VESELJKO KOPRIVICA
OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META

 

,,Oslobađanje” Konavala

Donja Ljuta, oktobra, 1991.

Radio Titograd javlja da je održana vanredna sjednica Predsjedništva i Vlade Crne Gore. Vlast tvrdi da Crna Gora nije u ratu, jer crnogorske jedinice ratuju u sastavu JNA, koja je u nadležnosti Federacije!
– Pa, zašto smo onda ovdje? Neka Milo i Momir ratuju za JNA. Ovo je sve smišljeno da se osramoti Crna Gora, čuje se sa više strana poslije ovih vijesti.
Premijer Milo Đukanović, samouvjereno tvrdi, valjda i on u ime vlasti, da ćemo sa Hrvatima dobiti “nametnuti rat”, “samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima nadam se za sva vremena”!
– Hrvatska vlast je, po svaku cijenu, htjela rat i – ima ga! – slušamo prijeteći Đukanovićev glas.
-Tako je, odobravaju pojedini premijeru, i objašnjavaju onima iz drugog tabora:
-Evo, čuste li i na Skupštini da su ustaše htjele, kako su nam još u Doljanima tvrdili oficiri, da osvoje ne samo Bosnu, nego cijelo Crnogorsko primorje do Ulcinja, gdje bi se, kako je Tuđman zamislio, sastali sa albanskom vojskom! E, neće tog filma gledati dok je nas živih…
– Nije ovo moj brajko tursko doba. Crna Gora se ne brani na kućnom pragu, nego usred Zagreba, dopunjava ih brko, okićen sa tri-četiri kašikare. Drugi pitaju:
– Otkud toliko mržnje u ovom mladom čovjeku, koji „nametnuti rat” ratuje tuđim životima? Predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović, Miloševićev poslušnik, na sjednici Predsjedništva Crne Gore i Vlade objasnio je i razloge za napad na Konavle i preduzimanje operacija prema Dubrovniku, Neretvi…
– Mjesecima su gomilane trupe na administrativnoj granici, uz stalan osmijeh i uvjeravanja da je to isključivo zbog odbrane suverene i nezavisne Republike Hrvatske. Nijedan od naših zahtjeva i apela da se te snage povuku i granica stvarno demilitarizuje, koje smo upućivali državnom rukovodstvu Hrvatske, saveznim organima i Konferenciji u Hagu, nije urodio plodom. Više hiljada MUP-ovaca, pripadnika ZNG i crnokošuljaša raspoređeno je i stacionirano prema Crnoj Gori. Zaposjeli su i strateški važne visove koji pripadaju teritorijalno BiH, odakle su mogli da ugroze živote i imovinu građana Crne Gore. Planirali su i planiraju diverzantsko-terorističke aktivnosti, naoružali su svoje istomišljenike u samoj Crnoj Gori i postavili obavještajnu mrežu. Druga prisutna karakteristika i brojne izjave da Crnogorsko primorje, uključujući i Bar, pripada Hrvatskoj, trebalo je sasvim očigledno biti pretočeno u stvarnost!
Blago Crnoj Gori sa ovakvim predsjednikom. I specijalni ratni reporteri ,,Pobjede” i Radija potanko i neumorno izvještavaju ,,o krvavim sukobima” na dubrovačkom i ostalim ratištima. Klanja, silovanja, pljačke, Tuđmanovi i Alijini bojovnici, mučenja, batinanja… Pakao! Čitamo i slušamo i o našim svakodnevnim ,,hrabrim uspjesima”, ,,oslobodilačkom pohodu” na Konavle, borbama sa ,,krvoločnim i do zuba naoružanim ustašama”! A da tek vidite šta prikazuje Televizija, pričaju oni koji na dan-dva trknu do kuće. Božidar Čolović, Emilo Labudović, Vasko Knežević, Labud Jovanović… i njihova družina ostavili su daleko za sobom sve lažove ovog svijeta!
,,…Jutros, tek što se noć spremala da ustupi mjesto danu, dakle, nešto poslije pet časova, žitelje područja na uzavreloj i krvavoj granici Crne Gore i Hrvatske, probudile su žestoke detonacije od kojih su podrhtavala prozorska okna i vrata u ramovima. Jedinice JNA počele su da snažno tuku iz artiljerijskih oruđa najvećih kalibara sa brodova, zatim sa Prevlake i Luštice, kao i sa Prijekora i Mojdeža, sela najbližih Hrvatskoj. Tučeni su položaji ustaških paravojnih formacija u Molunatu, Konavlima, Vitaljini i drugim mjestima u okolini Dubrovnika. Prije toga, dejstvovala je avijacija… U Konavlima je juče i sinoć poginulo između pet i sedam stotina pripadnika ,,šarene vojske” Franje Tuđmana. Kupari su sravnjeni sa zemljom, srušen je TV repetitor na Srđu…”

( ,,Pobjeda”, 2. oktobar)
* Mnogi se smiju ovoj nečuvenoj propagandi i lažima, drugi tvrde da je to istina ,,samo mi nijesmo u toku”… Pokušavam da im objasnim ko su ovi novinari što ovako pišu, kako mediji mogu da manipulišu javnim mnjenjem i da je prvo počeo rat u njima, ali većina vjeruje samo ,,Pobjedi” i Radio Titogradu. Poče da me brani Radoš, vadeći iz džepa bluze list ,,Pobjede”. Raširi ga, i poče naglas da čita:
– Tako se juče u selu Dubravka zbio događaj koji može ući u antologiju svjetskog beščašća i zločina. Naime, ustaše su došle do kuće Balda Đuraša i htjeli da njegov dom pretvore u svoje uporište, radi pružanja otpora jedinicama JNA i da na njegovom kućnom pragu postave top. Nesrećni Đuraš, inače Hrvat, zamolio je ustaše da poštede njegovu kuću i porodicu. Uslijedilo je nešto što se teško može sresti u filmovima sa najzaumnijim scenarijem. Nesrećni Tuđmanovi bojovnici silovali su, naočigled, Đuraša, njegovu suprugu, a potom, što prevazilazi sve granice ljudskog razuma – i njegovu desetogodišnju kćerku. Njega su zatim zaklali bajonetom… Slušajući tekst otvorenih ustiju, rezervisti kao po komandi počeše da psuju i ,,Pobjedu” i njenog novinara lažova.
– Kakvo, bre, silovanje, kad danima u Dubravci nema živog roba, osim jednog starca i onog nenormalnog, ako i oni nijesu pobjegli.
– Daj da vidimo koji to kreten piše…
* Petog oktobra bili smo svjedoci jednog tragičnog događaja. Za vrijeme kraćeg predaha u Popovićima, ugledasmo vojni helikopter koji se približavao iz pravca Donje Ljute. Odjednom, letjelica izgubi visinu i naglo se obruši prema zemlji. Shvatajući da se desilo nešto nepredviđeno, pojurismo na obližnji brežuljak. Neki potrčaše asfaltnom stazom prema polju gdje je helikopter nestao, a jedan mladić, snajperista, hitro uskoči u sivi ,,reno” i odjuri takođe u tom pravcu… Ubrzo saznasmo šokantnu vijest: helikopter oboren, kažu najvjerovatnije hicima iz snajpera, poginuo komandant Vojno-pomorskog sektora Krsto Đurović, a jedan general ranjen! Za ovom stiže još jedna tužna vijest: nedaleko od helikoptera ubijen u ,,renou” i onaj mladi snajperista! Mnogi počeše glasno da tvrde: – Onog momka u ,,renou” sto posto su ubili naši… Zapanjeni tragičnim prizorom, ne možemo da vjerujemo da se sve to desilo za par trenutaka i to među hiljadama vojnika koji se već danima nalaze na ovom položaju! Nešto kasnije, najbliži očevici tvrde da su vidjeli muškarca u plavoj majici kratkih rukava kako, poslije pada helikoptera, bježi poljem kroz kanale za navodnjavanje. Pripucali su, ali neznanac je umakao kroz lavirint kanala… Proćelavi vodnik uzbuđeno priča šta se sve dešavalo. Naredio sam, kaže, i nišandžiji ručnog bacača da puca za onim bjeguncem, ali on mi je, zamislite, uzvratio: ,,Hoću, ali kad mi to i pismeno narediš!” Neki odmahuju glavom i u povjerenju tvrde da je sve ovo sumnjivo, da nikoga živog osim naše vojske nijesu vidjeli, da su samo naši mogli da pucaju i na helikopter i na onog mladića…
* Na Skupštini Crne Gore od 7. oktobra, lider crnogorskih liberala Slavko Perović još jednom je dokazivao poslanicima DPS-a i Narodne stranke, i naravno građanima Crne Gore, besmislenost slanja crnogorskih rezervista na dubrovačko i ostala ratišta, zahtijevajući da se u ime slavne crnogorske tradicije i srećnije budućnosti Crne Gore odmah vrate sa svih ratišta njeni vojnici i rezervisti. Pri tom je citirao dijelove iz mudre Poslanice Petra I zakrvljenim Katunjanima, od 22. maja 1822. godine. Međutim, veliki srpski patriota i pjesnik iz Morače Momir Vojvodić kroz nekoliko dana reaguje u ratnohuškačkoj ,,Pobjedi”, optužujući Perovića da je podvalio ondašnjim i sadašnjim Crnogorcima, pošto se Poslanica ,,ne može nikako dovesti u sadašnje prilike u kojima se ne bore Crnogorci između sebe, kao u zloupotrebljenoj poslanici, nego se bore protiv ustaša i novog germanskog prodora na naše more”. Vojvodić pri tom Peroviću i njegovim istomišljenicima poručuje da su ,,zaludani koji služe tuđinu pošto su ‘na grehotu i sramotu zaboravili’! Opijen srpstvom, ratništvom i patološkom mržnjom prema Zapadu, Vojvodić naravno i nije mogao drugačije da shvati poslanicu Svetog Petra.

Rat protiv mupovaca, Kurda, mudžahedina…

DRVENIK, oktobra

Dva dana smo u selima Lovorno, Mihanići, Popovići, Drvenik… Na tom potezu prodefilovalo je još nekoliko jedinica iz Budve, Bara, Nikšića… Za sobom ostavljaju zapaljene, razrušene, opljačkane… kuće, kafane, prodavnice… I dio naših u stopu ih slijedi. Naiđosmo i na spaljenu kuću Tereze Kesovije! Zapalili je, saznajemo, Nikšićani. Niko ne prođe, a da ne pogleda zgarište, razrušeni bazen, izrovano dvorište, potpuno sagoreli automobil… Čuju se dobacivanja – eto joj pa neka sad pjeva Tuđmanu po Dubrovniku… Sjetih se nedavnog Terezinog koncerta u Titogradu na kojem je i pjevala i govorila “svojim dragim Crnogorcima”. Rado sam slušao i Terezine pjesme. Znam da od ovih ovdje nikome ništa nije skrivila popularna pjevačica, ali u ovoj ostrašćenoj atmosferi uzaludno je bilo šta progovoriti u njenu odbranu. Njima je dovoljno što je ona – Hrvatica. Na putu prema obližnjem selu nađoh par novčanica Nezavisne Države Hrvatske. Uzeh dvije za uspomenu. Nekad sam bio Numizmatičar, ali ovakve novčanice vidim prvi put. I prvi put vidim papirni novac minijaturnog formata. * – Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi, s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje kazalište. Sve sam to činila, a oni sada pale naše, razaraju i uništavaju…
(Tereza Kesovija, Monitor)

MIHANIĆI, oktobra
Konavoska sela već nekoliko dana “osvajamo” iznenađujuće brzo.
– Ukoliko nas milicija ne zaustavi zbog nedozvoljene brzine, uskoro ćemo se kupati na dubrovačkim plažama, šali se vojska.
– Sreća naša što ne znaju kakva je ovo rulja, a da otuda krene dvjesta hrabrih momaka otjerali bi nas do Bugarske! Oni najratoborniji zariču se da će Novu godinu čekati usred Dubrovnika! Koju, pitaju ih drugi. I njihovu katoličku i našu pravoslavnu, odgovaraju im, pozdravljajući ih sa tri prsta.
– Bože dragi, ako bih do tada ostao u rezervi, poludio bih i ja i moja porodica, uzvraća prosijedi Milan, već umoran od rata.
– Ma, kakva vas je nova godina snašla. Pustiće nas čim navršimo četrdeset pet dana, tješi ga drug. – Zar nam nijesu tako obećali?
Rasprava o povratku kućama se nastavlja, dok pratimo “akciju” jedne jedinice u obližnjem selu. Na povisokom stablu vijori šahovnica. Grupa strijelaca i snajperista zainatila se da je skine, ali i pored kiše metaka ona odolijeva iako je sva izrešetana. Konačno, poslije skoro polučasovne pucnjave, meci prepoloviše jarbol i njegov gornji dio pade zajedno sa zastavom… Sada, poslije višednevnog ratnog iskustva, osjećamo se mnogo sigurnije. Navikli smo se na pucnjavu i miris baruta, upoznali teren, znamo da se ispred nas, na prvim borbenim linijama, nalaze druge jedinice, a od nekoliko starijih mještana, koji su se predali ili su zarobljeni, saznajemo da su se ostali masovno razbježali uoči dolaska crnogorskih rezervista. Plašili su nas vijestima da dolaze crnogorski četnici koji sve pred sobom kolju i pale, pa je narod bezglavo bježao. Neki su pobjegli u Herceg Novi, drugi u Dubrovnik, Zagreb… Mi smo stariji ljudi i nijesmo htjeli da ostavimo imanja i stoku, pa što nam Bog da, pričaju uplašene starine. Oni koji nisu htjeli da bježe iz svojih domova kažu da su mnogi ovdašnji mladići mobilisani mimo svoje volje u hrvatski MUP i vojsku. Tvrde da je i na ovim prostorima Tuđman morao da pobijedi makar za njega niko i ne glasao! A glasali su mnogi iz golog straha. I nije, kažu, istina, da je Tuđman ikad dolazio u selo Lovorno, a još manje da mu je tamo bio pripremljen vo pečen na ražnju, kako su svojevremeno pisale neke crnogosrke i beogradske novine!
* (…) Pratio sam kako je nikla, kako je njegovana i kako je odlakavila laž da Hrvati imaju pretenzije na crnogorski teritorij, laž čija je posljedica oružani sukob i službeni zahtjev za korekcijom granica između Crne Gore i Hrvatske. Kao, Crnoj Gori prijeko potreban poluotok Prevlaka! Uvjeravam vas da prije koji tjedan većina Hrvata nije ni znala gdje je taj poluotok i da nema ozbiljnog hrvatskog političara koji bi mislio na osvajanje bilo čijeg teritorija, a pogotovo na osvajanje crnogorske zemlje. Ako su Hrvati zainteresovani za status svoje manjine u Crnoj Gori, taj problem žele riješiti u skladu s civiliziranim normama o ljudskim pravima, a ne osvajanjem tuđe zemlje, što danas ne čini nijedan civilizirani narod (…) Vas lažu, čestiti Crnogorci, kad vam kažu da, jurišajući na Dubrovnik, ratujete protiv ustaša, protiv plaćenika i protiv “Tuđmanovih bojovnika”. Kad pucate, vi pucate na Hrvate, na cvijet hrvatske mladosti koji s ustaštvom, plaćenicima i partijskom vojskom nema ništa…”
(Ivan Aralica: “Poslanica Crnogorcima”, “Slobodna Dalmacija”, 21. X 1991.)

* I pored uvjeravanja rijetkih mještana da je ovaj kraj pust, nismo sigurni da nas neko neće napasti. Ovo je, ipak, rat! I tuđa teritorija, a skoro svakog dana ovuda provoze zarobljenike prema Herceg-Novom. Na opreznost nas upozoravaju i starješine, a i uznemirujuće radio-vijesti.
Svakodnevno Radio Crne Gore javlja da je neko od rezervista poginuo ili ranjen na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu, da ovim terenima danonoćno vršljaju grupe opasnih diverzanata koji ne prezaju ni od čega! Potreseni i zabrinuti takvim vijestima, razmišljamo o svojoj tragičnoj sudbini i našim uglavnom nezbrinutim porodicama, iako se trudimo da nečim drugim odagnamo sumorne misli… Radio Crne Gore, uz “Pobjedu”, ovdje nam je i dalje jedina veza sa svijetom. Svaka četa dobila je po jedan prijemnik još u Doljanima, a mnogi su ih “kupili” u odvašnjim kućama, pa od njih uši ne odvajaju. Uveče se masovno, kao po komandi, prati večernji dnevnik. Bez riječi slušamo ratne izvještaje strepeći da li će spiker među imenima poginulih i ranjenih pročitati nekoga od naše rodbine, prijatelja, poznanika…
– Kako lažu ne bi me čudilo da pročitaju da sam i ja poginuo, dobacuje plećati tridesetogodišnjak u “mupovskoj” jakni, dok ispija sa svojim društvom flašu “balantajna”. A Radio svakodnevno izvještava o mudžahedinima, Kurdima, Šiptarima… koji u ustaškim uniformama kao plaćenici ratuju protiv nas na ovim terenima. Mi još nijednog nismo vidjeli!
Darko nam tim povodom ispriča svoju zgodu. Bio, kaže, nedavno kući, pa baba navalila da joj priča svoje ratne doživljaje. U neko doba, baba ga zapita:
– A, moj sine, sretaš li i ti tamo naoružane kurve?
– Ma, kakve kurve, bako?
– Pa, radio stalno javlja da u ustaškoj vojsci ratuju i kurve!
Nagluva baba, pa Kurde prekrstila u – kurve! Smijeh se još ne stiša, a započe nova priča o istoj temi. Ispriča je Vojo. Nedavno sam, kaže, bio i ja kod svojih. Jedne večeri na dnevniku Televizije Crne Gore najaviše da će gledaocima prikazati Kurda koji ratuje u ustaškim jedinicama. I, pred kamerama se pojavi brkati rmpalija.
– Kako se ti zoveš, upita ga osorno reporter.
– Ja sam Božo Trklja, odgovori mu ovaj.
– Jesi li ti u zengama ili u hadezeovcima, uslijedi novo pitanje reportera.
– Ni u jednima, ni u drugima. Ja sam ti, bolan, vozač kamiona iz Korita, odgovori zbunjeni čovjek.
– kraj razgovora sa “pravim” Kurdom! U tom trenutku kamera hvata zbunjenog voditelja kako se rukama drži za glavu… Opet se razliježe smijeh… Neki povikaše treba, dok rat traje, zatvoriti i Radio, i Televiziju, i “Pobjedu”, a novinare lažove dovesti na prve borbene linije… Iz susjedne grupe zagalamiše: “Prekinite, da čujemo šta radio javlja…”
* Razbijene ustaške horde i razni bjelosvjetski Tuđmanovi plaćenici – među kojima ima Kurda, Bugara, Rumuna, Turaka, Iračana, pa čak i Filipinaca – pružaju posljednji otpor jedinicama JNA i rezervistima koje su stigle nadomak Dubrovnika.
(“Rat za mir”, I )

Rat će potrajati

Mihanići, oktobra 1991.
Okupljanje oko radio aparata podsjeti na šezdesete godine. U mom selu samo jedna kuća imala je mali radio prijemnik. Ta čudnovata sprava u braon drvenoj kutiji, čini mi se marke Savica, okupljala je iz večeri u veče cijelo selo. I staro i mlado. Slušali smo najčešće Veselo veče, a i promuklog Grgu Zlatopera na Glasu Amerike.
Nas djecu stariji su ,,davili” svojim ratnim doživljajima i nagađanjima šta će uraditi ,,velike sile”… Hoće li se zaratiti, ko je jači Rusi ili Amerika, svakodnevno su se bojažljivo pitali stariji. Ti razgovori utjerivali su strah u kosti i meni i mojim vršnjacima, jer smo iz njihovih priča znali da je rat ubijanje, pucnjava, glad, bježanje u planine…
Jedini opipljivi trag iz tog strašnog rata bili su nam ostaci američkog aviona, koji je udario u obližnje brdo i raspao se na bezbroj djelova koje smo često strpljivo tražili po okolini i sakupljali da se sa njima igramo. Odlasci ,,kod aviona” bili su naši najuzbudljiviji doživljaji u to vrijeme.
Spiker poče da čita imena danas poginulih i ranjenih na ratištima. Svi se ućutaše, a kad spiker završi, mnogi uzbuđeno povikaše da treba zabraniti javno čitanje poginulih. Dešavalo se, tvrde, da nesrećne porodice ovako saznaju da su im stradali njihovi najmiliji, umjesto da ih je o tome prethodno obavijestila vojna komanda.
Očevici pričaju da je u Nikšiću otac o pogibiji svog sina saznao tu strašnu vijest – na ulici čitajući Pobjedu! Često slušam ove ,,ratne izvještaje”. Blage veze nemaju sa onim što se ovdje dešava. A i kako će imati kad komande jedinica novinarima izdaju precizna uputstva šta će objaviti! Dobro poznajem neke od ovih ,,specijalnih ratnih izvještača”, pa me mnogo i ne iznenađuje što ovako ponižavaju i sebe i novinarsku profesiju.
Po ko zna koji put dokazujem onima koji vjeruju ovim izvještajima da je to klasična propaganda vlasti i vojske, ali ne pomaže. Sumnjičavo me mjere, pitajući se da nisam provokator. I uvijek se neko od njih – vozača, molera, trgovaca… nađe da mi održi predavanje iz – novinarstva.
* Crnogorski politički vrh opet objašnjava ratne ciljeve Crne Gore. Tome je posvećena i vanredna sjednica republičke Skupštine.
Ministar odbrane pukovnik Božidar Babić precizira na početku zasjedanja glavni razlog zbog kojeg je Crna Gora pružila maksimalnu političku i svaku drugu podršku Štabu Vrhovne komande JNA:
– Pučanstvo se 1. avgusta poziva u dobrovoljačke odrede, a 2. avgusta nastavljaju se radovi na zaprečavanju i utvrđivanju na prostoru Debeli brijeg – Brgat… Pojačana kontrola i gomilanje više mupovaca na Debelom brijegu zapaženo je 25. avgusta.
Osmatra se kasarna na Prevlaci, a 28. avgusta 1991. godine povećano je prisustvo MUP-a na punktovima i saobraćajnicama opštine Dubrovnik. Kod vinarije primijećen PA top. Put ka Debelom brijegu prekopan. Kod sela Brsečina primijećeno oko 200 pripadnika ZNG. U rejonu sela Vitaljina čula se pucnjava iz streljačkog naoružanja. Na vatru nije odgovoreno, a 9. septembra hrvatski radio je dao obavještenje da su brodovi RM pucali na obalu u prolazu Hrpati. Demantovano, ali je cilj postignut… Stalnim provokacijama i sve otvorenijim ispoljavanjem teritorijalnih pretenzija ustaške vlasti u Hrvatskoj, bezbjednost Crne Gore bila je neposredno ugrožena.
Oružanim snagama Jugoslavije Crna Gora daje punu podršku. JNA je i crnogorska i jugoslovenska po svom biću i namjeni… Hoćemo li ostaviti pripadnike JNA i sve one koji žele da žive zajedno same na milost i nemilost ustaškim zvijerima? Zar nije granica tamo gdje je naš vojnik, vojnik JNA napadnut? Treba konačno na silu odgovoriti još većom silom i primorati ustaške vrhovnike, poglavnike i stožernike da u svoju suverenost za kojom žude mogu otići, ali malo drugačijim načinom nego kako su zamislili…”
Ministar nije zaboravio ni da priprijeti vojnim obveznicima koji se nisu odazvali ratnim pozivima i stranačkim liderima koji su ih na to nagovarali, tvrdeći da je to najveća izdaja i krivično djelo! Skupštinska rasprava bila je vrlo burna.
Mitar Čvorović, iz Narodne stranke, kaže da nema pregovora sa hrvatskom vlašću. JNA treba u najkraćem roku da porazi ustašku vojsku, onda Hrvatskoj dati onoliko teritorije koliko ,,mi ocijenimo da im po međunarodnom pravu i pripada”, da Crna Gora od međunarodne zajednice traži da se graniči sa Dubrovačkom republikom, koju treba pod hitno osnovati…
Pjesnik Ranko Jovović, takođe poslanik Narodne stranke, govorio je u ,,patriotskom” stilu:
– Rat je za nas inspiracija… Ovaj rat je odbrana naše časti, odbrana čovjeka, odbrana Njegoša, Vuka Karadžića, odbrana oca i sina, odbrana nas samih… Nadam se da ćemo svi na front ako bude potrebno, i ako tako cijenimo. Ja znam da će i predsjednik Republike i predsjednik Vlade i mi svi za njima….
Žarko Rakčević:
– Po mom mišljenju, osim na hiljade mrtvih, šablonskih kolektivnih zahvalnica i nekrologa, serije metalnih, pa onda na brzinu sklepanih drvenih sanduka, razrušene privrede, gladi, bezdušne mržnje i izgubljenih iluzija, neće nam mnogo šta drugo ostati!
– Nikad više ne bih prihvatila domovinu u kojoj bi se zatekla i
Hrvatska, izjavljuje, kako su je novinari prozvali, “stalnotrepćuća poslanica” DPS-a Beba Džaković.
Ferid Šarkinović kaže da ovo nije rat Muslimana i Albanaca i da zato oni neće u rezervu… JNA niko ne osjeća kao svoju osim Srbi i Crnogorci. Ona ima naoružanje za koje je izdvajala čitava Jugoslavija…
Radojica Vlaović, poslanik DPS-a, priklonio se naravno vlasti:
– Crna Gora je pravna država i jedina naša otadžbina. Zna se šta čeka one koji neće da je brane! Ministar poljoprivrede Branko Abramović poručio je onima koji su protiv učešća Crne Gore u ovom ratu:
– Ako neće da se odazovu patriotskoj obavezi, nema im mjesta u Crnoj Gori! I drugi poslanik vladajuće Demokratske partije socijalista Radivoje Nikčević, tražeći da Crnogorci, Albanci i Muslimani ,,sada dijele dobro i zlo”, zaprijeti:
– A poslije rata, zna se! Moramo se zapitati ko je zaslužio i ko ima pravo da živi u ovoj zemlji, a ko ne!
Ustaljeno ratoborni Nikšićanin Vaso Đukanović i ovog puta se obrušio na liberale:
– Plaši vas velika Srbija, a i prosrpska armija. A, što je sa vašim sunarodnicima? Kuda su sada silni kontigenti Albanaca koji se bore u Tuđmanovoj armiji? Znate vi čak i njihova imena. Nadam se da ćete znati i odgovor kada dođu naši sa fronta!
– Ratuje im najgora ološ svijeta i plaćene ubice. A ovamo, Hrvati se fale demokracijom dok vade oči i paraju stomake, kao da je svojim očima gledao, tvrdi poslanik Ratko Vuković. Protiv ratne opcije crnogorskog i vojnog rukovodstva ustali su opet poslanici LSCG i SDP-a. Poslanici Liberalnog saveza po ko zna koji put pozivaju na razum i mirno rješavanje problema u Jugoslaviji. Liberali tvrde da je odlazak Crnogoraca na hercegovačko i dubrovačko ratište najveća sramota za Crnu Goru. Vladajuća i prosrpske stranke dočekuju ih, po običaju, obiljem prijetnji i uvreda…
Rat će, znači, potrajati…
Ovakve i slične prijetnje, koje smo ovdje u Konavlima slušali i preko radio talasa, izmamile su brojne aplauze i odobravanja dijela rezervista. Istovremeno, oni na sav glas psuju Slavka Perovića, Žarka Rakčevića i sve ostale “izdajnike vaskolikog srpstva”…
Drugi, manjina, zapanjeni ovakvim reagovanjima, predlažu da ove ostrašćene ratnike i političare koje podržavaju treba ostaviti na ratištu ili negdje odvesti u šumu, pa neka ratuju sa onima kojima je do ratovanja sve dok se međusobno ne istrijebe!
* (…) Zar je demokratija kad poslanik Šarkinović za skupštinskom govorinicom ispoljava neprijateljstvo prema JNA? Zar svojim izlaganjem ne ispoljava na taj način neprijateljstvo prema poštenom i hrabrom crnogorskom narodu? Zar je zaboravio da svojim riječima vrijeđa ucviljene majke, braću, sestre, supruge i rodbinu poginulih boraca? A sad o Žarku Rakčeviću. Naši borci ne dolaze sa bojišta u sklepanim sanducima, već kao heroji, uz sve dužne počasti, znaj to Rakčeviću! Od stare slave se ne živi gospodine Žarko, svi su naši preci ginuli i krvavili za ovu zemlju. Pitamo javno – Žarko Rakčeviću, izjavio si da si oficir, da poznaješ taktiku ratovanja, pa zašto ne ode na bojište da vidiš pravo stanje stvari? Zašto ne ode među borce kao dr Slobodan Vujačić, dr Miomir Mugoša, Čvorović i ostali? Vas dvojica poslanika, smatramo da su vaša izlaganja pokazala ko ste i što ste – ko je vjera, a ko je nevjera! Znajte svi koji ne vjerujete u JNA da je ona još jedina snaga kojoj treba vjerovati! Znajte još – za izdajnike nema popravnog, slijedi samo zaslužena kazna.
(Pobjeda, bjelopoljski borci o poslaničkim rasprava Ferida Šarkinovića i Žarka Rakčevića)

Sve nam srušiše „oslobodioci”

Strah, nervoza, revolt… opet su među nama naglo porasli. Ali i – nedisciplina. Pretvorili smo se u rulju. Puca se kad kome padne na pamet i na što stigne. A u ratnim izvještajima Pobjede i Radija Crne Gore i dalje ustaše, mudžahedini, strani plaćenici… prvi započeli pucnjavu na koju su naši žestoko uzvratili! I dalje iste grupe pljačkaju kuće, uništavaju stvari, automobile… Bombama srušiše čak i prelijepu trospratnicu, čiji je vlasnik bio širom otvorio vrata i prozore, a na kapiji ostavio po flašu vina i rakije! Računao je da će ovakva dobrodošlica sačuvati ono što je stvarao cijelog života… – Nećeš izdajniče više u ovoj vili uživati, poručivao mu je “odred za rušenje”, dok su trospratnicu raznosile bombe i iz njene unutrašnjosti kuljao gusti oblak dima. Danju, a pogotovo uveče, neumorne družine organizuju masovne pijanke uz pjesmu i pucanje… Najčešće odjekuju Od Topole pa do Ravne gore, svud su straže đenerala Draže… Đurišiću, mlad majore… Ko to kaže, ko to laže Srbija je Mala… Slobodane samo reci, lećećemo kao meci… Ne tražimo ništa novo, samo carstvo Dušanovo… Od Ulcinja pa do Trsta, krstiće se sa tri prsta… Repertoar se stalno osvježava novim pjesmama koje se sastavljaju i na licu mjesta. Kakav doprinos ratničkoj subkulturi. * – Tvrdnja da JNA ruši sve pred sobom, uključujući bolnice, škole i crkve potpuno je netačna. Ako u svojoj odbrani Armija sruši objekat sa kojeg se na nju puca, ne može joj se ništa prigovoriti niti sa vojnog, niti sa humanitarnog stanovišta!
(Momir Bulatović na oktobarskoj, vanrednoj sjednici Skupštine Crne Gore)
* Oni razumniji i prisebniji se zgražavaju, protestuju i traže od komande da stane u kraj ovom haosu. Ako se ovako nastavi, pretvorićemo se u još veću rulju koja samo pljačka, pali i bezglavo srlja, govore u glas starješini koji obećava da je komanda odlučila da to konačno zaustavi. Napokon nas postrojavaju i upoznaju sa naredbom komande Brigade da je formiran ratni sud koji će strogo suditi izgrednicima! Mnogi to prihvataju s odobravanjem, mada sumnjaju da ovdje više iko može zavesti red. I, već narednog dana ponavlja se stara priča. U kućama se nemilosrdno uništava sve odreda. Sve se glasnije priča o bogatom plijenu pojedinaca, pa čak i starješina. Pominju se opljačkano zlato, devize, videorikorderi, automobili, oružje… Imenom i prezimenom. U jednoj vili kraj Konavoskih dvora pronađeno je, prema pričama očevidaca, preko 200 kilograma srebrnjaka i zlatnika. Našli su ih, kažu, u ležajevima. Jedan dio je predat komandi Brigade, ostalo se dijelilo i kapom i šakom među oficirima, a dio je ,,odmaglio” daleko od Konavala, na sjever Crne Gore! I to istog dana! Priča se i o neumornom Titograđaninu koji je već napunio čuturicu zlatnim lančićima, privjescima, pršećenjem… I dalje, pored navodno stroge zabrane, Rambo vozi ,,tamić”, ostali ,,golfove”, motokultivatore, mopede… Brojna vozila, mahom tek kupljena, prevrnuta, zapaljena, polupana… leže pored puta kao porazno svjedočanstvo da je ovuda prošla ,,narodna vojska”. Prepričava se i ova dogodovština. Povjerio se svojim drugovima jedan Durmitorac kako je i on, ugledajući se na ostale, uzeo videorikorder da ponese kući. A gdje ti je, pitali ga oni. Evo ga, reče im polušapatom, zavuče ruku u džep bluze i otud izvadi – daljinski upravljač za muzički stub!
* (…) Rođena sam u jednom lijepom selu mojih Konavala. U mojih 55 godina nijesam osjetila mržnju mojih susjeda i prijatelja već sam do skora provodila miran život sa mojom porodicom u Boki. Oktobar je donio u moj život veliki nemir zbog katastrofe koja se dogodila mojim najmilijim, koji su pobjegli bez ičega, ostavljajući sve: pune ambare i ostave, stoku, mašine za poljoprivredu, neobrane vinograde i masline, skupe kućne aparate i namještaj. Sve što su imali postigli su teškom mukom i znojem. Neki od rodbine su radili van naših granica da bi uvezli najmodernije mašine za obradu drveta, mašine za automehaničare i skupe automobile… Nažalost, čitav trud srušili su ,,oslobodioci” u jednoj noći. Kilibardini dobrovoljci počeli su da pale i pljačkaju sve pred sobom. Istina je da su moja dva rođaka od 79 i 80 godina koja su ostala u kući maltretirana na svirep način, da bi potom bili prebačeni u Morinjski zatvor, gdje su nakon nekoliko dana pušteni. U kući je sve bilo popljačkano. Svaka, pa i najsiromašnija kuća, imala je po nekoliko pršuta. Hranu, garderobu, piće, cigarete, danima su prevozili putevima koji se spajaju sa Debelog Brijega i Cavtata sa Mrcinama… Pitam se da li će iko na ovom svijetu odgovarati za naneseni zločin konavaoskom narodu i dobiti zasluženu kaznu…
Stane Paljetak, Konavli
(Monitor, 13. decembar 1991.)
* U svakoj armiji, jednom je neko rekao, generali diktiraju modu. Ovdje je, što se tiče oblačenja, potpuna sloboda. Sve češće rezerviste viđamo u maskirnim uniformama hrvatskih mupovaca, svakojakim jaknama, džemperima, kapama, maramama oko vrata… Na šlemovima su više rijetke petokrake. Umjesto njih iscrtana četiri ocila, a poneko nevješto pokušao da ucrta kokardu. Brade su već uveliko u modi. Mnogi teške vojničke čizme zamijenili ,,najkama” ili elegantnim cipelama. Vozač Gradskog saobraćajnog iz Titograda svima zapao za oko: svakog dana viđamo ga u drugim patikama ili cipelama! Valjda traži one najudobnije? Redovi za ručak sve su kraći, a na doručak i večeru mnogi već danima i ne dolaze u, inače, solidnu vojničku kuhinju. Ona ,,domaća” im je i bliža i bolja. U njoj ima svega: od supe i salate, do pršute, ribe, pečenja, grožđa… A ne fali ni viskija, lozovače i vina. Već se znaju i najbolji kuvari…
* Stigoše i specijalci MUP-a Crne Gore. Navukoše na sebe pancire i ostalu specijalnu opremu i uputiše se u ,,čišćenje” sela pri samom brdu. Kroz pola sata evo ih nazad. Vraćaju se ljuti i isprepadani. Psuju. Šta se desilo, pitamo radoznalo. „Hoćemo da poginemo od vas! Taman se popesmo gore u selo, kad po nama zapraštaše vaše baterije iz protivavionskih topova! E, neka vam je srećan ovaj rat, ali nas više nikad ovdje nećete vidjeti”!
* Crna Gora je ovih dana iznova iskoračila iz mita i legende i svijetu pokazala svoje prepoznatljivo lice. U zgusnutom vremenu u kojem se događala istorija, i nizu dramatičnih i nestvarno stvarnih događaja, ona je opet ponosno i na velika vrata, umarširala u vječnost i nezaborav, onamo gdje joj je oduvijek i bilo mjesto. Zahvaljujući ovom pokoljenju u naš život i svakodnevicu ušli su neki novi, uzvišeni i plemeniti junaci velikih srca. Oni isti dragi likovi i poznata, obična lica koja smo, koliko juče, sretali na ulici, poslu, fakultetskoj auli… obdarili su nas novim primjerima čojstva i junaštva koja su iskazivali na svakom koraku braneći mir i slobodu, čast obraza i svijetlo oružje. Oni su svoju obavezu ispunili časno: odlučnošću da i na strašnom mjestu valja uspravno postojati, na djelu su pokazali privrženost svom kršu i rodnoj grudi, braneći je od ustaških bojovnika, njihovog fašizma, mržnje i zla. Nekih od tih rano stasalih, plemenitih mladića nema više među nama. Neka im je vječna slava i hvala – oni su na oltar slobode i mira prinijeli najveću žrtvu, vlastiti život, i tom im Crna Gora nikada neće zaboraviti (…)
(Predgovor Pobjedine publikacije Rat za mir I, oktobar 1991. godine. Direktor i glavni i odgovorni urednik: Vidoje Konatar. Urednik izdanja: Šćepan Vuković. Prilozu u broju- ratni reporteri: Momčilo Popović, Milenko Vico, Mišo Drašković, Gojko Knežević, Milutin Labović, Vojin Božović, Jovan Stamatović, Mira Popović, Velizar Sredanović, Boban Novović, Dražen Drašković, Dragan Bošković, Jelena Samardžić, Marina Jočić, Dragan Grozdanović. Sarađivali: Milorad Bošković, Vladan Mićunović, Mirčeta Anđelić, Milenko Jelić, Rade Perišić, Stradimir Fatić, Tomislav Šoškić, Veliša Kadić, Gordana Vujović, Lada Đurović, Salko Luboder, Boro Jovanović).

Vučerević: Svaka čast Pobjedi!

Sreto donese ,,Pobjedu” da pročitamo kako „po Konavlima vodimo žestoke borbe”! Evo, kaže, neki Vujošević, komandir odjeljenja, izjavljuje da ima informaciju da se stotinu ustaških snajperista nalazi u prvim bunkerima u dubrovačkoj župi!? Je li to moguće, pita nas, kad ih naša cijela brigada ima svega desetak! U istom tekstu (,,Obarač na ustaškom strahu”) čitamo kako se rezervisti, sve punim imenom i prezimenom, bune zbog primirja!? Kažu, nervozni smo zbog primirja, ovo primirje je izuzetno otežavajuća okolnost, sve ovo treba riješiti sistemom ili-ili… Nema nam spasa pored ovakvih budala, zaključuju mnogi. * Sinoć sam, na zaprepašćeje brojnih rezervista, slušao Radio Zagreb. Sa njegovih radio talasa ratni izvještaji o srbočetnicima, zločinima srpske armije… Ore se novokomponovane borbene i rodoljubive pjesme o ,,lijepoj našoj”… Samo druga varijanta onog što ,,s ove strane” slušam na radio talasima ili čitam u novinama: mi smo ugroženi, mi smo patriote, oni su koljači, zlikovci…
Da li ćemo se ikad izvući iz ovog nacionalističkog začaranog kruga? Moramo li baš svi biti svedeni na jednu dimenziju – na naciju? Moramo li i mi, kojima nije bio potreban ovaj rat da bi bili protiv rata, rat koji je nedužnoj većini stanovnika Jugoslavije nametnut zbog grupe vlastoljubivih kriminalaca, biti baš u ovom vijeku vraćeni nazad ko zna koliko decenija? Prisiljavam sebe da više o tim temama ne razmišljam, jer, kako reče Dostojevski, ponekad se čovjek prisjeća mnoštva čudnih stvari, pogotovo u trenutku kada ga vode na gubilište! A ovdje, na ovom gubilištu, i one najnormalnije stvari dobijaju dimenziju čudnog.
* (…) Iz Crne Gore je već oko 100 života nepovratno izgubljeno, i prijeti opasnost da se taj broj poveća. Ranjeni i povrijeđeni se odavno ne broje, kao ni oni koje će psihičke traume pratiti do kraja života. Cijena je preskupa. Ne želimo da slike mladih, gotovo djece, više gledamo na umrlicama. Nadali smo se smo plač i brigu roditelja, sestara, djece i supruga ostavili u nekoj dalekoj prošlosti.
Omladinski savjet Crne Gore
(,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)
* (…) Smetaju mi ponašanja Izvršnog odbora Saveza studenata i Omladinskog savjeta Crne Gore, koji traže od Rista Vukčevića i od Parlamenta da utvrđuju krivce za stradanja vojnika na frontu kod Dubrovnika, zatim ponašanja stanara studentskog doma iz Titograda, koji kažu: ,,Od ovog trenutka za studente stanare Doma, sve nastavne aktivnosti su završene”. Studenti iz Nikšića se listom javljaju na front, kao dobrovoljci, pa vas pitam – ko su prvi, ko drugi, a ko treći, dragi studenti… Zabrinjava dio intelektualaca – Šiptara i Muslimana, čak i Crnogoraca, koji izbjegavaju najčasnije obaveze prema domovini i slobodi, a ona je zajednička, ako sve drugo nije. Zabrinjavaju podaci da se niko od Crnogoraca van Crne Gore, a ima ih preko 20.000 ratnika, ne javlja u dobrovoljce…
(Ljubo Poleksić, književnik ,,Pobjeda”)
* Ponekad uhvatimo i Radio Sarajevo. Sinoć je prenijelo dio intervjua ministra inostranih poslova Srbije ,,Špiglu”. Na pitanje njemačkog lista šta Srbi traže u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, ministar odgovara:
– Ne traže ništa, tamošnje borbe su stvar Armije! Kad li će Crnogorci shvatiti da je ovo rat za – ništa i šta uopšte traže na ovom ratištu? Da li je to već počelo pranje ruku u ,,bratskoj Srbiji” od jedne unaprijed izgubljene bitke u koju je gurnuta Crna Gora?
* Kao što smo već javili, naša redakcija šalje 700 primjeraka lista ,,Pobjeda” rezervistima i vojnicima na frontu. Oni su, kažu, veoma zadovoljni, a zadovoljstvo nije krio ni Božidar Vučurović, predsjednik SO Trebinje, koji je prilikom jučerašnjeg susreta i razgovora sa Vidojem Konatarom, direktorom i glavnim i odgovornim urednikom, izjavio:
-Svaka čast vašoj, odnosno našoj ,,Pobjedi”. Ona je osvijetlila obraz informisanju. pogotovo sa ratišta, jer je ,,Pobjeda”, kao i crnogorska narod, od prvog trenutka sa nama.
( ,,Rat za mir” I)
(…) ,,Pobjeda” je o događajima na jugoslovenskim ratištima, koji su ove godine uzdrmali svijet, obavještavala svoje čitaoce iz SAO Krajine, Banije, Istočne Slavonije i ratišta blizu Dubrovnika i Trebinja. Taj posao su obavljali: Momo Popović, Vasko Radusinović, Jovan Plamenac, Milenko Vico, Milutin Labović, Čedo Radusinović, Mišo Drašković, Vojin Božović, Dragan Grozdanović, Dragan Bošković, Jovan Stamatović, Gojko Knežević, Veselin Rakčević, Jelena Samardžić, Marina Jočić i Mira Popović. Naravno, tu su i svi fotoreporteri: Mensud Krpuljević, Dejan Vuković, Dobrilo Malidžan, Stanoje Begović i Nikica Mihailović.
Na ratištu je i Božidar Milošević, novinar ,,Politike”, jedan od doajena novinarstva u Crnoj Gori koji je još 1963. godine izvještavao o događajima u Kubanskoj revoluciji.
,,Ovi mladi ljudi iz ,,Pobjede”, Radija i TV Crne Gore obavljaju svoj posao visoko profesionalno. Često unose duh u ovu muku. Kod aerodroma Ćilipi, neposredno iza zauzeća objekta, snimatelju TV Crne Gore Danilu Živaljeviću viknem: ,,Snimaj ovu dvojicu mrtvih Kurda”, a on onako podgorički: ,,Snimio sam ih, ali nijesu mi dali intervju!”
(Milorad Bošković, ,,Rat za mir”, I)
* Jedni su već po nekoliko puta, uz dozvolu komande ili bez njenog znanja, išli da obiđu svoje porodice. Drugi nikako da dobiju tu povlasticu iako su svi mahom ostavili porodice bez zimnice, bez novca, o njima ništa već danima ne znaju… Dugokosi dvadesetogodišnjak ne može čak da dobije nekoliko slobodnih dana da se oženi! Zakazanu svadbu već je jednom odgodio. Drugovi ga zadirkuju da je bolje sada da se i ne ženi, jer ko zna koliko će vremena provesti na ratištu pa će mu komšije ,,čuvati” ženu!
* GLAVSKA, oktobra 1991.

Opet mijenjamo položaj. Noću, po jakoj kiši, stižemo u neko zabito selo. Uvijek na drugi položaj idemo noću i po kiši! Kažu, zove se Glavska. Negdje u blizini Trebinja. Revoltirani zaključujemo da bi i najnepismeniji seljak bolje organizovao naše prebacivanje iz mjesta u mjesto nego što to rade naši vrli oficiri. Sreća što ,,oni tamo” ne znaju za ovaj javašluk, jer bi nas mogli pobiti kao zečeve! Ima li od oficira većih glupaka? Poslije sat i nešto vrćenja u krugu i iščekivanja gdje da se smjestimo, dođe jedan mještanin i povede nas u obližnje seoce. Kaže, tu ima par napuštenih kuća, pa se bar u njih možemo skloniti od kiše. Jedni ostaju u kamionima, mi ostali uputismo se u seoce. Sa četvoricom drugova popeh se do potkrovlja višespratnice. Tu smo, šćućureni, dočekali zoru dok su cijelu noć po nama padale kroz oronuli krov dosadne kišne kapi. Vrijeme prekraćujemo pričom o svemu i svačemu. Pričam im kako je sve u životu nepredvidivo. Ljetos sam za vrijeme boravka u Sjedinjenim Američkim Državama posjetio Bijelu kuću, Kongres, Njujoršku berzu, direkcije ,,Forda” i ,,Krajzlera”, vidio Alkatraz, brojne muzeje i galerije, spavao u elitnim hotelima, vozio se ,,kadilakom”, uživao obilazeći bogate američke gradove i države , a evo sada sa na ratištu i srećan što sam ove kišne noći uspio da se sklonim i u ovaj prašnjavi golubarnik… Tamo, preko okeana, nisam ni sanjao šta će me snaći po povratku u Jugoslaviju, iako sam, gledajući na američkoj televiziji izvještaje o sukobima u Kninu, slutio da je rat neizbježan. Daleko od domovine, scene s kninskog ratišta, koje sam gledao na američkoj televiziji, podsjećale su me na one što smo godinama viđali na iransko-iračkom i ostalim ratištima, zgražavajući se na šta su sve ljudi spremni na pragu 21. vijeka. Nisam mogao da vjerujem da se to sada događa u Jugoslaviji! U međuvremenu je planuo pravi rat čiji sam, eto, i ja učesnik! I to u vojsci koja osvaja teritoriju moje dojučerašnje domovine. Ispričah svojim drugovima zanimljiv susret u Sjevernoj Karolini. Na večeri kod Elen Peterson, glavnog urednika lokalnog lista, i njenog supruga Džima, trgovca nekretninama, gospodin Džim, kad je čuo da sam iz Crne Gore, upita me:
– Vi, sigurno, znate da Turci nikad nisu pokorili Crnogorce?
– Da, znam, odgovorih, ali iznenađen sam ne samo što to i Vi znate, nego da ste uopšte i čuli za Crnu Goru!
– Istina, nisam nikad bio u Jugoslaviji, ali ovdje su, kao i u cijeloj Americi, poznati Sveti Stefan, Dubrovnik, Beograd, Međugorje… Ja nisam istoričar, ali poodavno znam taj zanimljivi podatak o Crnoj Gori i moja je velika želja da vidim Sveti Stefan i Crnu Goru…
– Gospodine, dobro došli u Crnu Goru i siguran sam da će Vas, ako ikada dođete, moji Crnogorci častiti makar jednim ručkom na Svetom Stefanu, prijatno iznenađeni što znate tu istorijsku činjenicu…
Šta li sad o Crnogorcima misli gospodin Peterson?

Dajte šansu miru

Glavska, oktobra
Rasporediše rezerviste po okolnim brdima i davno napuštenim objektima bivše željezničke stanice. Okolo brda, iznad stiješnjeno olovno nebo, iz kojeg sipa uporna kiša, i pritiska kao da ga držimo na svojim glavama.
Negdje oko deset sati, revoltirana svim što je doživjela i vidjela, jedna četa hoće da se vrati kući! Sve im je ovo, kažu, besmisleno. Zahtijevaju da se unaprijed kaže kud idemo, kad ćemo kući, traže da komandu preuzmu sposobni aktivni oficiri, da se prestane sa pljačkom, nepotrebnom pucnjavom, paljenjem kuća, da se vratimo na crnogorsku teritoriju…
Ubjeđivanja i žučni dijalozi između njih i komande bataljona trajali su satima. Na kraju, četa je ipak popustila… Sjetih se, poslije te rasprave i svađe, parčeta neke novine koje sam strpao u džep. Ne znam kome pripadaju riječi koje ću ovdje navesti, ali su zaista prava ilustracija onoga što ovdje gledam i doživljavam:
– Ne omalovažava samo neprijatelj život protivničkog vojnika, nego to čini i sopstvena armija dok govori o ,,hrabrosti pred neprijateljem” i dok tvrdi da vojnik, ako se osvrće na sopstveni život, proigrava život. Armije omalovažavaju vojnika, države omalovažavaju vojnika – možda ne neprijatelj. Država voli da govori o pravu na život, dok armija svojim vojnicima odriče to pravo.
* * *
(…) Spiker čita izvještaje o poginulima i povrijeđenima. Godina rođenja 1971, 1972, 1973. Generacija… Jesu li to oni golobradi mladići što su sa nama prije nepunu godinu dana dijelili snedviče na odmoru, pozajmljivali atlase, patike? Jesu li to oni maturanti što su onako mladi i lijepi šetali ponosno gradom, koračalči u život? Ginu moji drugovi, njihova mladost vene. Miris baruta zamijenio je miris kose njihove najdraže. Generacijo, znaš li istinu? Za koga i protiv koga se boriš? Drugovi moji, ovo pismo možda nećete nikada pročitati, ali znajte da ima neko ko u duši saosjeća sa vama. Znajte i da je čovjek čudo, tvrđe od kamena. Možda ćemo se nekada sresti i o svemu pričati kao o ružnoj stranici života-prošlosti. Možda… Ne mogu dalje. Zato apelujem ,,DAJTE ŠANSU MIRU”. Ali već su ugašeni mnogi mladi žvoti. Ugašeni su u najljepše doba, onda kad su trebali da žive i da se raduju žvotu. Da parafraziram pjesnika: ,,…objave crni, posmrtni plakati… da su i oni sa nama živjeli…”
Srednjoškolka iz Pljevalja
(,,Monitor”, 25. oktobra 1991.)
* * *
Mnogi rezervisti još nemaju šatorskih krila i vjetrovki, iako komanda danima najavljuje da će ih svi dobiti. Vreću za spavanje imaju samo rijetki srećnici. Od njih se ne razdvajaju. Ko ju je prilikom promjene položaja ubacio u kamione sa ostalom opremom – nikad je više nije našao. Čim dođemo na novi položaj, iste grupe rezervista, kao gladni vukovi, navale na kamione i uzimaju što im treba. Da li je to njihovo ili tuđe, da li će neko ostati bez ranca, ćebadi, podmetača… i smrzavati se dok se ne snađe, njih ne brine…
* * *
Trećeg dana, poslije podne, narediše pokret. Idemo u selo Velji Do… Nakon dva-tri kilometra izbismo na proplanak. Ukaza se more. Prepoznajem Čilipe. Sve oko njih spaljeno. Na aerodromskoj pisti primjećujemo tenkove, vozila, vojsku… Okolo nepregledni crni tepih od spaljene trave i šume, prostro se sve do morske obale. Potresna slika. Sramota.
Nevjerovatno: poslije one divljine i nevidboga u Glavskoj – ovo mi i ovako izgleda pitomo! Ovaj živopisni pejzaž pamtim iz srećnijeg vremena. I aerodrom, naravno. Sjetih se susreta od prije petnaestak godina u aerodromskom rastoranu sa čuvenim fudbalerom Valokom. Ovdje je sačekao svog i mog prijatelja i bivšeg fudbalera titogradske ,,Budućnosti” Josifa Ljumovića, sada TV snimatelja, da zajedno idemo na jednu utakmicu u Dubrovnik. Da je Jošan sada ovdje sa svojom kamerom?
* * *
Sve crno, garavo. Kiša sprala garež sa okolnih popaljenih brda, pa umjesto primorskog rastinja ,,iznikao” avetinjski bijeli kamen. Samo je izgleda sunce ostalo isto. Ali ono je dovoljno visoko da bi bolovalo garež prljavog ustaškog rata. Blago suncu.
(,,Rat za mir”, II)
* * *
Toranj na donedavno međunarodnoj vazdušnoj luci, potom ustaškom uporištu, danas običnom razbojištu, je pao. Uništena su mitraljeska gnijezda, koja su pokušavala da siju smrt, a posijala su vlastitu nesreću. Tenkovske jedinice JNA već su na domaku Cavtata, u selu Močići. Očekuje se skorašnji pad i tog mjesta, u čijem se hotelu ,,Koracija” nalazio krizni štab… Ostaci ustaških formacija su i danas, pri povlačenju, koliko imje bilo dopušteno da stignu, palili kuće na Čilipima. Pokušavaju krivicu da prebace na JNA. U preostalim, nezapaljenim kućama, pronađeno je mnoštvo slika Ante Pavelića, uzora hrvatskih koljača, koje je osokolila Tuđmanova ,,demokracija”, čiji časnici su pravili lance od dječijih prstiju…
( ,,Rat za mir”, I)
* VELJI DO, oktobra U selo Velji Do, zapravo naselje od desetak kuća, stigosmo oko deset sati prije podne. Prestade kiša i sunce se promoli kroz uznemirene oblake. Iskoristismo taj neočekivani dar prirode da osušimo mokru odjeću i opremu. Rasporedismo se po kućama u kojima je već boravila neka jedinica i, po običaju, pretvorila ih u brloge. Na stolovima brda ostataka hrane, ispreturane i porazbijane stvari, neprijatni zadah ubuđale hrane i prosutog pića… Oni najradoznaliji odmah se dadoše na ,,čišćenje” i istraživanje novog položaja. Ubrzo otkriše na stotine litara vina, organizova se pečenje mesa, krompira, pa i hljeba, u ostacima jednog arhitektonski živopisnog restorana. Mnogi se začudiše što su i Crnogorci tako vični spremanju jela i to u ratnim uslovima? Ubrzo nastade pravo veselje uz bogatu trpezu… Nešto kasnije u jednoj otmenoj kući pronađoše ,,Gorski vijenac” i nekoliko primjeraka ,,Ilustrovane politike”. Mora, kažu, da je ovo naš Srbin dok je čitao ćirilicu, ali šta mu sad možemo, komentarišu podnapiti rezervisti, listajući knjigu i novine…
* * *
Vjerovatno nikad u poratnim danima kao te noći ovdje nije više pjevano o đeneralu Draži! Da je kojim slučajem neko u jeku njihovog zanosa đeneralom viknuo ,,Živio drug Tito” ili, recimo, ,,Ja sam Crnogorac”, ,,Crna Goro ne damo te”, bile bi mu to sigurno posljednje riječi… Ujutru su iza veselih družina na nekoliko mjesta osvanule hrpe čaura. Neznanac bi posmislio: ,,Bože, kakva li se to žestoka borba ovdje vodila?” Oko podne se iskupismo na obronke Oštrog kuka, obližnjeg brda. Kao da je na dlanu, posmatramo Plat. Dolje, na njegovim ulicama jasno se vide dva-tri vozila, hrvatski vojnici i poneki civil. Odjednom, začu se otuda pucnjava minobacača. Na nas je ispaljeno petnaestak minobacačkih granata. Šište iznad naših glava, a dvije-tri padoše u blizini voda iz susjedne jedinice, koja je tu stigla prije nas. Prestrašeni vojnici se razbježaše i na kamenjaru ostade nekoliko pušaka! Sjetih se one iste scene u Donjoj Ljutoj. Mi, koji smo već imali jedno takvo vatreno krštenje, počesmo da ih iz zaklona prekorijevamo da bar uzmu puške kad tako ,,junački” bježe! Na napad otpozdraviše i naše baterije. Satima su gađale hotel ,,Ambasador” i centar grada. Iz zaklona smo posmatrali gdje padaju granate i hrvatske vojnike kako vozilima bježe iz grada prema Kuparima.
Čuvena Ćirova grupa već se u prvim poslijepodnevnim satima našla u centru grada, hotelu ,,Ambasador”! Razgovijetno ih čujemo kako se dozivaju i pucaju.
– Znali smo da u Platu još ima mupovaca i zengi, ali nas osmorica smo se zarekli da ćemo ući u hotel pa šta bude. Primijetili su nas i nastalo je žestoko puškaranje. Trajalo je to skoro čitav sat. Mi nismo posustajali, ali ni neprijatelj. Valjda su primijetili niz brdo ogromnu vojsku, pa su počeli da bježe prema Kuparima. Jedna grupa zengi nam se predala zajedno sa svojim šefom, jednim dvadesetpetogodišnjim mladićem. On je uzeo ,,kalašnjikov” za vrh cijevi i pošao prema meni. Rekao mi je: ,,Držao sam vas na nišanu i mogao sam bar nekolicinu da ubijem. Ali, ni meni nije do rata i ubijanja. I ja sam ovdje protiv svoje volje!” Zatim smo se zagrlili! Poklonio mi je svoj ,,kalašnjikov” i dvogled. Razgovarali smo sa njima više od sat vremena, a potom su ih naši poveli u Kumbor. Bilo nam je žao te momke, ali, šta možemo, rat je rat, pričao nam je kasnije Ćiro o ovom upadu u Plat.

Političari, generali i izdajnici srpstva

Prepričavaju se do detalja i s ushićenjem dolasci na front mitropolita Amfilohija Radovića, predsjednika Narodne stranke dr Novaka Kilibarde, predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, četničkog vojvode Šešelja, Arkanovi podvizi… Polemike o strankama su rijetke, ali reformisti i liberali su za mnoge neprijatelji, ustaše, strani plaćenici… Tito i Ante Marković zlikovci, Slobo nezamjenjljivi spasitelj svekolikog srpstva i Crne Gore, božanstvo… Glasno se sanja o srećnoj budućnosti u velikoj Srbiji kao najjačoj sili na Balkanu…
Raspravlja se zajapureno, bez elementarnih informacija, pa je svaki normalan dijalog sa ovakvim ljudima uzaludan.
I tih dana bezbroj puta se potvrdila ona stara izreka da se najviše laže uoči izbora, za vrijeme rata i poslije lova.
* * *
Vidio sam izbjegle i protjerane iz Iloka, požare u Sisku, Karlovcu, Vinkovcima, razoreni Vukovar, polurazoreni Osijek, okolicu Dubrovnika. Svakodnevno gledam smrt, vatru, očaj. Očaj i suze staraca, majki s bebama u naručju i djece koja bježe ispred najezde barbara.
U svakoj starici vidim svoju majku, a u svakoj majci s bebom u naručju vidim svoju sestru, vidim njihove suze očaja, strepnje i patnje (…)
Otkako ste kao ,,heroji antibirokratske revolucije” dovedeni na vlast, crnogorskom narodu nudite samo mržnju i rat, zazivajući aveti prošlosti. Očajnicima bez kruha nudite nadnice za smrt, nasilno mobilizirate ljude nudeći im rat umjesto napretka ka boljoj budućnosti.
U ove 33 godine života u Hrvatskoj bio sam svjedokom simpatija hrvatskog naroda prema Crnoj Gori. Sjećam se katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju i prijateljskog suosjećanja i pomoći koju je tada Hrvatska iskazala.
I, danas vi te iste ljude koji su se odricali svojih zarada, davali stručnu i medicinsku pomoć našem narodu, ubijate, pljačkate, progonite s ognjišta.
Kakvo je viteštvo napadati Hrvatsku u trenutku kada ona krvari u neravnopravnom sudaru sa, u svakom moralnom pogledu, nadmoćnijim neprijateljem. Zar ne shvaćate da ste vi samo alibi u ovom prljavom ratu, da ste lutke na koncu čije krajeve netko drugi vuče (…)?
(Otvoreno pismo Branku Kostiću, Milu Đukanoviću i Momiru
Bulatoviću prof. dr Milutina Anđelića iz Zagreba, 23. X 1991)
* * *
U prostranoj školskoj učionici na Grabu, koja je pretvorena u spavaonicu za rezerviste, i televizor u boji! Stiže i Pobjeda ili neko donese druge novine, tako da nismo, kao prethodnih dana, sasvim izolovani od ostalog svijeta i onog što se ,,tamo” dešava.
Posebno nas je zainteresovao Haški sporazum, koji je uskovitlao veliku političku prašinu, zbog koje je Momir Bulatović postao ,,izdajnik srpstva”, Kadijević i Milošević naglo izgubili propagandne adute da silom stvore malu Jugoslaviju, odnosno veliku Srbiju, a četvoročlano Predsjedništvo nepostojeće Jugoslavije našlo se u nevolji kako da objasni odluku o mobilizaciji čiji je cilj komadanje teritorije jugoslovenskih republika u korist neke druge Jugoslavije…
Pratimo i burnu sjednicu crnogorskog parlamenta uoči čijeg je zasjedanja stiglo nekoliko desetina roditelja rezervista sa zahtjevom da se vrate njihovi sinovi iznenada upućeni na front kod Dvora na Uni! Kako je saopšteno, tamo se obreo 1051 rezervista iz Crne Gore, navodno zato što JNA nije imala na raspolaganju drugih jedinica.
Poslanici u parlamentu su obaviješteni da Štab Vrhovne komande oružanih snaga Jugoslavije nije uslišio zahtjev da se dvije jedinice JNA, popunjene rezervistima iz Crne Gore, koji se nalaze u Dvoru na Uni, organizovano i vojnički vrate u kasarne u Titogradu i Danilovgradu.
Predsjedništvo Crne Gore ,,upućuje javni poziv svim starješinama i vojnicima ove dvije jedinice, koji dobrovoljno ne žele da ostanu na tom dijelu ratišta, da se organizovano i u vojničkom poretku vrate u kasarne iz kojih su otišli”.
Očigledno, splasnula je ratnička euforija i Crnogorci više jedva ne čekaju da im najbliži ,,junački izginu za slobodu” negdje na ratištima daleko izvan Crne Gore!
U našoj jedinici različita reagovanja. Jedni psuju Bulatovića što se pridružuje nastavljačima izdajničke politike Drljević-Štedimlija (iako o tom ,,izdajničkom paru” najvjerovatnije ništa drugo i ne znaju osim njihovih
prezimena), drugi, iako se malo ko glasno izjašnjava, pozdravljaju (ne)očekivano antiratno raspoloženje (…)
Mnogi se pitaju da li je na pomolu i sukob između crnogorskih vlasti i JNA, pošto je Bulatović u Skupštini Crne Gore, povodom tvrdnji iz Štaba titogradskog korpusa da ukupan broj rezervista iz Crne Gore upućenih van granica Hercegovine ne prelazi 12.000 obveznika i da preko 3000 vojnika i
starješina iz Srbije brane granice Crne Gore i učestvuju na hercegovačkom frontu, rekao:
– Da je kojim slučajem u Srbiji isti procenat mobilizacije kao u Crnoj Gori, Srbija bi imala 500.000 mobilisanih rezervista.
U brigadi nervoza. Posebno je primjetna na licima ionako izgubljenih oficira. Njihovi komentari na pitanja radoznalih rezervista svode se uglavnom na ovo: vojska ima svoje planove i neće za njih pitati Bulatovića, mi znamo zašto idemo na Dubrovnik, naš je cilj da što prije stignemo do doline Neretve, a ako treba i do Zagreba…
* * *
Dani i noći na Grabu prekraćujemo uglavnom uz karte i šah. Za maratonske partije imamo dosta i vremena i strpljenja, ali strpljivo se čeka red da se sjedne za ,,kockarski” sto ili šahovsku tablu.
Anonimni ilustratori i aforističari uveseljavaju nas svojim umotvorinama koje ispisuju po školskoj tabli. A neke i ozbiljno ljute.
Patriote je posebno razbjesnio ,,idiot” koji se izrugivao sa ,,mladim srpskim državama”. Jedno jutro na tabli je osvanuo tekst, ispisan latinicom: “SAO Krajina, SAO Trebinje, SAO Paolo”.
* * *
– Šta je bilo najstrašnije?
– ,,Barikade” na ulazu u Vukovar… Četiri kolca i na njima četiri glave! Vojnici, rezervisti, ko će znati čije su, ali svakako ljudske… Ne znam ko je to mogao učiniti takav zločin. Kada sam to vidio, vrisnuo sam, okrenuo vozilo i dao se u bijeg glavom bez obzira… Užas… Kada sam to ispričao jednoj ženi u Trpinji ona se umalo onesvjestila… Ili, doručkujemo nas četiri drugara, odjednom Dragan iz Loznice samo klonu. Snajper ga je pogodio u srce… Bio mi je najbolji drug, imao je 19 godina i samo dva dana do kraja vojnog roka. Strašno je to.
Sjećam se jednog Makedonca koji je pao pogođen tromblonom. Ja ga nosim na leđima, a drug iza nas njegovu nogu… Mnogo žalim mladog Čehajića. Okrznuo ga metak po čelu. Bio je sa mnom kod neuropsihijatra, potpuno lud. Kako i neće. Prvi dan jedva je spasio glavu iz zapaljenog vozila, a oni ga, sjutradan, ponovo na front, u vatru. Ponovo ranjavanje i… To mora da uništi čovjekovu psihu…
(Iz ispovijesti devetnaestogodišnjeg Crnogorca ranjenog u Vukovaru (,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)
* * *
Stigla nam je i – plata! Iznenada. Svi smo zatečeni tom odlukom Vrhovne komande da, kako se masovno komentariše, postanemo plaćenička vojska! Većina se zbog toga osjeća poniženo i uvrijeđeno.
Mnogi neće ni da čuju za taj novac za ratovanje, ali oficir koji isplaćuje plate tvrdi: ,,Ovo je po slovu vojničkih propisa”! Generalštab se, vjerovatno uspaničen antiratnim raspoloženjem naroda i sve masovnijim dezerterstvima sa fronta, odlučio da borcima ,,usađuje patriotizam” i uz pomoć izdržljive topčiderske štamparije?
I, poče isplata ratnih plata… A onda nova uzbuna. Višim oficirima isplaćuje se trostuko više nego običnim redovima! I ovdje se rodoljublje gradira visinom činova i debljinom platne vrećice. Borci iz prvih borbenih linija dobili su od šest do 13 hiljada dinara, zavisno od čina, a oficiri – vrtoglave sume. Iako se to krilo kao najveća vojna tajna, saznali smo da je, recimo, potpukovnik Radović primio 121 hiljadu dinara, a general Eremija čak 174 hiljade, ili ako smo ovdje dobro obaviješteni o kursu marke, više od četiri hiljade maraka!?

Kako da ne pucam i u crkvu

RAVNO, novembra
Selo Ravno zatekosmo – vodoravno!
Kuće mahom porušene ili spaljene. Granate nisu poštedjele ni dvije crkve – katoličku i pravoslavnu. Razrušen i trebinjski Pogon reznog alata. Parče granate napravilo rupu na metalnoj ploči kraj glavnog ulaza, postavljenoj u znak sjećanja na još jednu “radnu pobjedu” i bratstvo i jedinstvo naroda ovog kraja, iz ne tako davnih, srećnih dana. Kakva simbolika: od riječi “jedinstvo” ostala samo tri slova! Među rijetkim nerazrušenim kućama bombardovanju odoljela kućica bivšeg čuvara željezničke pruge. U njoj tri starije žene: majka sa dvije kćerke. Hrvatice. Nisu, kažu, htjele, a nisu ni imale kud, da bježe pred jugoslovenskom vojskom. Čuvale su ih i pomagale i prethodne jedinice, a i naš komandant ih je posjetio i uvjerio da i dalje mogu mirno spavati u svom domu. Svi ostali žitelji Ravnog, njih oko dvije stotine, pobjegli kud je ko stigao. Među njima, saznajemo, i četiri srpske porodice… Kažu, među prvim ovdašnjim kućama stradala je kuća jednog oficira JNA, Srbina, pri samom vrhu sela. Raznijela je granata koju je ispalila vojska pod komandom nekog drugog oficira JNA! * Sjutradan, rano izjutra, Nikšićani odoše na drugi položaj. Zamalo im to nije bio i posljednji pokret u životu. Nedaleko od Ravnog njihovu kolonu bombardovao je avion Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva! Nadletio ih je dva-tri puta, a onda zasuo bombama. Iznanađeni vojnici panično su bježali u zaklone ne shvatajući zašto su napadnuti i to od aviona jugoslovenske vojske! Imali su sreću. Od bombi su stradali jedan šleper i krava, koja je pasla na obližnjoj livadi. Nešto kasnije stiglo im je nimalo utješno objašnjenje. Pilot je, navodno, dobio pogrešnu komandu. Umjesto kote Lisac I, smrtonosni tovar ispustio je na kotu Lisac II, zapravo na saobraćajnicu kojom se kretala kolona nikšićkih rezervista! Revoltirani rezervisti su se pobunili, zahtijevajući da ih smjesta vrate kućama!
Opet, po ko zna koji put, razmišljam kako da pobjegnem odavde. Ali ne mogu da ostavim svoje dobre prijatelje za koje takođe znam da su ovdje mimo svoje volje i uvjerenja. Spletom raznih okolnosti i oni su kao i ja upali u ovo sramotno kolo. Znam da ni oni još ni metka nijesu ispalili, niti iglu uzeli! Bar nam je zbog toga savjest mirna… Nadamo se, ipak, da ćemo uskoro kućama. A biće i još ponešto zanimljivo da zapišem u ratni dnevnik…
* Prolazimo kroz Ravno. Opkoljavamo kuće. Starac ćuti. Žena plače. Prst nam poigrava na obaraču. Ipak ga, nekako, kontrolišemo. Tek kad počinjemo pretres, daje nam koverat sa hiljadu dinara, na kojem piše ime vojnika kome su pare namijenjene.
(“Rat za mir”, II)
* Desetak dana smo u Ravnom. Sunčane novembarske dane smijeniše dosadni, kišoviti. Lije kao iz kabla. Uveče vjetar mlati polupanim prozorima, roletnama. Spaljene kuće izgledaju sablasno. I čitavo naselje, posebno noću, kao da je pripremljeno za snimanje filmova strave i užasa. Ni ovdje nema struje, pa muku mučimo sa osvjetljavanjem prostorija. Svijeće, lampe na gas i akumulatori su najtraženija roba. Drva za šporete ima dovoljno, ali zbog jakog vjetra nikako da doskočimo dimu koji nam se uvlači, čini mi se, i pod kožu.
* Otvoreno pismo Veljku Kadijeviću
(…) Otkuda Vam, gospodine generale, pravo da, manipulišući tradicionalnim patriotskim osjećanjima crnogorskog čovjeka, vodite cjelokupnu crnogorsku mladost u današnji ratni i moralni pakao u Hrvatskoj? Zar ne vidite da su Vas svi ostali napustili, prozrevši besmisao ratnih operacija i ciljeva? Ne zaboravite da je broj rezervista koji ste pokupili iz Crne Gore ravan broju broju angažovanih vojnih obveznika iz dvije stanovništvom znatno brojnije republike. Crnogorski rezervisti ratuju i oko Dubrovnika, i u Kninu, i Dvoru na Uni, i Vukovaru. Otkud ih sad angažovaste i u Divuljama kod Splita? Znate li da Crna Gora broji svega 615.000 stanovnika od čega nešto više od 380.000 Crnogoraca? Do sada su crnogorske majke u ovom prljavom ratu dočekale više od 60 sanduka sa svojim mrtvim sinovima. Nećemo govoriti o onima čija imena, iz taktičkih i propagandnih razloga, vaši štabovi ne objavljuju. Govorite neprestano o genocidnosti hrvatske vlasti, a ne sprema li se na ovaj način genocid crnogorskoj mladosti? Crnogorska dermokratska javnost dobro zna da je, navodna, direktna opasnost za Crnu Goru izmišljena kako bi se ona uvukla u rat i svjetsku sramotu u dubrovačkoj operaciji. Svako zna da se tamo ne brane ni ugroženi Srbi, ni blokirane vojne kasarne, kojih na prostoru dubrovačkog ratišta nema… Liberalni savez Crne Gore
(“Monitor”, 8. novembar 1991.)
* Svakodnevno nas obilaze visoki oficiri iz Titograda, uglađeni, u maskirnim uniformama. Pukovnici i potpukovnici zapisuju koliko jedinici fali vjetrovki, čarapa, rukavica… popiju po koju pa nazad. Onda dođe druga ekipa i tako naizmjenično. Revoltirani rezervisti često se oko toga sa njima raspravljaju i prigovaraju im zar je to njihov posao, zašto nisu sa nama ovdje na položajima… No, njih to ne sjekira… Često sa komandantom odlazim i do Trebinja, koje su rezervisti prosto okupirali. Prepun ih je hotel, u kojem se alkohol dobija uz “lozinku”, kafane, ulice, magistrala… Gostoljubivi Trebinjci srdačno i dobrodušno nas prihvataju, ugošćavaju u svojim kućama, iako im je grad danonoćna pucnjava pretvorila u pravi front! Nevjerovatno, koliko su predusretljivi i strpljivi ovi ljudi. I u Hotelu, i u Bolnici, i u prodavnicama, i na ulicama…
* U Galičićima upoznajem jednu od one četiri srpske porodice koje su živjele na Ravnom. Ovdje su se sklonili kod rođaka, nakon potucanja po okolnim selima. Beskućnici kod dvije kuće: zapravo kuće u Ravnom i stana u Dubrovniku. Rat, drugi u njihovom životu, o kojem nisu ni sanjali, ostavio ih je pod stare dane i bez kuće, i bez imanja, i bez slobode…
– A, živjeli smo sa svojim komšijama Hrvatima samo tako. I na Ravnom i u Dubrovniku, kaže čika Dule. Odjednom, sve se preko noći promijeni. Đavo uđe u narod i poče da uzima svoje… Njihova porodica već decenijama, kažu Dule i njegova supruga, brine i o crkvi u Ravnom. Mole nas da obiđemo crkvu i donesemo iz nje stare crkvene knjige, ikone i skupocjeni zlatni krst. Ako mognemo da otvorimo vrata…
– Volio bih, ako možete, da mi obiđete i kuću. Iz nje bih želio samo jednu stvar: “singericu” staru skoro stotinu godina, koju je još majka nabavila…
* “Mijenjam stan u Zagrebu do 120 kvadrata za manji u Titogradu, li bilo gdje na Crnogorskom promorju. Javiti se …” “Mijenjam kuću od 400 kvadrata na najljepšem mjestu u Zadru za bilo kakav stan, ili manju kuću na Crnogorskom primorju. Uslužni telefon…”
Ovakvih oglasa samo u jednom danu u “Pobjedi” izbrojali smo – osam. I ova žalosna statistika dokazuje da je kolona izbjeglica, Srba i Crnogoraca iz Hrvatske, svakim danom sve duža (…)
Ovih dana Jugoslavijom bijesni još jedan rat – medijski. Međutim, sve medijske blokade padaju pred ovakvim oglasima. U njima nema ni trunke propagande, ni pisanja “po diktatu”. Njih piše sam život. Oni su najpouzdaniji svjedoci da se genocid nad Srbima i Crnogorcima u Hrvatskoj ponavlja, da fašizam uzima danak u nevinim dječijim životima
(“Rat za mir”, III)
* Kroz dva dana Žaro i ja donosimo što smo zatekli u crkvi: tridesetak starih crkvenih knjiga, među kojima i nekoliko koje su svojevremeno dobijene kao poklon austrijskog cara Franja I, i – “singericu”. Od skupocjenog krsta ni traga. Prećutali smo da za crkvena vrata nije bio potreban ključ. Bila su razbijena! Ne pričamo ni u kakvom smo stanju našli crkvu nakon što je “posjetila” narodna vojska iz Nikšića, Titograda, Bijelog Polja…
Čika Dulu je sve jasno… Pita nas kroz plač: “Ima li nade da se uskoro na Ravno vrate njegovi mještani?” Ćutimo. Ne znamo šta da mu odgovorimo. Ali, on odgovori sam:
– Znači, ako se u Ravno ne vrate Hrvati, onda nemam izgleda ni ja da se vratim u Dubrovnik… U njegovim dobroćudnim očima pojaviše se suze. Još jednom se postidjeh kao nikad u životu…
* Kako da ne pucam i u crkvu. Ne mogu da zadržim rafal kad se sjetim da su njena zvona dala znak Tuđmanovim škriparima da otvore vatru u leđa našim borcima. Četvorica su ovdje pala. Ustaše su se utvrdile i u školi. Ništa im nije sveto.
(Borac Savine brigade poslije pada Ravnog. “Rat za mir”, II)

Kako su Pljevljaci „osvajali“ Čepikuće 

TURKOVIĆI, novembra
Nakon obilaska susjednih položaja, koje drži nikšićka brigada, komandant svrati u njihovu komandu u Turkovićima. Zatekosmo poveće društvo. Tokom razgovora, rezervista koji je sjedio do mene, reče mi u povjerenju:
– Pošto si novinar, ovo će te sigurno interesovati. Vjerovao ili ne, ovdje, za ovim stolom, sada sjedi i čovjek koji je zapalio Terezinu kuću! Neću ti reći kako se zove, ali ako budeš imao priliku napiši da on nije Crnogorac nego je porijeklom Slovenac, koji, istina, već decenijama živi u Nikšiću. Odvraćali smo ga da ne baca bombu na kuću popularne pjevačice, ali nije pomoglo. Drugi Nikšićanin joj je uzeo video kasete koje Tereza traži preko novina i sigurno će joj ih vratiti.
* ,,Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje spaljeno kazalište.”
Izjava Tereze Kesovije povodom rušenja njene kuće u Konavlima.
(Monitor, 8. novembar 1991.)
* Ratni plijen i dalje karavanima odlazi u Crnu Goru ili ko zna gdje. Prolaze šleperi svega i svačega (…) U grad pod Lovćenom, valjda kao prilog obilježavanju 500-godišnjice najstarije štamparije na slovenskom jugu, dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nisu uputili peticiju, koju je objavio Monitor: – Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog “dodjeljivanja” ratnog plijena – razmontirane opreme dubrovačke štamparije Izdavačko-štamparskom preduzeću ,,Obod” Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje, obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne “Obod” štamparije. Zahtijevamo od IŠP ,,Obod” Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog ,,poklona” i da ga vrate nedobronamjernom ,,darodavcu”, ,,oslobodiocu” Dubrovnika od ,,ustaških mašina, opreme i sirovina”.
* ,,Što se tiče pljačke, to se zna… To je sramota. To ni divlje horde ne bi radile. Potoci alkohola, razbacane šteke stranih cigareta, pršute, video-rikorderi, televizori… Što je najstrašnije, niko od starješina ni jednog trenutka nije rekao nemojte to raditi. Kažem mom poručniku: Vidiš li što rade? – Neka ih, kaže on, neka malo izduše. Uđem u tu rulju i pitam ima li ko da mi da čašu rakije. Kakvu čašu, rekoše svi, evo ti flaša. Viski – balantajn. Pitam, odakle je ovo. Iz samoposluge. I mi se samoposlužujemo. Čak su se dijelile i trenerke. Pita, ljudi šta ovo radite. A oni – ovo sve treba opljačkati, oni nas pljačkaju 50 godina, to se mora naplatiti. Opet niko od oficira ne interveniše…. Pričalo se čak da je jedan vojnik uhapšen na Debelom brijegu prilikom transporta ukradene robe, a da je kod jednog drugog nađeno 150 milijardi u devizama i dva-tri kila zlata.I ne samo što se pljačkalo, već se sve i palilo… „
Iz ispovijesti jednog rezerviste sa dubrovačkog ratišta.
(Monitor, 12. novembar 1991.)
* U ratu svih protiv svih, čak i svakog pojedinca protiv samog sebe, koji razara sve civilizacijske i duhovne vrijednosti stvarane vjekovima na ovim prostorima, veoma zapaženu ulogu stratega i podstrekača rata imaju brojni profesori jugoslovenskih univerziteta. Ne služi nam na čast što naš Univerzitet u tome ni malo ne zaostaje, sa nizom nastavnika i saradnika koji propagiraju nasilje i mržnju sa istaknutih pozicija u vladajućoj i drugim političkim strankama(…) Grupa od 33 nastavnika i saradnika Univerziteta ,,Veljko Vlahović”
(Monitor, 15. novembar 1991.)
ČEPIKUĆE, 24. novembra Tačno 24. novembra Brigada “Veljko Vlahović” osvoji do tada neosvojive Čepikuće! O tom naselju, ukliještenom između brda, danima smo slušali kao o opasnom ustaškom leglu i neosvojivoj tvrđavi. Pričalo se da su ga i partizani zaobilazili u prošlom ratu, a da su u ovom Čepikućani poručivali Tuđmanu da dođe kod njih, jer će biti bezbjedniji nego u Zagrebu! Prethodnog dana i cijelu noć vođena je žestoka borba oko Čepikuća, na koje je nekoliko dana prije toga samo za jedan sat, kako su se hvalile starješine, ispaljeno 1.300 granata! Bio je planiran potom i napad avijacije, ali kiša i magla spriječili su tu akciju. Tokom napada saznajemo poginuo izviđač iz susjedne jedinice, a nekoliko vojnika ranjeno… Odmah po ulasku u Čepikuće stihotvorci sročiše i pjesmu: “Oj, Tuđmane je l’ moguće, padoše ti Čepikuće!” Stiže i komandant Titogradskog korpusa, general Eremija, da lično čestita osvajanje Čepikuća. Zadrža se dvadesetak minuta i ode… Potčinjeni mu na rastanku uručiše za uspomenu poveći metalni ključ koji sam malo prije generalove posjete našao na ulici i donio u komandu šaleći se da je to vjerovatno ključ od Čepikuća! Uručivanje ,,ključa od Čepikuća” ovjekovječio je i “Pobjedin” ratni fotoreporter…
* Napadaju nas, mora da su primijetili gužvu kad je stigao general, povikaše zaprepašćeni oficiri, dok se eksplozije odjekivale po naselju. Sigurno, kažu, Hrvati gađaju iz tenkova, jer granate ostavljaju jasan svjetleći trag. Svi se čude odakle im sad tenkovi? Ispred brda, asfaltom vozila i vojnici napuštaju selo. Uplašeni smo, jer procjenjujemo da napadaju jake neprijateljske snage, pa se naši rezervisti povlače na jučerašnji položaj…
Vidim, stradala i ,,lada” u kojoj vozim komandanta bataljona. Razbijena joj šoferšajbna i parče granate rasjeklo krov. Mnogo gore je prošao ,,opel” jednog Baranina, koji smo koristili kao vozilo hitne pomoći. Na njemu polomljena gotovo sva stakla, oštećena hauba… Negdje oko šest uveče, skoro tri sata poslije prvih eksplozija, stiže vodnik sa jednim drugom iz prvog voda. Srećni što nas vide žive i zdrave, povikaše:
– E, sad možete odahnuti, jer su vas gađali naši! I, zaista nam laknu, ali zanijemismo pred ovom nevjerovatnom viješću. Neki povikaše: ,,Znali smo da to mogu samo naše budale!” Počeše psovke.. Šta se desilo? Jednu dobrovoljačku tenkovsku jedinicu, sastavljenu uglavnom od Pljevljaka, niko nije obavijestio da smo još u jutarnjim satima ušli u naselje. A oni ugledali gužvu oko kuće pri brdu, vozila… pa osuli paljbu!
* Oko međa, kojima je sa sjeverne strane opasano naselje, našli smo pet-šest mrtvih pripadnika hrvatskih jedinica. Sve mladi ljudi. Jedan plavokos u poluležećem stavu. Oko lijeve šake obavijen mu zavoj i tik uz nju makaze. Pokušao da previje ranu, ali smrt je bila brža… Nedaleko od njega crnokosi tridesetogodišnjak u maskirnoj uniformi. Kao da je zaspao…
* Juče su jedinice JNA oslobodile selo Čepikuće. Oslobođena su još sela Točionik i Rudine. Do ofanzivne akcije prema
Čepikućama došlo je zbog sve učestalijih ustaških provokacija sa ovog položaja. Prema riječima komandanta Druge operativne grupe generala Pavla Strugara, vojska je odgovorila žestoko: i vatrom i pokretom jedinica. Otpor ustaša je bio jak, ali i dejstvo JNA ubojito i sinhronizovano (…)
Nema zvaničnih podataka o gubicima ustaša, ali se oni procjenjuju na više stotina(…)
(Rat za mir, III)
* Jedne večeri, po završetku sastanka u komandi Brigade, pozvaše i mene da uđem unutra. Oficiri glasno komentarišu valjda upravo završenu podjelu odlikovanja i unapređenja. Potpukovnik Gargamel, držeći u ruci Monitor, upita me:
– Jesi li ti, bre, novinar Monitora?
– Jesam, zašto.
– Jesi li ti dao podatke za ovaj sramni tekst Svi naši porazi?
– Ne znam šta tu piše, ali kako da ih ja dam kad sa redakcijom nemam već dugo kontakta?
– Ovo su čiste laži, poče Gargamel da viče. – Za ovo se ide na vojni sud… Svu tu bagru treba rastjerati i zatvoriti redakciju, a ti Jovo napiši demanti, obrati se kapetanu do sebe, i ispi čašu vina. Moj komandant ustade, pozdravi ostale oficire i pođe ka izlazu. I ja za njim bez pozdrava. Pitam komandanta o čemu se radi. Kaže, Monitor objavio tekst o komandantu Brigade, Terezinu izjavu povodom rušenja njene kuće u Čilipima, o platama boraca i generala Eremije…

Čuvajte se nacionalnog integriteta

RAVNO, decembra 1991.
Drugi boravak na Ravnom opet je dobro došao onima sa dugim prstima. Temeljno pretražuju porušeno i ko zna koliko puta pretraženo naselje. Noževima paraju čak i dušeke uvjereni da će u njima naći sakriven novac ili zlato. Jednog dana ,,ispariše” raonici sa pluga ispred bivše željezničke stanice, onda dobro očuvani motokultivator… Nama koji se čudimo kako ih ne otkrije vojna policija u Veličanima, oni upućeniji objašnjavaju da se to izvodi upravo u dogovoru sa vojnom policijom, zapravo sa zemljacima vojnim policajcima!
* * *
,,U crnogorskoj javnosti, kako čujemo, sve su glasniji pozivi na osudu rata ,,koji nije naš”. Napadnut je miroljubivi Dubrovnik, crnogorski rezervisti bore se, ko zna zbog čega, pod komandom Jugoslovenske armije, a ono malo ,,civilizovanih” Crnogoraca stidi se pred Evropom zbog nas, svojih zavdeneih sunarodnika.
U pacifizmu daleko prednjače crnogorski separatisti… Oni ne propuštaju nijednu priliku da podsjete: nas niko ne ugrožava, nama niko ne želi zlo. Potrebno se samo distancirati od agresorske armije i velikosrpskih pretenzija na teritorije Hrvatske, pa će Crnogorcima procvjetati suverene ruže!
(Pobjeda, 23. 12. 1991., Grupa dobrovoljaca
sa dubrovačkog ratišta)
* * *
Svakodnevno vozim komandanta do Čepikuća na sastanke u komandu Brigade, koja se preselila iz Veličana. Put uzan, krivudav, zakrčen vojnim kamionima i ostalim vozilima. Vjerujem da je lakše na relijima iz brdsko-brzinske vožnje nego se svakodnevno ovuda provlačiti i strahovati od pijanih vozača kamiona i
autobusa.
U glavu mi se utvrtjelo, iako je opet sklopljeno jedno od primirja, da će neko na nas zapucati dok prolazimo kroz brojne uvale i između brda pritisnutih ljutim kršem. Na nas mogu da pucaju, snajperisti pogotovu, odakle požele. I da im u
tim brdima niko ništa ne može. Čudim se, čak, zašto to i ne
urade.
Toliko mi se puta učini da čujem pucanj, ,,vidim” razbijen vjetrobran, osjetim bliski susret sa smrću… Najveći strah me uhvati dok prolazimo kroz omanju četinarsku šumu. Uspon, mračna uvala, nigdje kuće u blizini… Mjesto dušu dalo za zasjedu… Kažem to i komandantu, a on, čim se približimo tom dijelu puta, počinje istu priču:
– Divnog li mjesta za vikendicu…
A nije ni čudo što živim u takvom strahu. I dalje se često puca, do nas stižu vijesti o mrtvim i ranjenim na drugim dijelovima fronta… Svakodnevno sretam pijane i nervozne rezerviste u svim mogućim uniformama: sivo-maslinastoj JNA,
hrvatskih mupovaca i zengi, sa kokardama, beretkama, šeširima, u crnogorskim kapama, željezničarskim šinjelima, bradonje u crnim pelerinama jašu na konjima…
Voze traktore, motokultivatore, motorcikle, kamione, automobile… I sve je to Jugoslovenska narodna armija.
* * *
Ujutro smo u jednoj kući našli čovjeka kome su kožu skinuli. Objesili su ga za njegovu kožu na ramenima, o gredu i odrali ga kao životinju… Tu smo našli i jednu ustašku maskirnu uniformu. U gornjem džepu bila su kliješta koja koriste veterinari. Da čovjek ne povjeruje kad sve to vidi, koliko mržnje može ljudski
stvor nositi u sebi (…)
(Rat za mir, III)
* * *
… Vratite mi Denizu, Agarinu, Bininu, Amurovu i Jeninu, odanost, ponosan pogled njihovih očiju, umiljavanje i lavež, smrad neopranih boksova u prvu jutarnju zorom u sjeni duba ispijenu kavu, proljetni pjev slavuja u Dubravi, ljetnje sanjanje otvorenih očiju na mjesečni obasjanom kućnom pragu, jesenji rast maslinova ploda u vrtu, zimsko pucketanje vatre i miris dima iz peći… Samo za smrad neopranih boksova dajem vam sve vaše beogradske bulevare, novosadske aleje, titogradske parkove, niške ,,vozove roštilja”, svu klekovaču i prepečenicu, sve kalemegdanske dane i skadarslijske noći, sve ljepote Kopaonika, Šumadije, Tare i Durmitora, Budve i Svetog Stefana, sve vaše manastire, ikone i slave, mondeni vaš život velegrada…
Miro Juretić iz Dubrovnika, čija se uzgajivačnica pasa nalazi u Bosanki, u kojoj pet šarplaninaca sedamnaesti dan nisu dobili ni hranu ni vodu
(Monitor, 6. decembar 1991.)
* * *
RAVNO, januara 1992.
U Ravnom ,,proslavismo” i novogodišnje praznike i Božić.
Božić je proslavljen masovnije. Na nekoliko mjesta novopečeni vjernici naložili badnjake i slavlje potraja sve do zore. Uz pjesmu i neprekidnu pucnjavu. Gotovo sva vojna vozila bila su tog dana iskićena hrastovim grančicama, a ispred kuća u kojima smo bili smješteni stajali su ,,pravi” badnjaci. Neki su ih čak donosili i iz svog zavičaja.
I za vrijeme ovog predaha najviše su se prepričavali ratni doživljaji. Sada je većina bila načisto sa tim da je ovo bilo besmisleno ratovanje u kojem je uzaludno poginulo više od stotinu mahom mladih ljudi. Stoga su se mnogi rezervisti glasno ili u povjerenju zaricali da ih više nikad niko neće nagovoriti na ovako bezumlje.
Svi smo se osjećali postiđeno, kao zločinci.
Grupa rezervista, zapamćena po svakodnevnim prijetnjama i
psovkama na račun ,,ustaša”, kaže:
– Kad bi nas neko pozvao na radnu akciju da obnavljamo ono što
smo rušili po Konavlima, Platu, Čepikućama… rado bismo
učestvovali. Tako bi iskupili bar dio grijehova koje smo
počinili pod komandom oficira propale JNA i uticajem ratobornih
političara!
* * *
Odmah po Novoj godini počelo je da se šuška da ćemo uskoro kućama. Potvrdiše to i starješine i poče užurbano spremanje za taj dugo očekivani dan.
I, dočekasmo ga: 10. januara napustismo Ravno i pođosmo svojim kućama! Je li to moguće? Poslije toliko neprospavanih noći, razočarenja, strahovanja, trauma… doživjesmo i to da razdužimo oružje i napustimo ratište!
Dobismo i vojne knjižice. U njima i zvanično ovjereno da smo četiri mjeseca proveli u – ratu!
* * *
(…) Onda kada crnogorski rezervisti krenu nazad tragovima vlastite savjesti, ugledaće mnogo toga što su u patriotskom zanosu vandalski sravnili sa zemljom. Da li će, dok budu gledali porušene Konavle, biti svjesni da su na svom svetom
zadatku bili sredstvo za ispunjenje cilja da se Crna Gora kompromituje? Da li će znati da je njihovo uzrokovanje prekida svih veza sa komšijama samo dio taktike velikodržavnih aspiratora da se Crna Gora odvoji od nesrpskih zemalja?
(Monitor, 11. januar 1992.)
* * *
Šta smo za ova četiri mjeseca vidjeli i doživjeli, zna samo onaj ko je bio na ratištu. To nije mogla vjerno dočarati ni kamera, ne mogu to ni naše ispovijesti, a ni ovi zapisi.
Ovo je samo jedan isječak onog što se tamo dešavalo i što vjerovatno svi oni koji su se tamo našli žele da što prije izbrišu iz svog pamćenja.
* * *
Nijedan Dubrovčanin neće reći: pa to je pokrenuto u Srbiji, a onda preneseno u Crnu Goru. Ne. Reći će: vi ste Crnogorci ti koji ste nas rušili, koji ste nas palili, koji ste nas ubijali bez razloga i to se ne zaboravlja. Može se oprostiti, ali se
nikad ne zaboravlja. To je “zasluga” ovog crnogorskog rukovodstva, ono je uvelo svoj narod u tragediju i to moralnu prije svega. Mogu reći da je najveća tragedija u istoriji Crne Gore. Po tome se najbolje mjeri njihov učinak.
(Jovo Kapičić, Monitor, 7. I 1992.)
TITOGRAD, januara
Nije prošlo ni dvadesetak dana, stiže mi vojni poziv za ,,višednevnu vojnu vježbu”! Znači, opet na ratište! Nikad više, to sam davno odlučio.
Sjutradan me zovu drugovi. Dobili i oni pozive. Dogovorili se da idemo ili svi ili niko! Kažem im da sam već odlučio – ne idem, pa to makar platio doživotnom robijom!
Dogovoreno, kažu, ne idemo!
* * *
(…) Vrlo je teško odupreti se ratu. Ali, pokret otpora mora da počne u meni samom. Kažem: JA se izuzimam iz rata, JA se izuzimam iz mirnodopske kulture prećutnog pristajanja na rat… Kažem, svojim mladim prijateljima: treba se suprotstaviti ratu lično, intelektualno, fizički, prostorno, duhovno. Tu počinje bitka za pravi integritet. Čuvajte se, deco, integrisanja i kolektivnog integriteta. Šta znači ,,nacionalni integritet”? Šta od vas zahteva, a šta nudi i po koju cenu? I zašto?

(Bogdan Bogdanović: Hrabrost je kriknuti – Ne)

 

Tekst izlazio u nastavcima u neđeljniku “Monitor”, od broja 1093 (30. IX 2011) do broja 1102 (2. XII 2011)

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

August 2018
M T W T F S S
« Jul    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031