Ibrahim Čikić

Gdje sunce ne grije 

 

 

 Montirana optužnica

Nasiljem satkano isljeđivanje

 

– To je dokument o mučeničkom hodu jednog čestitog čovjeka, o njegovim potresnim doživljajima u kazamatima Bijelog Polja i Foče, o njegovom duhovnom istrajavanju u uvjetima grozomornog tjelesnog i duševnog lomljenja, o duhovnoj snazi iskrenog vjernika ispoljenoj u nadvladavanju mržnjom satkanih postupaka provoditelja mjera nepravde, posebno zatvorskih komandira, za koje se, po onom što su činili Ibrahimu Čikiću, stopostotnom invalidu, može reći da je „svaki zatvorski komandir priča za sebe i među njima je teško izdvojiti nekog ko bi bar malo ličio na čovjeka”.

Knjiga uvjerljivo govori o karakternom i istini odanog čovjeka od kojeg se traži, u toku nasiljem satkanim isljeđivanjem, da prizna ono što nema nikakvu vezu s njegovim postupcima i ponašanjem, ustvari da prizna istinitost laži, da potpiše i prizna krivična djela iskontruisana u glavama moćnih političkih, sudskih i policijskih pojedinaca ili grupa pojedinaca. Prijetnjom ubijanja brata i tek rođenog djeteta Alija, lažnim snimcima prizora silovanja njegove sestre i supruge, neprikidnom jezivom torturom Ibrahima Čikića, nasilnici su ga nastojali, u politički montiranom procesu, prisiliti da prizna da je namjeravao izvršiti ili da je bio u toku ili u okončavanju izvršenja sedamnaest krivičnih djela. Ponašanja koja su egzekutori ispoljili u nastojanju da Ibrahim Čikić potpiše optužbu, izraženu u sedamnaest tačaka, da je „planirao, organizovao, obučavao, komandovao, izvodio, pregovarao sa visokim delegacijama određenih islamskih zemalja, održavao uređaje za telekomunikaciju i obavljao tajne razgovore, minirao tunele i mostove, predvodio nekakve trojke, evakuisao stanovništvo, snajperom sa tornja crkve trebao pucati po jadnim Srbima i da je islamizirao muslimane sandžačkog područja” – prevalizali i ponašanje životinja i to kada su gladne.

Knjiga Ibrahima Čikića „Gdje sunce ne grije” dokaz je o dosljednoj zloupotrebi psihologije. Načini tjelesnog i psihičkog mučenja Ibrahima Čikića pokazuju da su se mučitelji ranije pripremali za primjenu strahovitih oblika mučenja”.

(Iz Predgovora prof. Dr Ismeta Dizdarevića)

 

Viši tužilac Milan Radović podigao je pred Višim sudom u Bijelom Polju 27. jula 1994. godine optužnicu protiv Rasima Šahmana, Erdžana Fetahovića, Omera Omerovića, Mevludina Kasumovića, Rifata Veskovića, Haruna Hadžića, Hakije Muratovića, Isata Skenderovića, Umera Hadžića, Šefketa Brkovića, Avda Ciguljina, Rizaha Burnazovića, Sabaheta Spahića, Ibrahima Čikića, Esada Omerovića, Huseina Smakića, Dževada Begovića, Seada Bibuljice, Seada Pućurice, Seneda Pućurice i Šefćeta Bošnjaka.

Oni su optuženi da su od aprila 1991. godine do januara 1994. „u Rožajama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima u cilju da, upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela teritorije Savezne Republike Jugoslavije stvore samostalnu državu tzv. „Sandžak”, koji čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Andrijevica, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj, pripremali izvršenje krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ Savezne Republike Jugoslavije, na način što su, izvršavajući odluke ilegalnog tzv. ‘muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka’, sa sjedištem u Novom Pazaru i naloge predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina, formirali resor sigurnosti za teritoriju gradova ‘Sandžaka’ koji pripadaju Republici Crnoj Gori, kao glavni štab, i resore sigurnosti po gradovima i mjesnim zajednicama i postavljali šefove resora sigurnosti, sačinjavali ratne i druge planove, formirali i naoružavali vojne, policijske i druge formacije i jedinice, ogranizovali odabiranje i upućivanje na vojnu obuku u Tursku armiju većeg broja lica muslimanske nacionalnosti i organizovano odlazili na vojnu obuku, radi pripremanja stvaranja oficirskog kadra i vojske buduće države, organizovali specijalne naoružane jedinice radi napada na važne objekte i planirali izvođenje raznih diverzija i drugih nasilnih akcija i ilegalno nabavljali, prodavali i držali veće količine oružja, municije i eksplozivnih materijala čije nabavljanje i držanje građanima nije dozvoljeno”.

Ibrahim Čikić optužen je da je „kao član sigurnosti Bijelog Polja i komandir Vojne jedinice mjesne zajednice „Grad – Bijelo Polje”, izvršavajući naloge okr. Šahman Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, učestvovao u odabiranju članova resora sigurnosti, pa je odabrao za člana Karalić Esada, formirao vojnu jedinicu za gradsko područje opštine Bijelo Polje u formaciju ljudi „9 +1″ tzv. „trojkama” za tihu likvidaciju pojedinaca, izvršio odabiranje lica za članove jedinice, za odabiranje pravca kretanja i evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti prema planini Pešter, planove zaprečavanja puteva i isplanirao da eksplozivom blokira i ruši mostove na rijeci Limu u mjestu Strojtanica i Nedakusi, uz saopštenje i upozorenje ostalim licima da će biti likvidirani ukoliko odaju tajnu jer je on član „tajne policije”, te učestovao u donošenju odluka na sastancima šefova resora sigurnosti i komadanata ratnih štabova svih gradova Sanžaka, održanih u Prijepolju, Pljevljima, Bijelom Polju, Novom Pazaru i Sjenici, gdje je i položio zakletvu u Džamiji i saglasio se da se naoružavaju članovi resora sigurnosti, da se izvrši odabiranje i upućivanje većeg broja lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i da se ilegalno nabave radio stanice, govoreći na sastanku da će se izazivanjem sukoba na Sandžaku u isti umiještati i islamske zemlje i da će iz Novog Pazara radi pomoći doći 300-400 naoružanih ljudi, pa je isplanirao krađu radio stanice iz „zgrade solidarnosti” i prihvatio da rukuje radio stanicom i da uspostavlja tajnu vezu između šefova resora sigurnosti u svim gradovima Sandžaka, a u Rasovu kod Bijelog Polja, u ulozi hodže, ogranizovao polaganje zakletve za grupu od 10 lica koja su upućena na vojnu obuku, kao i nabavljao i kupovao veće količine oružja, municije i eksploziva, pa je od okr. Šahman Refika kupio jedan pištolj cal. 50 metaka za 300 DEM, dobio na poklon pušku „pumparicu” sa šest metaka koju je prodao… za 2.200 DEM i prodao jednu automatsku pušku za 1.500 DEM nepoznatom licu, a okrivljenom Spahić Sabaheru nudio na prodaju jednu pušku za 100 DEM, okrivljenom Begoviću Dževadu nudio 4 puške po cijeni od 300 do 400 DEM po komadu, pušku „vinčesterku” za 800 DEM i tražio od njega da mu posreduje oko prodaje oružja drugim licima, pa je prilikom pretresa kod njega pronađen jedan pištolj CZU cal. 7,65 mm. br. 224771 sa dva rezervna okvira, 53 komada metaka i jedna ručna bomba M-75″.

Viši sud u Bijelom Polju donio je 16. decembra 1994. godine presudu kojom su optuženi osuđeni na višegodišnje kazne zatvora.

Ibrahim Čikić osuđen je na dvije godine zatvora. U obrazloženju presude navodi se da je Čikić na glavnom pretresu kazao da je „optužnica montirana uz pomoć torture u policiji, da je iskonstruisana i izmišljena i da predstavlja gomilu laži. Nikada nije čuo za resor sigurnosti niti je bio član tog resora, jer je to i nemoguće zbog toga što je on slijep čovjek i nije služio vojsku. Ne zna da je Refik Šahman bio šef resora sigurnosti i nije izvršavao njegove naloge. Refika Šahmana je upoznao u džamiji, jer su obojica vjernici. Od oktobra mjeseca 1991. godine, sa njim je bio u sukobu. Nije formirao vojnu jedinicu za gradsko područje Bijelog Polja u formaciji ljudsta „9+1″ tzv. „trojke za likvidaciju” niti zna da su takve jedinice postojale. Ne zna za planove, za evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti prema planini Pešter, niti za zaprečavanje puteva. Kazao je da je bio na sastanku u Sjenici sa Refikom Šahmanom i Begović Dževadom koji ih je vozio, ali da je to bio svečani sastanak, da se jelo i pilo, da se izlazilo i ulazilo i da se ništa nije diskutovalo. Svak je razgovarao zasebno i za svojim stolom. U Sjenici nije polagao zakletvu, kao ni ostali učesnici skupa. Nije čuo za odlazak lica muslimanske nacionalnossti za Tursku niti o nabavci radio stanica. U selu Rasovu, nikada nije izigravao ulogu hodže niti organizovao polaganje zakletve za 10 ljudi koji su upućeni na vojnu obuku u Tursku. Na kraju je kazao da je izjavu kod istražnog sudije dao, ali se ne sjeća kako jer je zbog batina u policiji doživio nervni šok”.

 
 

Hapšenje ispred Crvenog krsta

 

Mjesec je juli 1994. godine. Već pola godine nalazim se u bjelopoljskom istražnom zatvoru, zgradi koju sam Bog zna koliko puta šetajući Nikoljcem i Obrovom vidio. Kakvih bi sve sudbina punih jada i čemera insan mogao čuti od ljudi koji su se na pravdi Boga u njemu našli…

Sudbina se poigra sa mnom tako što i mene dovede među napaćene duše. Zatvor je napravljen po završetku Drugog svjetskog rata. I dan-danas među zatvorenicima kruži priča da je Njemac koji ga je projektovao, kada je vidio kakav je kazamat napravio, izvršio samoubistvo. Napravljen je u obliku kvadrata, na dva sprata i sa upravnom zgradom koja je na samom ulazu u zatvor i koja se da vidjeti sa ulice… No, tek kada se čovjek nađe u njemu, vidi kakav je to kazamat i koliko je bio u „pravu” Njemac koji se poslije njegova projektovanja ubio. Da nije električnih sijalica koje ima svaka ćelija, izgledao bi kao neki sibirski zatvor… Zatvor je tako napravljen da ne postoji nikakva mogućnost da se unutar njega čuje bilo kakav zvuk koji podsjeća na civilizaciju. Dio neba koji se vidi iz zatvora toliko je mali da čovjek ne može povjerovati da se tako malo neba vidi iz zatvorske unutrašnjosti. Čak ni Obrov, koji je jako visok, ne može se iz zatvorskog kruga vidjeti. Sunce nikada ne može progrijati u dvorište, gdje je vječiti hlad i zahać. Ćelije su posebna priča. Spratne ćelije, ili kako ih komandiri zovu grupne jer imaju više krevata, za nijansu su bolje i lakše od ćelija samica, mada i one imaju svoju priču.

Ležim u ćeliji br. 1. Duga je oko pet, a široka tri i po metra. Na sredini velika teška metalna vrata, a sa lijeve i desne strane dvokrilni prozor. U njoj su tri kreveta i lavabo. Mala i velika nužda obavljaju se u kanti. Tu se boravi dvadeset i četri sahata, ako se izuzme pet minuta što te za vrijeme ručka izvedu u šetnju. Ležim na krevetu i gledam njegovu konstrukciju koju je dobro zahvatila hrđa, a šušta je sva ispucala tako da je jako neudobno čak i za sjedenje…

Sjetih se svoga hapšenja, torture kroz koju sam prošao i odnosa komandira prema meni i ostalim uhapšenima. Bio je četrnaesti dan mjeseca Ramazana, četvrtak, februar 1994. godine. Ležim u svojoj kući i meditiram u obrednom postu.

Zvono na vratima prekide moje meditiranje. Ustajem i otvaram vrata „Selam!”, govori mi brat Elmedin, „evo se dijeli u Crvenom krstu pomoć za izbjeglice, pa hajde da odemo i uzmemo za Rabiju”.

„Eto, Edo, samo sa se umijem i obučem pa ću te ja zvati”. U to vrijeme bilo ke jako teško doći do brašna i ostalih životnih namirnica. Međunarodni Crveni krst je preko lokalnih ogranaka Crvenog krsta dijelio pakete izbjeglicama iz Bosne. Zbog velike inflacije i nestašice koja je tada vladala na našim prostorima, dobro je valjala i pristajala ta vrsta pomoći. Mnoge porodice koje su primile izbjeglice i ukazale im svoje gostoprimstvo, zbog neimaštine koja je tada vladala nisu morale makar brinuti kako da se snabdiju bar brašnom. Cijena tovara brašna tada je bila dosta visoka, tako da bi taj paket bio dobrodošao gost u svakoj porodici…

Ulazim unutra i pitam se sa onima koji su u tom trenutku bili prisutni. Ne primjećujem ništa posebno što bi mi nagovijestilo da će to biti jedan od najtežih dana u mom životu. Nisam mogao ni pomisliti da do mog povratka kući može da prođe punih 307 dana, da će naredni dani i mjeseci biti teški, krvavi i vrlo mučni. Dok sam čekao da dođem na red, iznenada upada desetak milicajaca različitih uniformi, strijeljajući prisutne pogledima. Među njima prepoznajem lokalnog radnika DB-a koji ima nadimak „šerif”. Zove se Zoran Lazović…

Kao razjareni šakali, baci se njih nekoliko na mene i bukvalno me odniješe do landrovera parkiranog ispred ulaza u Crveni krst. Od Crvenog krsta do milicijske stanice nema više od kilometra puta, a za to vrijeme su me nekoliko puta pretresli ne mogavši da vjeruju da kod mene nisu mogli pronaći ništa od oružja. Pitam Zorana šta sve ovo znači, a on odgovara:

„Vidjet ćeš vrlo brzo, balijo, mudžakedinu jedan”.

Odvode me pravo u ćeliju zgrade u kojoj se nalazi milicija, a da mi niko od njih nije ništa, mimo onog što je Zoran rekao, još kazao. Ubacuju me u ćeliju i zatvaraju vrata. Ostajem sam. Ćelija nema svjetlosti niti prozora, u njoj vlada potpuni mrak. Smrdi na izmet i urin. Osjeća se vlaga. Da čovjek ne može povjerovati da tako nešto postoji pri kraju dvadesetog stoljeća. Pipam pažljivo po zidu i zaključujem da je veličine oko dva sa dva i po metra. Nogom napipah nešto mehko na podu, sagnem se i opipam platno koje počeh da razgrćem i osjetih ispod prstiju da se radi o vojnom šinjelu. Ima ih dva komada. Strašno smrde i vonjaju na vlagu. Sasvim sam miran, bez imalo straha, često se dešava da nagla promjena donese ravnodušnost. Ne znam zašto su me uhapsili, i ne vidim pri sebi nikakvu krivicu. Pokušavam naći odgovor. Je li to Gajo Joksimović riješio da me kazni zbog mog odbijanja da sarađujem sa njim? Jedini razlog koji u tom trenutku vidim kao logičan jeste taj što sam prije nekoliko dana odbio, kada sam bio pozvan, da svjedočim protiv Omera i ostalih uhapšenih. Znam da je prije dva mjeseca uhapšen ispred svoje kuće u Potkrajcima dok je radio na popravci kamiona kako bi prehranio mnogočlanu obitelj. Uhapsili su ga na očigled obitelji. Danima se ništa nije znalo o njegovoj sudbini, a za to vrijeme gradom su kružile srašne vijesti o njegovom hapšenju, čak se pronijela i vijest da je umro od batina i mučenja.

Poslije Omera na sličan način uhapsili su još nekoliko pripadnika SDA, čija su hapšenja prenošena putem TV. Bio sam na slobodi i pratio te događaje i montirana saopštenja od strane policije povodom tih hapšenja. Čak i naše komšije pravoslavci koji su samo od prije nekoliko godina svi bili Crnogorci i preko noći postali Srbi, nisu vjerovali u ta saopštenja i sa podsmijehom su reagovali na njih. Ja sam ta hapšenja doživio kao dodatni pritisak na Bošnjake Sandžaka kako bi se pospiješilo njihovo iseljavanje i prodaja imovine u bescijenje, te kako bi se dao crnogorski doprinos u pravcu etničkog čišćenja sandžačkih prostora. SDA se već ranije povukla iz crnogorskog parlamenta i nije imala nikakvog utjecaja, kako na politiku tako ni na bošnjački narod. Bilo je jasno kao dan da su Bošnjaci naših krajeva izgubili priliku da za duži period preko te stranke ostvare svoje interese. Zbog ličnih interesa pojedinaca koji su preko DB-a instalirani u sami vrh stranke, stranka je bila dovedena u totalnu konfuziju. Takvom stanju doprinosili su i lični interesi pojedinaca i njihova politička nepismenost. Već sam davno napustio stranku, odmah nakon prvog kongresa, nezadovoljan politikom i načinom na koji su pokušavali nešto napraviti za narod. Laži koje su plasirane putem medija od strane državnog aparata prilikom hapšenja članova stranke je samo golo zastrašivanje bošnjačkog naroda radi pospješivanja etničkog čišćenja. Istina je da je moj doprinos u prvim danima instaliranja stranke i pridobijanja određenih ljudi bio važan. Ali svojim javnim istupanjem iz stranke, prvenstveno zbog neslaganja, a na drugom mjestu razočaran zbog određenih ljudi ubačenih špijuna, koji su se neljudski ponijeli prema meni.

Nažalost, predsjednik stranke je olako prešao preko ovih dešavanja, progutao mamac obmane i stavio se na stranu uljeza (što ga je kasnije skupo koštalo). Državna bezbjednost preko svojih ljudi vrši moje političko diskreditovanje u stranci, a kada su preko svojih kanala krenuli u konačni obračun sa mnom, kao prvim koga je po njihovoj procjeni trebalo udaljiti iz stranke, bio sam više nego siguran da je razbijanje SDA za CG samo pitanje dana. Ipak, i dalje nastavljam svoju borbu, u vidu nastojanja za osvješćenjem svih onih koji su me željeli saslušati i čuti. Pripadnost gomili i gubljenje vlastitog identiteta pokuđeno je djelo…

Da nije iskušenja niko ne bi upoznao ni sebe ni druge, čovjek što šta uobražava, ali ga sudbina neminovno upozna sa vlastitom vrijednošću i vrijednošću drugih. Da nije tame, ko bi znao za svjetlost.

 
 

Ministrova ponuda

 

Poslije desetak minuta uđoše dva čovjeka, a da pri ulasku nisu ni pozdravili, ni progovorili riječ sa mnom. Sjedoše na dvije stolice koje su stajale do tog trenutka prislonjene i složene uza zid. Bili su obučeni u civilna odijela, sa kravatama i bijelim košuljama. Zadah koji je ispunio prostoriju stavio mi je do znanja da su dobro pod uticajem alkohola i da su dosta popili. Tišinu prekide onaj koji je bio viši rastom.

„Slušaj nas dobro, Čikiću. Nama je sasvim poznato šta si ti sve radio da bi formirao stranku SDA. Isto tako, dobro znamo da ti imaš probleme sa očima i da zbog jednog potresa možeš ostati trajno slijep. Znamo da si i iz jedne ugledne porodice i da tvoje riječi imaju veliku težinu među muslimanima. Od tvog ponašanja zavisi sudbina tvoja i tvoje braće i sestre. Ako budeš kooperativan i pametan momak, već večeras možeš biti kod svoje kuće. Spremni smo i pasoš da damo, kako tebi, tako i tvojoj supruzi i sinu i podosta novca da ti pomognemo da odeš u treću zemlju, koji ćeš sam izabrati. Ako pristaneš da budeš svjedok na sudu protiv ovih koje smo prije tebe uhapsili, možeš sebe poštedjeti strahovite patnje, a u sačuvati sestru, snahu i brata, koji rade u bolnici i njihova daljnja sudbina je u tvojim rukama. Evo ti i izjave onih koji su prije tebe uhapšeni, da vidiš da te oni terete i napadaju, da si ti bio glavni organizator i ideolog SDA. Ti si davao islamski predznak stranci i bio jedan od najradikalnijih islamista u njoj. Ako nam daš riječ da ćeš se za vrijeme suđenja pojaviti na sudu, mi te možemo još večeras skupa sa suprugom i sinom izvesti vani. Ukoliko ne prihvatiš našu ponudu, ministar crnogorske policije daje ti riječ da ćeš zažaliti što te majka ikad i rodila. Uništiti ćemo i tebe i tvoju najužu rodbinu. Nisi ni svjestan šta smo ti sve kadri napraviti, koliko ti možemo život zagorčati. Razmisli dobro da li si spreman da ostatak svog života provedeš u mraku? Lahko je moguće, ukoliko budeš tvrdoglav preko svake mjere, da insceniramo pokušaj bjekstva i da te likvidiramo. Dat ćemo ti pola sata vremena da razmisliš. Savjetujem ti da budeš pametan”.

Krenuše ustajati sa stolica kako bi me ostavili samog.

Prije nego ustadoše rekoh im:

„Gospodo, nemate potrebe davati mi ni sekunde vremena da razmislim. To što vi sada nudite, nudio je i istražni sudija Gajo Joksimović tri dana prije mog hapšenja, kada me pozvao u svojstvu svjedoka protiv ovih ljudi koje ste na pravi Boga uhapsili. Ja sam, dobro vam je poznato, to odbio istog trena kada je ponudio. U mojoj porodici, koja već nekoliko stotina godina živi na ovim prostorima, dobro vam je poznato, nikada nije bilo takvih ljudi. Duboko sam svjestan položaja i situacije u kojoj se nalazi kompletan bošnjački narod i ja, i onog šta ste vi kadri napraviti. Ali, dobro znam, sva zlodjela koja mi vi možete prirediti neuporediva su sa onim što bi me čekalo na Drugom svijetu od mog Gospodara. Alah, uzvišeno je Njegovo ime… Gospodine ministre, ovo je moj konačni stav. Ne treba mi ni trena da razmislim”.

„Dobro, Čikiću, dali smo ti šansu i tako smirili našu savjest, sam si odabrao. Vjeruj da niko od onih koje smo prije tebe uhapsili nije izdržao našu odbradu, pa nećeš ni ti. Znaš dobro da nikom ne polažemo račune, niti kom odgovaramo zbog toga. Ipak, razmisli”, završi ministar svoju besjedu i napusti sa pratiocem prostoriju u kojoj sam se nalazio, ostavivši me ponovo samog.

Odmah po njihovom izlasku sjetih se istražnog sudije bjelopoljskog višeg suda Gaja Joksimovića. Pozvao me 21-og februara ’94 godine u 11h u svojstvu svjedoka u njegovu kancelariju. Poziv mi je dostavljen pola sata prije jedanaest, s tim što mi je osoba koja je donijela poziv skrenula pažnju da slučajno ne svratim do nekog advokata uz put. Prijateljski me je upozorio da sam pod prismotrom i da me prate i savjetovao mi da se obavezno odazovem pozivu(…)

Ulazim kod Gaja u kancelariju i pozdravljam kao i ranije kad bismo se slučajno sreli na ulici. Ne odgovora na moj pozdrav, već duboko zavaljen u fotelju iza pisaćeg stola kaže da mogu sjesti… Pošto je zadovoljio zakonsku formu i upoznao da kao svjedok ne smijem lagati, te kako laž povlači zakonsku odrednicu koja me može teretiti za lažno svjedočenje zatvorom u trajanju od šest mjeseci, obraća mi se sljedećim riječima:

„Čikiću, pazi dobro kako se ponašaš, od današnje tvoje izjave zavisi tvoj dalji život. Ja sam moćan da te na tu stolicu dovedem i u svojstvu optuženog. Dajem ti šansu da budeš samo svjedok, u protivno, nek ti je Bog u pomoći”.

„Gajo, ti znaš dobro da sam ja čovjek vjernik i da mi je lagati najstrože zabranjeno. Vidim da i zakon kojim mi prijetiš nalaže isto, čak je i kaznu zatvora propisao za lažno svjedočenje. Sigurno ću govoriti samo istinu”, rekoh sasvim mirno i pribrano.

Gajo nastavi: „Šta ti znaš o ovim ljudima?” i nabroja imena onih koji su hapšeni zbog „nasilnog” stvaranja države Sandžak. „Ti si bio na raznim sastancima i sjedeljkama, i visoko si bio jedno vrijeme u organima SDA”.

„Sve što znam o tim ljudima jeste da su to pošteni i fini ljudi koji su pokušali na demokratski način, organizovanjem u političku partiju, da se izbore za elementarna ljudska prava naroda kojem i ja pripadam. Nikada nisam čuo od bilo koga iz stranke da je govorio o takvom nečemu za šta ih sada vi teretite. Apsolutno ne vidim ni jedan valjan razlog da se ti ljudi drže u zatvoru i da se nad njima provodi do sada neviđen teror”, saopštih sasvim mirnim i tihim glasom.

Ovakva moja izjava ne ostavi Gaja mirnog već dreknu koliko ga je grlo nosilo: „Znaš li ti da sam ja u mogućnosti da te dovedem do stanja da cviliš kao kuče i da moliš pomoć i milost od mene”.

„Dobro znaš, Gajo, da se ja samo Allaha bojim i da se samo Njemu za pomoć obraćam i da samo od Njega pomoć tražim.”

„Dobro, reče Gajo i obrati se dvojici advokata. Da li oni imaju kakvih pitanja. Oba advokata uglas odgovoriše da nemaju šta više pitati i da se ove moje riječi unesu u zapisnik kako bi ga oni potpisali.

„Šta imaš još reći, Čikiću?, upita me Gajo.

„Gajo, ti znaš dobro mene i moju porodicu. Znaš da sam ja imao povredu oka i da sam sedam puta u Berlinu i jednom u Beogradu operisao oko, te da sam zbog očiju penzionisan i da imam pravo na pratioca. Dobro znaš da zbog prirode moje bolesti ja imam uvijek otvoren nalog za bolnicu grada Beograda u bilo koje vrijeme, ako samo primijetim neke promjene na ovom koliko – toliko zdravom oku. Takođe, ti znaš da sam ja vjernik i da je mene strah jedino Allaha i da se ja ne mogu lahko prepasti. Sve ovo što mi ti prijetiš nikada normalan čovjek ne može nada mnom provesti. Ti si zbog zakona i ti treba da ga štitiš, a ne da ti budeš taj koji će ga kršiti. Bujrum, Gajo, palo te je pa radi sve što možeš, samo ne znam dokad ćeš. Svaki silnik ima svoj kraj, pa i tebi i ovoj nepravdi koju provodite kao državni teror nad Bošnjacima sigurno će doći kraj. Svaka sila postoji do određenog vakta”.

„Zapamtit ćeš ti Gaja dobro”.

Ovim riječima Gajo završi moje „svjedočenje” upozorivši me pri tom da slučajno ne razgovaram sa ovim advokatima koji su prisustvovali saslušanju. Naravno da nisam poslušao, već sva trojica napustismo njegovu kancelariju i odosmo skupa na kahvu. Zadovoljni, Adil i Velija mi rekoše da se nemam čega bojati i da ne postoji nikakva šansa za moje hapšenje, mada ima dosta izjava određenih ljudi koji me pominju prilikom saslušanja u istrazi, ali da to nije dovoljno za moje hapšenje. I sam sam imao isto razmišljanje, ali sad tek vidim da nismo bili u pravu. U ovim mojim razmišljanjima prođe onih pola sahata i ponovo uđoše ministar i njegov pratilac kod mene u ćeliju.

„Šta si odlučio, Čikiću?”, upita ministar prije nego i sjede na stolicu.

„Hvala vam lijepo, ministre, rekao sam vam u startu da me je više strah Allahovih kazni i mučenja nego vaših. Nikada pri ovoj pameti neću prihvatiti tako nešto. To bi bio moj kraj. Izgubio bih kako Ovaj tako i Budući svijet, tražite nekog drugog za tako nešto”, rekoh sasvim mirno, trudeći se da ne budem provokativan. A mir osvaja i daje utjehu.

„Sam si sebe potpisao presudu, Čikiću”, reče mi ministar ostajući zbunjen mojim odgovorom i ne razumijući povode odbijanja onog što mi je on nudio.

 
 

Dajte mu najjaču dozu „engleza
 
Dok su dželati odmarali pijući i pušeći, sve vrijeme su vodili tako vulgaran razgovor među sobom da sam, doista, samo zahvaljujući praznom stomaku koji sam tada imao izdržao sve to slušati, a da ne povratim od muke. Psovali su i vrijeđali tako drsko i bezobzirno da je to bilo strašno slušati. To takvo krvničko šenlučenje potraja oko desetak minuta, kada se prolomi pijani glas koji zapovijedi:

,,Ustaj!” Bila je to nova naredba.

Polahko ustadoh. Jedva sam stao na otekla stopala, iz kojih je bez prestanka tekla neka čudna ljepljiva tečnost, pomiješana sa krvlju. Teško stojim na nogama, mislim da ću se svakog trenutka srušiti. Osjećam strahovit bol u tabanima. „Okreni se prema zidu, nasloni se raširenim rukama na zid, odmakni se nogama od zida koliko god možeš i nasloni glavu čelom na dasku”. Daska je bila u visini mojih ramena. S mukom zauzeh položaj koji je bilo tražen od mene. Zaista je trebalo uložiti ogroman napor da se zauzme traženi položaj. Bol u rukama i tabanima bio je sada još jači, valjda od težine mog tijela i oteklina po udaranim mjestima, tako da sam imao osjećaj da će mi svakog trenutka pući i tabani i dlanovi.

„Dajte engleza”, začu se ponovo isti glas koji odmah nastavi: „Najjaču dozu, znate gdje treba”.

Strahovit bol koji pogodi moje testise popraćen nekim čudnim zvukom izazva nekontrolisano grčenje mišića na tijelu i odvoji me od poda. Svom silinom sruših se potrbuške na pod, okrenut licem prema tlu. Samo što se nađoh na podu začuh isti zvuk i osjetih strahovit bol po nožnim zglobovima koji je udarao direktno u mozak.

Elektrošokovi. To je englez, shvatih o čemu se radi. Bol koji sam dobio od elektrošok uređaja bio je mnogo jači od udaraca palicama. Sada su primijenili kombiniranu tehniku mučenja, naizmjenično palice i elektrošok aparat, po cijelom tijelu, od sljepoočenica i vrata pa do prepona, genitalija, butina i svih mjesta na kojima su najizraženiji nervni završeci. Udari elektrošokovima su rađeni tek onda kad bih stao u poziciju koju sam već opisao, tako da me svaki udar koji bi zadali bacao svom težinom na pod. Posebno često su koristili udare na genitalije, kako ne bih više mogao praviti mudžakedine, što su govorili dok bi izvodili seansu nada mnom. Ovakav postupak ponovili su više puta, ne dajući mi vremena ni za kakav predah. Kada su izvršili procjenu da bi mogli započeti sa ispitivanjem, naredili su da stanem uza zid, licem okrenut prema njima i jakim reflektorima. Jaka svjetlost reflektora zadavala mi je ogroman bol. Suze u potocima od jake svjetlosti teku niz moje lice. Jedva stojim od bola u očima, prvi put poslije operacija na očima preživljavam istu bol. Svjetlost reflektora dodatno mi je komplikovala i onako tešku situaciju. Instinktivno i refleksno, očni kapci se zatvoriše mimo moje volje. S mukom sam pokušao da ih otvorim, dok su niz obraze suze tekle potocima. Nije to bio plač, to su bile suze koje su izazvane jakom svjetlošću.

Vidjevši na mom licu bol koji je izazvao reflektor, a valjda prvi put čuše od mene jauk, otkriše tačku gdje sam najslabiji. Onaj kojeg su zvali Kornjačom, pošto primijeti moju reakciju, naredi:

„Donesite mu naočare, sunčane. Vidite li da ga ovo svjetlo muči više nego elektrošokovi i pendreci? A on ima i problema sa očima, pa dajte mu sunčane kako bismo lakše razgovarali!”.

Dok sam jedva stajao uza zid, ne mogavši otvoriti oči, osjetih nečije ruke na obrazima i naredbu da otvorim oči, i dok sam shvatio šta se zbiva sa mnom, neko me čvrsto uhvati za glavu i na očima mi se nađe neka čudna sprava koju svezaše na mom zatiljku. Pokušah da zatvorim oči i tek tada ustanovih da nisam u stanju to uraditi, već me strahovit bol očnih kapaka spriječi u toj namjeri. Shvatim da je to specijalna naprava koja ne dopušta da se zatvore očni kapci, a koja na krajevima ima male zupce koji onemogućavaju zatvaranje kapaka i pri svakom takvom pokušaju izazivaju njihovo krvarenje. Jedva stojim od silnih udaraca, a sada još sa ovim belajem na očima. Svjetlo reflektora upereno u moje širom otvorene oči zadade do tada neviđenu bod. Svjetlo od reflektora razbija moj nervni sistem, suze teku potocima i jedva držim koncentraciju. Padam od bola u očima. Ne mogu podnijeti svjetlo koje nanosi neopisivu bol. Dižu me i ponovo stavljaju uza zid, pri tom udarajući pesnicama po leđima, stomaku, grudima.

„Gdje ti je Allah, vjerniče, da ti pomogne?” Ovdje Boga nema, vidiš li, kukala ti majka? Pričaj, pričaj, il’ ćemo te ubiti”.

Ove riječi vratiše mi punu snagu i dovedoše do toga da nestade ama baš sve muke i boli koji sam do sada osjećao. I oči me prođoše od ovih riječi (…)

Prilično dugo su nada mnom prosipali svoju silu i krvničko umijeće, sve dok se nisu umorili. Ležao sam sav obliven krvlju po golom tijelu. Prosuše na mene kantu hladne vode i narediše mi da stanem uza zid i svi izađoše vani. Ponovo ostadoh sam, sav krvav i crn po čitavom tijelu, što od elektrošokova, što od pendreka i raznoraznih udaraca koje sam dobio od krvnika. Ostavši sam pokušah da sjednem kako bih se malo odmorio, ali u zidu iza moji leđa začuh kao neko udara po nekim čeličnim pregradama i glas koji kao da je dolazio iz same sobe.

„Ne sjedaj, balijo, zidovi su providni i mi te svakog trena gledamo!”.

S mukom ustadoh i počeh osjećati hladnoću. Tek sada sam osjetio zimu koja je vladala prostorijom. Pošto sam sve vrijeme bio potpuno go, sobu u kojoj u me mučili držali su namjerno hladnom kako bi i na taj način utjecali i vršili torturu nada mnom. Po izlasku iz zatvora od drugih uhapšenih sam čuo da su njihove sobe za mučenje bile izuzetno tople, a oni obučeni i zakopčani do grla kao bi ih mučili žeđu. Dakle, to su bile prostorije opremljene uređajima pomoću kojih su mogli praviti različite temperature. Mogli su prostoriju držati hladnom kada je to njima trebalo, a također su mogli stvarati jako visoke temperature, zavisno od njihovih procjena. Tako stojeći, drščući od hladnoće, ostao sam sam oko pola sahata, i ako sam pomom biološkom sahatu još mogao pratiti protok vremena, mislim da je već počeo i treći dan mojih patnji i stradanja. Nisam ima predstave koliko će još ovo sve trajati.

Slomljen sam i krvav, sa strahovitim bolovima u očima. Svjetlost reflektora razarajuće djeluje na moj mozak. Glava, lobanja, ma i kosa me boli. Zujanje u ušima stvara mi pritisak u glavi. Strašno! Riječi su nemoćne opisati to stanje. Ne dao dragi Bog takvo nešto više nikom kao iskušenje. Mislio sam da ću se svakog trenutka raspasti i pretvoriti u najsitnije dijelove atoma.

Naivna predstava crnogorskog režima

Povodom hapšenja grupe aktivista SDA „Monitor” je objavio uvodnik pod naslovom „O razbijanju države” u kojem se navodi i ovo:

„ Crnogorski mediji su izvijestili da je otkrivena organizacija od 12 Muslimana, uglavnom prvaka stranke SDA, čiji je cilj nasilno otcjepljenje Sandžaka od Srbije i Crne Gore. Po tvrdnji same policije ova grupa nema podršku ostatka crnogorskih Muslimana. Oružje kojima je grupa namjeravala da ostvari cilj policija je zaplijenila, a TV Crne Gore pokazala javnosti. Ono se sastojalo od tri puškomitraljeza, 13 automatskih pušaka, dvije zolje, nešto bombi, jedne radio-stanice, nekoliko primjeraka revije „Sandžak” i jednog primjerka nedjeljnika „Monitor” sa slikom srušenog mostarskog mosta na naslovnoj strani. Među opasnim oružjem koje se može upotrijebiti u dokaznom postupku nije se našao nijedan primjerak novina „Pobjeda”, „Borba”, „Politika” (a prodaju se na istim kioscima na kojima i „Monitor”) i nijedan televizor, koje su uhapšeni politički prvaci nesumnjivo, bez povremeno, čitali, odnosno koristili.

Ovakva naivna TV predstava crnogorskog režima ima podmukli politički cilj. Da se satanizuje čitava jedna nacionalno-konfesionalna grupa, a ideji međuetničke i međukonfesionalne tolerancije i suživota Crnogoraca, Muslimana i Albanaca u zajedničkoj domovini Crnoj Gori, za koju se zalaže naš list, još jednom da konotacija izdaje. A takođe i da se kompromituje ideja o samostalnoj Crnoj Gori, njenim dovođenjem u istu ravan sa apsurdnom idejom o Sandžaku kao muslimanskoj fundamentalističkoj državi”.

 
 

  Prva posjeta

 

Velika hladnoća koju osjećam natjera me da otvorim oči. Ništa ne vidim osim crnila. Bože, pa nije valjda da sam vid potpuno izgubio, pomislih i počeh pipati oteklim, prebijenim i promrzlim prstima oko sebe. Osjetih nešto mehko ispod prstiju i zaključih da ležim na jednom ćebetu i da imam još jedno koje me pokriva. Gdje se nalazim, kakva je ovo prostorija, kada sam ovdje doveden, zbog čega sam tu, koliko dugo ću biti još tu, pitanja su na koja nisam u stanju odgovoriti? Crnilo koje se širi oko mene dovodi me do zaključka da sam, doista, izgubio vid. Nisam u stanju, ama baš, vidjeti ni najmanje tragove svjetlosti. Bolna sjećanja i bolovi koji se šire čitavim tijelom i strašni bolovi u očima. Šta je sa mnom? Gdje se nalazim? Pokušavam da se sjetim gdje bih to mogao biti. Povezujem misli. Slika klanja i silovanja mojih najdražih ponovo titra pred mojim očima. Sjećam se i udarca nogom u predjelu grudi. Ali tamo je bilo svjetla, a ovdje je potpuno crnilo i mrak.

Mora da sam u nekoj ćeliji. To je jedini logični zaključak koji sam mogao donijeti u tom trenutku.

Dakle, nalazim se u ćeliji nekog zatvora, bez vida, promrzao i prebijen do te mjere da me svaki dio tijela boli. Polahko prebiram po sjećanju, vršim rekonstrukciju događaja. Slažem kockice. Povezujem događaje. Strašno, ali suočavam se sa surovom stvarnošću. Zaključujem da moram biti realan. Realnost jeste najružnija stvar u životu, ali onome ko je ispravno sagleda i razumije daje pravilno prosuđivanje i razmišljanje. Nema mi druge, prihvatam bolnu istinu, zahvalan Gospodaru, pokoran, ali samo Njemu. U neprijateljstvu sa zločincima, ali bez trunke mržnje. Nisam naučen da mrzim, vjera kojoj pripadam prožeta je ljubavlju. Ljubav je univerzalnog karaktera svojstvena čovjeku, samo neljudi mrze(…)

Zveket ključeva ispred moje ćelije me iznenadi. Uslijedilo je škljocanje brave i naglo otvaranje vrata. Svjetlost koja prodrije u ćeliju izazva strašan bol u mojim očima i izmami bolan krik koji se ču, a da ga ja, doista, nisam mogao kontrolisati. Svjetlost koja je dolazila od otvorenih vrata nagna me da poklopim oči i sjednem od bola.

„Ustaj, majku ti tursku j…. Šta se praviš i pretvaraš ovoliko vremena?! Ustaj, imaš posjetu”, začuh glas koji je odavao hroničnog alkoholičara. Promukao i mrzovoljan, isti glasa nastavi: „Idi, majku ti j…., šta se praviš lud? Idemo prvo na razgovor, pa onda na posjetu. Polazi, Turčine!” Lagahno pođoh u pravcu svjetlosti i kako izađoh, jutarnja svjetlost me obori na koljena, što izazva bolni jauk.

„Šta se dereš, majku ti tursku, šta se pretvaraš? Sad ću te ja palicom natjerati da trčiš!” Istog trenutka osjetih snažan udarac po leđima, za njim je uslijedio još jedan, pa još jedan. Ne znam da li je bilo još udaraca, jer bol koja se pojavila u očima bila je toliko jaka da nisam više obraćao pažnju na udarce. Nađoh se na koljenima. Bolne i otečene dlanove stavih preko očiju i tako ublažih svjetlost. Polahko ustadoh i krenuh nasumice nekoliko koraka, sapletoh se i padoh svom silinom na tlo. Pad koji je bio jako bolan dovede me do ivice strpljenja.

„Šta se dereš? Životinjo jedna? Pomozi mi! Vidiš li da nisam u stanju sam ići?” dreknuh iz sveg glasa na životinju koja me udara. (Kasnije sam saznao da je to bio komandir Petrović). Divljački me uze ispod pazuha, podiže i poče voditi za sobom. S mukom sam koračao pored njega. Nestanak jakog blještavila ispred mojih očiju dade mi do znanja da smo ušli u neku prostoriju.

„Evo ga, to je onaj što je htio državu Sandžak. Gledaj ga kakav je, jedva hoda, a čini mi se i da ništa ne vidi”, obrati se Petrović onom u čiju me sobu uveo.

„Ja sam Luka Bulatović, upravnik zatvora, Čikiću”, začuh poznati glas čovjeka koga sam dobro poznavao i sa čijim sinom sam bio dobar prijatelj. Poslije kraće pauze Luka nastavi: „Ti si uhapšen i nalaziš se u bjelopoljskom istražnom zatvoru. Optužnica protiv tebe je dosta teška i od nas zahtijevaju da budemo strogi prema tebi. Danas je četvrtak i imaš posjetu. Došli su tvoji da te obiđu. Posjeta će trajati samo tri minute ako se budeš fino ponašao i ne budeš puno pričao; u protivnom, dužan sam da ti prekinem posjetu. Ne smiješ ih ništa pitati i moraš im reći da si dobro. Razumiješ li me što ti govorim? Ne smiješ im ništa pričati o tome gdje si bio i šta ti se desilo, niti njih bilo šta pitati. Samo im kaži da si dobro. Razumiješ li me šta ti govorim? Za desetak dana ćete pregledati i zatvorski doktor.” Ovim riječima Luka završi svoje obraćanje.

„Luka, primjećuješ li da ja ništa ne vidim? Ti dobro znaš kakve sam ja imao probleme sa očima i da sam ja teški, stopostotni invalid već skoro petnaest godina. Nisam u stanju sam boraviti u sobi, čovječe? Koji je danas dan, koji je datum?” prijateljskim glasom upitah Luku.

„Danas je četvrtak 10. mart 1994. godine, osam je sati ujutro! Tvoji već sat vremena čekaju da te vide. Prvo ćemo tebe uvesti u prostoriju za posjete pa ćemo onda i njih pozvati. Ako želiš da imaš sljedeću posjetu, pazi dobro kako se ponašaš. Samo govori da si dobro, a u posjetu ti je došao i drug Vesko. Ne vjerujem da će ti ikad više doći”, kao za sebe da reče pa nastavi: „Došli su ti otac, majka i žena.”

„Hajde, bando, idemo i pamet u glavu, čuo si upravnika”, začuh Petrovića, koji se bješe uvjerio da doista ne vidim i ne mogu sam hoditi, te me uze ispod pazuha i povede u sobu za posjete. Smjesti me na klupu da sjednem, još jednom saopštivši da budem pametan, i posla neke momke da uvedu moje da me vide. Majka me prva prigrli i plačnim glasom upita kako sam. Babko mi priđe odmah poslije nje i prvi put u životu osjetih da plače. Vesko me bratski zagrli i dok me ljubio, nije mogao sakriti bolne uzdahe, zbog stanja u kojem sam se tada nalazio. Nemoćan da mi pomogne, slomio ga je susret sa mnom. Bespomoćnost u datom trenutku ljude čini tužnim i zabrinutim. Rabija, moja supruga, posljednja priđe, dostojanstveno i odvažno me zagrli i poljubi. „Budi hrabar i izdrži, sve će ovo, ako Bog da, brzo proći! Kako si?” Srce mi se stegnu od boli. Pa za ime dragog Boga, odakle joj ovolika snaga da poslije svega što je prošla ovako nastupi? Čudom sam se čudio njenoj odvažnosti. Pa je li moguće da je ovoliko hrabra i izdržljiva? Poslije svega onog što je kao muhadžir preživjela, počevši od Čajniča pa do njenog odlaska u Skoplje da obiđe roditelje, i naše svadbe. Njeno dostojanstveno držanje i odvažan govor povrati mi samopouzdanje i ja odlučno kazah da sam dobro i da je sve u redu, pri tom pitajući kako su oni. Svi uglas rekoše da su dobro i tako se posjeta završi. Isuviše kratko i nenadno prođe ova prva posjeta. Ipak, dobio sam odgovor na pitanje gdje se nalazim. Sada sam znao da sam u istražnom zatvoru u Bijelom Polju. Nažalost, posjetu nisam uspio iskoristiti da saznam bilo šta novo, a u vezi svega što me je snašlo. Jedino dobro koje smo vidjeli od ove posjete sadržano je u susretu. Vidjeli smo jedni druge. Oni mene kao sužnja, a ja njih kao mučenike. Posjeta je bila još jedan šok, kako za mene, tako i za one koji su me došli posjetiti.

Petrović me ponovo vrati u ćeliju vodeći me ispod pazuha, dok je u drugoj ruci nosio ceger koji su mi moji donijeli. Zaključa iza sebe vrata i izađe bez riječi. Nađoh se ponovo u mraku.

Eh, dobro je, rekoh samome sebi. Kao prvo dobro od ove posjete jeste činjenica da sada znaš, da nisi totalno izgubio vid. Istina, vid ti je dosta oštećen i jako slabo vidiš, ali, hvala Bogu, još vidiš. Drugo, vidiš da se Rabija drži kao muško i da ti je priredila prijatno iznenađenje, da je mnogo čvršća i hrabrija nego što si mislio. Treća stvar, vidiš da su ti i roditelji dobro i da se i oni dobro drže. Četvrto, evo i Vesko ti je došao, znači da ti je doista iskreni prijatelj. Sada kada si dobio odgovore i riješio se nekih briga i problema koji su te danima mučili, daj da vidimo šta su ti tvoji donijeli. Otvorih ceger i napipah veliku plastičnu bocu koja je bila još topla, otvorih je i prinijeh ustima, okusih toplo mlijeko, vareniku. Bože, pa ove ljepote, lijepa mlijeka. Ruka krenu dalje po cegeru i napipah toplu tepsiju. Pita, i to burek. Uzeh nekoliko zalogaja i još koji gutljaj mlijeka i zasitih se. Iako nisam danima jeo, uopšte nisam osjećao glad.

 
 

  Odlazak kod ljekara

 

Pored neviđene informativne blokade i fašističkih izvještaja državnih medija Srbije i Crne Gore, bilo je hrabrih pojedinaca koji su željeli pisati istinu. Monitor, Liberal, Ljiljan, Glas Sandžaka, humanitarne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava sa velikim zadovoljstvom dočekale su reakciji mog roditelja. Kako domaća, tako i međunarodna javnost, bili su upoznati sa mojim slučajem. Do ovog trenutka, zbog svog neznanja i straha, koji je tada vladao među bošnjačkim narodom u cijelom Sandžaku, bapko je u dogovoru sa ostalim članovima porodice donio odluku da se ne oglašava povodom mog hapšenja. Takva odluka išla je na ruku mojim dušmanima, tako da su nesmetano mogli da nadamnom provode sva zlodjela koja sam morao do sada podnositi i izdržavati.Već sljedećeg četvrtka u Monitoru je izašao članak mog bapka, koji je promijenio situaciju svih nas dvadesetjednog uhapšenika. Naravno, zatvor je zatvor i sama pomisao da si lišen slobode izuzetno teško pada svakom čovjeku. Ali, uslovi pod kojim se robuje su različiti i tu postoje velike razlike. Kad čovjek posjeduje neku krivicu kod sebe, pa i kad dopadne robije, svjestan svoje krivice lakše podnosi robiju. Ali, kada je čovjek svjestan da pri sebi nema nikakve krivice i da je ispravniji, pošteniji i čestitiji od svih onih koi su ga proglasili navodno krivim, to strahovito teško pada i pogađa dušu(…)

Poslije ovih posljednjih događaja, hvala Gospodaru, ja sam se oslobodio glavnih briga i noćne more. Sada sam samo razmišljao o sebi. U pitanju je samo moja sudbina, zbog moje nekooperativnosti sa DB, samo ja ispaštam. Hvala Gospodaru svemira veličanstvenog, pa sam ostao čovjek. Svaka druga opcija u konkretnom slučaju bila bi ravna vječnom ništavilu. I tada, početkom mjeseca jula, donio sam jasnu odluku: mogu me ostaviti bez vida i učiniti potpuno slijepim, mogu mi dati 20 godina robije, mogu me prebijati i mučiti raznim metodama i od mene napraviti stopostotnog invalida, kako slijepa tako i nepokretna, ali sam bio siguran da više nikada neće biti u situaciji da me naprave ludim i svojim saradnikom. Mogu mi ubiti sina, ženu, mene, prebijati kosti, izluđivati, praviti ono što im naum padne, ali nemaju šanse, kada dosad u tom nisu uspjeli, što im je, izgleda, bio glavni i jedini cilj prilikom mog hapšenja (…)

Negdje polovinom jula kao reakcija bapkovog teksta u Monitoru, koji su prenijeli i drugi mediji, a pod pritiskom međunarodnih i domaćih humanitarnih organizacija i diplomatskog kora u Beogradu i velikog pritiska Međunarodnog Crvenog krsta, sud donosi odluku da mi omoguće pregled očiju u Podgorici. Pravi i ispravni potez u datom trenutku, kauzalitetom povlači niz ispravnih događaja, a da mi toga nismo ni svjesni. Stvari se same od sebe ređaju.

Rano tog jutra po mene dođoše Milko i Duško te me saopštiše da imam zakazan pregled kod dr Jovovića. Sačekaše dok se ja obukoh i pripremih za put i dok su me vodili u zatvorsko dvorište, prema plavoj zastavi 101, počeše praviti dogovor i tražiti od mene obećanje da neću bježati, a oni bi mi zauzvrat skinuli lisice. Dobro su znali da nisam u stanju potrčati ni nekoliko metara, ali su na taj način željeli pokazati svoj položaj koji su u tom trenutku imali nadamnom. Odgovorih im da hoću da bježim i ako mi ne stave lisice na ruke, neću sa njima ići niti ću pristati na pregled. Objasnih im da je to zbog toga što su do sada prilikom moja dva odlaska kod doktora u bjelopoljsku bolnicu obavezno koristili lisice kako bi me što više podcijenili, a i mojoj sestri koja radi u istoj bolnici i koja bi me gledala u takvom stanju nanosili ogromnu bol i patnju. Tek kada su mi stavili lisice na ruke sjeo sam u zadnji dio auta i polahko pođosmo na put. Riješio sam da ovu priliku iskoristim maksimalno i da dopunim baterije za dalji boravak u zatvoru. Sve vrijeme sam maksimalno koristio da koliko-toliko osjetim civilizaciju. Put za Podgoricu obavezno je zahtijevao prolazak pored moje kuće. Rodnu kuću, topli roditeljski dom nisam vidio već skoro pet mjeseci. U istom gradu, a tako daleko. Vid da prepoznam ognjište u tom trenutku mi i nije bio potreban. Osjetih blaženstvo mahale Kule i toplinu doma. Zamolih da stanu pred moju kuću kako bih bar nakratko osjetio blizinu roditeljskog i svog doma. Doista zaustaviše vozilo ispred moje kuće. Iako nisam mogao vidjeti kuću, avliju, osjetih u duši mir i spokoj, pomiješan sa toplinom. Jadna majka je u tom trenutku bila u avliji i kada je ugledala plavu milicijsku zastavu dotrča do nje. Pritrča do auta, otvori vrata, nježno me zagrli i poljubi. Osjetih suze na njenim obrazima, tiho je plakala. Šaputala je nježnim glasom i tepala mi. Nikada je nisam jače zagrlio. Čovjek nauči cijeniti vrijednost roditelja pošto ih izgubi. Nažalost, tako je i sa zdravljem, slobodom… Nikada se dijete ne može odužiti roditeljima. Ovakvi susreti i rastanci majkama posebno teško padaju. Kako je to uzvišeno ime, majka?! Bože moj, oprosti grijeh i pokrij sramote mojim roditeljima. Njihova ružna dijela promijeni u dobra i obraduj ih džennetom.

Nikada neću zaboraviti ovaj susret, zato sam zahvalan Milku i Dušku. Susret je trajalo svega par minuta i mi nastavismo dalje put. Odnos ove dvojice tokom cijelog puta bio je korektan. Čak smo zastali na Miocki i svratili u kafanu da popijemo piće, s tim što su od mene tražili da u kafanu uđem bez lisica. Ispunio sam im zahtjev i dozvolio da mi skinu lisice. Poslije više mjeseci popio sam dvije kahve zaredom. Čak su mi velikodušno ponudili, ako hoću da popijem i nešto jače i žešće, što sam ja naravno odbio i zahvalio im se na časti. Zaista su bili maksimalno korektni…

Dok su me vodili ispod ruku prema Očnom odjeljenju čuo bih od strane onih pored kojih smo prolazili negodovanje i psovanje komandira, kako ih nije sramota da ovakvog čovjeka drže u zatvoru. Oni nisu imali pojma ko sam ja, vjerovatno su se sažalili na izgled koji sam imao tih dana i mjeseci. Konačno uđosmo i kod doktora. Samo što me još dok sam sa vrata ulazio u njegovu ordinaciju vidio (znao je o kome se radi jer je ranije bio obaviješten kako bi nam zakazao termin), bukvalno zaurla iz tamnog kutka ordinacije:

„Odvežite čovjeka, budale jedne! Kako vas nije sramota da mu stavite lisice na ruke? Ima li išta ljudskog u vama? Vidite li u kako jadnom stanju se nalazi taj čovjek? Kakva je ovo država kad ovakve bolesnike drže po zatvorima? Dabogda u Jadran propala ako je ovaj čovjek može srušiti! Onda ne treba ni da postoji. Sramota! Sramota jedna ! Bruka za mene i sve doktore u Crnoj Gori! Kako da niko do sada nije reagovao da se ovaj čovjek pusti na slobodu”?!

A onda se blagim tonom obrati meni, ponudivši mi da sjednem. Naredi da me odvežu i da napuste njegovu ordinaciju i sačekaju nalaz u čekaonici ispred vrata. Njegov gest unese svježinu, nadu u bolje.

U kratkim crtama upoznah doktora sa svim što sam do sada preživio i sa čime sam se morao susresti posljednjih mjeseci. Nije mogao vjerovati sopstvenim ušima, a bogme ni očima, šta je sve na meni vidio. Pošto je ispred sebe imao kompletnu ljekarsku dokumentaciju od strane četiri najjača profesora Beogradskog univerziteta i nalaze iz Berlina, od čuvenog dr Zenlera, i bio dobro upoznat sa mojom historijom bolesti, ote mu se iz usta bolah uzdah. „Dobro, čovječe, pa kako možeš stajati na nogama, kako si uopšte u stanju u pričati sa mnom? Ni u medicinskoj literaturi nisam naišao na takav slučaj”.

Dosta dugo je posmatrao mene i moje oči, ali tek kada je izmjerio očni pritisak na desnom i lijevom, reče: „Pa ovoliki pritisak u svojoj skoro četrdesetgodišnjoj službi nikada nijesam izmjerio. Po svim medicinskim spoznajama lijevo oko je do sada trebalo da ti se od jačine pritiska bukvalno raspadne, a desno oko mora se pod hitno operisati”.

Doktor mi dalje objasni da će mi dati određene kapi kojim ću liječiti upalu i da će on tražiti da me hitno prebace na ležanje u nekoj očnoj klinici. Nažalost, ni takav nalaz najčuvenijeg crnogorskog očnog doktora ni sud ni zatvorske vlasti nisu prihvatili i ja sam još skoro punih sedam mjeseci proveo u zatvoru.

 
 

Linč u režiji policije

 

Umoran i pospan kasno uvečer stigoh u ćeliju. Sam sa bolom u očima koji je postao vjeran moj pratilac, utonuh u misli. Riječ dr Jovovića tjeraju na razmišljanje. Moram racionalno promišljati, biti realan. Šta ako sasvim oslijepim? Kako da provedem ostatak života u potpunom mraku? Postavih sebi jedno od najbolnijih pitanja u životu. Ibrahime, šta ti je sve ovo trebalo? Da li baš niko među bjelopoljskim muslimanima nije imao preči od tebe da se pokuša organizovati i instalirati SDA? Zar si ti morao biti onaj koji će ići od čovjeka do čovjeka i tražiti ljude da se politički organiziraju? Vidiš li da sada niko iz toga naroda i ne pokušava makar da te posjeti dok se ovako patiš u zatvoru? Da ti nije roditelja, žene, sestre i braće ne bi ti imao ko doći u posjetu. Sjetih se osnivanja stranke njihove opuštenosti i neshvatanja prave situacije. Pošto su na kućnim sjedeljakama, koje su održavane u tajnosti u navodno uglednoj kući bjelopoljskog intelektualca, aktiviste DPS-a i lokalnog čelnika te stranke, izabrali ženu predsjednika Narodne strane za Bijelo Polje na funkciji na kojoji nije mogla nikako biti izabrana bez glasova odbornika SDA, stvari su krenule u pogrešnom pravcu. Tada su za uzvrat dobili kancelariju, koja im je po zakonu pripadala u zgradi Skupštine opštine i podijeljeno im je još par minornih mjesta u strukturi vlasti opštine. Kada je nekolicina njih posjedala u klupe Skupštine Crne Gore, kao poslanici bošnjačkog naroda, te su dobili ono što nisu bili kadri ponijeti, (kako intelektualno tako i moralno), te počeli razmišljati u pravcu egocentrizma i samoobmane razmišljajući kako će takva situacija vječno trajati. Onog momenta kada su osjetili slasti prividne moći, novca i vlasti, počeše glumiti i izigravati prave prdonje. Ograničeni do bola, a egoisti u dubinama svojih duša, prepustiše stranku kadrovima koje im je vješto poturi DB. Kratkovidna stranačaka politika, lični interesi, glupost i neznanje dovedoše do istiskivanja čestitih ljudi iz stranke, te postavljanja ubačenih elemenata DB na čelne pozicije gradskih i stranačkih odbora. Tom prilikom visoki operativac Državne bezbjednosti zasjede za predsjednika najjače i najbrojnije bošnjačke opštine na sjeveru Crne Gore. Nažalost, iako je među ubačenim bilo čak i onih koji nisu bili u stanju sačuvati čak ni vlastitu porodicu, sada su takvi jadnici istureni da brane interese bošnjačkog naroda. Među tim poturenim navodnim kadrovima bilo je čak i onih koji su zauzimali visoka mjesta u pravosuđu i organima KPJ i bili visoki i ugledni članovi te parije, koji su muslimanskoj sirotinji dijelili i stotine godina robije, novčane kazne i sl.

Šaku iskrenih vjernika koji su doista ušli u ovu utakmicu sa jedinim ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva i života dostojnog čovjeka, izboriti ravnopravan ili par približan status koji su imali Srbi i Crnogorci za narod kojem su i sami pripadali, još prije nego je i došlo do kongresa stranke na perifidan način udaljiše iz stranke. Onog momenta kada sam vidio kako se pljačkaju prve pare koje su u vidu donacija stigle za pomoć stranci, shvatio sam da je ideja definitivno propala. Utakmica koja još nije ni počela, sa timom koji ti sastavi protivnik ni ludom čovjeku ne uliva optimizam. Navijači i domaći teren u takvoj konstelaciji snaga nemaju nikakvog značaja.

Svjestan situacije, skrhan bolom zbog nemogućnosti da bilo šta uradim, čekao sam priliku da se na kongresu obratim prisutnim i da napustim stranku. Na kongresu sam prvi uzeo riječ. U sali Skupštine Opštine u Bijelom Polju proučih nekolio ajeta na arapskom jeziku i prevedoh ih na bosanski, a zatim rekoh i ovo:

„Gospodo, ovo je naš maksimum. Mi dalje nismo kadri voditi narod. Moramo sebi priznati da je ovo naš maksimum, u protivnom prijeti nam propast. Ova prilika samoorganizovanja bošnjačkog naroda na ovim prostorima čeka se skoro sto godina. Nemamo pravo prokockati ovu šansu koju nam Gospodar nudi. Moramo kontaktirati sve one pripadnike našeg naroda koji se do sada nisu kompromitovali, mislim u političkom smislu, i ne gledati na njihova vjerska, već nacionalna ubjeđenja i intelektualne sposobnosti i prepustiti im vođenje stranke. Normalno, to ne bi značilo naš odlazak iz stranke, mi bismo i dalje bili tu i pomagali koliko smo kadri pomoći. Sada se, gospodo, vodi politika, i to sudbinska politika, sada se rješava stanje našeg naroda za narednih sto godina. Moramo prevazići lični egoizam i egocentrizam. Treba dosta mudrosti i oratorskih sposobnosti, poznavanja filozofije i sličnih vještina pa biti partner Đukanoviću, Maroviću, Bulatoviću i njima sličnim u predstojećim nam pregovorima, kako sa njima tako i sa predstavnicima međunarodnih institucija”.

Iako nisam uspio dovršiti svoje izlaganje do kraja, jer je nastala opšta pobuna i dreka naših novopečenih stranačkih prdonja zamračenog uma zbog prividne vlasti koja ih na brzinu opi i uljulja zahvaljujući određenim privilegijama koje dobiše preko noći, bio sam zadovoljan što sam rekao onošto sam mislio i što se poslije svega ovoga mogu mirne savjesti od njih distancirati i povući iz stranke. Kada sam napustio salu Opštine i plačući otišao kući, padao je snijeg kao iz rukava. Da li je to bilo slučajno ili ne, nije ni važno, ali se sjetih one narodne: Ne pada snijeg da pokrije brijeg već da divljač pokaže svoje tragove.

Nakon kongresa, zahvaljući mom obraćanju na mene je organizovano i sistematski krenuo linč, dirigovan od strane DB. Linč i moralna diskreditacija, mene i mog političkog stajališta, potpomognuti na prvom mjestu glupošću ovih iz stranke (koje samo uzgred spomenuh), najbolniji su period mog života. Samo zahvaljući svijesti o Gospodaru, te činjenici da se On ne može prevariti izdržao sam te udare. U tim napadima posebno su prednjačili ubačeni elementi DB, potpomognuti rasturačima i plaćenim slugama dušmansko-fašističkog režima. Glavni pokretač i imperativ ovih neljudi bile su sitne privilegije, koje im je tih dana režim davao. Dželati vlastitog naroda i petokolonaši te privilegije su koristili za lično bogaćenje. Jadni, kratke i plitke pameti, stali su u službu rušenja vlastitog naroda i mog vjerskog, ljudskog i političkog diskreditovanja i daljnjeg djelovanja (…)

Život je pokazao da je glupost napuštanja parlamenta bila olakšavajuća okolnost u korist režima i jedan od nesvjesnih poteza naših lidera. Onog momenta kada je SDA napustila crnogorski parlament širom su otvorena vrata režimu za naše hapšenje. Da smo ’94 godine imali nekoliko poslanika u skupštini Crne Gore nikada se tako nešto ne bi moglo dogoditi. Da se nismo svrstavali na jednu stranu i birali između dva zla. Oni koji su morali znati suštinu zla, a ona glasi: „zlo je zlo” i nema nikakve razlike između većeg i manjeg zla, kako su godinama govorili narodu, nikada niko ne bi pozvao muslimanski narod da glasa za Momira Bulatovića, a protiv Branka Kostića. I jedan i drugi su ratni zločinci i među njima nema razlike, niti se oni razlikuju u mišljenju po pitanju bošnjačkog naroda. Da se stvari olahko nisu ispuštale iz ruku, te da se vodilo računa o vlastitim greškama nikada se ne bi desila ona bruka u parlamentu među našim predstavnicima, pred očima kamera i crnogorske javnosti, i to poslije zatvora, od strane ubačenih nam elemenata još daleke 1992. godine(…)

Mislim da na osnovu sudskih spisa koji više nisu strogo čuvani spisi, ozbiljan historičar koji zna svoj posao i sa ovolike vremenske distance može sa sigurnošću i velikom preciznošću utvrditi kako je teklo to bremenito i teško vrijeme. Nažalost, stanje u Crnoj Gori je slično vremenu devedesetih godina prošlog vijeka. Ni danas 2011. godine iako pokušavaju pune tri godine dobiti uvid u sudske spise, policiske akcije Lim, moji advokati nisu uspjeli u tome. I dvadeset godina poslije genocida nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine, te napaćenog Sandžaka, saborci Slobodana Miloševića u Crnoj Gori i dalje čuče u istim rovovima i pucaju iz njih. Ovoga puta masovna klanja i egzekucije zamijenjene su kontralustracijom i privatnim tužbama za navodne duševne boli.

 
 

   Štrajk glađu

 

Iako je krajnji zakonski rok za podizanje optužnice davno istekao, nikakvih nagovještaja niti znakova, kada bi moglo početi naše suđenje nismo mogli dobiti. Na sva pitanja koja su pravosudnim organima postavljali naši advokati i članovi naših porodica dobijali smo neodređene odgovore, u stilu kako se još određen broj osumnjičenih nalazi u bjekstvu, te kako su nedostupni pravosudnim organima, a da je istraga u toku. Hrabra i neumorna Nataša Kandić, predsjednica ,,Fondacije za humanitarno pravo” sa sjedištem u Beogradu, danima se bori i pregovora sa državnim organima iz institucija izvršne i zakonodavne vlasti, vršeći pritisak i preko sličnih međunarodnih institucija kako bi makar odredila datum početka sudskog procesa. Nataša je rijetki primjer humaniste i borca za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda na intelelektualnom i političkom crnom nebu Srbije i Crne Gore. Kao visoki jablan među intelektualnim šipražjem Srbije i Crne Gore, lavovski se bori za svakog pojedinca koji je dopao u ruke fašističkom režimu i osjetio neljudskost i zulum tadašnjeg državnog terorizma. Posebno interesovanje, iako je tih godina imala pune ruke posla, iskazuje prema meni zbog specifičnosti mog slučaja. Slavko Perović, predsjednik crnogorskih liberala i Žarko Rakčević, predsjednik socijaldemokrata koriste svaku priliku u Skupštini Crne Gore da pomenu moj slučaj i iskažu zabrinutost povodom mog hapšenja. Javno osuđuju policijsku akciju ,,Lim”, te zahtijevaju naše puštanje na slobodu. Par nezavisnih medija koja su tada postojali u Crnoj Gori pišu o meni određene članke sa bombastičnim naslovima: ,,Slijepi snajperista”, ,,Slijepi terorista” i ostale članke sličnog sadržaja, dok državni i režimski mediji, kojih je bilo veoma mnogo, prave tako monstruozne članke o meni da su i mog sina koji je tada imao samo nekoliko mjeseci proglasili opasnim teroristom i mudžahedinom. Iskusna Nataša odmah uviđa pogrešku ovih prvih i zlonamjernost i laž drugih te dolazi lično da me posjeti kako bi maksimalno pomogla moju odbranu. U tom pokušaju, iako je došla u društva dva ambasadora, nije dobila zeleno svjetlo i dozvolu da me posjeti. Uporna, ne odustaje i šalje svoju predstavnicu, mislim da se zvala Antonela Riha. Poslije nekoliko dana Antonela uspijeva dobiti dozvolu, tako da se poslije mnogo truda sastala sa mnom u zatvoru.

I pored svih pokušaja od strane Nataše i Međunarodnog Crvenog Krsta da se prebacim u neku očnu kliniku, kako bih dobio minimum ljekarske njege i pristojnih uvjeta za liječenje i lakše robijanje, državni organi su ostali nijemi i nikada nisu udovoljili takvim zahtjevima. Tih dana su državni organi Crne Gore poslije povratka crnogorskih rezervista sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Crnu Goru, dočekivani sa ogromnim simpatijama i oduševljenjem. Masovni zločini su slavljeni i doživljavani kao velike pobjede. Crkveni velikodostojnici su ubijanje ,,Turaka” (Bošnjaka) proglasili za najveći čin bogoštovlja. Popovi su blagosiljali kame i masovne zločine, a državna televizija u udarnim terminima izvještavala o viteškim pobjedama ,,golorukog srpskog naroda” nad Alijinim bojovnicima, (kako su tada zvali Armiju Republike Bosne i Hercegovine). U vremenu kolektivnog nacionalističkog i šovinističkog ludila ,,nebeskog naroda” život Bošnjaka vrijedio je cijenu metka. Nas više nisu ni računali u žive, samo su porodice gajile potajnu nadu da ćemo se možda nekada, vratiti svojim kućama.

Sasvim spontano, Omer Omerović počinje štrajk glađu. Poput munje vijest o Omerovom štrajku su proširili zatvorom, iako su se komandiri i uprava trudili da štrajk prođe nezapaženo. Odmah se još nas nekolicina priključuje Omeru i počinjemo štajk glađu. Za svega sahat vremena više od polovine uhapšenika stupi u štajk. Puna dva dana štrajkujemo i čekamo posjetu u četvrtak, kako bismo obavijestili javnost da nećemo prekinuti štrajk sve dok nam se jasno ne odredi datum početka suđenja. Bez ikakvog dogovora, jedinstveni do perfekcije. Istina, ne svi, ali dovoljno za pritisak.

Moji novi stražari i čuvari koji su sada bili oličeni u vidu petorice robijaša budno prate da ja slučajno ne stavim šta u usta i da ne uzimam hranu krijući. Dežuraju i čuvaju me čak i noću. Za vrijeme obavljanja molitve počinju se odvratno ponašati, hrokću kao svinje, puštaju oko mene vjetrove, lupaju, guraju, zovu komandira govoreći kao i dalje obavljam namaz. Procjenjujem da u ovakvim uvjetima moram obavljati molitvu u tajnosti, kako bih se sačuvao od ovakvog vida pritiska. Skrivena molitva ima posebnu duhovnu vrijednost i pruža poseban doživljaj. Vjernicima u svim situacijama uvijek je dobro. Stalno izvuku neku korist.

Štajk glađu podnosim dobro, vjerovatno zahvaljujući postu mjeseca Ramazana. Zahvaljujući roditeljima od malih nogu njegujem i prakticiram post. Dezinformacijama koje šire po zatvoru, uprava pokušava da razbije i osujeti štrajk. Glavni rasturači takvih dezinformacija po imenu su Bošnjaci. Robijaju, ali rade protiv sebe. Jadnici čemu se nadaju? Ipak ne odustajem, riješio sam da pratim Omera do kraja. Treći dan štrajka imali smo posjete. Četvrtak. Koristim priliku i obavještavam roditelje i suprugu da sam u štrajk glađu, te da neću prekinuti štajk, sve dok se ne zakaže datum početka suđenja. Zbog specifičnosti vrste bolesti štrajk je bio jako opasan po moje zdravlje. Dalje ustezanje od hrane i pića prijetilo je da kod mene izazove trajno slijepilo. Nataša se uključuje u ovaj događaj i u petak me posjećuje jedan njen službenik i ljekar specijalista koji je došao iz Beograda. U međuvremenu više od polovine onih koji su započeli štajk sami su prekinuli isti. Uporni Omer i još nekolicina nas i dalje smo u štrajku(…)

Štrajk je ipak urodio plodom, iako je onih upornih u njemu ostalo žalosno mali broj. Omer je bio najuporniji. Suđenje je konačno zakazano za oktobar. Ostvarena je prva pobjeda. Poslije skoro devet mjeseci, iz Omerove ćelije prolomi se sevdalinka. Pjesma je odraz tuge i sreće, još ako je iz dubine duše Omerove u to ne treba sumnjati(…)

Tih dana nisam imao nekih većih problema sa robijašima u mojoj ćeliji. Strasti su opale, a sa njima i tenzije. U zatvoru nikada nisi siguran. Život je pun iznenađenja,čak i na slobodi. Negdje peti ili šesti dan po dolasku Kljuno mi za vrijeme šetnje reče da bi dobro bilo da se na sudu branim šutnjom ida puno ne pričam. Na moje pitanje zašto, odgovori:

“Podigla se velika frka povodom tvog hapšenja. Mnogi su bili iznenađeni i nisu mogli vjerovati da si ti, takav kakvim su te predstavili na TV-u i štampi. Mnogi su i povjerovali. Mi koji te dobro poznajemo i znamo za tvoje probleme sa očima, od muke smo se smijali. Fric snajperista, pa to se graniči sa fantastikom. Ali koliko sam ja čuo, priča se da ako budeš dobar na suđenju, sa suđenja će te pustiti kući. Ja ti ko kažem onako drugarski. Ti kako hoćeš. Nemoj puno pričati, moj ti je savjet. Važno je da iskočiš vani”.

Tih dana se skoro svakodnevno punila ćelija br. 7. Dovedoše i tadašnjeg direktora jedne crnogorske banke, pravo u moju ćeliju. Prije dovođenja u zatvor držali su ga nekoliko sati u ćeliji koja se nalazi u zgradi MUP-a. Nekadašnji lokalni moćnik i silnik prošlog komunističkog režima, a bogme se bio dobro uklopio i u ovaj, kada je pokušao da obavi radnju koju je naučio raditi za vrijeme komunista, misleći da će mu to i kod Momira i Mila proći, grdno se prevario. Dobio je desetak dana robije u istražni zatvor. Direktor ,,Montenegro Banke” u istažnom zatvoru, kako je to uopšte moguće. Navikao na ugodan život i bahat nastup spram ljudi, a sada robijaš. Pozicija na kojoj se godinama nalazio od njega je napravila lokalnog moćnika. Ostavši bez pozicije sile koju je u ograničenom obliku imao, našavši se u ovim okolnostima bio je potpuno skrhan i na ivici nervnog sloma. Kako je sam tih dana govorio dok je bio sa mnom u zatvoru, niko ga nije ni jednom udario. Verbalno su mu prijetili i držali par sati u pritvornoj ćeliji. Dovoljan razlog da plače kao malo dijete. Njegov prezimenjak generalni sekretar SDA za Crnu Goru, profesor Rasim Šahman, hrabrio bi ga da izdrži desetak dana ,,mučne i teške” robije tješeći ga, a istovremeno se podsmjehujući njegovoj slabosti. Dok je bio uhapšen tih desetak dana, ni jednom nije izašao na krug u šetnju, bojeći se da ga neko od prijatelja ne vidi u tom izdanju, izgledao bi kao izdaja, da su ga vidjeli u ovom žalosnom stanju.

 
 

  Prvi dan suđenja

 

Predugo iščekivanje i radujem se danu kad ću uz Božiju pomoć dobiti priliku da kažem sve ono što sam preživio i kroz šta sam sve morao proći posljednjih osam mjeseci. Iako i dalje strepim da nikada više niko od nas uhapšenih neće ugledati slobodu i vidjeti svoje najdraže. Samo kad pomislim na zlodjela koja su počinjena u najužem okruženju nad nedužnim Bošnjacima u Herceg Novom, Bukovici, Štrpcima… ledi mi krv u žilama. Odakle u našim komšijama tolika količina mržnje i zla? Imaju li ikakvih granica u činjenju zla drugima? Ko im brani i ko će ih spriječiti da krvavom spisku zločina pripišu još i Bijelo Polje? Metodi i načini počinjenih zločina i masovnih likvidacija razrađeni su od strane fašističke inteligencije. Ako je inteligencija jednog naroda spremna da osmisli najstrašnije zločine poslije Drugog svjetskog rata, šta se može očekivati od običnog puka? Zato je onih koji su spremni činiti zločine ogroman broj.

Zvanična državna politika, crkveni i intelektualni krugovi Srbije i Crne Gore uz pomoć državnih informativnih kuća, JNA i ostalih institucija bukvalno fabrikuju zločince. Ubijanje Bošnjaka postalo je najprofitabilnije zanimanje. Jedina fabrika u Srbiji i Crnoj Gori koja radi hiperaktivno. Masivne likvidacije, konc-logori, protjerivanja, silovanja, rušenja kuća i vjerskih objekata bošnjačkog naroda, nažalost prešutno podržava i tzv. međunarodna zajednica (…)

Zato sam sebi postavio prioritet. Ibrahime, moraš ostati trezven i dostojanstven u svim trenucima. Moraš izdržati do kraja. Na suđenju moraš reći sve kroz šta si prošao. Neka se čuje istina. Neka narod pamti. Saopšti istinu pa umri. Moraš ostati upamćen da nisi molio za milost (…)

Suđenje je zakazano za 10 sahata. Uglavnom u tom vremenu su zakazivana i sva sljedeća ročišta, s tim što nam je presuda pročitana 28. decembra u 12 sahata. Proces je sa manjim prekidima trajao oko tri mjeseca. Uglavnom se išlo dosta brzo, sud je radio punom parom.

Drugi dan procesa otpočeo je sa predsjednikom SDA za Crnu Goru gospodinom Harunom Hadžićem. Njegova odbrana trajala je puna dva dana. Nažalost, niko od nas iz grupe nije mogao pratiti izlaganje Haruna Hadžića. Tek onda kada bi sljedeći došao na red, mogao je prisustvovati i pratiti izlaganja onih koji su poslije njega izlagali svoju odbranu. Nikakvih informacija o toku suđenja nisam imao sve do onog dana kada sam ja došao na red. Bio sam u potpunoj informativnoj blokadi. Advokat mi nije dolazio u posjetu, a uprava se svojski trudila da do nas ne dolaze nikakve vijesti koje se tiču suđenja. Komandiri su bukvalno provodili vrijeme u krugu, tako da nije postojala ni teoretska šansa da se koriste špijunke radi eventualnog dogovora ili informisanja (…).

Moje dovođenje na proces tog i svakog sljedećeg puta bilo je slično prvom. Uvijek obavezne lisice sa predugim lancima, vođen od strane dva komandira koji su me čvrsto držali ispod ruku,. Na ovaj način željeli su me maksimalno poniziti i utjerati strah u kosti, te dodatno zastrašiti bošnjački narod. Ovo se jasno moglo vidjeti u trenucima izvođenja iz marice i uvođenja u zgradu suda. Koliko su me uplašili i uspjeli zastrašiti na najbolji način svjedoči i ova knjiga.

Uz pomoć milicije zauzeh mjesto iza optuženičke klupe. Sudija s mukom umiri prisutne u sali. Sudnica je bila prepuna, kako Bošnjaka tako i novinara, diplomatskih predstavnika (kasnije sam saznao da je taj dan vladalo ogromno interesovanje kod međunarodne javnosti zbog specifičnosti mog slučaja). Tek pošto je više puta upozorio prisutne da će isprazniti salu i suđenje nastaviti bez prisustva javnosti zavlada mir, te predsjednik sudskog vijeća otvori raspravu. Nakon uzimanja ličnih podataka i upozorenja da moram govoriti istinu, poduči me da se mogu braniti i ćutanjem, a ukoliko želim mogu odbranu u potpunosti prepustiti svom advokatu. Zatim sasvim ležerno zatraži od mene da se izjasnim po pitanju optužnice, pitajući me da li se osjećam krivim. Pa odmah nastavi sugerišući da ne pričam priču o navodnom mučenju koje smo imali u Foči, jer se te priče naslušao od onih koji su bili prije mene. Ovakav nastup i sugestiju obrazloži razlogom da se ne bi ponavljala ista priča, koju su već slušali, pa nastavi kako ne treba zamarati porotu i ostale prisutne u sali.

Pažljivo saslušah da kaže ono što želi da kaže, pri tom dobro vodeći računa kako i na koji način govori i analizirajući svaku riječ koju je izgovorio. Morao sam svaku riječ zapamtiti iz razloga što nisam u stanju pisati, kako bih kasnije mogao lakše odgovarati na njegove riječi i konstatacije (…) Pošto sudija završi svoje obraćanje ubaci se moj advokat:

„Gospodine sudija, moj klijent neće davati nikakvu izjavu sve dok sudnicu ne napuste radnici DB-a i njihovi špijuni. Tražim da vi, pošto ih dobro znate, donesete naredbu da napuste salu. U protivnom Ibro neće davati nikakvu odbranu”!

Ovakva reakcija mog advokata izazva čuđenje kod mene, sudije i ostalih prisutnih u sudnici. Nastupi mučna i neplodotvorna rasprava između mog branioca i sudije. Upornost mog advokata navede sudiju da ležerno kroz smijeh saopšti:

„Pa dobro, ukoliko neće da se brani, mi ćemo to razumjeti kao da se brani šutnjom. A što se tiče radnika i špijuna DB-a, tu mi ne možemo ništa jer njihova je pravo da kao građani prisustvuju i mogu da budu na svakom suđenju koje im se učini interesantnim.” Poslije žučne rasprave sa mojim advokatom, što je po mojoj procjeni imalo karakter teatralnog nastupa s ciljem ostvarivanja efekta kod publike, odlučih da prekinem cirkus.

„Gospodine sudija, ja ovaj dan čekam isuviše dugo da bi se tako olahko odrekao prilike koja mi se konačno ukazala. Meni je samo žao što u sudnici nema predsjednika i ostalih državnika Crne Gore. Nadam se da će ih njihovi doušnici istinito obavijestiti o onome što ću ja danas ovdje reći. Također vas molim, pošto ja nisam u stanju čitati, da mi u cijelosti pročitate optužnicu koja je od strane države podignuta protiv mene, kao bih se pojedinačno izjasnio o svakoj tački koja se nalazi u njoj. Ne želim generalno odgovarati i izjašnjavati se o tome. A što se tiče torture i mučenja koje sam doživio i preživio od strane DB-a, (Državna bezbjednost) Republike Crne Gore i Karadžićevih fašista u Foči, postoje dokazi u zapisniku istražnog sudije ovog suda. Istražni sudija lično konstatuje i svojim potpisom potvrđuje na meni tragove sile. Za takav zapisnik imam zahvaliti isključivo svom advokatu, jer sam ja bio u stanju nervnog šoka i tih detalja se ne mogu sjetiti. Molim vas pročitajte mi optužnicu naglas, polahko da je mogu razumjeti. Ako vi to nećete, onda tražim da to moj advokat uradi umjesto vas”.

Moje riječi izazvaše smirenje situacije i sudija započe čitati optužnicu. Čitao je polahko i razgovjetno, naglašavajući svaku tačku iz optužnice. Kada je pričitao do kraja upita da li sam razumio i šta imam da kažem u cilju svoje odbrane. Odgovorio sam da u cjelosti razumijem i odbacujem istu kao gomilu patoloških laži i insinuacija. Nakon ovih riječi obratih se javnom tužiocu Republike Crne Gore, Milanu Radoviću koji je na ovom procesu napravio strahovitu političku karijeru i dogurao do predsjednika Vrhovnog Suda Republike Crne Gore, a zatim generalnog sekretara Skupštine Crne Gore, da bi pod pritiskom demokratske javnosti mjesto sekretara zamijenio direktorskom foteljom u ZIKS-u. (direktor svih zatvora u Crnoj Gori) (…)

Tada sam počeo govoriti o svemu onome što je prethodilo i dovelo do tog da sam morao potpisati izjavu koju su sačinili oni što su me i uhapsili i u kojoj nema ama baš ni jednog jedinog detalja koji bi bio potkrijepljen nekom činjenicom, imenom, događajem i sl. Dok sam pričao i opisivao detalje mučenja mogli su se čuti bolni jauci i mučni uzdasi prisutnih. Plač, praćen psovkama, zahvati prisutne. Bilo je bacanja određenih sitnih predmeta od strane onih koji nisu mogli obuzdati plač prilikom napuštanja sale, jer nisu imali snage saslušati moje izlaganje do kraja. Sa sigurnošću znam da je u sali bilo i službenika DB-a, čija je jedina uloga u tom trenutku bila da zaplaše narod i da spriječe ovakve ekscese. Ali moje izlaganje o tome šta sam sve morao proći podnijeti bilo je mnogo jače i uticajnije nego strah koji su oni sijali u to vrijeme oko sebe, na sve strane i javno i tajno.

 
 

Poslije mraka boli i svjetlo

 

Put od zgrade suda nazad do zatvora prošao mi je u nekom to tada meni nepoznatom stanju. Činilo mi se da se sve ovo događa nekom drugom i da ja sve to posmatram iz nekog polusna. Prilikom povratka čini mi se bilo nas je desetak u furgonu marice. Sjedjeli smo jedan drugom u krilu. Za divno čudo nisam bio radostan, već bih slobodno mogao reći tužan. Opet isti osjećaj i isto stanje koje sam imao tačno prije godinu dana, kada sam gledao na televiziji hapšenje Omera Omerovića i svih onih koji su pohapšeni prije mene. Srce mi se stezalo od boli što nismo svi izašli van. Nisam registrovao trenutak kada smo stigli u krug zatvora. Zadubljen u misli, nisam osjetio otvaranje vrata furgona marice i izlazak onih koji su bili skupa sa mnom tokom ove posljednje vožnje. Ostao sam sam. Pozive komandira da i ja izađem vani nisam čuo, niti registrovao. Kao na filmskom platnu gledao sam posljednje događaje. Iznova sam preživljavao hapšenje, torturu, suđenje. Neki od komandira me uze ispod ruke i izvede van. Sve do trenutka dok ponovo nisam ušao u krug zatvora i našao se na sredini kruga po kojem sam Bog zna koliko puta šetao, držao me spomenuti osjećaj i stanje. Tek tada sam postao svjestan situacije i shvatio gdje se nalazim i šta se sve dogodilo u ovom posljednjem danu moje robije. Stajao sam kao kip, ne znajući kud da krenem i šta da radim. Bolne uspomene, kao na filmskoj traci, iznova su se ređale ispred očiju i ponovo sam preživljavao teške trenutke i događaje. Jedna misao okupirala je moj um, i u tom trenutku postojala je samo jedna jedina misao u mojoj glavi – kako ostaviti i rastati se od onih koji su morali ostati i dalje na robiji? Zaista kako izaći bez njih vani?

,,Čikiću, šta ti čekaš tu u krugu i stojiš kao spomenik? Idi uzmi stvari i pođi sa mnom u prijemno da uzmeš ostalo. Dok se ti tu čudiš i stojiš ovi ti odoše. Ne možeš ti više ovdje boraviti. Za tebe ovdje više nema mjesta. Hajde, idemo po stvari”, obrati mi se jedan od komandira i povede me uz stepenice, ka ćeliji br. 7.

Teška srca i koraka pođoh po stvari. Zveket ključeva i otvaranje teških vrata izazva i iznova povrati u jednom trenu sva ona prošla otvaranja i zatvaranja istih. Kao da sam samo prije par sekundi prvi pud doveden ovdje. Kako je sve ovo tako brzo prošlo. Samo do prije jednog sahata sve mi je izgledalo beskrajno dugo i neizvjesno. Kako je to izgledalo dugo dok sam bio unutra, a sada kada ostavljam ako Bog da sve ovo iza sebe, iz ove percepcije sve se odigralo u nekoliko trenutaka. Svega par treptaja oka i ništa više. Isti osjećaj kao u trenutku smrti. Tek tada čovjek shvati kako je brzo život prošao i koliko je sve to kratko trajalo. Na jedna vrata ušli, a na druga izašli. Slabašno li je tijelo, osjetljive li su kosti i nježna li je koža kojom čovjek treba zaraditi vječnost. Vrijeme koje imamo na raspolaganju za tako uzvišen cilj malo je duže od treptaja oka. Čovjek te istine postaje svjestan tek kad vrijeme nepovratno prođe (…)

„Ajde vas dvojica, pomozite mu da pokupi stvari i iznesite mu to do kruga, momci!” obrati se komandir, do samo par trenutaka, mojim sudbinom određenim komšijama, sa kojim sam morao tako dugo dijeliti životni prostor. Morali smo skupa spavati, jesti, hodati, jednom riječju dijeliti istu sudbinu puna dvadeset i četiri sahata, i to danima, iz dana u dan. Toliko su mi boli, jada i čemera nanijeli, ali sada mi ih postade žao. Za njihove životne priče pokušao sam naći opravdanje. Tražio sam minimum dobra u njima kako bih mogao da ih razumijem. I razumio sam ih i osjećao sažaljenje prema njima. Pitao sam se da li će i oni sami razumjeti stanje u kom se nalaze. Da li će ikada postati svjesni blagodati života koji im je podaren od Jedinog Gospodara. Hoće li iskoristiti blagodati Njegove milosti koju spušta na njih dajući im vremena da promijene način života i razmišljanja. Iskreno se nadam da hoće.

Pošto su pokupili sve moje stvari na čaršaf, svezaše krajeve u čvor i međi sobom ga izniješe do zatvorskog kruga, uz samu kapiju. Srdačno i ljubazno se pozdravih sa svima, poželjevši im skori izlazak na slobodu i mnogo sreće u budućem životu. Osjetili su iskrenost u mom glasu. Shvatili su da sam im doista želio dobro. Priđoše i plačući se pozdraviše sa mnom, dok su se izvinjavali za svoje postupke. Momci, ja vam halalim, ja sam vam sve oprostio, ali nikada neću moći sve ovo zaboraviti. Jedan od teških grijeha koji čovjek za život može napraviti jeste i zaboravnost i zato će se sigurno odgovarati. Veliki je zulum čak i sami pokušaj nekog kome je učinjena nepravda nagovarati da to zaboravi (…)

Pozdravljanje sa komandirima, čak i sa onim koji su bili neprijateljski raspoloženi prema meni i svojski se trudili da mi zagorčavaju život na robiji. Polahko me vode na glavnu, tešku, veliku ulaznu, a ovom prilikom izlaznu kapiju. Mračni hodnik dovodi do širenja moje bolesne zjenice. Naglo otvaranje teških vrata i ogromna svjetlost koja me zapljusnu, skupa sa svježim decembarskim danom, izazva strahovit bol u mom oku. Svjetlost praćena koncentričnim krugovima zelene, žute, crvene boje prikova me za jedno mjesto. Čuh teška vrata kako se s treskom zatvoriše iza mojih leđa. Ostadoh sam uz samu kapiju, držeći u ruci poveliki zavežljaj, ne znajući u kom pravcu da krenem. Iznenada začuh meni dobro poznat plačan sestrin glas: „Ibrice! Ovamo!”
 
 
Miodrag Živković, predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore
Balkanska sudbina

 

Knjiga Ibrahima Čikića Gdje sunce ne grije na najbolniji način podsjeća da je od svih poimanja sudbine, religijske i društvene, najgora balkanska. To nije sudbina koju nam bog zapiše rođenjem, niti sudbina koju sami ispisujemo činjenjem, to je balkanska sudbina koju nam živi, nedostojni ljudi ispisuju sudeći samo poi menu, koje čak sami ne biramo.

Nome nest omen – Ime je znak… Ibrahim (…)

Nepravda boli više od bilo čega. Vrhunska nepravda je u Crnoj Gori činjena tamo gdje joj se sudi. Politički proces, u kojem su učestvovali od državnog vrha, sudija, medija do policajaca okončan je vulgarnim pomilovanjem nedužnih. Još jedna farsa u zemlji institucionalnog mraka i ljudskog sljepila goreg od Ibrahimovog.

Onima koji su osmislili cijelu ujdurmu i onima koji su vršili torturu nad tadašnjim liderima SDA niko nije sudio. Ni javnost, ni sudovi. Proces lustracije nikada nije započet, iako su visoki i tadašnji državni funkcioneri, sudije i policajci na istim ili češće višim pozicijama. Valjda su to i zaslužili?! Na sceni je kontralustracija i pranje biografija. Pišući nove istorije, sebe nazivaju mirotvorcima i humanistima, zorno kačeći na reveru ordenja za nedjela.

Knjiga Ibrahima Čikića, pored bolnog prisjećanja i tragične ispovijesti, baca prkosno u lice čitaocu provokaciju, motiv za promišljanje, zavjet za nezaboravljanje. Čikić, sa vjerom u Boga i njegovo spasenje, nudi i čitaocu spas snažeći volju. Njegova knjiga nije samo pisan trag o jednom vremenu i sudbini „imena” koje nosimo, ona je odlučnost hrabrog čovjeka da spriječi da ćutanje ne nadglasa istinu.

(Podgorica, 2008. )
 
 
Čikić na sudu zbog knjige

 

U bjelopoljskom Osnovnom sudu 30. januara nastavlja se suđenje Ibrahimu Čikiću, autoru knjige Gdje sunce ne grije i Vijestima po privatnoj tužbi devet Bjelopoljaca za naknadu štete. Bivši službenici bjelopoljskog zatvora Luka Bulatović, Tomislav Karišik, Vučić Popović, Milko Kljajević, Dušan Obradović, Vukić Šuković, Blažo Marijanović, Radoman Vuković i Radojko Veličković u tužbi tvrde da ih je Čikić oklevetao, neutvrđenog dana tokom 2008. godine u knjizi „Gdje sunce ne grije” koja je u nastavcima objavljivana u Vijestima, u periodu od 20. novembra do 20. decembra 2009. godine. Za navodnu klevetu i duševne bolove oni traže sto dvadeset hiljada eura.

 
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

 

Feljton u nedjeljniku “Monitor”, izlazio od 9. novembra 2012. do 18. januara 2013. 

 

 

 

Tagovi: ,

 
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930