Rahman Adrović:
Kad se vrijeme plašilo čovjeka

 

Kroz opise različitih događaja u višedecenijskom periodu, Adrović kao aktivni učesnik Narodnooslobodilačkog rata i poratni republički funkcioner donosi dragocjenu građu za istorijsku sliku Gornjeg Bihora

Propusti istoriografije koji se moraju ispraviti 

Na početku, želim čitaocima da predstavim svoju biografiju, nacionalno i socijalno porijeklo. Rođen sam 1922. godine u selu Donja Vrbica, opština Berane. Otac Umer i majka Hajruša bili su srednje imućna porodica, po vaspitanju patrijarhalna i islamske vjeroispovijesti. U borbu protiv žandarma bivše Jugoslavije, okupatora i njegovih pomagača, uključujem se 1941. godine. Jedan sam od organizatora rušenja koncentracionog logora u Riječkim lukama, akcije razoružanja italijanske posade u Petnici, i niza drugih gerilskih i partizanskih akcija. Aprila 1942. godine, aktivno i organizovano uključujem se u Narodnooslobodilački pokret gdje, kao borac i politički funkcioner na nekoliko funkcija, ostajem do kraja rata.
Za vrijeme rata, nalazio sam se na sljedećim funkcijama i dužnostima: od maja 1942. godine, sekretar prve organizacije SKOJ-a i omladinske organizacije za područje Gornjeg Bihora. Tokom 1944. godine nalazim se na prostorima Bihora i Vasojevića u združenoj partizanskoj gerili ova dva područja. U partizanskoj gerili bio sam komesar Bihorskog partizanskog odreda, tokom proljeća i ljeta 1944. godine. Poslije oslobođenja Bihora, septembra 1944. godine, postavljen sam za komesara čete Prvog samostalnog muslimanskog partizanskog bataljona. Krajem iste godine, preuzimam funkciju komesara bataljona u Komskom odredu. Početkom 1945. godine, postavljen sam na dužnost komesara Komande Rožaja. Na ovoj dužnosti ostajem do kraja rata. Poslije rata, nalazio sam se na sljedećim funkcijama i dužnostima: od juna 1945. godine do polovine 1946, komesar čete Prve aktivne milicije za srez Berane; operativni oficir OZNE, kasnije UDBE, u činu kapetana prve klase; predsjednik opštine Rožaje i sekretar Komiteta. Na funkciji predsjednika opštine Rožaje ostajem do 1962. godine, kada prelazim u Ulcinj, na funkciju sekretara Opštinskog komiteta, do 1965. godine. U periodu od 1954. do 1974. godine, četiri puta sam biran za poslanika Skupštine Crne Gore. U tom svojstvu, biran sam u razna tijela Skupštine (odbori, komisije…). Poslije isteka poslaničkog mandata biran sam za člana Savjeta Republike CG, u dva izborna mandata. Do penzionisanja, 1984. godine, bio sam savjetnik u Skupštini Crne Gore.
Svjestan da je svako svjedočenje samo blijedi trag koji vrijeme učini još slabijim, smatram da ljudi sa prostora Bihora, Rožaja, Berana, Ulcinja, a prije svega Bihorci i Rožajci, zaslužuju da znaju nešto više o događajima iz svoje bliske prošlosti, jer su je njihovi preci ispisivali svojim životima, otmenošću, sabornošću, ponosom…
Kao izvorni svjedok ratnih događaja od 1941. do 1945. godine i kasnije kroz svoj društvenopolitički rad, želim da ljude, događaje i prilike opišem vjerno i istinito.
Nije cjelovito kazivanje o partizanskom pokretu, vasojevićkoj gerili i Okružnom komitetu KPJ za Srez beranski ako se izostavljaju rezultati sa područja Bihora. Jer, sve je to bila jedinstvena organizacija KPJ, NOP, SKOJ, u najširem smislu. Sve se to odvijalo u okviru ciljeva i zadataka oslobođenja zemlje od okupatora. (…)
Berane i čitava limska dolina bili su jedan ogroman, višegodišnji ratni poligon, vojni logor okupatora i njegovih saradnika: četnika, raznih milicija, doušnika. Okolo, albanska kvislinška vojska, vulnetari, muslimanska milicija, razne bande. Svuda hajke, svuda potjere. Teror najžešće vrste nad svakim ko je imalo sumnjiv. Partizani su i pod zemljom traženi.
Da li su morali svi da budu partizani ili četnici? Svako je vršio izbor prema sebi i onako kako je želio!?
Međutim, gerila se nije samo skrivala. Ona je vrlo aktivno djelovala kao kolektiv i dobra organizacija, na čelu sa Okružnim komitetom Berana, i svaki gerilac visoko i časno nosio je zastavu slobode i revolucije. Služio je primjerom svuda i u svako vrijeme. I mi u Gornjem Bihoru, od početka do kraja rata, kao gerilci, djelovali smo pod rukovodstvom Okružnog komiteta KPJ za beranski okrug i u zajednici sa brojnim aktivistima vasojevićke gerile, koji su nam uvijek, kada je zatrebalo i koliko su mogli, pružali pomoć. Bilo je i zajedničkih akcija – vojnih i društvenih.
Aktivnost NOP-a na području Bihora bila je raznovrsna, intenzivna i vrlo dinamična. Pokret je bio u stalnom usponu. Naše veze i aktivnosti išle su i do Rožaja, Tutina, Peći, Sjenice, Novog Pazara.
To je toliko poznato, posebno još živim drugovima iz toga kraja, učesnicima NOR-a, izuzev pojedincima, posebno onima koji su pisali svoje memoare a nijesu ni dotakli Bihor, našu gerilu, naše akcije, zasluge, patnje, uspjehe…
Ukoliko se neko i sjetio toga kraja, bilo je to o pojedincima, nekim porodicama, uzgred. Ne mogu prihvatiti da se taj kraj, u memoarskoj publicistici, ali i u zvaničnoj istoriografiji, svodi na epizodne likove i marginalne akcije, jer je Bihor prostor na kojem je narod pružao otpor okupatoru i to u dužem ratnom periodu.
Politička situacija, međunacionalni odnosi, propaganda i sl., bili su katastrofalni. Komšija je ubijao komšiju, brat brata, prijatelj prijatelja. Musliman Srbina i obrnuto, Albanac Crnogorca, Crnogorac Albanca… Komunisti i antikomunisti iz jedne porodice, različitih nacionalnih, vjerskih i socijalnih struktura.
Jednostavno, civilizacijska svijest stanovništva bila je tanka. Da je na ove naše prostore došla bilo koja ideologija, ona bi preuzela naše najprimitivnije osobine. U takvoj atmosferi dešavaju se vrlo dramatični događaji koji nijesu morali da budu tragični sa velikom cijenom užasa.
Okupator je, sa saradnicima, sve porušio. Svuda i gdje god stigne vrbuje ljude, ucjenjuje, promoviše svoju politiku i interese. Masovni teror sa svih strana – paljevine, pljačke, klanja i ubijanja, svakovrsna najveća divljaštva. Masovne internacije, bolesti, glad. Mase izbjeglica bez igdje ičega. Kuće popaljene, do temelja srušene. Kataklizmično. Bez pretjerivanja, prava ljudska i društvena histerija pomračenja svijesti.
U tom i takvom mraku, dubokog poniranja svega što je normalno, civilizacijsko, ljudsko, itd., kao jedina nada, pojavila se zvijezda petokraka, koja je svim poštenim ljudima dala mogućnost da se nadaju spasu i slobodi.
Stoga, smatram da bi istorijska nauka trebalo da napravi analizu procesa u muslimanskim sredinama u toku Drugog svjetskog rata. Kako su tekli i kako su se odvijali procesi njihovog opredjeljivanja za NOP. Otkrio bi se u tome niz specifičnosti koje su istorijski i kulturološki uslovljene prirodom i mentalitetom muslimanskog bića.
U pretežno nemuslimanskom okruženju, bihorski Muslimani nastojali su da očuvaju svoj kulturno-mentalitetski identitet, ali i da zadrže i ostvare, koliko je to moguće u novonastalim uslovima, skladan spoj i veze sa svojim pravoslavnim komšijama.

Kako se odvijalo rušenje zatvora za komuniste

U geografskom pogledu, Bihor se nalazi na sjeveroistoku Crne Gore. Uobičajeno je da se dijeli na Gornji i Donji Bihor. Ja ću, skoro isključivo, pisati o Gornjem Bihoru.
Ovaj kraj, odnosno Gornji Bihor, smješten je između Peštera, Vlahova, Turijaka, Police, Lima, Lozne, Goduše i Korita.(…) Na ovom prostoru žive, izmiješani, Muslimani, Crnogorci i Srbi. Živjeli su tako vjekovima. Pojedina sela su nacionalno čista, druga izmiješana. Muslimani, kao najmlađa etnička zajednica, nastali su, uglavnom, islamizacijom srpskog i crnogorskog stanovništva. Uvidom u crkvene knjige, utvrđeno je da su Hadrovići nastali od Đuraškovića sa Ceklina, šire područje Cetinja. Predak Hadrovića zvao se Andro Đurašković, a islam je primio oko 1730. godine, napustivši rodno mjesto zbog straha od krvne osvete. Prešao je na tursku teritoriju, primio islam i dobio ime Hadro. Od tada do danas, Đuraškovići i Hadrovići stalno su se rođakali. Izostavljanje početnog slova H kod pojedinih Hadrovića, učinjeno je 1945. godine, kada su formirane nove matične knjige i birački spiskovi. Od Đuraškovića nastali su Đuranovići, Popovići, Kavarići, a nešto kasnije i Ralevići, Đuričani…
Hadrovići, u starevini, broje više od sto domaćinstava, a do danas taj se broj uvećao na oko pet stotina. Dosta ih se iselilo u Makedoniju, Bosnu, Tursku, na Kosovo. Muslimani Gornjeg Bihora, uglavnom, znaju svoju genezu. Skoro svi imaju crnogorsko porijeklo, znaju od kojih su plemena i kada su islamizirani. Ja nijesam u prilici da ih poimenice navodim, ali su razlozi za preuzimanje islama slični ili identični. Kod Muslimana Donjeg Bihora i jednog dijela Sandžaka, nešto je drugačija situacija, pošto je islamizacija vršena nad srpskim stanovništvom, u većini slučajeva.
Islamizacija Albanaca katolika odvijala se na područjima Rožaja i Peštera. U Rožajama odavno žive Muslimani čije je porijeklo od crnogorskih Kuča, a manji broj stanovnika vodi porijeklo od albanskog plemena Klimente. Klimente su se i do danas zadržali ali odvojeno po naseljima. To isto važi i za Muslimane čije je porijeklo od Kuča. Sada je to, doduše, sve promijenjeno, ali ova plemenska odvojenost bila je pravilo za ovo područje.
Prema podacima koji su nam bili dostupni, neka albanska plemena iz sjeverne Albanije naselila su se dublje u područje Sandžaka, tačnije prema Pešterskoj visoravni, do sela Ugla i dalje, gdje njihovi potomci i sada žive. Islamizacija je, formalno, bila dobrovoljna, bez neke posebne prisile, barem u našim krajevima. U materijalnom smislu, oni koji su prihvatali islam bili su privilegovani, što je znatno mijenjalo nabolje njihov položaj i status u odnosu na one iz njihova plemena i bratstva. Oni su postajali vlasnici većih zemljišnih posjeda, a Srbi i Crnogorci su na tim posjedima ostajali kao čipčije, uz stalne godišnje obaveze davanja prihoda od fruta posjeda.

U ravnici Vrbničke rijeke izgrađen je 1940. godine logor za komuniste i njihove simpatizere. Napravljen je po ugledu na slične njemačke logore koje je Hitler pravio od 1933. godine, kada je došao na vlast.
U Njemačkoj ih je bilo poprilično i svi su funkcionisali po jedinstvenom modelu hapšenja, progona i likvidacije komunista, a kasnije u prvom redu Jevreja i pripadnika drugih evropskih etničkih zajednica. Pričalo se da je Njemačka planirala da izgradi više logora za komuniste i u našoj zemlji. To se i dogodilo u godinama uoči samog rata, samo što su oni izgrađeni za potrebe Kraljevine i njenim novcem.
Pored postojećih zatvora, tamnica i kazamata, kojih je bilo širom zemlje, država je započela sa izgradnjom još tri veća logora: u Srebrenici (Bosna), Ivanjici (Srbija) i Donjoj Vrbici (Crna Gora).
Bio sam neposredni svjedok gradnje logora kod nas, u Donjoj Vrbici. Logor je bio smješten u jednom potpunom bespuću. Ali, za naše lokalne prilike, bila je to lijepa lokacija, pored rijeke, neposredno u podnožju velikih bukovih šuma zvanih Podvode. Od Berana, logor je bio udaljen 15, a od žandarmerijskih stanica Polica i Petnica 2-3 kilometra. Čim je započeta izgradnja logora, narod ga je nazvao komunističkim zatvorom. Čak su i žandarmi-čuvari sa zadovoljstvom pričali kako je ovaj logor specijalno namijenjen za mučenje komunista i njihovih simpatizera i da je najveći u Crnoj Gori. Objekat je, po svojoj materijalnoj vrijednosti, imao veliku cijenu. U njega je ugrađen ogroman materijal, sve od kvalitetne borove i čamove građe, koja je dopremana iz bosanskih pilana i fabrika drvne industrije, a ponajviše iz Zavidovića. Elementi su krojeni i sječeni u tim fabrikama. Table su bile velikog formata i sa duplim zidovima. Radi toplotne izolacije, između tih tabli nalazio se poseban izolacioni sloj od pilotine. Prozori su bili sa duplim staklima, što je u ono vrijeme na našem području bila prava rijetkost. Kuhinjska oprema takođe je bila kvalitetna. Barake, kojih je ukupno bilo 31, bile su dugačke oko sto a široke između dvanaest i četrnaest metara. U njima je bio dupli red kreveta na dva sprata.
Za smještaj žandarma i vojnika, koji su čuvali objekat, barake su po dužini bile manjih dimenzija i drugačijeg unutrašnjeg rasporeda.
Izuzev zaštitne ograde, za koju su se kopali temelji, svi ostali građevinski radovi bili su skoro završeni. Sve je to izgledalo kao jedan mali grad, projektovan i izgrađen po šemi kao i ostali logori u bivšoj Jugoslaviji. Kapacitet logora bio je 6000 zatvorenika, sa svim pratećim objektima, za posade vojnih i žandarmerijskih čuvara.
Inače, gradnja se odvijala pod nadzorom poličke i petničke žandarmerije, koje su bile najbliže, kao i uz pomoć njihovih kolega iz Berana i posade italijanske vojske koja je bila stacionirana u Beranama. Dogovor i odluku o rušenju logora započeli smo sredinom maja 1941. godine. Njima je rukovodio Mahmut Adrović. Sve je pripremano u strogoj tajnosti, potpuno samoinicijativno i samostalno. Iz sela Donja Vrbica i Laze, čiji su stanovnici jednoplemenici Adrovića, bilo je jezgro grupe koja je planirala njegovu likvidaciju.
Poslije niza dogovora, konsultacija i dilema da li napasti stražare i likvidirati logor, da li sačekati povoljnije prilike i odustati za izvjesno vrijeme, preovladalo je mišljenje da ne treba odugovlačiti i da logor treba srušiti ili zapaliti jer, ako ostane, on će, u svakom slučaju, koristiti okupatoru, a stanovništvu Gornjeg Bihora donijeće nevolje i probleme. Nakon odluke da se logor ruši i procjene da sa tim ne treba oklijevati, formirana je skupina od oko tridesetak mladih ljudi sa zadatkom da realizuje ovu planiranu akciju. Za rukovodioca, kao što sam napomenuo, izabrali smo Mahmuta, za kojeg su vlasti u Beranama i žandarmerije u Polici i Petnici znale da je na Beogradskom univerzitetu primljen u KPJ.

Opštenarodna akcija na demontiranju logora

Napravili smo detaljan plan napada, eventualno brzog povlačenja, podijelili uloge i zaduženja, predvidjeli moguće ishode akcije i s tim u vezi ponašanje grupe i pojedinaca. Izabravši povoljno vrijeme, krenuli smo prema logoru jedne majske noći. Pregazili smo rijeku i odmah naišli na stražu. Nijesmo očekivali da brzo budemo primijećeni, iako smo logoru prilazili polako i vrlo oprezno. Oni su, ne oklijevajući, odmah otvorili vatru, više iz straha i nasumice, i tako alarmirali sve posade u logoru i oko njega. Predvidjevši takav ishod, odmah smo se povukli dublje u Bukove strane. Kada smo se svi sakupili na dogovorenom mjestu, održali smo sastanak. Zaključili smo da sjutradan pođemo, sa oružjem, do logora i da zatražimo od stražara da napuste objekat. Mahmut, kao vođa grupe, određen je da razgovara i, ako se ukaže prilika, pregovara sa predstavnicima žandarmerije.
Sjutradan, oko podneva, pošli smo iz različitih pravaca u nekoliko manjih grupa prema logoru. Nastojali smo da ostavimo utisak kako se spontano okupljamo. Pred logorom žandarmi nam rekoše kako je neko sinoć pokušao da ih napadne, ali su oni brzo reagovali i onemogućili namjere napadača.
Na takvu priču odgovorismo da su i seljani koji žive blizu logora čuli pucnjavu. „Nikome u ova vremena nije prijatno kada u noćnim satima čuje rafalnu paljbu“, reče neko od naših. Izrazismo čuđenje i nevjericu da neko ima toliko hrabrosti da ih napadne. Stražari odgovoriše kako su uvjereni da su napadači, koje su na vrijeme primijetili, imali zadatak da ih napadnu i da uđu u logor.

„Boga mi“, reče Mahmut, „neko se očigledno nije šalio. Ovo je ratno vrijeme i sve je moguće, pogotovu u ovoj pustinji. Ja bih vam predložio da napustite ovaj objekat. Država je kapitulirala i zašto vi sada čuvate ovo? Za okupatora? Čuvajte svoje glave, to vam je najpreče.“
Na ove Mahmutove riječi, jedan od njih reće: „Mi za ovo odgovaramo i od toga živimo. Logor ne smijemo napustiti kako nam vi predlažete, već se zna ko i kako će o tome odlučiti.”
„Evo, nas je dvadesetak iz ovog sela“, nastavi Mahmut, „i zajedno sa drugima iz susjednih sela pružićemo vam garancije da ćemo ove objekte čuvati i sačuvati. Predlažemo vam da napustite logor i da se povučete u svoje stanice. Shvatite, to je u vašem ličnom interesu. Poslušajte. Ovako rizikujete svoje živote i to za račun okupatora.“
Tog trenutka sa nama je bilo oko tridesetak žandarma.
Na te naše prijedloge i sugestije, oni se malo zamisliše. Neki se udaljiše, a drugi počeše nešto da se među sobom dogovaraju. Poslije izvjesnog vremena, rekoše: „Ako vi preuzmete objekat na čuvanje i svu odgovornost oko toga, mi prihvatamo vaš prijedlog.“

Kada smo potvrdili da prihvatamo svu odgovornost za čuvanje logora, žandarmi, za nekoliko sati, napustiše objekat. Potpuno neočekivano što nam tako olako i brzo ustupaju logor, pojavi se kod nas dilema šta dalje raditi. Neki naši drugovi glasno izjaviše kako sumnjaju u dobru namjeru žandarma koji se tako jednostavno povukoše. Da bih prekratio sve naše nedoumice, predložio sam da odmah održimo sastanak u najširem mogućem sastavu, kako bismo novonastalu situaciju riješili. Na sastanku, kojem je pored nas prisustvovao i jedan broj starijih ljudi i uvaženih domaćina iz našeg i susjednih sela, bilo je bezbroj prijedloga i ideja. Jedni su bili za to da se logor demontira, da se sav građevinski materijal raznese po kućama, drugi su predlagali da se objekat zapali, treći da se do daljeg čuva i da se vidi šta će vlast uraditi. Iako nam se, u prvom momentu, učinilo da je prijedlog o demontaži loš, ponajviše zbog toga što je objekat bio veličine jedne male varoši, zbog čega je nemoguće, za kratko vrijeme, sav taj materijal odnijeti, ipak je odlučeno da se taj prijedlog prihvati i da se po selima ljudi zamole i nagovore da se barake demontiraju.
Prvi razgovori i pokušaj nagovora seljaka da u tome učestvuju, nijesu urodili plodom, jer većina nije povjerovala da nam je logor prepušten i odbijali su svaku pomisao da krenu sa nama na posao demontiranja. Iako smo objašnjavali kako je taj logor napravljen za komuniste, koji su naša jedina šansa da u oslobođenoj zemlji Muslimani budu ravnopravni sa drugim narodima, strah od odmazde bio je jači. U takvoj neizvjesnosti ušlo se u treći dan od odlaska žandarmerije, a mi smo i dalje samo razgovarali i nagovarali svoje komšije da se krene u odlučnu likvidaciju logora. Za to vrijeme, žandarmi se nijesu pojavljivali, niti je bilo nagovještaja da će se pojaviti, iako su njihove stanice bile blizu. To nas je hrabrilo i davalo nadu da ćemo uspjeti da nagovorimo ljude da se logor demontira.

Paralelno sa ovom akcijom, nastojali smo, preko svojih pozicija, doći do saznanja šta smjeraju žandarmerije.
Svjesni da je čekanje najgore rješenje, donijeli smo odluku da mi, koji smo sve ovo „zakuvali“, počnemo sa demontažom baraka. Nas oko tridesetak mladića, počelo je skidati vrata, prozore i nositi ih svojim kućama. Na našu radost, posao je napredovao brzo i lakše nego što smo očekivali.
Sljedećeg dana raznosili smo kuhinjski namještaj. Peći su bile francuske proizvodnje, obložene šamotom i emajlom. Za tadašnje vrijeme, po kvalitetu i dizajnu, djelovale su, u odnosu na one koje smo mi koristili, nestvarno. Bilo ih je u svakoj baraci bar po desetak.
Raznoseno je sve što pojedincima i njihovom domaćinstvu može koristiti. Ubrzo nam se priključio znatan broj seljaka.

Četvrtog dana, kada je na objektu bilo najviše naroda, iz pravca Berana pojavi se jedna manja kolona italijanskih vojnika. Kod Galjanovog mramora i Stepenice malo su zastali. Odatle do logora ima oko 1500 metara vazdušnom linijom. Posmatrali su kako narod na zaprežnim kolima i magarcima raznosi materijal.
Kada je narod primijetio vojsku, nastala je uzbuna i panika. Mnogi su očekivali da će Italijani otvoriti vatru. Počela je prava bježanija prema gustoj bukovoj šumi, koja se nalazila u pravcu odakle su se pojavili Italijani.
Međutim, Italijani su pomislili da je narod krenuo prema njima te su se munjevito okrenuli i povukli prema Beranama. Kada su vidjeli da Italijani odlaze, ljudi su se oprezno vratili i nastavili započeti posao.
U namjeri da ih navedemo da započnu totalnu demontažu, zapalili smo jednu manju baraku, vodeći računa o tome da kontrolišemo vatru. Kada su vidjeli plamen, prisutni su zamolili da to ne činimo „jer je pametnije da ih oni demontiraju“.
Narednog dana, poljana na kojoj se nalazio logor bila je potpuno čista. Za pet dana, logor je demontiran. Sve je raznijeto po selima Gornjeg Bihora.
Napominjem da su i stanovnici Police masovno nosili građevinski materijal, iako na početku nijesu u tome učestvovali.

Italijanske plaćenike zvali su makaronašima

Ustanak 13. jula 1941. godine bio je masovan, razvijao se vrlo brzo i postao je opštenarodni u pravom smislu te riječi. Potpuno je iznenadio Italijane i poremetio njihove planove. U borbama za oslobođenje Berana učestvovao je mali broj boraca iz Gornjeg Bihora. Muslimani su se uglavnom držali po strani, dok su pravoslavci masovnije uzeli učešće u toj akciji.
Sa područja Bihora, u oslobađanju i konstituisanju vlasti u Beranama učestvovali su: dr Mehmed Hodžić (rođen 1912, završio Medicinski fakultet pred rat), Mahmut Adrović, apsolvent prava na Beogradskom univerzitetu, Mule Musić, iz Godijeva, student prava na Beogradskom univerzitetu, Džeko Hodžić, student prava, Hivzo Čindrak, iz Mediša, student agronomije, Sabit Adrović, učenik kraljeve Medrese, Selmo Adrović, zemljoradnik, Nazif Huremović, zemljoradnik, i još nekoliko boraca. To je mali broj ustanika u odnosu na ukupno muslimansko stanovništvo beranskog kraja.

Koliko me sjećanje služi, na ustaničkoj Skupštini sreza Berane, dr Mehmed Hodžić izabran je u Glavni odbor sreza, a možda i u Predsjedništvo odbora. Inače, pomenuti borci bili su vrlo aktivni u propagiranju komunističkih ideja, naročito uoči rata.
Uoči rata, Komunistička partija, u našem kraju, nije imala nekog većeg uporišta i organizovanog jezgra. Studenti i srednjoškolci, kojih je bilo tek nekoliko, uglavnom su se pojavljivali za vrijeme ferija, a za tako kratko vrijeme nije se moglo učiniti mnogo. Objektivno, uslovi su bili veoma nepovoljni za neki širi, masovniji i organizovaniji partijski rad. Dominirao je uglavnom nepismen narod, decenijama ugnjetavan, pod snažnim uticajem običaja i tradicije. U takvim prilikama teško se izboriti za nove ideje, nova saznanja, za radikalnije promjene koje su bile potrebne ovom narodu i koje je donosio XX vijek.
Tokom jula i avgusta 1941. godine vode se borbe u naseljima Berana i Bijelog Polja. U Beranama se nalazio jedan bataljon regularne italijanske vojske, nešto policije i karabinjeri sa pratećim službama, dok je u Bijelom Polju bilo znatno više Italijana. Pod pritiskom brojno i tehnički mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, naši ustanici su se morali povući dalje od gradova i komunikacija, a znatan broj boraca vratio se svojim kućama.

Takođe, okupator je tražio pomoć od domaće reakcije kako bi mogao primijeniti represalije protiv učesnika ustanka. Srpsko-crnogorska i muslimanska reakcija takmičile su se koja će od njih prije pružiti veću podršku Italijanima. Muslimanska reakcija je isticala da Muslimani nijesu učestvovali u ustanku, dok je srpsko-crnogorska reakcija svu krivicu za oružane akcije svaljivala na komuniste, tvrdeći kako su oni na prevaru zaveli narod. Sa svoje strane, Italijani su isticali da Njemačka i oni imaju pravo na okupaciju Jugoslavije jer su je pobijedile u ratu i zbog toga su Jugosloveni dužni da budu lojalni i da izvršavaju njihova naređenja. Naglašavali su da bi italijanski i njemački narod bili lojalni prema jugoslovenskim okupatorskim vlastima da je Jugoslavija pobijedila te dvije zemlje.
Nakon zauzimanja Berana, okupator je veoma ozbiljno shvatio šta se dogodilo i koliko je izgubio. Zbog toga, u svoju politiku uvodi nove metode kako bi što duže i lakše vladao situacijom. Prva karta, još više zavaditi dvije etničke zajednice i širiti međuvjersku mržnju, a druga, formirati jače i mobilnije milicijske formacije u svim sredinama, i to po nacionalnom ključu.

Milicija je bila pomoćna italijanska plaćenička vojska. Čuvali su vitalne objekte (mostove, puteve i sl.). Prilikom „čišćenja terena“ od strane italijanskih jedinica, milicija je učestvovala kao vodič i prethodnica. U svakom slučaju, oni su Italijanima pružali vrlo značajnu pomoć. Te novoformirane formacije bile su naoružane puškama „kragujevkama“, a u nedostatku tih pušaka, Italijani su ih snabdijevali svojim puškama, kod naroda poznatim „talijankama“ i „zogovkama“, koje su imale kraće cijevi. Svaki pojedinac bio je zadužen sa po pedesetak metaka. Davali su i po neki puškomitraljez, ali iz arsenala jugoslovenske vojske, kao i poneku bombu italijanske proizvodnje. Na mišicama desne ruke milicionari su nosili trobojnu traku, koja je simbolizovala italijansku državnu zastavu. To je bilo osnovno i jedino obilježje pripadnosti italijanskim vojnim formacijama. Pripadnici ove milicije imali su, kao plaćenička vojska, redovne mjesečne plate, u lirama, a dobijali su i mjesečna sljedovanja u raznim namirnicama. Najviše su dobijali obuću i makarone, po čemu ih je narod prozvao „makaronaši“. To je bio posprdan naziv, ali i potpuno odomaćen u širim narodnim masama („služe Italijanima za makarone“). Formacijski sastav i brojno stanje milicija bili su različiti.

Ponovnim zauzimanjem Berana, Andrijevice, Murina, Mateševa, Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja, u jesen 1941. godine, Italijani šire svoju okupaciju i na prostore Rožaja, Sjenice. Kosovo i Metohiju već ranije su okupirali i predali na upravljanje albanskoj kvislinškoj vladi. U novonastaloj situaciji, Italijani dovlače svježe, odmorne i mnogo jače vojne snage i ratnu tehniku iz Albanije. Umjesto garnizona i posada, što je do tada bila njihova najčešća formacija, oni imaju divizije. Tako u Beranama stacioniraju diviziju „Venecija“, koja je pokrivala veći prostor i uspostavljaju nekoliko manjih ali operativnijih garnizona.
U takvoj konfuziji, tragičnom ratnom košmaru, mnogi ljudi jednostavno nijesu znali da se snađu. Naše snage se smanjuju. Jedan dio ustanika se pasivizira, drugi napuštaju naše borbene redove, dok se većina povlači prema Bosni i drugim prostorima.

Pored pojačanog vojnog pritiska, započinje teror nad stanovništvom, vrše se brutalne likvidacije, pale se čitava sela, interniraju se ljudi u logore, pljačka se imovina. Internacija nedužnih sprovodi se grubo, ljude deportuju u Albaniju i Italiju, gdje se nalaze logori za prihvat velikog broja zatvorenika. Mučna situacija i preteški uslovi za nastavak borbe, pa čak i za gerilsko djelovanje. (…)
Tokom jeseni 1941. godine, unutar KPJ započinje polemika oko strategije i politike oružane konfrontacije sa okupatorom. Najveći broj članova KP želi nastavljanje borbe do konačnog oslobođenja, dok manji broj komunista smatra da sa borbom treba pričekati povoljnije vrijeme „jer je okupator mnogo jak i kada oslabi, treba ga napasti“. Ističu da će, kako je počelo, stradati mnogo naroda jer je nemoguće pobijediti najveće svjetske sile. Takve rasprave nijesu dugo trajale pošto je ogromna većina članova KP stala na liniju permanentne borbe. U to vrijeme na Durmitoru je bila glavna partizanska baza.

Opasna granica između dvije okupacione zone

Negdje sredinom jeseni 1941. godine, Italijani podržavaju formiranje jedinica četničke vojske pod rukovodstvom oficira bivše jugoslovenske vojske kapetana I klase Pavla Đurišića, koji kasnije postaje vojvoda. Prvi četnički osnivački skup održan je u Zaostru, selu udaljenom sedam-osam kilometara od Berana, u zgradi tamošnje škole. Na tom skupu formiraju se četničke jedinice koje su odmah stupile u borbu sa partizanima sa područja gornjih sela, gdje je centar bio selo Lubnica.
U tom i okolnim selima (podnožje planine Bjelasice), otpočele su prve oružane borbe partizana i četnika koje će, nažalost, trajati sve vrijeme rata, sa velikim i tragičnim posljedicama po obje strane. U tim borbama, četnici nanose znatne gubitke partizanima. Samo u jednom danu, gine oko 40 partizana, sa dostra ranjenih. Tada partizanskim jedinicama pristiže pomoć iz Kolašina i centralnog dijela Crne Gore, da bi se ubrzo povukli prema Mojkovcu i Kolašinu, i to u veoma otežanim zimskim uslovima.
Sukob sa četnicima širi se prema Sandžaku i drugim djelovima naše republike.
Bila je to tragedija svih naših naroda. Za veliko je žaljenje što se odmah nije pronašao neki kompromis dok nijesu pale velike žrtve, kako bi se svi zajedno borili protiv okupatora, a da se poslije oslobođenja pronađe adekvatna demokratska solucija za državno, ustavno i političko ustrojstvo nove države.
U međusobnim sukobima palo je mnogo žrtava, proliveno nepotrebno mnogo bratske krvi, što je samo koristilo neprijatelju.

X

Razvoj NOP-a u Gornjem Bihoru ima svoje karakteristične faze; prvi period može se označiti kao konstitutivno-organizacioni. To traje od maja 1942. do marta 1943. godine. Bio je to period djelovanja u strogim ilegalnim uslovima.
Drugi period karakteriše aktivnost na omasovljavanju pokreta, osnivanje ilegalnih oružanih partizanskih desetina i izlazak iz ilegalnosti. Ta faza traje od marta do septembra 1943. godine.
Posljednja faza označava početak stvaranja regularnih partizanskih formacija i oslobođenje toga kraja.
Tokom 1942. godine, naročito poslije odlaska partizanskih snaga u Bosnu i povlačenja partizanske gerile u duboku ilegalnost, u ovim krajevima nije bilo potrebe za nekim oružanim akcijama ni sa jedne ni sa druge strane. Ustanovljena je granica između muslimanske teritorije Gornjeg Bihora i četničko-italijanske okupacione zone. Ko je pokušao preći tu granicu, bio je ubijen bez ikakve procedure i upozorenja. Bihorsku granicu obezbjeđivala je muslimanska milicija hodže Rastodera, a okupacionu četnici. Nekima, koji su poginuli u pokušaju prelaska te granice, nikada se nije traga saznalo.
Uprkos tome, na našem području odvijala se duboko ilegalna aktivnost. Pokret se polako i lagano širio. Okupator je prikazivao svoje velike uspjehe i pobjede na svim važnijim domaćim i svjetskim frontovima, ističući da je fašistička koalicija nepobjediva i da je pitanje samo trenutka kada će boljševička Rusija kapitulirati. „Francuska je pobijeđena i porobljena, a Engleska će uskoro.“
Naše zime znaju da budu oštre, hladne i duge, sa puno snijega. Taman je takva bila 1941/1942. godine. Počinjalo je proljeće. Ovdje su šume nižeg i gustog rastinja, i zauzimaju više od polovine ukupne površine. One su, kad izlistaju, pružale idealne uslove za ilegalno kretanje, a posebno za noćne pokrete. Zbog toga je okupator izbjegavao da ulazi u šumske prostore.
Okružni komitet Berana i partizanska gerila u dolini Lima, po odluci najviših partijskih organa, vraćeni su sa Žabljaka na okupirano područje limske doline kako bi se organizovao otpor.

X

Organizovano djelovanje NOP-a na području Gornjeg Bihora dobija u svom intenzitetu i zamahu od proljeća 1942. godine.
Prvi susret i zvaničan sastanak naše gerilske organizacije sa predstavnicima Okružnog komiteta Berana održan je 22. maja 1942. godine u šumama Bukove strane, između sela Polica i Donja Vrbica, na ivici imanja Radosava Guberinića. Sastanku su, sa obje strane, prisustvovala 22 učesnika.
Izbor ljudi iz naše organizacije nije bio slučajan. Svaki od nas imao je do tada rezultate koji su ga kandidovali za ovaj sastanak. Prije ovog zvaničnog, imali smo dva pripremna sastanka, nekoliko dana ranije. Bile su to konsultacije o izboru ljudi, mjesta održavanja, vremena, obezbjeđenja, i sl.
Grupu je u ime Okružnog komiteta predvodio Milan Kuč, rodom iz poličkog sela Babine. Bio je poznat i cijenjen predratni komunista kojeg su vlasti Kraljevine Jugoslavije više puta hapsile. Milan je bio izuzetno poštovan i cijenjen. Živio je na selu, a radio je na izgradnji puteva od 1930. do 1940. godine.
Pored Milana, sastanku su prisustvovali i: Leko Šćekić, član KPJ od 1936, Mujo Šćekić, predratni komunista i istaknuti partizanski i gerilski borac, Radivoje Boričić, afirmisani predratni komunista, Milovan Milačić, poznati komunistički aktivista, Arso Mujović Šnajder, istaknuti buntovnik u sukobima sa žandarmima i policijom, Radivoje Vukićević Mali, poznat kao hrabar i neustrašiv partizanski borac, Milo Božinin Boričić i Rade Prelević, predratni komunisti.
Dakle, sve priznati, afirmisani i ugledni komunisti, partizani i poslije rata istaknuti jugoslovenski i crnogorski funkcioneri.
Sa naše strane bili su: Selmo Adrović, Nušo Adrović, Nadžip Adrović, Asim Adrović, Suljo Adrović, Suko Adrović, Ećo Z. Adrović, Smail B. Adrović, Hajradin H. Adrović, Sabit M. Adrović, Ćerim Hodžić, Abid Muratović i Abdurahman Rahman Adrović.
Svi su bili mlađi ljudi – od 20 do 25 godina i politički bezrezervno opredijeljeni za NOB. Spadali su u prvu grupu boraca i političkih aktivista. Svi su učestvovali u likvidaciji logora za komuniste, najneposredniji akteri mobilizacije masa i svi do kraja rata dosljedni i odani partizanski borci.
Nažalost, polovina njih je izginula 1943. i kasnije do kraja rata.
Na početku sastanka Milan Kuč je opširno govorio o ratnim prilikama u Evropi, Jugoslaviji i Crnoj Gori, o zadacima koji se nalaze pred KPJ i NOB. Posebno se zadržao na analizi uloge i ponašanja domaćih kvislinga, njihovoj izdaji i saradnji sa okupatorom. Naglasio je da će borba biti duga i teška. Konkretno je pomenuo mula Osmana Rastodera, koji se potpuno stavio u službu Italijana, sugerišući da bi njega trebalo što prije onemogućiti da zavodi, truje i tjera ljude tamo gdje im nije mjesto.
„On ima uticaj kao hodža i imam, to je nesporno, on je sposoban i vješt. Ali, to je i najopasnije za ljude sa ovog područja. Italijani su pravi majstori da to vješto iskombinuju u cilju ostvarenja svojih interesa i planova. Rastoder je, to treba naglasiti, minoran u odnosu na naše četničke kolovođe i krvnike, ali može biti mamac vojnim snagama četnika i drugih neprijateljski raspoloženih vojski i milicija prema vašem narodu, što bi bilo veliko zlo za Muslimane Gornjeg Bihora i šire…“


Životna nužda pokreće ilegalnu trgovinu žitom

„… Borba će nam biti teška, možda lakša sa okupatorom nego sa domaćim izdajnicima“, istakao je Milan. „Zato se moramo svi maksimalno angažovati, i to svako u svojoj sredini. Mi sa četnicima, vi sa svojim izdajnicima. Pored toga, vaša je obaveza da radite na omasovljavanju NOP-a, jer je to jedini ispravan kurs u ovim složenim i mutnim vremenima. Nema nam drugog izlaza ni rješenja, i to treba uvijek isticati u razgovorima sa vašim rođacima, prijateljima, komšijama. Vi, ovdje prisutni, imate posebno težak zadatak i odgovornost pred svojim narodom i svim patriotskim snagama. Ni najmanje ne sumnjajući da ćete opravdati naše povjerenje, mi, iz Okružnog komiteta, u svemu ćemo vam pomagati“, završio je Milan.
Sastanku je prisustvovao i Jonuz Adrović, iz Donje Vrbice. Čovjek pedesetih godina, po zanimanju miner, radio na izgradnji cesta po Jugoslaviji. Milanov poznanik i kolega. Bio je po prirodi otvoren i slobodan u iznošenju svojih stavova, a pošto mu se ukazala prilika, polemisao je sa Milanom o ratnim prilkama na području Berana i Bihora. Jonuz je, između ostalog, zahtijevao da se partizani odmah obračunaju sa četnicima „poslije čega će se svi Muslimani pridružiti pokretu“. Rekao je još da su „za četnike Muslimani najveći neprijatelji, a pošto je Bihor uglavnom naseljen Muslimanima, to je vaša obaveza i odgovornost da se ovaj kraj sačuva od njihova terora.“
U odgovoru, Milan je rekao: „U ovakvim ratnim okolnostima, svako ima pravo na svoje mišljenje i svako misli da je u pravu. Ja Jonuza dugo i dobro poznajem i cijenim njegovo mišljenje. Zato ovo njegovo pitanje shvatite kao obavezu da se što bolje organizujete i pripremite za svako neprijatno iznenađenje. Ništa ne prepuštajte slučaju. Sve su opcije u igri, pa i napad četnika na vas, a mi ćemo sa svoje strane preduzeti sve da do toga ne dođe.“
Na kraju, proizišao je jednoglasan dogovor da udruženim snagama treba nastaviti borbu protiv okupatora i njegovih saradnika uz veću pomoć gerilskoj organizaciji i NOP-u Gornjeg Bihora od strane Okružnog komiteta i vasojevićke gerile.
Po završetku sastanka, Milan je zamolio nekoliko nas da odvojimo malo vremena za još jedan kratak dogovor. Pozvao je Asima, Sabita, Nadžipa, Eća, Sulja, Ćerima i mene. Pošto smo se izdvojili, Milan je rekao: „Naša namjera je da na ovom području formiramo organizaciju SKOJ-a koja će imati zadatak da organizuje otpor, razvija i širi ideje NOB-a. Mi ćemo se večeras dogovoriti o vašim budućim zadacima.
A biće, valjda, vremena da se, u drugačijim uslovima, dogovaramo i sarađujemo… Za sekretara vaše organizacije predlažem Rahmana Adrovića. Slažete li se“, upita. Svi rekoše da se slažu. Na kraju sastanka, drugarski i srdačno smo se pozdravili. Niko, naravno, nije mogao pretpostaviti da će ovo biti naš prvi i posljednji susret sa Milanom Kučom.
Naknadno su mi rođaci rekli da je Milanov prijedlog da ja budem sekretar SKOJ-a u Gornjem Bihoru, rezultat njegovog dogovora sa našim aktivistima.
U istoriji muslimanskog naroda Gornjeg Bihora, ovo je prva formirana komunistička organizacija. Iako je od ovog sastanka prošlo više od pedeset godina, odlično se sjećam mnogih detalja, kao da se to desilo prije nekoliko godina.(…)

X

Početkom rata, ljudi su preko rodbine, prijatelja i poznanika počeli da kupuju oružje, najćešće puške, i municiju. Neki su kupovali i puškomitraljeze. Išli su u udaljenija mjesta kako bi za novac, a kasnije i za žito i druge namirnice, došli do oružja.
Pored aktivnosti na organizacionom jačanju NOP-a, pred našu organizaciju spontano se postavio zahtjev stanovnika Gornjeg Bihora, s jedne, i pravoslavnog življa s druge strane, za slobodnom komunikacijom. Narodu nije bilo jasno kako to da jedni druge, u okvirima svoje a i druge nacije, ne mogu posjećivati, ne mogu kupovati, prodavati, posebno u uslovima totalne oskudice svega i svačega, a ponajviše osnovnih životnih namirnica. Nikome nije padalo na pamet da traži nešto više osim onoga bez čega se jednostavno nije moglo živjeti.
U Gornjem Bihoru, i prije rata, teško se dolazilo do elementarnih lijekova i medicinske pomoći. Neću pogriješiti ako kažem da su se stanovnici „sami liječili“. Svjedok sam da su nam umirala i mala djeca zbog neke bezazlene bolesti. A tek u ratnim uslovima. Lijekova i ljekara uopšte nije bilo, niti bilo kakve zdravstvene pomoći, osim što je italijanska vojska, ponekad, pružala prvu pomoć pripadnicima muslimanske milicije.
Na području tzv. Velike Albanije bilo je na prodaju dosta životnih namirnica. Mnogo toga dolazilo je iz Italije, mada sumnjivog kvaliteta. Ipak, nama je to mnogo značilo jer je trgovina sa Metohijom kako-tako funkcionisala i to preko Kule i Rožaja, a manje preko Čakora.
Područje okupacione Crne Gore, kako se tada zvalo, bilo je pod posebnim režimom. Okupator je strogo kontrolisao promet osnovnih životnih namirnica. Najkritičnije je bilo za hljeb. Samo da se preživi. Nešto sljedovanja Italijani su davali svojoj miliciji i najpouzdanijim saradnicima. Za narod toga nije bilo, pa su ljudi i sa tog područja tražili našu pomoć.
Pošto se na Kosovu i Metohiji žito moglo kupiti, i to ne po velikim cijenama, postavilo se pitanje kako ga prenijeti preko granice. Pojedinci su, uprkos režimu zabrane, počeli, ali vrlo oprezno, da ilegalno prenose žito iz Metohije radi prodaje. Neko noću a neko danju. Iako pod strogom zabranom, trgovina žitom funkcionisala je jedno vrijeme, dok nekoliko ljudi nije stradalo prilikom prelaska granice.
Na sve veće pritiske i zahtjeve naroda, a posebno na insistiranje Crnogoraca iz pograničnog područja da im se dostavlja što više žita, mi smo, rukovodeći se načelima pragmatičnog, formirali ilegalne partizanske desetine i time napravili prvi korak u cilju oružanog razbijanja straža i patrolnih odjeljenja muslimanske milicije i albanskih karabinjera koji su imali obavezu i zadatak da čvrsto zatvore granicu između Velike Albanije i okupacione zone Crne Gore.
Sredinom ljeta 1942. godine, albanski karabinjeri uhapsili su, usred dana, dva mladića crnogorske nacionalnosti, iz sela Zagrađe, koji su kod svojih pobratima Šemsa i Ćamila Adrovića i braće Hajrovića kupili žito. Međutim, u povratku, zarobili su ih albanski karabinjeri na albansko-crnogorskoj granici, između sela Donja Vrbica i Zagrađe. Jedan od njih zvao se Cvele Jevrić. Zaplijenili su im dva tovara žita i konje.
Odmah po njihovom hapšenju, braća Hajrovići su me obavijestili o ovom incidentu i zatražili pomoć oko njihovog oslobađanja, jer bi, u suprotnom, bili likvidirani.
Kao što sam napomenuo, takvih slučajeva bilo je i ranije. Ljudi su stradali ni krivi ni dužni, a pogotovu ako su bili druge vjere i nacije.

Pazarišta su nicala po šumama i bespućima

Pošto smo saznali za zarobljavanje mladića, odlučio sam da odmah intervenišemo kako im se nešto ne bi desilo.
Kao rukovodilac SKOJ-a i Narodnog otpora u Gornjem Bihoru, imao sam ovlašćenja da mobilišem ljude za izvršenje određenih akcija. To se nepogovorno izvršavalo. Obavijestio sam najbliže drugove i pozvao da odmah sa puškama dođu na određeno mjesto (u to vrijeme svi naši članovi i većina aktivista imali su puške i dovoljno municije). Ubrzo se okupilo pet-šest momaka. Krenuli smo prema selu Laze, odakle su karabinjeri sa zarobljenim mladićima išli prema svojoj stanici u Petnici. Inače, u Lazama smo imali vrlo jaku grupu aktivista i hrabrih momaka.
Na samom lazanskom brdu sustigli smo karabinjere sa mladićima. Od komandira smo zatražili informaciju zašto su mladići zarobljeni. Dok su komandir i dva karabinjera zastali, ostali su nastavili put ne obazirući se na nas. Namjera im je bila da nas komandir zadrži a da ostali uteknu.
Komandir je odbio da razgovara sa nama. Ne oklijevajući, ultimativno smo zatražili da odmah oslobode mladiće i da im vrate zaplijenjenu robu i konje. Kad su odbili, rekli smo: „Ako smjesta ne ispoštujete ovaj zahtjev, biće pogibije“. Vidjevši da će se oglušiti o naš zahtjev, momentalno smo blokirali i izolovali komandira. Njegov puškomitraljezac hitro je zalegao u neki stari rov i repetirao oružje dok su naši odgovorili na tu provokaciju tako što su zauzeli borbene položaje.
Pošto je naša grupa postala brojnija jer su nam u međuvremenu pristigli Lazani, nastupili smo još odlučnije, riješeni da odmah otvorimo vatru ako ne izvrše naređenje. Vidjevši da nemaju izbora, komandir poče da zove jednog iz grupe onih koji su sa zarobljenim momcima zamicali u šumu: „Amire, Amire, vrati odmah te ljude“. Pozvani je čuo naredbu i kada su se vratili, rekoše: „Evo vam ih, a vi ćete, za ovo što ste danas uradili, odgovarati“.
Dvojica karabinjera pokušala su da nešto skinu sa natovarenih konja, ali smo im mi to zabranili. Uz prijetnju, malo posramljeni i nenaviknuti na ovakve situacije, žurno su nas napustili. Tek kada smo se vratili u Donju Vrbicu, vidjeli smo da su na konjskim tovarima bili i šinjeli karabinjera. Mladiće smo odmah ispratili, poželjevši im srećan put, a šinjele smo dali ženama da od njih naprave dječje pelene.
Kada je Komanda u Petnici saznala za ovaj slučaj, oštro je reagovala prijetnjom „da će sve nas i našu rodbinu od kazni zaboljeti glava“. Takođe, albanski oficiri uputili su, posebno, svakome od nas, preko svojih doušnika, poruku „da ćemo za ono što smo uradili platiti visoku cijenu“.
Nedugo zatim, pokušali su organizovati suđenje pred „Komsijunom“, u našem odsustvu. To je bio njihov glavni prijeki sud koji je izricao i najteže kazne, bez prava na žalbu. Pozivi za suđenje bili su nam dostavljeni na kućne adrese.
U takvoj situaciji, mi smo donijeli odluku da albanskim oficirima, karabinjerima i njihovom sudu poručimo „kako mi taj ilegalni, samozvani i okupatorski sud ne priznajemo, da se na suđenju nećemo pojaviti, ali i da njihove patrole više ne zalaze u sela Laze i Donja Vrbica, niti na granicu koju niko ne priznaje, jer će u suprotnom biti napadnute. Njihovu vlast ne priznajemo, a za sve zločine koje su počinili na prostorima Gornjeg Bihora, od početka okupacije, i koji su nama dobro poznati, ubrzo će odgovarati pred narodnim sudom.“
Pošto im je plan propao, pomenuti sud je neke osudio višemjesečnom zatvorskom kaznom, a druge novčanom. Inače, još od samog početka albanske okupacije, kod većeg dijela muslimanskog naroda osjećao se otpor protiv albanizacije i priključenja ovog kraja tzv. Velikoj Albaniji, a posebno su u tom otporu prednjačili naši studenti i učenici medrese.
Poslije ovog slučaja, uslijedila je naša sinhronizovana i dosta dobro organizovana akcija eliminacije graničnih policijsko-karabinjerskih patrola i otvaranje granice od Jaštaka do Turijaka, što iznosi oko 20-ak kilometara.
To je u narodu naišlo na bezrezervnu podršku i odobravanje. Shvativši da albanski karabinjeri više ne predstavljaju opasnost, otpočeli su slobodno da prelaze granicu, ali, za svaki slučaj, bilo je tu i opreza. Na nekoliko najpogodnijih lokacija počeli su se okupljati prodavci i kupci. Takođe, za kratko vrijeme, započeo je transport žita prema Crnoj Gori. Ono se i najviše tražilo, a dolazilo je uglavnom iz Peći, preko Kule i Rožaja. Transportovano je na konjima. Tvrdim da su pomenuta akcija sukoba sa albanskim karabinjerima, poruka koju smo uputili policijskoj posadi u Petnici i naša riješenost da oružano reagujemo ukoliko se na graničnim linijama pojave, razbili okupatorsku blokadu, sračunatu na izgladnjivanje Crne Gore. Kad ovo kažem, imam, prije svega, u vidu saznanja da su naši ljudi iz Gornjeg Bihora mogli da dođu do žita, a da je skoro potpuno onemogućeno dostavljanje žita i drugih namirnica prema Crnoj Gori.
Ubrzo je ovaj prostor, od Jaštaka do Turijaka, postao frekventan, podjednako i danju i noću, a mi smo, strahujući od upada četnika, kontrolisali granicu prema italijansko- -četničkoj teritoriji. Najveća pazarišta bila su u dolini rijeke Proslop, pod Veljom stijenom, između sela Zagrađe i Gornja Vrbica i između Police i Donje Vrbice. Na ta, ali i na neka manja pazarišta, dolazilo se iz Berana, Rožaja, Bijelog Polja, Mojkovca, Kolašina i drugih bližih opština. Najviše se tražilo i prodavalo žito, pa tek onda ostale namirnice i stoka.
Do nas su i dalje redovno stizale prijetnje, sa obje neprijateljske strane, da će spriječiti i strogo kazniti sve one koji se bave trgovinom. U takvoj situaciji, plašila nas je mogućnost incidenta sa četnicima. Oni su bili faktička vlast u Beranama i okolini. Često su dolazili u grupama do pazarišta, kompletno naoružani, gdje smo se na bliskom odstojanju gledali. Mi smo se uzdržavali od sukoba sa njima a narodu sugerisali da se pazi svake, pa i najmanje, provokacije. Takođe smo znali da su i oni svjesni značaja ovih improvizovanih pijaca i potrebe međusobne trgovine.
Kako je vrijeme odmicalo, bili smo više nego prijatno iznenađeni kako je sve to funkcionisalo, iako se sve dešavalo u šumama i bespućima. Stotine i hiljade ljudi, danju i noću, sastaju se u cilju razmjene dobara i bez ijednog incidenta.
Tvrdim da je u tom ratnom periodu trgovina spasla i zaštitila stanovnike Gornjeg Bihora od ratnih razaranja i većih stradanja. Jer, nikome nije odgovaralo da se prekine dotur, prije svega žita, sa Kosova. Paradoksalno ali istinito, to je vrijeme kada su se stvarale i učvršćivale međuljudske i međunacionalne veze, kada su se ljudi ispomagali, razumijevali, zajmili novac jedni od drugih, davali robu na veresiju…

Tragični porast mržnje rađa progone i ubistva

Tokom 1942. godine, situacija se veoma komplikuje. Međunacionalni odnosi su, po mojoj procjeni, najlošiji u istoriji naroda koji žive na ovim prostorima. Četnici javno ističu da poslije protjerivanja komunista i partizana dolazi na red totalno uništenje i istrebljenje Muslimana. Početkom 1943, u vrijeme Božića, desila se velika tragedija Muslimana Donjeg Bihora. Spaljeno je, opljačkano i otjerano cjelokupno stanovništvo iz 56 sela. Sve što nije uspjelo da se skloni, ubijeno je, izgorjelo ili zaklano. Jednom riječju, lavina mržnje, nasilja i zla sručila se silinom pogroma na nezaštićenu i nevinu nejač. Jedina krivica toga naroda bila je to što su islamske vjeroispovijesti. Tome je prethodilo brižljivo i podmuklo organizovanje i pripreme više mjeseci, kada su četničke snage u Crnoj Gori bile na vrhuncu svoje moći a uz apsolutnu podršku i saglasnost italijanske komande.
Izbjegli Muslimani privremeno su se sklonili u Gornjem Bihoru, Rožajama, Peći i ostalom dijelu Sandžaka. A četnici, koji su završili svoj najkrvaviji pir u novijoj istoriji sjeverne Crne Gore, povukli su se u svoje baze i, nedugo zatim, krenuli u identičan poduhvat put Pljevalja, Foče i dalje prema Bosni, gdje su, takođe, palili, klali, pljačkali i ubijali.
Januara 1943. godine, u našu kuću stigla je, kao izbjeglice, familija Biša i Hivza Čindraka, iz sela Mediše kod Bistrice. Ta porodica bila je kompletno partizanska.
Hivzo je bio predratni komunista. Školovao se u Srbiji prije rata gdje je primljen u KPJ. Bio je izuzetno aktivan u NOP-u i otvoreno je nastupao kao komunista.

Njegov brat Bišo, sestra Džeka, čak i majka Šehida, bili su partizanski aktivisti. Moji roditelji su bili u srodstvu sa njima, pa je po tom osnovu njihovo opredjeljenje bilo da se sklone u našu kuću.
Hivzo je u Bistrici pripadao jednoj vrlo jakoj partizanskoj organizaciji, u kojoj su najistaknutiji pojedinci bili Mališa Šćekić i Smajo Hadžibegović, poslije rata obojica nosioci Partizanske spomenice. Hivzo je za Smaja govorio da je svestrano obrazovan, (svršeni medresant kraljeve medrese u Skoplju, student Beogradskog univerziteta), da je neustrašiv, principijelan i pošten. Kao takav, dva puta je pregovarao sa četnicima o njihovoj predaji u pećinama Đalovića klisure.
Jednoga dana, upita Hivzo da li mu mogu pomoći da stupi u kontakt sa nekim od partizana. Tek tada, odlučio sam da mu kažem da sam ja sekretar SKOJ-a i aktivni gerilac, te da ću mu mnogo toga reći što on, kao predratni komunista i partizan, treba da zna.
Ova informacija prijatno je iznenadila Hivza i odmah je zamolio da ga povežem sa najistaknutijim funkcionerima Okružnog komiteta za srez beranski, što je, uskoro, i realizovano. Vrijeme je otoplilo, šume su ozelenjele. Češće se susrećemo, razgovaramo i dogovaramo o predstojećim akcijama. U aprilu, četnici vrše široku mobilizaciju i preciziraju sa Italijanima prioritete svojih i zajedničkih akcija.

Okružni komitet Berana pokušava da osujeti četničku mobilizaciju, te organizuje akciju rušenja mosta na rijeci Lješnica, u selu Bioče, kako bi presjekli saobraćajnicu kojom Italijani i četnici namjeravaju da krenu ka Bosni. Za tu akciju zatražili su našu pomoć. Mi smo izabrali osamnaest sposobnih mladića, dobro naoružanih i sa dosta municije i druge opreme za takav poduhvat.
Nekako istovremeno, izbjeglice iz Donjeg Bihora organizuju u selu Savin Bor veliki narodni zbor za dogovor i donošenje odluke o napadu na područja odakle su protjerani.
Saznavši blagovremeno za taj skup, mi smo odlučili da jedan broj naših aktivista prisustvuje tom događaju i, ako se ukaže prilika, da uzmu učešće kao aktivni govornici. Već na početku, prisutni su jednoglasno donijeli odluku da se pokrene široka akcija za oslobađanje privremeno zauzetih sela i povratak prognanog življa.
Hivzo Čindrak, nakon ovakve odluke, postavio je pitanje kako muslimanska vojska treba da se ponaša prema pravoslavnom stanovništvu koje živi u tim selima. „Treba da se dogovorimo o tome kako da postupamo, jer je ogromna većina nevina i bez krivice za četnička zlodjela. Po oslobođenju, mi moramo zajedno da živimo, bez obzira na to da li u jednom selu ili u selu do sela“, rekao je Hivzo. Međutim, većina je povikala uglas: „Postupićemo onako kako su oni postupali prema nama“.
Otvorila se rasprava o tome. Iskoristili smo priliku i izašli pred okupljene sa prijedlogom i stavom „da tako ne može i ne valja, jer ako su četnici krivi za ono što vam se desilo, nije cio pravoslavni narod. To treba odvojeno posmatrati i tako postupati. U svakom slučaju, narod treba da bude zaštićen.“
U atmosferi prepunoj gorčine i emocija, ništa nijesmo mogli da uradimo. Svi naši prijedlozi bili su odbijeni.

Vratili smo se sa skupa poraženi saznanjem da je teško, skoro nemoguće, bilo šta uraditi kako bi se međunacionalna i međukonfesionalna mržnja, bar malo, amortizovala, mada smo i prije polaska na ovaj skup bili svjesni da, u uslovima svježih rana i velike tragedije, teško šta u tom smislu može da se popravi. Jer, četnici su, zaista, napravili strašne zločine.
Potucajući se od nemila do nedraga, po raznim mjestima Sandžaka i Metohije, revoltirani zbog svoje tragedije i težine izbjegličkog života, Muslimani Donjeg Bihora organizuju oružanu akciju sa ciljem svog povratka. Za kratko vrijeme, uspjeli su da potisnu četnike na lijevu obalu Lima. Popalili su pravoslavne kuće, pljačkali i ubijali. Tako se eskalacija mržnje i međusobnog obračuna završila na najtragičniji način. Nakon izgona pravoslavnog življa sa ognjišta, potpuno je prekinuta komunikacija između Muslimana i pravoslavaca. Granice su zatvorene i niko se nije usuđivao da ih, bez velike nevolje i muke, prelazi. Ranije uspostavljena podjela teritorije na nacionalnoj osnovi i dalje je bila na snazi: italijansko-četnička i albansko-muslimanska teritorija. Četnici, iako su područje Donjeg Bihora očistili od Muslimana, nijesu napadali teritoriju Gornjeg Bihora. Prema informacijama koje smo imali, njima je bio prioritet da pomognu u uništenju partizana u Bosni, a nakon toga planirali su napad na Gornji Bihor, Rožaje i dalje, sa namjerom da taj prostor očiste od Muslimana.
Okupator je formirao posebne oružane jedinice koje su nazvali „bande“. Pripadnici ovih jedinica nijesu bili plaćeni, a u borbu su išli pod izgovorom „odbrane od Srba, četnika i partizana“. Bili su naoružani lakim streljačkim naoružanjem, sa dosta municije. Ove muslimanske formacije nijesu nikada imale oročene zadatke za neke veće pokrete, prodore i akcije. Tako su barem izjavljivali. Njima je, navodno, glavni cilj „da brane svoju teritoriju“. Tvrdili su da se ta njihova teritorija prostire do Lima i da će tu postaviti sjeverozapadnu granicu Velike Albanije.

Nevjerica na vijest da je Italija kapitulirala

Opasnost od oružanih incidenata, sredinom 1943. godine i kasnije, u Gornjem Bihoru između Muslimana i pravoslavaca, bila je objektivno vrlo prisutna. Oružja je bilo kod svakog pojedinca, pa ga je, samim tim, svako mogao vrlo lako upotrijebiti.
Međunacionalna mržnja i sukobi postoje u svakom ratu. Ali, u ovom je postojala i iznenađujuća mržnja i zločini, jer su mnogi, sa obje strane, bili iznenađeni ponašanjem nekog sa suprotne strane. Iako nam se na početku rata činilo da narod, živeći u siromaštvu i oskudici, posjeduje urođenu toleranciju i sabornost, rat nas je žestoko demantovao. Do pred rat, ljudi su se uglavnom međusobno uvažavali, družili, kumovali i sl., a rekao bih da su se i prilično poznavali. Ipak, rat nije bio prilika da se ta njihova međusobna tolerancija zadrži.
I još nešto: čini mi se da su u ratu najcijenjeniji oni koji nemaju mnogo obzira prema ratnim zarobljenicima, neprijateljskim vojnicima i civilima, i koji u njima vide bića nedostojna života. Zapazio sam da se najveći broj ljudi odnosi prema pripadnicima druge strane onako kako to izvan ratnog sukoba nikada ne bi činili. Takođe, u ratu, pogotovu ako duže traje, ljudi prihvataju nasilje kao osnovni način svog postojanja i preživljavanja.(…)

X
Osmog septembra 1943. godine, u osam sati, Radio London javio je o italijanskoj kapitulaciji. U prvom momentu, kada sam čuo ovu vijest, od radosti i iznenađenja nijesam mogao doći k sebi. Pozvao sam još dva druga i nastavili smo da slušamo Radio London, ali i druge radio-stanice, u nadi da će ova vijest biti ponovljena.
Iako smo bili u krizi oko nabavke baterija, držali smo radio uključen. Nedugo, Radio Slobodna Jugoslavija iz Moskve, a kasnije i Radio Vašington, potvrđuju kapitulaciju Italije. Dakle, ako ni zbog čega drugog a ono samo za ovu informaciju vrijedjelo je starati se oko ovog radio-aparata. Samo nekoliko časova nakon njene zvanične objave, mi smo čuli za ovu istorijsku vijest. Istoga dana, poslije podne, održali smo sastanak na kome smo zaključili da se narod o tome obavijesti i da se italijanska vojska u Petnici kompletno razoruža.
Sastanak sa širim brojem naših aktivista održan je narednog dana, prije podne. Donijeta je odluka da se u razne pravce Gornjeg Bihora pošalju aktivisti sa zadatkom da informišu stanovnike o novonastaloj situaciji i da se tim povodom na Kutnjem brdu, u Trpezima, organizuje opštenarodni zbor. Napominjem da je u to vrijeme naše područje bilo neutralna zona, između okupacione Crne Gore i Velike Albanije.
Nekoliko dana prije kapitulacije, Italijani su u Petnici pokupili sve puške ranije podijeljene muslimanskoj miliciji.
U to vrijeme, opština Petnica, sa svojih 25 sela, imala je između dvanaest i trinaest hiljada stanovnika, ne računajući još tri do pet hiljada izbjeglica iz Donjeg Bihora.
U rano popodne 9. septembra, kada je zbor bio zakazan, počeo se okupljati narod. Pošto je sazvan na našu inicijativu, zbor su otvorili članovi naše organizacije. Prisutnima smo saopštili, iako je većina već bila upoznata, da je Italija kapitulirala i da time „nastupa sasvim nova situacija, zbog čega je potrebno da se dogovorimo šta i kako dalje“. Istakli smo da je ovo izvanredna vijest i zbog toga treba blagovremeno izvršiti pripreme za događaje koji slijede. S tim u vezi, pitanje je dana kada će Njemačka položiti oružje, dok će za nas biti jedina nepoznanica šta će se dešavati sa četnicima. Ukazali smo na činjenicu da će jake partizanske snage uskoro pristići u Crnu Goru i u naše krajeve i da će to biti konačno oslobođenje.
Predložili smo da zbor usvoji zaključak o tome da se odmah razoruža italijanska posada u Petnici „jer su oni sada mrtva i ničija vojska. U suprotnom, ako mi to ne uradimo i oduzeto oružje ne podijelimo narodu, četnici će nas napasti. Ako Italijani ponesu oružje sa sobom u Berane, ono će pasti u ruke četnicima a oni će ga upotrijebiti protiv nas i partizana“.
Zbor, kojem je u tom momentu prisustvovalo nekoliko stotina lica, prihvatio je naš prijedlog, ali sa malom rezervom kada je u pitanju način razoružavanja Italijana, s obzirom na to da su Berane blizu a u njima se nalazi divizija „Venecija“.
U toku zborovanja, iz Berana pristiže Leko Šćekić, kurir Okružnog komiteta KPJ za okrug beranski, sa porukom našoj organizaciji. Njegov dolazak, u tom momentu, bio je za nas prilično iznenađenje pošto nijesmo znali kojim povodom i sa kakvom porukom dolazi. Inače, Leko je bio ilegalac vasojevićke partizanske gerile.
Plašeći se muslimanske milicije, stavio je na glavu ćulaf (muslimanska kapa) i tako u pratnji Zita Šabotića, našeg aktiviste koji ga je sačekao u prvom bihorskom selu, ušao na našu teritoriju. U poruci koju je donio, Okružni komitet je od nas zatražio „da se italijanska vojska u Petnici razoruža, a u slučaju da Italijani pruže otpor, ne treba ih ubijati“.
Direktno iz Berana na zbor je pristigao i Đule Agović, komandir voda muslimanske milicije i jedan od kapobandi u Gornjem Bihoru. Pojavio se na svom konju sedlaniku. Kada je čuo o čemu se govori, zatražio je riječ i izašao pred narod: „Šta vi to pričate? Ja, evo, dolazim pravo iz štaba divizije „Venecija“. Tamo niko nije pomenuo da je njihova zemlja kapitulirala. Narode, ovi ljudi hoće da vas prevare kako biste napali Italijane. Znate li vi šta bi to značilo napasti veliku italijansku imperiju? I, ne samo to. Time biste još izazvali četničke snage iz Berana i limske doline. A šta smo mi prema njima? Ništa! Sve je to smišljeno i izmišljeno samo zbog jednog cilja: da nas uvuku u veliku nesreću i propast. Ljudi moji, nemojte se šaliti sa tom imperijom i ovom našom sirotinjom“, završio je Đule svoju kratku besjedu.
Poslije ovih riječi, nastala je prava zabuna. Narod se pokolebao, ne znajući kome da vjeruje, a na naše aktiviste ovo je djelovalo kao hladan tuš.
Naši su ponovo uvjeravali prisutne kako je istina da je Italija kapitulirala. Da bismo to i potkrijepili dokazima, mi smo odlučili da prvi put pred narod iznesemo radio-aparat i da čujemo vijesti svjetskih radio-stanica.
Donijet je radio. Na našu sreću, nijesmo dugo čekali na vijesti jer je Radio London, na svakih pola sata, emitovao informaciju o kapitulaciji Italije.
Kada više nije bilo dileme ko je u pravu, naš komšija Đule sagnuo je glavu.
Poslije nekoliko govornika, đavo nije dao Đulu da ćuti, već se ponovo oglasio riječima: „Italija je velika sila, a sa njima su i četnici. Prema njima mi ništa ne predstavljamo. Dok te vaše partizanske snage dođu iz Bosne, sve će nas ovdje zbrisati. Neće nam ni miša u duvaru ostaviti.“

Napad na italijansku jedinicu u povlačenju

Ovakva diskusija opet je unijela nespokojstvo kod mase. Ipak, zbor se nastavio.
Počelo je da se smrkava. Mi nijesmo odstupali od prijedloga da se Italijani razoružaju, i to što prije. Na kraju, rekli smo da mi imamo naoružane ljude, spremne da svakog momenta krenu prema Petnici. „Ukoliko nam oni ne predaju oružje, odlučni smo da ih napadnemo, i od toga nećemo odstupiti, a vi kako hoćete. Uostalom, četnici su blizu, a bez oružja, narod je bespomoćan i nezaštićen. Sa oružjem, situacija će biti sasvim drugačija“, isticali smo.
Narod je i dalje bio neodlučan. Jedni su odlazili, drugi se vraćali. Broj prisutnih je varirao. Pošto je noć bila svježa, naložene su vatre. Negdje pred ponoć, donijeta je odluka: Italijani se ne smiju pustiti da odu sa oružjem. Odmah su upućena dva emisara u Petnicu, sa zadatkom da Italijanima prenesu našu odluku i da zatraže momentalnu predaju oružja, bez ikakvih kontrauslova.
Međutim, pošto su saslušali naše ljude, Italijani su odbili svaki razgovor na tu temu.
Osvanuo je 10. septembar. Naši emisari su ponovo otišli kod Italijana, ali ovoga puta sa ultimatumom: predaja oružja ili ćemo odmah napasti. Dok su razgovori trajali, iz Berana se pojavila jedna kolona od oko 300 vojnika, upućena da pomogne pri izvlačenju petničke posade. Za naše prilike bila je to respektabilna vojna jedinica. Nakon dolaska ove jedinice, zaključili smo da je štab divizije „Venecija“ odlučan da izvuče iz Petnice posadu sa kompletnim naoružanjem.
Napominjem da smo mi, u međuvremenu, prekinuli telefonsku vezu Petnica–Berane. Italijanima je ostala na raspolaganju radio-veza.
U nešto izmijenjenoj ali znatno nepovoljnijoj situaciji po nas, narod koji se okupio oko kuće u kojoj se nalazila italijanska komanda, zatražio je da promijenimo odluku, ističući da će im, ako ne popustimo, oni obezbijediti povlačenje do Berana.

U sve to umiješao se i Šefkija Kršić, predsjednik opštine, govoreći da je protiv razoružavanja Italijana jer „komunistima se ne smije predavati oružje, a ja ću, sa svojim ljudima, omogućiti Italijanima bezbjedan prolaz do Berana“.
Uprkos pritiscima, mi smo ostali odlučni: „Italijani moraju predati oružje ili ćemo ih odmah napasti. Tri stotine naših omladinaca već je na položajima, a u takvoj situaciji besmisleno je prolijevati krv.“
Pristigli italijanski oficiri bili su elastičniji od svojih kolega u Petnici. Ponudili su nam 150 pušaka, 10.000 metaka i nekoliko sanduka ručnih bombi, što je prije dva dana oduzeto od pripadnika muslimanske milicije. Mi smo taj prijedlog prihvatili, ali smo zatražili da nam se preda i sve ostalo oružje.
Preuzeto oružje odmah smo podijelili onima koji su izrazili spremnost da se sa nama suprotstave Italijanima. Postavili smo zasjede pored puta Petnica–Berane, u rejonu Gusara, u samoj kotlini petničke rijeke.
Inače, još ranije, za komandanta svojih snaga imenovali smo Šeka Malića Adrovića, hrabrog i vojnički najsposobnijeg našeg borca. U procjeni eventualnih iznenađenja, nijesmo isključili mogućnost sukoba sa četnicima, koji su se nalazili na oko sedam kilometara od Petnice.
Odbacivši prijedlog da nam se preda cjelokupno oružje, Italijani su započeli pripreme za pokret. Najzad, italijanske snage krenule su u tri kolone: jedna glavna i dvije pobočne, kao obezbjeđenje glavnici snaga. Desna paralelna kolona kretala se prema Godočelju, a druga je išla lijevom stranom petničke rijeke, preko Muratovića.

Na čelu su bila tri oficira, a neposredno za njima desetina vojnika sa puškama, bombama i jednim puškomitraljezom. Ostala vojska kretala se u razvučenoj koloni. Dosta je bilo mazgi i konja, natovarenih svakovrsnom opremom i oružjem.
Šefkija Kršić, sa grupom svojih naoružanih ljudi, bio je u glavnoj koloni, ostajući dosljedan obećanju da će pomoći Italijanima.
U centru Gusara, pred čelo italijanske kolone izašli smo iz zasjede Šeko, Selmo Adrović i ja. Šeko je zatražio odlaganje oružja. Jedan od oficira rekao je na srpskom: „Neka jedan od vas dođe ovamo“. Selmo se okrenu prema nama i reče: „Idem ja“. I krenu prema oficirima. Negdje na pola puta do njih, otpoče puščana vatra. Selmo hitro uskoči u jednu šumicu, dok je, na sredini kolone, grmjelo. U trenu se pomiješaše naši i italijanski vojnici. Otpoče borba prsa u prsa.
Pobočne italijanske kolone nađoše se iza leđa naših snaga. Nasta velika rika i jurnjava mazgi i konja sa tovarima oružja u limenim sanducima, vojničkim kazanima, municijom, gvozdenim krevetima i kojekakvom vojničkom opremom. Nije se znalo ko na koga puca.
U takvoj situaciji, Šefkija se odvoji sa svojim ljudima i poče povlačenje prema Petnici, uzvodno, lijevom obalom rijeke, preko Muratovića.

Odstupajući prema Beranama, Italijani su više nasumice pucali, ne pokušavajući da se srede za neku ozbiljniju borbu ili solidniju odbranu, a najveći broj njih bacio je oružje. Bježali su kroz šume i livade. Kada se borba završila i sve se stišalo, nastupila je vreva naroda koji se sjurio u kotlinu. Hvatani su potovareni konji i mazge. Na bojištu je prebrojano 38 mrtvih italijanskih vojnika i oficira. Zarobljeno je pedeset vojnika i nekoliko oficira. Priličan broj je ranjen.
Od naših, poginuo je Abid Muratović, a trojica su ranjena. Muratović je bio jedan od naših najistaknutijih aktivista, veoma dinamičan, hrabar i cjelovito angažovan na liniji NOB-a. Jedan je od prvih skojevaca. Jako fin kao čovjek i drug. Imao je 21 godinu. Poslije borbe, njegov leš je prenijet u porodičnu kuću u Muratoviće. Otpočele su pripreme za sahranu. Međutim, nove italijanske snage iz Berana u sadejstvu sa četnicima napadaju i pale selo. Pale i Abidovu kuću u kojoj je izgorjelo njegovo tijelo.

U borbi je zarobljen komandant italijanske posade. Kada su ga priveli, Italijan je pokušao da poljubi nogu A. Hodžiću, a pošto mu to nije dozvoljeno, on je skinuo sablju i predao je kao svoj poklon. Rekao je: „Ovu sam sablju dobio na dar u Abisiniji (to je današnja Etiopija) za izuzetne zasluge italijanske vojske i moje u tom dijelu Afrike.“ Poslije borbi, glavnina naših snaga povlačila se u rejon sela Laze, na lažansko brdo. Prikupljeni su svi zarobljenici, oružje i drugi materijal.
Učešće stanovništva Gornjeg Bihora u ovoj akciji bilo je izvanredno, iako je bilo i onih koji su svojim autoritetom pokušali da osujete naš plan. Na kraju, gotovo svi koji su posjedovali oružje, uključili su se u borbu.
Najveći dio pripadnika milicije Đula Agovića takođe je bio sa nama, dok je on samo posmatrao borbu sa bezbjedne daljine. Manji broj milicionara išao je u pratnji Italijana, i to uglavnom oni koji su bili pod pritiskom Šefkije Kršića.

Odbrana od združenog udara Italijana i četnika

Iako nijesmo očekivali brzu intervenciju Italijana iz Berana, ona je ipak uslijedila.
Negdje oko 15 sati, Italijani i četnici, u širokom zahvatu, frontalno su krenuli u napad. Lijevim krilom obuhvatili su selo Paljuh, desnim su se kretali prema zapadnom dijelu Donje Vrbice. U sredini fronta našla su se sela Godočelje, Muratovići i Laze.
U takvom rasporedu napadali su Koraće, Petnicu i dublje prema Donjoj Vrbici i Trpezima, osvojivši Veliki vrh, najvišu kotu Kutnjeg brda, iznad zaseoka Selište.
Četnici su išli prvi i sve pred sobom palili, dok su im Italijani sa steničkih kosa davali podršku teškim mitraljezima i minobacačima velikog kalibra.
Uglavnom, dokle su stigli, sve su zapalili. Spaljeno je, po našoj procjeni, oko 200 kuća, kao i poljoprivredni i pomoćni objekti.
Tokom prijepodnevnih borbi, u oprezu i očekivanju četničkog napada, narod je izbjegao u Gusare (potjeravši i stoku), izuzev jednog slijepog starca iz Paljuha, kojeg su četnici bacili u zapaljenu kuću. Zamoreni od prethodne borbe, morali smo se povlačiti, a Đule Agović naređuje svojim ljudima koji su bili sa nama da odmah napuste sektor očekivanog napada. Uskače u sedlo i komanduje:„Ko je moj, neka ide za mnom, a oni što su sve ovo zakuvali, neka se sada bore. Rekao sam na vrijeme šta će se dogoditi“, i napusti nas.
Bez panike, dosta pribrano i u redu povukli smo se na rezervni položaj.
U kasnim popodnevnim satima, otpočeo je naš kontranapad. U širokom zahvatu, mi smo dejstvovali iz šuma iznad Donje Vrbice, gdje se nalazio komandant Šeko, zatim iz pravca Trpezi, Petnice i koraćkog krša.
Četnici i Italijani odmah su počeli da se povlače. Činili su to brže nego što smo očekivali, da bi na kraju i u panici napuštali Bihor. Takav razvoj događaja dao nam je krila i, zaboravivši na umor i iscrpljenost, gonili smo Italijane i četnike sve dok nijesu napustili cijelo područje Gornjeg Bihora. Dakle, devetog i desetog septembra odvijala se dramatična odbrana Bihora a istovremeno i diferencijacija među Muslimanima oko toga ko je za NOP a ko protiv.
S obzirom na to da naša istoriografija nije do sada adekvatno zabilježila i ocijenila ratne događaje na ovom području, pa ni u vezi sa razoružavanjem italijanske vojske, i ovako kratak prikaz mali je doprinos tome, mada je bilo pokušaja da se ovaj događaj prikaže kao potpuno slučajan, što nije tačno. Sve je bilo, kao što sam opisao, planski pripremano, organizovano, vođeno i uspješno realizovano.
Četnici su ovu našu borbenu akciju opisivali kao „napad Turaka na italijansku vojsku“, kojom prilikom su „Turci pobili i opljačkali Italijane“. To je dato u izvještaju štaba poličkog odreda Đorđiju Lašiću, 11. septembra 1943. godine.

X

Istoga dana naveče, kada smo cijeli dan imali borbena dejstva, nama su se iz pravca Turijaka, odnosno Rožaja, približavala dva italijanska pješadijska bataljona, sa svom odgovarajućom opremom. Situacija se time, za nas, neočekivano i nepredviđeno još više zakomplikovala.
Poslije kapitulacije, iz posadnih garnizona u Tutinu i Rožajama, italijanska vojska je krenula za Berane kako bi se priključila svojoj matičnoj diviziji. Kako je teklo povlačenje vojske od Tutina do Rožaja, nije mi poznato. Znam da je, u to vrijeme, između ove dvije varoši postojala automobilska cesta kojom se moglo normalno saobraćati. Italijani nijesu imali dovoljno kamiona da bi se svi vojnici i oprema prebacili do Rožaja. Mogli su jedino u nekoliko tura. Kako se kasnije pričalo, u Rožajama se za kapitulaciju saznalo poslije prvih radio-vijesti. Navodno, među Italijanima je bilo veselja na tu vijest. Uglavnom, 10. septembra, iz Rožaja za Berane uputila se italijanska vojska.
Dan prije polaska, Italijani su pozvali svoju miliciju u Rožajama i podijelili im plate za septembar, što je bilo neuobičajeno. Zatražili su da narednog dana, ujutro, svi dođu na zborno mjesto, jer će im, možda, trebati njihova pomoć. U planirano vrijeme krenuli su iz Rožaja. Pet kamiona, natovarenih do vrha raznom robom, pratila je pješadija. Kada su stigli u Kalače, a to je nekih sedam-osam kilometara od Rožaja, zaustavili su se ispred škole, u kojoj su bili smješteni karabinjeri koji se priključuju glavnini vojske, a zgrada škole je zapaljena. Tada je nastala uzbuna u selu.
Nakon paljenja škole, jedan broj naoružanih Kalača krenuo je prema koritu Rečkovića, na ulazu u šume Turijaka. Namjera im je bila da zaustave italijansku kolonu. Tom prilikom došlo je do puškaranja i ranjavanja jednog od Kalača, koji je kasnije umro.
Nekako istvovremeno, kod kisele vode, podno Kalača, izvjesni Bralić koji je bio u pratnji Italijana, bacio je bombu na oficira koji je jahao konja. Italijani su toga Bralića odmah ubili, a u strahu od odmazde Kalača, odvojili su se od glavne kolone i uzeli pravac Đuranovića luke – Kacuber – Dapsići – Berane. Ta grupa je, po kazivanju Dapsićana, nesmetano stigla u Berane.
Glavna kolona, nakon sukoba sa grupom Kalača, nastavila je kretanje starim putem preko Turijaka za Bihor. Paljenje škole u Kalačima, pušBiiiiP kod Rečkovića korita i ubistvo Bralića, zatim vijesti o četničkom napadu na sela Gornjeg Bihora, podigli su narod čitavog kraja na noge. Tako je u predjelu Turijaka došlo do koncentracije stanovništva i naoružanog ljudstva. Kako bi zaustavili italijansku kolonu, postavljena je barikada od nekoliko ogromnih stabala u blizini žandarmerijske stanice na Turijaku.
Kada su kamioni naišli na prepreku, stali su. Tada je došlo do puškaranja, kojom prilikom su ubijena tri Italijana i Aljo Zekić, iz Ibarca kod Rožaja. Ipak, Italijani su uspjeli da nastave kretanje prema Bihoru, a narod je zaplijenio sve što je bilo na kamionima koje su kasnije zapalili. Takođe, na toj lokaciji rožajska milicija je prekinula dalju pratnju i vratila se u Rožaje.
Kada su prešli centralni dio planine i ušli na područje Bihora, posmatrali su našu borbu sa četnicima i Italijanima. Gorjelo je nekoliko sela, a narod se i dalje povlačio prema Turijaku.
U tom momentu, Italijani su se našli u veoma delikatnoj situaciji: ni naprijed ni nazad. Donijeta je odluka da se tu zadrže do sumraka. Mi smo, oko devet naveče, dobili informaciju o kretanju dvije kolone italijanske vojske iz pravca Turijaka.
Veče je bilo obasjano mjesečinom, tiho i toplo. Naše snage su se prikupljale, a zarobljenici iz Gusara dovođeni su na livadu Glavica, u centru Donje Vrbice.
Nakon saznanja da nam se Italijani približavaju, odmah smo odredili jednu brojniju grupu boraca sa zadatkom da presretnu glavnu kolonu, dok je manja grupa naših krenula u susret drugoj koloni.
Susret sa glavnom kolonom odigrao se na mjestu Jaruge. Otvorena je vatra sa obje strane, i to u pokretu. Nedugo potom, Italijani su digli ruke u znak predaje.

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru

U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu stranu vrbičke rijeke gdje su već bili zarobljenici iz Petnice, njihovi sunarodnici. Kolona, koja se kretala od Dvorišta i koja se odvojila po izlasku iz Turijaka, sačekana je na vrhu sela u rejonu zaseoka Dužica i zarobljena. Nijesmo saznali razloge njihova odvajanja, ali u takvoj situaciji to nam i nije bilo važno. Kako je veče odmicalo, tako je i demoralisanje kod Italijana raslo. Bilo ih je između 500 i 600.
Situacija je zaista bila dramatična. Za nas je to bio ogroman broj zarobljenih Italijana, kojima ne možemo pružiti ni najelementarnije uslove za tu noć. Bez vode, bez hrane. S druge strane, mi smo bili više nego iscrpljeni, gladni, nenaspavani. Uz to, još se u većini naših sela vidjela vatra. Sve je iskrilo od požara.
Sve je utihnulo i noć zagospodarila. Sve je odavalo sliku mirne, neke čudne tišine, tuge koju je opasala mjesečina. Noć nam je, činilo nam se, prijetila nečim još gorim, ako ima nešto gore od toga. Bila je to noć strepnje, straha, nevjerice i potencijalno neprijatnog iznenađenja.
Mi smo bili udaljeni petnaestak kilometara od Berana, gdje su se nalazile velike vojne snage Italijana i četnika, pa su sve opcije bile moguće i realne. Da budem iskren, očekivali smo napad, i to pred svanuće.
Međutim, prema naknadnim saznanjima, u Beranama je vladala posve drugačija atmosfera od one kakvu smo pretpostavljali i koje smo se plašili. Naročito kod četnika. Oni su bili pod utiskom poraza Italijana i našeg žestokog otpora i kontranapada, pa je i kod njih zavladala strepnja šta će im donijeti noć. Jenostavno, oni nijesu očekivali naš kontranapad i, dok smo ih gonili, kod njih se pojavila panika koja se dalje širila od sela do sela. Kada su prešli lijevu obalu Lima i zaustavili se iza italijanskih snaga i utvrđenja, bili su sigurni da mogu da odahnu.
Pošto su saznali o svojim gubicima i velikom broju zarobljenih, Italijani nijesu ni pomišljali da se upuste u novu borbenu avanturu.
Prema zarobljenicima mi smo postupali vrlo korektno. Pošto su predali oružje, ulogoreni su svi na jednom mjestu. Saopšteno im je da budu disciplinovani, čega su se pridržavali. Među njima bile su i tri žene iz našeg kraja. Na pitanje šta će one sa Italijanima, dobili smo odgovor da nijesu smjele ostati u Rožajama. Izrazile su želju da i dalje budu sa njima, što im je udovoljeno.
Kada se sve smirilo, postavilo se pitanje našeg odnosa prema glavnokomandujućem, „kolonelu“. Jedni su bili za to da ga ne diramo, dok su drugi smatrali da ga treba likvidirati, s obzirom na sve nevolje koje su nam Italijani činili.
Negdje oko pola noći, poslije dugog vijećanja, pala je odluka da se strijelja, jer je kao „visoki oficir i veliki fašista zaslužio ovakvu kaznu“. „Kolonel“ je bio mlađi čovjek, starosti oko 35 godina. Visok, razvijen, veoma lijep kao pojava. Obučen u novo oficirsko odijelo, kao paradno, mada nije bilo vrijeme za paradu i pokazivanje. Izdvojen je i predat trojici boraca da ga strijeljaju. Određeno je mjesto za taj čin: bila je to lokacija usred sela, u jednoj šumici koja se zvala Jabuka, nedaleko od improvizovanog logora u kojem su bili zarobljenici.
Momcima je rečeno da mu prije strijeljanja skinu šinjel „jer bi bilo šteta da sa njim ode pod zemlju“, što je jedan od njih i uradio, prije nego što su pošli na strijeljanje. Iako je bio malog rasta, obukao je šinjel, koji mu je, na kraju, ostao kao uspomena.
Međutim, kada su borci krenuli da izvrše zadatak, stari Nuro Agović, burno je protestovao: „Ne slažem se sa vašom odlukom. Čovjek se predao i ne samo vi već niko, nema pravo da mu oduzme život poslije toga čina.“
Mada je Nuro bio najglasniji i najuporniji da se italijanskom oficiru poštedi život, njemu su se pridružili još neki, ističući „da nema stvarnog razloga za takvu kaznu, jer o njemu i njegovim vojnicima ništa ne znamo. Možda među njima ima pravih fašista, ali oni su se predali i treba da se do kraja držimo direktive Okružnog komiteta KPJ, koja je glasila: ako se Italijani predaju, ne treba ih ubijati“.
Nuro je toliko bio uporan da je na kraju uspio da promijenimo odluku.
Sjutradan smo donijeli odluku da se svim Italijanima dopusti da odu za Berane. Naravno, bez oružja i opreme koju smo zaplijenili.
Kapitulacijom Italije, četnici, muslimanska milicija i kvislinške snage Albanije, bili su moralno poraženi. To su oni i osjećali, pa im nadmoć u ljudstvu i oružju nije mnogo značila. Ali tako nijesu mislili pojedini ekstremisti, koji ionako nikada nijesu razmišljali svojom glavom iako su osjećali da je narod protiv njih.
A Italijani nijesu znali šta će sa sobom. Njihova situacija je bila najteža: kapitulacija ih je zatekla u tuđoj zemlji i na prostoru gdje se ne zna ko će ih prije prigrabiti – Njemci, partizani ili četnici.

X

Razoružavanjem italijanske vojske, razbijanjem muslimanske milicije i odbacivanjem četnika, Gornji Bihor, sa svojih 25 sela, postaje slobodna partizanska teritorija. Tako je područje od Turijaka na istoku, do Lima, pravcem Petnica–Lozna–Bioče–Srđevac, postalo partizanska teritorija. U Petnici, Loznoj, Godijevu i još nekim selima, odmah su održani veliki narodni zborovi. Za predsjednika opštine Petnica imenovan je Hasan Ramdedović, iz Lagatora. Hasan je bio pošten i ugledan čovjek i naš aktivni simpatizer. Za vrijeme italijanske okupacije imao je neku funkciju u opštini. Kasnije je ostao dosljedan liniji NOB-a.
Sredinom septembra kod nas dolazi andrijevičko-beranski partizanski bataljon. Ovoj formaciji pridružuje se jedan broj naših boraca u napadu na četnike u rejonu sela Babine i Dragosave. Četničke snage, potpomognute italijanskom artiljerijom iz Berana, uspješno brane ova sela. U tim akcijama, pored same rijeke Lješnice, 16. septembra, ginu braća Adrovići – Mahmut, student prava, i Sabit, đak skopske Medrese.
Pogibija Mahmuta Adrovića bila je veliki gubitak za partizanski pokret Bihora. Bio je, za sve nas, neiscrpan izvor intelektualne snage i svestrane energije. Imao je izvanredan uticaj na mase u našem kraju, a posebno na mlađe ljude.
Poslije akcija u Babinama i Dragosavi, bataljon se locira prema Loznoj, čime je paralisana muslimanska milicija na tom području. To nije bilo teško postići s obzirom na demoralizaciju koja je kod njih nastupila kapitulacijom Italije.
Na tom području, andrijevičko-beranski bataljon likvidirao je neke četničke aktiviste, koji su nastojali da ožive četničku organizaciju.

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva

Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je u Rožajama, u jednom magacinu, ostalo dosta italijanske municije, raznog kalibra, nakon njihovog odlaska. Sabit i ja, na dvije mazge zaplijenjene od Italijana, krenuli smo za Rožaje. Trebalo nam je municije za teške italijanske mitraljeze. Ono malo što smo imali, potrošeno je u borbama. Vjerujući da su ratne prilike u Rožajama, odlaskom Italijana, slične situaciji u Bihoru, donijeli smo odluku da „skoknemo“ do Rožaja i da na mazgama dotjeramo municije. Kada smo stigli u Rožaje, ostavili smo mazge na jednoj ograđenoj livadi blizu centra varoši i pošli da nađemo drugove sa kojima smo održavali vezu, ne sluteći da nam se može nešto ružno desiti. Imali smo puške, pištolje, fišeklije, sve zaplijenjeno od Italijana. Potpuno komotno i neobazrivo, susrećemo, kod gornje džamije, patrolu albanskih karabinjera. Bilo ih je petorica. Imali smo utisak da su u običnom i rutinskom patroliranju. Zaustavili su nas tačno ispred ulaza u džamiju.
Upitali su odakle smo i kojim dobrom u Rožaje. Malo brzopleto, rekoh da smo iz Bihora i da smo došli po municiju. Malo su poćutali. Jedan od njih zatraži da im predamo oružje, a drugi dodade kako to moramo obavezno uraditi. Odgovorili smo da oružje nećemo dati. „Italijani su do juče ovdje boravili pa što ga nijeste uzeli od njih“, rekoh malo povišenim tonom. Potom se okrenusmo i nastavismo dalje, a oni ostadoše da međusobno razgovaraju.
Ubrzo smo stupili u kontakt sa Hivzijom Ćatovićem i Šukrom Feleć. Pošto im saopštismo razloge dolaska, ispričasmo i šta nam se dogodilo kod džamije. Rekoše da nas Albanci već traže i da će, ukoliko nas ne uhapse, postaviti zasjede na izlazu iz Rožaja. „Molimo vas da odmah, kako znate i umijete, napustite Rožaje.“ Upozorili su nas i na mogućnost zasjede na lokaciji gdje smo ostavili mazge, „pa bi bilo dobro da tamo ne odlazite. Pretpostavljamo da će vam postaviti zasjede i prema Suhom polju i Seošnici“, rekoše na kraju Šukro i Hivzo.
Shvativši da smo u nevolji i da nam se ne piše dobro, odlučismo da odmah, najkraćim putem, napustimo Rožaje. Uputili smo se u potpuno suprotnom pravcu od onoga koji su očekivali albanski karabinjeri. Iz grada smo izašli istočnim pravcem prema Bijeloj Crkvi i dalje prema Bašči. Tamo nije bilo zasjeda ni kontrola. Izvukli smo se, zahvaljujući što sreći što našim drugarima Ćatoviću i Feleću. Ostavili smo, teška srca, svoje mazge, koje su bile snažne i dobro uhranjene. Za naše bihorske prilike, lijepo bogatstvo.(…)
Uoči kapitulacije Italije, Njemci su prema Sandžaku orijentisali jače snage, sa zadatkom da nakon kapitulacije Italije razoružaju svoje saveznike. Zato su i žurili prema Beranama. Jedinice NOVJ takođe polaze iz Bosne prema sjeveru Crne Gore, a četnici nastoje da, uz pomoć engleske vlade i Draže Mihailovića, potčine Italijane svojoj komandi, ili u krajnjem slučaju da ih razoružaju kako njihovo oružje ne bi palo u ruke jedinicama NOVJ.

X

Kao što sam već istakao, naša istoriografija nije verifikovala zbivanja u Gornjem Bihoru 1943. godine, a ni istaknuti članovi KPJ iz Berana i Crne Gore nijesu u svojim sjećanjima o tome pisali, mada su dobro znali da je sve to ostvareno bez pomoći sa strane i na bazi naše slobodne vojne procjene. Ja smatram da je to bio prvi masovniji ustanak Muslimana Gornjeg Bihora protiv okupatora i njegovih saradnika. Prisustvo velike vojne sile na nevelikom prostoru nije pokolebalo riješenost i odlučnost naroda da oružjem i hrabrošću uzme ono što mu pripada, iako su bili svjesni svih opasnosti koje im prijete od noža i vatre, totalnog uništenja i istrebljenja. Teško je danas dočarati sliku toga vremena: strah, bijeda, bolest, beznađe…
Ako događaje u vezi sa razoružavanjem italijanske vojske uporedim sa izjavom Pavla Jovićevića, visokog funkcionera oblasnog Komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, da poslije kapitulacije Italije, na tom području nije ubijen nijedan italijanski vojnik od strane partizana, onda ova naša akcija dobija u značaju i kao takva morala je naći zasluženo mjesto bar u memoarskoj prozi brojnih autora sa beranskog područja. Partizanske jedinice iz Bosne, zajedno sa vasojevićkim partizanskim bataljonom, ušle su u Berane, gdje je sa Italijanima postignut dogovor o njihovoj predaji NOVJ, a cijela divizija „Venecija“ prelocirana je u Policu, u očekivanju napada njemačkih snaga iz Srbije.
Ubrzo Njemci lociraju svoju komandu u Rožajama za front koji se otvarao na sektoru poličkih sela. Njihove jedinice bile su, za ovu ofanzivu, sastavljene od istaknutih boraca, koji su imali zadatak da razoružaju italijansku diviziju. U borbama su bili vrlo agresivni i uporni. U Rožajama, na prostoru Laništa, Njemci su improvizovali jedan mali aerodrom, odakle su transportovali svoje ranjenike za Kraljevo. U međuvremenu, mi smo formirali partizanski odred sa zadatkom da štiti slobodnu teritoriju Gornjeg Bihora. Devetnaestog oktobra 1943. godine, njemačke jedinice, jačine jednog puka, otpočele su operaciju na našem području. Drugi pravac njihovog prodora prema Crnoj Gori išao je preko Čakora, Andrijevice i Berana. Poslije pet-šest dana žestokih borbi na prostoru poličkih sela, partizanske snage su prinuđene da se povuku iz Berana, dok su Italijani, koji su posjedovali veliki ratni materijal, prilikom svog povlačenja minirali i digli u vazduh jedan od svojih glavnih magacina. U to vrijeme, jedan odred partizana iz Rožaja prešao je na našu slobodnu teritoriju i nastavio do Prijepolja, gdje je priključen jedinicama Druge partizanske brigade. Na tom području vodile su se oštre borbe u kojima je poginuo Mustafa Pećanin, apsolvent Filozofskog fakulteta u Beogradu, i još nekoliko rožajskih boraca.
Od strane komande NOV naš odred je dobio zadatak da presiječe telefonsku liniju, koja je išla preko Turijaka, a koju su koristili Njemci. S tim u vezi, mi smo jedne noći u podnožju Turijaka pronašli telefonsku žicu koja je bila postavljena površinom zemlje, prekinuli je na više mjesta, smotali oko 400 metara u kolut, koji smo, podalje, zakopali u zemlju. U povratku, idući ravnim trpeškim brdom prema bazi, pojaviše se Njemci. Jedni su pješačili, a drugi jahali na konjima. Ne zaustavljajući se, išli smo jedni drugima u susret. Brzo se dogovorismo – ako dođe do pucnjave, borićemo se do posljednjeg. Drugog izlaza nije bilo. Dugi sekundi, a ne minuti. Jedni drugima ravno u susret. Njemački se oficir izdvoji malo iz kolone i poče da otvara futrolu od pištolja. Mi, hladnokrvno, kao da se ništa posebno ne događa, nastavismo kretanje. Dođe do mimoilaženja.

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima

Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao munjevito i na obostrano iznenađenje, ali i sa srećnim završetkom.
Nedaleko od mjesta susreta sa Njemcima, sretosmo jednog komšiju u uniformi njemačkog oficira. U prvom momentu, mislili smo da je Njemac. Jedan od naših, zvao se Suko, koji je poslije dva mjeseca poginuo, pozdravi se sa njim. Pita ga: „Zašto, Ćazime, jadan, nosiš to njemačko oficirsko odijelo? Baci to sa sebe.“ Ćazim je ćutao. Kasnije smo saznali da se prezivao Ćorović, da je iz Lozne i da je ubrzo poginuo.
Približavajući se selu, naiđosmo na grupu naših rođaka i komšija, koji su posmatrali borbu Njemaca sa partizansko-italijanskim snagama. Jedan od naših boraca ispriča šta nam se desilo i kako smo svi mogli da nastradamo i, više kroz šalu, predloži da se vratimo i da otvorimo vatru na Njemce. Na ovakav prijedlog, prisutni nas upozoriše: „Ako se vratite sa namjerom da ih napadnete, mi ćemo napasti vas. Mi smo neutralni jer nijesmo kadri ni sebe da sačuvamo, i nećemo dozvoliti da izazivate zlo i naopako. Ako vam se ratuje, a po svoj prilici vi biste da ratujete, idite na front. I molimo da ovaj naš stav ispoštujete do kraja.“ Time je naš razgovor, u kome smo željeli malo da se našalimo, završen. Nastavismo prema frontu. Naveče, istoga dana, u predjelu Borovnjaka, napali smo jednu manju formaciju njemačkih vojnika koja se vraćala sa fronta kod Donje Vrbice. U toj akciji ubijena su tri Njemca a nekoliko je ranjeno.
Tih dana, Njemci su privremeno zauzeli Berane i nastavili prema Kolašinu. Partizani su se povlačili prema Nikšiću, iz kojeg su transportovani ranjenici za Italiju da bi se, nedugo zatim, ponovo vratili u naše krajeve i oslobodili skoro cijelu dolinu Lima.
Sve do marta 1944. dolina Lima bila je slobodna partizanska teritorija, kada iz pravca Rožaja nastupa oko 2000 Njemaca, muslimanska milicija i albanski kvislinški vojnici. U kontranapadu partizanske snage uspijevaju da onemoguće neprijatelju da zauzme Berane. Borbe su se vodile i na području naših sela. U tim borbama poginulo je oko 150 vojnika na obje strane, a veliki broj je ranjen.
Po odluci partizanske komande Berana, nas dvadesetak istaknutih gerilaca vraćamo se u Gornji Bihor, sa zadatkom da pratimo kretanje neprijateljskih snaga, da propagandno djelujemo i da budemo u pripravnosti. Sa takvim zadacima, vratili smo se u svoju glavnu bazu koja se nalazila u šumama Bukove strane, između poličkih sela i Bihora. Tu smo se stacionirali oko mjesec.
U toku njemačko-četničke ofanzive, prvi put su se pojavili Nedićevci iz Srbije. To je bio njihov prvi i posljednji boravak u ovom dijelu Crne Gore. Bili su stacionirani na Jasikovcu, iznad Berana, na desnoj obali Lima i u okolnim selima Police. Bila je to vojska u nekim žutim uniformama i nije stupala u borbu sa partizanima. Prilikom oslobođenja Berana i okoline, maja 1944. godine, ova Nedićeva vojska je odstupila preko Gornjeg Bihora, Rožaja i Tutina za Srbiju. Četnici su se povlačili prema Bijelom Polju, Prijepolju i dalje prema Srbiji. Njemci su imali svoje pravce odstupnice, takođe prema Srbiji, dolinom Lima.

X

Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, Italijani su okupirali Rožaje a kvislinška Albanija faktički preuzima i drži vlast u toj opštini. Kapitulacijom Italije u Rožaje ulaze njemačke jedinice, a albanski okupator se stavlja u funkciju Njemačke, sve do 1944. godine, i nešto kasnije. Nakon prvog oslobođenja Rožaja i povratka u Berane, pozvan sam na jednomjesečni politički kurs, pri štabu divizije. Nakon toga, bio sam postavljen za komesara Petog bataljona komskog odreda, koji se nalazio na području Rožaja, u regionu Biševa.
Sa te funkcije, negdje polovinom decembra 1944, postavljen sam za komesara Komande Rožaja. Na ovoj funkciji ostajem do juna 1946. godine kada sam premješten u OZN-u, u punomoćstvo sreza Berane, za pomoćnika šefa. Tokom jeseni 1946. bio sam na kursu oficira OZN-e u Cetinju, pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore.
Inače, funkcija komesara Komande Rožaja bila je vrlo odgovorna, nezahvalna, ali i zanimljiva, jer je ratno vrijeme imalo svoje specifične zahtjeve i potrebe, ali i izazove, koje je trebalo bespogovorno izvršavati. Između ostalog: mobilizacija vojske za front, prikupljanje hrane i odjeće za vojsku, rješavanje kritičnih socijalnih slučajeva, organizovanje i funkcionisanje mjesnih organa vlasti, itd.
Po šumama, koje su bile guste i prilično nepristupačne, bilo je odmetnika, pa je na tom planu trebalo mnogo angažmana i napora. Naglašavam da nam je najteže bilo smjestiti partizanske i partijske aktiviste, a ponekad i cijele vojne jedinice koje bi kod nas zanoćile ili su se tu zadržavale po nekoliko dana.
Zapamtio sam jedan interesantan slučaj, koji zaslužuje da bude pomenut.
Naime, odmah po preuzimanju funkcije komesara Komande, dolaze mještani sa pitanjem da li oni koji su se odmetnuli u šume mogu da se predaju ovoj komandi bez straha da će odmah biti strijeljani. Odgovarao sam: „Ko se preda ovoj komandi, neće biti maltretiran. Biće regularno predat sudu, a tamo neka svako dokazuje svoju nevinost“.
Jednoga dana pred Komandom se pojaviše naoružani ljudi sa molbom da ih primim, što sam učinio. Bila je to grupa od dvanaest Kalača. Rekli su da dolaze iz šume i da žele lično meni da se predaju. Zatražio sam da odmah odlože svoje naoružanje, što su i uradili. Nastala je mala pauza. Pretpostavljam da su očekivali hapšenje i sprovođenje u zatvor. Međutim, ja sam se u razgovoru sa njima zadržao oko pola sata. Na kraju, predložio sam da svi pođu svojim kućama, da prenoće sa svojima i da nam se sjutra jave. U potpunoj nevjerici, međusobno se zagledaše. Vidim da ne vjeruju u ono što sam im rekao, te ponovih: „Dozvoljavam vam da odete svojim kućama da vidite svoje familije, jer pretpostavljam da ih duže vrijeme nijeste vidjeli, da se malo odmorite i okrijepite i da se sjutradan svi ovdje vratite, kada ćemo vas predati Komandi područja Berane“.
Kasnije sam saznao da je sud neke oslobodio, druge osudio na kraće i duže vremenske kazne. Ovakav postupak, odmah na početku službovanja u Rožajama, imao je za posljedicu predaju i drugih grupa i pojedinaca, ponajviše sa područja opštine Rožaje, a poznato mi je da su se pojedinci i iz drugih opština predavali u Rožajama. Po povratku iz zatvora izjavljivali su da se „ne bi živi predali novim vlastima“ da nijesu znali kakav će biti postupak sa njima.

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike

U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgovoran posao u OZN-i, uglavnom nalazio na granici prema Albaniji na područjima Plava, Gusinja, Ulcinja i Ostrosa. Bilo je to veoma dramatično, opasno i neizvjesno vrijeme, daleko teže nego ratno gerilsko razdoblje.
Do 1951. godine, kada sam stupio na dužnost predsjednika SO Rožaje, izmijenilo se u toj opštini pet-šest predsjednika. Svi su smjenjivani, uglavnom po liniji Informbiroa. Neki su bili i hapšeni.
Sjećam se, na početku službovanja, u kancelariju mi je došao jedan stari i ugledni Rožajac. Dosta toga mi je rekao i na odlasku me zamoli: „Vala, druže predsjedniče, imam jedan prijedlog. Ovu stolicu na kojoj sada sjedite, odmah promijenite. Svi vaši prethodnici odlazili su sa nje. Neki čak i u zatvor dospjeli.“
„Hvala na sugestiji. Valjda ova stolica nije glavni uzrok tome“, odgovorio sam.
Tako je počelo moje službovanje u Rožajama, septembra 1951. godine.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u Rožajama se skoro ništa nije gradilo ni sagradilo, izuzev jedne žandarmerijske stanice, jednog magacina-silosa, pred sam rat, privatne pilane i porodične kuće Meda Fetahovića, i to pošto mu je stara srušena zbog izgradnje ceste za Novi Pazar. Ali je zato, kao da se vlast nečega plašila, bilo sedam žandarmerijskih stanica sa preko stotinu žandarma. Rožaje je, u svakom pogledu, izgledalo kao tipična orijentalna kasaba. Ostarjelo, iznemoglo, zapušteno, siromašno, nepismeno, i pomalo zaplašeno i umorno. U mraku se rađalo, živjelo i umiralo. Da čovjek ne povjeruje: ogromno šumsko bogatstvo i velika sirotinja. Jednostavno, zapostavljeno kako od njegovih žitelja tako i od ondašnje vlasti. Osim biološke promjene kod ljudi, ništa se nije dešavalo. Prilike teške, uslovi ograničeni i skromni. Sve je takoreći moralo od početka da se gradi i stvara.
Suočili smo se sa mnoštvom problema: školovanje, zdravstvena zaštita, privredna aktivnost, nezaposlenost, komunalna infrastruktura, socijalna politika, itd., itd. Stručnih kadrova nije bilo, te smo za skoro sve poslove morali angažovati stručnjake sa strane. Pored toga, trebalo je raditi na promjeni običaja, a to je najteže činiti. U Rožajama je živjelo oko 90 odsto Muslimana, i do tada, ženska djeca su išla u školu samo do četvrtog razreda, a mnogima čak ni to nije bilo dozvoljeno. Trebalo je, odmah, uz mnogo napora i strpljenja krenuti u akciju da se te i druge navike mijenjaju. U jednom dijelu ovih bilješki osvrnuo sam se i na uključivanje Muslimanki u NOP, na području Gornjeg Bihora. S tim u vezi, čini mi se da je u Rožajama, u mirnodopsko vrijeme, najteže bilo organizovati akciju skidanja zara i feredže. Borba za afirmaciju žena krunisana je konačno donošenjem Zakona o zabrani nošenja zara i feredže 1951. godine. Mračna prošlost otišla je u nepovrat i istoriju. Tek kasnije shvatili smo značaj toga zakona za nacionalni, kulturni, socijalni i politički preobražaj Muslimana ovog područja. Jer, po mom skromnom mišljenju, emancipacija muslimanske žene jeste proces u kome se pravi razlika između prošlosti i budućnosti, odnosno između društvene svijesti djedova i njihovih potomaka. Znam da duboke promjene svijesti teku dugo, lagano, formirajući mentalitet koji nadilazi smjene generacija, ali mi nijesmo imali vremena da decenijama čekamo na takve promjene. Naša zasluga je u tome što smo mi bili generacija koja je na vrijeme shvatila očiglednu razliku između budućnosti i prošlosti, odnosno da je naša stvarnost drugačija od svijeta naših djedova, ali i od svijeta naše djece. Bili smo svjesni da naš život nije sudbina koja je negdje zapisana, nego da se može mijenjati i kontrolisati u skladu sa mogućnostima i željama.
Rizikujući da neka imena izostavim, pomenuću najistaknutije aktivistkinje na ovom značajnom zadatku u Rožajama: Ifeta Ćatović, Nafija Mandžukić, Fatka i Ifeta Hadžialijagić, Veska Sutović, Elmaza Feleć, Hajruša Kurpejović, Nurka Kardović i druge. Napominjem da su Ifeta, Fatka i Veska prve u Rožajama skinule feredžu.
Poslije toliko godina, u razgovoru sa pojedinim Muslimankama koje su tada imale između 15 i 20 godina, o akciji skidanja zara i feredže, sve one, izreda, kažu da „nema te sile i zakona koji bi ih natjerao da se vrate onom načinu života“.
Poslije donošenja toga zakona i obaveze školovanja ženske djece, nove generacije školovanih Muslimanki unose nova shvatanja koja mijenjaju stare navike i, sporo ali sigurno, brišu lošu stranu patrijarhalnosti i uvode novi način gledanja na život. Nova vremena, pored emancipacije, svakako donose i nove dužnosti i izvlače je iz njenog toplog gnijezda sa kojim je bila intimno srasla.

X

Rožaje je planinski gradić, sa kratkim ljetom, dugim i zamornim zimama, velikom količinom snijega i sibirskim hladnoćama. Nadmorska visina u samoj varoši iznosi 1000 metara. Sa uvođenjem komunalnog sistema i ukidanjem srezova u kojima je bila koncentrisana gotovo sva lokalna vlast, otpočeo je razvoj Rožaja. Opštine su dobile šira ovlašćenja i mogućnost da same planiraju, organizuju i realizuju svoj društveno-ekonomski razvoj. Malo-pomalo, varošica je počela da mijenja svoj lik i način života.
U Rožajama je 1936. godine podignuta pilana, jedini industrijski objekat, u vlasništvu privatnog preduzeća „Treska A.D.“ iz Beograda, koja je poslije rata nacionalizovana. Pilana „Gornji Ibar“ izgrađena je 1960. godine. U okviru iste firme izgrađena je, kasnije, fabrika panel-ploča i stolarije. Prije rata, rožajske šume, na prostorima Baća i Besnika, u istočnom dijelu opštine, eksploatisalo je društvo „Treska“ iz Kosovske Mitrovice. Drvo iz tih šuma transportovano je do Mitrovice, rijekom Ibar, u periodima višeg vodostaja, sem ljeta kada je nivo vode veoma nizak. I poslije rata „Treska“ je nastavila sa eksploatacijom baćko-besničkih šuma. Od početka službovanja, nastojao sam, poslije detaljne analize eksploatacije tih drvnih resursa, pronaći najbolje rješenje kako bismo na najbolji način zaštitili taj izvanredan prirodni potencijal, odnosno kako bismo spriječili da opština iz druge republike koristi bogatstvo Rožaja. Taman kada smo bili blizu rješenja, iz crnogorskog Ministarstva šuma, 1954. godine, lansirana je ideja da se rožajske šume stave, na duži period, pod „bolovanje“, a to znači da prestane njihova eksploatacija. Navodno, šume su toliko dugo devastirane da moraju ići na tretman mirovanja i oporavka.

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume

Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački ekspertski tim, sastavljen od šumarskih inženjera, koji je odmah došao u Rožaje. Vrlo pažljivo, kako to inače rade Slovenci, pregledali su šumski potencijal i napravili analizu sa prijedlogom mjera i postupaka za plansku i kontinuiranu eksploataciju. U toj studiji konstatovali su da nema potrebe da se prekine sa eksploatacijom šuma, na duže ili kraće vrijeme, i da rožajske šume imaju najkvalitetnije drvo u Evropi. Prema njihovim procjenama, sječa može da se kreće do 60 hiljada kubnih metara godišnje. Nakon prezentiranja ove studije u republičkom ministarstvu, odustalo se od namjere stavljanja rožajskih šuma „pod bolovanje“.
Poslije ovog slučaja donijeli smo odluku da se drvnom kombinatu iz Kosovske Mitrovice zabrani sječa drvne mase iz rožajskih šuma. Odmah potom, dostavili smo Mitrovčanima svoju odluku, a oni na to upućuju žalbu nadležnom ministarstvu Crne Gore, u kojoj zahtijevaju da se naša odluka suspenduje. Na meni nejasan način, „Treska“ uskoro sklapa ugovor sa vladom Crne Gore o eksploataciji naših šuma i odmah započinje trasiranje šumskih pruga, preko kojih će izvlačiti drvo do obala Ibra. Nakon saznanja o tome, odlazim u Titograd i tražim da nadležno ministarstvo povuče svoju saglasnost. U razgovoru sa republičkim funkcionerima bio sam vrlo odlučan, uporan i argumentovan. Jednako tako zatražio sam i od mitrovičkog kombinata da odustane od gradnje šumskih pruga na balotskom području, ističući da ćemo iskoristiti sva legalna sredstva da zaštitimo sječu i korišćenje naše šume.
Ubrzo je republička vlada, nakon neuspjelog pokušaja da nas nagovori da sa Mitrovčanima napravimo nagodbu i da im dozvolimo sječu ograničenih količina oble građe, uvažila naše argumente.
Opština Kosovska Mitrovica i kombinat „Treska“ ulažu potom žalbu nadležnom saveznom ministarstvu, koje ubrzo zakazuje javnu raspravu i poziva nas da joj prisustvujemo. U Beograd, 1960. godine, odlazimo: inženjer Miličko Barjaktarević, direktor šumskog gazdinstva, Amir Redžović, generalni direkor „Gornjeg Ibra“, i ja.
Na toj raspravi, predstavnici mitrovičkog sreza i kombinata, uz demonstraciju geografskih karata i drugih dokumenata, ističu da su šume iz baćko-besničkog regiona eksploatisane za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i jedno vrijeme poslije oslobođenja, te smatraju da i dalje treba da koriste šumsku građu sa tog područja. Isticali su da opstanak i egzistencija njihovog kombinata direktno zavisi od odluke ovog ministarstva. Mi smo pružili opširnu i argumentovanu informaciju o cijelom slučaju i istakli da u Rožajama postoji drvni kombinat od kojeg živi cijela opština, da drugih privrednih potencijala nemamo, da je šumske građe sve manje i da ne možemo prihvatiti nikakvu odluku osim da se „Treski“ zabrani eksploatacija naših šuma. Rasprava je na momente bila mučna, neprijatna i teška. Na kraju, predsjedavajući je najavio da će, nakon kraće pauze, saopštiti odluku.
Sa dosta strepnje i straha očekivali smo rasplet. Odluka je glasila: uvažavaju se argumenti i prijedlozi opštine Rožaje. Odluka je konačna. Ovim je stavljena tačka na eksploataciju rožajskih šuma od strane drvnog kombinata i opštine Kosovska Mitrovica. Nedugo zatim, mitrovički kombinat prestaje sa radom, a njegovu imovinu u Kosovskoj Mitrovici kupuje „Gornji Ibar“, gdje je kasnije napravljeno veliko stovarište. Poslije dva-tri mjeseca, mi smo pristupili trasiranju automobilskog puta prema Pluncima i balotskim šumama. Po završetku tog puta ubrzo je započela eksploatacija šumske građe za potrebe „Gornjeg Ibra“.

X

Nakon trasiranja i završetka puta prema balotskim šumama, dao sam nalog da se uradi projekat budućeg automobilskog puta Rožaje–Kula. Ne znam tačno kada, ali za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izveden je kulukom (besplatnim narodnim radom) znatan dio zemljanih radova na ovom potezu. Međutim, od tada je proteklo mnogo vremena i svi ti izvedeni radovi bili su dosta urušeni i zatrpani. Tek ponegdje mogli su se primijetiti tragovi tih radova. Uskoro savezna vlada raspisuje konkurs za dodjelu kredita za izgradnju šumskih puteva, za cijelu Jugoslaviju, po vrlo povoljnim uslovima. S tim u vezi, mi smo blagovremeno konkurisali za izgradnju puta od Rožaja do šoljansko-balotskih šuma. Da budem iskren, nijesam očekivao ništa od tog konkursa, uvjeren da će neka druga područja u Jugoslaviji imati prioritet u odnosu na nas, ali posrećilo nam se. Dobili smo 140 miliona dinara, sa malom godišnjom kamatom, što je za našu siromašnu opštinu bila velika para. Kada smo uzeli novac, započeli smo gradnju puta od Rožaja do Kule, u dužini od 18,6 kilometara. Radovi nijesu bili skupi i čitava dionica izgrađena je za male pare i za kratko vrijeme. Razmišljajući o tome kako da se saobraćajno povežemo sa Metohijom, što bi za naš kraj bio preporod ali i velika korist za Crnu Goru, odlučio sam da iniciram razgovor sa profesorom Boškom Jovanovićem, predsjednikom opštine Peć. Brzo smo dogovorili kontakt. Sastanak smo upriličili u Peći i tom prilikom ja sam Jovanovića upoznao sa izgradnjom i završetkom dionice od Rožaja do Kule. Predložio sam mu da angažujemo sve naše kapacitete kako bismo povezali Peć sa Rožajama, odnosno Kosovo i Metohiju sa Crnom Gorom. Upitao sam ga da li su oni u Peći raspoloženi i zainteresovani za tako nešto. „Mi smo spremni da taj put odmah radimo, ali nemamo novca“, odgovorio je Boško. Iznenađen takvim odgovorom, jer sam bio uvjeren da opština Peć neće imati finansijskih problema za tako nešto, obavijestio sam Jovanovića o kreditu koji smo dobili od savezne vlade i o iznosu koji nam je preostao. „Mi smo iz Rožaja spremni i raspoloženi da vam pozajmimo taj novac, pod istim uslovima pod kojima smo ga dobili, kako bismo ovaj naš projekat započeli i nadam se ubrzo, na obostrano zadovoljstvo, završili.“
„U redu“, rekao je Boško. „To je dobra ideja i mi ćemo obavezno uzeti te pare.“
Da napomenem da smo u našoj delegaciji bili Omer Kurpejović, kao sekratar OK KPJ, Abdulah Nokić, kao predsjednik suda, i ja. Kada smo završili razgovore, Jovanović nam je predložio da svi zajedno odemo do Prištine i da o našem dogovoru informišemo rukovodstvo Pokrajine. U to vrijeme, predsjednik pokrajinskog Komiteta bio je Dušan Mugoša, Fadilj Hodža je bio predsjednik Izvršnog vijeća a Džavid Nimani organizacioni sekretar KPJ za Kosovo i Metohiju. Svi pomenuti funkcioneri bili su prisutni kada su nas primili. Boško Jovanović je pružio detaljnu informaciju o našem dogovoru i zamolio da i Pokrajina obezbijedi određena sredstva za izgradnju ovog puta. Prvi je reagovao Mugoša: „Aiih, zar smo dotle došli da se zadužujemo kod opštine Rožaje?“

Blažo prekida intrige oko puta preko Kule

Vidim da mu je to bilo kao čudno i neprijatno, te rekoh: „Imali smo i mi prečih obaveza i nužnijih potreba da preostali dio tog kredita utrošimo, ali smo procijenili da je ovaj put, kako za opštinu tako i za našu republiku, značajan i koristan. Uvjeren sam da će ova saobraćajnica biti dragocjena i za stanovnike i privredu Kosova i Metohije. U obostranom je interesu da ovaj put što prije završimo i da tako damo svoj doprinos povezivanju naroda dvije republike“.
Fadilj Hodža je imao drugačiju priču: „Da vi, slučajno, nemate još kakvih para da nam pozajmite, jer mi oskudijevamo u tome?“
Na kraju, sva tri pokrajinska funkcionera pozdravili su naše međuopštinske razgovore i dogovore, zahvalili se na blagovremenoj informaciji i izrazili spremnost da nam u svemu pomognu.
Ubrzo zatim sačinjen je tekst ugovora koji smo u ime opština potpisali.
„Rahmane, pošto vi u Rožajama imate režijsku grupu koja je sa vaše strane izvodila radove po vrlo povoljnim finansijskim uslovima, da li bi oni mogli preuzeti izgradnju naše dionice za iznos koji ste nam pozajmili?“, upita Boško.
Poslije konsultacija, Jovanoviću sam poslao poruku u kojoj sam ga obavijestio da će naši prihvatiti izvođenje radova na dionici dugoj deset kilometara.
Zaboravio sam napomenuti da sam u razgovorima sa funkcionerima opštine Peć insistirao, što su oni prihvatili, da se sa gradnjom njihove dionice započne od završetka našeg dijela puta, smatrajući da će ih to obavezivati na dalji nastavak radova prema Peći. Uskoro je nastavljena izgradnja puta sve do Radavca, i tu se stalo zbog nedostatka novca. Godinu kasnije, Boško i ja smo se slučajno sreli u Raški, na putu za Beograd. Tada mi Boško reče da odlazi sa funkcije predsjednika opštine Peć. „Rahmane, da te zamolim da onaj put završiš. Stekao sam utisak da si uporan i sposoban da to okončaš i da spojiš Metohiju sa Crnom Gorom. Ja sam, da ti i to kažem, pretrpio ozbiljne kritike zbog onog kredita koji sam uzeo od vas. Sada se u Peći priča kako su se pare bacile u planinu a put nije izgrađen“.

Obećao sam da ću učiniti sve kako bi se taj put što prije završio. I, tada sam se sjetio koliko je dobro što sam insistirao da njihova dionica počne da se radi od Kule, procjenjujući da će oni, prije ili kasnije, morati da završe svoju dionicu.
Jednoga dana, iznenada, iz kabineta Blaža Jovanovića, predsjednika Narodne skupštine Crne Gore i političkog sekretara CK KPJ Crne Gore, javljeno je da kod nas dolazi Blažo i da ja obavezno budem u to vrijeme u Rožajama. Blažo je redovno posjećivao Rožaje i, prema mom osjećaju, bio je vrlo prijateljski raspoložen prema ovom kraju i Rožajcima, zbog čega smo nastojali da mu boravak u našoj opštini ostane u prijatnom sjećanju.
Neuobičajeno, Blažo je, kako je dogovoreno, stigao u Rožaje, ali sa svojom najužom pratnjom, što je ukazivalo na to da je njegov dolazak u funkciji nekog specijalnog zadatka ili neke provjere. Nakon kratkog odmora u hotelu i razgovora sa najužim rukovodstvom opštine, predložio je da odmah „zajedno pođemo do Kule i pogledamo taj put što gradite prema Peći“. Sa nama je pošao i Omer Kurpejović. Sjeli smo zajedno u njegov automobil, a svoje obezbjeđenje i našu miliciju najljubaznije je zamolio da „nas ovoga puta ne pratite jer ćemo se vrlo brzo vratiti“.

Dok smo se peli prema Kuli, primijetio sam da je Blažo sa pažnjom osmatrao završenu saobraćajnicu, mada je komentarisao i prirodne ljepote ovog dijela Rožaja. Kada smo stigli do prevoja Kula, izašli smo da se malo odmorimo. Tom prilikom, u šetnji, detaljno se interesovao za gradnju naše i pećke dionice puta. Dali smo mu iscrpne informacije, počev od dobijanja kredita, razgovora u Peći i Prištini, ugovora koji je tom prilikom potpisan, o utrošenim sredstvima i novcu koji je pozajmljen pećkoj opštini, izvođaču radova i drugim relevantnim činjenicama. U povratku, negdje na pola puta, Blažo je rekao: „Ja sam došao u Rožaje da vidim i provjerim šta ste radili, dokle ste stigli i kako napreduju ovi radovi. Takođe, interesovalo me da li je, u ovoj situaciji, bilo potrebno graditi ovaj put kada je mnogo prečih obaveza pred vama. Samo da znate, u posljednje vrijeme svega sam se naslušao oko ovog vašeg, a sada vidim i našeg puta. Glavne zamjerke koje su stizale do mene bile su: da je to bacanje para u ovu planinsku nedođiju i da ovaj put, kada bude definitivno završen, nema nikakvo ekonomsko, saobraćajno pa ni političko opravdanje. Sada sam se uvjerio da ste uložili dosta truda u nešto što bih i ja, da sam na vašem mjestu, uradio. Vi ste potpuno u pravu i nastojte da ga završite. Kada se povežete sa Metohijiom, i dalje prema Makedoniji, ova saobraćajnica će, rožajskim i drugim stanovnicima naše republike a i Metohije, reći, u ime socijalizma – dobro jutro. Neću vam reći imena ljudi koji su, sada vidim, pokušavali da vam podvale i zbog čega sam bio prinuđen da danas dođem u Rožaje. Sada sam se uvjerio u istinitost onoga o čemu ste me redovno informisali. Molim vas, nastavite, nemojte se obazirati na zle i naopake ljude kojih ima u svakoj sredini i koji ne trpe uspješne i sposobne. Njih je uvijek bilo i biće. Ja u vas imam puno povjerenje, a imena tih ljudi nijesu vam potrebna. Možda biste se, za neka, veoma iznenadili“.

Zadovoljan što Blažo ima pozitivno mišljenje i ocjenu o ovom našem radnom poduhvatu, rekoh: „Druže predsjedniče, nailazili smo na razne vrste otpora oko izgradnje ovog puta. Recimo, pećki rukovodioci su nastupali različito. To sam tek kasnije saznao. Jedni su bili za, a drugi protiv. Za gradnju puta bili su predsjednik opštine Boško Jovanović i načelnik za privredu, inače Srbin, čijeg imena se ne sjećam. Protiv su bili Albanci: Mehmed Šoš, sekretar Oštinskog komiteta KPJ, i Ragip Mahmuti, predsjednik sindikata opštine. Na našu sreću, odlučujuću ulogu imali su Srbi. Boško Jovanović nam je tada rekao da su oni za izgradnju puta, ali da nemaju para, na šta sam mu ja ponudio ostatak kredita u iznosu od 70 miliona dinara. Boško je taj prijedlog prihvatio i mi smo im pozajmili novac pod istim uslovima pod kojima je i nama dat, a to je 3 odsto kamate na 15 godina. Nakon toga, mi smo potpisali ugovor o izgradnji puta“.

X

Kao što sam već napomenuo, Rožaje je po završetku rata izgledalo kao tipična turska kasaba. Kuće, napravljene od drveta, čatme i brvana, bile su oronule. Kuće od kamena imali su: Ćerim i Rizo Zejnelagić, Iljaz Kurtagić, kao i kule Ganića i Hadžialijagića. Mali broj ulica imao je kaldrmu.
Sve je bilo oronulo i ostarjelo. Prosto da čovjek ne povjeruje kako su žitelji ovog mjesta zaboravljeni, ostavljeni i prepušteni sami sebi. Ipak, moralo se i u takvim uslovima živjeti. No, Rožaje, Rožajci i Rožajke, imali su dušu, ponos i dostojanstvo.

Optužbe i spletke oko gradnje porodičnih kuća

Energija koju su posjedovali bila je čudnog intenziteta, puna bliskosti, simpatija, ravnodušnosti i još dosta toga u isto vrijeme. Iako su zime i hladnoća neuravnotežene, jutarnji dim iz rožajskih odžaka, ogromne ledenice koje su visile sa krovova kuća, bio je nešto najljepše za vrijeme mog boravka u tom gradu. Kao da je taj dim, odnosno život koji ga je stvarao, prkosio, svakog jutra, hladnoći, nemaštini, snijegu, bolestima, nevolji i svemu što je bilo ekstremno i neprirodno. Jednom riječju, Rožaje je bilo istorijska dimenzija svojih stanovnika, jer su, u tom trenutku, oni bili u uzajamnoj vezi. U takvim uslovima ograničenih mogućnosti a velikih želja i planova, pokrenuli smo inicijativu da ljudi počnu sami sebi graditi kuće. Građani su to prihvatili i dosta obazrivo počeli da nam traže odobrenja za podizanje porodičnih kuća. Pojedincima, za koje smo znali da su stambeno najugroženiji, davali smo odobrenja. Tako je otpočela gradnja prvih porodičnih kuća u Rožajama. Taman kada je privatna inicijativa dala prve rezultate, otpočeše kritike od pojedinaca iz organa unutrašnjih poslova. Tobože „špekuliše se sa šumama i državnom imovinom, što je nedopustivo i protivno zakonima i propisima socijalističke države“. Tako su Služba unutrašnjih poslova i UDB-a započele istragu u vezi sa izgradnjom pojedinih kuća i o porijeklu novca za njihovu gradnju. Jednoga dana, iz Titograda, pozva me Andrija Mugoša, tada organizacioni sekretar CK KP Crne Gore, na kratak razgovor u svoj kabinet. Naravno, odmah sam otputovao. Po ulasku kod njega, Mugoša me upita: „Druže Rahmane, da li ti nešto znaš o podizanju nekih porodičnih kuća u Rožajama?“
„Možda znam, ali da vidimo šta Vas interesuje i o kome pitate“, odgovorio sam.
Na te moje riječi on iz fioke izvadi fasciklu punu raznih dokumenata. Reče da se radi o Jusufu Zejnelagiću.
„Taj čovjek je direktor našeg komunalno-zanatskog preduzeća. Radi se o poštenom i vrijednom čovjeku. Ima brojnu porodicu, šestoro djece. Stara kuća mu je potpuno dotrajala i stvarno nije imao gdje da živi. A kako se snašao za novac kojim je napravio kuću, nije mi poznato“, rekoh vidno uznemiren i iznerviran takvim pitanjem, a još više njegovom namjerom.
Vjerovatno procijenivši da više nema svrhe nastavljati razgovor na ovu temu, Mugoša kao spontano i lagano pređe na druga, potpuno trivijalna pitanja, nakon čega je naš razgovor okončan.

Napustio sam zgradu i uputio se stazom kroz mali park, često zastajući i razmišljajući o onome što sam maloprije čuo od Mugoše, dok su prolaznici iz oba smjera promicali pored mene. Iz samog pitanja i Mugošine namjere shvatio sam da se dešava nešto što nijesam mogao ni naslutiti. Smatrao sam da je potpuno deplasirano potezanje ovog pitanja od strane republičkih funkcionera bez prethodno obezbijeđenih validnih informacija o zbivanjima u Rožajama, jer je, u tom momentu, bilo mnogo bitnijih tema i značajnijih problema o kojima smo mogli razgovarati, a ne o podizanju jedne porodične kuće. Znajući da je u Rožajama započeta izgradnja još nekoliko kuća, što u skoroj budućnosti može biti još veći problem, odlučih, kada sam već u Titogradu, da zatražim kratak razgovor sa Blažom Jovanovićem, koji je tada bio generalni sekretar KP Crne Gore. Čim sam se javio, Blažo me primi. Uz izvinjenje što ranije nijesam najavio svoj dolazak, iznio sam mu razloge svog dolaska u Podgoricu i kratak sadržaj razgovora sa Mugošom. Pružio sam Blažu detaljnu informaciju o svim izgrađenim i započetim porodičnim kućama u Rožajama, uz objašnjenje o stanju stambenog fonda i materijalnim mogućnostima opštine. Istakao sam da „organi unutrašnjih poslova o svemu ovome vode detaljnu, ali po mojoj ocjeni i nekorektnu istragu, pa želim da sa Vama o tome razmijenim mišljenje. Ovo pitanje ima dublji i širi značaj i vrlo čudnu pozadinu i plašim se da to ne preraste u problem kojim će se pozabaviti Crna Gora i njena Partija. Tražim Vaše mišljenje i stav o tome da li mi u Rožajama treba da dajemo odobrenja za gradnju privatnih kuća, ne sporeći da organi unutrašnjih poslova, u okviru svojih zakonskih ovlašćenja, treba da vrše provjeru i kontrolu porijekla novca vlasnika tih kuća.

U drugim, nama susjednim, opštinama brzo i lako se dobija saglasnost za gradnju porodičnih kuća. Tako je u Ivangradu sagrađena čitava jedna ulica privatnih kuća, a da zbog toga niko, ni predsjednik SO ni ljudi koji su napravili kuće, nijesu imali nikakve probleme, dok mi u Rožajama već kod početka gradnje prve kuće imamo puno problema i neprijatnosti“.
Blažo je slušao i ćutao. Kada sam završio, rekao je: „Dajte vi odobrenja ljudima da grade kuće. Neka ta gradnja bude u skladu sa planom opštine. Ne dozvolite da se grade kuće od prisvajanja društvene imovine, a ako saznate za takav slučaj, obavijestite o tome službu unutrašnjih poslova. Za sada i ubuduće, oko ovog pitanja, tako da ostane“.
Tako se ova priča, koja je prijetila da preraste u vrlo ozbiljan slučaj, tim prije što se već nekoliko Rožajaca nalazilo u istražnom zatvoru zbog porijekla novca, završila kod Blaža Jovanovića. Nakon svega, u Rožajama je nastavljena gradnja svih započetih kuća, ali u nešto „stegnutijim“ uslovima.
Po mom dubokom ubjeđenju, tako oštar i neprincipijelan stav pojedinih republičkih i partijskih institucija i pojedinaca prema građanima Rožaja koji su svojim novcem gradili kuće, svojevrstan je pokušaj pritiska nacionalističkih snaga na ovu sredinu. I policija je sumnjala u tu sredinu, zato se ona tako i ponašala, izvan zakona i svojih ovlašćenja.
Bilo je to teško vrijeme, sa dosta deformacija, kako u organima unutrašnjih poslova tako i u Partiji i pojedinim državnim organima. Ipak, ne zadugo.

X

Osvrnuću se i na jedan vrlo neprijatan događaj koji je, u najkraćem, izgledao ovako:
Bilo je to krajem 1951. godine. Period u kome su organi unutrašnjih poslova i Uprava državne bezbjednosti imali velika, rekao bih neograničena ovlašćenja, kada su pojedinci vjerovali da mogu sve i svašta, kada je trajao lov na pristalice Informbiroa i kada je u našim šumama još uvijek bilo odmetnika. Od početka službovanja u Rožajama osjećao sam hladan, distanciran i, nerijetko, neprijatan odnos od strane operativaca UDB-e i komandira milicije. Kao bivši pripadnik OZN-e, kada sam nekoliko puta, na području Berana i prema granici sa Albanijom, zahvaljujući što sreći što svojoj snalažljivosti, izbjegao sigurnu smrt, nastojao sam da našoj miliciji i UDB-i, u okviru svojih prava i ovlašćenja, uvijek pomognem i izađem u susret. Zauzet obavezama predsjednika SO, nijesam dovoljno obraćao pažnju na žalbe građana na razne zloupotrebe milicionara i oficira UDB-e. U tome se posebno isticao Radovan Kilibarda, oficir UDB-e, koji je „žario i palio“ u Rožajama, maltretirajući i hapseći nevine ljude po liniji Informbiroa.

 

Malo falilo da Velika plaža bude zatrovana

U to vrijeme komandir milicije bio je Ljubo Dukić, prijek i oštar, čovjek ograničenih radnih i mentalnih sposobnosti. Jednoga dana pozva me Dukić u svoju kancelariju na kratak sastanak. Zauzet poslovima i obavezama, upitah „o čemu se radi i šta bismo to kod tebe razgovarali“, na šta on ne odgovori. Poslije nekoliko dana Dukić me ponovo pozva „na neki važan sastanak“. I, opet, bez informacije o kakvom se sastanku radi.
Ovakvi pozivi postaše mi sumnjivi i čudni, ali i povod da budem oprezan i obazriv.
Nedugo zatim, jednoga jutra u moju kancelariju ulazi Radovan Kilibarda, oficir UDB-e. Iznenađen i začuđen njegovom pojavom bez prethodne najave, a pogotovu što prvi put dolazi kod mene, ostao sam pribran i miran. Po izrazu lica i njegovom držanju odmah sam shvatio da nije došao nekim dobrom. Ljubazno sam mu ponudio da sjedne, što je odbio, govoreći naredbodavnim tonom „kako bi bilo dobro da odmah pođemo u moju kancelariju, i da tamo, na miru, popričamo o jednom problemu“.
Pošto više nije bilo sumnje u to da je došao da me uhapsi i privede u stanicu milicije, mirno prihvatam njegov poziv, ali uz izvinjenje što će sačekati nekoliko trenutaka kako bih zaključao radni sto. Otvaram fioku radnog stola, hitro uzimam svoj pištolj, inače ratni trofej, koji se uvijek tu nalazio. Dok ustajem sa stolice, brzo ga repetiram i povišenim glasom naređujem da odmah napusti kancelariju.
Vidno iznenađen i zatečen mojim postupkom i vrlo energičnom reakcijom, u kojoj nije bilo ni najmanje sumnje da sam odlučan da pucam ako se ukaže potreba za tim, Kilibarda bez ijedne riječi napušta kancelariju i zgradu opštine.
Tako je, u najkraćem, izgledao pokušaj mog hapšenja.
Naravno, čim je Kilibarda napustio zgradu, pozvao sam telefonom Blaža Jovanovića i Velizara Perunovića, tada načelnika UDB-e za Crnu Goru, i zamolio da dođu u Rožaje, ističući da bi moj odlazak u Titograd nosio dozu rizika po moju ličnu bezbjednost. Sjećam se, u tom telefonskom razgovoru rekao sam Blažu i Velizaru: „Dobro ste uradili što ste poslali ove vaše da očiste Rožaje od silnih inormbirovaca i drugih kriminalaca.“
Obojica su zatražili i insistirali da ostanem miran i spokojan a oni će nastojati da dođu što prije. I, zaista, obojica, sa svojim saradnicima, došli su u Rožaje. Tom prilikom pružio sam im informacije o pokušaju mog hapšenja, o šikaniranju i hapšenju i privođenju pojedinih uglednih i nevinih Rožajaca, o zloupotrebama pripadnika službe unutrašnjih poslova i o drugim problemima koje imaju građani sa ovom službom. Uz obećanje da će moj i svi ostali slučajevi biti vrlo brzo i ozbiljno ispitani, oba republička funkcionera su se vratila u Titograd. Pomenuti Kilibarda ekspresno je povučen iz Rožaja, ubrzo i suspendovan i na kraju otpušten iz Službe. Prema mojim saznanjima, kasnije je napustio i Crnu Goru.

X

Dok sam bio na funkciji sekretara Opštinskog komiteta SKJ u Ulcinju (od 1962. do 1965.godine), u Baru se vodila oštra diskusija o cjelishodnosti izgradnje fabrike sintermagnezita u tom mjestu. Saznao sam da je ideja o tome došla iz Srbije, tačnije iz Kraljeva. Barani su se, odmah, oko ovog projekta podijelili: jedni su bili za izgradnju fabrike, dok su drugi smatrali da od toga treba odustati jer je to prljava industrija koja će ugroziti turističku perspektivu Bara. Većina diskutanata, uglavnom pristalica gradnje fabrike, govorila je paušalno i neargumentovano, zbog čega je odlučivanje odloženo dok se iz inostranstva, gdje su ove fabrike postojale, ne dobije validna informacija. Nakon saznanja da bi fabrika predstavljala veliku opasnost po prirodu, njenu okolinu i turizam, odustalo se od njene izgradnje. Kada je Bar otpao, neko „dobronamjeran“ sjetio se Ulcinja i njegove Velike plaže, i predložio Ulcinjanima da ovu fabriku izgrade negdje na potezu od grada do Ade Bojane.
Dobivši informaciju da su Ulcinjani spremni da grade ovu fabriku na Velikoj plaži i da je odluka o tome već načelno donijeta, dosta uznemiren, zatražio sam od Andrije Petričevića, tada predsjednika SO Ulcinj, potpuniju informaciju o svemu tome. Ne vjerujući da ja sa tim nijesam upoznat, reče mi: „To je, Rahmane, već gotova stvar. Donijeta je preliminarna odluka da se fabrika pravi u Ulcinju.“
Odgovorio sam: „To nikako ne bi bilo dobro jer ta fabrika ispušta ogromne količine prljave a možda i otrovne vode u kojoj se sintermagnezit izdvaja. Napraviti takva postrojenja na jednoj od najljepših plaža na Jadranu, a možda i šire, i time upropastiti sve turističke potencijale Ulcinja, može da uradi samo neko ko nije prijatelj ove sredine i samih Ulcinjana. Uostalom, da je to fabrika koja ne prlja okolinu, nama je Barani ne bi tako lako ustupili“.
Na tu moju konstataciju, Andrija ponovi da je odluka donijeta i da sada ne treba širiti diskusije na tu temu. Nakon ovog razgovora bio sam još uvjereniji u to da treba brzo reagovati u cilju suspendovanja odluke o njenoj izgradnji. Odmah sam stupio u kontakt sa najuticajnijim i najuglednijim Ulcinjanima, dao im detaljne informacije o ovoj fabrici, o odluci SO Bar, i o onome što mi je saopštio Petričević. Zamolio sam sve da se, po svaku cijenu, spriječi njena izgradnja na Velikoj plaži. Na kraju, pobijedila je moja upornost i zalaganje čestitih Ulcinjana, koji su prepoznali u toj fabrici veliku opasnost po svoj kraj, nakon čega je donijeta odluka da se odustane od njene izgradnje.

X

Mnogi su pogrešnim podacima, proizvoljnim analizama i interpretacijama, promijenili svoju biografiju i identitet. Ja želim da sačuvam i poštedim sebe od toga. I juče sam bio onaj koji sam danas. I, nadam se, da ću to biti i sjutra.
Cio život sam se borio za to da živim u domovini gdje su mi djeca i unuci bezbjedni. Gdje se, uglavnom, poštuje ličnost i riječ. Gdje se unaprijed uvažava to što sam ovakav kakav jesam i što mislim ono što mislim….

Tekst izlazio u nastavcima u listu “Vijesti”, od 11. do 29. marta 2010

 

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

July 2017
M T W T F S S
« Jun    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31