Smrt legendarnog Gojka Kruške – J Stamatović


Moj brat – Gojko Kruška je u osvit slobode 1944. godine sa vješala ispod starog brijesta na Balšića pazaru u Cetinju, odlazeći u smrt zapjevao „Oj svijetla majska zoro…” piše njegova sestra Olga Kruška iz Beograda Redakciji…

Pjesma sa vješala

Gojko Kruška



Crnogorska himna- „Oj svijetla majsko zoro”, ovih dana je „tema dana” u mnogim sredstvima javnog informisanja. Sa njom se na poseban i dirljiv način bavi i naša čitateljka iz Beograda – Olga Kruška, sestra narodnog heroja – Gojka Kruške.

Moj brat je pjesmu „Oj svijetla majska zoro”, pjevao i na vješalima, kaže ona. Dok je s ponosom odlazio u smrt. Zato me čude neka današnja prepucavanja o njoj. Zar se može sumnjati u nešto što je iznjedrio narod? pita se ona. Od kada znam za sebe znam za „svijetlu majsku zoru”, za Lovćen… Tako je bilo i u drugim crnogorskim domovima. Zbog Gojkove epske smrti ja ću za sve ove stihove biti vezana čitavog života. Za stihove i bratova vješala. Bilo je to 13. januara 1944, na Balšića pazaru na Cetinju. Zato i danas kad čujem „majsku zoru” srce mi drhti, a suze zaiskre…

Tragom ove neobične i iskrene ispovijesti došli smo i do nastavka ove priče. U tome su nam pomogli u SUBNOR-u Crne Gore. Naime, u spomen knjizi „Život za život” (izdavač OO SUBNOR-a Cetinje) herojskoj smrti Gojka Kruške i njegovom prkosu za priču-posvećena je posebna pažnja. I s pravom…

„Tražio je u novembru 1943. godine da izađe u partizane, ali mu je i dalje naređeno da radi složeni posao obavještajca, pa je u jednoj takvoj akciji 24. decembra otkriven i uhapšen. Sa porodicom je odveden u „nacionalističku policiju” u kojoj je bio izložen najstrašnijim mučenjima-stezali su mu glavu gvozdenim obručem, lomili prste između puščanih metaka, pekli mu zube usijanim gvožđem. On ništa nije priznao niti je koga odao. Potom je predat Njemcima koji su ga osudili na smrt vješanjem. Odveden je u zatvorsku ćeliju u kojoj je zapisao:
„Gojko Kruška 13. januara 1944. godine osuđen na smrt vješanjem. Presuda će se izvršiti u tri sata poslije podne”. Ocu i majci je govorio: nemojte me vrijeđati vašim suzama. Njemački vojnik je izveo Gojka iz zatvorske ćelije i odveo na mjesto vješanja, gdje je obješen zajedno sa svojim drugom albanskim partizanom Musom (Buta) Hodzićem. Prije vješanja njegova pjesma je nadjačala huku motora kamiona koji je bio doveden iz zatvora. Na pitanje njemačkog agenta: je li ti žao što ideš u smrt, Gojko je prkosno odgovorio: „Ne, izdajniče, jer ginem kao čovjek, a vi ćete ginuti kao izdajnici”.
Gojko je tada zapjevao:
„Sa Lovćena kliče vila, Crna Goro majko mila”. Tri dana i tri noći visila su vješala ispod starog brijesta i klatili se na vjetru leševi hrabrih boraca Gojka Kruške i Muse Buta Hodzića. Trg Balšića pazar na Cetinju, gradu heroju, ostao je pust-kao srce samohrane majke”.

Jovan Stamatović

Pobjeda, petak, 03. septembar 2004. godine



Sjećanja davna – sjećanja bliska:
JOŠ JEDNOM O SMRTI LEGENDARNOG GOJKA KRUŠKE



„Gojko Kruška 13. 1. 1944. Osuđen sam na smrt vješanjem.
Presuda će se izvršiti danas u tri poslije podne”. Mladić koji je ispisao ove riječi na zidu jedne ćelije Cetinjskog zatvora imao je samo – 22 godine… Sjećanje Nedjeljka – Bera Vulićevića

Vješala ispod starog brijesta

Kad smo prije nekoliko dana u „Pobjedi” objavili pismo – sjećanje naše čitateljke Olge Kruške – Jovićević iz Beograda, na njenog brata – legendarnog Gojka Krušku, koji je u osvit slobode – 13. januara 1944. sa vješala ispod starog brijesta na Balšića pazaru u Cetinju, odlazeći u smrt zapjevao „Oj, svijetla majska zoro”, nijesmo ni slutili da će sestrino sjećanje izazvati toliku pažnju čitalaca. Posebno onaj dio u kojem se kaže: „moj brat je pjesmu „Oj svijetlo majska zoro” pjevao na vješalima dok je sa ponosom odlazio u smrt. Zato me čude neka današnja prepucavanja o njoj. Zar se može sumnjati u nešto što je iznjedrio narod” – pita se Olga Kruška – Jovićević. Otkad znam za sebe znam i za „svijetlu majsku zoru!, za Lovćen, slobodu… Tako je bilo i u drugim crnogorskim domovima. Zato ću ja dok god budem živa biti vezana za one stihove i bratova vješala. Zato – danas kad je čujem kao himnu srce mi drhti, a suze iskre”.
Potvrdu ove dirljive ispovijesti našli smo i u spomen – knjizi SUBNOR-a Cetinja „Život za život”, zatim u mnogim enciklopedijama, istorijskim čitankama, u pamćenju nekih starijih Cetinjana sa kojima smo ovih dana razgovarali.
Za sve njih Gojko Kruška je – simbol otpora slobodarskog Cetinja.
Za njegovog druga i saborca, 79-godišnjeg Nedjeljka – Bera Vulićevića, još i više: oličenje hrabrosti i dostojanstva. Gojko Kruška i njegovo djelo su zaslužili mnogo veću pažnju grada pod Lovćenom, kategoričan je on. A Gojko Kruška nema čak ni ulicu sa svojim imenom!? Njegov otac Marko mu je od svoje sirotinje podigao spomen – obilježje na Balšića pazaru. Gojko je u smrt – otišao s pjesmom „ne odajući druga nijednoga”, što kaže narod, što je podvig koji se nikad ne smije zaboraviti – kaže Bero Vulićević.
Iz razgovora sa njim saznali smo i neke nove detalje vezane za Gojkov partijski i obavještajni rad, odnosno za suđenje Gojku Kruški i njegovim drugovima – Radisavu-Ćiru Radifkoviću, i Nedeljku – Beru Vulićeviću, koje se dosad nigdje ne pominju u brojnim tekstovima posvećenim ovoj epskoj smrti. (Radifković i Vulićević su osuđeni na vremenske kazne).
Recimo – „Grb krvi” kako i danas stoji na Gojkovoj spomen bisti, nije naziv nikakve velike ilegalne skojevske organizacije, kako mnogi misle. Riječ je o početnim slovima naših imena i prezimena, objašnjava Bero, kojega malo ko i od starijih Cetinjana zna kao Nedjeljka. Znači – Gojko, Radisav i Bero su bili „grb” a „krvi” – Kruška, Radifković, Vulićević… zatim – da su se prije samog suđenja Kruška, Radifković i Vulićević dogovorili – ako ih osude na smrt, da svi zajednički zapjevaju: „Sa Lovćena kliče vila Crna Goro majko mila”.
A na samom suđenju prevodilac nam je uzalud išao na ruku, priča Bero. Kad je saopštena presuda „Gojko Kruška – smrt vješanjem”., Gojko je ostao miran i dostojanstven. Sjećam se da su nam se pogledi susreli, kako mu je jedna vena na čelu vidljivo pulsirala. Zatražio mi je cigaretu. Ja sam rekao da je to što imam – obična prašina. Na to je ustao predsjednik njemačkog ratnog suda – Gajsinger i ponudio mu cigaretu. Gojko je dostojanstveno odbio. Inače, Gojko je imao brata Jovana – Joca – takođe partizana i sestre – Olgu, Bosu i Bebu koje su ga neobično voljele. Danas me na njega svojom pojavom najviše podsjeća Bebin sin – Vasilije – Vanja Jovetić, priča Bero Vulićević.
Strašno mi je žao što nijesmo ispunili jedan veliki dug prema Gojku, iskren je on. Što nijesmo objavili njegove stihove na koje je bio ponosan, ali i duge njegove radove. Nažalost, oni su poslije suđenja bili sklonjeni ispod tigala jedne kuće, ali su brzo uništeni…
Pričao nam je Bero, dugo i sa sjetom, o ovoj kratkoj ali svijetloj mladosti, o energičnim i odvažnim akcijama koje su zajedno vodili, o skojevskom i legalnom radu, o Gojku kao obavještajcu – i aktivnostima koje je razvijao u četničkoj omladinskoj organizaciji na Cetinju. Ali i o kvislinzima kojima su gestapovci – odavali priznanje što su uhvatili hrabre patizanske ilegalce. U „Crnogorskom vjesniku” je bilo objavljeno saopštenje da je feldkomandant gospodin Kajper” u znak priznanja izvolio im dodijeliti naročite nagrade i specijalni dodatak u životnim namirnicama”.
Trebalo je da sastavimo precizan izvještaj o stanju na Cetinju, sjeća se on hapšenja ali agenti su nas iznenadili, iako je Gojkova sestra držala stražu. Bili smo se dogovorili da direktive i izvještaje uništimo, ali su nas preduhitrili. Kasnije u zatvoru su nas krvnički tukli i tukli. Do besvijesti. Gojko je uspio da nam kaže da će reći – da je skojevac. Tako je i bilo. Nikoga nije odao.
Ostali dio priče o smrti Gojka Kruške potpuno se slaže sa onim što nam je ispričao Bero Vulićević. A to je da je na zidu svoje ćelije ispisao poslednji datum svoje mladosti „Gojko Kruška, 13. 01. 1944. godine. Osuđen sam na smrt vješanjem. Presuda će se izvršiti danas u tri poslije podne”. Da je u tome istome času na tome istome zidu još jedan čovjek ispisivao zapis o svom posljednjem danu i to na albanskom: „Na bijelom hljebu 13.1. 1944. godine Musa Buta Hodžić. Da su zajedno – otišli u smrt.
Da je Gojkova pjesma sa vješala nagovijestila – nove pobjede…

Da se ne zaboravi

Nedjeljko-Bero Vulićević se ovih dana intenzivno bavi-pisanjem…
Ne radi publikovanja, kaže. Već da svojim potomcima ostavim zapis o svom životu, od cetinjskih dana i suđenja, pa preko zatvora u blizini Beča, do mog konačnog oslobođenja od strane Rusa-9. maja 1945-na Dan pobjede. Posebno poglavlje posvetiću naravno Gojku Kruški-našem poznanstvu, druženju, radu u ilegali, pjesmi sa kojom je otišao u smrt, ali i njegovim dobrim roditeljima i dostojanstvenim ljudima, kakvi su bili Marko i Milica…

Sestrina bundica

Tri dana i tri noći Gojkovo tijelo je visilo o grani velikog brijesta. Za to vrijeme je Kajper svoje sluge obasipao pohvalama i nagradama, dok je Milica bespomoćno gledala promrzlo sinovljevo tijelo, koje se njihalo na vjetru. Nije se smjela ni mrtvom sinu približiti od stražara sa bajonetom na pušci.
Treći dan naveče pozvaše Milicu u policiju, želeći i na taj način da je još jednom posjete na sinovljevo mučilište. Potom joj saopštiše odluku da će u toku noći Gojkovo tijelo biti skinuto s vješala. O sahrani se mora sama pobrinuti u toku noći.
Milica se sa devetogodišnjom kćerčicom našla ispod vješala kad je spavao čitav grad. Dželat nemilosrdno presječe konopac u kome je Gojko visio. Sleđeno tijelo se našlo pred majčinim nogama.
Devetogodišnja Beba je taj trenutak strave i užasa na svoj način doživjela. Gojkovo unakaženo i deformisano tijelo na mjesečni je dobilo neki čudesan izgled. Oči su mu sijale kao da je živ, što je djevojčica prihvatila kao stvarnost. Ničice pade pored brata, priljubi obraščiće uz njegovo ledeno lice i kroz suze prošaputa: ”Mama, bracu je hladno!”
Hitro skide svoju bundicu i njome umota bratovljevu glavu. Majka se za trenutak zbuni, a zatim kćeri reče da obuče bundicu. Uzaludne su bile majčine riječi da Gojku od ove noći više neće biti hladno. Beba je cvokotala od zime, ali bundicu nije htjela nipošto podići sa bratove glave.
Tako majka i sestra sahraniše Gojka po noći, a umjesto mrtvačkog sanduka bila je sestrina bundica. (”Pobjeda” od 13. januara 1977.)

Iz Gojkove bilježnice

O Gojkovoj junačkoj smrti dosad su pisali mnogi crnogorski književnici, novinari, pjesnici, naučni radnici…
Njegov drug i saborac Neđeljko – Bero Vulićević nam je otkrio i jednu Gojkovu tajnu – da je pisao pjesme, čitao svjetske pisce, filozofe, ekonomiste. Interesovala ga je čak i muzika. Tragom ovih sjećanja došli smo do lista ”Zavičaj” iz februara 1972. godine u kojem poznati istoričar, Zoran Lakić, piše da u Istorijskom institutu u Titogradu, postoji debela fascikla (broj AR 4-7) sa preko stotinu strana zapisa ispisanih rukom Gojka Kruške, nezavršenog gimnazijalca sa Cetinja. O svemu što je čitao, pravio je bilješke, piše Lakić. Bilježio je i neke svoje misli. Recimo:
”Ne može čovjek da spava u postelju careva, a da se od njih ne zarazi bezumljem. Rat koji dugo traje razara vojsku i čeliči narod”. ”Radom treba da upravljaju oni koji rade”. Ovo je moja garancija – rat će se završiti na proljeće 1944. najdalje do početka ljeta 1944. godine”. ”Na terasi dvorca u Šembrunu u blizini Beča uhvaćen je 23. oktobra 1809. godine, za vrijeme parade francuske vojske, jedan mladić, skoro dječko, osamnaestogodišnji Fridrih Štaps, sin protestantskog pastora u Hamburgu. On je htio nožem da ubije Napoleona, kao što je odmah priznao na saslušanju. Štaps je umro kao junak. Kad su ga izveli na strijeljanje on je uzviknuo – “Živjela sloboda”.
I pao mrtav….

***
I Gojko je s pjesmom otišao u smrt….

J. Stamatović

Pobjeda, nedjelja, 19. septembar 2004. godine

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


2 × four =