku predstave pojedine scene pratili smo aplauzom, da bi na kraju filma ispoljili pravu buru oduševljenja i opčinjenosti ovim izvanrednim filmom. Na premijeri su bili autori filma braća Vasiljevi, koje smo na kraju predstave dočekali i popratili dugotrajnim i srdačnim aplauzom.
Bio je to za mene nezaboravan događaj i moram reći da sam se često u životu podsjećao na jednu scenu iz filma: Čapajev je pozvao na sastanak rukovodioce svoje divizije da bi razradili plan za napad; redom je pitao sve njih šta misle i što predlažu; posljednji je bio načelnik štaba. Saslušavši pažljivo sve prisutne, odsječnim glasom reče: ”Čapajev misli ovako” – i naredi svakome što treba da radi, demonstrirajući raspored jedinica krompirima koji su mu bili pri ruci. Ovaj pouk sam u životu koristio u vojsci i van nje: saslušati, pa odlučiti.
U Akademiji se pojavila šuga (svrab) i proširila se u svim bataljonima. Češali smo se po cijelom tijelu, a najviše između prstiju i po stomaku, gdje se ovaj parazit uvlačio pod kožu. Organizovano, po bataljonima išli smo u stroju i sa pjesmom u Higijenski zavod, negdje na Savi. U velikoj sali na patosu bilo je mnoštvo posuda napunjenih nekim sumpornim rastvorom, jakog i neprijatnog mirisa. U posudama su bile drvene palice sa namotajima platna na kraju. Skidali smo se goli i jedan drugoga mazali ovim smrdljivim lijekom žute boje. Trajalo je to tri dana i šuga je tako istjerana iz Akademije.
Negdje u januaru razbolio sam se od sinusa: nijesam mogao gledati, glavobolja me strašno mučila; smjestili su me u bolnicu. Kvarc-lampom grijao sam čelo, pio neke ljekove i bilo mi je bolje. U bolnici sam sreo brata Dušana Markovića, moga direktora građanske škole u Budvi, koji se liječio od rana zadobijenih na Sremskom frontu. Od njega saznadoh da je moj brat Stevo živ, da ratuju zajedno, on kao komandir, a Stevo kao komesar čete, u Prvom bataljonu Prve proleterske brigade. Ovu radosnu vijest što sam brže mogao prenio sam mojima u Budvi.
Nastavu u Akademiji, uglavnom, izvodili su oficiri bivše jugoslovenske vojske, a bilo je i profesora koji su predavali opšte predmete. Tako mi je ruski predavao stari profesor sijede bradice, imena mu se ne sjećam. Bile su to prve lekcije iz jezika koji će u mom budućem životu postati toliko važan i voljen, jedno vrijeme čak važniji i od maternjeg. Zapamtio sam i prvi tekst koji nam je zadao da naučimo napamet.
U martu su počeli da odlaze pitomci Akademije na školovanje u SSSR, a na osnovu dogovora jugoslovenske i sovjetske vlade. Sa velikim nestrpljenjem očekivao sam odluku da pođem u Rusiju; išao sam kod komesara bataljona da ga molim da me što prije uputi na školovanje; moj drug Milan već je otputovao. Početkom aprila i ja sam određen za odlazak. U mojoj grupi bila su 34 pitomca iz svih krajeva Jugoslavije: iz Crne Gore pet, najviše iz Srbije, tako da smo predstavljali Jugoslaviju u malom, čak je bio i jedan pitomac iz Jegejske Makedonije i jedan Slovenac, iz Trsta.
Sredinom aprila 1945. godine naša grupa je krenula vozom iz Beograda za SSSR; vodio nas je jedan ruski kapetan. Nijesam znao u koji grad idemo, to mi tada nije ni bilo toliko važno, znao sam da sam određen u artiljerijsku školu. Za put su nam spremili suvu hranu: dvopeka upakovanog u kutije u izobilju, suve filovane slanine, takođe. Obukli su nas u nove uniforme tamno plave boje koju su nosili pripadnici bugarske avijacije; na dugmadima, srebrne boje bio je izliven lav.
Maršruta našeg putovanja išla je preko Bugarske i Rumunije. Na peronu me niko nije pratio; javio sam svojima da odlazim. U Sofiji smo se zadržali jedan dan; obišli smo grad i nastavili put; preko mosta na Dunavu prešli smo u Rumuniju i stigli u Bukurešt. Tri dana ostali smo u ovome gradu; spavali smo u blizini željezničke stanice, kod neke sovjetske vojne jedinice, tu smo se i hranili, u njenoj menzi. Prvi put okusio sam vojnički crni hljeb, ” buhanku”, nije me oduševila, ali bila je ruska.
Bukurešt mi se kao grad veoma dopao: veliki centar evropskog stila, sa puno velelepnih zgrada. Sa druge strane, bio je to razvlašteni grad u kome su kao pobjednici dominirali crvenoarmejci. Srijetali smo razoružane oficire rumunske armije, koje sam zapamtio po zelenkastim kapama sa neobično velikim obodom. Mi smo se, kao Titovi partizani, takođe pobjednici u ratu, ponašali dosta bahato, maltene kao da smo okupatori. Tako smo putujući vozom kroz Rumuniju zauzeli vagon prve klase i iz njega istjerali putnike.
Ispričaću jedan, po meni, karakterističan događaj vezan za naš boravak u rumunskoj prijestonici. U blizini željezničke stanice bilo je nekoliko javnih kuća. Prepoznatljive su bile naveče po crvenim fenjerima i prostitutkama koje su stojale ispred uzlaza i pozivale mušterije da uđu. U to vrijeme rat je još trajao, nova vlast nije zaživjela i kupleraji su bili ”legalne” institucije u ovome gradu. Za pojedince iz naše grupe bio je to izazov da potraže zadovoljenje u javnoj kući. U grupi sam bio najmlađi, u osamnaestoj godini; kao skojevac držao sam se komunističkih moralnih principa koji su osuđivali prostituciju i jasno definisanog stava da će naše društvo ukinuti taj stari zanat kojim se ekspolatiše i ponižava žena.
Znali su to i moji stariji drugovi, uglavnom, članovi Partije, koji su tamo išli i nagovarali mene da odem. Za mene je to bilo neshvatljivo i neprihvatljivo; tu sam prvi put vidio nedosljednost komunista u ponašanju i životu. Ponovile su se ove scene i za vrijeme našeg boravka u Jašiju, drugom gradu u Rumuniji. Jaši i Ploešti, centri naftne industrije ove zemlje, bili su dosta napadani od savezničke avijacije; na desetine ”letećih tvrđava” iz baza u Italiji prelijetale su preko Crne Gore i usmjeravalo se na ove gradove i njihova postrojenja.

U Rusiji iz snova stvarnost bješe drukčija

Napokon, došao je dan i čas kada ću ostvariti svoj san i stići u Sovjetski Savez. Predstava o toj velikoj komunističkoj zemlji kod mene bila je idealna: temeljila se na snažnom tradicionalnom osjećanju privrženosti i odanosti najvećoj slovenskoj zemlji i vjekovnoj zaštitnici Crne Gore – Rusiji, na presudnoj ulozi Sovjetskog Saveza i Crvene armije u pobjedi nad fašizmom, na uvjerenju da u toj zemlji vlada socijalna pravda, da je tu izgrađeno novo komunističko društvo u kome nema eksploatacije čovjeka; da je to bogata zemlja u kojoj ljudi žive u slobodi i još mnogo drugoga što je u mojoj glavi udopunjavalo utopijsku sliku o SSSR-u.
Međutim, stvarnost je u mnogo čemu bila drugačija i to se moralo uočiti nakon prvih koraka na ovome tlu. Ali, da li je to što sam vidio za mene bilo dovoljno ubjedljivo i presudno da u to vrijeme promjenim mišljenje o ovoj zemlji? Nije.
Nedaleko od Jašija teče Prut, granična rijeka između Rumunije i Sovjetskog Saveza; prešli smo je i evo nas u prvoj zemlji socijalizma, stigli smo u pogranično mjesto Ungeni, u Moldavskoj SSR. Kolosjek sovjetskih željeznica je širi od evropskih, zato se na ovoj stanici vrši pretovar robe i putnici prelaze iz voza u voz; postoji i drugi način: vagoni se postave na sporedni kolovoz, podignu se dizalicama, skinu jedni a postave drugi točkovi sa širim osovinama; taj posao traje dva do tri sata. Mi smo prešli u drugi voz.
Putovanje vozom od granice do našeg konačog odredišta Kastrome trajalo je nekoliko dana. Zaboravio sam mnoge detalje sa tog putovanja, ali se sjećam nekih događaja i slika koji su mi do današnjeg dana ostali u pameti. Na primjer, dok smo kroz Bugarsku i Rumuniju putovali dosta udobnim putničkim vagonima, sada smo svi bili nabijeni u jedan stari vagon sa drvenim sjedištima. U njemu smo bili kao u košnici: mjesta malo i za sjedenje a kamoli za spavanje; penjao sam se na bočne police za prtljag i tamo pokušavao da zaspim; bilo je mjesta samo da legnem na bok; da ne bih pao kada zaspim, vezao bih se opasačem za cijev za grijanje vagona koja je prolazila uzduž police. Željeznice su u to vrijeme bile preopterećene prevozom: u pravcu fronta, na zapad, išle su mnoge kompozicije sa naoružanjem, tehnikom, vojskom; često smo na stanicama čekali da prođu sanitetski vozovi puni ranjenika koji su sa fronta išli na istok; dosta izbjeglih civila vraćalo se poslije oslobođenja u rodne krajeve pa se i po toj osnovi stvarala gužva na željeznici.
Zadržali smo se u Žmerinki, velikom željezničkom čvoru na putu za Kijev. Tu sam vidio prave prizore i razmjere zla koje su Njemci i njihovi saveznici napravili ovoj zemlji: ruševine na svakom koraku, željeznička stanica ne postoji, umjesto nje nekoliko starih vagona i drugih improvizovanih objekata u kojima se obavljaju poslovi otpreme i prijema vozova; na stanici i oko nje mnoštvo vojnika, invalida rata na štakama, dosta slabo odjevenih i izgladnjelih žena i djece, koji su sa zahvalnošću uzimali od nas dvopek i slaninu.
Sa nekolicinom drugova uputio sam se prema naselju. Slika se ponovila: ovoga puta vidjeli smo više uništenih bornih kola, tenkova i kamiona koji još nijesu bili uklonjeni i svjedočili su o nedavnim okršajima na ovim prostorima. Približili smo se jednim onesposobljenim bornim kolima i sa zaprepašćenjem vidjeli na njima utisnutu ustašku šahovnicu. Znači, ovuda je prošla hrvatska bojna koja se isticala posebnom brutalnošću prema sovjetskim ljudima! Bili smo ogorčeni, istovremeno bilo nam je vrlo neprijatno, osjećali smo se u neku ruku kao saučesnici u ovim zločinima; u njima su učestvovali ljudi iz naše zemlje.
Nastavljajući put prema Kijevu desio se jedan incident: putujući iz Odese za Kijev ušao je jedan ruski pomorski oficir u naš vagon. Mi smo ga rado primili i koliko smo mogli i znali razgovarali sa njime. Odjednom se on okomio na jednog našeg pitomca, tvrdeći da ga je prepoznao kao pripadnika ustaškog crnomorskog odreda, koji je djelovao u sastavu njemačkih pomorskih jedinica u Crnome moru. Došlo je do pokušaja fizičkog obračuna, ali je to spriječio naš pratilac, ruski kapetan.
Istoriju i geografiju Rusije, odnosno Sovjetskog Saveza, za ono vrijeme dosta dobro sam poznavao. Prije rata otac je kupio knjigu ”Istorija Rusije”, kapitalno djelo ruskih istoričara, i ja sam je dosta čitao; uoči rata, kada je Jugoslavija uspostavila odnose sa SSSR-om, izlazile su popularno pisane brošure o ovoj zemlji, koje je, čini mi se uređivao Fjodor Mahin. Sjećam se publikacije ”Ural kuje pobjedu”. Inače, kući smo svi voljeli i mnogo čitali ruske pisce. ”Idiota”, na primjer, čitali smo bez predaha. Kada je rat počeo i Njemci silovito počeli prodirati na teritoriju SSSR-a, nabavili smo jednu veliku detaljnu kartu Rusije i na njoj označavali liniju fronta. Neizmjerna radost je bila kada je Crvena armija počela kontraofanzivu i odbacila fašiste od Moskve; pratili smo na karti i sve druge velike uspjehe Crvene armije. Znao sam za velike borbe za oslobođenje Kijeva: Crvena armija ga je oslobađala pa je ponovo padao u ruke neprijatelju, da bi ga Njemci prilikom konačnog povlačenja bez žalosti rušili.
Slika o Kijevu uživo, iz aprila 1945. godine, ne može se nikada izbrisati iz sjećanja: velika razaranja vide se na svakom koraku; potresna je bila slika glavne ulice ”Kreščatika”; šest kilometara je duga, a ni jedna zgrada nije čitava; ulice su prosto zatrpane ciglama; hiljade njemačkih zarobljenika radilo je na raščišćavanju ruševina i u tome sam bar donekle vidio zadovoljenje pravde. Više puta, kasnije, posjećivao sam ovaj prelijepi grad na Dnjepru; razgledao sam njegove znamenitosti, šetao obnovljenim ”Kreščatikom”, podsjećao se na prizore iz aprila 1945. godine.
Na putu prema Moskvi, prolazili smo pored naselja i gradova koje su fašisti privremno bili zauzeli. Svugdje ista slika: zjape popaljene i razrušene kuće; polja neobrađena; šume pored pruge posječene u širokom pojasu. Pitamo kapetana ko je i zašto sjekao šumu. ”Njemci, radi zaštite vozova od napada partizanskih jedinica u pozadini fronta” – odgovorio nam je. Zapamtio sam izgled grada Brjanska, južno od Moskve, koji je takođe strahovito stradao u ratu; tu je bilo poprište žestokih vojnih sukoba; u okolnim šumama dejstvovali su jaki odredi partizana.
U Rusiji je, uopšte, bio veoma razvijen partizanski pokret na okupiranoj teritoriji; Njemcima nije bilo mira, partizani su ih napadali svuda, pravili su diverzije i ometali snabdijevanje jedinica na frontu; bio je to pravi drugi, pozadinski front u borbi protiv fašista. Njemci i njihovi pomagači žestoko i svirepo su se obračunavali sa narodom; ubijali su na hiljade civila, palili sela, rušili crkve i spomenike, odvodili u ropstvo u Njemačku na stotine hiljada sovjetskih građana. Zločine nezampamćene u istoriji izvršili su fašisti u SSSR-u na teritoriji koju su privremeno okupirali, a tu je živjelo oko 80 miliona stanovnika i bio je to ekonomski najrazvijeniji dio zemlje.
Poslije viđenih slika ratne pustoši, koje su nas pratile od granice, stigli smo u Moskvu, ujutro, 28. aprila 1945. godine. Njemci su 1941. organizovali bili veliku ofanzivu sa ciljem zauzimanja Moskve; prodrli su bili na dvadesetak kilometara od grada, ali ih je Crvena armija u protivofanzivi odbacila na zapad i to je bila njena prva značajna pobjeda u Otadžbinskom ratu. Iako su stigli bili nadomak Moskve, njemačka avijacija nije uspjela da bombarduje grad; sovjetska protivvazdušna odbrana je bila tako dobro organizovana da su samo pojedini neprijateljski avioni uspjevali da stignu u njen vazušni prostor; hiljade protivavionskih topova, na stotine lovačkih aviona i vazdušnih balona sa mrežama, branilo je Moskvu; zato, kada smo stigli u prijestonicu nijesu se vidjela ratna razaranja.

Budući oficiri artiljerci stižu u Kostromu

Iskrcali smo se iz voza na Kijevskoj stanici: od ličnih stvari svaki od nas nosio je vojnički ranac i ništa više; preostalu hranu, dvopek i slaninu, iznijeli smo iz voza i zajedno sa ličnim stvarima privremeno stavili uz jednu ogradu. Nadali smo se da ćemo ostati u Moskvi nekoliko dana i imati priliku da razgledamo grad i vidimo tradicionalnu i veliku prvomajsku paradu na Crvenom trgu. Međutim, rečeno nam je da istoga dana, naveče, moramo nastaviti put za Kostromu.
Krenuli smo u razgledanje Moskve. Grad je tih dana bio ukrašen mnogobrojnim parolama, portretima rukovodilaca, najviše Lenjina i Staljina, crvenim zastavama; vladao je ulični žagor; ljudi su sa nestrpljenjem očekivali pad Berlina i pobjedonosni završetak velikog Otadžbinskog rata; pripremali su se za prvomajsku proslavu na Crvenom trgu; od kada smo stupili na sovjetsko tlo začuđeni i zadivljeni smo bili mnoštvom žena koje su radile na svemogućim muškim poslovima; u Moskvi je to naročito bilo prisutno: vozači trolejbusa, autobusa, metroa, taksi šoferi, saobraćajna milicija, prodavci, kuda god si se okrenuo vidio si žene kako rade.
Metro sam doživio kao neki nestvarni svijet o kojem ni sanjati nijesam mogao; nekoliko sati vozili smo se podzemnom željeznicom, prelazeći iz jedne podzemne stanice u drugu; karte nam nijesu naplaćivali, dovoljno je u to vrijeme bilo reći da si Titov partizan i vrata su ti otvorena; uvjeren sam da u to vrijeme u SSSR-u niko sa strane nije uživao takav autoritet kao mi, jugoslovenski borci protiv fašizma; na svakom koraku se to osjećalo.
Evo me na Crvenom trgu, doživljaj koji se ne da opisati; iz malene Budve stigoh na mjesto grandiozno po graditeljstvu, po istorijskim zbivanjima i uticaju na cijelo čovječanstvo; u tom trenutku osjećao sam se kao veoma privilegovan mladić; šetajući trgom i diveći se kremaljskim kulama, zidinama i otkucajima kremaljskog sata, znao sam da unutar tih zidina živi Staljin – genijalni čovjek, vođa svjetskog proletarijata, tvorac pobjeda u otadžbinskom ratu, oličenje svega što je napredno i dobro; čovjek koji je nadahnjivao sve nas pripadnike NOR-a i sa čijim imenom se ginulo u borbama i na stratištima.
Naveče, prije odlaska, vidjeli smo Moskvu obasjanu stotinama svijetlećih raketa koje su se rasprskavale u visine i simbolično dočaravale pobjede Crvene armije. Bio je to već ustaljeni običaj da se povodom oslobađanja pojedinih gradova i pobjeda na frontovima pravi veliki vatromet na nebu Moskve.
Pomalo razočarani što se nijesmo duže zadržali u Moskvi, nastavili smo vozom na sjeveroistok, prema Kostromi, starom gradu na Volgi. Nijesmo žalili što su nam dio suve hrane ukrali na stanici u Moskvi; mnogo je u to vrijeme bilo gladnih u ovome gradu. Umorni od cjelodnevnog hodanja i razgledanja Moskve, u skučenom prostoru vagona, kako se ko snašao, zaspali smo i dočekali zoru.
Poslije 14-odnevnog putovanja vozom stigli smo 29. aprila 1945. godine u Kostromu, u Treće lenjingradsko artiljerijsko učilište. Ova elitna škola iz Lenjingrada je bila evakuisana u Kostromu i tu je nastavila da radi u toku rata i dalje, sve do 1947. godine, kada je rasformirana. U školu su primani pitomci (“kursanti” po ruski) sa završenom srednjom školom i nastava je trajala tri godine. Poslije završetka školovanja pitomcima je dodjeljivano oficirsko zvanje “lajtnant” (poručnik). (…)
U učilištu naša grupa činila je posebnu bateriju: komandir je bio kapetan prve klase, Orkin, a komandir voda u kome sam se ja nalazio poručnik Milašenko. Bile su to starješine koje nijesu neposredno učestvovale u borbama na frontu; na grudima im nijesu visila ratna odlikovanja i baš zato su se maksimalno dokazivale u pozadini; sprovodile su gvozdenu disciplinu; iz petnih žila nastojale da njihova jedinica bude najbolja, da za to dobiju priznanja i napredovanje u činu i položaju, i, što je najvažnije, da ne budu poslati na front. Mi smo taj njihov dril plaćali žestoko: besprekorno i bespogovorno izvršavanje vojničkih pravila i naređenja pretpostavljenih često se pretvaralo u iživljavanje nad nama i maltretiranje do nepodnošljivosti.
Za sve nas koji smo došli iz partizanskih jedinica, pogotovo za starije borce, ovakav odnos bio je neočekivan i teško smo se privikavali, ali drugog izlaza nije bilo. Ovo nije važilo samo za nas Jugoslovene; ruski kursanti prolazili su još i gore. Čuli smo bili da su prije nas tu na obuci bili poljski oficiri, ali se prema njima nije tako postupalo: oni nijesu obavljali nikakve poslove, držali su se kao gospoda; dozvoljeno im je bilo da održavaju vjerske obrede.
Spomenuo sam već devizu ”Artiljerija – bog rata”, ali pored nje istaknute su bile još dvije lozinke: Suvorova ”Teško na vježbama – lako u boju” i Staljina ”Učiti vojsku onome što je potrebno u ratu”. Slobodno se može kazati da se čitav trogodišnji program nastave i praktične vježbe, uključujući i bojeva gađanja, odvijao pod ovim geslima.
Prvi naš javni nastup desio se Prvog maja, dan poslije našeg dolaska u Kostromu. Po divizionima i baterijama, postrojili smo se na prostranom vježbalištu i čekali početak svečanosti; na tribini se nalazilo rukovodstvo škole na čelu sa načelnikom general-majorom, čijeg se imena ne mogu sjetiti. Poslije njegove pozdravne riječi i govora njegovog zamjenika po političkoj liniji, sve jedinice su prošle ispred tribine u strojevom poretku uz pratnju vojne bleh muzike; u drugom krugu svaka baterija je prolazila pored tribine sa pjesmom.
Mi smo bili postrojeni u sastavu prvog diviziona, kao posebna baterija obučena u plave uniforme. Naravno da mi nijesmo bili uvježbani u strojevom koraku, ali naše učešće na paradi je bilo pozdravljeno i uspješno; pogotovu smo bili toplo i srdačno pozdravljeni u drugom krugu kada smo zapjevali pjesmu “Partizan sam tim se dičim, to ne može biti svak’, umrijeti za slobodu može samo div – junak“. (…)
Kostroma je stari ruski srednjovjekovi trgovački grad; nalazi se u gornjem dijelu toka matuške Volge, nizvodno od čuvenog grada Jaroslava, a sjeveroistočno od Moskve, na udaljenosti oko 350 kilometara; oblasni je centar. U Volgu se tu uliva i rijeka Kostroma. Kraj je bogat šumama, tradicionalno je razijena tekstilna industrija; razvijena je poljoprivreda i stočarstvo; u cijelom Savezu u to vrijeme bio je poznat sovhoz “Karavajevo” po rekordima u proizvodnji mlijeka. Brojne su institucije kulture i obrazovanja: biblioteke, pozorište, srednje škole, tehnikumi i instituti i dr. Istorijski centar građen je u duhu ruske arhitekture sa prostranim trgom i crkvama.
Kada pomenuh crkve, navešću jedan primjer odnosa prema ovoj instituciji u SSSR-u, koji sam imao prilike da vidim u Kostromi. Zajedno sa drugovima, izašao sam prvi put u grad, u njegovom starom dijelu vidjeli smo jednu veliku i lijepu staru crkvu, koja je spolja bila ruinirana i zapuštena, a njena unutrašnjost je bila adaptirana za komunalne potrebe; služila je kao skladišni prostor, radile su njoj prodavnice, bila je čak i jedna berbernica.
Nama, skojevcima i članovima Partije izgledalo je to sasvim normalno; vaspitani u duhu marksizma slijedili smo ateističke stavove KPJ, koja se u praksi obračunavala sa religijom – rekao bih posebno je bilo na udaru pravoslavlje. Ovdje u Rusiji SKP(b) je još drastičnije postupala prema crkvi; hiljade sveštenih lica je strijeljano, crkvena imovina opljačkana, dosta značajnih crkava i manastira srušeno ili oskrnavljeno. Naime, sve se to radilo pod poznatim Lenjinovim geslom “Religija – opijum naroda”.
Znam da je to prošlost: vidio sam u prospektu Kostrome današnji sjaj te stare crkve; iskreno se radujem tome; vjerujem da se kod nas i u Rusiji više nikada neće ponoviti skrnavljenje crkava, proganjanje vjernika i kršenje vjerskih sloboda.

Glad se lako ne podnosi

Nastavni program u učilištu bio je težak i obiman, posebno za nas: nijesmo znali ruski, bilo je svega nekoliko pitomaca koji su završili srednju školu, dok je većina bila sa malom maturom. Ja sam, takođe, prije rata završio četiri razreda osnovne škole i četiri razreda građanske škole, koja je u Budvi otvorena 1937. godine.
Sve je to bilo nedovoljno da bi se mogla redovno pratiti nastava iz trigonometrije, teorije vjerovatnoće, balistike i drugih stručnih predmeta koji su bazirani na matematici, fizici, hemiji i drugim prirodnim i primijenjenim naukama. Iz tih razloga za sve nas organizovan je pripremni kurs iz ruskog jezika, matematike, fizike i još nekih predmeta, koji je po ubrzanoj metodi nastave trajao šest mjeseci.
Predavači su bili viši oficiri, visoko obrazovani specijalisti sa iskustvom u struci, i bilo je pravo zadovoljstvo slušati njihova predavanja i učestvovati u praktičnim vježbama koje su pod njihovim rukovodstvom izvođene. Uložio sam maksimum napora da savladam gradivo i steknem neophodna znanja za praćenje redovne nastave, koja je otpočela u oktobru 1945. Međutim, pokazalo se da nekoliko naših drugova nije moglo uspješno pratiti nastavu i četvorica su vraćena kući.
Evo kako je otprilike izgledao naš radni dan: u šest časova trubač bi označio ustajanje, a dežurni po divizionima bi glasno uzvikivali komandu za ustajanje; u roku od dvadesetak sekundi svi smo morali ustati, obući se i stati pored kreveta u stroj; ukoliko neko nije to uradio, slijedila je komanda ostav i svi smo morali da se skinemo, uredno složimo odjeću i obuću i legnemo u krevet; na ponovljenu komandu za ustajanje dizali smo se i postrojavali; ukoliko bi bilo ko od nas progovorio i jednu riječ, uslijedila bi nova komanda ložis i svi bismo se ponovo skidali i lijegali u krevet; napokon bismo svi izašli iz kasarne i išli da izvršimo nuždu u zajedničkom klozetu koji se nalazio u krugu kasarne; sva ta procedura nije smjela da traje duže od pet minuta; zatim je slijedila jutarnja gimnastika sa trčanjem u trajanju od dvadeset minuta. (…)
Poslije gimnastike slijedilo je umivanje i nakon toga jutarnja smotra. Sve se to moralo odvijati tačno po utvrđenom redu i u predviđenom vrmenskom roku. (…)
Poslije rigorozne, svakodnevne smotre slijedio je doručak. Menza se nalazila van kasarne na udaljenosti stotinak metara. Ljeti bez kapa, zimi sa šapkama, strojevim korakom i sa obaveznom pjesmom išli smo na doručak. Sa pjesmom je stvar stojala ovako: svaka jedinica u pokretu je morala pjevati; pjevalo ti se ili ne, moraš pjevati, jer ćeš u protivnom snositi posljedice; na primjer, starješina naredi “çaïeâaé”, ako odmah ne počneš da pjevaš slijedi komanda “ía ìeñòe” (koračaj na mjestu) i to traje sve dok ne zapjevamo; dešavalo se bezbroj puta da po desetak minuta tapkamo na mjestu, ali nema drugog rješenja nego da pjevamo.
Znajući sve to, mi smo u bateriji imali nekoliko pitomaca koji su znali pjevati i naučili su ruske vojničke pjesme. Ja sam bio jedan od boljih “zapevala” i teško mi je padalo da moram početi pjesmu, a znam da se svima nama ne pjeva: ili smo umorni, ili gladni, ili nezadovoljni drilom, prosto: ne pjeva nam se. Ali druge nije bilo, kada više nemaš moći da koračaš na mjestu, gladan si, a starješina nema milosti i ne popušta, počne nagovaranje među nama da ipak zapjevamo i ja bih, najčešće, zamoljen od drugova, zapjevao, na primjer, pjesmu “Õođoøa ñòađaía Áoëãađčÿ, a Đîññčÿ ëó÷øe ñâeõ” (Lijepa je zemlja Bugarska, ali je Rusija najljepša). Poslije toga krenuli bismo dalje i došli do menze. Tu nas je čekala druga, ne mala obaveza: pred menzom su bili poređani “konji za preskakanje”; svaki od nas morao je prije ulaska u menzu preskočiti “konja”; to nije bilo jednostavno i za mnoge je to bio problem, naročito ako je podignut visoko; starješina bi po nekoliko puta vraćao pojedince koji nijesu mogli izvršiti skok, a mi ostali bismo čekali i pokušavali pomoći im da to ipak učine.
Ako bih se pozabavio statistikom, pokazalo bi se da sam za tri i po godine sigurno više od hiljadu i pestotina puta preskočio konja, prije nego sam doručkovao, ručao ili večerao. Ne računam u ovu sumu preskoke koje sam izveo u redovnoj nastavi iz predmeta “fizička priprema”.
Menza se nalazila u prostranoj sali sa drvenim stolovima i klupama; znalo se mjesto za svaku jedinicu, a isto tako svaki pojedinac imao je svoje mjesto. Za stolovima je sjedjelo deset pitomaca, pet sa jedne i pet sa druge strane. U menzu se ulazilo u koloni po jedan; zauzimala su se unaprijed određana mjesta i u stojećem stavu čekala komanda: “Sjedi”. Na stolovima su bili postavljeni tanjiri i pribor za jelo; hljeb crni i puter za deset ljudi; čaja je bilo dovoljno, bez ograničenja. Za ručak smo imali: supu, boršć ili šći; kao drugo jelo dobijali smo pire – krompir sa komadom mesa ili ribe; za večeru se obavezno davala kaša: ovsjena, ili neka druga sa komadom ribe; salata je najčešće bila od cvekle ili šargarepe. Hrana nije bila kalorična i ukusna, porcije su bile male i na tanjirima nije ostajalo ništa. (…)
Dužina trajanja doručka, ručka i večere bila je precizirana i morala se poštovati, nije bilo vremena za odugovlačenje i priču za vrijeme jela: starješina poslije isteka predviđenog vremena ustaje i daje komandu “ustani” i bio ti gotov sa jelom ili ne ustaješ i u koloni po jedan izlaziš iz menze; u stroju, sa pjesmom odlaziš u kasarnu. (Često me danas kući opominju da ne jedem brzo, ali ova navika ostala mi je iz tih dana i ne mogu se nje osloboditi.)
Prilika je da se podsjetim na jedan događaj vezan za hranu. Glad ne podnose svi jednako; ne mogu reći da smo gladovali, ali je istina da nam je nedostajalo hrane: bili smo mladi, radili u učili naporno, klimatski uslovi za nas su bili dosta surovi i mnogi su počeli da pobolijevaju; mučili su nas jaki nazebi, bronhitisi, upale grla i pluća, a jedan drug se razbolio i na plućima.
Sve je to uticalo na rukovodstvo škole da nam poboljša ishranu. Pored ostalog, odlučeno je da nam se dodjeljuje dupla porcija putera. Nama je to bilo dobro, ali smo se osjećali pomalo nelagodno zbog svojih ruskih drugova koji tu privilegiju nijesu imali. Tako se na postavljenim stolovima za Jugoslovene nalazio duplo veći komad putera, nego za Ruse. Ja sam u to vrijeme bio postavljen za starijeg vodnika u našoj jedinici; rukovodstvo je cijenilo moj uspjeh u nastavi i disciplini i povjerilo mi ovaj nimalo lak zadatak.
Jednoga dana moj kolega, Hercegovac, u povjerenju mi reče kako drug J… krade puter; on je to vidio ali nikome nije rekao; radi to tako što prilikom dijeljenja putera na deset dijelova (za stolom je to on uvijek radio) jedno parče sakrije u šaku i krišom stavi u džep. Nijesam mogao povjerovati da se može spustiti na te grane, ali sam odlučio da provjerim.
Sljedećeg dana, po uobičajnoj proceduri, odveo sam jedinicu na doručak. Osmatram neprimjetno šta radi drug J…. Zaista, vidim kako je sakrio komad putera u ruci i stavio ga u džep. Prilazim stolu i naređujem mu da ustane i iz džepa izvadi puter. Kada je to uradio, naredim mu da sjedne i doručkuje.
Epilog ovog slučaja zbio se naveče istoga dana u “lenjinskoj sobi”. Naša baterija imala je posebnu, prostranu, lijepo uređenu i namještenu sobu koja nam je služila za sastanke, čitanje i razonodu. Na čelnom zidu sobe, po ustaljenoj ikonografiji koja je važila u cijelom Sovjetskom Savezu, visile su fotografije članova Politbiroa SKP(b); centralno mjesto zauzimao je Staljin, njegova je fotografija bila veća; fotografije ostalih članova i kandidata bile su raspoređane u skladu sa rangom koji su pojedinci imali u vrhu partije, tu nije smjelo biti propusta; bilo je tu ispisanih lozinki, parola i sl.
Poslije večere zakazao sam zbor u sobi; niko od pretpostaljenih ruskih oficira za ovo nije znao i dogovor je bio da sve ovo ostane među nama Jugoslovenima. Pozvao sam druga J… da izađe pred nas i kaže šta misli o svom postupku. Priznao je sve i pravdao se time da je gladan i da ga je to natjeralo da potkrada puter.
Trebalo je odlučiti kako ga za to kazniti. Pozvao sam Slovence, njegove zemljake, da oni predlože kaznu. Digli su se, prišli mu, skinuli opasače i njima bez milosti udarali po njegovim leđima; poslije njih izređali su se i drugi. Na tome se slučaj završio.
Ovaj događaj naveo sam kao ilustraciju uslova u kojima smo živjeli; našu želju da pred Rusima ne okaljamo ime i čast naše jedinice.

Sram vas bilo pitomci, zar da kradete kupus?!

Mogao bih sebi prebaciti što u jednom drugom slučaju nijesam bio tako dosljedan. U učilištu su se dešavale manje krađe: na primjer, nekome nestane kapa ili pak izgubi neki predmet za koji je zadužen, a prema pravilima dužan je da to nadoknadi; da ne bi to učinio on uzima kapu nekog drugog pitomca, najčešće iz druge jedinice, i tako to može da kruži sve dok se ne uhvati krivac.
Obično su se te ukradene stvari krišom prodavale preko ograde: prostor koji je zauzimala naša škola bio je velik, više hektara; jedan dio prema pozadini zatvarala je žičana ograda u kojoj su kursanti na pojedinim mjestima znali napraviti rupe i vješto ih zamaskirati. Na tim skrivenim mjestima dolazile bi trgovke, obično srednjovječne i slabo odjevene žene, koje bi nudile na prodaju parčad hljeba, komade šećera, jabuke, povrće, ili neku drugu hranu; mogla se tu nabaviti ponekad i votka; sve je to za nas bilo strašno skupo u rubljima; čini mi se da smo mi dobijali mjesečno četrdeset rubalja, a to je bilo jako malo; hrana u to vrijeme bila je užasno skupa.
Navešću primjer kojeg se dobro sjećam. Bio sam dobro ogladnio; dobih novčano sljedovanje i iskoristih priliku da odem na žicu i kupim hljeba; parče crnog hljeba platih deset rubalja, pojedoh ga za tren. Trgovke su pristajale i na trampu: za ukradene stvari davale su hranu, ili piće. To je i bio jedan od razloga što su se dešavale ove nemile stvari.
Jedne večeri, prije spavanja, jedan pitomac prijavio mi je nestanak peškira; ispred kreveta postrojio sam pitomce i lično krenuo da pregledam krevete; peškiri su morali biti složeni na sredini kreveta; svaki krevet sam razvrnuo i pregledao ne bih li našao kod nekoga ukradeni peškir. Kada sam razvnuo krevet jednog svog druga, ispod stramaca vidio sam sakriveni ukradeni peškir. On je preblijedio, pogledao me očima koje su molile: nemoj me osramotiti. Pošao sam dalje. Nikada o ovome nijesmo pričali, ali prilikom svakog našeg susreta osjećao sam da negdje u dubini njegove duše stoji stid za učinjeno i neizrečena mi zahvalnost za moj postupak.
Evo kako je poslije doručka približno izgledao naš radni dan: prije početka nastave imali smo polučasovnu “politinformaciju” (upoznavanje sa aktuelnim političkim događajima), zatim je slijedila predmetna osmočasovna nastava, pa ručak i spavanje. Ovo poslijepodnevno spavanje u trajanju jednog sata nijesmo voljeli, ali nije bilo izbora; svi smo morali leći po predviđenoj proceduri: svlačiti se, spremati odjeću i obuću i dizati se pod istim uslovima koji su važili i prilikom jutarnjeg buđenja i ustajanja.
Poslije spavanja slijedila je “samopodgotovka” (učenje i pripremanje za nastavu); zatim smo išli na večeru; poslije večere imali smo slobodno vrijeme koje smo obično provodili u “lenjinskoj sobi”, čitajući knjige, novine, igrajući šah i sl. Ja sam najviše volio da čitam rusku literaturu, ona me osvajala.
Pred spavanje bila je obavezna smotra sa prozivkom. Lijeganje je trajalo dvadesetak sekundi: čizme sa krpom koja se uvijala oko noge umjesto čarape (na ruskom “partjanka”) stavljale su se uz krevet; odjeća i šapka na taburetu, ispred kreveta, složene po propisu. Kreveti su bili na dva nivoa. U deset sati naveče u kasarni bi zacarila tišina; samo dežurni nije smio spavati.
Za vrijeme “samopodgotovke”, naročito prvih mjeseci poslije dolaska, uobičavao je doći naš komandir voda Melašenko; starao se da nam pomogne u savlađivanju ruskog jezika i izabrao za to učenje napamet teksta sovjetske himne; na zidu, iznad ulaznih vrata, nalazio se oštampan i ukrašen vinjetama tekst himne: “Sajuz nerušimih respublik svobodnih splotila na veki velikaja Rus”…
Jedan po jedan, ustajali bismo i čitali tekst himne, a Melašenko bi nas ispravljao u čitanju i naglasku; nervirao se što ne možemo pravilno da izgovorimo pojedine riječi, kao na primjer riječ “splotila”; ipak, njegovom zaslugom, svi smo manje – više pravilno naučili tekst, a zatim i melodiju himne; tada nijesam slutio da će tokom sljedećih deset godina to biti i moja himna.
Poslije raspada Sovjetskog Saveza Jelcin je ukinuo ovu himnu, a novi predsjednik Rusije – Putin, krajem dvijehiljadite godine, vratio je i sada je ona zvanična himna Ruske Federacije, sa novim tekstom. Obradovala me je takva odluka; to je bila himna pobjede nad fašizmom; himna svjetske velesile; u njenom vraćanju vidim simboliku, uvjerenje i nadu da će nova Rusija stati na noge, da će poput one Gogoljeve trojke, pod kojom se dimom dimi put, grme mostovi, sve ostaje i ostaje pozadi… sklanjati će se i davati joj put drugi narodi i države. Daj Bože da tako bude!
Na “samopodgotovki” nas je Milašenko jednom zatekao u neuobičajnom i nedozvoljenom postupku; zastidio nas je s pravom. Često se dešava da mala djeca, usljed nedostatka kalcijuma, nesvjestno prave rupice u krečnom malteru i stavljaju ga u usta; mi smo u nedostatku vitamina C tražili ga i nalazili na obližnjem sovhoznom zasadu bijelog kupusa. Ovo smo svjesno radili, skriveno, nedozvoljeno i više dana; u stvari, istinito rečeno, kupus smo krali. Bila je to kolektivna odluka svih nas; svi smo u njoj učestvovali: po redosljedu, u paru, sa vrećom, kad smrkne, preko žice, u polje, napuni se vreća kupusa i natrag, na “samopodgotovku”. Kupus se rezao nožem i dijelio svima na jednake djelove; držali smo ga u klupama sa knjigama; učeći jeli smo kupus. Kad smo išli po kupus oprez je bio potreban: jedared je sovhozni stražar opalio iz puške na naše “krivolovce”, ali nas to nije omelo da nastavimo ovu rabotu.
Melašenko je prekinuo ovaj lanac: zbog naše nebudnosti iznenadio nas je jedne večeri pojavom u učionici; tek smo bili obavili dijeljenje. Usta nam bila puna kupusa, a evo njega na vratima. Po komandi ustali smo. Raportirao sam: “Druže poručniče, vod je na samopodgotovki, stanje redovno!” Pogledao je na nas i odsječnim glasom upitao: “Luketiću, što je to?” “Kupus, druže poručniče,” – odgovorih. “Izvadite kupus iz klupa!” Zabijelje se naša učionica. “Odakle kupus?” “Iz sovhoza”. “Krali ste kupus?” Ćutanje. “Sram vas bilo, pitomci!” – reče i ode. Tako bi prekinuto dalje korišćenje sovhoznog vitamina C.

Krtola ispod sača na kostromskom polju

O zbivanjima u domovini bili smo informisani jedino preko sovjetskih novina “Pravde” i “Izvestije”; naše novine nijesu do nas stizale; vezu s Ambasadom Jugoslavije u Moskvi nijemo imali, za cijelo vrijeme boravka u Kostromi niko od njenog osoblja nije nas posjetio; vezu sa domovinom ostvarivali smo preko pisama koja smo povremeno dobijali od svojih; pojma nijesmo imali o nesuglasicama koje su izbijale na liniji KPJ – SKP(b); živjeli smo u uvjerenju da će naša zemlja postati jedna od sovjetskih republika. Nastojali smo da na dostojan način obilježimo naše državne praznike i za to smo imali punu podršku rukovodstva škole.
Naš odnos sa sovjetskim pitomcima bio je više nego srdačan; praktično, mi se nijesmo osjećali kao stranci; sklapali smo uzajamna poznanstva, učestvovali na zajedničkim priredbama, vježbama, takmičenjima; nije sa njima bilo svađa, tuče, nesporazuma; voljeli smo se i uzajamno uvažavali. Tu i tamo, među nama, pojedinci su znali ponekad iskazati nezadovoljstvo i razočaranje uslovima života u učilištu i stanjem u Sovjetskom Savezu, ali većina je shvatila težinu situacije u ovoj zemlji i daleko od domovine stojički je podnosila teškoće i maksimalno se posvetila savladavanju nastave i pripremama za svoj budući poziv. Bez obzira na to što je među nama bilo članova KPJ i SKOJ-a, partijske i skojevske organizacije nijesu formirane; to nije bilo dozvoljeno.
U toku rata i prvih godina poslije njegovog završetka u Sovjetskom Savezu je raspodjela hrane vršena po bonovima, takozvana kartočnaja sistema. Hrane nije bilo dovoljno, pa su usljed toga vojne ustanove u pozadini fronta same obrađivale zemlju i proizvodile pojedine životne namirnice za svoje potrebe. Naše učilište je raspolagalo sa dvadesetak hektara zemlje, koja je bila zasađena krompirom, mrkvom, cveklom i drugim povrćem.
Došla je jesen, a ona u Kostromi dolazi mnogo ranije nego kod nas; u septembru slana je redovna pojava, a u oktobru zna da bude i mraza; trebalo je izvaditi krtolu, iskopati mrkvu i repu dok mrazevi ne počnu da stežu. Cijela škola je uključena u ovaj posao, od generala do nas pitomaca; bio je to najvažniji posao.
Svaka jedinica je dobila zadatak da izvadi krompir sa određene parcele, da ga utovari i preveze u skladište. Mi smo radili isto kao i Rusi, i tu nije bilo nikakve poštede: određena nam je parcela, ne pamtim kolika je ona bila u arima, ali smo mi bez predaha radili više od desetak dana. Vrijeme je bilo hladno, zemlja vlažna i ljepljiva; krompir smo kopali sa ašovima, utovar i istovar takođe ručno.
Iako je posao bio naporan i dugotrajan, obavili smo ga u roku, kvalitetno i za to dobili pohvalu od rukovodstva. Našem uspjehu doprinijela je dobra organizacija posla i, što je najglavnije, tih dana bili smo siti. Snašli smo se dobro: sa protivpožarnih tabli privremeno smo skinuli sićeve i sjekire i odnijeli ih u polje; formirali smo nekoliko ekipa za kopanje, a posebna ekipa je određena da peče krtolu. Njihov je zadatak bio da: nabave drva, lože vatru, donose krtolu, peru je, metnu u sićeve i peku je kao pod sač.
Cio dan, dok su ekipe radile, pekla se krtola: kada tura bude ispečena, počne udaranje u sićeve i na taj znak ostavljaju se lopate i uz povike i graju žuri se na feštu; smaže se sve ispečeno (posebno je kora bila dobra), pa opet na posao i tako dok ne mrkne; uz krtolu jeli smo mrkvu, koju su kopali drugi, a bilo je i bijeloga zelja, koje se uzimalo bez dozvole, sa obližnjeg sovhoznog zasada. Mnogo volim krtolu na sve načine pripremanja, ali nikada mi ona nije tako prijala, nije bila tako ukusna, kao ona pečena pod sač, tih oktobarskih dana, na kostromskom polju.
Klima u Kostromi je oštra, temperatura u zimskim mjesecima spušta se i ispod 30 stepeni; zna da duva vjetar sa Volge, tako da se hladnoća osjeća još jače; snijega ima dosta i on traje skoro šest mjeseci. Volga se smrzne, debljina leda dostiže desetine sanimetara i saobraćaj se odvija preko leda i sa teškim vozilima; posebnu draž rijeka predstavlja za brojne ribolovce; neradnim danom naročito, sjati se na rijeku veliki broj pecaroša koji u ledu, obično sjekirom, prave rupu (“prorub”) dijametra otprilike tridesetak santimetara; sjednu pored nje i satima u vodu ubacuju udicu; ulov zna biti popriličan.
Ipak, najljepši doživljaj zimi čovjek osjeti u šumskom pejsažu, krećući se na skijama među stoljetnim jelama, ukrašenim bijelim znamenjima snijega; možda nigdje drugdje čovjek ne osjeti ljepotu tišine i smirenost, prekidanu ponekad samo škripom od mraza govorećeg drveća. Baš tu, u kostromskim šumama, izvršio je dobro znani podvig Ivan Susanjin, ruski seljak, koji je poljske osvajače zaveo tu bez povratka.(…)
Sa stanovišta klimatskih uslova u kojima smo živjeli vrijedi navesti kako smo se oblačili na taktičkim vježbama na terenu i za vrijeme artiljerijskih gađanja. U Rusiji se zima ne može zamisliti bez “valenok” (ne znam našu riječ za taj vid obuće, jer ih nikad kod nas nijesam ni vidio); u stvari, to su čizme do ispod koljena, pravljene po kalupu od presovane vune; kad su jaki mrazevi nose ih napolju svi redom, stari i mladi; noga se obmota sa pamučnom krpom (“partjankom”) i vrlo lako se “valjenke” obuvaju i skidaju; gotovo da se ne presavijaju pri hodu; izvanredno drže toplotu; jedini uslov za njihovu upotrebu jeste da se ne smiju skvasiti.
Na vježbama, ili na straži valjenke su bile glavni rekvizit zaštite nogu od smrzavanja; one su nas spašavale; nosili smo ih sa sobom na leđima u vreći za stvari (“veščmešok”) i po komandi obuvali. Zimi smo sljedovali: dupli donji pamučni veš, laku majicu, košulju sa dugim rukavima; donje kratke gaćice i duge donje gaće; povrh toga oblačili smo zimsku uniformu: pantalone od čoje, bluzu i šinjel; na glavi smo nosili šapku koja se po potrebi spuštala i štitila vratni dio glave i uši; dobijali smo i rukavice (“perčatki”) sa dva slobodna prsta.
Pri velikim hladnoćama povrh uniforme oblačili smo još “vatnie brjuki” (prošivene i napunjene vatom pantalone) i “fufajku” (prošivenu i pamukom napunjenu bluzu) i povrh toga šinjel. Bez ovako bogatog repertoara odjeće i obuće nemoguće bi bilo izdržati na vježbama u uslovima ruske zime, kada se živa spušta ispod 15 stepeni; dešavalo se da po desetak i više dana boravimo na poligonu i spavamo u bijelim šatorima, koje smo dobro zagrnuli snijegom, i na zemlji koja je smrznuta preko pola metra; često i slame nije bilo da prostremo poda se. Sa tih vježbi i zimskih muka, najviše nas je radovao dolazak kazana sa vrućim čajem.
Svi pitomci dobijali su u rubljama mjesečne prinadležnosti, čini mi se da su one iznosile oko 40 rubalja; starješine su dobijale nešto više. To su u ono vrijeme bile male pare; koristio sam ih, uglavnom, za izlazak u grad, za slanje pisama i za nabavku onih najosnovnijih potrepština: žileta za brijanje, kolonjsku vodu i pastu za zube. Dobijali smo i redovno sljedovanje duvana. Pod duvanom se u to vrijeme podrazumijevala “mahorka” i “papirose”. “Mahorka” je dosta krupno mljevena stabljika od duvanske biljke; jaka, sa većom količinom nikotina i specifičnim mirisom.
U nedostatku cigaret-papira pušači su mahorku zavijali u običan novinski papir. Radili su to tako da od novine naprave malu pirijicu i napune je “mahorkom”, pa onda tanji kraj presaviju, stave u usta i zapale; dima i vatre od mahorke i novina ne fali. (…)

Poznanstvo sa djevuškama na tancplošćadkama

Negdje sredinom sljedeće godine stigla je u Kostromu nova grupa od dvadesetak naših pitomaca; oni su činili poseban vod u našoj bateriji; svi su bili sa završenom srednjom školom i pripremali su se da postanu stručnjaci za topografiju, veze i druge pomoćne discipline neophodne za artiljeriju. Obradovali smo se njihovom dolasku; bilo nas je sada više, postali smo zapaženiji i uticajniji u učilištu. Prvih dana bilo je najviše priče o događajima i životu u domovini; a bila im je dobro došla naša pomoć da se što brže prilagode životu u novim uslovima i da izdrže dresuru koja se bez milosti sprovodila nad nama.
Bilo je među njima veoma sposobnih mladića, koji su, pored dobrog uspjeha u nastavi, znali da pjevaju, sviraju na gitari i harmonici, da igraju nogomet i sl. Sa njima naša jedinica je postala zapaženija i u društvenim aktivnostima: obilježavali smo naše praznike zabavama, učestvovali na raznim takmičenjima, formirali svoj nogometni klub i zauzeli prvo mjesto u nadmetanju loptom.
Te aktivnosti pomagale su nam da steknemo popularnost i naklonost rukovodstva škole, ali nijesu nam pomogle kod našeg komandira kapetana Orkina i poručnika Melašenka; što smo mi postizali bolje rezultate oni su nas više pritezali i za to dobijali pohvale i unapređenja. Da situacija bude gora po nas, postavili su za starješinu baterije podoficira S…, rodom iz Slavonije. Prošlo je toliko godina, a ja ne mogu izbrisati iz sjećanja lik tog čovjeka: psihopate, zloće, mrzovoljca, sadiste, čovjeka bez druga i prijatelja, čovjeka bez ponosa, vjere i sažaljenja, nesposobnjakovića – jednom riječju: nevaljalca i nesoja. Sve se to očitavalo u očima, na njegovom zgrčenom licu, kada je izdavao naredbe: lezi, diži se, na mjestu, puzi, trči, skači, ćuti, mirno…
Zapamtili su ga po zlu svi Jugosloveni u Kostromi. Trpjeli smo, tako je moralo biti; koristio je vojni propis: naređenje je zakon, ono mora biti izvršeno tačno, u određenom roku i bez prigovora. Svako neizvršavanje njegove naredbe donosilo je disciplinsku kaznu: vanredni rad i dežurstvo, oduzimanje dozvole za izlazak u grad, raport kod komandira sa izgledima da dobiješ do 20 dana prostog ili 15 dana strogog zatvora i sl. Taj nikogović je znao po 10 puta da komanduje: lezi, diži se i svaki put smo se svlačili, lijegali u krevet i po njegovoj komandi opet se dizali i oblačili; isto se ponavljalo i ujutro; po najvećoj zimi, bez rukavica i šapki izveo bi nas napolje i naredio da po 10 i više minuta koračamo u mjestu itd, omiljeni mu je bio običaj da razvaljuje naše krevete koje smo sa najvećom pažnjom spremali prema utvrđenim propisima.
Svako jutro smo sa zebnjom očekivali dolazak kapetana Orkina. Dežurni u bateriji bi ga dočekao, raportirao mu o stanju u jedinici; zatim bi Orkin u pratnji S… krenuo u pregled prostorija; na najmanji znak nekog njegovog nezadovoljstva S… bi lično razbacivao naše krevete, naređivao da ponovo peremo patos, ili da čistimo klozet. (…)
Trenuci pravog odmora i opuštanja vezani su za izlazke u grad. Dozvole za izlazak dobijali smo subotom do 11 sati, a nedjeljom do 10 sati naveče. Utvrđen je bio strogi redosljed kada ko dobija izlazak i tu je veliku ulogu imao rukovodilac odjeljenja i starješina; bez njegove saglasnosti dozvola se nije davala. Uspješni i disciplinovani pitomci dobijali su vanredne dozvole za izlazak, a za manje prestupe primjenjivana je kazna uskraćivanja prava na jedan ili dva redovna izlaska. To je bila jedna od najtežih kazni: na primjer, imaš zakazan sastanak sa djevojkom u nedjelju, kazne te i ne možeš izaći tog dana; moraš čekati drugu, ili treću nedjelju. Ljubav je tu najčešće obostrano stradala. (…)
Naša škola nalazila se na periferiji Kostrome i trebalo je dvadesetak minuta brzog hoda da stigneš do grada. Ne daj bože da zakasniš u povratku, bio bi kažnjen i dugo bi čekao na ponovnu dozvolu. Vrijeme je van kasarne prolazilo brzo; starali smo se da svaki trenutak iskoristimo i kada dođe vrijeme za nazad, nastane prava trka. Na ulazu nas je obično čekao dežurni oficir; obaveza je bila da se oficiru raportira: “Druže kapetane, pitomac (ime i prezime) vraća se iz grada, primjedbi nema”.
Problem je bio: kako izbjeći da dežurni ne zapazi da si pio votku; obično bi pitomac raportirao malo izdalje, ne sa predviđena tri koraka, da se ne osjeti miris pića. Kada bi oficir posumnjao, naredio bi pitomcu da priđe bliže i dahne. Opomena je bila najmanja kazna ako osjeti miris alkohola. Pošto smo izlazili u grad u poslijepodnevnim satima, ostajali smo bez večere; svoju porciju smo ostavljali drugovima, s tim da nam hljeb i šećer donesu i stave u natkasnu pored kreveta: pred spavanje to bismo slatko pojeli.
Normalno je da smo kao mladi ljudi tražili poznanstva sa ruskim djevojkama. Dešavale su se romanse, a bilo je i lakih veza sa velikim neprilikama. Pored sve kontrole pri izlasku iz škole bilo je slučajeva da su pitomci skriveno i bez dozvole išli u grad; bila je to po ruski rečeno “samovoljnaja otlučka.” Obično se to radilo naveče, poslije smotre, pred spavanje.
Jedne večeri bio sam dežuran u bateriji i moj kolega M… reče mi da ima žensku i da će ići kod nje; raspraviće krevet, a ako dežurni dođe da kažem da ga je stomak zabolio i da je otišao u klozet; obećao sam mu. Negdje poslije ponoći evo dežurnog oficira u obilazak; pratio sam ga dok je provjeravo krevete, stao je pored kreveta koji je bio razvrnut; pitao me gdje je; objasnio sam da je otišao u klozet. Nije mi povjerovao, već je naredio da mu se kad dođe javi u dežurnu sobu.
M… je došao tek pred zoru; kažnjen je sa 10 dana zatvora. No, nije to bila nikakva kazna prema onome što je doživio: trećeg dana u zatvoru dobio je triper, a desetog se ispostavilo da je zaradio i sifilis. Dvije godine liječio se starim metodama, išao na kontrole i, stvarno, preskupo platio taj kratki užitak.
Poznanstva sa djevojkama najčešće su se sklapala na “tancplošćadkama”, otvorenom prostoru uređenom za ples, a zimi u salama domova kulture; često su priredbe sa plesom organizovane i po školama i institutima. Mladež se kupila na tim mjestima u velikom broju; najviše je bilo djevojaka, a mnogo manje mladića. Muzika je puštana preko zvučnika, svirali su džez – orkestri i bleh muzika. U to vrijeme svirane su i pjevane popularne melodije sovjetskih kompozitora Solovjova – Sedova, Dunajevskog i drugih u ritmu tanga, folkstrota, valcera, a izvođena su i djela klasične muzike pogodna za ples.
Situacija se kasnije promijenila, poslije nekoliko odluka CK KPS o stanju u kulturi i umjetnosti; otpočela je kampanja borbe protiv inostranog uticaja i moderni zapadni plesovi su anatemisani; svirao se i igrao samo valcer, a u zamjenu za folkstrot i tango uvedene su stare igre: mazurka, krakavjak, vengerka, poljka i narodne igre kazaček i druge. Ako si želio da plešeš morao si naučiti nove igre, inače bi stojao i gledao. Blagodareći sluhu, sklonosti za igru i nadasve želji, dosta brzo i dobro sam naučio te nove plesove. Mnogo sam volio ples; kažu da sam čak i sada, u poodmaklim godinama, dobar plesač, ali to primam samo kao kompliment.(…)
Na ples smo dolazili obično u grupi; zauzeli bismo pogodno mjesto i, rečeno vojničkim jezikom, počeli osmatranje terena; komentarisali bismo izgled djevojaka i dogovorali se ko će koju da pozove na ples. Obično bi ženske stojale na jednoj, a mi na drugoj strani sale. Ljepše i privlačnije djevojke su, normalno, bile u centru naše pažnje, ali za poznanstvo sa njima konkurencija je bila jaka. (…)
Moje upoznavanje sa Lenom, dogodilo se upravo na način kako sam opisao: ona je došla na ples, došao sam i ja; ona je voljela da pleše, volio sam i ja; dopao sam joj se na prvi pogled, dopala se i ona meni; tako je počelo naše druženje. Radovali smo se subotnjim ili nedjeljnim susretima; vremena nam je uvijek bilo malo; provodili smo ga na zabavama, u šetnji, bioskopu, u razgledanju grada.(…)

Prvo u Odesu, pa u Budvu

Rusi znaju da kažu: “Odesa – mama, Rostov – tata, a Kostroma – j… m… (psovka)”… U “Odesu – mamu” stigli smo negdje krajem februara, ili početkom marta, tačno se ne sjećam; znam da je u Kostromi bila zima, da nas je snijeg pratio duž puta; kada smo došli u predio pricrnomorske nizije, koja se prostire u zaleđu Odese, snijega nije bilo; u samom gradu, takođe.
Šta reći: za nekoliko dana putovanja vozom od Kostrome do Odese prešli smo oko 2000 kilometara; napustili smo za nas dosta surove predjele sjevernog Povolžja, i evo nas na jugu, na Crnom moru.
Radovao sam se neizmjerno; more sam snijevao u Kostromi; sada sam opet na moru; istina, ne na Jadranu, ne u Budvi, ali živjeti uz more bilo gdje na svijetu, čini mi se, velika je privilegija i sreća.
Dakle iz “Trećeg linjingradskog” stigli smo u “Odesko artiljerijsko ordena Lenjina učilište”, koje nosi ime M. V. Frunzea, velikog sovjetskog vojskovođe u vrijeme revolucije i građanskog rata u Rusiji. Uslovi za život, učenje i obuku u ovoj školi bili su daleko bolji nego u Kostromi; mi smo bili već iskusni pitomci; dvije godine učenja su za nama; vrlo brzo prilagodili smo se i uklopili u novu sredinu. U to vrijeme nijesmo ni slutili da ćemo tu u Odesi morati donijeti, vjerujem za sve nas, jednu od najtežih i najvažnijih odluka u životu.
Koliko pamtim Odesu, koliko sam u mogućnosti da poslije 50 i više godina pišem o njenom izgledu, njenim ljudima i životu Odesita? Sigurno ne onoliko koliko i kako bih želio; da se podsjetim uzeo sam “Veliku sovjetsku enciklopediju”; iz nje preuzeo neke podatke da se, pišući ove redove, ne ogriješim o grad u kojem sam proveo lijepe dane moje mladosti, za koji me vežu drage uspomene.
Bilježaka iz tog doba nemam; sačuvao sam nekoliko fotografija, nekoliko pisama koja sam dobio od majke i dokumenta o školovanju, i ništa više; poslužio sam se internetom i preuzeo više fotografija; zapamtio sam melodiju i riječi pjesme koju je Odesit, popularni Utjosov sa svojim džez-orkestrom svirao i pjevao: “Ja vam ne raskažu pro vsju Odesu, vsja Odesa očenj velikaja…” (“Ja vam neću ispričati sve o Odesi, sva Odesa je vrlo velika”).
Najveća crnomorska luka i grad Odesa, prema popisu iz 1939. godine, imala je 600.000, a danas ima preko milion stanovnika; u vrijeme Velikog otadžbinskog rata bila je privremeno okupirana od strane njemačko-rumunskih fašista; 69 dana junački se branila; osvajači su bili stigli do Krima, a opkoljena Odesa još je odolijevala i svojom odbranom pomagala konsolidaciji snaga Sovjetske armije; za podvige u ratu dobila je zvanje “grad-heroj”, a njeni branioci medalju “Za odbranu Odese”; u godinama okupacije u Odesi je djelovao jaki partizanski pokret kojim je rukovodila ilegalna partijska organizacija. (…)
Kada smo mi došli u Odesu, obnova i izgradnja je i dalje tekla; vidjele su se još razrušene zgrade, ali je život bio u potpunosti normalizovan. Odesa je veliki kulturni i naučni centar: radilo je 90 opšteobrazovnih škola, dvadeset jedna škola radničke omladine, 24 srednjih specijalnih škola i 17 visokoškolskih i naučnih ustanova, među kojima Državni univerzitet I. I. Mečnikova; posebno je bio poznat Institut za očne bolesti V. P. Filatova, naučnika svjetskoga glasa; u gradu je radilo više od 500 biblioteka i sedam pozorišta, pet muzeja, 45 dvoraca kulture i klubova, tri parka kulture i odmora i dr. Pogodni klimatski uslovi, blaga zima i obilje sunčanih dana uticali su da se u neposrednoj blizini Odese izgrade sanatorijumi i domovi odmora, da tu boravi godišnje više od 150.000 gostiju.
Već smo više od dvije godine u Sovjetskom Savezu, zaželjeli smo se domovine i na našu veliku radost stiglo je odluka da avgusta 1947. otputujemo na odmor u Jugoslaviju. Sada je putovanje bilo ljepše, udobnije i kraće: iz Odese smo vozom krenuli, stigli na granični prelaz Ungeni i, nama znanim putem, preko Jašija, doputovali u Bukurešt; ovoga puta zadržali smo se u gradu kraće vrijeme, ali dovoljno da vidimo i ocijenimo promjene koje su nastale u ovoj zemlji; u okolini željezničke stanice nije više bilo kupleraja; Rumunija je krenula putem izgradnje socijalističkog društva.
Nastavili smo put i direktno iz Bukurešta stigli u naš glavni grad – Beograd. Mnogo toga novoga vidjeli smo u toku putovanja kroz Vojvodinu: parole o izgradnji socijalizma, o Komunističkoj partiji, kao vodećoj snazi društva, o Sovjetskom Savezu, Crvenoj armiji, zatim portreti Tita, Staljina, Lenjina i drugih rukovodilaca ukrašavali su sve stanice kroz koje smo prolazili; na poljima poslije žetve pšenice orala se zemlja; nepregledna polja kukuruza zelenila su se i obećavala bogat rod; u Beogradu, takođe, mnogo partijskih i drugih parola i slika rukovodećih ličnosti zemlje i Sovjetskog Saveza; na svakom koraku vidi se da je pokrenuta ogromna energija oslobođenog naroda u izgradnji novoga društva; mnoge razrušene zgrade su obnovljene, grade se nove; izgradnja je u punom jeku.
Sve sam to gledao sa oduševljenjem i vjerom da će naša zamlja, zajedno sa SSSR-om, uspješno izgraditi socijalizam i komunizam. Zadržali smo se u Beogradu nekoliko dana; trebalo je dobiti putne isprave i obezbijediti sredstva za odlazak u rodno mjesto; iskoristio sam boravak da posjetim prijatelje i da se javim kući.
Mnogo radosti mi je donijela vijest da sam odlikovan Ordenom zasluga za narod; otišao sam u kancelariju za odlikovanja i tamo mi je orden uručen.
U Budvu sam stigao negdje oko 20. avgusta i proveo na odmoru petnaestak prelijepih dana. Kući su svi bili zdravo i živjeli su skromno; otac i majka bez penzije, primali su nešto malo novca od kirije za lokal i to je bilo sve; kuća, koja je stradala od eksplozije mine uoči rata i od bombardovanja, nije popravljana; sestra Zora je radila i pomagala roditelje; sestra Brana se udala za doktora Bećka Lakića i njihova jednogodišnja ćerka Zoja rado se igrala sa mnom, zoveći me ujo, ujo; brat Stevo, kao oficir JNA, nalazio se u sastavu naših jedinica u Istri i uskoro je stigao u Budvu da se vidimo; otac je u kući dao privremeno utočište Iliji Sojheru, koji se vratio iz njemačkog logora.
O mom dolasku u Budvu saznalo se odmah; bio sam jedini iz grada koji je otišao na školovanje u Sovjetski Savez; onda je to bila privilegija i velika čast. U uniformi ruskog pitomca, sa epoletama starješine na ramenima i sa ordenom na grudima dičio sam se šetajući gradom, sretajući se i pozdravljajući sa drugovima i poznanicima. Mnogi su od mene tražili da im pričam o životu u Rusiji; da potvrdim njihova idealistička ubjeđenja o toj zemlji; raspitivali se do detalja o svemu i svačemu. Odgovarao sam im izdašno; nijesam pričao bajke, nastojao sam reći istinu, istinu u koju sam ja vjerovao, onako kako sam je ja gledao, razumijevao i tumačio; sve u svemu – pričao sam nadahnuto i moji sagovornici su bili zadovoljni mojom pričom o Rusiji.
Za mog oca Luku priče moje iz Rusije nijesu bile ubjedljive; Dragica, moja majka, bila je ushićena, bez daha je pratila kako joj sin lijepo govori i ocu bi prigovarala za nepovjerenje i ironiju.
No, sve ima svoje zašto: otac je bio po svijetu, jedno vrijeme živio je u Švajcarskoj, u Lozani, i tamo je imao prilike da se sretne sa ruskim revolucionarima koji su živjeli u izgnanstvu; ružan su dojam ostavili na njega; po prirodi je bio demokrata i žestoki protivnik svih diktatorskih režima.
Otac je mnogo pušio: imao je nekoliko lula, volio je cigare, cigarete, a i savijao je duvan; znajući to donio sam mu iz Rusije sovjetske papirose marke “Kazbek”, jedne od najboljih i nekoliko kutija kubanskih cigara; probao je ruske, nijesu mu se dopale, ne valjaju ništa, ocijenio ih je; kubanske je pušio sa uživanjem.
Iz Rusije sam donio bio i više komada petokrakih crvenih zvijezda sa srpom i čekićem, koje su sovjetski vojnici nosili na kapama; to je bio pravi poklon za borce i moje drugove.

Uvjeravao Budvane u blagodeti novog društva

Prije rata, u susjedstvu naše kuće i očeve trgovine radila je krojačka radnja “Napredak”, koju je vodio Ivo Miković, komunista sa Čelobrda; tu je 1936. osnovana prva mjesna ćelija KPJ; ja sam tu, kao dječak, slušao priče o novom komunističkom društvu, o Oktobarskoj revoluciji, Sovjetskom Savezu, Staljinu i Lenjinu; nadahnjivao se idejama jednakosti, pravde, slobode, oslobađanja čovjeka od eksploatacije i ugnjetavanja; u stvari tu, u toj krojačkoj radnji, formirao se moj pogled na svijet, koji me kasnije, kao omladinca i vatrenog skojevca, odveo u borbu za ostvarivanje tih ideala.
Luka je često razgovarao sa Ivom i njegovim radnicima, koji su svi bili članovi KPJ ili SKOJ-a; svi su ga veoma uvažavali kao časnog čovjeka i nijesu mu zamjerali na njegove kritike komunizma i na šale koje je tim povodom znao izreći. Koliko je moj otac bio širokogrud i tolerantan čovjek svjedočim i time da meni, bratu i sestrama nikada nije nametao svoje mišljenje; nije znao za zabrane, prijetnje ili, ne daj Bože, primjenu sile prema nama; težio je da svojim primjerom načina života, shvatanjima i odnosima u porodici i društvu, utiče na naše vaspitanje, na čuvanje tradicije i ugleda kuće. Ja sam mu mnogo zahvalan na tome; ubijeđen sam da ga njegova djeca nijesu iznevjerila.
Jednoga dana u posjetu nam je došao striko Dano Rađenović, kućni prijatelj, izuzetno fin i skroman čovjek sa širokim vidicima. Nije bilo druge nego da mu pričam o Rusiji; pored ostalog, počeo sam priču i o tome kako se putuje po Sovjetskom Savezu, državi koja zauzima šesti dio kopna zemljine kugle. Uživio sam se u objašnjenja i tumačenja putovanja vozom; govorio da je kolosijek u Rusiji širi od evropskog; da se, na primjer, putuje šest-sedam dana do Dalekog istoka; posebno sam pričao o putovanju zimi, kada se živa spušta daleko ispod nule. Ovako sam opisao detalj iz mog zimskog putovanja vozom iz Kostrome za Odesu: “U vozu je bilo dosta hladno, napolju i do minus dvadeset; dobili smo suvu hranu za put, ali čaja nije bilo. Na prolaznim stanicama, gdje se naš voz kraće zadržavao, postojale su omanje pokrivene česme sa kojih se uzimala vrela voda za piće. Istrčali bismo po ciči zimi iz voza, napunili čuturice i trkom natrag u voz; grumenom šećera sladili smo vruću vodu; gasili žeđ; ugrijavali se i bili prezadovoljni.” Otac me upita: “Vode ste mogli uzeti koliko hoćete?” “Naravno” – odgovorih. Otac se okrenu prema Danu i reče: “Zamisli, Dano, kakva blagodet, u Rusiji vrele vode koliko hoćeš i – besplatno”.
Dok sam se ja nalazio u Sovjetskom Savezu, a brat Stevo bio oficir u Prvoj proleterskoj brigadi sa službom u Portorožu, mog oca su u Budvi okrivili da je vrijeđao narodnu vlast i fizički napao jednog službenika i sekretara Sreskog komiteta KPJ. Vođen je proces protiv njega i sud u Kotoru ga je osudio na pet mjeseci zatvora. Kada su ga vezanog vodili u Kotor, Luka se obratio građanima riječima: “Vidite li, Budvani, ovo ni fašisti nijesu samnom radili.”
Na presudu se otac nije htio žaliti; rekao je majci da mu spremi matrac, i sa njim pravo u kotorski zatvor: “Ja sam čovjek u godinama i došao sam da odležim kaznu dok je ljeto“ – obrazložio je otac svoj dolazak upravniku zatvora; nijesu ga htjeli primiti, jer presuda nije bila još pravosnažna i on se sa matracom vratio kući, u Budvu. Međutim, koliko je sve to bilo namješteno, a presuda nepravična, svjedoči i činjenica da je tužilac pokrenuo postupak za očevo oslobađanje, i to se i desilo.
O tome sam saznao tek kada sam došao na odmor u Budvu; majka mi je ispričala detalje, a pročitao sam i presudu. Bio sam ogorčen i bijesan na pojedince, aktere toga sramnog postupka prema ocu, koji se odigrao početkom 1947. godine. U to vrijeme opasno je bilo kritikovati vlast, a fizički napad na sekretara sreskog komiteta partije mogao se platiti i glavom. S kim god da sam imao prilike da razgovaram o tome u Budvi svi su sa simpatijama govorili o ocu; hvalili ga za hrabrost da se obračuna sa podmetanjima koja su u to vrijeme široko korišćena da bi se ugledni ljudi okrivili i primorali na poslušnost.
Luku nijesu mogli slomiti ni fašisti za vrijeme okupacije, ni diktatura koju su komunisti primjenjivali poslije rata; u Budvi se i danas pamti njegov čin kada nije dozvolio četnicima da zajedno sa Njemcima uđu u njegovu kuću i vrše pretres: “Oni su okupatori neka pretresaju, ali vi, njihovi pomagači, samo preko mene mrtvoga možete ući.” Stajao sam na skalama tu sa sestrama i majkom koja mu je molećivim i uplašenim glasom govorila: “Neka Luka, ubiće te noćas!” Njemci su ispreturali kuću tražeći sakrivene partizane, odveli su oca i sestru Zoru u zatvor, ali četnici te noći nijesu prešli prag našeg doma.
Tih avgustovskih dana posjetio sam ujčevinu na Prijevorcu, kod Petrovca, baš u vrijeme berbe u Lučicama poznatog po kvalitetu grožđa: bjelog koje se od slasti lijepi za prste; vranca od kojeg se pravilo nadaleko čuveno petrovačko vino; lisice, roze boje, izuzetno prijatnog za jelo. Ujaci su prije rata bili poznati proizvođači dobrog vina i rakije; bili su radni, časni i zadružni ljudi, koji se nijesu bavili politikom. Dočekali su me i ovoga puta kao i uvijek dobrodošlicom. Za vrijeme rata ja sam sa njima proveo mnoge teške dane, okružen pažnjom i ljubavlju, i to im nijesam nikada zaboravio; ne mogu zaboraviti njihove drage susjede Jelu i Steva Milutinovića sa brojnom porodicom, čiji dom mi je uvijek bio otvoren; a u Grudi i Kaludercu, partizanskim selima, osjećao sam se kao kod kuće: tetka Katica Šoljaga uvijek me dočekivala kao svoje dijete; baba Milovica isto; baš tu su me Mišo i Đuro Šoljaga, zajedno sa Markom Androvićem, prvog maja 1944. godine primili u SKOJ. Sa svim tim dragim i bliskim ljudima želio sam da se ponovo sretnem, da se podsjetimo na događaje iz prošlosti; da popričamo o budućnosti, o izgradnji novog društva.
Nezaobilazna tema razgovora u to vrijeme bio je SSSR: njegov put, njegova snaga i uloga u svijetu; njegov primjer razvoja zemlje u svim oblastima društvenog života, počev od državnog uređenja, ekonomije, poljoprivrede, obrazovanja, nauke, kulture, sporta; sve je to moralo i trebalo da služi kao uzor za Jugoslaviju.
U debeloj hladovini dubovog zabjela, za vrijeme predaha u branju grožđa, okupili su se mlađi i stariji na doručak i tu je otpočela moja priča o Rusiji; po običaju nazdravili smo i popili po čašicu domaće rakije; ja sam pričao o kolhozima i sovhozima, o mehanizaciji koja se primjenjuje u poljoprivredi i o mnogim drugim stvarima; odgovarao sam i na njihova pitanja; za vrijeme ručka, uz crno vino, priče i pitanja je bilo još više; osjetio sam, ponekad, kod starih solunaša, ujaka Nika i ujaka Rada, neku nevjericu u moje kazivanje, da bi to sami dematovali rekavši: “Vala, znamo Mira dobro i vjerujemo u sve to što kaže.”
Sezona je bila pri zalasku, turista stranih nije bilo, nešto domaćih gostiju popunjavalo je skromne kapacitete hotelskog i privatnog smještaja. Večernja zabava Budvana i gostiju odvijala se na terasi hotela “Avala”, najljepšoj u to vrijeme na Jadranu: budvanska muzika svirala je popularne melodije za ples. Sa Bećkom, Stevom, i sestrama, izlazio sam naveče ispred “Avale”. Neka se ne ljute djevojke Budvanke iz onog doba, kada kažem da je Vjera od svih njih bila najzgodnija: ona nije bila u klasičnom smislu ljepotica, ali, sve zajedno kod nje, fizičko i duhovno, bilo je privlačno i izražajno. Uz zvuke valcera plesali smo nas dvoje neumorno; šetali naveče budvanskim korzom i rivom; na drvenom mostu kod Savičića, naslonjeni na ogradu, pričali smo i ja sam pjevušio u to vrijeme popularnu rusku pjesmu “Tjomnaja noč…”


U Odesi shvatio suštinu vojnog poziva


Vrijeme odmora je brzo prošlo, morao sam se vratiti natrag u Odesu; otputovao sam za Beograd i, iz meni tada nepoznatih razloga, zadržao se tamo desetak dana. Kasnije smo saznali da su već tada postojale nesuglasice između SSSR-a i Jugoslavije i to je bio razlog tog zadržavanja u Beogradu – odlučivalo se da li da se vraćamo u Odesu.
Nastava na trećoj godini odvijala se u skladu sa programom; trebalo je dosta truda i vremena da bi se gradivo savladalo; uspijevao sam i bio među najboljima u našoj grupi; izdašno sam pomagao nekolicini drugova koji nijesu mogli sami pripremati ispite iz nekih predmeta; dužnost starješine, koju sam vršio, takođe je zahtijevala vrijeme i odgovornost, ali je donosila i neke privilegije, barem što se tiče izlazaka u grad. Moram reći da se situacija sa primjenom disciplinskih mjera u Odesi znatno izmijenila: nije više bilo onakvog gonjenja kao u Kostromi; nije više bilo S… da nam zagorčava život; bili smo u neku ruku veterani, zakaljeni i prilagođeni uslovima života i strogim zahtjevima nastave i službe. Istine radi, nijesmo svi jednako mogli podnositi stroge zahtjeve discipline i programa nastave i vježbi; bilo je pojedinaca koji su pokušavali zabušavati, izbjegavati obaveze, na ruskom se za takve upotrebljava izraz “saćok”, ali su najčešće to plaćali kasnije trostruko.
Ja sam shvatio suštinu vojnog poziva koji se temelji: na strogoj hierarhiji u komandovanju; bezuslovnom izvršavanju naređenja; ličnoj odgovornosti, tačnosti u izvršavanju naređenja i, naravno, znanju, uvježbanosti i umješnosti u komandovanju. Kao budući oficir znao sam da se moram striktno držati tih principa i nijesam žalio truda i znoja da budem uspješan; već u učilištu, naročito kada sam postao starješina, autoritet sam gradio na ličnom primjeru, pod devizom: “Radi kao ja”. Od tog principa ni do danas nijesam odstupio, smatrajući ga stubom vaspitanja i u porodici. Nije neskromno ako kažem da su me naši pitomci poštovali, da su imali povjerenja u mene, da sam bio omiljen, razuman, ali i dosljedan u zahtjevima da se naredba mora izvršiti: “Služba je služba, a družba je družba”.
Sa svima sam bio u dobrim odnosima, zvali su me Lujo; rado smo se sastajali, pričali, diskutovali, zajednički radili, učili, vježbali, odmarali se, izlazili u grad; među njima bilo je bliskih drugova i prijatelja: Ranko, Bogdan, Čika, Vesko, Živa i dr. sa kojima sam bio i ostao prisan i poslije završetka školovanja.
Prvi put poslije povratka sa odsustva ja i Ranko izišli smo u grad. Na ruku sam stavio dragocjeni sat koji mi je Stevo poklonio u Budvi; u to vrijeme malo je bilo ljudi sa ručnim satom; bio je to u neku ruku znak prestiža. Sjećam se da je za vrijeme rata moj komesar Pero odnekuda donio bio u Pobore nekoliko ručnih satova; jedan je stavio na svoju ruku a one druge ne znam kome je dao, tek mene nije dopao, iako sam se tajno nadao tom poklonu; sada sam prvi put u životu dobio sat, često sam pogledao na njega i pokazivao drugima da ga imam.
U Odesi je tih prvih poslijeratnih godina bilo dosta lopova-džeparoša; česta su bila i razbojništva; desio se slučaj da su tramvaj koji ide duž obale prema Velikom Fontanu zaustavili naoružani ljudi i pokupili od putnika novac i dragocjenosti. Nije se tome bilo čuditi: Odesa je veliki lučki grad, ko tu sve ne dolazi i odlazi; mnogi su se vratili sa fronta; vladala je velika nestašica; besprizornih mladih ljudi je bilo dosta, krađa im je postala zanimanje. Mi smo sve to znali i svaki put kada bismo izašli u grad dežurni nas je na to upozoravao. Opasno je bilo vraćati se sam noću iz grada, zato smo nastojali ići najmanje po dvojica; važilo je pravilo da noću ideš sredinom ulice, da ruku držiš ispod revera šinjela, kako bi se prolazniku stavilo do znanja da imaš pištolj u ruci; ako ti u susret idu dvojica ili više njih, moraš ih zaobići, odnosno ne smiješ dozvoliti da se nađeš u prolazu između njih; za tren će te uhvatiti za ruke, skinuti obuću i odjeću; pustiti naga da se vraćaš kući; dobro je ako ne dobiješ i batine.
Toga dana Ranko i ja šetali smo Deribasovskom, najpoznatijom ulicom u Odesi; bila je nedjelja, lijep sunčan dan; na stanici čekali smo dolazak trolejbusa; gužva je bila velika; probijajući se prema ulazu dohvatio sam se lijevom rukom ručice na vratima i sa mukom ušao u trolejbus; istog trena osjetio sam da mi je sat nestao; viknuo sam da su mi ukrali sat, da trolejbus ne kreće dok se putnici ne pretresu; Ranko me podržao, mnogi građani takođe, ali sve je bilo uzaludno; lopov nije bio u kolima on je posao obavio dok sam ja ulazio u trolejbus; specijalnim nožem vješto je prerezao kožani kaiš i odnio sat. Bijesan i tužan vratih se bez svog prvog ručnog švajcarskog sata.
Za prvo pola godine života u Odesi često sam dobijao dozvolu za izlazak te sam imao prilike da dosta dobro upoznam grad; uobičavali smo ići na igranke subotom i nedjeljom, najčešće na nekom od fakulteta, ili instituta. Odesa je univerzitetski grad sa više fakulteta, ali pored njih postojali su i instituti, kao visokoškolske samostalne institucije u kojima nastava traje četiri ili pet godina i tako se obrazuju kadrovi za pojedine struke, na primjer, medicinu, tehnologiju, mašinstvo, poljoprivredu i slično.
Izbor profesije i upis na fakultete u SSSR-u bio je slobodan. Država je planirala potrebe za kadrovima i stimulisala studiranje i zapošljavanje u deficitarnim granama, vodeći pri tom računa da se zadovolje potrebe za stručnim kadrom na čitavom prostoru ove ogromne zemlje. Svi studenti u Sovjetskom Savezu dobijali su stipendije, ali su zato imali i obavezu da redovno i uspješno prate nastavu i polažu ispite; u suprotnom, ako padnu na ispitima gubili bi pravo na stipendiju dok ne poprave ocjene; u slučaju da izgube godinu prestali bi za dobijaju stipendiju; stipendija u novčanom iznosu nije bila velika, ali od nje se moglo skromno živjeti, pod uslovom da student ima obezbijeđen smještaj u domu; za smještaj je postojala konkurencija: prednost su imali odlični studenti i oni slabijeg imovnog stanja.
Takav način stipendiranja i korišćenja domova djelovao je stimulativno; rijetki su bili studenti koji bi ponavljali godinu i obično se fakultet završavao u roku predviđenom za studije. To je mnogo značilo za državu: ušteda je bila u sredstvima; daleko veći broj svršenih srednjoškolaca mogao se upisati na studije; mladi visokoobrazovani stručnjaci sa dvadeset dvije ili dvadest tri godine života uključivali su se u posao. Poslije završetka studija svim diplomcima država je garantovala posao; preko centralnih nadležnih ministarstava fakulteti su dobijali liste slobodnih radnih mjesta u preduzećima i ustanovama širom zemlje; prednost da biraju mjesto gdje žele da žive i rade imali su odlični studenti; ostali su morali prihvatiti ponuđeno radno mjesto, bez obzira na to u koji region su dobili raspored. Ova obaveza prema državi je stvorena na osnovu dobijanja stipendije i trajala je onoliko godina koliko je stipendija primana; poslije tog roka moglo se mjenjati mjesto boravka i radno mjesto.
Hidrometeorološki institut u Odesi po udaljenosti bio nam je najbliži i većinom su na njemu studirale djevojke, što je i bio razlog da tu češće dolazimo na igranke i zabave. Tamo sam se i upoznao sa Alom, studentkinjom druge godine tog instituta, budućim meteorologom; bila je to i prilika da se detaljnije upoznam sa uslovima studiranja na visokoškolskim ustanovama u SSSR-u. Moji drugovi su takođe imali poznanice u Hidrometeorološkom institutu i često smo se tamo srijetali. Ni mi ni studentkinje nijesmo imali dovoljno novaca za posjete restoranima i kafanama, pa smo običavali da šetamo po gradu, idemo na igranke, gdje je ulaz bio besplatan, ili u bioskop da gledamo nove filmove. (…)

“Zdravie želaem tovarišč maršal Sovjetskovo sojuza!”

Dan Oktobarske revolucije je bio najveći državni i svenarodni praznik u Sovjetskom Savezu; po novom kalendaru obilježava se 7. i 8. novembra. Pripreme za proslavu počinju najmanje mjesec dana ranije: ogromni propagandni potencijal zemlje stavlja se u službu veličanja ideja socijalizma, komunizma, uloge partije, zasluga “velikog, mudrog, nepokolebljivog učitelja i vođe Josifa Visarionoviča Staljina”; preko radija i u štampi iznose se podaci o uspjesima u obnovi i izgradnji zemlje; objavljuju se pisma Staljinu u kojima se kolektivi obavezuju na ispunjenje i prebacivanje petoljetnjeg plana razvoja; uređuju se gradovi i sela, fabrike, zavodi, škole, fakulteti, institucije nauke i kulture, jednom riječju – sve je u znaku slavlja i pobjede socijalizma, sve je okićeno parolama, zastavama i portretima sovjetskih rukovodilaca; domaćinstva iz skromnih sredstava za taj dan nabavljaju namirnice, pripremaju dobru zakusku i obavezno votku, jer ako toga dana Rus nije popio, nije ni slavio. Te 1947. godine pripreme su bile naročito velike, slavio se jubilej – 30-ogodišnjica revolucije.
Sovjetska armija i sve njene institucije pripremale su se za praznik posebno; na Crvenom trgu u Moskvi pripremala se centralna proslava i velika vojna parada sovjetske armije kojom se demonstrirala moć države i armije; u svim republičkim centrima i većim gradovima širom zemlje, održavane su manifestacije i parade uz učešće miliona građana. Odesa je, takođe, bila sva u znaku priprema za proslavu; tu je bilo sjedište Vojnog okruga i, što treba posebno istaći, u to vrijeme komandovao je okrugom maršal Sovjetskog Saveza Georgij Konstatinovič Žukov.
Popularnost Žukova u SSSR-u i širom svijeta bila je ogromna: njegov doprinos pobjedi Crvene armije bio je nemjerljiv; strateg je najvažnijih pobjeda u otadžbinskom ratu – Moskva, Staljingrad, Kursk; osvajač je Berlina; svojim potpisom ovjerio je akt kapitulacije nacističke Njemačke; poslije završetka rata bio je komandant sovjetskih trupa u okupacionoj zoni u Njemačkoj.
Staljinu je smetao oreol slave koji je stvoren oko maršala Žukova; smijenio ga je sa položaja u Njemačkoj i postavio na dužnost komandanta Odeskog vojnog okruga; bio je to pokušaj degradacije Žukova i umanjenja njegovih ratnih zasluga.
Znali smo da će biti održana svečana parada jedinica vojnog okruga sa učešćem svih rodova vojske i da će smotru izvršiti lično Žukov. Za taj svečani dan naše učilište se uveliko spremalo: čistile su se i krečile prostorije, uređivalo dvorište i vježbalište, vojna tehnika dovodila se u besprekorno stanje; pripremale su se svečane uniforme za smotru i paradu; svakodnevno smo uvježbavali strojevi korak i skladni vojnički odgovor na maršalov pozdrav.
Dobro sam zapamtio taj 7. novembar 1947. godine: na prostranom Kulikovskom polju raspoređene su postrojene jedinice Odeskog vojnog okruga; na tribinama rukovodstvo i gosti; ispred tribina komandant parade na konju; svi sa uzbuđenjem očekuju maršalov dolazak. Žukov se pojavio sam, jašući na konju, kasom; primio je raport od komandanta parade i krenuo u obilazak vojske; zaustavljao se ispred svake jedinice na čijem čelu se nalazila zastava; uslijedio bi njegov pozdrav: “Zdravstvujte tovarišči!“ i gromki i složni odgovor: “Zdravie želaem tovarišč maršal Sovjetskovo sajuza!”
Došao je i do nas. Vidio sam ga izbliza: njegova stamena figura na konju ličila je na živi spomenik; maršalska kapa na glavi; lice sa oštrim crtama kao isklesano u mermeru; atletske grudi u maršalskom mundiru s epoletama, prosto bliješte od najviših domaćih i stranih odlikovanja; blista od brilijanata Orden pobjede; ordena ima i ispod opasača. “Zdravstvujte tavarišči kursanti i oficeri!” – odsječnim glasom uputio nam je pozdrav maršal Žukov; odgovorili smo složno i gromko: “Zdravie želaem tavarišč maršal Sovjetskovo sajuza!” Poslije završetka smotre sjahao je sa konja i popeo se na tribinu; odsvirana je himna Sovjetskog Saveza i Žukov nam se obratio: “Drugovi, vojnici, mornari i oficiri! Čestitam vam veliki praznik – tridesetogodišnjicu Velike oktobarske socijalističke revolucije!” Prolomilo se iz hiljade grla: “Ura, ura, ura…!”
Nakon pozdrava i govora, jedinice su jedna za drugom, po utvrđenom redoslijedu, uz zvuke Glinkinog marša “Slava”, prošle ispred trbine svečanim korakom i s pozdravom na desno, odale počast svom komandantu – maršalu Sovjetskog Saveza Žukovu.
Kao komandant vojnog okruga Žukov je primio delegaciju jugoslovenskih oficira koji su bili na usavršavanju u Pješadijskom učilištu u Odesi; u razgovoru naši oficiri su mu iznijeli primjedbe na njihov položaj i na uslove života u učilištu. Žukov ih je lijepo primio, saslušao i obećao da će se stanje poboljšati, što je i urađeno.
Došla je 1948. godina, završna godina naših studija u Odesi: život je išao svojim tokom, radovali smo se što vrijeme prolazi i što se polako bliži povratak kući; na trećoj godini imali smo i neke popuste: mogli smo imati kratko ošišanu kosu; češće smo izlazili u grad; išli smo i na kupanje u moru.Ekonomska situacija se u zemlji postepeno poboljšavala, petogodišnji plan se uspješno ispunjavao, na sve strane se gradilo i obnavljalo porušeno u ratu, život je za sovjetske građane postajao lakši i podnošljiviji; ukinuta je racionalisana raspodjela hrane i robe na bonove, takozvana “kartočna sistema”; ta mjera vlade bila je od vitalnog značaja za građanstvo. Mogao si sada ući u prodavnicu i kupiti slobodno hljeba i drugih proizvoda. Bogdan i ja smo to proslavili na sljedeći način: pošli smo na pijacu, kupili pamidora; u prodavnici kupili bijeloga hljeba; sjeli na klupu u parku i tako slatko se najeli, da nam se činilo da ljepšeg i slađeg jela nema na svijetu; dojadila nam je bila kaša u raznim varijantama i onaj isti malokalorični meni.
Siti, šetali smo trgom i razgovarali naški; čuo nas je čistač cipela, stari, mršavi i naizgled veoma jadni čovjek; pozvao nas je i, na polusrpskom i na poluruskom jeziku, upitao: “Jeste li vi Srbi?” Odgovorili smo potvrdno. “Je li živ još kralj Petar” – upita stari i ispriča da je on Srbin, da je tu došao još u vrijeme carske Rusije. “Ne, stari, kralj Petar je odavno mrtav; sada je kod nas nova vlast, sada je kod nas Tito.” Očistio nam je čizme, platili smo i častili našeg zemljaka. U to vrijeme nijesam znao da su mnogi Paštrovići u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka živjeli u Odesi, bavili se trgovinom i pomorstvom i da je među njima bilo bogatih i uticajnih pojedinaca, najviše iz bratstava Perazića i Zenovića; među prvima u Odesu su otišla tri sina Krsta Stankova Perazića: Vido, Simo i Mitar. Vido je razvio trgovinu i postao jedan od prvih trgovaca u ovome gradu; pomagao je siromašne u zavičaju, davao velike sume za dobrotvorne svrhe i opštinsko vijeće proglasilo ga je za paštrovskog dobrotvora; njegov brat Simo takođe je uspješno trgovao u Odesi; dosta Paštrovića živjelo je i u Juzovki, rudarskom centru u Ukrajini. Sve njih je manje – više pogodila revolucija u Rusiji: imovina im je oduzeta, morali su napustiti zemlju, nekoliko Paštrovića je poginulo u I svjetskom ratu i u građanskom ratu koji je u Rusiji trajao nekoliko godina. Koliko mi je poznato, živih potomaka Paštrovića u Odesi više nema.
U maju 1948. godine otišli smo na logorovanje u Moldaviju, neveliku sovjetsku republiku, graničnu sa Rumunijom, u mjesto Lihtenštalj koje se nalazilo u središtu zemlje, udaljeno od Odese oko dvije stotine kilometara. Nije to bilo obično putovanje, već prava vojna vježba sa insceniranjem napada na vojne položaje zamišljenog protivnika, sa prebacivanjem jedinica preko rijeke i dugim i zamornim maršem.(…)

Grom iz vedra neba: Rezolucija Informbiroa

U jeku najvećih priprema za ispite i početka polaganja završnih ispita doživio sam u Lihtenštalju pravi šok: bio sam dežurni u divizionu; vrijeme je bilo za popodnevni odmor; moji drugovi su pod šatorima spavali; u šatoru u kom sam se ja nalazio bio je uključen radio-zvučnik preko kojeg se slušala Moskva; najavljeno je važno, specijalno saopštenje Informacionog biroa komunističkih partija, takozvana Rezolucija Informbiroa o stanju u Jugoslaviji.
Kada sam počeo slušati tekst rezolucije, koji je na radiju čitao poznati spiker Levitan, bio sam preneražen. Djelovalo je to na mene kao grom iz vedra neba; kao nešto nevjerovatno, nemoguće; zar je naša zemlja, Jugoslavija, perjanica u izgradnji socijalizma, najveći i najiskreniji prijatelj Sovjetskog Saveza, krenula nekim drugim putem? Zar je moguće da je KPJ protiv svih drugih komunističkih partija, da je Tito krenuo protiv Staljina?
Odmah sam probudio drugove; zajedno smo nastavili slušanje teksta Rezolucije i njen završni dio u kojem se izražavala nada da će se KPJ vratiti na pravi put i u tom pravcu očekuje se podrška zdravih snaga u našoj Partiji. Tajac je nastao među nama, svi smo ostali bez riječi. Poslije prvog šoka bili smo zaokupljeni pitanjem: šta će biti dalje, šta će biti s nama; zar je moguće da smo mi u pravu, a svi drugi nijesu?
Može izgledati nevjerovatno kada kažem da mi u Odesi i ovdje u Lihtenštalju pojma nijesmo imali o bilo kakvom sukobu između SSSR-a i Jugoslavije, odnosno o nesporazumima između KPJ i VKP(b). Rekao sam ranije da nikakvu vezu sa jugoslovenskom ambasadom u Moskvi nijesmo imali dok smo bili u Kostromi; isto važi i za Odesu; naše novine do nas nijesu stizale; jedinu vezu sa domovinom održavali smo preko rijetkih pisama koja su stizala od rodbine, ali u njima, normalno, nije niko pisao, bolje rečeno, nije smio pisati ništa o tim nesporazumima. Sada, odjednom, sve je to pred nama izašlo na vidjelo; ogromna propagandna mašina Sovjetskog Saveza preko novina “Pravde”, “Izvestie” koje smo redovno dobijali i čitali, preko Radio Moskve koji se jedino mogao čuti i slušati, bila je angažovana u osudi rukovodstva KPJ za skretanje sa socijalističkog puta razvoja.
Rezoluciju su objavile sve novine i o njenim zaključcima i stavovima pisalo se svakodnevno. Političko rukovodstvo u učilištu organizovalo je za nas predavanja o stavovima iz Rezolucije i na tome poslu bili su angažovani i politički radnici iz Vojnog okruga koji su dolazili specijalnim avionom iz Odese kod nas. Znali smo: kad nad logorom preleti PO-2 onda to dolazi emisar iz Odese koji će sa nama razgovarati i čitati nam povjerljiva dokumenta o sukobu između SKP(b) i KPJ. Na taj način smo bili upoznati sa pismima koja je Centralni komitet SKP(b) upućivao KPJ u kojima su navođene konkretne optužbe na ponašanje jugoslovenskih vlasti prema sovjetskim specijalistima koji su radili u Jugoslaviji, što je kasnije dovelo do njihovog opoziva; raspravljalo se o ideološkim neslaganjima i omalovažavanju sovjetske prakse u izgradnji socijalizma; navođeni su primjeri sektaškog rada KPJ i njenih rukovodećih organa i niz drugih optužbi. U svim tim razgovorima koji su vođeni sa nama uskraćeno nam je bilo da čujemo odgovore Centralnog komiteta KPJ na te optužbe.
Kako se sve to odražavalo na nas, da li smo vjerovali tim optužbama, da li je od strane naše bilo osporavanja tih optužbi, nevjerice, ili smo slijepo vjerovali svemu tome? Od početnog šoka koji smo svi doživjeli kada smo čuli Rezoluciju, nedoumica i iskreno rečeno nevjerice da je moguće tako nešto da se događa u Jugoslaviji, postepeno smo počeli vjerovati u to što nam se servira i na kraju povjerovali. Razloga za to je bilo više, o tome sam nešto već govorio, ali čini mi se da je glavni razlog za moje opredjeljenje da povjerujem u te optužbe bio u ideološkoj i dogmatskoj svijesti koju sam formirao proučavajući tri godine djela klasika marksizma, djela Lenjina i Staljina, istorijski i dijalektički materijalizam i Istoriju SKP (b).
Bilo kakvo odstupanje, u teoriji ili praksi, od utvrđenih marksističkih dogmi i od prakse izgradnje socijalizma u Sovjetskom Savezu, smatralo se jeresom i moralo se osuditi. Tako su me učili, tako sam u to vrijeme i mislio. Bez mogućnosti da saznam pravo stanje u domovini i da na osnovu toga pokušam ocijeniti opravdanost optužbi, ja i moji drugovi smo smatrali da je Staljin u pravu i da rukovodstvo KPJ, na čelu sa Titom, mora ispraviti greške i vratiti se na pravi put socijalističke izgradnje.
Mi smo već više od tri godine u SSSR-u; kao mladi i neiskusni ljudi slijepo smo prihvatali marksizam i sovjetsku praksu, a to je od nas tražila i naša Partija. U toku rata i poslije oslobođenja glavno mjerilo socijalističke opredijeljenosti pojedinca bio je njegov odnos prema Staljinu, prema SSSR-u i proleterskom internacionalizmu; sada odjednom to se sve dovodi u pitanje; može li se i smije li se postavljati pitanje ko je u pravu: Staljin ili Tito?
Sve te dileme su me mučile i ja sam, napokon, priznajem, bez ikakve rezerve povjerovao Staljinu i smatrao da je on u pravu.
No, pored svega toga, mi smo svi očekivali i tvrdo vjerovali da će se svi ti nesporazumi i svađe riješiti, da je nemoguće da se Jugoslavija i Sovjetski Savez raziđu. U takvom uvjerenju nastavili smo polaganje ispita, očekivali završetak školovanja i povratak u domovinu. (…)
Ne sjećam se koji je to bio dan, ali dobro pamtim šta se toga dana zbilo: hitna naredba da se svi Jugosloveni odmah pozovu da dođu kod načelnika učilišta generala Timotijevića. Mnogo smo voljeli i uvažavali ovog divnog čovjeka i brižnog rukovodioca; ni on nije krio svoju naklonost prema nama, jer smo je stekli svojim dobrim vladanjem i uspjesima u nastavi. Sastanak je održan u jednom šumarku pored logora; general je bio već u poodmaklim godinama i zatekli smo ga kako sjedi na stolici, a sa njim je bio i njegov zamjenik po političkoj liniji. Poslije vojničkog pozdrava rekao nam je da posjedamo na travi. Počeo je uvodni razgovor o situaciji u Jugoslaviji; govorio je sa puno saosjećanja prema nama; nije upotrebljavao teške riječi optužbe protiv naše zemlje i izrazio je nadu da će se stvari srediti.
Nakon toga obavijestio nas je da je stiglo naređenje iz Jugoslavije, od maršala Tita da se svi mi moramo odmah vratiti u domovinu. Njegov zamjenik je pročitao depešu koju je potpisao maršal Vasiljevski, načelnik Generalštaba, u kojoj se saopštava stav sovjetske vlade da oni Jugosloveni koji ne žele da se vrate u Jugoslaviju mogu ostati ovdje i biće primljeni u Sovjetsku armiju; dat nam je i rok za odlučivanje od jednog dana.
Poslije toga mi smo ostali sami i počelo je dogovaranje i vijećanje – šta da radimo, kako da postupimo. Taj i naredni dan, sve do donošenja konačne odluke bio je dramatičan, napet, pun iskušenja i dilema. Svaki od nas je morao sam donijeti odluku da li da ostane u Sovjetskom Savezu ili da se vrati u Jugoslaviju; dvoumljenja je bilo kod svih, nije bilo lako odlučiti se.
Informacije o zbivanjima u zemlji dolazile su samo iz sovjetskih izvora: čitali smo novine “Pravdu” i “Izvestiju”, slušali “Radio-Moskvu”, dobijali podatke i tumačenja pojedinih događaja od političkih radnika našeg učilišta; veze sa našom ambasadom u Moskvi nijesmo imali i nije bilo moguće ih ni ostvariti. U raspravama koje smo vodili niko od nas nije javno dovodio u sumnju stavove SKP(b) i drugih komunističkih partija; jednom riječju – mi smo tada podržavali Rezoluciju Informbiroa; osjećali smo se kao internacionalisti, ljudi koje opšte interese radničke klase drže iznad nacionalnih interesa pojedinih zemalja i naroda.
Tome se ne treba danas čuditi, jer tako smo bili vaspitani u Jugoslaviji od strane KPJ, tako smo i u Rusiji to utvrdili, proučavajući klasike marksizma i lenjinizma, politiku Treće internacionale, diktaturu proleterijata i sovjetsku praksu borbe protiv svih vidova revizionizma.

Ostanak u Rusiji i rusko državljanstvo

Čula su se među nama mišljenja i predlozi da se vratimo u domovinu; da se pridružimo snagama koje se zalažu za ispravljanje skretanja naše Partije sa lenjinskog puta. Međutim, sovjetski izvori su nam saopštavali da je u zemlji počela represija protiv svih koji se ne slažu sa kursom KPJ; da bi nas zaštitila od proganjanja i hapšenja sovjetska vlada je odlučila da nam pruži utočište i, ako želimo, možemo ostati.
Ovakvo tumačenje odluke sovjetske vlade sigurno je imalo uticaja na nas da se u većini opredijelimo za ostanak.
U našoj grupi bilo nas je 28; šest drugova je odlučilo da se vrati u Jugoslaviju; petorica su odlučila da se vrate čisto iz porodičnih raloga (samohrani i bolesni roditelji, teška materijalna situacija i sl.), dok je jedan drug govorio da ide natrag da bi se pridružio snagama koje se ne slažu sa Titom, a nama, koji ostajemo, govorio da smo oportunisti.
Istine radi, moram reći da Rusi na nas nijesu vršili pritisak da ostanemo, nego smo odluku donijeli samostalno. No, nije sporno da je atmosfera stvorena propagandom i jednostranim informacijama koje smo dobijali samo od Rusa uticala mnogo na našu odluku. Lično sam odlučio da ostanem, bez ičijeg uticaja, rukovodeći se isključivo ideološkim neslaganjem sa rukovodstvom u zemlji i politikom kaju je KPJ vodila u odnosu na Sovjetski Savez i socijalistički lager. U to vrijeme tako sam mislio, rasuđivao i na osnovu toga svjesno odlučivao. Ne sporim da je moja odluka uticala na nekoliko najbližih drugova da se i oni ne vrate u zemlju.
Ispratili smo drugove na željezničku stanicu; poželjeli smo im srećan put. Oni su se vraćali kući sa puno neizvjestnosti za svoju budućnost; mi smo ostali u tuđini, takođe sa puno neizvjesnosti o svojoj daljoj sudbini. Kada sam se, poslije devet godina proteklih od tih dana, vratio u domovinu, saznao sam da je većina povratnika poslata na Goli otok. Ne sumnjam: da sam se tada vratio, i ja bih, zajedno sa njima, prošao sve strahote tog čudovišnog mučilišta koje su organizovali rukovodstvo KPJ i UDB-a; pitanje je samo da li bih izdržao i da li bi mi se znao grob. (…)
Negdje krajem 1948. godine dobio sam vojni raspored u artiljerijski korpusni puk koji se nalazio u Pavlogradu, u centralnom dijelu Ukrajine. Zajedno sa mnom tamo je bilo raspoređeno i pet mojih drugova. (…)
Atiljerijski korpusni puk u kojem sam bio određen da služim bio je ovjenčan ratnom slavom: prošao je borbeni put, povlačeći se od granice skoro do Volge; zatim, natrag, oslobađajući zemlju i goneći protivnika daleko preko granice i učestvujući u završnim borbama za Budimpeštu i Beč; na pukovskoj zastavi visila su odlikovanja, među kojima i orden Crvene zastave; za zasluge u oslobađanju nekoliko gradova nosio je i njihova imena. (…)
Prvi kontakt sa mojim vojnicima bio je dobar; osjetio sam da me ne smatraju tuđincem da me prihvataju kao svog komandira i da će moj autoritet kod njih zavisiti isključivo od toga koliko ličnim primjerom budem pokazivao znanje i umijeće u obuci i rukovođenju. Velika stvar je bila što sam ruski govorio odlično; možda se po govoru moglo vidjeti da sam stranac samo po tome što sam tvrdo i ponekad izgovarao mekše nego što bi trebalo.
Naravno, moj tadašnji status bio je privremen: da bih mogao biti proizveden u sovjetskog oficira i dobiti čin poručnika, koji me sljedovao poslije završetka učilišta, morao sam postati sovjetski državljanin. Radi toga napisao sam molbu Vrhovnom sovjetu SSSR, i obrazložio zahtjev za dodjelu sovjetskog državljanstva.
Poslije nekoliko mjeseci čekanja, tačno 7. maja 1949. dobio sam odluku Prezidiuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a da je moja molba usvojena i da mi se dodjeljuje sovjetsko državljanstvo; istovremeno Ministarstvo odbrane me primilo u Sovjetsku armiju i dodjelilo mi čin poručnika (leitenanta). Od tog datuma ja sam postao punopravni građanin SSSR-a i oficir Sovjetske armije; na osnovu odluke Centralnog komiteta Komsomola, priznat mi je staž članstva u SKOJ-u i postao sam član ove komunističke omladinske organizacije u Sovjetskom Savezu.
Sve se to dešavalo u vremenu kada se sve više zaoštravao sukob između KPJ i VKP(b) i drugih komunističkih partija, kada je u SSSR-u vođena neviđena kampanja protiv jugosloveskog partijskog i državnog rukovodstva, što je kulminiralo usvajanjem druge rezolucije Informbiroa, u kojoj se rukovodstvo Jugoslavije žigosalo kao ubice, špijuni i izdajnici, a narod se pozivao da zbaci taj krvavi režim.
Sovjetska sredstva informisanja utrkivala su se u iznošenju optužbi protiv Tita, Kardelja i drugih rukovodilaca; komunističke partije u svijetu i njihovi lideri takođe su osuđivali izdaju i svrstavali se u jedinstveni front osude i prijetnji Jugoslaviji. Iako sam ja povjerovao u te optužbe, sva ta bjesomučna kampanja protiv moje zemlje djelovala je na mene bolno; posebno je bilo teško slušati optužbe i najgore kvalifikative koji su se izricali na sastancima, predavanjima i skupovima kojima sam prisustvovao; osjećao sam kao da su oči prisutnih usmjerene na mene, da me gledaju i ispituju, da motre kako reagujem; pitajući se da li sam ja zaista na njihovoj strani.
Olakšavajuća okolnost za Jugoslovene koji su postali sovjetski oficiri bila je u tome što se u vojsci nije dozvoljavalo političko djelovanje emigracije. U to vrijeme već je počela da se formira politička antititovska jugoslovenska emigracija u SSSR-u i drugim socijalističkim zemljama; nju su sačinjavali uglavnom pojedinci koji su napustili zemlju ili su radili u našim ambasadama i svrstali se uz Rezoluciju; rukovodioci te političke emigracije bili su Pero Popivoda i Radonja Golubović; koliko ja znam niko od nas u Pavlogradu nije imao nikakvu vezu sa tom političkom emigracijom.
Poslije dobijanja sovjetskog državljanstva, zvaničnog stupanja u Sovjetsku armiju i dobijanja čina poručnika, naš položaj u puku bio je u potpunosti izjednačen sa drugim oficirima; nikakve diskriminacije prema nama nije bilo, potpuno ravnopravno smo učestvovali u svim aktivnostima, nijesmo imali bilo kakve olakšice ili poseban status niti smo imali pravo da to tražimo; odgovornost za rad i postupke snosili smo isto kao i svi drugi; pohvale za uspjeh i kazne za propuste jednako su prema nama primjenjivane; isključivo od našeg rada, zalaganja, znanja, umješnosti u rukovođenju i uspjeha svoje jedinice zavisio je naš status i dalje napredovanje u službi.
Mi smo takav tretman prihvatili; neko se uspješnije snalazio, više se trudio, imao više znanja i sposobnosti i po toj osnovi brže napredovao u službi. Oficirski kadar je za ono vrijeme bio dobro plaćen; znatno više od građanskih profesija, na primjer, profesora, ljekara i činovnika; prema propisima, oficirima je, pored redovnih plata, sljedovalo i besplatno dobijanje zimskih i ljetnih uniformi, čizama i cipela, veša i opreme, kao i niz drugih privilegija u vidu posebnih dodataka; stambeno pitanje oficira, posebno onih sa porodicom, bolje i brže je rješavano nego u drugim oblastima rada.
Poslije demobilizacije sastava ratnih veterana koja je uslijedila uskoro poslije našeg dolaska, došli su novi, mladi vojnici i sa njima je trebalo puno raditi da bi stasali kao dobri artiljerci; bili smo preokupirani svakodnevnim obavezama u puku i nastojanjima da stečena znanja što bolje i uspješnije prenosimo u praktičnoj obuci svoje jedinice. (…)

Popio špiritus i postao “pravi” sovjetski oficir

Kao i sve druge jedinice Sovjetske armije, i naš puk je bio višenacionalan po svom sastavu: oficiri su po nacionalnosti bili pretežno Rusi i Ukrajinci, a vojnici i podoficiri su bili različitih nacija; u mojoj jedinici, na primjer, bilo je više od desetak pripadnika raznih nacija. Preko vojnika koji su stizali iz udaljenih krajeva: azijskih republika Kazahstana, Tadžikistana, Uzbekistana i Kirgizistana; iz kavkaskih republika Gruzije, Jermenije i Azerbejdžana; sa Pribaltika, republika Estonije, Latvije i Letonije i drugih autonomnih republika i oblasti prostrane ruske federacije, upoznavao sam se sa multietničkom kulturom i načinom života ovih naroda, njihovim običajima, psiho-fizičkim osobinama, i to mi je pomagalo da uspostavljam skladne odnose sa njima, da ih bolje razumijem, i da oni u mene imaju puno povjerenje i da im pomognem da se što brže i bolje prilagođavaju uslovima života u novoj sredini i u vojnoj službi. (…)
Ipak, glavni kostur jedinice činili su Rusi; njih nije bilo više od 30 procenata, ali na njih sam se mogao najbolje i najsigurnije osloniti kad je bilo najteže i najodgovornije: na vježbama, posebno u zimskim mjesecima, kad se temperatura spuštala ispod dvadesetog podjeljka; u takmičenjima u streljaštvu i artiljerijskom gađanju, u svim poslovima koji su tražili fizički napor i odgovornost; s druge strane, oni su najčešće pravili i disciplinske prekršaje, pogotovu kada je u pitanju bilo piće.
Od početka svoje oficirske službe nastojao sam biti primjer svojim vojnicima i podoficirima: bio sam strog i dosljedan u izvršavanju naređenja prepostavljenih; to isto sam tražio od svojih potčinjenih; u početku je ta strogost izgledala suviše kruta, ali su krajnji rezultati bili uspješni; vojnici su se u to sami mnogo puta uvjeravali.
Navešću jedan tipičan primjer: na vojnim vježbama poslije zauzimanja bojevog položaja baterije, morali su se po propisima iskopati rovovi za topove, ljude i municiju; zimi je to predstavljalo poseban problem jer je zemlja bila tvrda, često i smrzla u gornjim slojevima; kopanje se izvodilo ručno: krampama, ćuskijama i lopatama; taj posao se morao završiti u toku noći; rano ujutro baterija je morala biti u punoj bojevoj spremnosti; ako si popustio pritužbama vojnika da su umorni i da više ne mogu kopati i nijesi u potpunosti završio pripreme kako to zahtjevaju propisi, sjutradan može doći u obilazak komandir diviziona ili neki drugi stariji oficir i narediće da se sve radi iznova. (…)
Polako ali sigurno svojim zalaganjem, stečenim znanjem i umješnošću uspio sam da moju jedinicu svrstam među najbolje; to je podiglo moj ugled u bateriji, divizionu i puku. Moj neposredni pretpostavljeni major Terentjev zavolio me je i savjetom iskusnog komandira pomagao mi u rješavanju praktičnih pitanja obuke i nastave; od njega sam mnogo naučio: kako da postupam sa vojnicima i podoficirima; da se ne zalijećem i ne prijetim kaznama; da to činim samo u izuzetnim slučajevima, kada sam iscrpio druga sredstva.
Ne sjećam se da je on nekoga kaznio; svi smo ga voljeli, poštovali i nastojali da se njegova riječ i zapovijest izvrši bez pogovora, ne iz straha od kazne, nego iz uvjerenja da on zna šta radi, da je to najbolje za sve nas i za jedinicu posebno; smireno, nekako očinski je djelovao na sve nas oficire, podoficire i vojnike; izgledao je ponekad umoran, a nije mu ni čudo poslije svega što je preživio u toku petogodišnjeg ratovanja.
Kao ratnik i Rus, nije bio izuzetak: volio je da popije; u to vrijeme ne znam ko to od nas nije volio. Znalo se da kad mladi oficiri ulaze u neku kafanu ili restoran, kelnerica, ne pitajući šta želimo, donosi i stavlja na sto velike čaše od 200 grama (ne znam zašto smo ih zvali mornarske) i “pollitrovku”, bocu votke od pola litre: ako su za stolom trojica, boca se odjednom dijelila na tri djela, znači svakome po nešto više od 150 grama votke; ako su dvojica, čaše su se punile do vrha; ispijalo se piće odjednom, sa prethodnim kucanjem čašama i prvom zdravicom koja je uvijek bila posvećena Staljinu; poslije toga dolazila je na red zdravica Partiji i tako redom.
Terentjev me jednom pozvao kući: supruga mu je bila divna, blaga žena, četrdesetih godina, koja se postarala da pripremi dobru zakusku uz piće koje je po običaju sljedovalo. Ovoga puta domaćin me želio iznenaditi i na sto je postavio bocu čistog 96% špirita. Reći ću odakle je taj špirit: poslije rata u vojnoj fabrici ostalo je dosta artiljerijske municije koju je trebalo uništiti; naše jedinice bile su angažovane na prevozu te municije na poligon gdje je ona uništavana; radi toga su vojnici sa oficirima imali pristup u fabriku i, pored stroge kontrole, uspijevali da iz fabrike iznose špirit, koji se koristio u tehnologiji punjenja zrna eksplozivom; bilo je to dobro i jeftino piće; uobičajno je da se špirit miješa sa vodom pola na pola i tako pije; tako sam ga i ja pio.
Sada je moj komandir Terentjev postupio drugačije: uzeo je bocu i napunio sebi punu čašu čistog špirita; pozvao je suprugu i rekao joj da donese dvije čaše “kiselja”, pića popularnog kod Rusa; to je u stvari kuvani sok od maline pomiješan sa želatinom (ne znam kako se kod nas zove i da li se takav i sprema). U desnu ruku uzeo je major čašu špirita, u lijevu čašu kiselja; nazdravio je, naiskap popio čašu špirita i za njom, ne udišući vazduh, punu čašu kiselja; poslije toga namršti se malo i ču se izdah: “Hu!”.
Gledao sam sve to i znao šta me čeka; nije trebalo da me nudi i pita da li ću i ja popiti istu dozu; ako je moj komandir u svom domu to popio, nema sile da me spriječi da i ja to ne uradim; uzalud me domaćica odvraćala da ne pijem špirit, uzeo sam ispred sebe praznu čašu, napunio je do vrha špiritom i naiskap popio 200 grama čistog špirita i zalio ga odmah čašom kiselja. – Maladjec Miroslav, ti nastajašći sovjetski ofiser – čestitao mi je Terentjev.
Dvadesetak godina poslije nešto slično sa špiritom dogodilo mi se u vozu, na putovanju iz Beograda za Prag. Marko i ja ušli smo u spavaći kupe za četvoro: na gornjoj polici s lijeve strane ležala je lijepa mlađa žena, na donjoj muškarac, po godinama je bio stariji od nje, mogao je biti njen muž, a mogao je biti i njen otac, nijesmo u prvi mah to znali. Upoznali smo se: u kupeu su se našli Poljaci, otac i kćerka, i nas dvoje Jugoslovena; izvadili smo piće i jelo i uz prijatan razgovor pojeli i popile sve iznešeno; Marko se, što za njega nije neuobičajno, diskretno udvarao Poljakinji, a ja se upustio u politički razgovor sa Poljakom; zna se: Poljak je napadao Ruse, a ja ih branio.
Za nastavak debate nedostajalo je piće: Poljak, inače inženjer po struci, dohvati se svoga kofera, otvori ga i izvadi bocu originalnog čistog špirita: “Miroslav, kako to da se kod vas slobodno prodaje alkohol?”, upita me. Odgovorih mu da imamo dosta raznog i dobrog pića i da čisti alkohol niko ne pije.
Flaša je otvorena i mi smo je do zore ispraznili, miješajući ovoga puta špirit pola na pola sa vodom. Pili smo svi: Marko je bio gotov, Poljakinja takođe, a ja i inženjer pred sam dolazak u Budimpeštu, gdje smo mi presjedali, postigli saglasnost oko Rusa: “Ipak, moramo se njih držati, trebaju nam radi zaštite od Njemaca.”
Pomogao sam Marku da izađe iz voza i prilegne na klupi, pa mahnuo rukom saputnicima koji su nastavili put vozom. (…)

Topom na stanicu milicije

Na kraju obuke sve jedinice su podvrgavane provjeri stečenih znanja ispitom u artiljerijskom gađanju. U stvari, to je bila kruna uspjeha baterije, tu se pokazivalo koliko je oficirski kadar obučen i stručan da uspješno rukovodi jedinicom; koliko su vojnici i podoficiri obučeni u rukovanju vojnom tehnikom, kako je tehnika održavana i pripremljena za izvođenje vježbi; kako je sastav pripremljen ideološki i fizički za završne vježbe i koliko je jedinica u cjelini, po svim elementima, spremna za izvršavanje bojevih zadataka.
Cjelokupan sistem funkcionisanja vojske podvrgavan je stalnim provjerama odozgo naniže; maltene, uvijek je neko dolazio iz višeg rukovodstva da provjerava stanje; zavisno od ranga inspekcije, smotra i provjera se vršila u bateriji, divizionu ili puku. Nalazi ovih komisija bili su i te kako značajni za napredovanje u službi. Usavršavanje oficirskog kadra vršilo se preko redovnih kurseva iz teorijskih predmeta i primijenjenih oblasti vojnih nauka: izučavalo se novo sovjetsko i strano naoružnje; održavane su pokazne taktičke vježbe i gađanja i dr. Česte su bile provjere znanja i ispiti iz pojedinih predmeta tako da je usavršavanje oficira bilo stalan proces na koji smo se privikavali. Tako je nastao i vic: “Jesi li čuo: došla je komisija?” “Šta polažemo?” ”Kineski”. “Kada?” “Sjutra.” “Dobro, ima vremena.”
Naša baterija je prednjačila u obuci i disciplini i to je bio glavni razlog da nas odrede da ostanemo u Pavlogradu i ne idemo sa pukom na logorovanje. Bila je to svojevrsna nagrada za naš uspjeh, ali i odraz povjerenja da ćemo odgovorno čuvati imovinu i obaviti neophodne opravke, čišćenje i krečenje prostorija. Svi smo se tome radovali: oženjeni oficiri zato što ostaju sa porodicom kući; mi mlađi oficiri što ćemo imati više vremena za provod; vojnici, takođe, više će moći izlaziti u grad. Pored našeg puka u gradu je bilo još vojnih jedinica – znam za inženjerce i pješadiju.
U svim armijama svijeta postoji, manje-više, neka netrpeljivost među rodovima vojske: jedni se smatraju superiornijim u odnosu na druge i to se demonstrira na razne načine; na vježbama, na primjer, motorizovani znaju da se našale na račun pješadije; na priredbama i zabavama gdje je prisutan ljepši pol, takođe je dolazila do izražaja ova surevnjivost, koja je ponekad znala da izazove pravi rat; međusobnu tuču većih razmjera.
Nešto slično desilo se toga ljeta u gradu; sticajem okolnosti, i ja sam neposredno učestvovao u tome. Bila je nedjelja, toga dana sa patrolom našao sam se u gradu; dužnost nam je bila da pazimo na ponašanje vojnika kojih je bilo dosta u gradskom parku gdje je održavana zabava sa plesom; među njima bilo je naših artiljeraca, zatim inženjeraca i pješadije. Muzika je odjekivala, estradni glumci su izvodili program, plesalo se uveliko; mi smo stajali sa strane, slušali i posmatrali program. U takvim prilikama, kada se program odvija napolju, teško je obezbijediti red i mir, pogotovu kada ima dosta vojnika, a među njima i pripitih. Odjednom su se iz slabo osvijetljenog dijela parka čuli povici: “Braci, naših bjut!” (Braćo, naše biju!)
Taj poklič bio je dovoljan da vojnici skinu opasače i svi do jednog jurnu tamo. Počela je tuča između artiljeraca, inženjeraca i pješadije; nije se znalo ko koga udara; ples je prekinut, svijet se razbježao, stigla je brojna milicija i nekako se počeo red uspostavljati. Ja i moja dva podoficira – pratioca nijesmo mogli ostati po strani; umješali smo se u tuču i pokušali zaštiti naše.
Milicija nas je zatekla u tuči i zahtijevala od mene da odem sa njima u stanicu. Iako milicija na to nije imala pravo, da bi izbjegao sukob sa njima pristao sam. Moj odlazak u miliciju, zadržavanje i pokušaj ispitivanja, na šta ja nijesam pristao, uzbudio je moje u bateriji i oni su zahtijevali da se njihov poručnik odmah oslobodi.
Pošto milicija to nije odmah uradila, moj komandir odjeljenja, vodnik Kiseljov, upalio je bronetransporter, prikačio 76 mm top ZIS i sa vojnicima pod ratnom opremom stigao pred stanicu milicije; zaprijetio je milicajcima da će pucati ako me odmah ne puste. Nije bilo druge: pušten sam, vraćen mi je pištolj i sa vojnicima stigao sam u kasarnu.
Major Terentjev je o ovome saznao sjutradan; u svom maniru uspio je da smiri stvari sa milicijom i rukovodstvo u puku nije intervenisalo. Mene je, zaista, dirnuo postupak mojih potčinjenih: samoinicijativno su krenuli da me oslobode, pri tom grubo kršeći vojna pravila i rizikujući da za to i krivično odgovaraju; vidio sam u tome potvrdu njihovog poštovanja prema meni, kao komandiru i čovjeku.
Tog istog ljeta, u jeku žetve, dobio sam zadatak da sa grupom vojnika odem u kolhoz na ispomoć u sakupljanju ljetine. Bila je to uobičajna praksa da se širom Sovjetskog Saveza mobilišu radnici, studenti i vojnici na sabiranju ljetine; u štampi prikazivalo se to kao dobrovoljna akcija, a, u stvari, odlazak na selo bio je obavezan; za taj rad nije se primala posebna nadoknada. U kolhozima je bilo malo radne snage, uglavnom su to bili stariji ljudi i žene i oni nijesu bili u stanju da sami obave žetvu.
Iz prakse znalo se da se dosta žita gubi zbog kašnjenja sa žetvom, zbog lošeg odvoza i skladištenja u silose pšenice, raži i drugih sjetvenih kultura. Postojale su mašinsko-traktorne stanice (MTS), u kojima je koncentrisana bila poljoprivredna mehanizacija: traktori, kombajni, kamioni i druga tehnika; stanice su za potrebe kolhoza obavljale glavne poljoprivredne poslove: oranje, sjetvu i skupljanje ljetine; traktoristi i kombajneri su bili vrlo cijenjena i tražena profesija, ali njih nije bilo dovoljno da se u petnaestak dana završe poslovi oko žetve.
Mene je obradovao odlazak na rad u kolhoz; bila je to prilika da se neposredno upoznam sa životom na selu; za vrijeme boravka u Kostromi i Moldaviji, na vojnim vježbama često smo prolazili kroz seoske rejone, zadržavali se u selima, ali sve je to bilo usput; kolhoz u njegovom izvornom načinu života nijesam vidio; slušao sam i čitao dosta o kolhozima, obično su to bili prilozi o onim najboljim, ali sve to drugačije izgleda kada se vidi svojim očima.
Mojim vojnicima je bilo osobito milo da idu; čekao ih je tamo rad, ali za njih je to bila dobra razonoda, sve je to išlo u rok službe. Radovali su se našem dolasku i u kolhozu, posebno mlađi ženski svijet; bila je to prilika da se, radeći zajedno, mladi ljudi upoznaju, razvesele i unesu vedrine u kolhoznu svakodnevicu.
Petnaestak dana radili smo u kolhozu: najviše na utovaru i istovaru žita, na vršidbi i drugim poslovima. Ostale su mi nezaboravne zajedničke večeri sa žiteljima kolhoza: zaista treba vidjeti, čuti i doživjeti izvorni ukrajinski narodni melos; uz pratnju bandure i harmonike mlade Ukrajinke, sa bijelim maramama na glavi, bluzama sa metalnim filigranskim ukrasima i u čipkastim raznobojnim suknjama, plesale su u brzom ritmu “gopak”; mi, koliko smo mogli i znali, pridružili smo im se. No, vrhunac ovih naših večerinki bila je pjesma: djevojke bi stale u krug i visokim, raspjevanim tonovima, koji su se razlivali ravničarskim poljem, pjevale stare ukrajinske pjesme iz kozačkih vremena – pjesme pune sjete, duševnosti i čara.
Na jesen došlo je vrijeme da prvi put kao oficir koristim godišnji odmor. Pravo na godišnje odsustvo bilo je jednako za sve oficire: mjesec dana čistog odmora; dodatno su računati dani neophodni za putovanje, ali i tu je bio limit od petnaest dana. Imalo se u vidu da putovanje vozom, na primjer, iz evropskog dijela zemlje do Dalekog istoka traje taman toliko. Slobodno je bilo svakome da se odluči kuda će da putuje i provodi odmor; karta za putovanje bila je plaćena; obaveza je bila da se u mjestu boravka prijaviš i odjaviš u komandi mjesta.
Moj drug Ranko i ja odlučismo da putujemo zajedno na Krim i da odmor provedemo u vojnom sanatorijumu “Žemčužina”, u mjestu Gurzuf, nedaleko od Jalte; pridružio nam se i naš kolega Erbez. Prilika da odemo na odmor u taj sanatorijum ukazala se time što je naš puk dobio određeni broj mjesta u ovom odmaralištu; mi smo se prijavili; uplatili smo participaciju i dobili uput.
Mogućnosti za odmor radnika, namještenika i vojnih lica u Sovjetskom Savezu se bile veoma dobre; slobodno se može reći da je i to bila velika tekovina socijalizma u ovoj zemlji: fabrike i zavodi su širom zemlje imali svoje domove odmora i lječilišta, sindikati svoje, Armija takođe.
Boravak u tim odmaralištima, izgrađenim u zdravim prirodnim sredinama, bilo na moru, na planini, u šumi ili na obali rijeka, bio je skoro besplatan. Sindikat se uspješno bavio organizovanjem odmora za radnike i vodio brigu da svi po redoslijedu dobijaju “putjovku” (na ruskom se tako naziva uput); na odmor se išlo tokom cijele godine.

Godišnji odmor na Jalti

Naš boravak u sanatorijumu na Krimu trajao je od početka do kraja oktobra 1949. godine. Glavni motiv za naš odlazak u sanatorijum bili su more i Krim: Ranko je sa Rijeke, ja iz Budve; poslije Odese zaželjeli smo se opet mora; kad nam je naš Jadran daleko i nedostižan, dobro je i Crno more, posebno Krim, koji je, prema onome što smo o njemu saznali prije odlaska, ličio na naše primorje; nije zgoreg bilo ni odmoriti se od vojničkog života; provesti mjesec dana u drugoj sredini, u drugom ambijentu; sa drugim ljudima i mislima. (…)
Više puta posjetili smo Jaltu, obilazeći njene znamenitosti i šetajući njenom širokom i lijepom rivom. Ostala mi je u sjećanju posjeta Domu-muzeju Čehova: sve je poslije njega ostalo nedirnuto, izgledalo mi je da je njegovom smrću vrijeme stalo u ovoj kući; u sjenci zelenila sjedjela je u naslonjači Čehovljeva supruga, glumica Kniper-Čehova, nešto je vezla, kao da je očekivala da joj se Anton Pavlović vrati. (…)
Posjetili smo i poznatu “Državnu Nikitsku botaničku baštu” u kojoj se gaji bezbroj egzotičnog, rijetkog i vječno zelenog rastinja; obišli smo i okolna turistička mjesta: Alupku, Aluštu, zamak Lastavičino gnijezdo koji se nalazi na visokoj litici iznad mora (sagradio ga je bogati čovjek za svoju ženu, koju je strastno volio, ali ga je ona i pored svega toga napustila); tu, nedaleko, je i čuveni dvorac Livadi, mjesto održavanja Krimske konferencije na kojoj su učestvovali Staljin, Ruzvelt i Čerčil; zatim dvorac gubernatora Voroncova, kod koga je jedno vrijeme boravio Puškin. (…)
Gdje smo živjeli i kako smo provodili slobodno vrijeme u Pavlogradu? Znam da smo Ranko, Živa i ja našli privatni smještaj kod jedne razvedene žene, mislim da se zvala Jelena Konstantinovna; zakupili smo sobu u njenoj nevelikoj, prizemnoj kući, kakvih je bilo podosta u ovom gradu. Gazdarica je bila visoka, dosta zgodna žena, oko svojih trideset pet-šest godina; šminkala se i čini mi se da je radila kao frizerka; živjela je sa mladim sinom jedincem; trojicu mladih oficira primila je u kuću i za nju je to bilo veliko iskušenje; spremala nam je doručak, ponekad smo i večerali kod nje, a ručali gdje stignemo, u menzi ili nekom restoranu; ona nam je spremala sobu, njena je bila posteljina; prala nam je rublje i peglala robu; za naš momački život to je sve bilo potaman.(…)
Kada smo stigli u Pavlograd i počeli se pojavljivati u gradu obučeni u jugoslovenske uniforme privukli smo pažnju građanstva i mlade djevojke su nas radoznalo i sa simpatijama gledale; tako se i saznalo da su stigli oficiri – Jugosloveni u artiljerijski puk i zatim su počela naša poznanstva; ovoga puta te veze su bile drugačije, ozbiljnije i trajnije od onih koje smo uspostavljali kao pitomci i strani državljani. Kada smo proizedeni u oficire i postali sovjetski građani, više nije bilo nikakvih smetnji za stvaranje braka sa sovjetskim djevojkama.
U vojnim legitimacijama postojala je rubrika u kojoj se pečatom potvrđivalo da si oženjen; neoženjenima je rubrika bila prazna; budući da vojna lica često mijenjaju mjesto boravka, djevojke su bile zainteresovane da prilikom poznanstva vide šta piše u legitimaciji. Moji drugovi su bili stariji od mene po nekoliko godina i vrijeme im je bilo da razmišljaju o ženidbi i zasnivanju porodice, pogotovo što nade na skori povratak u domovinu nije bilo.
U to vrijeme ja sam napunio 22 godine i nijesam pomišljao da se ženim; moje su ambicije tada bile da se usavršavam u profesiji, da postanem dobar artiljerac i da napredujem u službi.
Malo po malo, jedan po jedan, moji drugovi su uspostavili trajne veze sa ruskim djevojkama i svi su se, napokon, oženili; ostadoh neoženjen samo ja. Promjenio sam stan i živio sam zajedno sa mojim dobrim drugom, poručnikom Lipatovim, Rusom iz Lenjingrada; bili smo baš pravi prijatelji i drugovi: Kolja je bio jedan profinjeni, kulturan i obrazovan mlad čovjek, široke ruske duše, što i jeste osobina ljudi iz ovoga lijepoga grada na Nevi; naravi i nazori su nam bili bliski i to je pogodovalo da smo živjeli kao braća; dijelili smo osjećanja i misli, raspravljali o pročitanim knjigama, o viđenim filmovima, o pozorišnim predstavama, pripremali se zajedno za nastavu; kasa nam je bila zajednička, hranili se i izlazili zajedno; skupa smo se i upoznali sa dvjema drugaricama – Nađom i Oljom.
U Sovjetskoj armiji postojala je praksa da se svake tri-četiri godine oficiri premještaju iz jednog regiona zemlje u drugi; nalagala je to potreba da se ravnomjernije rasporedi služenje u udaljenim i po službovanju težim uslovima života; na primjer, nije svejedno služiti na Kurilskim ostrvima na Dalekom istoku, ili u evropskom, razvijenom dijelu SSSR-a, ili pak u Njemačkoj, Mađarskoj i Poljskoj, gdje su bile stacionirane sovjetske jedinice.
Svake godine, početkom jeseni, vršena je zamjena; u puku je vladalo veliko interesovanje ko će od oficira biti na listi; obično su to prvo saznavale supruge rukovodećeg kadra puka, pa se preko njih vijest širila naniže, prije nego se to zvanično objavi. Moj drug Lipatov našao se na spisku i morao se spremati da ide na Daleki istok, baš na Kurile; besmisleno je bilo ići sam, neoženjen i provesti tamo, u svojevrsnom zatočeništvu, tri, a možda i koju više godinu, svoje mladosti.
Mada sa Oljom, njegovom djevojkom, do tada nije imao priče o ženidbi, obaveza za odlazak nametnula je to pitanje; oni su se vjenčali i otputovali. Dopisivao sam se sa njima; tamo im se rodio i sin. Sudbina je uskoro i meni namjenila odlazak iz Pavlograda, ali su razlozi za to bili drugi.
Ako sam po svemu dobrome zapamtio mog druga Kolju i napisao o njemu ovih nekoliko rečenica, ogriješio bih se da ne kažem bar toliko o Nađi, mojoj poznanici iz Pavlograda; ona to stvarno zaslužuje po svemu što je meni o njoj znano. Radila je u gradskom komitetu Komsomola, na poslovima organizovanja kulturno-zabavnog života sa omladinom; bila je obrazovana, sa ugledom u svojoj sredini; da kažem i to da je bila privlačna djevojka, čak neobična za ono vrijeme, po držanju, odijevanju i frizuri; gustu njegovanu smeđu kosu nosila je u stilu predratnih filmskih zvijezda. Druženje sa Nađom ispunilo je i obogatilo moj život u Pavlogradu.
Rado se sjećam našeg putovanja u Dnjepropetrovsk i Zaporožje, obilazak čuvene električne centrale “Dnjeproges”, u to vrijeme jedne od najvećih u svijetu; šetali smo po širokoj brani koja je pregradila Dnjepar i preko koje se odvijao saobraćaj; gledali smo kako se kroz njene brojne otvore sa velike visine, uz buk, vodeni slapovi obrušavaju u rijeku; bio sam ovim zadivljen i opčinjen viđenim; bio sam ponosan na ovo veliko dostignuće sovjetskog graditeljstva i tehnike; bio sam još više ubijeđen u pobjedu socijalizma i komunizma, u Lenjinove riječi: “Komunizam to je sovjetska vlast plus elektrifikacija cijele zemlje. “
Situacija u odnosima između SSSR-a i drugih zemalja socijalističkog lagera sa SFR Jugoslavijom sve se više zaoštravala: napetost je rasla, bilo je graničnih sukoba, prijetilo se čak intervencijom; međusobna optuživanja u štampi, na radiju i u svim drugim oblicima informisanja, dobijala su čudovišne razmjere; skrnavila se i negirala zajednička borba protiv fašizma, a rukovodioci zemalja su nazivani najgorim imenima; u Jugoslaviji su formirani zlaglasni koncentracioni logori, u kojima je čamilo na hiljade nevinih ljudi, starih boraca, istinskih komunista i skojevaca, i prema njima su primjenjivane do tada neviđene po svireposti represije.
S druge strane, politička emigracija u zemljama lagera je jačala; uz otvorenu podržku vlada ovih zemalja dobijala je organizovanu formu djelovanja; u Moskvi je počeo da izlazi emigrantski list “Za socijalističku Jugoslaviju”; list se štampao na finom tankom bijelom papiru i uređivao ga je Radonja Golubović, bivši jugoslovenski ambasador u Rumuniji.
Glavni cilj emigracije bio je zbacivanje titovog režima i vraćanje Jugoslavije u okrilje socijalističkog lagera. Koliko god smo mi u Armiji bili isključeni iz djelovanja emigracije i sa njom nijesmo imali direktne veze, ne sumnjam da se u planovima o promjenama u Jugoslaviji nije računalo i na nas. Na to upućuje i neočekivana za nas odluka da se oficiri Sovjetske armije jugoslovenskog porijekla koncentrišu uglavnom u Privolšski vojni okrug, čije je sjedište bilo u Kujbiševu; mi iz Pavlograda dobili smo raspored u grad Engels.

Kandidat za člana SKP(b) razmišlja o budućnosti

U srednjem toku najveće evropske rijeke, dva grada stoje jedan naspram drugoga: Saratov na desnoj i Engels na lijevoj obali; razdvaja ih plovna Volga, širine više stotina metara; mosta na njoj tada nije bilo.
Grad Saratov, moćan industrijski, transportni, obrazovni, naučni i kulturni centar oblasti, sa oko sedam stotina hiljada stanovnika, poznat je po proizvodnji mašina, elektroindustriji, rafineriji nafte, vojnoj fabrici aviona; jakoj prehrambenoj industriji; tu su velika nalazišta prirodnog gasa iz kojih se snabdijeva Moskva; u gradu je radilo više od sto opšteobrazovnih škola; dvadeset srednjih specijalnih škola; univerzitet, devet visokoškolskih specijalizovanih instituta; dvadesetak naučnih instituta, nekoliko pozorišta, opera i balet, konzervatorijumom, sto osamdeset biblioteka; više od sedamdeset bioskopa, klubova i muzeja. Za strance – to je bio zatvoren grad.
Engels je znatno manji centar; imao je oko 100 hiljada stanovnika; ranije se zvao Pokrovsk; 1931. dobio je novo ime po naučniku i političaru Fridrihu Engelsu; u gradu je radilo više fabrika i zavoda; razvijena je bila prerađivačka industrija prehrambenih proizvoda; u oblasti obrazovanja bilo je nekoliko srednjih škola i tehnikuma; tri specijalizovana fakulteta saratovskih instituta; radili su pozorište i zavičajni muzej, više bioskopa i domova kulture.
Grad je bio poznat kao sjedište njemačke autonomne republike koja je trajala od 1922. do 1941. godine; tu su živjeli Njemci, doseljeni još u doba carice Katarine; bila je to dobro uređena i organizovana zajednica.
Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez i sloma njihovog direktnog pokušaja da zauzmu Moskvu, nacističke snage su se usmjerile prema Staljingradu, sa ciljem da zauzmu ovaj važan stragijski grad na Volgi; nakon toga nacističke armije trebalo je okrenuti na sjever duž Volge, zaokružiti i osvojiti Moskvu. Prema sovjetskim izvorima, u to vrijeme postojala je u Engelsu organizovana peta kolona koja je bila povezana sa Hitlerovom Njemačkom. Po Staljinovoj naredbi svo stanovništvo njemačkog porijekla koje je živjelo u gradu Engelsu i okolini nasilno je iseljeno u toku nekoliko dana: žiteljima je dozvoljeno bilo da sa sobom ponesu samo ručni prtljag; vozovima i kamionima sovjetski državljani njemačkog porijekla prebačeni su nekoliko hiljada kilometara na istok, u Srednju Aziju, i naseljeni duž granice sa Kinom.
Kada smo mi došli u ovaj grad, negdje u prvoj polovini 1950. godine, ponegdje su se mogli još vidjeti samo tragovi da su tu živjeli Njemci; osnovno stanovništvo bilo je rusko. Od grada prema istoku protežu se nepregledna ravničarska polja kojima se ne vidi kraj; baš tu, na tim poljima, spustiće se kasnije Jurij Gagarin, prvi čovjek koji je poletio u kosmos. U Engelsu su postojali i veliki vojni aerodromi i buka aviona čula se gotovo neprekidno; letjelo se na novim nadzvučnim lovačkim i bombarderskim mlaznim avionima; pilota je bilo dosta; sa porodicama živjeli su u novoizgrađenim stambenim blokovima. (…)
Naš artiljerijski puk nalazio se u sklopu vojnog garnizona i u njemu je pored nas iz Pavlograda bilo još nekoliko Jugoslovena. Mnoge detalje iz života u Engelsu ne pamtim, ali ono čega se sjećam i što je nesporno, za mene je bilo i te kako važno. Za uspjehe koje sam postigao u vojnoj obuci i učestvovanje na artiljerijskim takmičenjima u Okrugu, komandant Privolšskog vojnog okruga general-lajtnat Gorodecki nagradio me gramotom.
Isticanje u službi i moj komsomolski staž bili su razlog da budem predložen za kandidata Svesavezne Komunističke Partije (boljševika). Po Statutu Partije kandidati su ravnopravni na sastancima partijskih organizacija; imaju pravo da učestvuju u diskusijama, ali ne i da glasaju i odlučuju; kandidatski staž je traje najmanje godinu dana; za to vrijeme kandidat je dužan da se idejno-politički usavrši, izuči program i istoriju Partije i svojim radom dokaže da je spreman da postane član SKP(b). (…)
U skladu sa pravilima, napisao sam molbu za prijem, priložio opširnu biografiju i popunio obaveznni anketni list (treba istaći da je postojala praksa da se često od nas traži da i sami pišemo biografije). U anketnom listu postojalo je jedno za ono vrijeme veoma važno pitanje: “Ko su i čime su se bavili roditelji do 1917. godine?” Bio sam na muci, morao sam napisati da mi je otac bio trgovac, a znao sam da to može biti prepreka za prijem u Partiju; osjećao sam se u neku ruku nesretan što mi je otac bio trgovac; da je bio radnik, ili “batrak” (bezemljaš) ne bih imao problema. Partijske organizacije baterije i diviziona podržale su moju molbu i pozvan sam na sastanak pukovske organizacije. U velikoj sali, gdje se sastanak održavao, prisutni su bili svi članovi partije puka, a njih je sigurno bilo nekoliko stotina, među kojima i rukovodstvo.
Kada je došao red da se rješava o mojoj molbi, trebalo je ustati da me svi vide; sekretar je pročitao moja dokumenta (preporuke za prijem koju su napisali dvojica članova partije, među kojima je bio i zamjenik komandira baterije po političkoj liniji); poslije toga počelo je postavljanje pitanja. Prisutne je najviše interesovalo moje socijalno porijeklo: tražili su od mene da objasnim čime je otac trgovao, koliki je bio obim trgovine, koliko je velika kuća i druga imovina, kako i koliko je eksploatisao ljude; nekoliko pitanja bilo je i političke prirode; traženo je da se izjasnim o događajima u Jugoslaviji. Nije mi bilo lako; osjećao sam se kao da sam na optuženičkoj klupi, ali odgovorio sam na sva pitanja bez dvoumljenja.
Nakon toga su moji pretpostaljeni i vojnici članovi partije iz baterije biranim riječima vrednovali moj rad, pozitivno govorili o mojoj idejno-političkoj podobnosti i podržali predlog da budem primljen za kandidata. Prilikom glasanja niko nije bio protiv, i ja sam tako postao kandidat za člana SKP(b). Bila je to čast za mene, izraz poverenja i, svakako, priznanje za moj dotadašnji rad; u partiju se tada nije ulazilo lako.
U Engelsu sam počeo razmišljati o svojoj budućnosti, šta i kako dalje. Bio sam svjestan da bez daljeg usavršavanja i školovanja nemam sigurne i povoljne perspektive u struci; nijesam se mirio sa tim da ostanem u vojsci trajno kao trupni oficir; zato sam odlučio da počnem sa pripremama za prijem u Artiljerijsku vojnu akademiju “Đeržinski” u Moskvi. Ukoliko ne bih uspio da se upišem, planirao sam da počnem vanredno studirati na Državnom univerzitetu u Saratovu i da poslije diplomiranja napustim vojnu službu. Tu svoju zamisao počeo sam i ostvarivati.
Artiljerijska vojna akademija “Đeržinski” bila je najelitnija obrazovna i naučna institucija iz oblasti artiljerije i raketnih sistema u SSSR-u, a može se slobodno reći i u svijetu. Uslovi za prijem bili su vrlo rigorozni; kandidata je bilo uvijek mnogo više od broja koji se primao. Prvi odabir su vršile komisije pri vojnim okruzima i na njihovu preporuku kandidati su upućivani u Moskvu. No, bez obzira na preporuke ovih komisija, odluka o prijemu donosila se u samoj akademiji. (…)
Na raspisani konkurs prijavio sam se i dobio preporuku Okružne komisije za odlazak u Moskvu, radi polaganja ispita. U međuvremenu došlo je i vrijeme da moram koristiti godišnji odmor; ovoga puta odlučio sam da otputujem u sovjetsku Srednju Aziju, u Republiku Uzbekistan, i upoznam gradove Taškent, Samarkand i Buharu i, ako bude moguće, obiđem i Staljinabad, glavni grad Tadžiske SSR; odgovaralo mi je to; ukupno sam u vozu imao provesti desetak dana i za to vrijeme mislio sam raditi na pripremanju ispita, posebno na riješavanju zadataka iz matematike.

Iznenadni šum na srcu omeo upis na “Đeržinku”

Vozom Moskva – Taškent putovalo se u jednom pravcu četiri dana; u kupeu nas je bilo četvoro; moje mjesto je bilo na gornjem ležaju, koji se po potrebi spuštao i podizao. U sovjetskim putničkim vagonima karte su prodavane slobodno i nije bilo podjela na muški i ženski kupe; ja sam putovao sa oficirom, njegovom ženom i sinom. Združili smo se i te dane u vozu proveli kao jedna porodica: jeli i pili zajedno, pričali, igrali karte, šah i domino.
Nekoliko zapažanja ostalo mi u sjećanju: prelazak preko rijeke Ural, granice evropskog i azijskog dijela SSSR; grad Aralsk na sjevernoj obali velikog Aralskog mora pored kojeg se uliva rijeka Sirdarja; tu sam vidio toliko mnogo dinja, pipuna i tikava i tako velikih da je to za ne vjerovati; probao sam tu prvi i jedini put “kumis”, vrlo hranljivo i ljekovito kamilino mlijeko; voz je od Aralska nastavio put dug oko 1000 kilometa kroz kazahstansku niziju; pejsaž je bio jednoličan; daljine, sa kružnim horizontom, kao negdje na okeanu, samo su boje žute i umjesto brodova, u moru pijeska vidjele su se kamile; sunce je izlazilo i zalazilo na istoj visini; bliže Taškentu, nepregledna polja zasađena pamukom; berba je bila u jeku; ogromni stogovi ovog bijelog zlata, govorili su o bogatoj godini.
U Taškentu sam boravio nekoliko dana; to je stari grad osnovan još u sedmom vijeku, prijestonica je Uzbekistana, najmnogoljudnije države ovog sovjetskog regiona; u godinama sovjetske vlasti izrastao je u moćan ekonomski, kulturni, naučni i obrazovni centar, sa preko milion stanovnika; sa zelenim bulevarima, duž kojih teku potočići, rashlađujući ljeti uzavreli grad; predivne su palate Akademije nauka, Univerziteta, Opere i baleta i druge, građene u stilu arapske arhitekture sa mnogim čipkastim, ukrasnim elementima.
Uspio sam stići i do Samarkanda, antičkog grada Persijskog carstva; Aleksandar Veliki ga je razorio u IV vijeku p.n.e.; u XIV vijeku bio je prijestonica Timura; oduševio sam se razgledanjem njegovog mauzoleja i drugih građevina iz toga vremana, koje spadaju u vrhunske domete arhitektonskog i umjetničkog neimarstva Istoka.
Moje putovanje u Srednju Aziju je bilo lijepo: obogatio sam saznanja o kulturi ovog dijela svijeta; vrijeme provedeno u vozu iskoristio sam rješavajući zadatke iz matematike i dobro se pripremio za ispit koji me očekivao.
Na “Đeržinku”, kako su Akademiju popularno i sa najvećim poštovanjem nazivali, dobili su vizu od okružne komisije tri sovjetska oficira jugoslovenskog porijekla: Vasko, Goran i ja. Sa puno strahopoštovanja prešao sam prag ove moskovske ustanove, svjestan da se tu rješava moja dalja sudbina. Desetak dana trajala je provjera kandidata: mandatna komisija je dala saglasnost na moj prijem; ispite sam uspješno polagao i kada sam očekivao srećan završetak i prijem u Akademiju – pozvali su me na medicinsku komisiju i saopštili da ne mogu biti primljen zbog zdravstvenih problema sa srcem.
Pokušao sam da negiram nalaz, ubjeđujući doktore da mi ništa ne fali, da sam potpuno zdrav, da bez ikakvih smetnji obavljam oficirske dužnosti. Sve je to bilo uzalud – odbili su me sa dijagnozom “sistalni šum na vrhu srca”. Pozdravio sam se sa Vaskom i Goranom koji su ostali da dalje polažu ispite i napustio Akademiju.
Toga dana lutao sam Moskvom tražeći zaborav za to što mi se desilo; predveče našao sam se u restoranu na kazanskoj željezničkoj stanici; praznih stolova nije bilo; za jednim je sjedio pukovnik; vidjevši da tražim mjesto pozvao me za svoj sto. Predstavio sam se; poslije više čaša jermenskog konjaka “jubilarni” sa pet zvjezdica, otvorila se priča: izjadao sam se iskreno i bilo mi je lakše. Moj sabesjednik je pričao o svom ratovanju u Jugoslaviji, o borbama za oslobođenje Beograda i sa velikim simpatijama pričao o mojoj domovini.
Večerali smo, piće nijesmo mijenjali, a restorane jesmo: “Moskva”, “Peking”, “Internacional”… sve dok se i posljednji nije zatvorio. Napili smo se, po ruski rečeno, “v drebezgi”, pukovnik više; rekao mi je adresu stana, pamtim da je to bila Tolstojeva ulica; uzeo sam taksi, odvezao ga kući; vratio se na željezničku stanicu; dočekao tamo jutro; mamurluk od pića razbio čašom votke i prvim vozom vratio se iz Moskve u Engels.
Ostala mi je nada da se pokušam upisati na vanredne studije univerziteta u Saratovu. Iako mi za upis nije bilo potrebno svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi, odlučio sam da radi boljeg uspjeha na studijama završim srednju školu u Sovjetskom Savezu. Tako sam u Engelsu počeo pohađati večernju školu i sa uspjehom završio deveti razred.
Dok sam služio u Engelsu organizovani su bili izbori za Vrhovni savjet SSSR-a; za naš izborni okrug u Sovjetu nacionalnosti bio je predložen Ilja Erenburg. Po važećoj praksi u izbornoj kampanji organizovan je bio susret birača sa svojim kandidatom: u velikoj prepunoj dvorani ljudi su željno očekivali susret sa Erenburgom; on je bio poznat ne samo kao istaknuti književnik, autor više romana, nego i kao publicista, ugledna i uticajna ličnost u životu zamlje; još su se pamtili njegovi novinski članci pisani u završnoj godini rata pod naslovom “Svetite se”.
Sa grupom oficira i vojnika nalazio sam se u obezbjeđenju dočeka, i to je bila rijetka prilika da se lično pozdravim sa Erenburgom. Iz njegovog nadahnutog i uvjerljivog kazivanja o stanju u zemlji i u svijetu zapamtio sam odgovor na pitanje: Zašto nam Amerika sada prijeti kada je nama toliko potreban mir? Erenburg je ispričao kako ga je poslije okončanja rata pozvao američki kolega da bude njegov gost u Americi; živio je pisac u raskošnom i prostranom domu u Kaliforniji i domaćica je sa ponosom pokazivala namještaj, opremu i sobe i odaje; Amerikanac mu je rekao: “Vidite, kolega Erenburg, mi smo sve ovo stekli i kupili za vrijeme rata”. Dakle, zaključio je Erenburg, obraćajući se nama, dok su milioni sovjetskih građana ginuli na frontu, ubijani i mučeni u koncetracionim logorima, dok je zemlja bila razarana od nacističkih hordi, a sovjetski građani uz maksimalne napore u pozadini organizovali proizvodnju i stvarali uslove za pobjedu nad Hitlerom, Amerikanci su se bogatili i ostvarivali milijarde dolara profita.
Izbori u Sovjetskom Savezu uvijek su bili u znaku velikih propagandnih aktivnosti na populalisanju dostignuća u obnovi i razvoju zemlje, takmičenja u izvršavanju i prebacivanju zadataka utvrđenih petogodišnjim planom, veličanju uloge partije i Staljina. Po pravilu, na izborima predlagan je samo po jedan kandidat; zato prave izborne konkurencije u stvari nije ni bilo; vladao je jednopartijski sistem i unaprijed se znalo da će svi predloženi kandidati biti izabrani (ista izborna praksa vladala je i u Jugoslaviji za vrijeme Titove vladavine i tu gotovo da nije bilo nikakve razlike).
Glasači su na izbore izlazili u velikom broju, iznad 90 procenata; procenat glasova za predložene kandidate bio je još veći, a u izbornim okruzima u kojima su se kandidovali najviši rukovodioci zemlje iznosio je oko 99 procenata.
Velika predizborna kampanja vođena je i u Armiji; afirmisana su dostignuća u obuci; organizovana su takmičenja jedinica; partijske i komsomolske organizacije imale su posebna zaduženja da se staraju oko organizacije izbora; glavni zadatak bio je da na izbore izađu svi vojnici; da se izbori završe u što kraćem roku, jer se na osnovu toga vrednovalo moralno-političko stanje jedinice.
Na dan izbora vojnike niko nije budio na ustajanje; njihovo je pravo bilo da ustanu kada žele; hrana je toga dana bila bolja; uz ručak dobijalo se i sto grama votke. Dešavalo se da poneki vojnici otežu sa izlaskom na izbore i time remete napore rukovodstva baterije da jedinica bude među prvima; obično su to radili nezadovoljnici ili kažnjavani, pa su se na ovaj način revanširali oficirima; no, to je moglo da se radi samo do jedne mjere; poslije izbora komandiri im to neće zaboraviti i oni su toga bili i te kako svjesni.

Telegram iz Rusije u Budvu stiže na Mitrovdan

Stigla je jesen, stiglo je i naređenje da se selimo: puk napušta Engels, odlazimo u grad Sizranj; poslije Kastrome i Engelsa ovo je treći grad na Volgi u kojem sam živio. “Volga, Volga, mat, radnaja…” Širom Rusije čuju se zvuci ove pjesme; rijeka Volga je krvotok Rusije, istočnik njene državnosti i kulture, ona je simbol narodnog duha, ruske države i nacije; Volga je dala svijetu toliko značajnih slavnih imena – pisaca, državnika, umjetnika i naučnika; nema značajnijeg pisca i umjetnika Rusije koji u Volgi nije tražio i nalazio inspiraciju za svoje stvaralaštvo: na Volgi je Puškin napisao stihove: “Ja pamtim divno magnovenje,/ Kad sretoh tebe na svom putu,/ Ko svetlih snova ostvarenje,/ Ko neba dah u zemnom kutu”.
Tokom dugim preko 3.500 kilometara, od izvorišta u Valdajskoj visoravni, do ušća u Kaspijsko more, kod grada Astrahana, ova najveća evropska rijeka ima preko 1.500 većih i manjih pritoka; na njoj su izgrađene moćne hidroelektrane sa velikim vodenim akumulacijama; na njenim obalama nalaze se mnogi gradovi, ekonomski, kulturni, naučni i obrazovni centri Rusije; Volga je velika plovna saobraćajnica povezana kanalima sa Moskvom, Bijelim, Baltijskim i Crnim morem; Povolžje je značajno poljoprivredno područje zEmlje. Bez Volge – nema Rusije…
Sedam godina živio sam na obalama ove rijeke i u Povolžju; Volga je bila i ostala neizbrisivo u mome srcu; na Volgi, u gradu Sizranju, sreo sam Ninu Aleksandrovnu Solovjovu, tu smo se zavoljeli i vjenčali; na obali Volge, u gradu Saratovu, rodio nam se sin Milorad.
Sizranj, grad u kojem sam premješten sa službom, nalazi se na desnoj obali Volge; uzvodno od njega, na udaljenosti nešto više od 100 kilometara, nalazi se Kujbišev, milionski grad i oblasni centar. Sizranj je osnovan u XVII vijeku; ima preko 170 hiljada stanovnika; izrastao je u jak industrijski centar sa razvijenom mašinogradnjom, rafinerijom nafte, proizvodnjom građevinskog materijala; važan je željeznički čvor i pristanište; u njemu je radilo više srednjotehničkih škola, politehnički fakultet; zavičajni muzej, više biblioteka i pozorište.
Imao sam sreću da nađem dobar privatni smještaj u Sizranju, u nevelikoj i tihoj Penzinskoj ulici, sa pretežno prizemnim drvenim domovima, sa trijemovima i baštama. Dom u kojem sam iznajmio sobu bio je izrađen od drveta, sa lijepim spoljnim ukrasima ruske narodne ornamentike; unutrašnjost doma, pojedini djelovi starog namještaja i bogata biblioteka svjedočili su da je tu nekada živjela dobrostojeća ruska građanska porodica; njihova nasljednica Antonina Eduardovna, profesor ruskog jezika i literature u penziji, živjela je u njemu sama.
Antonina Eduardovna je bila žena staroga kova, kulturna, obrazovana, vaspitana na tradicijama ruskih klasika; iako u poodmaklim godinama, bila je brižljiva, uredna i dobra domaćica; kod nje sam se i hranio. Tokom vremena, kada smo se dobro upoznali, volio sam sa njom naveče razgovarati, slušati priče iz istorije ruske literature; o svojoj porodici nije govorila; pretpostavio sam da je stradala u boljševičkim čistkama; o tome se tada nije smjelo ni pomenuti. Ispričao sam joj svoju sudbinu. Osjećanja prema meni Antonina Eduardovna je počela ispoljavati brigom koju majka pokazuje prema sinu: brinula je o mome zdravlju, trudila se da mi ugodi jelom, savjetovala me da nađem djevojku, da je vrijeme da se ženim.
Došli su novembarski praznici; tri godine su prošle, a pisma iz domovine ne stižu; tri godine se nijesam ni ja javljao mojima u Budvi. Tog 7. novembra 1951. godine, možda prvi put poslije odluke da ostanem u Sovjetskom Savezu, osjetio sam se usamljenim; uhvatila me velika želja da se čujem sa svojima, da saznam kako su; slike iz moga zavičaja nijesu me napuštale; odlučih da odem na poštu i pokušam poslati telegram. Nijesam bio siguran da će telegram stići; bilo je to vrijeme žestokih sukoba SSSR-a i Jugoslavije, ali bez obzira na to – nešto me vuklo da ga pošaljem.
Telegram je stigao, majka ga je sačuvala i nakon 50 godina držim ga, evo, ponovo u ruci; tekst telegrama glasi: “Pozdravljam vas praznikom Velikoga Oktobra Miroslav. Adres: gorod Sizranj, Penzinskaja 40.” Na telegramu sa pečatom pošte u Budvi piše: poslat iz Sizrenja 7. novembra 1951. u 20 časova i 30 minuta; stigao u Budvu 8. novembra u 11 časova i 30 minuta.
Majka mi je pričala o tome kako je telegram stigao kući u Budvi. Osmog novembra je Mitrovdan, krsna slava naše kuće. Poslije oslobođenja, uprkos partijskom pritisku da se prekine sa slavljenjem vjerskih praznika, otac je nastavio da slavi Mitrovdan. Toga dana, baš u vrijeme ručka, poštar je zazvonio na vrata kuće. Majka je izašla na terasu da vidi ko zvoni:
– “Stigao vam je telegram od sina” – saopštio je poštar.
– “To nam Stevo iz Zagreba čestita slavu” – uzvratila je majka.
– “Nije iz Zagreba, nego od sina iz Rusije” – rekao je poštar.
Sigurno je da ona nikada, za proteklih 30 godina, koliko je do tada provela u domu u Budvi, nije tako usplahirena i radosna, sa drugog sprata, silazila stepenicama da uzme telegram; tri godine čekala je tu vijest, nadala se i vjerovala da joj je sin zdravo.
– “Miro se javio telegramom iz Rusiji” – uzbuđeno je rekla ocu i prijateljima.
– “Viđi ti Minju, iz Rusije mi čestita Mitrovdan” – rekao je ponosito moj otac Luka.
Da budem iskren, ja sam na svoju krsnu slavu Mitrovdan bio zaboravio: iz ranog djetinjstva pamtim taj dan, najviše po tome što su se na svečanom ručku okupljali naši prijatelji i kumovi, među kojima je bio najzapaženiji Nikola Knežević, crnogorski barjaktar sa Cetinja, tatin prijatelj; Nikola je dolazio u crnogorskoj nošnji sa revolverom za pojasom i nama djeci pokazivao neke trikove koji su nam se jako dopadali. Poslije rata, u Rusiji, kao ateista, prihvatio sam druge praznike; no, ne kaže se u narodu uzalud “Ima Boga”; u podsvijesti mojoj vuklo me “nešto” da se javim kući i da baš na dan slave stigne vijest da sam zdravo. Nije se to slučajno desilo; u ljetopisu našeg doma Mitrovdan je bio presudan za opstanak naše porodice. Moj čukundjed Ilija bio je već u godinama, a muškog poroda nije imao; kuća Luketića je trebalo da se ugasi. Na Mitrovdan, mitropolit crnogorsko-primorski Petar Prvi sišao je sa Stanjevića i došao u pohode Paštrovićima, kojima je ovaj dan uveliko krsna slava. Posjetio je Sveti Stefan i našu kuću, prvu pri ulazu u grad. Vladika je bio visok čovjek i prilikom ulaska u kuću zakačio je kamilavkom za gornji prag i ona mu je pala.
“Ne prokuni vladiko,” – reče djed Ilija. Vladika podiže tri prsta, prekrsti se i reče: “Neka je blagoslovena ova kuća i neka se u njoj rodi muško čedo.”
Umrije Ilijina žena; oženi se on mladom Paštrovkom i ona mu rodi dva sina: Luku i Mira. Tako se produži muška loza naše kuće. Lukin sin Stijepo, bješe veoma pobožan čovjek; u kući je bilo više starih ikona; ispod ikone Svete Trojice, stare preko 400 godina, nikada se kandilo nije gasilo; najljepša od svih bila je ruska ikona Sv. Dimitrija, koju je djed Stijepo donio iz Carigrada. Stijepo je imao tri sina: Nika, Petra i Luku; Niko i Petar nijesu imali djece, a Luka, moj otac, oženio se tek poslije Prvog svjetskog rata.
Majka nam je pričala kako su svi od nje očekivali da rodi muško dijete, da bi se loza nastavila: prvo je rodila sestru Branu, drugo dijete bila je sestra Zora, a treće dijete se rodi na Mitrovdan, i to bi moj brat Stefan. Neopisiva radost je bila u kući i široj rodbini: djed Stijepo, najviše, blagosiljao je Boga i Svetog Dimitrija koji podariše domu muško čedo. Hvala Bogu, danas naša porodica ima potomstvo; nadam se da više niko iz našeg doma neće zaboravljati krsnu slavu i druge velike hrišćanske praznike; da će se tradicija nastaviti i poštovati.

Nezaboravni dani provedeni u Lenjingradu


Po dolasku u Sizranj bio sam poslat sa jedinicom u susjednu Tatarsku Autonomnu Republiku, sa zadatkom da za naš puk uberemo i dopremimo drva za ogrijev. Sigli smo u područje bogato šumama gdje se vrši planska ekspoatacija kojom se obezbjeđuje zaštita i očuvanje šumskog fonda; svake godine sječe se onoliko koliko ne ugrožava prirodni priraštaj; rejon je isparcelisan i zna se kada se koja parcela sječe; pored toga, utvrđene su parcele na kojima se vrši preventivno, sanitarno čišćenje i parcele sa novim zasadima. (…)
Poslije povratka sa sječe i dopremanja drva za ogrijev požurio sam da se upišem u deseti razred večernje škole radničke omladine. Uprkos velikim obavezama oficirskog poziva, nastojao sam da redovno pohađam nastavu koja se izvodila u večernjim satima, ponekad trajala i do pola noći. Trebalo je dosta odricanja i napora da se savlada obimno gradivo predviđeno programom za završni, deseti razred srednje škole (u SSSR-u je srednje obrazovanje trajalo deset godina). U razredu nas je bilo tridesetak polaznika; jedini sam ja bio vojno lice, ostali su bili većinom radnici; po starosti je bilo i mlađih i starijih od mene. Drugovi su mi govorili da se bez potrebe mučim da mi diploma o srednjoj školi nije potrebna, ali ja se na to nijesam osvrtao; riješio sam da maturiram u Rusiji, da na taj način upotpunim svoje opšte obrazovanje, usavršim ruski jezik i steknem matursku diplomu.
U Sovjetskom Savezu vanredno školovanje bilo je besplatno i veoma dobro organizovano: radnici su stimulisani da se usavršavaju u struci; omogućeno im je bilo da uz rad završavaju tehnikume i fakultete; uživali su povlastice u vidu plaćenih odmora za polaganje ispita i sl.
Završni razred i maturski ispit položio sam sa vrlodobrim uspjehom i 21. juna 1952. godine svečano mi je uručen “Atestat zrelosti”; sjećam se pohvale dobijene za poznavanje ruske gramatike i litereture, koju mi je na završnom ispitu profesorica ruskog jezika izrekla; bio sam srećan i zadovoljan; veliki trud koji sam uložio višestruko mi se isplatio: obogatio sam svoja opšta znanja, stekao diplomu o završenom srednjem obrazovanju; otvorio mi se put da pokušam ostvariti svoju zamisao o vanrednim studijama na univerzitetu.
Privatni život u Sizranju za nas mlade, neoženjene oficire proticao je dosta jednolično. Subotom prije podne, znalo se, redovno sam sa društvom išao u gradsko kupatilo. U svakom gradu, u okviru komunalnih ustanova, radila su društvena kupatila i saune. Bile su to dobro organizovane i po sanitarnim pravilima uređene kupaone, koje su koristili mnogi građani oba pola. Zimi, po najjačem mrazu, posebna je draž bila poći da se kupaš: temperatura vani ispod 20, unutra i do 50 stepeni iznad nule. Poslije završenog kupanja, onako vreli, izašli bismo napolje na mraz i svratili u bife na hladno točeno pivo; pivo se bolje pije kada se na rub krigle stavi malo soli; poneko bi napravio “jež,” nasuo bi u pivo sto grama votke.
Sauna za Ruse predstavlja posebnu draž i izazov; divio sam se mladima, starima pogotovo, kako mogu izdržati u sauni; ušao sam jednom da vidim i probam, ali sam iskočio iz saune kao oparen; za mene je to bio pakao; od vrele pare gotovo da se ne vidi ništa; ljudi sjede, znoje se, udaraju se po tijelu brezovim grančicama; kupaju se, opet idu u saunu; završavaju obred kupanjem u hladnoj vodi ili trljanjem tijela snijegom.
U neradne dane, naveče, rado sam posjećivao gradski teatar; sa drugovima sam odlazio u restorane i kafane; dosta se pilo; svraćali smo u dom kulture na ples. Jedne subotnje večeri, dosta kasno, vratio sam se kući; nastojao sam ući u sobu da me gazdarica ne čuje i ne vidi, ali Antonina Eduardovna nije spavala; otvorila mi je vrata i bila zgranuta mojim izgledom: “Miroslav Lukić, zaboga, što Vam se desilo?”
Te večeri četvorica mladih oficira, poslije posjete restoranu obrela su se u domu kulture gdje se uveliko plesalo. Bili smo malo pripiti i ponašali smo se komotno i bahato, što je izazvalo negodovanje prisutnih. Upozoreni smo da prestanemo da ometamo zabavu; mi smo se oglušili i nastala je gužva. Mnogo ih je bilo protiv nas četvorice; tukli smo se i branili, ali smo se morali povući i napustiti salu. Onako još vruć došao sam kući; nijesam vidio u ogledalu kako izgledam; falila mi je jedna epoleta, a rukava na desnoj ruci nije bilo.
Krajem godine, u vrijeme školskog raspusta, otišao sam na godišnji odmor: ovoga puta odlučio sam da odem u Lenjingrad. Iz Sizranja vozom preko Moskve stigao sam u Lenjingrad, za mene najljepši grad na svijetu. Od Moskve do Lenjingrada brzi voz “Strela” pređe rastojanje od oko 600 kilometara za šest sati. Kažu da je prilikom projektovanja pruge car uzeo ljenjir, na karti povukao pravu liniju između Moskve i Sankt Peterburga i naredio da to bude trasa buduće željezničke pruge.
Nijesam otputovao nespreman u Lenjingrad, dosta sam toga znao iz njegove istorije: gledao sam više dokumentarnih i umjetničkih filmova; čitao literaturu; proučavao revolucionarne događaje u vrijeme Oktobarske revolucije i herojsku odbranu Lenjingrada u Velikom otadžbinskom ratu, ali sve je to nedovoljno i izgleda drugačije od onoga što vidiš svojim očima i doživiš boraveći u ovome gradu, što ti ostane u sjećanju za navijek. Petar Veliki ga je osnovao 1703. godine, rekavši: “Ovdje će biti grad!” Na močvarnom zemljištu u delti rijeke Neve, na stotinak ostrva, povezanih sa 600 mostova, nikao je ovaj veleljepni grad, najveća luka Rusije i njena prijestonica od 1712. do 1918. godine, koji danas (kao Peterburg) ima oko pet miliona stanovnika.
Desetak nezaboravnih dana proveo sam u Lenjingradu; gdje sve nijesam bio i šta sve nijesam vidio razgledajući njegove znamenitosti. Potresna svjedočanstva o herojskoj odbrani grada i žrtvama rata vidio sam na Piskarevskom groblju gdje je u zajedničkim grobnicama sahranjeno više od 400 hiljada Lenjingrađana, umrlih od iscrpljenosti i gladi, u vrijeme blokade od juna 1941. do januara 1943. godine. Sa suzama u očima pričala nam je o tome vodičkinja, koja je sama preživjela strahote i užase opsade. Tri dana zaredom posjećivao sam Ermitaž, jedan od najvećih svjetskih muzeja, smješten u Zimskom dvorcu; vidio sam Petropavlovsku tvrđavu, Kazanski sabor i druge veleljepne crkve; boravio na legendarnoj krstarici “Aurori”, čiji su topovski pucnji najavili početak Oktobarske revolucije; posjetio sam Smoljni – štab boljševika, odakle je 1917. Lenjin rukovodio revolucionarnim događajima koji su izmjenili sliku svijeta. Sa eskurzijom obišao sam mjesto duela Puškina i druga mjesta vezana za njegov život u Petrovgradu; svraćao u hotel “Astoriju”, u kojem je tragično okončao život Jesenjin; bez obzira na hladnu lenjingradsku zimu satima sam šetao gradom; nejedanput od početka do kraja prošao čuvenim Nevskim prospektom; prelazio mostove, razgledao palate i spomenike arhitekture i neimarstva. Imao sam sreću da na “kartu više” kupim ulaznicu i u Državnom teatru opere i baleta im. Kirova gledam i slušam prvi put operu Aleksandra P. Borodina “Knjaz Igor”.
U dane mog boravka u Lenjingradu gostovao je samo jedno veče Ljemešev, najpoznatiji tenor Sovjetskog Saveza; karte su unaprijed bile rasprodate; neopisiva gužva vladala je prije početka koncerta: nekoliko stotina ljudi tražilo je kartu, ne gubeći nadu da će do nje doći, makar je morali kupiti od preprodavaca po znatno većoj cijeni; čekao sam i ja ispred pozorišta čitav sat, pitao mnoge posjetioce imaju li kartu više i posrećilo mi se i ovoga puta: kupio sam je pred sam početak i ušao u Dramski teatar im. Puškina, gdje se koncert održavao.

Sudbinsko pozorišno veče i poznanstvo sa Ninom

Više puta, nakon tog mog prvog boravka u gradu na Nevi, dolazio sam u taj grad i svaki put odlazio očaran njegovom ljepotom i znamenitostima: čini mi se da nigdje kao u tom gradu nije tako snažno prikazana moć i nepobjedivost ruskog naroda, njegova neizmjerna ljubav i privrženost “matuški” domovini. U Lenjingradu sam se upoznao sa vrhunskim dostignućima ruske kulture i umjetnosti; laskalo mi je što i ja pripadam tom jednorodnom slovenskom stablu, koje je dalo čovječanstvu Puškina, Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog, Njegoša i mnoge druge slavne ljude, bez kojih bi ljudski rod bio mnogo siromašniji; shvatio sam zašto je sveti Petar Cetinjski bio opčinjen Rusijom i u testamentu uputio kletvu onim Crnogorcima koji naruše savez sa njom.
Pored ljepote grada i umjetničkog i kulturnog blaga koje se u njemu čuva, posjetilac Lenjingrada ne može ostati ravnodušan ni na gostoprimstvo, kulturu ponašanja i opštenja njegovih žitelja, to se neizostavno primjećuje na svakom koraku, to Lenjingrad izdvaja od drugih ruskih gradova.
Antonina Eduardovna je veoma hvalila jednu djevojku koja je živjela nedaleko od njenog doma, u istoj ulici, i predložila mi da je upoznam; radila je kao profesor engleskog jezika i zvala se Ira. Ja sam je nekoliko puta sreo, ali nijesam imao prilike, ili tačnije reći hrabrosti, da joj priđem.
Kako to već znaju da rade iskusne žene, Antonina je Iru pozvala kući na čaj, i kao “slučajno”, ja sam u to vrijeme naišao; mi smo se tako upoznali. Nekoliko mjeseci sastajali smo se, izlazili zajedno, pokušavali da se zbližimo, da savladamo neku nevidljivu barijeru koja se bila ispriječila između nas; uzalud, nije išlo; jednostavno nije bilo one topline za kojom čezneš, nije bilo ljubavi; tako smo se Ira i ja razišli; desilo se to baš uoči Prvog maja, velikog radničkog i svenarodnog praznika, koji se u Rusiji slavi dva dana.
Proljeće je bilo u punom zamahu. Subota je, drugi dan prvomajskih praznika; sam sam; odlučih da pođem u pozorište. Sizranjski dramski teatar na svom repertoaru imao je najčešće djela ruskih dramskih klasika i savremena djela sovjetske poslijeratnje dramaturgije; često je gostovao dramski teatar iz Kujbiševa. Nekoliko puta sa Irom posjećivao sam to pozorište, a jednom smo putovali i u Kujbišev i u Teatru opere i baleta slušali operu Čajkovskog “Jevgenije Onjegin”.
Bez pretjerivanja se može reći da u svijetu nema zemlje sa više pozorišta, sa publikom koja toliko voli, cijeni i poznaje ovu umjetnost; bez obzira na “gvozdenu zavjesu” i ondašnje ideološke i političke prilike u svijetu, u pozorištima širom zemlje igrala su se i djela klasika iz zapadnih zemalja. Intereantno je istaći da je i Branislav Nušić u Sovjetskom Savezu bio veoma popularan pisac; najčešće su igrana njegova djela “Gospođa ministarka” i “Dr”.
Odlazak u pozorište drugog maja 1952. godine bio je za mene preloman; tog dana sreo sam i upoznao Ninu Aleksandrovnu Solovjovu i od tada, bezmalo 50 godina, mi smo supružnici; živjeli smo i živimo nerazdvojno sa svojima, u skladnom porodičnom krugu. Prisjećajući se, zajedno sa njom, detalja o našem prvom susretu, zabilježio sam: Nina i ja krenuli smo u pozorište sami; ja sa predosjećajem da ću tu sresti djevojku mog života; ona, sa očekivanjem da će te večeri upoznati svoga princa; Nina je bila obučena u dugoj tamnoj haljini, sa čipkastim bijelim okovratnikom, imala je dugu, odnjegovanu kosu, smeđe boje; vitkog stasa, hodala je elegantno i svojim izgledom i držanjem izdvajala se u sredini; ja, u oficirskom mundiru sa epoletama i dugim tamnim pantalonama.
Gledali smo Čehovljeve “Tri sestre”. Prije početka predstave nekoliko puta smo se pogledima susreli i bio je to nagovještaj našeg upoznavanja. Zavjesa je spuštena poslije prvog čina i ja sam pohitao da je potražim; prišao sam joj; razmijenjali smo utiske o predstavi; nastavili razgovore poslije drugog i trećeg čina; upoznali se i nakon završetka predstave otpratio sam je kući. Poslije tog prvog susreta, gotovo svaki naredni dan, kad god je to bilo moguće, čuli bismo se i srijetali; razvila se između nas prava, istinska ljubav.
Neočekivano, negdje u prvoj polovini maja, stigla je naredba da se naš puk seli iz Sizranja; zatražio sam i dobio odsustvo radi polaganja mature. Sjećam se dobro tih srećnih majskih i junskih dana: istovremeno sam spremao i polagao ispite i srijetao se sa Ninom; krajem maja dobio sam jaku anginu i ležao više dana, nijesam bio sam, pazile su me Antonina Eduardovna i Nina Aleksandrovna.
Dva mjeseca druženja sa Ninom proletjela su kao dan, krajem juna morao sam otputovati u Tatišćevo, novo i posljednje odredište mog službovanja u Sovjetskom Savezu. Ovoga puta to nije bio uobičajni rastanak; znao sam da ću se vratiti, da je došao kraj mom momačkom životu, da je moj budući život vezan za Ninu.(…)
Naš puk je, sa ljudstvom i kompletnom vojnom tehnikom, krajem maja stigao u Tatišćevo i smjestio se pod šatore, na goloj poljani. Dat je zadatak da odmah otpočnemo gradnju kasarne, stanova, magacina, garaža i svih drugih objekata za trajni smještaj naše jedinice. Čitav kompleks zgrada i objekata morao je biti završen do zime, a to znači najdalje do kraja oktobra mjeseca.
Kada sam ja stigao u Tatišćevo radovi na gradnji kasarne su se uveliko izvodili; komandant puka postavio me je da zamjenjujem komandira baterije i povjerio mi zadatak da sa svojom jedinicom gradim dvospratnu stambenu zgradu za oficirski kadar. U bateriji sam imao građevinskog tehničara, komandira topa, podnarednika Jansonsa, rodom iz Rige, glavnog grada Latvije; bio je izuzetno vrijedan, disciplinovan i stručan vojnik; isto mogu reći i za ostale vojnike iz baltijskih republika.
Jansonsu sam dao projekat zgrade i povjerio stručno rukovođenje građevinskim radovima, dok sam se ja bavio organizacijom posla, nabavkom i dostavom materijala i sl. Na ovim poslovima stekao sam dobro iskustvo koje sam koristio prilikom gradnje moje sadašnje kuće u Budvi. U predviđenom roku jedinica je uspješno završila radove na izgradnji doma i dobili smo za to pohvalu od rukovodstva. (…)
Po dolasku u Tatišćevo svojim drugovima i pretpostavljenim kazao sam da imam djevojku i da namjeravam da se ženim; bili su malo iznenađeni, znali su me kao neženju koji do tada bar javo nije pomišljao na taj čin, ali, ja sam se, zaista, bio zaljubio u Ninu Aleksandrovnu; i ona se zaljubila u mene; ljubav trebalo je da nas poveže i brakom.
Da li danas, poslije pedeset godina, mogu prenijeti prava osjećanja iz tog vremena, opisati događaje, sjetiti se detalja, u neku ruku oživjeti to vrijeme? Istina je da smo za sve ove godine zajedničkog življenja skromno obilježavali dan našeg upoznavanja, dan vjenčanja, rođendane naše i naše djece, da smo se podsjećali na minula vremena i događaje, čuvajući tako, bar donekle, uspomene od zaborava.
No, sve bi to bilo nedovoljno da Nina Aleksandrovna nije brižljivo čuvala naša pisma iz tog vremena i album sa fotografijama; pisma je izvadila iz komode, dala mi ih; bilo ih je dvadeset osam mojih i dvadeset osam njenih; vadio sam ih iz požutjelih koverata i poslije toliko godina ponovo čitao i obnavljao sjećanja.
Hiljadu devetsto pedeset druga godina za mene je bila prepuna događaja koji su bitno uticali na moj dalji život: upoznao sam i zavolio Ninu Aleksandrovnu Solovjovu; oženio se; postao vanredni student Istorijskog fakulteta Saratovskog državnog univerziteta imeni Černjiševskog; dobio unaprjeđenje u službi; postao član SKP(b). (…)

Prvo civilno odijelo i vjenčanje u Sizranju

Došao je novembar 1952. godine, mjesec velikog slavlja i jubileja – 35-ogodišnjica Oktobarske socijalističke revolucije; tražio sam i dobio kratko odsustvo da bih otputovao u Sizranj, sa namjerom da se Nina i ja vjenčamo. Prije toga otišao sam u Saratov da preuzmem svoje prvo u životu sašiveno civilno odijelo. Prema propisima vojne službe, sovjetski oficiri su imali pravo da nose civilno odijelo kada su van službe i ja sam, pripremajući se za ženidbu, u njemu i otputovao u Sizranj, na vjenčanje. Po važećem zakonu potrebno je bilo predati dokumenta za sklapanje braka tri dana prije čina vjenčanja; uradili smo to 6. novembra, uoči praznika, a samo vjenčanje obavili 9. novembra, prvog radnog dana, poslije praznika.
Sklapanje braka obavljeno je u posebnoj prostoriji ZAKS-a (ured za registraciju) po utvrđenoj zakonskoj proceduri. Daleko, daleko od mojih, bez mogućnosti i da saznaju za tu moju radost, podsjetila me na majku i zavičaj pjesma koja se čula preko zvučnika “Mamma sono tanto fellice perce ritorno da te…” koju je pjevao čuveni Đili.
Već sjutradan, 10. novembra, morao sam se vratiti u puk gdje su me čekale mnoge službene obaveze. Ovoga puta rastanak je bio kraći – početkom decembra dočekao sam Ninu na stanici u Tatišćevu. Toga dana napadao je veliki snijeg, mećava je carovala i prteći snijeg, uz pomoć dvojice mojih vojnika, Nina i ja dugo smo se probijali do kuće. Tako je počeo naš porodični život.
Kao što mi je u jednom pismu obećala da će se ona brinuti za opremu i vođenje domaćinstva, Nina je to zaista odmah po dolasku i uradila. Od tada pa sve do današnjeg dana ona je u tim poslovima brižna i uspješna; nikada ni u čemu nijesmo oskudijevali; od sredstava stečenih predanim ličnim radom uvijek smo živjeli lijepo. Kao oficir ja sam imao dobra primanja; Nina se odmah zaposlila i njena plata, sa specijalnim dodatkom, takođe je bila dobra i mi smo dio novca izdvajali za štednju; budući da ga nijesmo imali u što trošiti. Kada to kažem mislim na ekonomsku situaciju koja je u zemlji u to vrijeme vladala, na nestašice u prehrambenim i drugim proizvodima i naročito na teške stambene uslove u kojima su živjeli milioni sovjetskih građana. Ali sve se to stojički podnosilo u nadi na svijetlu komunističku budućnost: vjerovalo se da će sutra biti bolje, da se gradi novo društvo, da treba razrušenu u ratu zemlju obnoviti, da treba obezbjediti odbranu zemlje od imperijalističkih sila, da treba ispunjavati internacionalni dug prema radničkom pokretu u svijetu, pomagati zemlje socijalističkog lagera. Narod je vjerovao i podržavao sovjetsku vlast, Partiju i Staljina; volio svoju Armiju, vjerovao u njenu snagu i sposobnost da ga štiti od neprijatelja.
Prekomanda u Tatišćevo pomogla mi je da ostvarim namjeru da se upišem na vanredne studije Državnog univerziteta u Saratovu. Dvoumio sam se oko izbora: da li da upišem pravo, ili istoriju. Početkom jula otputovao sam u Saratov da se informišem o uslovima za polaganje prijemnih ispita. U okviru univerziteta nije postojao pravni fakultet, već se pravo studiralo na posebnoj visokoškolskoj instituciji – pravnom institutu; za upis oficira na vanredne studije tražila se saglasnost od viših vojnih vlasti; odustao sam od prava, jer nijesam bio siguran da ću tu saglasnost dobiti do početka prijemnih ispita. Za upis na istorijski fakultet univerziteta nije bila potrebna saglasnost viših vojnih vlasti i odlučio sam se za studije istorije; odgovaralo mi je što kao vanredan student nijesam imao velike obaveze da prisustvujem nastavi i vježbama. (…)
Prvih dana septembra 1952. godine, četiri dana uzastopce, odlazio sam iz Tatišćeva u Saratov; uspješno položio sve ispite i postao vanredni student Državog univerziteta im. Černjiševskog u Saratovu. Postojao je propis u Armiji da se oficirima pojedinih rodova vojske ne izdaje dozvola za vanredne studije na fakultetima koji nijesu povezani sa njihovom strukom; tako, na primjer, ja, kao artiljerac, nijesam mogao dobiti zvaničnu dozvolu da studiram istoriju; to je značilo da ne mogu koristiti povlastice u vidu plaćenih troškova studija, putovanja, dobijanja slobodnih dana za ispite i slušanje predavanja.
Istina, moji pretpostavljeni su prema meni bili uviđavni; cijenili su moj uspješan rad u službi i veliku želju da nastavim školovanje; nijesu me sprečavali da polažem ispite i da vanredno studiram, ali povlastice za vanredno studiranje nijesam mogao dobiti. To je bio jedan od razloga da ponovo pokušam stupiti na vojnu akademiju, ali ovoga puta na Vojnu medicinsku akademiju u Lenjingradu. Podsticaj da promjenim profesiju pružila mi je Nina Aleksandrovna. Uslovi za prijem u akademiju nijesu bili laki, ali nadao sam se da ću ipak proći za mene najveću prepreku – medicinsku komisiju. Konkurs za prijem kandidata u 1953. godini bio je raspisan u jesen 1952. godine i ja sam se prijavio na konkurs i dobio saglasnost od pretpostavljenih.
Dva dana boravio sam u Saratovu radi obavljanja laboratorijskih i medicinskih pregleda i dobio saglasnost svih specijalista; internista je samo napisao da imam šum na srcu, ali da je stanje stabilno i da sam sposoban. Predsjednik komisije, međutim, nije prihvatio njegov zaključak već me odbio; na moje insistiranje da sam zdrav odlučio je da me uputi na bolničko ispitivanje i da nakon toga donese konačnu odluku. U bolnici sam bio podvrgnut ispitivanjima srca i nalaz je za mene bio povoljan, pa mi je dozvoljeno da mogu konkurisati za prijem u medicinsku akademiju.
Ponovo je trebalo uzeti knjige u ruke i položiti prijemne ispite iz fizike, hemije, biologije i ruskog jezika sa literaturom. Dobro sam se pripremio i sve ispite položio sa odličnom ocjenom; medicinska komisija je konstatovala da sam zdrav i sposoban i trebalo je samo sačekati konačnu odluku komisije za prijem u akademiju. Pozvan sam na komisiju: bili su puni hvale za moj uspjeh na ispitima, ali me primili nijesu – prednost su dali kandidatima, oficirima medicinske struke; njih je bilo više od broja slobodnih mjesta i zato su nas, nekolicinu oficira iz drugih struka, odbili. Tješio sam se time što sam se ranije upisao na univerzitet i moja spremnost da nastavim vanredne studije, završim fakultet i napustim vojnu službu, bila je konačna.
Ali to nije bilo lako ostvariti; u jedinici sam važio za jednog od najsposobnijih mlađih oficira i taj status je zahtijevao mnoga rada, zalaganja i stručnog usavršavanja; od toga je zavisilo i moje dalje napredovanje u službi. Povećale su se i porodične obaveze tako da sam slobodnog vremena imao veoma malo: rijetko sam imao prilike da slušam predavanja; nijesam uspijevao da redovno pripremam i polažem ispite, ali, pored svega toga, uspio sam da završiti treću godinu.
Pokazalo se da sav taj moj veliki trud i odricanja nijesu bila uzaludna: doduše, kada sam se vratio u domovinu, bio sam lišen oficirskog čina i u vojnoj knjižici upisano mi je da sam “strijelac” i razvrstan sam u pješadiju; ali ostala mi je mogućnost da nastavim studije istorije. 1957. godine otišao sam na Filozofski fakultet u Beogradu i priznali su mi jedan broj ispita koje sam položio u Saratovu. Nastavio sam studije, diplomirao istoriju 1959. godine i zaposlio se u Centralnoj narodnoj biblioteci na Cetinju. Time sam se, na moju veliku radost, konačno, poslije 15 godina, rastao sa vojnom službom: artiljerijski oficir je postao bibliotekar; knjige su zamijenile topove; umjesto vojnika moje nove kolege i saradnici su bile pretežno bibliotekarke.

Prijem u SKP(b) uzrok neželjenih posljedica

Tražio sam u dokumentima tačan datum primanja u partiju, ali ga nijesam mogao naći; imam zabilježen samo broj moje partijske knjižice; da se sjetim da je to bilo u oktobru pomoglo mi je Ninino pismo od 15. septembra 1952. u kome me ona pita: “Kada te mogu pozdraviti s članstvom u VKP(b)?” Već sam dvije godine bio kandidat za člana partije i sekretar pukovske partijske organizacije pozvao me i rekao da treba da priložim dokumenta za prijem u partiju. Procedura prijema je bila slična onoj kada su me primali za kandidata: napisao sam molbu, priložio iscrpnu biografiju, dvije rekomendacije i na sastanku se sve to razmatralo, uz običajna pitanja o mom socijalnom porijeklu i političkom opredjeljenju. Primljen sam bez ijednog glasa protiv.
Međutim, pošto sam ja bio Jugosloven, odluku o prijemu u partiju koju je donijela partijska organizacija puka morala je potvrditi okružna partijska komisija. Nije mi bilo lako na toj sjednici; pet članova komisije, svi viši oficiri, postavljali su mi razna pitanja, provjeravali podatke koje sam dao u svojoj biografiji i naposljetku se predsjednik oglasio: “Rekli ste da imate brata, oficira Jugoslovenske armije; vi ste oficir Sovjetske armije, šta bi vi radili da se sretnete sa njim?”
Bio je to vrhunac isljedničkog ispitivanja, provjera moje ideološke i političke podobnosti, odanosti Partiji i spremnosti da kao sovjetski oficir vršim svoju dužnost. Tog trenutka u mene su bile uprte njihove oči u očekivanju odgovora.
Nijesam se zbunio i pokazao neuvjerljivost u odgovoru; nije ni trebalo da se pretvaram i glumim – staloženo, iskreno i bez dvoumljenja odgovorio sam: “Moj brat Stevan je kao mladić stupio u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije, borio se protiv fašista u sastavu Prve proleterske brigade i u ratu postao oficir; znam da je do 1948. godine bio u armiji u činu kapetana; poslije toga nije mi poznato gdje je i da li je još u armiji. Ja, kao oficir Sovjetske armije, izvršavam i izvršavaću besprekorno naređanja mojih pretpostavljenih”.
Komisija je potvrdila prijem i ja sam tako postao član Svesavezne komunističke partije (boljševika). Na 19. kongresu, održanom u oktobru 1952. godine, SKP(b) je dobila novo ime: Komunistička partija sovjetskog saveza – KPSS.
Prilike su se od tog vremena mnogo promijenile i sada o tome slobodno pišem, ali, prije 25 godina priča o mom prijemu u SKP(b) dosta me koštala. Bio sam direktor Kulturnog centra u Budvi 1972-1976. U to vrijeme, po ocjenama javnosti, ustanova je postala najjači centar u Republici: organizovane su jugoslovenske manifestacije i festivali “Igre Juga,” “Dani Muzuke”; otvorena je Moderna galerija i galerija “Santa Marija”; preuređena je i obogaćena biblioteka; urađena nova muzejska postavka; osnovana agencija “Budva koncert” i “Biro za umjetničko oblikovanje”; osnovan folklorni ansambl “Kanjoš“, pokrenute “Primorske novine” i izdavačka djelatnost; razvijena je bogata kulturna saradnja na međuopštinskom, republičkom i međunarodnom planu; jednom riječu Budva – turistička metropola Crne Gore – postala je i kulturna metropola Republike.
Priznanja su stizala sa svih strana. Ali sav taj moj pregalački i stvaralački rad jednoga dana bio je zanemaren, potisnut u stranu i zatraženo je od mene da podnesem ostavku na mjesto direktora. Glavni razlog za to je, kako mi je saopšteno na sastanku koji je održan u Opštinskom komitetu, u prisustvu predsjednika i sekratara komiteta, predsjednika opštine i načelnika SUP Budve, što nijesam član Saveza komunista.
Zahtjev za moju smjenu je došao iz Titograda i opštinsko rukovodstvo nije se pitalo i nije smjelo da ne izvrši njihovu odluku. Prije toga zamjereno mi je što sam u Budvi, zajedno sa istaknutim pjesnicima iz zemlje, pokušao pokrenuti jugoslovenski časopis za poeziju. Ideološka komisija CK Crne Gore okvalifikovala je to kao akt negiranja crnogorske kulture. Ipak, po mom mišljenju, glavni razlog za moje smjenjivanje bio je moj verbalni konflikt sa uticajnim članom Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore.
Kulturni centar organizovao je veliku izložbu slikara Aca Prijića koju sam ja i otvorio; poslije izložbe priredili smo večeru sa dosta zvanica iz Budve i Republike; pilo se dosta i poslije večere, nas nekolicina, među kojima je bio i član CK, otišli smo u restoran “Valu” kod Pržna. Uz vino pričalo se dugo i nekako spontano i iskreno ispričao sam društvu ono što sam sada u ovim zapisima napisao: kako sam u Rusiji primljen u partiju. Moja priča izazvala je negodovanje i osudu člana CK; pale su tu i teške riječi; normalno za ono vrijeme, kada je Partija vedrila i oblačila, ja sam bio smijenjen.
Napredovanje u službi u Sovjetskoj armiji bilo je utvrđeno propisima; najvažniji kriterijum za napredovanje bio je uspjeh u komandovanju i rukovođenju jedinicom. Da bi oficir bio unapređen u više zvanje morao je biti postavljen na dužnost koja odgovara tom zvanju; tako naprimjer, komandir voda je bio u zvanju potporučnika i poručnika; stariji oficir u bateriji je bio u zvanju kapetana druge klase, a komandir baterije u zvanju kapetana.
Ja sam bio komandir voda u zvanju poručnika i pošto sam se na tečajevima za stručno usavršavanje oficirskih kadrova i provjerama znanja isticao, a moja jedinica u puku bila među najboljima, dobio sam i prvo unapređenje u službi – postavljen sam za starijeg oficira u bateriji, što je po rangu bilo zamjenik komandira baterije. To unaprjeđenje omogućilo mi je da dobijem i zvanje kapetana druge klase, što je značilo da na mojim epoletama dodam još jednu, treću zvjezdicu. Po dobrom oficirskom običaju svaka nova zvjezdica morala se dobro zaliti votkom, što sam sa drugovima i uradio.
Nina i ja smo prvu zajedničku Novu godinu – 1953. dočekali u Tatišćevu; bili smo mladi, srećni i zadovoljni; nije nam smetao mali sobičak sa kuhinjom i skroman namještaj (krevet i šifonjer je Nina donijela, a ja sam imao radio). Uskoro smo dobili veću i bolju sobu u zgradi koju sam zajedno sa svojim vojnicima gradio za oficirski kadar; kupili smo i neophodan namještaj.
U trosobnom stanu sa kuhinjom živjele su tri oficirske porodice; zajednička nam je bila kuhinja; svaka porodica imala je u kuhinji svoj manji prostor za kuvanje i pripremanje jela; grijali smo se na drva; klozeta unutar zgrade nije bilo, nalazio se na udaljenosti dvadesetak metara; u dvorištu je bila baraka u kojoj je svako imao manju ostavu za drva i druge potrebe; frižidera u to vrijeme nije bilo, pa sam uz pomoć mojih vojnika napravio lijepo podzemno skladište (na ruskom “pogreb”) u koje se ulazilo iz barake; tu smo preko zime držali zimnicu koja se početkom jeseni spremala svake godine: krompir za cijelu zimu; usoljeni bijeli kupus u drvenoj bačvi, zatim krastavci, pamidore, mrkva, cvekla i luk, a od voća jabuke; meso, kojeg nije bilo uvijek u prodavnicama, nabavljali smo najčešće na pazaru; za njegovo čuvanje nije bilo problema, zamrznuli bismo ga na mrazu i držali napolju; ljeti smo pogreb koristili za čuvanje kvarljivih namirnica; kajmak, sir, suvo meso i drugo.
U blizini kuće imali smo malu baštu u kojoj smo sadili luk, krastavce, pamidore, petrusin, salatu i jagode; sve nam je to vrlo dobro uspijevalo; bilo je korisno i radili smo taj posao s ljubavlju.
Priča o našem stanovanju u zajedničkom stanu podsjetila me na jednu Hrušćevljovu anegdotu iz tog vremena koja se prepričavala u Rusiji poslije njegove i Bulganjinove posjete Engleskoj: šetajući ulicama Londona Hrušćov je zaželio da svrati u neku kuću i vidi kako živi prosječna engleska porodica; ušli su u jedan stan i domaćica je pokazivala sobe: spavaću, dječju, primaću, zatim kuhinju i trpezariju i upitala kako je sa stanovanjem u njegovoj zemlji. Hrušćov je na to lakonski odgovorio: “Imamo i mi sve to, samo – u jednoj sobi.”

Privatne radosti i bujanje antisemitizma

Neizmjernu radost donijela nam je 1953. godina – rodio nam se prvijenac – sin Milorad. U blagoslovenom stanju Nina se veoma dobro osjećala i radila je sve do pred porođaj. Tog 6. novembra izjutra počela je osjećati bolove; mada je i u Tatišćevu postojalo manje porodilište, već ranije smo se dogovorili da se porođaj obavi u porodilištu u Saratovu, na Volgi. Odmah smo kolima stigli na željezničku stanicu; obezbijeđen nam je poseban kupe i oko osam časova izjutra voz je krenuo.
Bio je to prigradski voz koji je nekoliko puta dnevno saobraćao na toj relaciji, zaustavljajući se na mnogim usputnim stanicama; rastojanje manje od 50 kilometara prelazio je približno za dva sata; narod ga je zato popularno zvao “strijela.” Više puta sam ovim vozom putovao i znao se naspavati dok stigne, ali putovanje “strijelom” za Saratov 6. novembra ne mogu nikada zaboraviti: u kupeu se Nina presavija od povremenih bolova; ne mogu joj pomoći i premišljam što da radim ako u vozu počne porođaj; prisjećam se priče u kojoj Gorki opisuje kako je pomagao ženi da se porodi.
Tješim Ninu da se strpi i izdrži još malo, voz tek što nije stigao, a “strijela” ne mari za moje brige i strepnje; lokomotiva dimi, čuju se njeni zvižduci, a Saratova još nema na vidiku; došla je i kondukterka – da se nađe ako zatreba. Napokon, stigosmo u Saratov, gdje su nas čekala ambulantna kola. Nina je smještena u porodilište, a ja sam ostao da čekam ishod. Porodila se Nina srećno, tek u osam naveče.
Nina je strastno željela da rodi sina i bila je uvjerena da će se to i desiti; ja sam se potajno nadao sinu, tako da smo se već unaprijed dogovorili za njegovo ime; za djevojčicu ime nijesmo birali. Željeli smo da sinu damo neko ime iz moga zavičaja, da ga kada poraste podsjeća na očevu domovinu; u vrijeme njegovog rođenja izgubio sam bio nadu na povratak kući. Tako je iz mnoštva naših imena koja sam kazivao Nini ona izabrala ime Milorad; čim se rodio to mu je ime i dato; iz milošti zvali smo ga Radik.
Tri sačuvana pisma koja sam Nini poslao preko sestara u bolnici i njen odgovor meni, napisan dan poslije porođaja, odražavaju pravu sliku naših uzajamnih veza, privrženosti, briga i sreće koju smo doživjeli Radikovim rođenjem.
Novembar je za nas srećan mjesec: 6. novembra 1953, u Saratovu, uoči praznika Oktobarske revolucije i Mitrovdana naše slave, a godinu dana poslije vjenčanja, rodio se Radik; 19. novembra 1965. godine u Beogradu, na dan Sovjetske artiljerije, rodio se naš drugi sin Vladimir, kruna naše porodične sreće.
Uskoro, po preporuci ljekara, morao sam se odlučiti za vađenje krajnika koji su bili razlog mojim čestim anginama. U vojnoj bolnici u Saratovu primljen sam na odjeljenje kojim je rukovodila ljekar – specijalista, potpukovnik Vjera Abramovna, Jevrejka po nacionalnosti; znala me od ranije, već sam bio njen pacijent.
Baš u to vrijeme izbila je u Sovjetskom Savezu velika afera vezana za grupu istaknutih ljekara bolnice u Kremlju. U “Pravdi” je osvanuo uvodni članak “Ubice u bijelim mantilima”; navedena su imena ljekara, optuženih da su pogrešnim liječenjem smišljeno ubijali visoke političke ličnosti; sjećam se da se u javnosti govorilo da su tako nastradali Dimitrov i Cindebal, da su pogrešno liječeni Ždanov i Ščerbakov i neke visoke vojne ličnosti.
Optuženi ljekari bili su po nacionalnosti mahom Jevreji i to je doprinijelo da u zemlji vaskrsne antisemitizam; u stvari, nije tajna da je i u SSSR-u, posebno kod Rusa, postojala izvjesna odbojnost prema ovom narodu, naslijeđena iz carske Rusije, u kojoj su organizovani i pogromi Jevreja. U Oktobarskoj revoluciji i socijalističkoj izgradnji Jevrejima pripada istaknuto mjesto: nekoliko vodećih rukovodilaca i ideologa revolucije, među kojima se ističu Trocki, Buharin, Zinovjev i drugi, spada u sam vrh komunističke elite Sovjetskog Saveza; u društvenim, prirodnim i primijenjenim naukama, umjetnosti, muzici, filmu, literaturi, šahu i drugim oblastima Jevreji su dali veliki doprinos razvoju zemlje i njenoj afirmaciji u svijetu. Jevrejska zajednica u SSSR-u brojala je oko tri miliona ljudi; Staljin im je dao i autonomnu oblast na Dalekom istoku, u Habarovskom kraju, u kojoj je živjelo preko 250.000 stanovnika, sa glavnim gradom Birobidžanom.
U vojsci, za svo vrijeme moga službovanja, nijesam sreo ni jednog Jevreja vojnika; oficira Jevreja u vojsci je bilo, uglavnom su bili vojni ljekari ili intendanti; bilo ih je u štabovima i inženjerskim jedinicama; imao sam dobrog druga kapetana Trošina, zajedno smo polagali prijemni u Atiljerijskoj akademiji u Moskvi, ali nije primljen – mandantna komisija ga je odbila.
Podsjetio sam se na jedan događaj iz Kastrome: bio sam dežuran pitomac; za vrijeme popodnevnog odmora, otišao sam u vojni nužnik koji se nalazio van kasarne; zima je bila jaka, mraz stegao, mokraća se ledi čim padne na zemlju; u nužniku je čovjek krampom razbijao led, čisteći prostoriju; duga brada i brkovi bijeljeli su se od inja koje se stvaralo njegovim disanjem; upitah ga odakle je i što ga primorava da po ovoj zimi radi takav posao. “Sudbina mi je takva, jedini sam Jevrejin u svijetu koji radi ovakav posao” – odgovori mi.
Optužbe protiv vodećih ljekara u Moskvi nijesu ostale bez odraza i u vojnoj bolnici u Saratovu gdje je trebalo da se operišem. Načelnica, Vjera Abramovna u takvoj situaciji nije prihvatila da me operiše, bojeći se kakvih komplikacija i eventualne odgovornosti za neuspjeh; uputili su me na kliniku medicinskog instituta i tamo sam operisan; poslije deset dana otpušten sam kući. Od tada pa sve do danas moje nevolje sa grlom su prestale.
Nije prošlo mnogo vremena i pokazalo se da optužbe protiv jevrejskih ljekara nijesu dokazane. Afera je bila montirana sa političkim ciljem da se kompromituje ovaj narod; bila je to još jedna u nizu lažnih optužbi koje je sovjetska državna bezbjednost, rukovođena Berijom, organizovala protiv sovjetskih građana.
Iznenadna vijest o smrti Staljina, 5. marta 1953. duboko je potresla građane Sovjetskog Saveza. Prosto se vjerovalo da je on besmrtan, nepogrješiv, da bez njega zemlja ne može opstati. Ljudi su se pitali kako dalje bez Staljina. To je bilo sasvim razumljivo: u svim sferama društveno-političkog, ekonomskog, privrednog, naučnog, kulturnog, umjetničkog i sportskog života dominirala je staljinska misao; sve se vezivalo za njegovo ime: radnici i poljoprivrednici zaklinjali su se njemu da će premašiti petogodišnje planove razvoja; književnici su pisali romane i poeme o Staljinu; muzičari su mu komponovali kantate i druga muzička djela; umjetnici su se utrkivali slikajući njegove portrete i praveći spomenike i biste; istoriografija i publicistika je listom bila angažovana na veličanju njegovih zasluga;
Staljin je smatran kao glavni ideolog komunističkog i radničkog pokreta u svijetu, nastavljač učenja Marksa, Engelsa i Lenjina; njegova glavna djela “Pitanja lenjinizma,” i “Istorija VKP(b)” štampana su u stotine hiljada primjeraka i prevođena na mnoge strane jezike; njegova riječ u društvenim naukama bila je presudna; brošura “Pitanja ekonomike” određivala je glavne pravce i metode razvoja ekonomike u socijalizmu i od nje se ni na jotu nije smjelo odstupati; isto tako poznata mu je studija “Pitanja lingvistike”, teoretske osnove razvoja jezika i oštra kritika stavova poznatog lingviste Mara i dr. (…)

Staljinova smrt unijela nemir i umnožila dileme

Staljin je važio kao glavni strateg pobjede u Otadžbinskom ratu, kao tvorac vojne doktrine Crvene armije; kao neprikosnoveni lider međunarodnog radničkog pokreta sa velikim uticajem na svjetskoj političkoj sceni.
Velika žalost zavladala je čitavom zemljom. Hiljade i hiljade sovjetskih građana defilovale su pokraj njegovog odra odajući poštu svom učitelju i vođi; poslije smrti Lenjina ovo je bio najveći sprovod u istoriji prve zemlje socijalizma. Ostao mi je dobro u sjećanju hladni 9. mart, dan sahrane: postrojeni po jedinicama na platou, obavijeni tugom i brigom što će se desiti poslije Staljina, slušali smo prenos sahrane iz Moskve: govorili su Hrušćov, Maljenkov, Molotov i Berija; svi su isticali velike Staljinove zasluge; zalagali se za jedinstvo Partije i naroda; zaklinjali se na vjernost njegovim idejama; na mene je najveći ustisak ostavio Molotovljev govor.
Staljin je balsamovan i sahranjen u Mauzoleju na Crvenom trgu, pored Lenjina; prvom prilikom kada sam se našao u Moskvi čekao sam nekoliko sati u redu da bih posjetio mauzolej i poklonio se Lenjinu i Staljinu.
Staljinova smrt bila je prelomni događaj u daljem razvoju ove velike zemlje: Maljenkov je poslije Staljina izabran za predsjednika vlade, a Berija, Molotov, Kaganović i Mikojan za njegove zamjenike; u septembru mjesecu Centralni komitet KPSS izabrao je Hruščova za prvog sekretara Partije, a Bulganjin je postao ministar odbrane.
Naredne godine obilovale su suštinskim promjenama u zemlji i nije se dugo čekalo na to: sredinom 1953. uhapšen je svemoćni Berija i izveden pred vojni sud. Kao član partije imao sam priliku da na sastanku partijskog aktiva u toku nekoliko sati slušam čitanje zapisnika sa suđenja; navođeni su mnogobrojni monstruozni zločini i prestupi koje je ovaj dugogodišnji rukovodilac NKVD-a, zajedno sa grupom svojih najbližih pomoćnika, počinio protiv sovjetskih građana, protiv države i Partije; vojni sud pod predsjedništvom maršala Konjeva osudio je krajem godine Beriju i njegove pomagače na smrt i kazna je odmah izvršena.
Početkom 1954. godine u Jugoslaviji je održan Treći plenum CK SKJ posvećen razrješavanju slučaja Đilas. O tome u Rusiji nijesam ništa znao, ali htjelo se da jedne večeri, slušajući radio, sasvim slučajno naiđem na Radio Beograd i svodeći zvuk na najmanju mjeru, da susjedi to ne čuju, počeh slušati emisiju o Đilasu. Priznajem, našao sam se u nedoumici: zar je moguće da revizionistička Titova Jugoslavija osuđuje jednog od vodećih partijskih i državnih rukovodilaca za iznošenje anarho-liberalističkih stavova i za skretanje sa marksističkog puta izgradnje socijalističkog društva – upitao sam se. Bio je to, valjda, prvi nagovještaj moje sumnje u brojne i teške optužbe upućivane državnom i partijskom rukovodstvu Jugoslavije.
Tih godina u Sovjetskoj armiji vršene su korijenite promjene u obuci i naoružanju: usvojena je nova koncepcija vođenja ratnih dejstava koja je podrazumjevala upotrebu atomskog oružja u ofanzivne i defanzive svrhe; isprobana je atomska bomba i njeno djelovanje; na strogo zatvorenom sastanku oficirskog kadra pokazan nam je film o razornom djelovanju atomske bombe jačine 20 000 tona trotila, približno onoj koju su Amerikanci bacili na Hirošimu. Film je snimljen na jednom sovjetskom atomskom poligonu i prikazano je djelovanje triju osnovnih faktora atomske eksplozije na sve vrste naoružanja, utvrđenja i žive sile na raznim rastojanjima od centra eksplozije; djelovalo je to stravično i deprimirujuće na sve nas: postavljalo se pitanje ima li zaštite od toga, da li klasični sistemi organizacije vojske i kovencionalno naoružanje gube ulogu u budućem ratovanju; da li je moguće organizovati uspješnu protivatomsku zaštitu vojske i stanovništva.
Na ta i mnoga druga pitanja pravi odgovor je dala sovjetska vojna nauka: u praksi počela je obuka svih rodova vojske u uslovima primjene atomskog oružja; kao oficir svakodnevno sam vršio obuku svoje jedinice po novom programu koji je obuhvatao i te vježbe; za potrebe vojnika štampana je knjižica sa uputstvima kako se ponašati u slučaju atomskog napada; oficiri su prolazili kurseve i druge vidove usavršavanja; u sve jedinice stizala je protivatomska oprema, s aparatima za mjerenje radijacije, zatim oprema za dekontaminaciju.
Na vojnim vježbama, počev od voda pa sve do manevara većih združenih vojnih jedinica, simulirani su napadi atomskim oružjem i djelovanje vojske u tim uslovima sa izvođenjem kompletnih mjera zaštite; posebna pažnja posvećena je eliminisanju psihološkog straha od atomskog oružja koji je bio prisutan u vojsci i društvu; aktiviran je čitav sistem civilne zaštite u preduzećima, obrazovnim i kulturnim ustanovama, organima uprave, komunalnim i posebno zdravstvenim ustanovama; stanovništvo je edukovano kako se ponašati u slučaju ratne opasnosti i primjene atomskog oružja; počela je izgradnja protivatomskih skloništa i niz drugih mjera protivatomske zaštite.
Sve je to rađeno u složenim međunarodnim odnosima, kada je gvozdena zavjesa strogo podjelila svijet i kada je postojala realna opasnost od izbijanja novog svjetskog rata.
U tim godinama rodila se i teorija odvraćanja koja se bazirala na brzom i snažnom razvoju sovjetske vojne tehnike, posebno raketnih dalekometnih balističkih sistema naoružanih atomskim bojevim glavama, koji su bili u stanju da dosegnu bilo koju tačku na zemljinoj kugli. Postalo je jasno da Sjedinjene Američke Države, kao najjača zapadna atomska i vojna velesila, ne mogu biti zaštićene od napada sovjetskih raketa; zapadnoj Evropi, posebno Njemačkoj, Hrušćov je poručio da će u slučaju rata biti prvi na udaru sovjetskih atomskih raketa i “izgorjeće kao svijeća”.
Dostignuća sovjetske nauke u funkciji odbrane zemlje odigrala su presudnu ulogu u obezbjeđenju mira, ali ogromna sredstva koja su trošena na naoružanje bila su težak teret za građane ove zemlje; bez obzira na postepeni porast društvenog standarda još se oskudijevalo u mnogome.
Iz toga doba podsjećam se na neka mladalačka, bezumna razmišljanja oko upotrebe atomske bombe. U ideološkoj i političkoj literaturi u Sovjetskom Savezu Vatikan je označavan kao jezgro svjetskog antikomunizma, kao centar propagandne djelatnosti protiv SSSR-a i država socijalističkog lagera; kao mjesto iz kojeg se planira i jednim dijelom i finansira podrivačka djelatnost, odakle, maltene, dolaze sva zla ovoga svijeta.
Jedared, grupa mlađih oficira, među kojima sam bio i ja, poslije predavanja na temu atomskog oružja, otišla je u kafanu; uz votku čuli su se razni predlozi mjera nužnih za pobjedu socijalzma u svijetu; jedan je predložio da bi bilo najbolje da se baci atomska bomba na Vatikan i za vazda uništi taj svjetski opijum naroda. Sjetio sam se ove naše priče nakon 15 godina, kada sam prvi put sa suprugom i sinom posjetio ovo svetilište i vidio grandioznu crkvu Sv. Petra, Sikstinsku kapelu sa Mikelanđelovim slikama, Rafaelove stance, Vatikanski muzej i arhiv i mnoštvo drugih umjetničkih djela italijanske renesanse koja predstavljaju remek – djela evropske i svjetske baštine. Osjetio sam duboki stid pred samim sobom što sam u to vrijeme mogao i učestvovati u razgovoru na temu uništenja ovoga grada.



Modernizacija vojske i nevolje s regrutima

Pedesetih godina otpočela je i izvršena modernizacija cjelokupnog streljačkog naoružanja Sovjetske armije: pojavio se čuveni šmajser “kalašnjikov”, koji je danas preplavio svijet i, sa raznim dopunama i varijantama, sigurno ostao najbolje poluautomatsko oružje u svijetu; uvedena je nova poluautomatska puška M-72, novi puškomitraljez i pištolj, sve istog kalibra. Taj novitet – jedan metak za sve vrste streljačkog naoružanja u to vrijeme bio je jedinstven u svijetu i davao je Sovjetskoj armiji veliku prednost.
Novo streljačko naoružanje je tokom nekoliko godina tretirano kao vojna tajna, posebno se to odnosilo na municiju. Na bojevim gađanjima vođena je stroga evidencija o municiji: komandir je morao vratiti tačan broj čaura, jer se u slučaju gubljenja makar i jedne odgovaralo; da se to ne bi dešavalo vojnik sa šapkom stojao je iznad vojnika koji gađa i sakupljao čaure koje su automatski iskakale iz puške. (…)
Moj posljednji komandir baterije, koga sam ja naslijedio poslije njegovog penzionisanja, bio je major Tolstoj – veteran Otadžbinskog rata, čije su grudi ukrašavali ordeni za ratne zasluge; iako mi je bio pretpostavljeni, bili smo dobri prijatelji, imao je puno povjerenje u mene i u obuci mi je prepuštao posao rukovođenja jedinicom. Tolstoj je imao jednu manu stečenu za četiri godine ratovanja – mnogo je psovao, i kad treba i kad ne treba; psovka mu je bila kao neka uzrečica, svjestan je bio te mane, ali nikako da se od nje odvikne; pričao mi je slučaj kada je jedared u ratu na sahrani poginulog druga počeo govor ovako:
“Umro je moj najbolji drug (a zatim mu je izletjelo) mater mu j….!” Predložih mu da za svaku izgovorenu psovku plaća pola rublje kazne; ja da vodim evidenciju i da sredstva prikupljena od toga zajednički potrošimo na votku. Dogovor je postignut: najveći račun napravio je za vrijeme vježbi i gađanja: telefonom ili radio – vezom primao sam njegova naređenja sa komandnog mjesta, izvršavao ih, ali nijesam zaboravljao da zabilježim koliko je puta opsovao; pokazala se ova mjera dosta uspješnom, nije prekinuo – ali je psovanje znatno smanjio.
Poslije Staljinove smrti amnestirano je na desetine hiljada zatvorenika, među kojima je bilo dosta mladih ljudi koji su za vrijeme rata, kao besprizorni maloljetnici, čiji su očevi ratovali ili su u ratu poginuli, ostali sami i – da bi preživjeli – odavali se krađi; njih su organi vlasti upućivali u popravne lagere formirane po unutrašnjosti, pretežno u sibirskom dijelu zemlje; tamo su živjeli i radili u surovim i teškim uslovima.
Svi amnestirani koji nijesu služili vojsku upućivani su u vojne jedinice na obavezno trogodišnje služenje vojnog roka. U naš puk kao redovna popuna stiglo ih je blizu stotinu; u mojoj jednici bilo ih je desetak. Veliku sam muku mučio sa njima; većinom su to bili Rusi, zakaljeni, nikoga se bojali nijesu; teško su se pridržavali vojnih pravila, posebno u izvršavanju naređenja koja su im davali podoficiri; u jedinici su se događale svađe i krađe i oni su u svemu tome bili predvodnici.
Ipak, zajedno sa zamjenikom po političkoj liniji, razgovarajući često sa njima; iskazujući razumijevanje za njihovu sudbinu, uspjevali smo privoljeti ih na poštovanje i izvršavanje vojničkih obaveza. Ali Karoljov i Arestov su bili izuzetak: bili su i ostali buntovnici i kriminalci u pravom smislu te riječi. Ulivali su strah kod vojnika i podoficira, a znali su da prijete i oficirima. Karoljov je, sjećam se, bio smireniji ali podmukliji, nikada nijesi znao šta će uraditi. Za jedan prestup koji je napravio zaprijetio sam mu zatvorom od sedam dana, a on mi na to kaže: “Kapetane, mislite li vi da me možete uplašiti zatvorom, znate li vi gdje sam ja bio, u kakve zatvore sam čamio; ničega se ja ne bojim!”
Završio je Karoljov vojnu službu po svome nahođenju: dojadila mu je vojna disciplina i stalno tjeranje i odlučio je da sebi oduzme život: te hladne zimske noći sa puno snijega, moja jedinica je obavljala stražarsku službu; straža se mijenjala svaka dva sata, jer je zima bila velika; Karoljov je poslije ponoći bio na straži na poziciji kod topova; naoružan je bio puškom i bojevom municijom.
Nalazio sam se u dežurnoj sobi kada sam začuo pucanj pa malo kasnije još jedan; sa pomoćnikom sam izjurio i oprezno se počeo približavati njegovom stražarskom mjestu. Našli smo ga na zemlji, naslonjenog na točak topa; pucao je sebi u grudi, a drugi metak ispalio je da bi nas zvao da dođemo. Operisan je, postao težak invalid. Nije mu suđeno, pušten je kući.
Sudbina Arestova bila je drugačija, bio je nepopravljiv: poslije mnogih prestupa, poslije mnogih kazni koje smo mu izrekli i koje je izdržao, poslat je na vojni sud i vraćen odakle je i došao – u popravni lager. Prije toga s Arestovim sam imao ozbiljan fizički sukob: nalazio se u strogom zatvoru, vikao, psovao vlast, nasrtao na stražara i ja, kao njegov pretpostavljeni, pozvan sam da ga umirim.
Poveo sam sa sobom podoficira i otišao u zatvor; pokušao sam na lijep način da ga umirim, ali je on krenuo da me fizički napadne. U samoodbrani izvadio sam pištolj, udario ga i oborio na zemlju. Bio je to presedan: oficir je udario vojnika, što je najstrože zabranjeno i kažnjivo po zakonu. Za to je trebalo odgovarati!
Formirana je komisija koja je utvrdila da sam to uradio u samoodbrani i bio sam oslobođen krivice. Navešću još dva ilustrativna slučaja iz mog oficirskog života – oba se odnose na vojnike iz srednjoazijatskih sovjetskih republika Uzbekistana i Tadžikistana. Njih je uvijek bilo desetak u mojoj jedinici. Mnogima od njih je teško padalo trogodišnje služenje vojnog roka i neki su pokušavali da se na bilo koji način oslobode ili skrate rok službe.
Jednog jutra kada sam stigao u bateriju dežurni mi je saopštio da je Mamedov, moj vojnik, Uzbek po nacionalnosti, prestao da govori, odnosno da je izgubio moć govora. Odjeknulo je to nemilo u bateriji: postavilo se pitanje da li je zaista obolio, ili je u pitanju simuliranje sa ciljem da se kao nesposoban otpusti iz vojske i pošalje kući. Sa svojim zamjenikom po političkoj liniji, kapetanom druge klase Ševčenkom, dogovorio sam se kako ovaj problem riješiti. Odlučili smo da za sada ne obavještavamo više rukovodstvo nego da pokušamo to riješiti sami.
Pozvali smo Mamedova u Lenjinsku sobu, zaključali vrata i počeli ga ispitivati; bilo nam je jasno da vojnik simulira; na lijep način zatražili smo više puta od njega da prestane ćutati, da ga nećemo za to kazniti, ali vojnik nije reagovao – pravio se lud. Na nedozvoljen način, primjenom sile, natjerali smo Mamedova i on je za čas progovorio. Ispričao je da je dobio od kuće pismo u kome su mu savjetovali da na ovakav način pokuša izbjeći služenje vojnog roka; savjetovali smo mu da poslije izlaska iz sobe odmah ne progovori i da ga za ovo nećemo kazniti. Tako je i bilo.
Drugi slučaj sa njegovim susjedom, Tadžikom po nacionalnosti, ime sam mu zaboravio, završio se po njega ne onako kako se nadao. Na stražarskom mjestu, noću, namjerno je pucao sebi u nogu. Pravdao se da se slučajno povrijedio. Metak mu je ozlijedio kost i ostao je sakat. Svako samoranjavanje sa ciljem da se izbjegne vojna služba kažnjivo je bilo po zakonu, ali pošto je postao invalid, oslobođen je službe i vraćen kući.

Socijalističko takmičenje kao svenarodni pokret

U mom oficirskom pozivu 1955. godina je bila uspješna: kao kapetan druge klase postavljen sam za komandira prve baterije prvog diviziona; u to vrijeme bio sam prvi oficir iz moje generacije koji je unaprijeđen na tu dužnost. Dnevni list Privolšskog vojnog okruga “Za rodinu” donio je opširan članak o meni i mojoj jedinici, ističući naše uspjehe u obuci i navodeći primjer mog ličnog uspjeha u artiljerijskom gađanju: “Komunista Luketič je sa svih šest ispaljenih granata pogodio cilj” (radilo se o pokaznoj vježbi u gađanju pokretnih meta tenkova).Te godine za najbolje rezultate moje baterije u puku nagrađen sam gramotom.
Bila je to velika počast za mene; komandovao sam prvom baterijom u puku; na smotrama prvi smo defilovali i pjesmom se isticali; na maršu bili smo na čelu kolone, a biti prvi u jakoj konkurenciji – nije bilo lako. No, bez hvalisanja, moja baterija je bila u puku najbolja, a ja među komandirima, po znanju, zalaganju, disciplini i autoritetu – prvi.
Socijalističko takmičenje u Sovjetskom Savezu bilo je uvedeno na svim nivoima i svim granama u društvu. Usmjereno je bilo na izvršavanje petogodišnjih planova, čuvenih “petoljetki,” i na prebacivanje planom utvrđenih stavki razvoja. Takmičenje je bilo nadahuto podvigom rudara Stahanova, koji je za smjenu uspijevao iskopati mnogo više uglja nego što je to bilo predviđeno normom; po njemu je dobilo i naziv “stahanovski pokret”.
Taj svenarodni takmičarski pokret organizovala je i njime rukovodila KPSS; on je, na ideološkoj, marksističko-lenjinističkoj osnovi, trebalo da bude neki pandam za kapitalistički sistem, koji se temelji na slobodnoj konkurenciji i materijalnoj zainteresovanosti radnika. Takmičenja su organizovana i u Sovjetskoj armiji i imala su za cilj da podižu bojevu spremnost jedinica u odbrani zemlje. U nazemnoj artiljeriji, jedno od najpoznatijih i najprestižnih takmičenja na nivou oružanih snaga, bilo je takmičenje za zvanje najboljeg komandira baterije.
Sistem takmičenja je počivao na odabiru najboljih komandira baterija i njihovih jedinica u divizionu, puku, korpusu i okrugu; finalni dio takmičenja, u kome su učestvovali komandiri najboljih baterija, završavao se proglašenjem najboljeg komandira baterije i njegove jedinice. Propozicije su bile jedinstvene, komisije koje su pratile i ocjenjivale rezultate bile su imenovane od Ministarstva odbrane; provjeravali su se i ocjenjivali bodovima: uslovi i organizacija života, disciplina, ideološko-političko stanje, nastava, smotra, održavanje tehnike, gađanje iz streljačkog naoružanja na poligonu, provjera znanja podoficira, ocjena rada i znanja oficira.
Posebnom ispitu podvrgavan je lično komandir baterije, provjeravano je njegovo stručno znanje i umješnost u komandovanju jedinicom. Završnom i najglavnijom fazom takmičenja smatralo se izvršavanje borbenog zadatka. Takmičarska komisija bi iznenada došla u puk, bateriji objavila uzbunu i od tog trenutka teklo je vrijeme i ocjenjivanje: provjeravalo se vrijeme dolaska u jedinicu oficirskog kadra i sve druge radnje do izlaska baterije na mjesto lokacije predviđene ratnim planom; do najmanjih sitnica kontrolisana je oprema vojnika i oficira, ratna tehnika, organizovanost i brzina djelovanja nakon uzbune i dr.
Oficiri su bili dužni da sa sobom ponesu kofer sa tačno utvrđenim sadržajem stvari (takav kofer sam u uvjek držao u kući spreman); nakon toga komandiru baterije bi se uručio zapečaćeni koverat u kome je postavljen borbeni zadatak jedinici; drugi dio zadatka predviđao je marš, pronalaženje i zauzimanje zadate pozicije na karti; uspostavljanje borbene spremnosti na poziciji, što je podrazumjevalo uspostavljanje radio i telefonske veze između osmatračkog mjesta na kome se nalazio komandir baterije i pozicije baterije (obično pet-šest km u pozadini) i ukopavanje topova; u toku marša insceniran je iznenadni napad tenkova i avijacije i provjerena spremnost jedinice da reaguje u tim uslovima; treći, najvažniji zadatak, vezan za ocjenjivanje komandira baterije, bio je pronalaženje ciljeva i bojevo gađanje po nepokretnim i pokretnim ciljevima.
Tok ovog takmičenja sam detaljnije objasnio zato što sam imao priliku da u njemu učestvujem i steknem najviše priznanje u mojoj vojnoj karijeri. Na internom takmičenju u prvom divizionu, kome je moja baterija formacijski pripadala, zauzeo sam prvo mjesto; na takmičenju između najboljih baterija u puku takođe sam bio najbolji i tako stekao pravo da zastupam puk na takmičenju komandira baterija u okrugu.
U to vrijeme komandovao sam baterijom naoružanom topovima 100 mm; domet im je bio oko 21 km; početna brzina zrna oko 1100 m u sekundi; cijev duga oko šest metara; posadu topa su činili komandir topa, nišanxija i četiri vojnika; vukli su topove jaka gusenička vozila sovjetske proizvodnje. U pripremi za takmičenje u okrugu imao sam veliku podržku komandira diviziona i puka; u pitanju je bio i njihov prestiž u višim artiljerijskim krugovima.
Nemoguće je opisati koliko truda i vremena sam uložio zajedno sa mojim oficirima u pripremanje jedinice za ovo takmičenje; posebno važno je bilo animirati vojnike i podoficire, postići njihovu punu spremnost da daju sve od sebe; da valjano izvršavaju svoje obaveze, ne samo zbog toga što im ja to naređujem, već i zbog toga što me poštuju, cijene i vjeruju mi kao komandiru i čovjeku; veliku podršku u pripremama i samom takmičenju pružila mi je partijska organizacija; bio je to za sve nas komuniste najvažniji zadatak.
No, bez obzira na dobru pripremu baterije i zalaganje njenog sastava, uspjeh je zavisio od mene, od mog umijeća u rukovođenju, staloženosti, sposobnosti da previlno ocijenim situaciju na položaju i donosim najbolja rješenja; razumljivo, rezultati mog bojevog gađanja bili su primarni za uspjeh. U jakoj i velikoj konkurenciji ja sam zauzeo drugo mjesto; u Saratovu, pred strojem mnogih jedinica, general-lajtnant Vladimirov uručio mi je gramotu i vrijedan poklon – sat koji od tada punih 55 godina neprekidno radi i koji me podsjeća na ta davno minula vremena. Moj uspjeh donio mi je i vanredno unaprjeđenje: sa nepunih 29 godina postao sam kapetan prve klase i na epoletama dodao još jednu, četvrtu zvjezdicu.
U našoj kući to je bila treći kapetanski čin. Moj stric Petar, kao američki građanin, u Prvom svjetskom ratu dobio je čin kapetana američke vojske; u Crnoj Gori je poslije rata bio predstavnik Američkog Crvenog krsta i njegovim zalaganjem dostavljena je velika pomoć siromašnim žiteljima, posebno nezbrinutoj crnogorskoj djeci; obezbijedio je velika novčana sredstva za izgradnju podgoričke gimnazije; poslije prestanka rada misije razdijelio je cijelu imovinu Crvenog krsta u dobrotvorne svrhe; nastavio je da živi u domovini; bio predsjednik opštine Budva 1941. godine i njen prvi predsjednik poslije oslobođenja.
Moj brat Stevan u Narodnooslobodilačkom ratu postao je oficir; demobilisao se u zvanju kapetana prve klase Jugoslovenske narodne armije; nakon toga završio je likovnu akademiju u Zagrebu i postao istaknuti skulptor. Ja sam u Sovjetskoj armiji stigao do zvanja kapetana prve klase i demobilisao se; po povratku u domovinu radio sam kao bibliotekar, arhivista, viši naučni saradnik i doktor nauka.
Tako niko od nas u vojsci nije stigao dalje od zvanja kapetana prve klase.
Majka mi je pričala kako se u vrijeme žestokih sukoba sa SSSR- om moj otac Luka znao šaliti govoreći: “Lako je nama, imamo Steva, kapetana naše vojske; ako dođu Amerikanci tu je Petar, a ako dođu Rusi tu je Minja, njihov oficir.”
Velika je sreća i dobro za sve nas što se ta njegova šala o dolasku tuđe vojske nije ostvarila. (…)

Tito više nije izdajnik

O mojima u Budvi i dalje nijesam ništa znao; telegram sa čestitkom Prvog maja uputio sam ocu 1954. godine i potpisao sebe, Ninu i Milorada, ali odgovora nije bilo. Napokon, došao je novembar 1954. godine, taj toliko srećan za mene mjesec: na moju adresu Tatišćevo, “post restant,” stiglo je pismo iz Jugoslavije; poznao sam majčin rukopis; pismo je do mene putovalo dvadeset dana; poslije šest godina ćutanja, poslije toliko godina neizvjestnosti bila je to prilika da saznam o mojima: je su li zdravo, kako žive, gdje su, šta rade?
Obradovan beskrajno dolaskom pisma, sa zebnjom sam ga otvorio i bez daha pročitao: majka mi piše da su zdravo, nijesu me zaboravili, raduju se što sam se oženio i imam sina; u pismu je bila i slika mojih roditelja. Odgovorio sam majci odmah. Od tada pa sve do mog povratka u domovinu majčina pisma su mi redovno stizala. Ja sam na njih odgovarao i slao naše fotografije.
Sva moja pisma majka je brižljivo čuvala i, eto, danas ona svjedoče o tom periodu moga života. Sa Ninom sam ih sada ponovo čitali; bilo nam je to interesantno; ponekad smo se i nasmijali na moj račun, kao, na primjer, kada sam u pismu napisao da “imamo lijep stan” (nas četvoro živjelo je u jednoj sobi!).
Sa današnjeg stanovišta, kada nas dvoje živimo u svojoj prostranoj i komfornoj kući, reći za jednu sobu da je lijep stan, stvarno izgleda smiješno. Ali, vjerovali mi, ili ne, u to vrijeme to je za mene bio lijep stan. Nina mi je prigovorila: “Kako je moguće da si tako loše pisao na srpskom, mnogo si pravio grešaka, umetao ruske riječi i izraze?”
Tačno je to što mi je supruga rekla; stvarno sam u to vrijeme bolje govorio i pisao na ruskom jeziku nego na maternjem – srpskom; bolje sam poznavao istoriju i kulturu Rusije nego Jugoslavije. Ali to je i razumljivo: u Budvi sam završio četiri razreda osnovne i četiri razreda građanske škole; nastupio je rat, za to vrijeme nijesam se školovao; sa nepunih 18 godina otišao sam u SSSR i tamo živio skoro dvanaest i po godina – tamo se školovao, radio, služeći se isključivo ruskim jezikom; po povratku u zemlju na Filozofskom fakultetu u Beogradu polagao sam istoriju Vizantije kod svjetski čuvenog vizantologa profesora Ostrogorskog; dobro sam se bio spremio; profesor je bio Rus i zamolio sam ga da polažem ispit na ruskom; sa zadovoljstvom je prihvatio moju molbu; lakše i bolje sam se izražavao na ruskom i “Vizantiju” položio sa devetkom.
No, desi mi se čak i danas, poslije 45 godina od napuštanja Rusije, da u govoru ili pismu, nesvjesno, upotrijebim neki ruski izraz.
Sredinom 1955. objavljeno je da će državno-partijska delegacija Sovjetskog Saveza posjetiti Jugoslaviju; u Beograd su stigli Hruščov, u svojstvu prvog sekratara KPSS, i Bulganjin, predsjednik vlade, koji je u februaru te godine izabran na tu funkciju. Vođeni su razgovori sa Titom i drugim visokim državnim i partijskim rukovodiocima Jugoslavije; potpisana je zajednička deklaracija vlade SFRJ i SSSR o međudržavnim odnosima (Beogradska deklaracija) i tako je počela normalizacija odnosa, narušenih Rezolucijom Informbiroa 1948. godine.
Poslije povratka sovjetske delegacije u Moskvu održan je Plenum CK KPSS i po ustaljenoj praksi – ustanovljenoj poslije smrti Staljina – da se članstvo Partije obavještava o toku sjednica CK, na partijskom sastanku čitan je stenogram sa sjednice Centralnog komiteta. Hrušćov je detaljno izvijestio o posjeti i toku razgovora sa Titom i jugoslovenskim rukovodstvom i ocijenio posjetu kao veoma uspješnu; osvrnuo se i na Tempov ispad u toku razgovora, naime kada je Hrušćov za svađu sa Jugoslavijom glavnu krivicu bacio na Beriju, Tempo je rekao: “Ko nama garantuje da se kod vas neće naći neki novi Berija.” Hrušćov je oštro reagovao, prigovorivši Titu na Tempovo ponašanje koje je ugrozilo pregovore.
Više članova Centralnog komiteta učestvovalo je u diskusiji i svi su podržali Beogradsku deklaraciju i normalizaciju odnosa sa Jugoslavijom i sa Savezom komunista. Žukov je, na primjer, kao ministar odbrane, govorio o strategijskom značaju Jugoslavije za SSSR, isticao snagu njene armije, navodeći broj divizija i njen visoki borbeni i moralni duh. Jedino je Molotov bio protiv obnavljanja partijskih veza između KPSS i SKJ, tvrdeći da je Tito “bio i ostao revizionista”.
Kako sam ja doživio vijest o odlasku sovjetske delegacije u Jugoslaviju? Za mene je to bilo novo veliko iznenađenje, opet kao grom iz vedra neba. Činilo mi se to prosto nevjerovatno, slično onome što sam doživio kada sam jula 1948. čuo i povjerovao u Rezoluciju Informbiroa.
Od toga dana, mogu to slobodno reći, počela je koprena ispred mojih očiju polako da se skida, počeo sam stvari gledati svojim, a ne tuđim očima; počeo sam o politici misliti svojom glavom. Bilo mi je tada 28 godina.
Događaji u društvu koji su nakon toga uslijedili pomogli su mi da postepeno prevladavam ideološko-dogmatsku svijest, da počnem kritički razmišljati i ocjenjivati događaje, da više ne vjerujem slijepo i ne zaklinjem se partiji i njenoj vrhuški. U svemu tome, nesumljivo, presudno je uticao na mene XX kongres KPSS.
U posleratnoj istoriji KPSS nema značajnijeg događaja od XX kongresa, koji je održan u februaru 1956. godine. Pripreme su tekle dugo i temeljito; naročito se pazilo na izbor delegata; konzervativna struja koja se protivila destaljinizaciji bila je jaka i zato je trebalo obezbijediti većinu za reformsko krilo, sa Hrušćovom na čelu. U Armiji su takođe vršene velike pripreme za Kongres; održavani su sastanci, predlagani kandidati za forume i izborne konferencije; partijska konferencija našeg puka izabrala me za delegata sa pravom glasa za partijsku konferenciju korpusa; bilo je to za mene visoko priznanje i odraz povjerenja u moj partijski i politički stav; u to vrijeme vojska je davala punu podršku liniji Hruščova.
Na zatvorenoj sjednici Kongresa glavni referat “O kultu ličnosti i njegovim posljedicama” podnio je Nikita Sergejević Hruščov. Raspravljalo se i o privrednom razvoju; o ispunjavanju pete petoljetke sa ciljem: stići i prestići najrazvijenije kapitalističke zemlje u proizvodnji po glavi stanovnika. Kongres je usvojio referat Hrušćova, i nakon toga širom Sovjetskog Saveza, na zatvorenim partijskim sastancima, članstvu je čitan ovaj referat. Vodila se debata o njemu, davana mu je podrška, ali bilo je i nevjerice kod jednog broja partijaca. Mada su sa sadržinom kompletnog referata upoznati bili samo članovi partije, vođena je široka kampanja i u javnosti usmjerena na podršku njegovim zaključcima. Rukovodioci su išli u narod starajući se da objasne borbu protiv kulta ličnosti i pridobiju mase za sebe.
Prisjećam se atmosfere na partijskom sastanku kada se čitao referat Hrušćova; toliko je svega negativnog rečeno o Staljinu i njegovoj vladavini, o kultu ličnosti – da je to ponekad izgledalo nepojmljivo: iznošeni su podaci o likvidacijama starih komunističkih kadrova i vojnih rukovodilaca, o čistkama, vremenu straha i terora, greškama u vođenju unutrašnje i spoljne politike, čak mu je osporavana i nipodištavana uloga glavnokomandujućeg u Otadžbinskom ratu i pripisivane greške u rukovođenju ratnim operacijama (rečeno je da je na globusu planirao ofanzive, što je kod mene, na primjer, izazivalo nevjericu). (…)


Zašto je Hruščov ćutao

Karakterističan je za to vrijeme slučaj koji se po pričanju desio Hruščovu na jednom takvom susretu. Poslije njegovog govora, u kojem je krivicu za sve nevolje bacao na Staljina, jedan čovjek iz publike dobacio je Hruščovu: “A, što vi nijeste reagovali, Nikita Sergejević?” Na to je Hruščov ljutito upitao: “Ko je to pitao?” i ponovio više puta pitanje. Nastao je tajac u sali, niko se nije javio… Hrušćov je onda odgovorio: “Bojao sam se, ćutao sam – kao i drug koji me sada pitao”.

Odjek XX kongresa i Titov boravak u SSSR-u

Rezultati Dvadesetog kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza, zaista su prelomno uticali na demokratizaciju života u zemlji; ljudi su počeli slobodnije da dišu, prestala je politička trka u traženju i pronalaženju neprijatelja, amnestirano je na desetine hiljada nevino osuđenih ljudi; uvedene su određene reforme u proizvodnji i poljoprivredi, poboljšavao se standart sovjetskih građana, društvo se polako otvaralo i prema svijetu.
No, sadržina Hruščovljevog referata o kultu ličnosti nije dugo ostala tajna; dospio je tekst tog izlaganja u inostranstvo, tamo je u cjelosti objavljen i iskorišćen maksimalno u antikomunističke svrhe. Njegovo objavljivanje duboko je potreslo sve komunističke partije u svijetu; nastalo je kod njih komešanje i osipanje članstva.
U tom postkongresnom periodu uslijedila je, u junu 1956. godine, Titova posjeta Sovjetskom Savezu. Bio je to, slobodno se može reći, trijumfalni doček u svim mjestima koje je Tito zajedno sa suprugom Jovankom posjetio. Sovjetska sredstva informisanja prosto su se utrkivala u pozitivnim ocjenama njegove uloge u radničkom pokretu i Narodnooslobodilačkom ratu; isticano je vjekovno prijateljstvo među našim narodima; odbacivane su teške optužbe protiv Tita i Jugoslavije za izdajstvo, kontrarevoluciju i mnogo toga drugoga što je više godina bilo na repertoaru propagande u Sovjetskom Savezu i u zemljama istočnog lagera; glavna krivica za sukob prebacivana je na Beriju.
Tito i Hrušćov potpisali su 21. juna Deklaraciju o odnosima SKJ i KPSS (Moskovska deklaracija). U razgovorima u Moskvi raspravljalo se i o jugoslovenskoj emigracije i rješavalo o njenoj sudbini. Potpisana je međudržavna konvencija prema kojoj je regulisano pitanje dvojnog državljanstva: ostavljen je rok od godinu dana državljanima Jugoslavije koji žive u SSSR-u, a u međuvremenu su primili i sovjetsko državljanstvo, da se izjasne koje državljanstvo žele zadržati – oni koji zadrže sovjetsko državljanstvo, automatski gube jugoslovensko i ostaju da žive u SSSR-u, oni koji se izjasne za jugoslovensko državljanstvo gube sovjetsko i mogu se slobodno vratiti u domovinu.
Sa velikim uzbuđenjem, nadom i zebnjom, mi Jugosloveni, sovjetski oficiri, pratili smo Titov boravak u SSSR-u, očekujući rješenje za naš status. Baš u to vrijeme nalazili smo se na logorovanju sa svojim jedinicama. Među nama javila se ideja da preko sovjetskih organa zatražimo prijem kod Tita. Dato nam je obećanje da će naša molba biti predata Titu.
Nadu za prijem izgubili smo bili, jer se Tito nalazio u Kijevu i spremao se za povratak u Jugoslaviju. Noću je, međutim, stigla obavijest da je Tito odlučio da primi našu delegaciju u Kijevu; određena su tri naša oficira i avionom su hitno odletjeli za Moskvu. Iz Moskve je bilo problema sa polijetanjem, jer je bilo nevrijeme, ali je sovjetski pilot uspio da uzleti i da prebaci oficire u Kijev. Bio je to, takoreći, posljednji čas pred Titov povratak u Jugoslaviju.
Razumljivo je sa kakvim smo nestrpljenjem i neizvjesnošću očekivali povratak naših drugova. Kada su stigli, okupili smo se i budno pratili njihov izvještaj. Detaljno su nam ispričali o toku razgovora, rekli da ih je Tito dobro primio i istako da on jugoslovensku emigraciju dijeli na tri grupe: u prvu i drugu grupu svrstao je političare i vojne bjegunce iz Jugoslavije koji su se aktivno bavili podrivačkom djelatnošću protiv zamlje; oni treba da odgovaraju za svoja djela i njima će se suditi; u treću grupu svrstao je omladince, studente i nas mlade pitomce upućene na školovanje u Sovjetski Savez, koji se 1948. godine nijesu vratili u domovinu, postali sovjetski građani i oficiri i u emigraciji nijesu radili protiv zemlje.
Tito je rekao da se mi slobodno možemo vratiti; obećao je da ćemo biti primljeni u armiju, ali da će biti teškoća sa obezbjeđenjem stanova za povratnike, jer ekonomska situacija u zemlji nije povoljna.
Za sve nas ove vijesti su bile pravo ohrabrenje i realna nada za naš povratak u domovinu. Uskoro smo zvanično upoznati sa tekstom potpisane međudržavne konvencije o državljanstvu i tako nam je počeo teći rok od godinu dana za odlučivanje – o povratku u Jugoslaviju, ili ostanku u SSSR-u.
Poslije obnove sovjetsko-jugoslovenskih odnosa počelo je prikazivanje jugoslovenskih filmova u sovjetskim bioskopima.
U Tatišćevu je bio bioskop, a filmovi su se prikazivali i u Domu armije. Na repertoaru je stigao naš film “U mreži”. Nina i ja smo pošli da ga gledamo. Uzbuđenja i zadovoljstva nije falilo kada su se u filmu pojavili kadrovi: Svetog Stefana, bracere, fortunala, likovi znanih Budvana, Žarka, obučenog u ceradu, kako pod kišom i talasima upravlja kormilom broda; tu su Bela, Jovo i još nekolicina, čijih se imena ne sjećam. “Gledaj, to je moja Budva, to je moj zavičaj, to su moji zemljaci” – usplahireno sam rekao Nini.
Bio je za mene to nezaboravan doživljaj: nalazio sam se nekoliko hiljada kilometara daleko od rodnog mjesta; sedam godina je prošlo da ga vidio nijesam i, eto, ne u snu, ono se iznenadno pojavilo na ekranu u punom sjaju i ljepoti; probudila se u meni jaka želja da se što prije vratim u zavičaj.

Odluka je pala: Konačan povratak u Jugoslaviju

Poslije Titove posjete Sovjetskom Savezu za mene nije bilo dileme: vratiti se u Jugoslaviju, ili ostati u SSSR-u. Odlučio sam se za konačan povratak u domovinu.
Ostvariti tu želju nije bilo lako i jednostavno: nijesam bio sam, imao sam porodicu za koju sam bio neraskidivo i sudbinski vezan; istina je da sam žarko želio da se vratim, ali je istina bila i to da moja supruga Nina mora ostaviti svoju domovinu i rodbinu, napustiti posao, ići u neizvjesnost. A neizvjestnost, za nas povratnike, zaista je i postojala; događaji koji su uslijedili uticali su da je kod mnogih splasnulo početno oduševljenje za brzi povratak: sumnju je izazvala izjava ambasadora Jugoslavije u Moskvi koji je demantovao tvrdnje naših oficira da im je Tito obećao stupanje u Jugoslovensku narodnu armiju, rekavši da o tome nema govora.
Negativan uticaj na naše odlučivanje o povratku imao je i sekretar Ambasade, koji se prema našim oficirima koji su posjećivali Ambasadu u Moskvi radi dobijanja informacija za oformljenje dokumenata za povratak ponašao odbojno, gotovo neprijateljski. U međuvremenu, došlo je do revolucionarnog vrenja u Mađarskoj; sovjetske trupe su u oktobru mjesecu 1956. godine intervenisale i nastupilo je zahlađenje u odnosima između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Nepovoljne vijesti o prijemu u Jugoslavije stizale su i od naših drugova koji su se prvi vratili.
Ipak, sve to nije uticalo na mene da promijenim odluku. Smatrao sam da su to prolazne teškoće i nesporazumi i da će biti riješeni u dogledno vrijeme. Međutim, Nina se dvoumila; bila je na velikim mukama i iskušenjima, nije joj bilo lako da se odluči za odlazak u Jugoslaviju, bilo je u tome mnogo nepoznanica. No, poslije svega pobijedila je naša volja da se ne razdvajamo; da nastavimo porodični život; da i dalje dijelimo sudbinu zajedno.
Mojima u Budvi sam saopštio odluku da se vraćam sa porodicom i od njih dobio punu podržku sa dobrodošlicom za sve nas, što je i te kako bilo važno za mene, a naročito za Ninu sa Miloradom.
Znajući da u Jugoslovensku armiju neću biti primljen, a u to vrijeme druge profesije nijesam imao, odlučio sam da zamolim jugoslovenske vlasti da mi kao jugoslovenskom državljaninu odobre ostanak u SSSR-u još dvije godine, koliko mi je bilo potrebno da završim studije istorije na univerzitetu u Saratovu, pa da se nakon toga vratim u Jugoslaviju. Molbu sam uputio Jugoslovenskoj ambasadi u Moskvi. Više puta molio sam za odgovor, dva puta lično dolazio u Ambasadu, ali odgovor iz zemlje nije stizao; rečeno mi je ako želim mogu da se vratim odmah. Bilo mi je jasno da ovo odugovlačenje treba da shvatim kao neodobravanje moje molbe i ja sam od daljeg čekanja odustao: počeli smo se i mi spremati za odlazak; bilo je to početkom ljeta 1957. godine; nekoliko mojih drugova sa porodicama već je otputovalo. Komandu puka sam obavijestio o svojoj želji da se vratim u Jugoslaviju i u skladu sa postojećim propisima pokrenut je postupak za moje penzionisanje iz redova Sovjetske armije. U vezi sa tim predao sam dužnost komandira baterije i postavljen sam na dužnost pomoćnika načelnika štaba diviziona; na toj dužnosti sam i penzionisan.
Kako mi je vraćeno jugoslovensko odlikovanje?
U jeku međudržavnog i partijskog sukoba pedesetih godina pokrenuta je akcija u Sovjetskom Savezu i zemljama istočnog bloka da se svi nosioci jugoslovenskih odlikovanja koja im je dodijelio Tito javno odriču njih i vraćaju ih nazad. U štampi je počelo sistematsko objavljivanje imena Jugoslovena koji su vratili svoja odlikovanja; vraćanju ordena pridružili su se i ruski vojni veterani koje je odlikovao Tito. U našem puku bilo nas je nekoliko koji smo imali jugoslovenska odlikovanja. Svi smo potpisali izjavu o odricanju od ordena i predali odlikovanja političkom odjelu na dalji postupak. Tako sam ja ostao bez mog Ordena zasluga za narod. Prošlo je od tada bilo punih šest godina i ja sam na orden bio zaboravio. Odlučio sam da se vratim kući i pripremao se za povratak, kad me jednog dana pozvao na razgovor zamjenik komandanta puka po političkoj liniji, po činu pukovnik, pravo mu ime ne pamtim, ali se sjećam da smo ga zvali pukovnik “Pomaš”. Bio je to predstavnik stare garde politkomesara, veoma dobar i uviđavan politički radnik, koji se upravo spremao za odlazak u zasluženu penziju. Nadimak “Pomaš“ je dobio po tome što je vrlo često upotrebljavao uzrečicu “pomaš”, kao skraćeni oblik riječi “ponjimaeš”.
Nijesam znao zašto me zove; poslije propisnog predstavljanja sjeli smo i prijateljski razgovarali. Počeo je pukovnik izdaleka: govorio je o greškama koje je Staljin napravio prema Jugoslaviji; o Titu kao velikom borcu protiv fašizma, o vjekovnom prijateljstvu između naših naroda, o njegovom ubjeđenju da će SSSR i Jugoslavija ubuduće ići zajedno u izgradnji socijalizma i komunizma i da se nada da ćemo i mi, sovjetski oficiri, kada se vratimo u domovinu, biti na toj liniji. Odao mi je i lično priznanje za moj uspješan rad u Sovjetskoj armiji. Poslije te ideološko-političke uvertire kaže mi: “Znaš, Luketiću, ti si, zajedno sa tvojim zemljacima, prije šest godina odrekao se ordena kojim te je Tito nagradio; sada je došlo vrijeme da taj orden primiš natrag.”
Iznenađen ovim predlogom rekoh: “Kako mogu primiti orden natrag kada sam se njega odrekao, kada je on vraćen u Jugoslaviju; bez obzira što sam tada bio u zabludi, ja se danas stidim što sam to uradio”. Pukovnik je počeo da mi objašnjava da naša odlikovanja nijesu vraćena u Jugoslaviju; cijelo vrijeme čuvala su se u Štabu korpusa i on je dobio zadatak da nam ih vrati; ne prihvatajući moje odbijanje da primim orden, otvorio je sef, izvadio moje srebrnasto odlikovanje i zvaničnim tonom uručio mi “Orden zasluga za narod.”
Kako sam se partijski razdužio?
Moj povratak u Jugoslaviju podrazumijevao je i prestanak članstva u KPSS. Zna se da je KPSS bila žila kucavica ove ogromne i moćne države; bila je to jedinstvena, elitna, koheziona, prestižna i privilegovana organizacija, rukovodeća snaga sovjetskog sistema i društva; utemeljena na strogim partijskim principima koje je Lenjin, kao njen osnivač i teoretičar, definisao; nije bilo oblasti u životu zemlje, a da se Partija nije pitala i da se odluke i zaključci njenih organa nijesu sprovodili, da nijesu bili obavezujući za institucije vlasti počev od savezne vlade, brojnih ministarstava, republičkih vlada i organa, krajeva, oblasti, gradskih i rejonskih sovjeta; privrednih preduzeća, obrazovnih, naučnih i kulturnih institucija, zdravstva, sporta itd. Petogodišnji planovi razvoja kao i sva druga dokumenta bitna za državu prethodno su razmatrana na plenumima Centralnog komiteta i tek nakon toga upućivana na usvajanje Vladi i Vrhovnom sovjetu.
Mada je u Sovjetskoj armiji važio striktni pricip jedinstvenog komandovanja i subordinacije, Partija je imala uticajnu ulogu, posebno u ideološko-propagandnoj djelatnosti i kadrovskoj politici. U jedinicama su postojale partijske organizacije, a od baterije i više postojali su zamjenici komandira po političkoj liniji; osim toga rijetko se na rukovodećim mjestima mogao naći vanpartijac.
Na partijskom sastanku saopštio sam odluku o povratku u domovinu, obrazloživši to obnovom prijateljskih odnosa između Jugoslavije i SSSR-a i činjenicom da su neosnovane bile optužbe protiv moje zemlje i njenog rukovodstva, a optužbe u koje sam ja bio povjerovao, bile su i jedini razlog što se 1948. godine nijesam vratio u domovinu. Partijska organizacija je prihvatila moje obrazloženje i moj zahtjev za prestanak članstva u KPSS.

Najzad – povratak u Budvu

Po proceduri, konačno rješenje o mom napuštanju partije trebalo je da donese Partijski biro pri Privolšskom vojnom okrugu u Kujbiševu; tamo sam morao predati i svoju partijsku knjižicu. Radi toga otputovao sam iz Tatišćeva u Kujbišev i zvanično predao partijsku knjižicu. U pismenoj izjavi, koju sam napisao i priložio, obrazložio sam svoju odluku o povratku u Jugoslaviju: istakao sam svoje uvjerenje da će se odnosi između naših zemalja ubuduće razvijati na tradicionalnom i bratskom prijateljstvu, iskovanom i kroz zajedničku antifašističku borbu naših naroda; da će se temeljiti na ravnopravnosti, poštovanju suvereniteta i nemješanja u unutrašnje poslove druge zemlje; sa svoje strane ja ću, kao bivši član KPSS i bivši sovjetski građanin, uvijek ostati vjeran tim principima i tom zavjetu. Sa puno prava mogu tvrditi da sam ja, kao jugoslovenski građanin i moja supruga kao sovjetski, a danas ruski podanik, kroz naš dugogodišnji zajednički život i rad u Crnoj Gori uzorno poštovali ova načela.
Naredbom ministra odbrane SSSR-a od 3. jula 1957. godine demobilisan sam iz redova Sovjetske armije u zvanju kapetana prve klase i nakon toga skinuo vojnu uniformu i obukao civilno odijelo. Kao demobilisani oficir u civilnom odjelu dolazio sam u puk i svršavao poslove vezane za povratak: dobio sam dokumenta o radu u Armiji; novčanu otpremninu i besplatnu kartu do Beograda, za mene i porodicu.
Jednoga dana pozvan sam u puk na razgovor; rukovodstvo mi je saopštilo da raspolažu podacima da jugoslovenske vlasti loše postupaju sa oficirima povratnicima i da ja, ako želim da ostanem, bez obzira na to što sam demobilisan, mogu se ponovo aktivirati. Zahvalio sam na ponudi, odbio je, rekavši da je moja odluka o povratku u Jugoslaviju konačna. I ranije su moji pretpostavljeni prema meni bili u svemu korektni i ničim nijesu ometali moj povratak.
Sa majkom sam često razmjenjivao pisma, konsultovao se o tome šta je najbolje da donesemo sa sobom. Mi smo imali dosta ušteđenog novca; uz to sovjetske vlasti su nam omogućile da naplatimo obveznice za zajam, tako da sav taj novac nijesmo mogli ni potrošiti. Znajući da moji roditelji veoma skromno žive (otac i majka nijesu primali penziju), uspio sam da im u toku godine šaljem skromnu mjesečno pomoć, u dolarima.
Poslije dugih priprema za odlazak, nastupio je 24. avgust 1957, dan ispraćaja iz Tatišćeva. Do tada sam ja sa suprugom dolazio na stanicu da pratim drugove koji su odlazili u domovinu, a sada je došao red na mene. Bio sam posljednji od Jugoslovena koji su odlazili iz Tatišćeva; ovoga puta pratili su me samo oni koji su ostali da žive u SSSR-u.
U Moskvi smo odsjeli u vojnom hotelu i zadržali se tri dana; za to vrijeme trebalo je moja i Ninina dokumenta ovjeriti u Ministarstvu pravde i u Jugoslovenskoj ambasadi; kupiti dosta stvari, spakovati ih, predati na carinjenje i uputiti u Jugoslaviju. U svemu tome pomagao mi je šurak Vasja, tako da smo sve poslove oko ovjere dokumenata i pakovanja stvari izvršili na vrijeme i uredno.
Iz Moskve sam poslao telegram mojima u Budvu i obavjestio ih kada stižem u Beograd; znao sam da će me brat Stevan sačekati u Subotici.
Ispraćaj na željezničkoj stanici u Moskvi bio je sa suzama: majka Jevdokija Mihailovna, Ninin brat Vasilij, rođak Ivan sa suprugama i rođaka Julija ispratili su nas sa zebnjom. Tog 27. avgusta 1957. godine, u predvečerje, vozom otputovali smo Nina, Milorad i ja za Beograd. U Kijevu nas je čekala Ninina sestra od ujaka, Antonina; sa njom smo se pozdravili i nastavili put koji je trajao bezmalo dva dana i dvije noći. U Čopu, graničnom prelazu, oprostili smo se od sovjetske zemlje a u Budimpešti vidjeli svježe tragove sovjetske intervencije.
U jutarnjim časovima, 29. avgusta, stigli smo na jugoslovensku granicu. Mađarski graničari su nam vizirali pasoše; voz je polako prešao granicu, zaustavio se, i mi smo već u Jugoslaviji; u naš kupe ušli su graničari i carinici; pregledali su pasoše i meni naredili da siđem sa voza; Nina i Milorad ostali su u kupeu sami. Poveli su me u policijski ured; uspio sam usput, sa rastojanja tridesetak metara, vidjeti Steva, viknuti mu u kojem vagonu i kupeu su Nina i Milorad i voz je uskoro otišao.
Otprilike dva sata sjedio sam i čekao šta će se dalje sa mnom dešavati. Pozvali su me u kancelariju i rekli mi da mogu da idem i da se javim u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Titogradu. Sio sam u prvi voz i stigao u Novi Sad; tu sam morao čekati drugi voz za Beograd i za to vrijeme razgledao sam Poljoprivredni sajam.
Negdje poslije podna stigao sam u Beograd i počeo tražiti moje: više puta obišao sam zgradu željezničke stanice, preko staničnog zvučnika pozivao ih da se jave na šalter za informacije; tražio ih u obližnjim lokalima oko stanice, pitao taksiste, ali sve bez uspjeha, njih nije bilo. Našao sam se u čudu, što da radim? Plašio sam se da odem sa stanice, misleći da oni mogu doći da me traže, a i gdje da odem nijesam znao; u džepu sam imao nekih 200 dinara i to je bilo sve od novca u gotovini.
Od ranog jutra ništa nijesam založio i poželjeh da na brzinu nešto pojedem; preko puta stanice nalazio se neki bife, čini mi se da se zvao “Balkan”; ušao sam, sio za sto i konobar mi je za jelo preporučio škembiće; sjećam se: porcija je koštala 90 dinara i to je uticalo da to jelo i izaberem; računao sam da mi ostaje još 100 dinara i sa tim parama moći ću telefonirati u Budvu i pitati da li se Stevo javljao.
U tim razmišljanjima pojavio se i konobar noseći jelo i stavljajući ga preda me: naprije miris koji sam osjetio, a zatim izgled jela na tanjiru potvrdili su mi da sam za ručak dobio drob. Upitah se da li je moguće da poslije toliko godina moj prvi ručak u Jugoslaviji bude drob, ili tripe, kako se kod nas u Budvi to jelo naziva? Riječ “škembići” za mene je bila nepoznata. U našoj kući majka je znala da sprema ovo jelo; otac ga je rado jeo, a mi djeca ne, pogotovo ja – nijesam ga mogao očima vidjeti, niti miris njegov podnijeti. Škembići na stolu su bili sa kuvanom krtolom: uzeo sam kašikom nekoliko komada krtole, pojeo parče hljeba, platio i izašao.
Tražio sam i našao poštu, zvao moje u Budvu; javljaju mi da su svi zdravo stigli doma. Po dolasku u Beograd Stevo je nosačima dao adresu na koju će donijeti kofere; unajmio fijaker i odveo moje da se odmore i časte kod njegovih najboljih ratnih drugova: Voja, višeg oficira JNA, i njegove supruge Dušanke, koji su stanovali u Bulevaru revolucije, nešto dalje od Vukovog spomenika. Nakon toga oni su avionom odletjeli u Titograd i kolima prebacili se u Budvu. Smirio sam se i uputio kod Stevovog druga Voja.
Prolazeći pored Narodne skupštine, u parkiću preko puta, slučajno naiđoh na nekoliko poznanika, povratnika iz SSSR-a; svi u jedan glas rekoše: “Što si dolazio, pisali smo da se više niko ne vraća, ovdje nas slabo primaju, nekolicina su pobjegli natrag …”
Nije mi bio prijatan ovaj susret; rekoh im da se ja ne kajem što sam se vratio i da sjutra odlazim za Budvu. Vojo i Dušanka primili su me u kuću kao da sam im najbliži rod, bogato me ugostili i zaustavili na spavanje; ne mogu im to nikada zaboraviti. Sutradan smo Vojo i ja sa koferima otputovali vozom, preko Sarajeva za Herceg-Novi, a brodom nastavili za Budvu.
Poslije 10 godina vratio sam se u zavičaj; na Pizani se okupila rodbina da me dočeka; našao sam se u zagrljaju mojih najmilijih.
Sjutradan morao sam otputovati u Titograd i javiti se UDB-i. Smjestili su me u njihovom prihvatilištu u Lješkopolju i tu sam proveo petnaestak dana. U sobi sam spavao sa jednim mladim Albancem koji je pobjegao iz Albanije; nije znao ni jedan jezik osim maternjeg i zato smo vrijeme provodili u ćutnji. Isljednici su me detaljno ispitivali o mome radu i političkim aktivnostima u Sovjetskom Savezu i interesovali se o stanju i prilikama u toj zemlji.
Međutim, boravak u prihvatilištu se odužio; vojni isljednik koji je trebalo da me sasluša nije dolazio. Zabrinuti šta je to sa mnom, moji su intervenisali i odlukom ministra unutrašnjih poslova Crne Gore ja sam pušten kući.
“Kada si stranstvovao i vratio se kući, dim otadžbine ti je sladak i prijatan” – kaže Gribojedovljev junak u djelu “Nevolje zbog pameti”. Za razliku od njega, koji se poslije povratka u Rusiju razočarao životom u domovini i povikao: “Kočije, kočije mi dajte” – ja sam bacio sidro u mojoj Budvi i neraskidivo se vezao za zavičaj.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


6 − one =