Veselin Đuranović

 

Uprkos očiglednosti da se radi o metodu niskih udaraca i podmetanja i svjestan činjenice da mnogi u Crnoj Gori, koji mene poznaju i koji poznaju moju ratnu prošlost, mogu zamjeriti da poklanjam pažnju nečemu što to ne zaslužuje (pojedini drugovi su mi savjetovali da to ne činim), ipak, odlučio sam da odgovorim na tekst “Pobjede”. To činim radi javnosti i njegovog uvažavanja

Molim vas da u prvom narednom broju vašeg lista, u skladu sa Zakonom o osnovama sistema javnog informisanja, objavite tekst koji vam šaljem, a u povodu napisa koji je objavljen u “Pobjedi” u jedanaest nastavaka, počev sa brojem lista od 18. avgusta i zaključno sa brojem lista od 28. avgusta 1990. godine, pod zajedničkim naslovom “Između kokarde i petokrake”, autora Velizara Sredanovića.

Uprkos očiglednosti da se radi o metodu niskih udaraca i podmetanja i svjestan činjenice da mnogi u Crnoj Gori, koji mene poznaju i koji poznaju moju ratnu prošlost, mogu zamjeriti da poklanjam pažnju nečemu što to ne zaslužuje (pojedini drugovi su mi savjetovali da to ne činim), ipak, odlučio sam da odgovorim na tekst “Pobjede” i Sredanovića. To ne činim radi dokazivanja moje pripadnosti narodnooslobodilačkoj borbi i ucešću u njoj, jer, za to, doista, nemam nikakve potrebe. To činim radi javnosti i njenog uvažavanja. Posebno radi toga, što veliki dio javnosti, danas, poslije četvrdeset i pet godina, ne samo što ne zna i ne mora znati, jer ima prečeg posla, bilo što o ratnoj prošlosti pojedinaca, te tako i o mojoj, a serviraju joj se lažne predstave pa, može u najmanju ruku biti zbunjen i da ne shvati u čemu je obmana.
Pritom, govoriću samo u povodu onoga što je u tekstu Sredanovića rečeno o meni i u odnosu na mene, мada sadržina teksta Sredanovića i on sam, zaslužuje i konkretnije odgovore. No, nadam se, biće prilike za to.
Iz teksta Sredanovića, vidljivo je da mu teško padaju činjenice, na osnovu kojih se dolazi do spoznaje suštine stvari i istine. Na žalost člankopisaca i Redakcije “Pobjede”, ja ne friziram i ne manipulišem podacima a nijesam sposoban da, kao oni, konstruišem podvale i intrige. Ostaje mi jedino, istine radi, da se oslonim na cjelinu činjenica o mojoj ratnoj prošlosti.

1.
Ne iznenađuje me da je Redakcija “Pobjede” objavila tekst V. Sredanovića. Iznenađen sam, međutim, što ste toliko zakasnili, u odnosu na svoje istomišljenjake iz redakcije nekih beogradskih listova. Jer, kada je riječ o meni, ovo je treći napis koji se objavljuje, u osnovi sa istim sadržajem i sa istim ciljem. Prvi je objavila “Duga”, prije godinu i po dana, drugi “Politika Ekspres”, prije dva mjeseca i, evo, treći “Pobjeda”. I u sva tri napisa, koristi se isti izvor (R. Mališić), objavljuje ista osnovna sadržina (s tim što iz napisa u napis rastu izmišljotine i pokušaji moralnog i političkog blaćenja), pa, čak su i pojedini naslovi slični (“Duga”: “Na čelu kokarda – u srcu petokraka”; “Pobjeda”: “Između kokarde i petokrake”; u “Duginom” naslovu a osobito u tekstu, obratno!)

No, ono što je najbitnije, sva tri napisa su izašla iz iste političke kuhinje i imaju isti cilj i namjeru, da u kontinuitetu političke kampanje protiv nosilaca “stare” politike, pokušaju ne samo diskreditaciju dovesti do kraja, vec i da promovišu metod svojevrsnog političkog linča, kao pravilo demokratije! Time se može i objasniti to, što “Pobjeda”, pišući direktno o meni i u širem kontekstu o meni, ne samo što mi pripisuje nečasnost, bezličnost, nemoralnost, poltronstvo i sl. već praveći svakojake konstrukcije na način i po stilu, na kojem bi joj mogli pozavidjeti i najbolji propagandisti Gebelsove skole, uzima za pravo da mi prišiva etiketu “kvislinga”?!

GOVOR SVJEDOKA I DOKUMENATA

Organizaciji i rukovodstvima KP SK Crne Gore kojima sam pripadao nije bila nepoznata i prikrivena moja ratna prošlost u cjelini i posebno u periodu ilegalnog rada na neoslobođenoj teritoriji. Uostalom, kako bih i da sam htio mogao prikriti pred drugovima u svom mjestu, opštini i srezu, kojima je moj rad bio poznat, gdje sam primljen u KPJ i gdje sam bio skojevski rukovodilac?

NEPOSREDNO ISPRED 13-julskog ustanka V. Đuranović kao omladinac aktivno je učestvovao u okupljanju i pokretanju omladine na liniji otpora prema neprijatelju na području Donjeg Sela i Donjih Martinića, da bi uzeo aktivnog učešća u ustanku 13. jula, kao član SKOJ-a i pripadnik omladinskog gerilskog donjoselačkog voda. Nakon Trinaestojulskog ustanka, formiranjem slobodne teritorije, aktivno i organizovano je učestvovao u obavljanju najraznovrsnijih zadataka, koje je borba protiv neprijatelja u ono vrijeme zahtijevala, počev od oružanih akcija, preko pozadinskih aktivnosti (veze, straže, prikupljanje materijala, propaganda), pa do kulturno-umjetničkih djelatnosti, koje su tada bile veoma žive na ovoj teritoriji.

Takav obiman i organizovan rad V. Đuranovića tekao je sve do aprila – maja 1942. godine, kada su partizanske jedinice s ove teritorije bile prinuđene da se povuku za Bosnu. Od tada pa negdje do jeseni, vjerovatno oktobar-novembar, on je takođe nastavio sa radom, ali zbog veoma teških okolnosti koje je preživljavala skojevska organizacija, njegovo djelovanje je bilo manjeg obima.
Kada je riječ o ovome, želim da napomenem da su mnogi skojevci, a među njima i on, morali da se javljaju četničkim komandama, da su bili pod stalnom prismotrom, da mu je kuća bila na nepogodnom terenu, da je bio uvršćen u partizanske porodice (jedan brat mu je pošao za Bosnu) i dr.
Od novembra 1942. godine, kada se skojevska organizacija konsolidovala, on je nastavio sa pojačanom i organizovanom partijskom aktivnošću sve do maja 1943. godine, od kada je do 25. septembra bio u zatvoru. U pomenutom vremenu radio je organizovano na mnogobrojnim zadacima koje je obavljao SKOJ, omladina i Partija, političkog, organizacionog, informativnog i dr. karaktera (politički rad sa omladinom, održavanje veze, obezbjeđenje rasturanja materijala, sakupljanje hrane i dr. za ilegalce i sl.)
Ovaj rad mi je poznat zbog toga što sam u ovo vrijeme bio član osnovne partijske organizacije (partijske ćelije) za Donje Martiniće i što smo na partijskim sastancima, po ondašnjem običaju, često raspravljali o radu na terenu, posebno radu omladinske organizacije, obavještajnoj službi i dr”.

“U pozadini je imao dobro držanje”

Naveo sam izjave dvojice drugova, vjerodostojnih svjedoka tih teških dana i dramatičnih zbivanja, ljudi, koji su, zajedno sa svojim drugovima – partijcima i skojevcima iz toga vremena, poznavali svakog čovjeka na toj teritoriji, tačno znajući ko je na kojoj strani – partizanskoj ili četnickoj, ili “između”.
Organizaciji i rukovodstvima KP/SK Crne Gore, kojima sam pripadao nije bila nepoznata i prikrivana moja ratna proslost u cjelini i posebno u periodu ilegalnog rada na neoslobođenoj teritoriji. Uostalom, kako bih i da sam htio mogao prikriti, pred drugovima u svom mjestu, opštini i srezu, kojima je moj rad bio poznat, gdje sam primljen u KPJ i gdje sam bio skojevski rukovodilac?

Ocjena o tome posebno je sadržana u dokumentu iz 1948. godine, u mojoj partijskoj karakteristici, u kojoj su jasno navedene činjenice o mojoj političkoj pripadnosti u vrijeme ilegalnog rada i kada sam bio mobilisan u jedinicu tzv. četnicke milicije. U karakteristici, koju je za mene dala Uprava za kadrove Centralnog komiteta KP Crne Gore, jer sam tada bio član Pokrajinskog komiteta KP Crne Gore, jer sam tada bio clan Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, o mojem radu i političkom držanju u vremenu od odlaska partizanskih snaga za Bosnu, pa do mojeg hapšenja maja 1943. godine, pored ostalog, rečeno je: “U pozadini je imao dobro držanje, mada je kraće vrijeme prisilno mobilisan u četničku miliciju, u kojoj je sabotirao rad neprijatelja, zbog čega je hapšen i proganjan. Kao pozadinski radnik odrzavao je veze sa partizanima i isticao se svojom partijnošću i vezanošću za pokret”.
(Napominjem, da se svi dokumenti, koje sam do sada naveo, nalaze u arhivi Saveza komunista Crne Gore, a ja posjedujem fotokopije tih dokumenata).
Ocjena je nedvosmislena: da sam bio prisilno mobilisan, da sam sabotirao rad neprijatelja, da sam zbog toga hapšen i proganjan, da sam održavao veze sa partizanima i da sam se isticao vezanošću za pokret. Podudarnost ovih ocjena sa izjavama R. Radovića i M. Perovića je očigledna.
A što i kako se odnosi Sredanović, uz blagoslov redakcije “Pobjede”, prema ovom dokumentu i njegovoj sadržini?

Suprotno moralnom kodeksu novinarske profesije, na nedopustiv način interpretira, tumači i izvrće, u stvari, krivotvori ocjene iz dokumentacije. On, prvo, istrže jednu jedinu stvar iz podužeg teksta mojeg odgovora, objavljenog u “Dugi” sličnim povodom 1989. godine, ne dajući mogućnost čitaocu “Pobjede” da se upozna sa cjelinom sadržine tog odgovora, o kojem najveći broj njih i ne zna za taj tekst, i na taj način zakida pravo građanina da upozna sve činjenice i da onda sudi o tome što je što. On, zatim, preuzima ulogu političkog egzekutora i za javnost praktično falsifikuje dokument koji citira. Evo na koji nacin Sredanović upoznaje čitaoce sa ocjenom koju je o meni dala KP Crne Gore, 1948. godine. Citiram: “U pozadini je imao dobro držanje” (pod kokardom) i “kao pozadinski radnik održavao je veze sa partizanima” (preko nišana) i isticao se svojom partijnošću i vezanošću za pokret” (ravnogorski)…. U navodima citiranog teksta, sve što je u zagradama je “karakteristika” koju daje Sredanović.

Da li je proces montiran

Sredanović, dakle, u citatu originalnog dokumenta daje “komentar” poput svojevrsne “policije misli”. Teško da se takva bezočnost može naći u analima novinarstva na našem tlu. Na taj način on omalovažava čitaoce, jer neće biti, valjda, da su čitaoci politički slijepci i toliko naivni ljudi da prihvate Sredanovićevu egzekutorsku diskvalifikaciju ocjena iz partijske karakteristike! Ali, što se njega tiče odgovornost pred javnošću, on ima svoju zadaću i on je mora izvršiti!

***

Nevjerovatno je koliko su Sredanović i “Pobjeda” nisko pali na ispitu profesionalne etike i koliko su, nasuprot istini, nastojali da laž i klevetu promovisu u pravilo javne riječi.

2.
Traganje i čeprkanje R. Mališića po mojoj ratnoj biografiji (i ne samo mojoj), nije potstaknuto nikakvom borbom za istinu. Motiv je mnogo jednostavniji. Početak takvog posla podudara se sa vremenom kada nadležni organi SR Crne Gore nijesu predložili Mališića za dužnost ambasadora. Ozlojeđen zbog povrede ličnog interesa, Mališić “pronalazi” i izmišlja grijehove iz ratne prošlosti za one koji su, kako to on misli, “krivi” što nije napredovao u službi.

Uz pomoc pojedinaca iz političke kuhinje, koja je u to vrijeme fabrikovala što-šta, na račun tadašnjeg crnogorskog rukovodstva, našao je moje ime na spisku jedinice tzv. četnicke milicije, formirane u proljeće 1942. godine u jelenačkoj opštini (Danilovgrad). Otada i počinje da manipuliše sa tim podatkom, nastojeći da mi podmetne četništvo, da prikaže da sam to prikrio pred Partijom, te da na taj način pokuša da dovede u sumnju moju ratnu proslost. Netačno je, međutim, da sam tu činjenicu prikrio od Partije, jer sam u “Anketnom listu” (1945. godine), obaveznom da ga ispuni svaki član KPJ, kao i u “Kartonu podataka” (1948. godine), kojeg su bili obavezni da ispune rezervne političko-vojne starješine, naveo da sam 1942. godine bio mobilisan u neprijateljsku jedinicu. Kasnije ću objasniti suštinu u vezi sa ovim podatkom.
“Naoružan” navedenim podatkom, Mališić šalje pisma najvisim državnim i partijskim rukovodstvima i rukovodiocima u Crnoj Gori i Jugoslaviji i na adrese mnogih pojedinaca, sa sadržinom kojom je harangirao protiv mene i širio lažne predstave o mojem učešću u NOB, a sa ciljem da – zloupotrebom tog podatka – “dokaže moj navodni grijeh iz vremena rata”.

U njegovim pričama, tada, kasnije i danas, on, pored ostalog, ističe (Sredanović to oblaže u političke oblande, kako bi mu pomogao da prikrije pravi razlog), da nijedno rukovodstvo, kojem se žalio, uključujući i Predsjednika Republike, nije htjelo da prihvati njegovu “istinu” i njegove “razloge”. Mališić bježi, pritom, da se suoči sa pravim razlogom. A pravi razlog je u tome što je cjelina činjenica o mojem aktivnom učešću u narodnooslobodilačkoj borbi, odanosti toj borbi i radu na ostvarivanju njenih ciljeva, ne samo opovrgla Mališićevu “istinu”, već i razotkrila njegove političke manipulacije. Ali ne samo to. Već, i da bi prihvatanje njegovog metoda, značilo stavljanje sramnog žiga pripadnosti četništvu, jednom broju članova KPJ i SKOJ-a i mnogih drugih patriota, koji su se sticajem ratnih okolnosti ili po zadatku za ciljeve NOB-a, našli na takvim i sličnim spiskovima, ne samo u Crnoj Gori.
Otuda je i razumljivo, da nijedan istinoljubiv, ozbiljan i razložan čovjek, nije mogao pasti na pozicije prihvatanja takve Mališićeve “istine” i metoda diskvalifikacije poštenih ljudi i patriota – boraca narodnooslobodilačke borbe. Na taj njegov mamac su se hvatali, svjesno ili nesvjesno, iz ovih ili onih razloga, pojedinci koji su u tome vidjeli mogućnost za pravljenje nekih svojih računa.

3.
O ilegalnom radu, odnosno o tzv. radu u pozadini, u vremenu od povlačenja partizanskih snaga za Bosnu, pa do njihovog dolaska u Crnu Goru, o uslovima rada na okupiranoj teritoriji u vrijeme vladavine četnika, o metodama rada KP i SKOJ-a u tim i takvim okolnostima, itd. postoje dosta cjelovite ocjene, koje su u raznim prilikama, od rata naovamo, date, ne samo od organizacije i rukovodstva KPJ/SKJ, već i od istoričara, u brojnim naučnim izdanjima o NOB. Stoga nema potrebe, ovdje i sada, o tome govoriti, mada se, ko hoće objektivno da rasuđuje, sve to mora imati u vidu i da bi se razumjelo što znači ilegalni rad na okupiranoj teritoriji.

O stanju i radu u Martinićima i srezu danilovgradskom gdje sam bio i radio u toku NOB, kao i mojem odnosu prema NOB-i, mojem političkom držanju i radu u uslovima ilegalne borbe, posebno govori Ratko Radović koji se u to vrijeme (1942. i 1943. godine), kao sekretar Okružnog komiteta KPJ za srez podgorički (podgorički i danilovgradski), kao ilegalac nalazio na tom terenu. U pismu koje je (30. juna 1977. godine) dostavio Predsjedništvu i Izvršnom komitetu CK SK Crne Gore, na njihovo traženje a po mojoj inicijativi, Radović, pored ostalog, kaže:
“Posebno bih naglasio našu aktivnost na planu djelovanja unutar četničkih jedinica i organizovanju obavještajne službe u pozadini neprijatelja. Okružni komitet KPJ, polazeći od konkretne situacije (četnici su u prvo vrijeme izvršili opštu i prisilnu mobilizaciju), dao je direktivu partijskim organizacijama da u redove četnika zadrže ili naknadno ubače sve one članove KPJ i SKOJ-a i naše simpatizere koji nijesu bili kompromitovani kod četnika, sa zadatkom da razviju aktivnost u njihovim jedinicama i organizacijama, da stalno podstiču duh otpora prema mjerama četničkih komandi, da unose paniku i demoralizaciju u njihove redove i da se suprotstavljaju svim vidovima represalija, u čemu je bilo vrlo zapaženih rezultata. Zahvaljujući takvom stavu, mi smo imali naše ljude u skoro svim štabovima bataljona, četničke milicije, u sudu i u nekim drugim ustanovama… Svi oni naši aktivisti koji su bili u četnickim jedinicama su unijeti u njihove spiskove.

Posebno želim da naglasim veliku aktivnost i zalaganje skojevske organizacije u srezu i članstva koje je u većini ispoljilo hrabrost, borbenost i požrtvovanje i bilo odano i privrženo Partiji i NOP-u… Takav je bio slučaj i sa aktivom SKOJ-a u Donjem Selu i Donjim Martinićima, kome je pripadao Veselin Đuranović. Taj aktiv je bio jedan od najaktivnijih u srezu… Pored ubacivanja u četnicke redove (Božo Đuranović, sekretar ćelije KPJ; Radisav Đaletić, član KPJ; Stava Đuranović, Veselin Đuranović i drugi članovi SKOJ-a), članovi KPJ i SKOJ-a su obavljali razne kurirske poslove. Preko njih je išao kanal Okružnog komiteta KPJ za održavanje veze sa Kosovim Lugom. Takva aktivnost nije mogla ostati nezapažena neprijatelju. Mnogi od njih su hapšeni i zatvoreni, a dva člana KPJ su internirana. Između ostalih, u zatvoru je bio i Veselin Đuranović, kao jedan od najaktivnijih članova SKOJ-a. Zbog takvog njegovog držanja i aktivnosti, on je septembra 1943. godine, po izlasku iz zatvora, biran za sekretara skojevskog aktiva u Donjem Selu”

U zaključku pisma, R. Radović navodi da je aktiv SKOJ-a, kojem sam pripadao i u čitavo vrijeme dok sam bio mobilisan, “radio pod neposrednim rukovodstvom partijske ćelije u Martinićima i njenog sekretara”.
O mojem organizovanom i aktivnom radu, 1942/1943. godine, izjavu je dao (1968. godine) i Miladin Perović, u vremenu o kojem je riječ, član KPJ u partijskoj ćeliji u Martinićima, tj. u partijskoj ćeliji o kojoj govori R. Radović da je pod njenim neposrednim rukovodstvom, radio skojevski aktiv čiji sam član bio. U izjavi M. Perović (inače, nosilac Partizanske spomenice 1941.) pored ostalog kaže….

I dvadesetak godina, nakon prve presude, nadležni sudovi su utvrdili isto: da je R. Mališić širio lažne vijesti o ljudima, rukovodećim organima i njihovoj politici, pokušavajući putem laganja da ih izvrgne poruzi javnosti

– Da sam juna 1945. godine mjesec dana po završetku rata, izabran za sekretara Sreskog komiteta SKOJ-a i člana biroa Sreskog komiteta KPJ za srez danilovgradski.
To su činjenice za saznavanje istine i koje podvale Mališića, Sredanovića i njima sličnih, ne mogu ni u čemu opovrći. U kontekstu ovih fakata, može se još bolje sagledati, kako manipulacija jednim podatkom, može da se upotrijebi u nečasne političke namjere.

4.
Imajući u vidu da sam se dugo vremena nalazio na najodgovornijim dužnostima u Crnoj Gori i Jugoslaviji, i utoliko više osjećajući se duboko odgovornim za pravu, punu i cjelovitu informisanost javnosti o svojem učešću u NOB, a što mi je sada nametnuto obmanom koju “Pobjeda” pokušava da podmetne toj javnosti i koja može i da posije sumnje i nedoumice u vezi moje ratne prošlosti, osjećam se obaveznim da istaknem sljedeće:
– da sam marta 1941. godine, dvadesetak dana uoči rata, isključen iz Učiteljske škole na Cetinju na dvije školske godine, zbog mojeg hapšenja od strane gradske policije, kao pripadnika naprednog omladinskog pokreta i da sam tada postao član SKOJ-a!
– da sam učestvovao u 13-julskom ustanku crnogorskog naroda, obavljajuci uoči, tokom i poslije ustanka, zadatke koje mi je postavljao aktiv SKOJ-a u Donjem Selu (Martinići), čiji sam član bio;
– da sam u vremenu, poslije 13-julskog ustanka, pa do povlačenja partizanskih snaga u Bosnu, u proljeće 1942. godine, na oslobođenoj teritoriji radio u skojevskoj organizaciji i organizaciji Crnogorske narodne omladine;
– da sam se septembra 1941. godine odazvao pozivu Pokrajinskog komiteta SKOJ-a i uključio se u bojkot škola pod okupacijom;
– da sam poslije povlačenja partizanskih snaga u Bosnu, ostao na okupiranoj teritoriji i sve do maja 1943. godine, uključujuci i vrijeme kada sam bio mobilisan u neprijateljsku jedinicu, bio aktivan član SKOJ-a u Donjem Selu, o kojem je radu već sve rečeno kroz navedene izjave i dokumente;
– da je čitava porodica bila partizanska, budući da je moj stariji brat Vladan – Vlajko, pošao za Bosnu, kao borac Četvrte crnogorske proleterske brigade (poslije rata odlikovan Ordenom narodnog heroja), te da mi je porodica, kao i druge partizanske porodice, maltretirana (ograničeno kretanje, pretresi, pored mene hapšena i majka u četnickom zatvoru u Kosovom lugu i sl);
– da sam početkom maja 1943. godine uhapšen sa grupom aktivista NOB-a i bio interniran u koncentracioni logor Zabjelo, kod ondašnje Podgorice sve do kraja septembra iste godine, kada je, nekoliko dana nakon kapitulacije Italije, logor raspušten;
– da sam se neposredno poslije izlaska iz logora, povezao sa partizanima i postao sekretar skojevskog aktiva u Donjem Selu (Martinići), a u oktobru 1943. godine postao član opštinskog komiteta SKOJ-a i izabran za predsjednika Opštinskog odbora antifašističke omladine;
– da sam krajem oktobra 1943. godine postao kandidat za člana KPJ, a dva mjeseca kasnije 4. januara 1944. godine primljen u KPJ;
– da sam učestvovao u radu Prvog kongresa omladine u Kolašinu, novembra 1943. godine, kao delegat omladine danilovgradskog sreza (kao i u Drugom kongresu, decembra 1944. godine na Cetinju);
– da sam poslije povratka sa Prvog kongresa iz Kolašina, postao član Okruznog odbora Ujedinjenog saveza antifašističke omladine za okrug podgorički i bio član odbora od maja 1944. godine, kada su okružni odbori rasformirani;
– da sam od maja 1944. godine do oslobođenja zemlje, bio član Sreskog komiteta SKOJ-a za srez podgorički zatim, član Sreskog komiteta KPJ za srez danilovgradski.

5.
Na osnovu priče Mališića, Sredanović obavještava javnost o suđenju Mališiću u, kako se kaže, “montiranom kriminalno-sudsko-političkom procesu” u Beogradu, 1976. godine, na kojem je, navodno, pod pritiskom tadašnjih “crnogorskih moćnika”, uz blagonaklonost pojedinih tadašnjih srpskih rukovodilaca, sud utvrdio, da je inkriminisana aktivnost Mališića, kažnjiva po krivičnim propisima, te je od suda oglašen krivim i pravosnažnom odlukom osuđen.
Nakon te presude (potvrđene od drugostepenog suda 1977. god) i sve do danas Mališić pronosi glasine da je proces montiran i da je presuda donesena pod političkim pritiskom.
I u ovom slučaju, Sredanović ostaje dosljedan sebi – ne saopštava javnosti pravu istinu, pa je time obmanjuje.
Naime, nakon oktobarskih i januarskih događaja u Crnoj Gori, računajući na novonastale prilike, R. Mališić je krajem 1988. godine i početkom 1989. pokušao da preko nadležnog suda, iznudi rješenje za ponavljanje krivičnog postupka, s namjerom da tim putem pokuša “dokazati” da je ranija presuda donešena pod pritiskom, a ne na osnovu zakona. U tom cilju je pokrenuo postupak kod nadležnog Okružnog suda u Beogradu.
Međutim, Okružni sud u Beogradu, krajem decembra 1988. godine ODBIO je zahtjev R. Mališića kao neosnovan.

Humana i demokratska Titova ideja

Na takvo rješenje Okružnog suda, R. Mališić je uložio žalbu Vrhovnom sudu Srbije, ali je Vrhovni sud Srbije, u martu 1989. godine, takođe, ODBIO žalbeni zahtjev kao neosnovan.
Ova rješenja su donesena kada “crnogorski moćnici” nijesu više bili na vlasti i da bi mogli, navodno, vršiti pritisak na sud. Dakle, i dvanaestak godina, nakon prve presude, nadležni sudovi su utvrdili isto: da je R. Mališić širio lažne vijesti o ljudima, rukovodećim organima i njihovoj politici, pokušavajući putem laganja da ih izvrgne poruzi javnosti.
Time je sve rečeno. Sredanović i “POBJEDA” nastavljaju, međutim, istim putem!?

6.
Najzad, Sredanović i njegovi instruktori, zaronili su u dublje vode političke prljavštine, nastojeći da ponovo plasiraju u javnost stare optužbe na adresu crnogorskog rukovodstva iz 60-tih i 70-tih godina, da je kadrovska politika u tom vremenu bila usmjerena protiv starih revolucionarnih kadrova, a za promociju nečasnih i pročetnicki nastrojenih kadrova!
Sredanović piše:
“…..U velikoj kadrovskoj obnovi šezdesetih i sedamdesetih godina otišla je plejada revolucionara i uglavnom, čestitih ljudi”… pa, onda dodaje da su došli “uglavnom bezlični ljudi, bez prošlosti, koji su se radi “čišćenja” ratnih grijehova ili oportunizma (sopstvenog ili svojih očeva) lako uključili u sistem poltronerija” (!) Zatim, nastavlja da je “nadolazeća politička garnitura mladocrnogorskih kadrova služila dvoru i nakon čijih su prvih plima i osjeka, iz čamca crnogorskog vođstva ispali i takvi kormilari, kao sto su Blažo Jovanovic i Đoko Pajković”… I konačno, da bi komplet bio potpun, Sredanović zaključuje, da je sve to maslo “vrhovnog vođe”, koji je “svojim govorom u porušenoj Podgorici, 1945. godine, inaugurisao (promovisao) novu generaciju kadrovika”.
Doista, čudovišna obmana javnosti!
No, ne čudi me što Sredanović, uz odobrenje redakcije “Pobjede”, daje takvo političko tumačenje humane i demokratske Titove ideje – da đeca ne mogu odgovarati za grijehove svojih roditelja. Nije on naivan. Sada on ide dalje. Sada je narodu sve jasno: Josip Broz je idejni tvorac povodne pročetničke kadrovske politike a ja i članovi crnogorskog rukovodstva 60-tih i 70-tih godina, samo izvršitelji te ideje, pored ostalog i kao Titovi “poltroni”! Neka vam, gospod bog, bude upomoć!
Zaprepašćuje koliko proizvoljnosti, netačnosti, nekorektnosti i neobjektivnosti sadrži tekst Sredanovića, koji se odnosi na tzv. proces smjene generacija. Razumije se, i obmane javnosti. Kod njega se sve svodi na “obračun” sa starim kadrovima, kojeg vrši Titova “nova generacija kadrovika”. Sve je podređeno političkoj svrsi, koju on pokušava da ostvari svojim napisom. Njega uopšte ne interesuju dimenzije i dinamika društvenog razvoja koja dovodi do promjena koje nameću nove i sve veće potrebe u kadrovima. Recimo, za desetak godina, od trećeg do Petog kongresa SK Crne Gore, podignuto je 50-tak novih preduzeća, sa oko 25.000 novoupošljenih radnika. Narastao je broj fakultetski obrazovanih ljudi i na scenu su počele da stupaju prve generacije mlade tehničke inteligencije. Proširuje se mreža kulturnih i naučnih institucija i povećava se broj kadrova u oblasti nauke i kulture. Društvena struktura postaje sve razuđenija i sve više se sužava prostor za jednostranu profesionalnu političku strukturu, koja do tada dominira. Sve više se izražavao i istorijski prirodan i logičan proces smjene generacija. Učinjeni su i prvi koraci u demokratizaciji kadrovske politike.
Sve se to člankopisca, apsolutno ništa ne tiče. Njegov je zadatak da sto teže “optuži” tadašnje crnogorsko rukovodstvo, koje se, po idejama “velikog vođe, okomilo na revolucionarne kadrove. I to on čini revnosno – do apsurda!

Činjenice i istina

Sredanović, primjera radi, sugerira javnosti da je Blažo Jovanović “prognan” iz Crne Gore. On neće normalno da misli i shvati da je B. Jovanović bio dvadeset godina, od 1943. do 1963. godine, prvi čovjek crnogorskih komunista, te da je prirodno, kao i drugi iz njegove generacije u to vrijeme, posao na novu dužnost. Ali, Sredanović ostaje dosljedan sebi, pa kaže, da je Jovanović bio samo predsjednik Ustavnog suda, ne nastojeći da uđe u to, zašto je baš Jovanović došao za prvog predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije, nove, izuzetno značajne institucije u federaciji.
Držeći se “linije”, on insinuira da je i drugi “kormilar” Đoko Pajković prošao kao i Blažo, iako je poznato, da je Đ. Pajković zamijenio B. Jovanovića na dužnosti političkog sekretara CK SK Crne Gore i na toj dužnosti ostao pet godina, da bi ga teška bolest spriječila da vrši i tu i bilo koju drugu dužnost.
Ali, što se Sredanovića tiču činjenice i istina?

Daleko sam od namjere i nije mjesto, da ovim povodom ukazujem potpunije na stanje i politiku, te i na mnoge činjenice i momente, nezaobilazne i svakoj poštenoj, ozbiljnoj i objektivnoj analizi, zbivanja i odnosa iz toga vremena. Međutim, skrenuću pažnju samo na jednu stvar.

Otkuda Sredanoviću da sada jaše na staroj optužbi o pročetničkom rukovodstvu iz 60-tih i 70-tih godina, to samo on zna. Da ima pošten odnos, potrebnu profesionalnu odgovornost a i sposobnost za to, on bi u kakvom-takvom osvrtu (!) na taj period, morao da se suoči i sa činjenicom da je to rukovodstvo, tada, istovremeno, optuživalo i kao antititovsko i kao rankovićevsko! Radi se o optužbama koje su, po svemu sudeći, potekle iz iste politicke kuhinje, iz koje je potekla i optužba o pročetničkoj kadrovskoj politici tog rukovodstva, sada u “obradi” novinara “Pobjede” a zasnovana na pričama R. Mališića.
No, saradniku “Pobjede” nije išlo u račun da objasni, kako je tadašnje rukovodstvo moglo biti istovremeno titovsko i antititovsko. Savjetnici mu to nijesu rekli, njega to ne interesuje, on ima svoju “istinu” pa da bi dosolio stvari a u skladu sa potrebama dnevne politike i opšteg kursa na rušenju Tita, on mene i ne samo mene, predstavlja, kao titoistu, uz to još i kao Titovog poltrona, jer to je danas veoma profitabilno i upotrebljava se kao politička kvalifikacija najgore vrste!

Da bar malo pojasnim. Optužbe da je crnogorsko rukovodstvo na čelu sa Đokom Pajkovićem, bilo ujedno vrijeme protiv Tita, počele su, razumije se, kuloarskim kanalima, nakon što je to rukovodstvo, stalo u odbranu grupe najistaknutijih crnogorskih generala, kojima se pokušalo podmetnuti da kuju zavjeru protiv Tita, kao i nakon brionskog plenuma i smjene Rankovića. I, kada su dolazili izbori, te i rasprave o kadrovskim promjenama, onda su pojedini tadašnji “titoisti” a danasnji oštri kritičari Tita, prema potrebi liferovali optužbe o “antititovskom” crnogorskom rukovodstvu!

A da ponavlja optužbe da smo još bili i “rankovićevci”, to se ne isplati! Jer, Tito je “srušio” Rankovića, Ranković je “nevin” stradao da bi ispalo da mi kao “rankovićevci” i nijesmo bili tako loši i možda nijesmo pogriješili što smo bili “njegovi ljudi”. No, nosioci smo “stare” politike a o njima – zar se smije pisati bilo što što bi bilo oprečno od stava: da su to nečasni ljudi!

Mnogo je toga u jedanaest nastavaka opskurnog “Pobjedinog” teksta rečeno upotrebom kvalifikacija najgore vrste o meni, vremenu u kojem sam radio, mojoj proslošti, radu i životu uopšte. Rekao sam već zašto uprkos svemu, taj “Pobjedin” tekst trazi odgovor, mada, ruku na srce, društvo bi se moralo pozabaviti sa faktorom koji postaje sila nad društvom, što je karakteristika jednog ne malog dijela štampe, koja zloupotrebom i slobode štampe i demokratije, nastoji da plasira svoje “istine” i potkopava integritet ličnosti, servirajući u javnost podvale i klevete.

No, vrijeme je majstorsko rešeto. Sve će ono dovesti na pravo mjesto: i ulogu bivših rukovodstava i bivših rukovodilaca, i ulogu sadašnjih rukovodstava i rukovodilaca, ali se nadam i “Pobjedinih” “istina”.

Pobjeda, 01.-03. septembra 1990.god.

Jevrem Brković
ZA ČITAOCA CKL NEOPHODNO OBJAŠNjENjE
JEDNE TIPIČNO STALjINISTIČKE HAJKE!

Komunističko je vrijeme, poslije pobjede nad okupatorom i “klasnim neprijateljem”, bilo surovo, mozda i najsurovije u obračunima među komunistima od Komunističkog manifesta do danas. To je vrijeme paranoičnog sumnjičenja, pisanja dostava i strvinarskog rovarenja i po najčistijim anketnim listovima i biografijama. Staljinizam je i nastao na dostavama, kako neko od staljinistickih žrtava reče. Nije slučajno mudri Ivo Andrić, krajem ljeta 1952. godine, krišom da ne vidi niko, na Kalemegdanu ustavio izopstenog Radovana Zogovića da mu se izvini što mu prethodnog dana u isto vrijeme, kada su se sreli na ulazu u Kalemegdan, nije smio otpozdraviti – bio je u drustvu sve samih komunista – pisaca: Branka Ćopića, Tase Mladenovića, Čede Minderevića, Rokse Njeguš i Milorada Panića Surepa. Kada mu se za neuzvraćeni pozdrav izvinio, Andrić je poluglasno Zogoviću kazao: “Strašni ste vi komunisti jedan prema drugom.”
A tek kakvi su crnogorski komunisti bili jedan prema drugom! Zahvaljujući mentalitetskim osobinama i ideološkom fanatizmu “ćeranja jednog vjetra ili jednog pravca”, naravno i fikcijskim naslagama u sopstvenom biću o, navodnoj izuzetnosti i prvačenju u svakom procesu od onog plemenskog do državnog i partijskog, crnogorski su komunisti, kao i ostali Crnogorci, sve svoje neuspjehe u karijeri i uopšte, pravdali ometenošću i onemogucenošću od strane drugih. Kod komunista je to bilo uzelo forme patološkog opterećenja i optuživanja partijskih drugova za sve svoje promašaje i neostvarenosti pa i u privatnom, čak i u seksualnom, životu. U traženju razloga za svoje neuspjehe, pojedinci, a tek oni oskudnog obrazovanja, nijesu se ustezali ni od najmonstruoznijih oblika vođenja privatnih istraga, podmetanja, falsifikata i traženja “crnih mrlja” u biografijama onih koji su uspjeli!

Čuvena je nekada bila afera koja je sedamdesetih godina potresala partijski i državni vrh Crne Gore: nastala na fikcijskoj povrijeđenosti jednog Crnogorca (sina zaslužnog oca) koji je godinama radio u SIP-u Jugoslavije i koji nije mogao biti ambasador: matična ga Republika nije u nekoliko diplomatskih “vučenja” predložila. Republika ga nije predložila samo iz razloga sto su već bili prispjeli znatno kvalitetniji, i mlađi, diplomatski kadrovi, a i povrijeđeni je u SIP-u već bio dostigao diplomatsko zvanje visokog ranga. No, karijeristički apetiti umišljenih i u sopstvenim očima prezaslužnih, nikada ne mogu imati uvid u realnost situacije i sopstvene mogućnosti. Od svih značajnih atribucija za napredovanje u diplomatskoj karijeri taj drug je, a drug je Radoslav Lado Mališić, rođen u Beranama, imao samo Partizansku spomenicu 1941, koja već za taj stepen razvoja jugoslovenske diplomatije i odabira diplomatskih kadrova nije bila ni presudna, ni mnogo tražena.

Po tipično crnogorskoj osvetničkoj ostrvljenosti i po liniji traženja razloga za sopstveni neuspjeh, taj se službenik SIP-a iz Crne Gore, u svojoj paranoičnoj povrijeđenosti i umišljenosti, upuštio u pretresanje biografija onih što ih je njegova usijana psiho-fikcija neuspjelog diplomate vidjela kao glavne krivce ličnog neuspjeha. Pod udar Mališićevih dostava, optužbi, “tajnih materijala”, montaža i peticija, zasnovanih na namjerno pogrešno pročitanim “argumentima” i biografskim detaljima, došle su tada najistaknutije ličnosti post Blažovog (Jovanović), Savovog (Brković), Androvog (Mugoša), Čajovog (Šćepanović), Vladovog (Božović) crnogorskog komunističkog perioda starih komunista i prvoboraca: Veselin Đuranović, Dobroslav Toro Ćulafić, Budislav Budo Šoškić i Mića Stijović, uglavnom sve Mališićeva revolucionarna suvrst i sve partijske i državne ličnosti iza kojih je stojao časno pređen revolucionarni put, a i graditeljski, to jest socijalističko-samoupravni. Bile su to tada najomiljenije crnogorske političke ličnosti, narod ih je prihvatao kao manje dogmatične od stare garde i mnogo više fleksibilne za konačno uobličavanje crnogorskih impulsa – nacionalnih, državnih, kulturnih i kadrovskih. Đuranović i Ćulafić su u nekoliko navrata, na javnim skupovima govorili o crnogorskoj nacionalnoj svijesti, potrebi i osjećanju, slično su govorili Mića Stijović i Budimir Budo Šoškić. Veselin Đuranović je u dva maha, u Ivangradu, i to u jeku hajke, govorio čak i o crnogorskom jeziku, citirajući dr Vladimira Bakarića, koji je tih dana izašao s tezom da će i crnogorski jezik uskoro biti jugoslovenska lingvistička stvarnost. Drugi put je Veselin Đuranović pokušao da na Grahovcu, govoreći prigodom otvaranja onog impozantnog spomenika, stane iza crnogorskih nacionalnih potreba i, na svoj je način, pokušao da uobliči i crnogorski nacionalni program, što danas ovom časnom crnogorskom komunisti ne treba zaboraviti, naprotiv!

Mališićeva hajka je uzela velikoga maha, ali tek onda kada su se njegovih tobožnjih činjenica, pisama i peticija, optužbi i kleveta, dokopale nekolike čaršije, a prije svega beogradske i titogradska. Ostali republički centri, koje je Mališić psihopatski revnosno snabdijevao “činjenicama” i fotokopijama svojih “otkrića” – samo su, po ko zna koji put, prezrivo i s gađenjem ignorisali takvu “građu” i čudili se crnogorskoj mentalitetskoj i partijskoj situaciji, koju može do te mjere uparanoičiti jedan povrijeđeni i umišljeni karijerista i činovnik SIP-a.
U odbranu Đuranovića, Ćulafića, Šoškića i Stijovića odmah su stali, i to bezrezervno, Veljko Milatović, Andro Mugoša, Blažo Jovanović, Savo Brković i Miladin Perović. Sve su to bile partijske i državne ličnosti Crne Gore pod čijim su se okriljem razvijali Đuranović, Šoškić, Ćulafić i Stijović. Na drugoj, Mališićevoj hajkačkoj strani – glasno, poluglasno, javno i polujavno našli su se dr Ilija Vuković (kasniji čuveni branilac Miloševića, dotrčao na Dedinje prilikom hapšenja, u vunenim čarapama iz rodnog kraja), Nenad Bućin, Drago Vučinić (bivši ambasador, a ne onaj željeznički ab revolucionar D.V.) za kojeg je ostalo nejasno kako se mogao naći u takvom društvu, donekle Maca Brajović Milutinović i Iko Mirković. Uz ove podržavaoce hajke pristajala je i grupa penzionisanih udbaša, mahom čuvenih kostolomaca iz 1948. godine!
I tada se, a i danas zna da je ta bezočno vođena, podgrijavana i rezirana hajka najteže pala Veselinu Đuranoviću i Dobroslavu Toru Ćulaficu, djelimično i Mići Stijoviću, dok je Šoškić sve svoje reakcije na Mališićevu hajku svodio na ignorisanje i duboko prezrenje oca hajke i ostalih hajkača. Bezobzirne hajkače nije moglo da ustavi i opomene ni istaknuto partizanstvo Đuranovićeve porodice. Književnik Mladen Oljača je ostavio potresnu bilješku o Veselinovom starijem bratu Vlajku, prvoborcu i narodnom heroju. Bila je 1944. godina, kraj rata toliko očigledan i za najupornije naprijatelje. Vrhovni je štab odlucio da se teško bolesni, tuberkulozni, Vlajko Đuranović odmah prebači u Vojvodinu za sekretara SKOJA. U Vojvodini se stanje Vlajkovog zdravlja pogoršalo. Donijeta je odluka da se Vlajko Đuranović pod hitno avionom prebači u Italiju na liječenje. U njegovoj je pratnji bio i mladi kozarački partizan, prvoborac, Kozarčanin, Mladen Oljača. Ostalo je svjedočenje da ga je Vlajko, čim je avion uzletio, zamolio da mu kaže kad budu iznad Crne Gore. I kada su bili negdje iznad Kolašina, Oljača je Vlajku kazao: Druže Vlajko, već smo iznad Crne Gore. Vlajko je pogledao kroz prozor, mahnuo rukom i minut ili dva kasnije izdahnuo u avionu iznad Crne Gore! Mališić i ostali hajkači nijesu htjeli ispoštovati čak ni takvu porodičnu činjenicu Veselina Đuranovića!
Kad hajka krene za hajkače nestaju sve vrline, zasluge i vrijednosti ličnosti na koju se hajka. Hajkači se ni tada, a ni kasnije oni nastavljači hajke (Sredanović i “Pobjeda”) nijesu htjeli prisjetiti da je Gvozdena Ledi – gospođa Margaret Tačer, predsjednica Vlade Njenog Kraljevstva Elizabete Druge, kazala da je Veselin Đuranović najsposobniji predsjednik Vlade kojeg je u socijalističkom svijetu srela. Ima časnih Crnogoraca, ličnosti velikog formata, kojima je suđeno da umru progonjeni i ohajkani od onih što nikada nijesu imali ni profesionalne ni ljudske časti. Takvi su i grobari Veselina Đuranovića – Mališić, Sredanović i ostali! Radovan Lado Mališić je u Miloševićevom periodu pristao uz talas srpskog militantnog nacionalizma, što je za takve psiho-konstitucije i normalno.

Andro Mugoša

ANTRFILE

SJEĆANjE NA SPOMENICE

U “Pobjedi” od 26. avgusta 1990. godine u članku koji Vaš list objavljuje u nastavcima, pod naslovom: ”Između kokarde i petokrake” navedeno je da je Veselina Đuranović “poznati revolucionar Andro Mugoša, bivši predsjednik Skupštine Crne Gore, kao perspektivnog kadra, ali tada već na vlasti, nudio “Partizanskom spomenicom 1941.”, što je ovaj odlučno odbio”

S tim u vezi molim vas da objavite sljedeće:
Od početka 1945. godine, nakon odlaska Đoka Pajkovića iz Crne Gore pa do 1959. godine bio sam organizacioni sekretar Centralnog komiteta KP/SK Crne Gore. Kao organizacioni sekretar, pored političko-organizacionih pitanja, neposredno sam se bavio politikom izbora kadrova, što je, po tadašnjoj praksi i spadalo u djelokrug rada organizacionog sekretara. Otuda s pravom mogu da govorim i o Veselinu Đuranoviću. Utoliko prije što sam kao organizacioni sekretar učestvovao u kadrovskom raspoređivanju Đuranovića na važne dužnosti: za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a; za organizacionog sekretara sreskog komiteta KPJ za srez danilovgradski; za člana Agip-prop uprave CK KP Crne Gore; za predsjednika CK Narodne omladine Crne Gore i konačno, kada je na Trećem kongresu, 1959. godine, izabran za člana Centralnog komiteta SK Crne Gore i, istovremeno, za člana njegovog Izvršnog komiteta.

Poznata je partijska praksa, neposredno poslije rata, da se provjerava ratna prošlost svakog člana Partije, koji se raspoređuju ili biraju na odgovorne dužnosti. Tako se postupilo i u odnosu na Đuranovića. Kao i za druge, i za njega je tražena ocjena od Sreskog komiteta KP Danilograd jer je na tom terenu Đuranović u toku NOB radio. Na osnovu tih ocjena i saznanja davane su partijske karakteristike. I njegove karakteristike iz 1948. godine tako su nastale. Uvijek, u svim tim i takvim prilikama bila je jasna njegova duboka odanost i politička pripadnost NOB i Komunističkoj partiji i njegovo učešće u toj borbi. Ni u jednoj prilici ničim nije dovedena u pitanje ta ocjena.

Tako je bilo i 1959. godine, uoči Trećeg kongresa SK Crne Gore, kada je na predlog i zalaganje Blaža Jovanovića i moje, Đuranović kandidovan odnosno izabran za člana CK i Izvršnog komiteta SK Crne Gore. Na sjednici Izvršnog komiteta bilo je riječi i o ocjeni iz njegove partijske karakteristike u kojoj se, koliko se sjećam između ostalog navodi da je bio prisilno mobilisan u četničku miliciju. Ni tom prilikom, kao ni ranije, ni u čemu nije bila dovedena u pitanje njegova ratna prošlost, njegov rad i organizovana aktivnost na izvršavanju zadataka koji su postavljeni u radu SKOJ-a i Partije u tim teškim vremenima. Poznato je, inače, da je, nakon odstupanja naših jedinica za Bosnu, 1942. godine bilo mnogo slučajeva prisilne mobilizacije od strane četničkih komandi te da je među mobilisanim bilo i naših aktivista (članova SKOJ-a Partije) koji su ostali na terenu. To se onda koristilo za njihovo angažovanje na zadacima NOB u izuzetno teškim uslovima četničkog terora kada je, nerijetko, bilo teže raditi i boriti se nego sa puškom na frontu.
U tekstu koji ste objavili rekli ste mnogo ne samo ružnog o Đuranoviću već ste ga pokušali proglasiti kvislingom. Ne samo što sam iznenađen takvim postupkom već se i ja osjećam pogođenim upravo zbog toga što sam bio u mogućnosti da u cjelini upoznam njegovu aktivnost u toku NOB.
Da je vaš postupak takav uvjerio sam se i kroz to što navodite da sam ja “nudio” Đuranoviću Partizansku spomenicu! Nijesam ja to nudio ni Đuranoviću niti bilo kome drugome. Poznat je način rada na utvrđivanju uslova za sticanje prava na Spomenicu. Na tome su radile posebne komisije, a na osnovu njihovih materijala o tome je odlučivano u Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu, u kome je postojao poseban organ koji se ovim poslom bavio. Prema tome, nemojte mi podmetati stvari. A sto se tiče Veselina Đuranovića, na osnovu svega što znam o njegovom radu u toku NOB, kao i na osnovu upoređenja sa pojedinim drugovima koji su dobili Spomenice, mislim da ju je on zasluživao.

SJEĆANJE: Deset godina od smrti Veselina Đuranovića

Radivoje Brajović
Velikan crnogorskog naroda

Deset je godina od smrti Veselina Vesa Đuranovića, jedne od najvećih političkih ličnosti Crne Gore i crnogorskog naroda druge polovine XX vijeka. Vjerujem da će ovu konstataciju i vrijeme potvrditi.
Obdaren snažnim i suptilnim intelektom, čvrstog karaktera, povlašćen dostojanstvom i plemenitošću, koje je ponio sa porodičnog ognjišta Velizara Đuranovića. To je ognjište odnjivilo i starijeg brata Vlajka – narodnog heroja, koji mlad umrije od posljedica ranjavanja tokom Narodno oslobodilačkog rata, i mlađeg brata Stojana, koji je bio javni tužilac i predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore, a dva mandata i predsjednik Saveznog suda. Stojanov je rad služio na čast pravnoj misli i pravnoj praksi Crne Gore.
U svojim Martinićima i u učiteljskoj školi na Cetinju, kao mladi skojevac, Veso započinje životni put borca za bolji život čovjeka, za nacionalno i socijalno oslobođenje Crne Gore i za Jugoslaviju, u kojoj će Crna Gora biti slobodna i ravnopravna.

U julskim danima 1941. krenuo je u ustanak i četiri godine NOB-a, kao borac i skojevski rukovodilac, hrabro i predano bio je u frontu crnogorskih slobodara.
Nakon oslobođenja, radom, sposobnošću i drugim ljudskim vrlinama, Veso je uzrastao do najviših državnih i političkih dužnosti u Crnoj Gori i Jugoslaviji. Dostojno predstavljajući svoju zemlju, bio je mudar i uvažen sagovornik mnogim državnicima Evrope i svijeta. Poznato mi je, na primjer – ne od Vesa, već od drugih učesnika njegove posjete Engleskoj – da je Margaret Tačer, jedan od najcjenjenijih državnika toga vremena, bila impresionirana mudrošću i savremenim pogledima svog sagovornika iz Jugoslavije, tada predsjednika Savezne vlade.

Svuda gdje je radio Veso je ostavio trajan pečat kao sposobna, stvaralačka, plemenita i iznad svega duboko moralna ličnost. Bio je jedan od onih koji je društvu i drugim ljudima davao najbolje što ima, a za uzvrat ništa nije tražio.

Beskrajno požrtvovan, studiozan i sistematičan, pravičan i strog, više prema sebi nego prema drugima, imao je izrazito razvijeno osjećanje časti i dužnosti, a istovremeno i duboko human odnos prema građanima i saradnicima.

U vrijeme kada su Veselin Đuranović, Veljko Milatović, Vidoje Žarković, a nešto ranije Đoko Pajković, vršili najvažnije dužnosti u Crnoj Gori, svojim angažovanjem i zajedno sa mlađim saradnicima značajno su doprinijeli suštinskom preobražaju Crne Gore u svim oblastima.

Od 1947. do 1984. drušveni proizvod povećan je za 6,4 puta, a industrijska proizvodnja za 87 puta. Broj zaposlenih u društvenom sektoru povećan je sa 28 na 148 hiljada, ili na 91 odsto, u odnosu na jugoslovenski prosjek. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika porastao je u odnosu na jugoslovenski prosjek sa 31 posto u 1947. godini na 80 odsto u 1980. i na blizu 90 odsto u 1985. godini. Izgrađeni su mnogi savremeni putevi, željezničke pruge, moderna Luka u Baru, aerodromi, značajni kapaciteti savremenog poštanskog i telefonskog saobraćaja, a pomorska privreda je raspolagala sa 25 postoj brodskog prostora Jugoslavije. Broj turističkih ležajeva, u svim vrstama smještaja, od sredine 70-ih do sredine 90-ih godina povećan je za 40 puta.

Izgrađen je razuđen sistem obrazovanja – od osnovnog do visokoškolskog – formiran Univerzitet, osnovana Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i druge naučno-istraživačke institucije. Stvorena je značajna mreža institucija u oblasti kulture i informativne djelatnosti. Krupni su koraci učinjeni u razvoju Radio-televizije Crne Gore i ”Pobjede” koja je prešla na dnevno izlaženje. Stvoreni su kvalitetno novi uslovi za razvoj i dalju afirmaciju crnogorske i kultura drugih naroda i narodnosti koji žive u Crnoj Gori.
U svemu tome visoko mjesto ima i lični doprinos Veselina Vesa Đuranovića.
Veliki je njegov lični doprinos ostvarivanju ravnopravnosti Crne Gore u jugoslovenskoj federaciji, učvršćivanju nacionalnog identiteta crnogorskog naroda i državnosti Crne Gore u okviru zajedničke federalne države Jugoslavije.

Još 1971. godine kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, na seminaru ”Socijalizam i nacija” u veoma zapaženom izlaganju, Veselin sumira: ”Ekonomska ravnopravnost, plus afirmacija kulture kao komponente razvoja, plus konstituisanje socijalističke republike to je glavna platforma, glavni kolosijek borbe za nacionalnu ravnopravnost i socijalističku emancipaciju Crne Gore.”
Koliko je bilo moguće u okviru tadašnjeg jednopartijskog sistema koji je funkcionisao na principu demokratskog centralizma, Veso je bio jedan od onih koji je pomjerao granice demokratskih komponenti. Istrajno se zalagao za dosljednu primjenu zakona, za prava i slobode čovjeka i građanina.
Koliko je meni poznato, u periodu od 1979. do kraja 1988. godine, niko u Crnoj Gori, osim u slučaju jednog dvojnog državljanina Crne Gore i SAD, nije lišen slobode zbog iskazanog političkog mišljenja. (I taj je građanin, poslije saznanja o hapšenju, aboliran.) Neki od onih koji su sebe tada smatrali političkim disidentima dobijali su Trinajestojulske nagrade i nacionalne penzije.

Imali smo stabilan pravosudni sistem i dosta kvalitetan rad sudova. Sudije nijesu birali ”komiteti”, kako sada mnogi pojednostavljeno govore, vjerujem iz neobaviještenosti. Sudije i tužioce birala je ili postavljala Skupština Crne Gore nakon temeljitih razgovora i usaglašavanja u svim sudovima. Poslije tih razgovora predsjednik Vrhovnog suda i javni tužilac Republike predlagali su najbolje kandidate. Koliko znam uvijek su ti predlozi prihvatani. Nije mi poznato da se u tom periodu neko od najviših funkcionera Republike miješao u konkretne sudske odluke.

Potpuno se neadekvatno poistovjećuje naš socijalizam toga perioda sa staljinističkim komunizmom ili u najboljem slučaju sa postrevolucionarnim sistemom prvih poratnih godina kod nas. Neće da se vide i na pravi način vrednuju krupne demokratske promjene koje su u tom periodu izvršene u Crnoj Gori i Jugoslaviji.

U godinama jugoslovenske krize Veso je pripadao onoj reformskoj struji koja je izlaze tražila u daljoj demokratizaciji, u reformama privrede ka tržišnom privređivanju i u potpunijoj integraciji u Evropu i Svijet.
Koliko je mogao Veso se suprostavljao unitarizaciji Jugoslavije, dogmatizmu i nacionalističkoj pomami koja je uz pomoć do tada neviđenih manipulacija pobijedila. Zloupotrijebljena su jugoslovenska osjećanja najvećeg broja građana Crne Gore. U takvim okolnostima nije se imalo dovoljno snage da se spriječi krvavi raspad Jugoslavije i stavljanje Crne Gore u službu velikosrpske nacionalističke politike. Tada je i Veso, zajedno sa velikom većinom svojih drugova, podnio ostavku. U izboru između ostavke i upotrebe represivnih sredstava – tada prema većini građana Crne Gore, što bi nesumnivo izazvalo i ljudske žrtve – kao i mnogi drugi, Veso se opredijelio za ostavku.

Uvjeren sam da je to bio ispravan izbor. Da je došlo do šire upotrebe sredstava represije i do ljudskih žrtava niko ne bi mogao obuzdati Miloševića i njegove poslušnike u Crnoj Gori da organizuju novu Podgoričku skupštinu i da ne samo politički, nego i pravno, Crnu Goru prisajedine Srbiji. Sa hipotekom ljudskih žrtava ni nakon 15 ili 20 godina poslije tzv. Antibirokratske revolucije ne bi se moglo doći do većinskog opredjeljenja građana za nezavisnu Crnu Goru.

Nakon ostavki uslijedili su nasrtaji na Vesov moralni integritet, ali je sve to padalo kao kula od karata, pred njegovom čestitošću i dostojanstvom.

Nikada Veso nije gubio nadu da će, uz pomoć crnogorski orijentisanih političkih partija, procrnogorskih javnih glasila i institucija i angažovanjem pojedinaca jačati snage koje će čuvati interese Crne Gore i obnoviti njenu nezavisnost. Početkom 1995. godine rado je prihvatio predlog da se angažuje na izradi Programske orijentacije Pokreta za demokratsku i nezavisnu Crnu Goru. Zajedno sa prof. Radovanom Radonjićem, akademikom Božinom Ivanovićem i sa mnom, a u kasnijoj fazi i sa prof. Svetozarom Jovićevićem, intenzivno je radio na izradi platforme Pokreta.
Rad na izradi te platforme, preko akademika Ivanovića i profesora Jovićevića, iskorišćen je pri izradi programa Matice crnogorske – «Crna Gora pred izazovima budućnosti».
Sve do pojave teške bolesti i iznenadne smrti, Veso je sa velikom nadom pratio zbivanja u Crnoj Gori i radovao se postepenom sazrijevanju i širenju svijesti o tome da Crna Gora i interes njenih građana moraju biti prva briga svih snaga koje su okrenute budućnosti. Tih dana, nakon sukoba u DPS-u, nazirala se pobjeda snaga kojima je bio cilj zaštita interesa Crne Gore, iako ni kod tog dijela DPS-a još nijesu bila sazrela saznanja da se ti interesi ne mogu zaštiti bez nezavisnosti.

Jedno je nesumnjivo. Bez antifašističke borbe generacije Veselina Đuranovića, bez borbe za ekonomski i kulturni preporod Crne Gore bez nacionalne emancipacije crnogorskog naroda kojoj je Veso dao i vanredni doprinos, bez suprostavljanja asimilatorskoj velikosrpskoj politici, ne bi bilo šansi da Crna Gora povrne slobodu i nezavisnost.

Zadnji tekst preuzet sa sajta http://www.republika.cg.yu

 

 

Tagovi: ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930