Hemingvej i Crnogorci – Ivan Matović

Junak sa Pijave

Potomak dobrostojeće, bar tri vijeka stare, porodice iz Ouk Parka, sa oboda Čikaga, država Ilinois. Evo izabranika tri potonje generacije: djed oficir slavnog generala Julisiza Granta, uspješni komandant odreda gerilaca u Građanskom ratu (1861-1865), a zatim traper za pjesmu; otac, dr Klarenz Edmondz, ustrajno liječio crvenokošce, satjerane u rezervate u nedođiji; unuk Ernest, rođen 1899, od malih nogu pajtos „zavisnika” od lova i ribolova, lutanja planinama, plovljenja i ronjenja u vodama zavičajnog Mičigena, ostajući sa autentičnom Amerikom zauvijek „na ti”, u dosluhu sa prirodom, ljudima, sudbinom.
Školu je počeo, pa – ne ljubeći knjigu – rano zabatalio, družeći se sa ocem, koji ga je vaspitavao „muški, u nepuritanskom duhu”. Lov i ribolov bilo je „ono pravo” za „momče radoznalo, slobodno i divljačno”. Napustivši imućni dom, u 15. godini je krenuo u potragu za „prvom šakom dolara”. Ređalo se: vodonoša kod drvosječa, sezonski poljoprivredni radnik, fudbaler, gnjurac i sparing-partner bokserima u klubovima rodnog Čikaga i „obližnjeg” Pitsburga, a uoči „ere ratova” radio je i kao regionalni dopisnik prestižnog „Kanzas Siti Stara” gdje je – šegrtujući u novinarstvu – pisao i o Crnogorcima, Grcima i Srbima, naročito kada bi prikupljali pomoć otadžbini zahvaćenoj ratom, odlazili u dobrovoljce oslobodilačkih ratova, dočekivali emisare zavičaja, okupljali se u pravoslavnim bogomoljama u Geri i Libertvilu…
Nemirna duha i sklon avanturama, još muževan i radoznao, uspio je da se, iako nepunoljetan i falična vida, „prošvercuje” na evropsko ratište, dojezdivši za volanom vozila Crvenog krsta. I javio se, onako nadobudan, u štab generala Džona Peršinga, ali se i duboko razočarao: nijesu htjeli da ga prime pod svoju ratnu zastavu ni američki ni engleski generali. Tako se u sili od preko četiri miliona savezničkih vojnika u Evropi ne nađe mjesta za tog mladog Amera. Time bi se i avantura završila da ne bi Italijana koji su, juna 1918, u okviru formacije od 56 savezničkih divizija, upravo „na bajonet”, sa Pijave, dočekivali 47 austrougarskih divizija, pa skršivši im udarnu moć, krenuli u nezadrživ protivnapad ka Soči. Primili su ga raširenih ruku, pa je u devet ljetnjih dana, iz prvog borbenog reda, učestvovao u krvavom rvanju u kome je ćesarska vojska, pod komandom dvojice feldmaršala, Svetozara fon Borojevića i Konrada fon Hecendorfa, do nogu potučena. Tako je dug za 700.000 Italijana poginulih, ranjenih i nestalih u lanjskom nizu bitaka od Soče do Pijave – vraćen punom mjerom! Još maloljetni i veoma hrabri ratnik, Ernest Hemingvej je toliko teško ranjen da mu je iz rana doslovno od peta do tjemena izvađeno više od 200 parčadi metala. Za osvjedočenu hrabrost dobio je najviše italijansko ratno odlikovanje.
U bolnicama i poslije prezdravljenja razgovarao je sa pripadnicima pobjedničke i gubitničke strane, duboko svjestan da su svi izgubili. Sve je pomno bilježio, da bi u nekoj budućoj knjizi čitaocu dočarao „svu bezumnost i tragiku ljudskog klanja zvanu rat”, sazdanu od „anarhije lišene ljepote i dostojanstva”. Opusu priča, pripovjedaka i pjesama, kojih će u narednoj deceniji objaviti tušta i tma, dopisaće i romane „Sunce se ponovo rađa” (1926) i „Zbogom oružje” (1929).
Taman se bio skrasio u rodnom Čikagu i dao se na šegrtovanje za spisatelja, kad stiže glas da Anadolijom grmi rat između Grka i Turaka. Pohitao je onamo. Grci su, sa blagoslovom Saveznika, zaposjeli Izmir, pa dva korpusa usmjerili ka Angori (Ankara). Ali su ugoženi Turci, nošeni probuđenom nacionalnom sviješću i okupljeni pod zastavom nove vojske i oko vojskovođe Mistafe Kemala Ataturka, pružali grčevit otpor, prelazeći, ojačani, u protivnapade. O krvoproliću i varljivoj ratnoj sreći Hemingvej je nadahnuto pisao za listove zapadnog svijeta, naročito o dramatičnom toku i tragičnom ishodu rješavajućih bitaka u predjelu Inenija i na rijeci Sakarji. Pretrpivši gubitke od 75.000 vojnika, Grci su, pod udarima revolucionarne vojske, morali nazad, u područje Egeja, gdje im je i danas dom. A Ataturk je dobio čin maršala.
Opisujući spoljašnji lik Hemingveja, Pjer Broden 1945. piše:
„Ernest Hemingvej nimalo ne liči na uobičajenu predstavu koju čovjek ima o književniku, niti na predstavu koju prosječan Francuz ima o Amerikancu… Svojim širokim ramenima, gustim brkovima, gipkim hodom borca i snažnim rukama izazivao je kod prestoničkih novinara prije sliku kondotijera iz petnaestog vijeka, nego homo amerikanusa modernog vremena. Imao je, kao naši južnjaci i uopšte kao predstavnici svih mediteranskih naroda, često osmijeh na licu, razumijevanja za dobru kapljicu, sirov i slikovit jezik, nastupe iznenadnih eksplozija i smisla za lutanje. Na ženama je zadržavao pogled više latinski nego anglosaksonski. Davao je istovremeno utisak snage i blagosti, sirovosti i utančanosti. Ali to mu nije smetalo da izgleda Amerikanac po svom smislu za humor i po svojoj bučnoj mladosti. Takav je bio i takav je još uvijek spoljašnji izgled čovjeka”.
Smoren od ratova, desetak godina je krstario Zapadom, od Floride do šampanje, objavljujući knjige i predajući se ljubavima iz mladosti: planinarenju, ribolovu i sportovima, važeći za poklonika kafanskog života i, još više, zaljubljenika u borbe bikova i konjske trke, sve do čudesnog lova u zelenim brdima Afrike. Hedonist iz prve vrste, priznaće – u češćim razgovorima sa Crnogorcima tokom rvanja sa Frankovim „magarećim generalima” – da je tada, grabeći od života, kao pripadnik „izgubljene generacije” vjerovao da je eri ratova u Evropi odzvonilo i time oružju, konačno, rečeno zbogom. A ono ga Španija, 18. jula 1936, grubo demantova…

Juriš „magarećih generala”

Od petorice Crnogoraca, prvih Hemingvejevih sagovornika sa barikada Madrida, Milun Božović i Aleksandar Joksimović zauvijek ućutali

U Madrid je stigao posljednjih dana oktobra, kada i prva ruska vojna pomoć: pukovi tenkova, divizioni topova, eskadrile „čatosa” i „moskosa”. Sve je to iz pokreta stupalo u bitku za odbranu grada, među čijim je prvoborcima bilo i oko 250 dobrovoljaca slobode svrstanih u tri balkanske čete. Sticajem ratnih okolnosti, Balkanci će biti i prvi Hemingvejevi sagovornici „za novine”, a među njima i pet Crnogoraca.
Prva ofanziva na prestonicu počela je 6. oktobra, da bi 6. novembra prerasla u odlučujući juriš regimenti pučista i eskadrona Marokanaca, podržanih od djelova Musolinijevog ekspedicionog korpusa i Hitlerove vazduhoplovne legije „Kondor”. Izložena takvoj opasnosti, vlada socijaliste Larga Kabaljera je, onemogućena da djeluje, morala da, navrat-nanos, napusti opkoljenu prestonicu, što je, po navodima u romanu „Za kim zvono zvoni” (1940), obavljeno u tolikoj panici da su za Vladino „organizovano odstupanje” rekvirirana i doslovno sva vojna vozila, čak i ono komandanta odbrane Madrida, starog generala Hoze Mijahe (59), koji će potom, u inspekciju trupa odbrane i usaglašavanje sadejstva, u najdramatičnijim okolnostima po sudbinu grada, stizati na biciklu, dok je duša odbrane, La Pasionarija, isključivo „tabanala”.
Hemingvej je izvještavao svijet o tome kako je Madrid, do posljednjeg žitelja, danonoćno na grudobranima, ili radi za front, za odbranu i pobjedu, videći u tome reprizu dramatične i herojske 1808, kada je slobodarski Madrid listom ustao protiv Napoleonove soldateske, plativši svoje slobodoljublje krvavom cijenom, koju je doživljavao sa Gojinih slika u „Pradi”, u „Gonkuru”, u „Gugenhajmu”.
Šestog novembra su pučistički generali i njihova sabraća u izdaji naroda, krenuli u odlučujući juriš, zavjetujući se sa stranica novina da će sjutradan, na praznik Lenjinovog oktobra, pobjednosno umarširati u prestonicu. General Emilio Mola je izjavio da napada sa četiri kolone (85.000) vojnika, dok mu peta sadejstvuje iz grada, čime je „kumovao” pojmu otvorene izdaje. General Francisko Franko Bahamonde je izjavio da „samo ludi ljudi mogu vjerovati u odbranu u uslovima kada su sa okolnih položaja topovi upereni u svaki objekat u gradu”, obećavajući da će on već sjutradan glavnim bulevarom projahati na bijelcu. Kreću i ostali, kako ih Hemingvej posprdno naziva „magareći generali”. Napadač na pojedinim pravcima prodire do srca grada, gdje ga je dočekivala posljednja odbrana. U narednih nekoliko dana propaganda Zapada, naročito fašistička, više puta je podmetala izvještaje da je Madrid pao, što su demantovali branioci, kao i Hemingvej i njegovi drugovi po peru.
Sadržajem svojih prvih izvještaja stekao je neograničeno povjerenje: kod Rusa, jer je poštovao njihove preporuke o embargu na vijesti o djelovanju njihovih savjetnika i instruktora, kao i angažovanju jedinica; kod vojnih vlasti Republike, jer im je svaka objavljena vijest bila dobrodošla. Dakle, nikakve cenzure u izboru objekata za obilazak, tema i sagovornika, sadržaja i poruka priloga. Istina, jedan od trojice najmoćnijih Rusa u Španiji, urednik „Pravde” i „lična Staljinova veza”, otvorio mu je perspektivu. „Biće tako, Ameru, dok ne prospeš sirće!”
Sa La Pasionarijom, sa Mijahom i drugim generalima i, obaveznim, „djeverima” ruskim savjetnicima, obilazio je položaje, razgovarao sa ljudima, pisao o njima, o odbrani, o odjecima zavjeta „No pasaran!” (Neće proći).

Stigao je – sudeći po objavljenim tekstovima – do petorice Crnogoraca. Miluna Božovića, komandira Balkanske čete koja je bila posljednja odbrana Francuskog mosta, u srcu grada; Đura Vujovića, komandanta grupe odreda „dinamiterosa” i njegovog pomoćnika Ivana Popovića, koji su, po odluci Komiteta za odbranu Madrida, probijali tunele ispod Univerzitetskog grada i dizali u vazduh kuće iz kojih su zli Marokanci, iz plamenobacača, uništavali živu silu branilaca; Aleksandra Joksimovića, komandira udarnog voda na odsjeku odbrane Kasa del Kampo; Luku Vujačića, komesara još jedne od balkanskih četa.
Svaki od njih je, ratnički suzdržano, ispričao svoju priču, objavljenu u štampi Amerike i Kanade, svaki se zakleo „No pasaran!” i održao riječ, ali je ta crnogorska upornost pred jurišima Marokanaca, naročito konjanika, pod kišom bombi i granata – plaćana životima, u našem slučaju Božovića i Joksimovića. Prvi je sahranjen u podnožju Kapije Sunca, a drugome je jedna granata iskopala raku, a druga ga pokrila zemljom, dok će Popoviću 1938. glave doći svemoćni NKVD, da bi se ubrzo utvrdilo da je nevin likvidiran.
U dvije kritične sedmice novembra više puta je – naročito kada bi marokanske trupe doprle do mostova koji su nosili imena Toleda i Segovije i prešle rijeku Mansanares – izgledalo da je prestonici, i pored sve odlučnosti branilaca, zapečaćena sudbina. U jednom trenutku se u Komitetu za odbranu grada čuo čak i predlog da se prestonica – usred izgubljene teritorije i bez izgleda na odbranu – napusti.
Odjednom su odbrani Madrida, kada joj je bilo najteže, priskočile još dvije brigade dobrovoljaca slobode, gromko pjevajući ulicama „Internacionalu” i „Marseljezu”. Dušmanin je – javljao je Hemingvej – „tučen i odbačen.” Prestonica će za fašiste ostati neosvojiva sve do 10. marta 1939.

„Krađa” mitraljeza

~Ideju o nelegalnoj nabavci moćnih „maksima” za bataljon „Vašington”, poteklu iz „crnogorske kuhinje”, moćni brat Rus uspješno ostvario

Bezmalo 800 dobrovoljaca slobode na ratište je, krajem 1936, stiglo iz Amerike. Ljudstvo se u Bazi Albasete okupilo, organizovalo u bataljon i niže jedinice, položilo zakletvu i, kako-tako, naoružalo, te se, danonoćno, u ataru sela Madrigeras na visoravni Kastilje, obučavalo za rat. Pa se i to uspješno obavilo i trebalo je još bataljonu, drugom po redu američkom, dati ime i – na front na Harami, u sastav 15. internacionalne brigade, gdje je već krvario bataljon „Linkoln”. To „krštenje” bataljona bilo je neotuđivo pravo dobrovoljačke vojske – da odabere ličnost čije će ime ispisati na zastavi pod kojom će vojevati protiv fašizma. E, tu je zapelo…
Desilo se da su se borci oštro podijelili oko „isfiltrirana” tri imena: prvaka proletarijata i vječitog sužnja američkih zatvora Toma Munija; vrhovnog komandanta vojske Sjevera u ratu za nezavisnost i prvog predsjednika SAD, Džordža Vašingtona; francuskog generala Žilbera Lafajeta, komandanta dobrovoljaca u tom ratu. Komandant Mirko Marković, daroviti podgorički i moskovski đak, sinovac slavnog doktora Vukašina, Lenjinovog saborca i ličnog prijatelja, profesor ekonomije u Moskvi ovdje pristigao sa političkog rada u Americi i Kanadi, poznat kao vjernik principa demokratskog centralizma – nije htio da „presijeca”, na šta je imao pravo. Pa je o iskrslom „problemu”, pogotovo što je razlika u broju glasova bila mala, preko „bojnog štaba” u Velaskezovoj 63 u Madridu, informisao znanca iz Kominterne „druga Gala” – Luiđi Longa, komesara Interbrigada. A on je, smatrajući to pitanje, kao i komandant, bitnim za bataljon dobrovoljaca, još sastavljen od Amerikanaca, potegao za Madrigeras. Sa ruskim vojnim savjetnikom pukovnikom Rableom i dvojicom u španiji uticajnih Amera – novinarom Hemingvejem i komesarom bataljona „Linkoln” Stivom Nelsonom, pripadnikom druge generacije iseljeničke porodice Mesaroš iz Bačke i industrijskim radnikom iz Pensilvanije.
Na predlog druga Gala, sastanak je, kako je vojnički red, vodio komandant Marković, nastojeći da, u žestokoj raspravi na engleskom, održi demokratski „duh ljudskog razgovora”. Najgrlatija su bila dva Crnogorca: Milo Damjanović, rukovodilac obavještajne službe bataljona, i Miloš Medenica, komandir prištapskog voda. Lako se zapažalo: da je bilo po njihovom, a i Rableovom – pobijedio bi vođa proletera Muni, za šta je, u sebi, bio i komandant, ali je izbjegavao „tvrdo izjašnjavanje” kako ne bi uticao na opredjeljenje potčinjenih. Visoki, plavi i rječiti Hemingvej, „na američki iskvarenom engleskom”, objašnjavao je ko je ko od trojice kandidovanih, otvoreno navijajući za Vašingtona. Došlo je i do „varničenja” između njega i Damjanovića. I stiglo dotle da je novinar nazvao obavještajca „komunistom i Kominterninim glasnogovornikom”, na što je dobio odgovor da on, Damjanović, jeste komunista, i to zakleti, i jeste vojnik Kominterne, ali je i to, ma šta o njemu mislio novinar, mnogo bolje nego biti „u službi trulog i bezdušnog kapitala”. Komandant bataljona i komesar Interbrigada smirivali su, koliko se moglo, situaciju. Onda je „crnogorska ćelija”, shvativši da klasni im saborac Muni neće proći, počela otvoreno da navija za kompromisno rješenje – generala Lafajeta, čovjeka koji je dobrovoljno stigao iz Pariza u Ameriku i uključio se u rat za njenu nezavisnost od Britanije, kao što su i oni došli iz Amerike da pomognu Španiji protiv fašizma, pa „eto pune simbolike”. Nije ni to prošlo, pa je Medenica, ljutito, komentarisao kako bi se „glas pravde” i u Crnoj Gori, „otadžbini svojeglavih ljudi, uvažio”. Nemajući više kud, Damjanović je rekao da on Vašingtona prihvata i poštuje, ali i svom „sparing-partneru” u „boksovanju” riječima „priprijetio”: „Srešćemo se mi još, druže publicisto, i zboriti tako žestoko da će letjeti perje!” Uzvratio mu je: „A zašto bismo taj razgovor, Crnogorče, odlagali?!”
U nešto opuštenijoj atmosferi poslije bučnog sastanka, Damjanović je Hemingveja, nakon skromnog ručka i čašice žestokog pića, uzeo pod ruku i „odvukao” ga u mitraljesku četu, gdje mu je komandir Valter Garland, mladi crnac iz Njujorka, pokazao „krš od mitraljeza”, znajući da taj nišandžija pamti sa frontova u Italiji i Anadoliji šta to oruđe znači za jedinicu – ako je ispravno.
O mitraljezima je sa pukovnikom Rableom, na ruskom, razgovarao i komandant Marković, ukazujući Rusu da ta oruđa ovdje dobijena „ne vrijede pišljivog boba”, te bi dobro bilo da se koje iskamči iz postojećih zaliha. Mudri Piper je, kobajagi u šali, podsjetio pukovnika kako „majka Rusija nikada nije ostavila na cjedilu Crnu Goru”, na što je oprezni „Moskov” odgovorio da se ovdje, ipak, radi da se „Amerika ne ostavlja na cjedilu”, no i obećao: „Posmatrju što možno zdjelat”. Ispašće „možno”…
Zamisao o „domunđavanju” oko mitraljeza, krenula iz „crnogorske kuhinje”, dobro se završila: na dan pokreta bataljona ka frontu na Harami, zarad ojačanja ugrožene odbrane Madrida – jednim kamionetom je, po mraku, banuo pukovnik Rable. I u džakovima dovezao iz skladišta osam novih mitraljeza. Bili su marke „maksim”. Dakle, ruski. Sa tom „operacijom”, zbog koje se u ratu i glava mogla izgubiti, Rable i Hemingvej su, da bi preduprijedili očekivane posljedice, upoznali „koga treba”, sve do generala Mijahe, pa je bio jak „tim” koji je činio sve da se, ubrzo otkrivena, afera stiša.
Komandant „američkih đavola” izgutao je vatru od predstavnika Kominterne u Španiji, nesavitljivog Andre Martija, potpuno neupućenog u ujdurmu, koji je optužio Markovića da je „lično ukrao iz skladišta nekoliko mitraljeza”, pa mu je prijetio prijekim sudom. Ćutali su i činili svoje svi upućeni, naročito Rable i Hemingvej u Madridu, a naš Piper trpio u rovu, ali je „slučaju” ubrzo „umrla majka”. No, najvažnije je bilo da se „Vašington” sjajno držao na Harami, ojačan moćnom četom „maksima”.

Koškanje na Harami

~ Razgovor u rovu, na 60 metara od Marokanaca, počeo „ćoškasto”, pa protekao u

U jeku bitke na Harami, u kojoj je u 22 februarska dana 1937. odsudno branjen drum Madrid-Valensija, od strategijskog značaja za odbranu prestonice, u štab bataljona „Vašington”, na težištu odbrane, banuo je Hemingvej. Sam. Istina, u posljednji čas ga je, ceduljicom, najavio komandant 15. brigade Vladimir Ćopić, naređujući da mu se „omogući da vidi sve što hoće i čuje sve što želi”, s tim da ga „svakako treba sačuvatiĆ. Komandant Mirko Marković, odgovoran za „sve živo i mrtvo na položaju bataljona”, zebao je od pomisli na to kako će, na krajnje ugroženom položaju, izaći na kraj sa radoznalim i svojeglavim novinarom. Ipak, ponadao se da će se ta „inspekcijaĆ završiti za dana, a onda će neobičnog gosta, sa pratnjom, poslati u selo Morata de Tahunja, gdje se, za ratne prilike, moglo udobno konačiti…
Razgovor u rovu počeo je nekako „ćoškasto”, u koškanju započetom još u Madrigerasu. Poslije čvrstog rukovanja, rekao je komandantu da je – po „abrovima” iz pričaonice u Velaskezovoj i po onom prisnom komandantovom razgovoru, na ruskom, sa pukovnikom Robleom u Madrigerasu – pomislio da je Rus, a „Kominternin kadar sigurno jeste”. Domaćin mu je odgovorio da je Crnogorac „glavom i bradom” i vojnik Kominterne srcem i dušom, a to što je u Madridu čuo kako „američkim momcima komanduje neki Rus, dio je reakcionarne propagande o tome kako, navodno, Rusi komanduju španskom republikanskom vojskom i internacionalnim brigadama, „kojoj (propagandi), eto, ni zlatno pero svjetskog novinarstva, glasoviti Ernest Hemingvej, nije odolio!”
Gostu su te riječi o zlatnom peru, očigledno, godile, što je i on, uostalom, o sebi mislio, pa je dodao kako su svi Rusi koje je upoznao dobri vojnici, što je čuo na Pijavi i u Anadoliji, a sam, iz vlastitog iskustva, zna „što za jedinicu znači imati dobrog vojnog komandanta”, i dodao tome, bez uvijanja, kako jeste internacionalista, ali su mu „nekako ovi američki momci, ovi mladi đavoli iz Njujorka, Pensilvanije, Ilinoisa najbliži”, pa bi volio da imaju dobrog komandanta „kako bi ih se što više vratilo svom domu.” Na to se prisutnom poručniku Milu Damjanoviću, komandiru Izviđačkog voda bataljona, inače rodom Baraninu sa dužim imigrantskim stažom u Americi, otelo: „E, imaju dobrog komandanta, tvrda ti je vjera!”
Taj plahoviti momak, koji, po Markoviću, „zaista nije bolovao od kulta ličnosti”, dodao je kako su Crnogorci, rusofili „sa dna kace”, vjeruju da su Rusi „čudo od komandanata”, najveće „pod kapom nebeskom”, ali su i crnogorske vojskovođe uz njih, i to barabar, pa to što je čuo od druga Hemingveja shvata ne samo kao omalovažavanje komandanta američkog bataljona „Vašington”, nego i kao „atak na cijelo crnogorsko čojstvo i junaštvo”. Pa nastavio – kako je Marković zabilježio u memoarskom štivu „Odabrani put”: „A znate li vi, druže Hemingvej, da su Crnogorci…” – potekle su Damjanovićeve tirade (odlično je govorio engleski), tako da su se čuli nazivi Carev Laz, Vučji do, pet stotina godina, turske horde – sve na dušak i prilično žučno.”
Dok je slušao Milove „tirade”, gost se prisjećao susreta sa Crnogorcima od vremena kada je bio dopisnik „Kanzas Siti Stara” do borbi usred Madrida. Priznaje: sve su to za njega, jednostavno, Balkanci, o kojima ima vrlo površna znanja.
Uz upadice prisutnih drugova i u nešto opuštenijoj atmosferi, novinar je nastavio: „Poslije ovoga što mi rekoste mijenjam svoje mišljenje o Crnogorcima, jer vidim da ste osoben i stari, odista hrabar balkanski narod, koji svakako umije dobro da se tuče. A umjeti tući se, to je sada, ovdje na Harami i u čitavoj Španiji, najvažnije.”
Onda je „zatražio dozvolu” od „dugačkog Crnogorca” (Damjanović je, odista, bio skoro dva metra visok i nogat za priču) da može još ponešto pitati. Ovaj je, smješkajući se, rekao da, što se njega tiče, može pitati i pisati što mu je drago, jer je , kao jabanac, došao u goste „dijelu slavne avangarde svjetskog antifašizma”, koja, „gledano sa čisto marksisitičkog stanovišta, na Harami polaže veliku školu markisističke nauke”. Izazvan takvim pledoajeom, je uzvratio Damjanoviću, kako je siguran da je „prije polaska u Španiju radio u nekom agitpropu”, na šta mu je Baranin odgovorio: „E, tu ste se, publicisto, grdno prevarili – prao sam tanjire u njujorškom restoranu u koji ste i vi – jemac mi je ovaj kamarad (pokazao je na Miloša Medenicu) – bar dvaput, na Menhetnu, navratili i u gostionici njegovog oca tamanili prebranac sa suvim rebarcima.”
Prozvani jemac to potvrdi, dodajući tom meniju i „pitu bundevaru”, pa prinoseći bocu konjaka, progunđa: „Nije vaš ‘apsint’, ali može proći u rovovskim uslovima”.
Dugački nastavi kako mu kum, od Popovića, radi kao livac upravo u Čikagu i ide na liturgiju u pravoslavne crkve u Geri i Libertvilu, gdje se Crnogorci okupljaju oko skulpture Luke Filipova, heroja Vučedolske bitke iz 1876, o kojoj u obaveznoj lektiri za američke đake nema ni slova, a je Nikola Tesla davno preveo na engleski i objavio u Njujorku istoimenu poemu našeg pjesničkog barda Zmaja. Na to se gostu ote: „O, svijete, mali li si, a mi jedan o drugom pojma nemamo. Pa mi smo bliski!” „Bliski, bliski, ovdje i kao dobrovoljci slobode, braća po idejama i oružju” – rezonuje Baranin. „Da, Dugački, posmatrajući stvar sa čisto marksističkog stanovišta”.
Svi su se smijali, a pio samo Hemingvej, jer su „đavoli” poštovali riječ da sebi, dok traje rat, uskrate i kap alkohola, koga su, kao porok, zvali „đavolja sisa”.

Marksista u rovu

Gost je poželio da konači sa „američkim đavolima”, na položaju. U domaćina pogovora nije bilo. Dobio je večeru „sa kazana”, bogme i neki čorbuljak, pa se tražila kašika viška. Problem je očas riješen: gost je to „oruđe” izvadio iz džepa. I objasnio: „Vojnik bez kašike je, maltene, kao i bez puške”. Ako ništa drugo, to je, veli, naučio u prošlom ratu. „Na Pijavi!” dočekao ga je poručnik Damjanović, i dodao kako se zna da je bio „junak ka` pojedan”, za šta je dobio italijanski orden za hrabrost, a u Crnoj Gori bi Medalju Obilića. Drago gostu što se ono s Pijave zna, ali moli da mu se objasni: ko je Obilić. Objašnjava mu poručnik, proširujući „listu najslavnijih” imenima careva Dušana i Lazara, pa pjesnika Njegoša i kralja Nikole – cara junaka, Crnogoraca.
Sagovornik sad ne zna da li je Crna Gora carevina ili kraljevina, a Milo mu objašnjava: nezavisna evrpopska država od 1778, sada jedna od jugoslovenskih zemalja. Sa SAD je imala diplomatske odnose prije gotovo šest decenija (1881), sa političkim, ekonomskim i kulturnim odnosima u stalnom usponu, bogato darujući Novi Svijet „vrijednim rukama i ljudskovinom”, Ameriku od njenog Građanskog rata. „Evo nas desetak i u “Vašingtonu”, po toliko u “Linkolnu” i Kanadskom bataljonu”. E, takvom narodu onda priliči carevina, još ako većina njenih podanika zna tako nacionalnu istoriju – cijeni gost. Na to dobi odgovor da mnogi znaju bolje – Crnogorac je bistar i radoznao, još ponosit i hrabar, zna istoriju i čuva tradiciju, pamti i junake i rđe od ljudi, pa ih „turi” u pjesmu. „Da si bar ti njen car, to je lijepa dužnost” – sa nešto cinizma će gost. „Neka, neka – ima za to boljih od mene”, prekrati Baranin.
Komandant je slušao njihovo nadgornjavanje, nastojeći da razgovor drži pod kontrolom. Bojeći se da poručnik u toj „svađi” ne pretjera, izmisli mu zadatak u nekoj od četa. Uto Grk donese kašiku, što Milu bi povod da kaže kako je „vojniku kašika neophodna taman koliko i puška”, uostalom „kad se borac kašikom nakusa i puška mu je lakša, a i ubojita ali se za književnika i novinara mora imati rezerva”. Hemingvejev komentar, ili dopuna: „U Španiji je, ako stvar posmatramo sa čisto marksističkog gledišta, i pisac vojnik, zar ne?” „Bogme, jadan ne bio, ti to sa marksizmom nijesi razumio pa se sprdali, ali ovdje vrijediš više od čete vojnika, pa neka ti je i to Bogom prosto. I da si nam dobrodošao i stanje sagledaj dijalektičkom metodom, pa što god napišeš, ako je istina – biće lijepo za obraz i tebi i nama”.
Baranin krenu sa dva pratioca. Kud prođe rovom hvali se komandirima ko im je gost, pa u štab učestaše dolasci starješina sa položaja: kao, navratili po nekoj potrebi, a u stvari hoće da vide druga Hemingveja, svoga Jenkija. Ovaj se pobojao da će se „tim poslovima” u štabu naći cio bataljon, te je predložio da on krene za Milom. Osjećajući se odgovornim za njegovu bezbjednost, pred njim je zakoračio komandant, bojeći se njegove radoznalosti u rovovima, još „ovlašćenog” da „sve vidi, čuje i okusi”. Grabeći ispred njih, Milo je obavještavao borce da im dolazi Hemingvej. Na jednom prelomu saobraćajnice ih je sačekao i opomenuo da su odatle Marokanci najbliži, na 60 m, pa opominje gosta da se sagne, dajući mu svoj šljem. Ovaj je, ne ostavljajući na miru „dugačkog Crnogorca”, rekao da ne bi bilo štete i da pogine kao „predstavnik trulog, nenarodnog i surovog kapitalizma” koji „sisa krv radničke klase”, čija će mu ruka i suditi, dodajući, u šali „ako se posmatra sa čisto marksističkog stanovišta”. To sa sisanjem krvi lično je, veli Dugački, iskusio u vrijeme velike ekonomske krize i poslije nje, kada je, u potrazi za zaradom, „stigao i do Mičigena – pa ništa”. Ali će i toj nesreći doći kraj, jer se u Crnoj Gori uglas pjeva kako će „Amerika i Engleska biti zemlja proleterska”, a u tom „društvu krvopija” našlo se mjesta i za Kanadu. A pjeva se, veli, takođe „iz mozga” i: „Aj naprijed, Kominterna, Crna Gora ti je vjerna”.

Bojeći se da Milo, ponijet trenutkom, ne zapjeva uglas o proleterima i otkrije položaj, komandant ga je požurio saobraćajnicom. Uto se sa položaja jedne od četa, kad su borci čuli od Mila da je Hemingvej među njima, otelo trokratno i gromko „ura”. Falangisti, Marokanci, legionari, ili ko je već bio sa druge strane, uplašeni od pomisli da to interbrigadisti kreću na juriš – osuše iz svih oružja i oruđa, podržani od njemačke artiljerije.
Praštalo je na sve strane, pa je komandant Marković, odgovoran za život čuvenog pisca, bacio istog na dno saobraćajnice, opomenuvši ga, onako drskog i izazovnog, da mu ovo nije „plaza de toros” i borba sa bikovima, već surovo razbojište na kome se pogine „dok kažeš britva”. I nije – čuo je odgovor: ono je sport, i to najplemenitije vrste, a ovo „đubretarski posao, gdje heroji borci, oslobodioci i druga zvučna imena čiste nanos i svako đubre, da bi čovjek, taj prokleti dvonožac, živio slobodno!”
Pobaučke su se vratili k zemunici štaba, ispred koje je Medenica, na zaklonitom mjestu, prostro ćebe. Hemingvej se prihvatio flaše, uz koju je potekao još živahniji razgovor. Domaćinu je sadržaj pročitanog romana „Zbogom oružje”, sa opisom epizoda iz borbi na Pijavi i Kobaridu (Kaporetu), olakšao da nađu zajednički jezik, pa su od početka prešli „na ti”, „prekršteni” u Majka i Ernija. Opet se ovaj drugi zanimao za običaje, istoriju i život u Crnoj Gori, što je ispala poduža priča, pa je obećao da će, na preporuku pukovnika Rablea, posjetiti Oficirsku školu u Posorubiju, gdje se nalazi veći broj crnogorskih intelektualaca.
Gost je zaspao pored ispražnjene flaše, a u jutro „a zora bijela”, kada su frankisti, kao po (lošem) pravilu, kretali u demonstrativne napade – zalegao, onako krupan, za teški mitraljez „maksim”. Otvarajući vatru, posluzi i komandantu je ukazivao na „mrtve u glave”. Time se završi ta „vizita”.

Talična svilena pidžama

Reporter nije pušio, ali bi iz Madrida, povremeno, slao bataljonu sunarodnika koji sanduk cigareta. A u hotelu “Florida”, gdje je stanovao, ubrzo ga je, po pozivu, posjetio komandant “Vašingtona”. Pa se, poslije toliko vremena, okupao, obukao čist veš i dobio od domaćina na dar svilenu pidžamu, na koju, kako su “rovci” vjerovali, ni prokleta vaška neće, što je, iz vlastitog ratnog iskustva, tvrdio i darodavac. U njoj je komandant progrmio ostatak odbrambenih borbi na Harami i Brunetsku ofanzivu, a to je potrajalo bar dva mjeseca. Hemingvej je češće posjećivao bataljone “američkih đavola” i u jednoj i u drugoj operaciji, imajući o njima (operacijama) veoma kritičko mišljenje – od “glupih zamisli” do tragičnog ishoda, prije svega jer su borci, po njemu, badijavno ginuli, s tim što je Harama umrtvila snagu angažovanih jedinica Republike, a Bruneta je, angažujući nespremnu i neopremljenu vojsku, čak cijela tri korpusa, tačnije “cvijeće nove armije”, izložila crnoj pogibiji. Kritikovao je, istina samo u razgovoru, stratege te operacije, uglavnom generale školovane u Moskvi. Bitka na Gvadalahari (8-22. mart) je nešto drugo – razbijene su kompletne divizije “Litorio” i “Kopi” iz Musolinijevog elitnog korpusa, o čemu je Hemingvej sa ushićenjem i uvjerljivo obavijestio svijet.
Brunetska ofanziva, započeta 6. jula, tutnjala je, bez izgleda na uspješan ishod, kad je Komesarijatom u Velaskezovoj 63, posredstvom grupe američkih novinara, progrmjela “provjerena vijest” da je u borbi za Kanjadu, uz komesara 13. brigade Blagoja Parovića, poginuo i komandant bataljona “Vašington”. Hemingvej je požurio u oslobođenu Kanjadu, da sa svojim “đavolima” podijeli žalost za njihovim komandantom, kad onamo srećom – on živ i veseo zbog uspjeha. Izljubili su se “kao tetke” i mirko se našalio da nije ni mogao poginuti kada je na sebi imao “amajliju – svilenu pidžamu”, uz šta se poslužio crnogorskom izrekom da “nema smrti bez suđena dana”. Komentar je bio: “Kakva sudbina, Majk, te su priče trice i kučine; kroz hiljade slučajeva čovjek se, prosto ne nađe na putanji kuršuma ili granate i to je sve”!
Hrleći preko Gvadalahare, jedinice su se, trpeći velike gubitke, približavale dominantnim visovima Moskita. U tim borbama, Hemingvej je u stopu pratio i oba američka bataljona, pa bio svjedok pogibije desetina boraca i komandanta “Linkolna”. Tako su oba američka bataljona dobrano prorijeđena, naročito u oficirskom kadru, spojena. Za komandanta “novog” bataljona imenovna je Mirko Marković, a za komesara onaj Stiv Nelson, iliti Stevan Mesaroš, porijeklom naš “prečanin” rudar iz Pensilvanije.
Ofanzivu su pratili masovni sudari ratne tehnike na zemlji i u vazduhu, čak je bilo dana kada je u “nebeskim okršajima”, na prilazima Moskitu, angažovano i po 200 lovaca. Međutim, udarna snaga republikanske vojske od 58.000 vojnika, ojačane sa 128 oklopnih borbenih vozila, 20 baterija artiljerije i 150 aviona – brzo je kopnila, pa je ofanziva jenjavala. Osnovni razlozi za posustajanje onog najboljeg što je republikanska armija tada imala pod oružjem bili su: opredjeljenje za ofanzivu kaa za nju nijesu radile okolnosti na frontu, nepopunjavanje gubitaka, premor vojnika, neusklađeno sadjestvo po vremenu i objektima, itd. Sve je to, a naročito stravični gubici, izazivalo nezadovoljstvo nižih komandanata i komandira prema starješinama koje su ofanzivu, krajnje neuspješno, planirale i vodile. Duboko doživljavajući neuspjeh ofanzive, Hemingvej se srdio na generale, otuda u romanu “Kome zvono zvoni” toliko gnjeva na njihov račun, pri čemu je mogao stradati i (po koji) nedužni. Nije on na sebe preuzeo ulogu onog generala kome je lako suditi o izgubljenoj bici; ne, on je bio na licu mjesta i odatle, iz žarišta vatre žive, glasno i jasno kritikovao visoke komandante, pogotovu čelnog 15. brigade Vladimira Ćopića, koji je (po njemu) tako nekompetentno komandovao u borbi sa dva američka bataljona, da ga je u knjizi nazvao “vojnička budala”. Njima se i ovdje, kao i na Harami, dešavalo da ostanu bez rezervnih djelova, bez municije. I bilo je četa ostavljenih “u rezervi” da čekaju da preuzmu puške i municiju od izginulih i ranjenih, pa je ispadalo da “mrtvi naoružavaju bezmetkoviće”. Tako su to tragično stanje, u međusobnom razgovoru poslije zauzeća Kanjade, “krstili” Marković i Hemingvej, što će, istina svaki po svom literarnom postupku, zapisati. Nedvosmisleno.
Dan poslije zauzeća jakog pučističkog uporišta Kanjade, na samom početku Brunetske ofanzive, u kojoj su bataljoni “Linkoln” i “Vašington” imali zapaženu ulogu, list “Pitsburg Pres” je upadljivo mjesto posvetio američkim dobrovoljcima.
“Još juče to su bili studenti, učitelji, kopači uglja, šoferi, novinari. Oni nikada prije nijesu bili u vojsci. Nijesu prolazili vojne vježbe u Americi. Pa ipak, izvrsno su se snalazili u boju. Juče su jurišali s velikom smjelošću i heroizmom. Ni žeđ, ni vrućina, ni prljavština, ni zamor – ništa nije moglo da smanji njihovo odvažno nastupanje. Što znači američki vojnik!”
Pročitavši članak, komandant Marković je, ne spominjući autora Hemingveja, zapisao u svoj ratni dnevnik.
“Naravno, dopisniku buržoaskih novina potpuno je tuđa i neshvatljiva snaga ideje proleterskog internacionalizma pa se morao hvatati za njenu najbližu zabludu – o američkom vojniku”.

Oštrenje pera na tocilu

Da je jaka odbrana Kanjade, sa zapadnog prilaza Madridu, potučena – jeste. Do nogu. To je bio sam početak ofanzive, ali će se i tokom nje dešavati: na taktičkom planu se, tu i tamo, napreduje, ali na strategijskom posustaje. To su se (pro)ruski generali, uspješni đaci škole imperijalne armije, „uvježbavali” u planiranju i izvođenju ofanzivnih i odbrambenih operacija, frontova i bojeva, za španske prilike i nacionalnu ratnu vještinu, naročito na strategijskom nivou, megalomansko i neprimjerno. Sem ostalog, ne kombinujući ih sa masovnijim gerilskim ratom u pozadini, koji bi olakšao dejstva glavnih snaga na frontu. A u toj vještini su Španci, u bar zadnji vijek i po ratovanja, bili sasvim „kod kuće”. O toj brzopletosti Komiteta za odbranu Madrida u upotrebi grupe korpusa, među kojima i zvanog „Dolores Ibaruri”, kojim je (Komitetom, sastavljenim na paritetnoj osnovi) komandovao general Hose Mijaha – svoje mišljenje, veoma kritičko, imao je i unuk onog komandanta gerilskog odreda u armiji slavnog generala Granta, koje je javno iznosio, pa je zbog toga, da nije uživao povjerenje starog generala (59) i zaštitu moćnog urednika „Pravde” i Staljinovog intimusa, Karkova, mogao imati grdnih neprilika kod brojnih i agresivnih NKVD-ovca, i ovdje zvanih „kaputaši”. O tome je, iz solidarnosti sa Republikom, ćutao u izvještajima, da bi otvoreno progovorio tek poslije izgubljenog rata, u romanu „Kome zvono zvoni”.
Prateći jedinice gurnute u tu ofazivu i, pred Moskitom, lišene mogućnosti smjene, ili predaha i popune, češće je boravio u bataljonu „Vašington”. Među „američkim đavolima” je, na položajima, doživio više događaja, od kojih ovdje navodimo dva, zabilježena u njegovim reportažama i u zapisima komandanta Markovića.
Jedne noći Marokanci su, usred žestoke pucnjave, obustavili vatru iz svih oružja i oruđa, propraćenu potpunim mukom i bataljona, što je , zalegao između komandanta i poručnika Damjanovića, s uzbuđenjem pratio.
„Nastala je” – bilježi Marković – „mukla tišina, kakva se nigdje drugdje u životu ne može tako osjetiti kao u vojnom okršaju. Bilo je oko ponoći. Pomislio sam da se Marokanci spremaju za napad na naše položaje. Borci su upozoreni na opreznost i punu pripravnost. Odjednom, u toj mrtvoj tišini, mjesečinu je pocijepala jedolična dreka Marokanaca. Bilo je to neko monotono, ali veoma glasno naricanje, u kojem smo mogli da razaberemo jednu jedinu riječ – alah. Naknadno smo saznali da su obavljali neki svoj vjerski obred u trenutku kada im je Mjesec prelazio „preko glava”. Naša Prva četa zapjevala je Internacionalu. Prihvatile su i ostale čete. To je bilo kao odgovor na glavni vjerski obred i zablude ovih nesrećnika, koje su fašistički oficiri potjerali da se bore protiv španskog naroda. Kroz šumarke i grmlje brdašca Moskita, kroz mrtvački blijedu mjesečinu, sudarili su se religiozno mumljanje i melodija himne međunarodnog proleterijata, koja zove u boj za zbacivanje okova ropstva, za slobodu radnog čovjeka. Bilo je u tome beskrajno mnogo simbolike”.
Druga, još čudnija, pojedinost bila je vezana za pogibiju političkog rukovodioca jedne od četa, Harija Hajnsa. I tek pošto je poginuo, prilikom njegove sahrane – piše komandant Marković – „vidjeli smo da je mjesto desnog stopala imao protezu. Niko od njegovih drugova to nije znao, niti se to moglo primijetiti. Prije polaska za Španiju svaki američki dobrovoljac morao je da prođe ljekarski pregled u Njujorku. Iako je kontrola bila ilegalna, nju su strogo i savjesno sprovodili izvrsni ljekari. Kako se ovaj hrabri borac provukao s vještačkim stopalom – to je samo on znao…”
Objedinjeni bataljon „američkih đavola” vihor rata je, već sredinom avgusta, prebacio na visoravni Aragona, čak 600 km od poprišta nadomak Madrida. Ovamo su prebačeni korpusi znanih generala Listera, Modesta i Kampesina, u čijem sastavu su bile i internacionalne brigade. Na red je došlo osvajanje utvrđenih Kinta i Belčita. A Hemingvej je ostao u Madridu, odakle će, ubrzo, preko Okeana, da na Drugom nacionalnom konresu američkih pisaca „brani stvar španskog naroda i izjavi da pisci ne mogu prenebregnuti postojanje španskog građanskog rata”, pa tome, pred prepunom salom sabraće po peru, dodaje: „Ako je cilj pisca da snagom istine prodre u osjećanja čitalaca, onda fašizam, zasnovan na laži koju podržava sila, ne može nikad da ostvari dobru književnost”.
Sa Kongresa – pravac Španija. Da bi – kako će njegovi biografi zapisati – „nastavio da se mnogostruko zalaže za stvar španske revolucije”. Jedna od tih „stvari” bila je njegov prvi pozorišni komad „Peta kolona”, čiji je rukopis pripremljen za štampu (1938.), povjerio na „posljednje čitanje” svom prisnom drugu Veljku Vlahoviću. Delikatni Rovčanin, poslije pažljivog čitanja, imao je tekstu i prigovora: mnogo akcija, snage i volje, što treba sažetije i uvjerljivije predstaviti; izdiferencirati lik glavnog junaka – policajca; manje razumijevanja i milosti za petokolonaše; još brusiti jezik napadno agitopropovski; uvjerljivije gledaocu predstaviti dramu španskog naroda. Pisac je dio toga shvatio, ali, u stvaralačkoj žurbi – ništa ispravio. Samo je, misleći na one čitaoce i gledaoce iz svijeta koji neće razumjeti njegove razloge da ne sačeka da materijal dat u drami sazre u piščevoj glavi – zapisao u predgovoru ovom komadu:
„Kad ideš gdje moraš da ideš, i radiš što moraš da radiš, i gledaš što moraš da gledaš – otupljuješ insturment kojim pišeš.
Ali više velim da se taj instrument iskrivi i otupi i da moram ponovo da ga stavim na tocilo i da ga kujem čekićem i oštrim brusom, i da znam da sam imao nešto da kažem, nego da mi gladak i dobro podmazan stoji u sobici neupotrebljen.”
Nema sumnje, hemingvejevski umno, snažno i iskreno napisano, ali kamadu sastavljam od nesređenog materijala – ni najdarovitiji reditelj nije mogao pomoći. Knjiga je pala i ostala „ispod crte osrednjosti”.

Kolumbo pred iskušenjem

Poslije (zagonetne) pogibije revolucionara Blagoja Parovića, komesara 13. interbrigade, palog 6. jula u borbama za Viljanuevu de la Kanjadu, poslove vođenja propagande, namijenjene borcima slovenskog juga, preuzima tek prezdravjeli Veljko Vlahović, odričući se primamljivih ponuda: za odlazak na školovanje u Moskvu, ili rad u prestižnim organima Interbrigada. Blagorodan i obrazovan, poletan i poliglota, brzo se, nakon dolaska sa liječenja iz Barselone, zbližio sa ljudima iz Komesarijata u Velaskezovoj 63, pa više Rusa i stranih novinara, među kojima i sa robusnim i govorljivim Hemingvejem. Brzo su ustanovili da se u mnogo čemu mogu složiti, sem u odanosti hedanizmu, gdje Amer nikako nije mogao računati na Rovčanina. Svejedno, lijepo su se družili…
Pripremajući članke od dopisnika iz bataljona za list „Dimitrovac” posebno interesantne mu je, prevedene, davao na uvid i eventualno objavljivanje u američkoj štampi. Prevodio mu je stihove koje su pjesnici iz domovine posvećivali dobrovoljcima slobode, među kojima (pjesnicima) su Crnogorci bili Savo Dragojević i Radovan Zogović, kao i pjesme koje su u Redakciju stizale sa fronta, recimo od Ćićka Pavlovića i Radosava Ljumovića. I jedne i druge je Veljko objavljivao u „Dimitrovcu”, što su čitaoci sa fronta pozdravljali, a neke su, u cjelini ili odlomcima, zahvaljujući Hemingveju, osvitale u listovima napredne štampe obje Amerike.
Nakon Veljkovog napornog dana, dugo bi noću, u sobici u potkrovlju „Komesarskog Vaviona”, razgovarali. K njima bi, kadikad, navratio i beogradski profesor matematike Božidar Maslarić, ovdje, mimo svoje volje, „nasljednik” Parovića – u svojstvu predstavnika CK KPJ, povučen sa dužnosti komandanta uspješnog partizanskog odreda iz duboke pozadine fronta. Sa njim bi češće zapodjenuli razgovor o onda sveopštoj temi: zašto se u Španiji, zemlji sa dugom tradicijom partizanskog vojevanja, naročito protiv Napoleona, šire ne primjenjuje taj način ratovanja, koji bi, sigurno, bio veoma uspješan. Pri tom je Veljko, više za informaciju Hemingveju, koji se za tu temu gorljivo zanimao, nabrojao naslove knjiga u ovdašnjoj biblioteci, navodeći da i same riječi gerila, gerilac i geriljero potiču iz Španije. Pitao je majora Maslarića za objašnjenje, a ovaj je, prvo, malo razmislio, pa rekao: „Ne znam, Veljko. A možda zato što sovjetski savjetnici, koji su u svim brigadama, nijesu čitali te, „tvoje knjige”, dodajući razloge zašto taj „odgovor još nije za štampu”. Ipak, bilo je hrabro rečeno i – tačno, a usred Madrida punog „kaputaša”. Zarad zaštite svog časnog profesora, Veljko je iste noći, na osami, zamolio Hemingveja da te riječi „zaboravi”, što je novinar poštovao i tek na Kubi ih (1940), bez navođenja izvora, objavio u „Zvonu”.
Sa Veljkom je Hemingvej išao u Radio-Madrid, gdje je Rovčanin bio spiker svojih priloga u polusatnoj emisiji srijedom i subotom. Stizali su i u štampariju Internacionalnih brigada u Ulici Largo, koja je nosila ime boginje Dijane, gdje je ovaj „kamarad Crnogorac” prelamao i štampao „Dimitrovac”. Čudio se, inače dosta komotni, Amer toj neiscrpnoj energiji još invalida sa protezom do prepona…
Razgovarajući o besmislu i trajnom razornom djelovanju rata, Hemingvej je Veljku, na jednoj od tih „noćnih seansi”, čitao razmišljanje njegovog glavnog junaka romana „Zbogom oružje” i pripadnika međuratne „izgubljene generacije”, poručnika Henrija:

„Uvijek su me zbunjivale riječi: svijet, slava, žrtva i uzalud. Slušali smo ih stojeći na kiši skoro van dometa sluha, tako da je samo glasno dovikivanje riječi dopiralo do nas, i čitali smo ih na proklamacijama izlijepljenim dugo vremena jednoj poviše druge, po stubovima, i ja nijesam vidio ništa sveto, i stvari koje su bile slavne nijesu sadržavale ničeg slavnog i žrtve su bile kao obori u Čikagu, samo se sa tim mesom nije moglo ništa drugo uraditi nego da se ukopa. Bilo je mnogo riječi koje čovjek nije mogao da sluša, i najzad su samo imena mjesta imala nekog dostojanstva”.
A Veljko je novinaru uzvratio navodima iz svog „bijelog bloka” od koga se nije odvajao: Parovićevo, ispalo je i predsmrtno, „otvoreno pismo” zemljacima u Španiji u kome je i ona poruka da „ratuju mudro i ne ginu ludo”, nad kojom se Hemingvej duboko zamislio i objavio je u američkoj štampi. Pročitao je Ameru i dva svoja razmišljanja: prvo, o junaštvu, na kraju prvog dana rata (na Harami); drugo, pred velelepnim spomenikom Kolumbu u luci Barselona:
„Kao da mu podrhtava ruka uprta u pravcu Amerike, zemlje koja ga je danas potpuno zaboravila, zadovoljna što ostvaruje „Nju dil” i što se izvukla iz velike krize. Kolumbo je leđima okrenut Aragonu, kao da i on bježi ispred fašističke najezde, kao da će svakog trenutka zagaziti u more i potražiti spas u bjekstvu”. I to je Hemingvej objavio na Zapadu.
U uvodniku broja „Dimitrovca” posvećenog godišnjici borbi Internacionalnih brigada, Veljko je, pišući o „probuđenoj internacionalnoj svijesti naprednih snaga i balkanskih naroda”, napisao da ta svijest kroz mukotrpnu istoriju „nije stajala tako visoko”, pri tom „prozivajući” Crnogorce, Srbe, Bugare i Grke. Oni su se, piše, „znali junački boriti za svoju slobodu, ali ne uvijek i shvatali da je borba za slobodu drugih naroda neophodan uslov za postizanje vlastite slobode”. To su – rekao je Hemingveju veoma zainteresovanom i za tu „balkansku temu” – shvatili samo veliki umovi, među kojima „najveći pjesnik slovenskog juga Njegoš”. Molio ga je Amer da mu o istoriji Crne Gore podrobnije priča, ali se sagovornik oglasio „nedovoljno kompetentnim”, tačnije da zna jednog koji je u to najupućeniji, a uz njega još bar trojicu, ali je muka što su svi daleko – u Albaseti i Pasorubiju. Riječ po riječ, dogovor se da onamo pođu „sa dozvolom druga Gala”.

Posijelo u posorubiju

Evo vozača Komesarijata, Čika Sreta (48.), za volanom štapskog vozila u kojem su: Veljko, Hemingvej i profesor Maslarić. Stigli su u Albasetu, tačnije u Istorijsku sekciju Baze Interbrigada, gdje su načelnik major Veljko Ribar Anger i njegov pomoćnik poručnik Vukašin Radunović, doktorant istorije na Sorboni. I major i poručnik su im se, u kolima Baze, pridružili, a uz njih ljekar Milovan Ćetković, zatečen u traganju za rešenjem nekog problema liječenja ranjenika.
Eto neobične „ekspedicije” u sjedištu Oficirske škole, u obližnjem Posorubiju. Tu su im domaćini komandant škole Danilo Lekić, diplomirani filozof rodom iz Kralja – Vasojevići, i komesar i tumač marksističke nauke, Ratomir-Ratko Pavlović poznatiji kao Ćićko, unuk slavnog vojvode Peka Pavlovića, a rodom iz Berilja-Toplica. Dr Ćetković je iz Bakovića-Kolašin. „Najkvalifikovaniji tim u španiji za razgovor o Crnogorcima” – predstavio ih je sin vojvode Milinka Vlahovića sa Trmanja.
Počelo je o: zdravlju, borbama, velikim gubicima u tek završenoj Brunetskoj ofanzivi, perspektivi završetka rata i pisanju njegove istorije, što će, rekao je doktorant Radunović, biti mogućno tek kada se otvore svi arivi i posla se prihvate kvalifikovani istoričari, što podrazumijeva ne samo obrazovanje, već i čestitost i moralnost, nepristrasnost u tumačenju događaja, kako je otac istorijske struke i nauke, Tacit, obavezao svoju buduću sabraću: „Bez mržnje i naklonosti”. Hemingveju se taj „pledoaje” svidio, čemu je dodao kako će budućim istoričarima, pogotovo ako su i akteri, jedna od velikih teškoća biti okolnosti što se snage Republike bore „protiv đubreta od ljudi”, pa prijeti opasnost da iz rata „svi izađemo prljavi”. U tim riječima doktorant je prepoznao misao filozofa Lucija Aneja Seneke: „Kad god sam se borio potiv đubreta, uvijek sam morao da se perem – bio pobjednik ili pobijeđeni”.
Major Anger ukazuje na nužnost poštovanja principa vremenske distance, a kad se kod citiranja treba reći da je taj isti Seneka rekao kako je „svetina najgori tumač istine”. Upravo u vezi sa tim dodade da istinu o ovom ratu „treba da tumače kvalifikovani istoričari, kakav je upravo poručnik Radunović, kako svetina ne bi preotela tu ulogu, a on je, druže Hemingvej, dao ostaku na rad u Istorijskoj sekciji i zahtijeva da odmah ide u bataljon “Dimitrovć, na font”. Čita njegovu ostavku. Na to će „prozvani”: da je odbranu doktorske teze, kao rezultat trogodišnjeg istraživanja na Sarboni, odložio da bi se u španiji „sa puškom u ruci, a ne perom, borio protiv fašizma – za pravdu i slobodu. Takav sam, Vasojević” – zaključi. Sad Veljko objašnjava jabancu ko su Vasojevići.
Da i njegovu ostavku neko od prisutnih ne bi citirao, filozof Lekić reče da i on iz istih razloga zahtijeva hitan odlazak sa dužnosti komandanta škole – na front. Takođe „čovjek od nauke” i „pjesnička duša”, Ćićko, daje obojici za pravo, ali dodaje da je i ono što čine drug Hemingvej i sabraća mu, perom po hartiji, veoma važno, čak, veli, „sa stanovišta dijalektike, neophodno”.
Nabraja Ćićko hroničare revolucija od Francuske do Oktobarske u koje ubroji i dva velika rata Amerike u 19. vijeku. „Svaki veliki rat, kakav je i ovaj, zaslužuje svog Homera da ga opjeva, Hemingveja da ga opiše i ovjekovječi” – misli Ćićko. Pohvaljenom su te ostavke na rad u zavjetrini bliske iz dana njegove mladosti, kada je, sa faličnim okom, mogao rat mirno prespavati, na hiljade kilometara od fronta, a on stigao „na ljudsku kasapnicu”. Te pojave dr Ćetković, govoreći sa stanovišta medicinske nauke, naziva disimulacija, dosta nepoznata i zdravstvenim radnicima, a njene manifestacije su: „Svi hoće na front, svi tvrde da su manje bolesni i lakše ranjeni nego što, objektivno, jesu…”
Rovčanin blago upozorava da je kamarad Hemingvej ovdje došao da upozna grupu intelektualaca iz Crne Gore i sa njima porazgovara o njenoj istoriji i tradiciji. Okrenuše se tome. Istoričar Radunović govori o Crnoj Gori kao staroj evropskoj državi (1878.), sa bogatom istorijom, sa širokim izlazom na Sredozemlje, diplomatskim odnosima sa SAD od 1881, zemlji sa brojnom elitom intelektualaca, vojskovođa i moreplovaca, sa zemljom ljudi osobenog mentaliteta. Slušajući pažljivo i bjeležeći pomno, Amerikanac je zamolio da mu Radunović, „na dvije – tri stranice”, napiše „sukus istorije Crne Gore, pa, to, prije nego pođe na front, ostavi kod majora Angera”. Prihvaćeno. Još će mu, na parčetu kartona, iscrtati njen položaj i granice.
O kulturnom nasleđu Crne Gore, od Crnojevića do Njegoša, kazivao je Ćićko; o filozofiji poimanja života u Crnogoraca Danilo Lekić; o vezama Crne Gore sa Rusijom i Francuskom Vukašin Radunović. Na natuknicu novinara da su ubistva zarobljenih protivnika Republike i petokolonaša masovna, filozof je odgovorio Njegoševim stihom: „Zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nema nikakvoga”. I dodao: ako isti Njegoš kaže da je „sloboda najveća ljudska težnja”, onda stih o pravu žrtve na odgovor nužnom silom zaslužuje da se uvaži.
Ćićko pita gosta da li je istina da dok piše novinske izvještaje stoji na jednoj nozi, što ovaj niti negira, niti potvrđuje, a kao odgovor nudi misao A. P. Čehova – da je „kratkoća (teksta) sestra talenta”. Na pitanje boji li se pogibije, odgovara niječno, jer su ovdje više puta citirani Rimljani rekli da „mlad umire samo koga bogovi vole”, a on je i ateista i zašao u „neke godine”. Pita ga filozof što je za njega knjiga i dobija dva odgovora: „Nadgrobno slovo (epitaf) onome što je bilo, ili je moglo biti” i „groblje na kojem se sreću čitaoci”.
Rovčanin proziva Ćićka da odrecituje svoje „Pismo majci” a on prevodi, na španski, suštinu stihova. Potom sam recituje „Pjesmu konjanika” Frederika Garsije Lorke. Na španskom…

Sabljarenje oko Kube

U Parizu je, poslije „gubitka dobijenog rata”, ručao sa dojučerašnjim pretpostavljenim Ćopićem u restoranu na „Ajfelovoj kuli”, pa dobio od druga Valtera (J. Broza) zadatak da se, umjesto profesuri u Moskvi, vrati na politički rad u Sjevernoj Americi; na luksuznoj „Normandiji” putovao u potpalublju, sa statusom „slijepog putnika”; u Njujorku uhapšen i osuđen na izolaciju na Elis Ajlendu; poslije 6 mjeseci, od diktatora Fulgencija Batiste dobio azil na Kubi, pod uslovom da „ne traži zaposlenje i ne učestvuje i javnom životu zemlje”. Nije imao izbora. I eto komandanta „Vašingtona” sa Harame, našeg Pipera i građanina svijeta, Mirka Markovića, na Kubi. Sredinom 1939, sa 12 ratnih drugova.
Na prvom koraku u Havani, od lučkih radnika je čuo da je i Hemingvej na Kubi; živi na brdu u neviđbogu, osamljen „kao medvjed u Stenovitim planinama”: Noću u krčmi muški ispija „skoč sa malo sode”, a danju juri sabljarke po Meksičkom zalivu. I piše, „ko zna šta”. Ubrzo su se, noću, sreli u kafani. Ratni drugovi i prisni prijatelji obradovali su se susretu. Nastalo je – zapisao je naš čovjek – „grljenje, tapšanje, muvanje”.
Čim su zasjeli potekla je priča o vojevanju Španijom. Uspomene su bile svježe, rane duboke, tuga zbog gubitka saboraca, Republike i rata golema. Pričali su o susretima, o saborcima, naročito poginulima. Jedno od prvih pitanja bilo je o sudbini „Dugačkog Crnogorca”, kako je, u šali, zvao Mila Damjanovića, našeg Baranina. Odgovor: „Poginuo je u jurišu za Kinto”. Onda za još neke zajedničke prijatelje, „američke đavole”: Poginuo, poginuo – odzvanjalo je. Odjednom je niz lice tog gorolomnika i, naoko, grubijana – skliznula tvrda muška suza. Nije je brisao. Progovorio je: „Da, poginule su hiljade, često greškom nesposobnih komandanata, obaška generala – vojničkih neznalica i budala”. Uprvo pokušava, dodaje, da i to opiše u jednoj od knjiga, romanu o španskom ratu, ali je to „đavolski težak posao”. Poučen je i vlastitim iskustvom: sve što je brzo i lako napisao iz „španskog perioda” ispalo je nevaljasto, pa nabraja: pozorišni komad „Peta kolona”; raspravu „španska zemlja”, socijalni roman „Imati i nemati”. Za novine je lakše, a za roman se moraju doživjeti junaci. Da bi poznato bilo i spoznato.
Razgovor, živahan i sjetan, trajao je do sitnih sati. A odjutra, na domaćinovoj elegantnoj jahti „Pilar”, sa 4 člana posade – jurnjava za „repatim nemanima” i „beštijama”, propraćena vikom, cikom, pucnjavom iz karabina i „svakovrsnim urnebesima”. Meso sabljarke, istranžirano na jahti, dijeljeno je sirotinji u luci, a ponekad bi im se, u kafanama ili na moru, pridružio onaj čudni pajtos Santjago, junak kasnijeg Hemingvejevog ingenioznog romana „Starac i more”, okićenog Nobelovom nagradom.
Bučno su proslavili Hemingvejev 40. rođendan, na usamljenom ranču „Finka Viljija”, na vrhu zašumljenog brežuljka. I tada mu je, kao i više puta ranije, natucao o romanu o ratu u Španiji, čije rađanje, naglašavao je, „prate muke Isusove”, ali mu rukopis – sa podozrivošću koja je odudarala od piščeve otvorene prirode – još nije pokazivao.
Suština je bila u tome da je pisac sumnjao u dobronamjernost „misije” njegovog gosta. To mu je, dobro „nabaren”, priznao. Prva mu je misao kada ga je srio u Havani, veli, bila: da ga je (onda stvarno sveprisutna i svemoćna) Kominterna poslala da „nadgleda i usmjerava” pisca romana o španskom građanskom ratu, čijeg su se sadržaja i poruka mnogi moćnici, naročito oni sklonjeni u Meksiku i Rusiji, s razlogom pribojavali, naročito zbog toga što je rat, i njihovom krivicom, izgubljen, a silna vojska i narod satrveni.
S druge strane, kad je roman, 1940. godine, konačno objavljen, neki su, u žestokim raspravama o dosta navoda u njemu, otvoreno otpuživali komandanta „Vašingtona” da je on uticao da neka mjesta glase tako kako su objavljena. Recimo, uticajno Udruženje španskih dobrovoljaca u Njujorku ga je otvoreno krivilo da i on snosi dio političke krivice za pojedina mjesta u „Zvonu” na koja su bili kivni.
Ma šta su te političke optužbe i insinuacije mogle da znače, Marković je – u ime istine – (u)činio što je mogao da se upravo neka od tih osporavanih mjesta ne objave, a druga ublaže (što će čitalac jasnije vidjeti iz sjutrašnjeg nastavka feljtona).
Na čuđenje Majka, Erne se češće vraćao priči o očevom samoubistvu (1928.), pitajući sebe i prijatelja: što bi uglednom i dobrostojećem ljekaru, koji je bio „na ti” sa ljudima i prirodom – da se odluči za dizanje ruke na sebe. Ta smrt ga je zatekla, zgromila, stavila pred bar dva surova pitanja: o smislu života i šta učiniti sa koltom M 1960. kal. 11,18 mm, koga je djed, saborac slavnog generala Granta, ostavio kao porodičnu relikviju: ne može, u mislima, bez njega, a još teže je sa njim. A otac je to prokleto oružje, u oproštajnom pismu, „ostavio u nasljeđe” baš njemu. Majk je nazirao neku Ernijevu potajnu muku koja ga razdire u vezi sa tim prokletim oružjem, a možda i vraća nostalgiji. Pa mu je govorio da taj djedov kolt, kojim se ubio dr Klarenz Endmondz, crni đavo nosi u njegove jame: neka ga pokloni nekom muzeju, preda policiji, baci sa „Pilara” u sinje more, ali ni za živu glavu ne ostavi sinovima Patriku (1929) ili Gregoriju (1932). Nije za to imao snage. I to „nasljeđe zla” će ga opterećivati i progoniti u naredne 22 godine, kada ga, je (jula 1961) podigao na sebe. U 62. godini.
Prisno drugujući sa Hemingvejem „na moru i na kraju”; potonji komandant „američkih đavola”, sa 12 „španaca” sve osuđenika na izolaciju, stanovao je u zapuštenom hotelčiću „Monserate”. Hranu i kiriju im je plaćalo Udruženje za pomoć španskoj republici iz Njujorka, a džeparac su podmiravali iz zajedničke blagajne, koju su dopunjavali američki mornari sa teretnjaka prispjelih u havansku luku – iz priloga sindikalne organizacije broda. Davao je, najčešće po 1.000 (onda velikih) dolara mjesečno, i darežljivi kamarad Hemingvej.

„Zvono” je (od)jeknulo

Na jahti „Pilar” su, tokom „manite vožnje Meksičkim zalivom”, češljali stranicu po stranicu rukopisa; komandant „đavola” uporno je napadao, a pisac se sve odlučnije branio, ni za slovo ne odstupajući od napisanog; najgore su prošli generali, o kojima je autor zapisao da su „kokošari a ne vojskovođe”

Bogme i pripit, jedne noći je Majku iz Pipera, u nedođiji Kube, povjerio na uvid otkucanu, treću po redu, verziju tog romana o španskom građanskom ratu, nad kojim se (rukopisom), očevidno, „namučio muka Isusovih”. Po stolu i stolicama, pa i po podu, bile su razbacane stranice budućeg romana „Za kim zvono zvoni”, sa vidnim tragovima spisateljskog grča: skraćivanja i dopisivanja, prepravki i zamjena imena ličnosti. Prvi utisak, nesumnjivo prvog čitača rukopisa, bio je da pisac Hemingvej iz noći u noć, ko zna po koji put, proživljava dramu Španije i svojih junaka, dok mu je dnevno rvanje sa „beštijama” po Meksičkom zalivu prilika za bježanje od teme, od njenih ličnosti, od sebe.
Gost je u dvije noći, isključivo u piščevom domu, „gutao” stranicu po stranicu od njih 400, ispisanih u 43 poglavlja. Grafitnom olovkom na marginama, ovlaš je ispisivao pitanja, sugestije i primjedbe, o čemu su danju, u pauzama jurnjave za sabljarkama, žučno raspravljali. Primjedbe i sugestije pisac je uporno tražio, ali u žustroj raspravi još upornije, tačnije rečeno tvrdogavo branio svoje – već napisano. Pretresli su sve stranice, ali je on ostojao ukopan iza svakog retka – kao ono za „maksimom” u rovu na Harami. Opredijelio se i za moto romana, sa potpisom Džon Dona:
„Nijedan čovjek nije Ostrvo, sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako Grudvu zemlje odnese More, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki Rt, kao da je odnijelo Posjed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovječanstvom. I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom”.
Poštujući slobodu piščevog literarnog postupka, komandant, inače univerzitetski profesor i pisac, razgovarao je samo o činjenicama, braneći istinu kakvu je on vidio i upamtio. Kasnije će, u knjizi „Odabrani put”, zapisati kako su se „najviše prepirali oko Brunetske ofanzive (ljeto 1937)”, budući da je „Zvono”, u stvari, jedan isječak baš iz tog tragičnog poduhvata „cvijeta Republikanske vojske”. Po komandantovom, pisac je, bar u toj varijanti rukopisa, bio suviše strog prema pojedinim vojnim rukovodiocima iz te ofanzive. „Kasapio ih je onim hemingvejevskim, sažetim, lakonskim sarkazmom. Znao sam, kao što je znao i on, o kome se radi, pa smo mogli da govorimo otvoreno. To nam je olakšalo diskusiju.
– Slušaj Majk, ja tome i tome ne bih dao ni kokoši da čuva, a kamoli da usmjerava čitavu stvar na brdašcima Moskito, kod Las Rosasa, Brunete i Kihorne.
– A šta ako za više nije bilo daha, snage?
– Onda nije trebalo počinjati čitavu stvar!… Umjesto Brunetske ofanzive mogao se preduzeti neki manji, ali efikasniji poduhvat (slijedila je čitava Hemingvejeva strategija, od Pirineja do Andaluzije)… A onaj (po imenu), ono je kokošar a ne vojskovođa!
Ponekad sam pribjegavao argumentu „političke štete”, koju bi izazvalo ovo ili ono mjesto iz rukopisa.
– Opet politika, opet propaganda! E, šipak! To se mene savršeno ništa ne tiče! Ko je kokošar, on je kokošar i tačka!… Ako si ti vezan tom vašom disciplinom nijesam ja!

– Pa dobro, a kog vraga ima smisla onaj dijalog seljaka gdje se kaže da je Pasionarija poslala svog sina u Sovjetski Savez, dok njihove sinove zovu u vojsku. I ti sam znaš da je još na početku rata evakuisano na stotine i stotine španske djece u SSSR, da ih ne kasape njemačka i italijanska avijacija, kao što znaš i to da je i taj Pasionarijin sin dijete, jedno od tih mnogih i mnogih! Nego, mene sada nešto drugo kopka: možda ti, s takvom besmislicom, želiš, ipak, da svojom objektivnošću zadovoljiš onog američkog malograđanina koji će sjutra čitati tvoj roman…
Jedva sam završio, kad je skočio i ščepao me za mišku tako snažno i hitro, da me je za koji centimetar podigao od zemlje:
– Majk! Misliš li ti odista da sam ja nitkov!?
– Prije svega, ti si interbrigadista!”
Svojim uticajem kod američkog ambasadora na Kubi, izdejstvovao je za Markovića – na račun imigracione kvote Kraljevine Jugoslavije – putne isprave za legalni ulazak i boravak u SAD. A za njim je, u Njujork, u duboku jesen 1939, stiglo i Ernijevo pismo, u kome mu javlja da je njegovu priču „Platili su piće”, radi štampanja, predao svom izdavaču Arnoldu Gingrihu. To Hemingvejevo pismo se čuva u CNB „Đurđe Crnojević” na Cetinju, sa bilješkom od 1. juna 1962. ondašnjeg njenog upravnika sjajnog Nika Simova Martinovića.
Sljedeće godine, nakon povratka iz još jedne „ratne misije”, ovog puta u Kini, Hemingvej je iz Havane poslao Mirku Markoviću, u Detroit, prvi primjerak romana „Za kim zvono zvoni”. Sa dirljivom posvetom. Znatiželjan, Majk je lako utvrdio da je njegov prijatelj Erni doslovno ostao pri verziji koju su čitali na „Pilaru”, u pauzama „sabljarenja”. Amerikom je krenula žestoka rasprava o sadržaju i porukama „Zvona”, s tim što je (rasprava) povremeno, poslije nacionalne drame u Perl Harburu a u godinama surovog rata na kopnu, moru i vazduhu, potiskivana slijedom događaja, pa prividno jenjavala. A pisac se ponašao po onoj izreci vezanoj za ime velikoga Ž.Koktoa – da je „najgora ona knjiga kojoj se ne mogu staviti nikakve primjedbe”. E, njegovom „Zvonu”, vala, jesu.

Gosti tužne heroine

~Ambasador u Moskvi Vlado Popović, „vorošilovac” Peko Dapčević i otpravnik poslova Lazo Latinović bili su veoma uzbuđeni susretom sa La Pasionarijom, uzorom svoje revolucionarne mladosti

Vrijeme događanja – sam kraj 1947, a mjesto Moskva. Akteri: domaćica, vođa španskih komunista u izgnanstvu Dolores Gomez Ibaruri – La Pasionarija, i njeni gosti, trojica „naših španaca”: ambasador Vlado Popović, njegov otpravnik poslova Lazo Latinović i „vorošilovac” Peko Dapčević. Povod posjete: čestitka heroini 52. rođendana i Nove 1948. godine. O susretu, četiri decenije poslije, priča Peko, član Savjeta Federacije, a bilježi glavni i odgovorni urednik „Narodne armije”.
Stigli su službenom „volgom”, uzbuđeni zbog susreta sa uzorom njihove revolucionarne mladosti, heroinom koja je, obilazeći borce na grudobranima Madrida, grmjela da je ljepše uspravno poginuti nego bauljajući živjeti i zaklela sebe i saborce: „No pasaran!” Nosili su prigodne poklone koje je na Cetinju, na predlog Veljka Vlahovića, izabrala plemenita i mudra Lidija Blažova.
Primila ih je u svom staništu, španski ljubazno i neposredno, stasita i lijepa. U crnini i zakopčana do vrata, sa nehajno prigrnutim šalom, blijedog, Peku se učinilo sjetnog lica. Iz poštovanja prema domaćici, počelo se španski, pa brzo prešlo na ruski, a ispostavilo se da se svi, kako tako, služe i francuskim. Poslije uručenja borbenih pozdrava od druga Tita i, naročito, njenog bliskog saborca iz dva rata, Veljka Vlahovića, kao i svih „španaca” i majki koje su u ratu ostale bez sinova kao i ona bez svog Rubena – počelo je raspitivanje o zdravlju i aktuelnim poslovima pa, na njen podsticaj, nastavljeno o agresivnoj Trumanovoj doktrini i Maršalovom planu, koji su Kaudilja Franka ne samo rehabilitovali već, zbog strategijskog položaja „njegove” Španije, ojačali, a trebalo je da ga Koalicija, nesumnjiv vođa antifašizma, zbriše kao Hitlera i Musolinija, sudi mu kao ratnom zločincu.
To bi povod za razgovor saboraca o ratu kojeg su, vjerovali su, „uspješno vodili pa, tuđom krivicom, izgubili”, a onda se preživjeli, poput „rakove djece”, razišli svijetom, kod prijatelja, „sređujući bojne redove za nove bitke” i očekujući pobjede. Odmah je rekla da to nije bio građanski već, po svom toku i ishodu, a zbog učešća u njemu „bar 400.000 fašističkih vojnika na strani pučista” – nacionalnooslobodilački rat, s tim što se, „po kriterijumima marksističke nauke”, može svrstati i u revolucionarne. To je general Peko Dapčević potvrdio stavovima Katedre strategije VVA „K. J. Vorošilov”.
O tome će ona, kaže, pisati u knjizi koju upravo priprema i željela bi da je – prvo i istovremeno – izda u Moskvi i Beogradu, dodajući: „kad se već, zasad, ne može i Madridu”. Gosti joj odaju priznanje, a ambasador obećava svesrdnu pomoć države i Udruženja španskih dobrovoljaca u ostvarivanju tog nauma. Onda je besmrtna, neukrotiva, plamena, jedinstvena, uzvišena, božanstvena – i kako još nijesu prevodili sa španskog njen ratni nadimak La Pasionarija, tvrdeći da je već bliža nebu od dvije španske svetice, Sv. Tereze i Sv. Marije Pačeko, pa su njeno ime davali korpusima i aerodromima, bolnicama i stadionima – mahnula djevojčurku i na stolu su se, uz ponuđeno piće, našle dvije knjige. Gosti su ih namah prepoznali, jer su ih ne samo imali u rukama već i, ko na ruskom ko na engleskom, pomno iščitavali, pa učestvovali u žučnim raspravama o njihovom „lažnom sadržaju i opakim porukama”. Riječ je bila o Hemingvejevom romanu „Za kim zvono zvoni” iz 1940 – štampanom u Njujorku i Moskvi. Od tog pogleda na prinijete knjige, njihov je pisac „najprisutniji” na ovom sastanku, iako fizički na dalekoj Kubi.
Mjesta, u obje knjige vidno obilježena crvenom bojom, čitala je studentkinja, dalja rođaka domaćice i, očevidno, čeljade od njenog povjerenja. Gosti su pažljivo slušali, a La Pasionarija komentarisala. Gnevno. Izdanja su, rekla je, identična i mjesta za sumnju u autentičnost nema. I dodala kako je razumljivo da neko drugi, pogotovo ako je „intelektualac buržoaskoga usmjerenja”, drugačije od komunuista misli i piše, ali toliko laži i kleveta, toliko mržnje prema Republici, njenoj vladi, generalima i vojsci, koliko je pisac u „Zvonu” prosuo – „ne bi ni Franko, ma ni Gebels, na jednom mjestu, između korica ove knjige od 400 stranica, izrekao”.
Pisac je – rekla je – „iznevjerio ukazano mu povjerenje, izdao Republiku i lično mene i poštovanog Mijahu”, kao i slavljenog predstavnika Kominterne Andre Martija (u romanu Marti Masar) koji je „lišen duše i inteligencije”. Komunisti iz palate u Velaskezovoj su članovi „puritanskog, vjerskog reda i religioznog komunizma”, a republikanske trupe poput „krstaške vojske”. Naružio je – veli – komandante o kojima su borci slavne armije pjesme pjevali, bezgranično im vjerovali, pod njihovom komandom ratovali i ginuli.
Za pisca je organizator i pravi heroj odbrane Madrida, general Hoze Mijaha, „star, ćelav, kratkovid, uobražen, glup kao buljina, hrabar i tup kao bik, neinteligentan u razgovoru”. General Kleber je „dobar vojnik, ali ograničen”. Generali Lister, El Kampesino i Modest su uspješni komandanti, ali samo uz ruske vojne savjetnike, „kao učenici na avionu sa dvojnim komandama, tako da pilot može da preuzme vođstvo kada god oni pogriješe”. Kleber je – piše – „znao kako da iskuje diviziju u jednu borbenu jedinicu”, ali je pod komandom „tog fantaste sasvim španski lišenog svakog poštovanja života”, „više pobijeno ljudi, masovno i gotovo bez razloga”, nego pod ijednim komandantom još od „prve tatarske invazije Zapada pa naovamo”. Pisac lije suze nad pripadnicima pete kolone, bjeguncima sa frontova, paničarima, protivnicima Republike u zabitima provincije.

Monolog u Moskvi

~Izabranica neba” poslala je piscu, po Crnogorcima, „pozdrav” koji je u njenoj Baskiji, otadžbini časnih i hrabrih ljudi, posljednja opomena pred potezanje pištolja – „s jedne ili druge strane, ili obadvije”

Imala bi – veli La Pasionarija – razloga da se i ona, lično, ljuti na pisca (uporno izbjegavajući da mu izgovori ime), jer je od svega što je (u)radila u Madridu, djelujući u Komitetu za njegovu odbranu od fašista, u romanu zapisano samo da je svog sina, uoči rata, sklonila u Moskvu, što majke mobilisanih i pogibiji izloženih sinova osuđuju, dok je istina da su ga drugi, sa hiljadama španske djece, uputili u Sovjetski Savez, od kojih će, uostalom, veliki broj, sa njenim Rubenom, poginuti kao crvenoarmejci, protiv fašizma, no „neka ta kleveta bude na piščevu dušu”. To on, kao i još brojne „istine”, „navodi kroz usta drugog, ali ga to ne oslobađa odgovornosti za upisano, tim prije što čitalac teksta, neupućen u pravu istinu, prihvata kao svjedočenje sa lica mjesta”.
Takav je slučaj i sa Vladom Republike. Pisac je posprdno predstavio njenu nužnu evakuaciju iz „na smrt ugroženog Madrida” u Valensiju – gdje bi, pod rukovodstvom socijaliste Larga Kabaljera, mogla raditi na odbrani Republike. On je taj čin, kroz priču svog favorita Karkova, navodnog urednika „Pravde”, opisao kao akt panikerstva. Pa Vladu ni tamo ne ostavlja na miru: kroz usta istog, veoma moćnog „svjedoka”, još „na vezi” sa drugom Staljinom, upisuje mrlju na obraz Vlade i „crvenih bastiona” Valensije i Barcelone, kada piše:
„Baš dolazim iz Valencije gdje sam vidio mnogo svijeta. Niko se ne vraća veseo iz Valencije. U Madridu se čovjek osjeća dobro i čisto, i pobjedu vidi kao jedinu mogućnost. Valencija je nešto drugo. Kukavice koje su pobjegle iz Madrida još i sad tamo upravljaju. Zadovoljno su se ugnjijezdili u bezbrižnost i birokratiju upravljanja. Prema onim iz Madrida osjećaju samo prezir. Sad su opsjednuti jedino time da oslabe ratni komesarijat. A Barcelona? Treba da vidite Barcelonu…
To vam je još i danas komična opera. Najprije je bila raj za zanesenjake i romantične revolucionare. Sad je raj za lažne vojnike. Za vojnike koji vole da nose uniformu, koji vole da se šepure, kočopere i da nose crveno-crne marame. Za one koji u ratu vole sve izuzev borbe. U Valenciji vam se smuči, a u Barceloni se nasmijete”.
Glavni junak romana, Robert Džordan, nastavnik španskog negdje u Americi, ovdje je dobio zadatak da, zarad uspjeha glavnih snaga u ofanzivi na Bruneti, sruši veliki most u pozadini. On je okupio saborce i oni u jednoj pećini, nadomak cilja, 72 sata žive punim životom: jedu i piju, pričaju šta kome padne na pamet, čak i vode ljubav. A Džordan sve opisuje i zapisuje, da bi na kraju, poslije izvršenog zadatka, umro od rana, što je za poštovanje, ali je iza njega ostao zapis o masovnoj likvidaciji, osveti, satiranju protivnika, koje je, kaže pisac, odnijelo „više žrtava nego sve kuge koje su harale španijom”, a one su je koliko se zna, često pohodile i iza sebe pustoš ostavljale. Tu su i alkohol, samoubistva, homoseksualci, prostitucija, nimfomanija, lopovluk, špijunaža, otrov ušiven u peševima kaputa na Rusima da bi se, u kritičnoj situaciji, otrovali ranjeni i bolesni kako neprijatelj ne bi otkrio tragove njihovog prisustva na ratištu. Evo sve kao u lošem kriminalnom romanu, sve što zadovoljava znatiželju američkog malograđanina, napisano tako da ovaj kaže: „Pa ovi su, kakvi su, morali izgubiti rat!”
Priznaje La Pasionarija da je „u jednom spletu tragičnih okolnosti, bilo naših grešaka, pa i grubih, ali je suština: bili smo borbeni i jedinstveni, avangarda antifašizma, spremni na žrtvovanje, što smo krvavo platili, ali, zaslužili smo bolje literarno predstavljanje svijetu. Uostalom, gdje je tu priča i o 10.000 američkih kamiona za protivnika Republike, gdje milioni litara goriva dobijenih od „šela” za Frankovu tehniku koja bi bez njih stala…”
Slavnom generalu rodom iz Ceklina ta gnevna žena nekako nije ličila na onu heroinu čije su ime nosili elitni korpusi, njena poprsja ukrašavale sale, njene plamene riječi „No pasaran!” pozivale i upozoravale, opominjale i zaklinjale, pa ušle u čitanke, istoriju, enciklopedije. Peko je – kad je ugrabio – rekao da je Hemingvej, po crnogorskim mjerilima, „ljudski nesoj”, od onih koji „mrtvom vuku mjere rep”, ali se vara: perspektiva Republike je jasna – pobjeda, i „tom dekadentnom piskaralu treba uzvratiti riječima koje zaslužuje”. Vlado je, pak, dodao da se, možda, u direktnom razgovoru sa piscem, nešto može ako ne ispraviti a ono ublažiti – u slijedećem izdanju knjige, u eventualnom intervjuu, u njegovom pismu nekom od uticajnih američkih listova. Lazo ne prokameni.
Dobivši, tako, nepodijeljenu podršku saboraca, La Pasionarija je, nešto opuštenije, rekla da je novinar i književnik Hemingvej mnogo učinio za Republiku, što se mora uvažiti, ali je „Zvonom” to zasjenio, što (oboje) ostaje trajno, neizbrisivo. Ako i nije zlo mislio – „veliku štetu je napravio našoj stvari”, pa ga treba kontaktirati, sa njim s dostojanstvom kakvo zaslužuje tema razgovarati, e ne bi li se bar zamislio i postidio. I prijeneti mu obavezno njenu poruku: kad bi ga srela, u ime i poginulih i živih saboraca bi mu pljunula u lice, i to pred svjedocima, što je u njenoj rodnoj Baskiji, zavičaju hrabrih i ponosnih ljudi, „posljednja opomena pred potezanje revolvera. S jedne ili druge strane. Ili obje…”
Sa punog stola malo se jelo, još manje pilo, pa se domaćica, umorna od priče, našalila: „Iste ste askete kao u Španiji”. A njih je, ni krive ni dužne, opteretio (raz)govor. „Osjećali smo se nekako kao da smo, na toj dalekoj Kubi, mi suflirali Hemingveju nepodopštine kojima je zapljusnuo čitalačku publiku, koja je, inače, željno očekivala da arenom line krv, lete ljudske glave”. Tako mi, „u pero”, kaže Peko.

Dugi lov na pisca

~Godinama su neki revolucionari, naučnici, umjetnici i diplomate iz Evrope i obje Amerike pokušavali da slavnog pisca dovedu u Beograd, a on im je izmicao – „kako ne bi pružio podršku Titovom besudnom režimu”

Zamisao za organizovanje „lova na pisca – klevetnika” brzo je definisana: bilješka grupe „naših španaca” iz Moskve upućena Veljku Vlahoviću – analiza u Udruženju španskih dobrovoljaca – zaključak u Agitpropu. I „lov”, koji je uključivao i uručivanje „pozdrava” La Pasionarije, mogao je da počne. Ali je u međuvremenu, od sredine 1948, protiv Tita i svega što je iza njega i pod njegovim šinjelom stajalo, krenula „euforija zla”: prvo zloslutna pisma Staljina i Molotova, zatim Informbiro i njegove članice, onda vođstva „zemalja narodne demokratije”. Začudo, među prvim i najgrlatijim kritičarima bili su vodeći španski komunisti sklonjeni u Moskvu, u čemu je heroina odbrane Madrida bila kolovođa, dovodeći u pitanje moralni kredibilitet „Jugo-španaca” stečen u odbrani španske prestonice, gdje ih je 243 zauvijek ostalo.
Pred takvom „euforijom destrukcije”, desetak „naših Španaca”, među kojima i ambasador Popović i general Dapčević, morali su, navrat-nanos, za Beograd, dok je Latinović ostao da se po Moskvi rve sa Džugašvilijem i ostalim „komunističkim alama” – braneći, koliko se moglo, istinu o Drugoj Jugoslaviji pred naletima monolitnog i militantnog Informbiroa. Za to vrijeme La Pasionarija je zalegla uz Staljina u rovu, odakle se, srećom uglavnom riječima propagande, tuklo protiv Tita, a iz njegovih iskopa je uzvraćeno istom „municijom” i punom mjerom.
Tako do smrti „brkajlije iz Gruzije”, a to je 15. mart 1953, kada je „dvomotorac” Mirko Marković, sa stotinama sapatnika, među kojima i 11 „španaca”, služio drugu smjenu društveno-vaspitnog rada, u po zlu čuvenoj „Petrovoj rupi”, ili, zvanično, R-101 na Golom otoku, tačnije: dvije u istražnim zatvorima u Glavnjači i na Adi ciganliji i dvaput toliko na „mermeru”, sve bez suda i suđenja i po odluci mjesnih zajednica, a on nikako da „revidira svoje stavove”. To je bila surova cijena njegovih otvorenih riječi pred komunistima Univerziteta čiji je bio redovni profesor. Cijena koju je spremno platio taj revolucionar, komandant bataljona „Vašington” u Španiji, pukovnik JA i imenovani ambasador u Londonu. Odvojen je od nauke, saboraca, porodice ostale „bez išta na ništa”, pa su njegovi saborci Nikola Drenovac i Strahinja Maletić prikupljali „crvenu pomoć” da preživi En Marković od Sekulića iz Detroita – sa dvoje dječice u Beogradu. To Hemingvej na Kubi dugo nije znao…
Stav „naših španaca” prema Hemingveju dosta brzo je evoluirao, prilagođavajući se vremenu i hladnoratovskim prilikama: prvo su, sredinom 1949, jadom zabavljeni u borbi protiv Staljina, ostali pri želji da se sastanu sa piscem – saborcem sa Harame i Brunete, pa mu, u ime ideala svoje revolucionarne mladosti, staloženo izlože najvažnije primjedbe na sadržaj romana „Kome zvono zvoni”, ali ne spominjući ne samo onaj „pozdrav” borbene Baskijke koji prethodi potezanju pištolja, već ni njeno ime.
Onda su – već na početku pedesetih – partijska propaganda, diplomatija i „španci”, pod uraganom kritika iz „istočnog lagera” i olujama „hladnog rata” sa Zapada, stavljeni u totalnu političku i ekonomsku izolaciju, još izloženi otvorenim vojnim prijetnjama, a svakako u saglasju sa ideološkim i državnim vrhom, zauzeli stav: nikako, naročito pismeno, ne kritikovati Hemingveja, kako bi se sačuvala naklonost i glas podrške jednog uglednika više u tragično podijeljenom svijetu. To je bio savjet i ranijeg i novog ambasadora u SAD, Savice Kosanovića i Vlada Popovića, te potvrđenih prijatelja nove Jugoslavije: čuvenog publiciste i prijatelja porodice Ruzvelt, Čerčila i Ajzenhauera, Luja Adamiča, violiniste svjetskog glasa Zlatka Balokovića i dr.

Valjalo je dobiti njegov glas podrške „jugoslovenskoj stvari” a, ako se posreći, i obezbijediti njegovu posjetu Beogradu, u svojstvu Titovog gosta, što bi, u tim zlim vremenima, odjeknulo Planetom, bilo izraz snažne podrške ličnosti „ukliještenoj između svjetova”.
Zato su na „mamljenju spisateljskog vuka” radile diplomate sa prostora Evrope i obje Amerike, među kojima, uz ambasadora u Vašingtonu Vlada Popovića, i „crnogorski kadar” u misijama u zemljama Južne Amerike braća Čupići, kao i više uglednih prijatelja Jugoslavije u SAD. Međutim, Hemingvej se – obaviješten da je njegov prijatelj i saborac Mirko Marković „negdje u zatvoru” – nije dao namamiti: prvo je, odmah, poslao Ambasadi protestno pismo u zaštitu prava i života bivšeg komandanta „Vašingtona” i svih zatvorenih „španaca”, sa zahtjevom da se dostavi Beogradu i javno publikuje, od čega je – kako se 1971, na Kongresu „španaca” u Ljubljani, i tri mjeseca pred smrt sjećao Vlado Popović – samo prvi ostvaren. Onda je Hemingvej, na tendeciozne upite novinara nekih prestižnih američkih i istočnoevropskih listova i radio-stanica, jasno odgovarao da je on „na strani jugoslovenskih naroda surovo izolovanih visokim zidom”, ali da neće posjetiti Beograd jer bi time podržao režim koji godinama, bez suda i presude za učinjeno djelo, drži na nekom pustom ostrvu Mirka Markovića, njegovog saborca iz Španije i komandanta bataljona američkih dobrovoljaca „Vašington”. Uz to bi novinarima dao i, odnekud dotureni, spisak sa Mirkom zatočenih dvadesetak „španaca”, među kojima je bio i beogradski radnik Siniša Drobac, sa drvenom nogom do prepona. To su novinari, takođe tendenciozno, objavljivali. Zvanični Beograd je bio gnevan zbog tih političkih ujdurmi, ali je njegova militantna, partijska i državna, propaganda totalno onemogućavala objavljivanje takvih Hemingvejevih izjava u štampi, a slušanje emisija stranih radio-stanica bilo zabranjivano, i prepričavanje „škakljivih” vijesti kažnjavano.
Nastavljen je „lov” na Hemingveja, stavljajući mu, kad bi se kako stiglo do njega, do znanja da ga Jugoslavija i Tito očekuju raširenih ruku. A onda je, 1953. godine, došlo do sastanka ambasadora Vlada Popovića s Hemingvejem, u prisustvu grupe povjerljivih Titovih prijatelja iz Novog svijeta, upriličenog povodom dodjeljivanja Hemingveju Pulicerove nagrade na Kolumbija univerzitetu, Južna Karolina.

Život dopisuje roman

Svim junacima feljtona odzvonilo, a roman oko koga su se kavdžili „Kome zvono zvoni” štampa se i čita, živjeći pun život sa lijepim izgledima za budućnost Na početku su slavljenik i stari i novi ambasador Jugoslavije, već oboljeli i za Njujork vezani Kosanović i Popović, ojačani violinistom Balokovićem, a lišeni društva Adamiča likvidiranog 1951. u njegovom domu u Nju Džersiju – razgovarali diplomatski uljudno. A onda je pisac, dosta osorno, počeo sa serijom pitanja, uglavnom o Markoviću i sapatnicima: da li je u Jugoslaviji objavljen njegov protest povodom Mirkovog hapšenja, pa protesti Udruženja španskih dobrovoljaca iz Njujorka, te Adamiča i Balokovića; može li se znati koje je krivično djelo počinio i po kom zakonu mu je suđeno; gdje se nalazi taj zatvor i da li bi bilo moguće da se posjeti; zna li se koliko će još ostati u zatvoru i hoće li poslije toga moći u Ameriku, k odbjegloj porodici i saborcima iz borbi protiv fašizma; ima li u Krivičnom zakoniku paragrafa o kažnjavanju za izražavanje drugačijeg mišljenja i sankcije „društveno-popravni rad” itd. Odgovori ambasadora su bili niječni, uz nešto vrdanja: „pitaću”, „nijesam upućen”. Na to je pisac, prigušujući bijes, rekao: „Onda me u Jugoslaviji ne očekujte!” Malo su ćutali, pa se, učtivo, izgovorio da ne može prisustvovati ručku na koji ga je ambasador pozvao, jer, navodno, već kasni na zakazani porodični objed sa (četvrtom) suprugom Mari Velš, dopisnicom magazina „Tajm” i sinovima Patrikom (1929) i Gregorijem (1932).
To nije bio posljednji kontakt Jugoslovena, u ovom slučaju Crnogoraca, sa ratnim drugom iz Španije, Ernestom Hemingvejem. Naime, oktobra 1957. sa njim je, na proputovanju na dužnost ambasadora u Brazilu, ručao u Havani Danilo Lekić, u društvu diplomate Laze Udovičkog. Sva trojica „Španci”. Tada nam eventualna podrška Hemingveja, čak i kao nosioca Nobelove nagrade za književnost 1954, nije bila neophodna, ne bar kao ranije, kada su nam njegovo ime i podrška mogli pomoći u razbijanju zida izolacije. Zato je ovaj razgovor i mogao biti neusiljen, čak spontan.
Sjetio se onog razgovora sa grupom intelektualaca iz Crne Gore u Posorubiju i raspitivao se za Istoričara (Vukašin Radunović) i Marksističkog propovjednika (Ćićko). Duboko je uzdahnuo nad njihovom pogibijom, a pozdravio prijatelje Veljka Vlahovića i Mirka Markovića o kome je Lekić prećutao da je upravo – zbog novih političkih okolnosti, a kao „nepopravljiv elemanat” – upućen u (dvogodišnju) konfinaciju na ostrvu Sv. Grgur.
Došao je „na red” i roman „Kome zvono zvoni”. Polemike o njemu, veli, još traju, u što se on ne miješa. Čuo je za primjedbe drugova iz Jugoslavije. Po liniji „španske kolonije” u Meksiku čuo je i za ljutnju „slavne heroine odbrane Madrida” La Pasionarije; žao mu je što se ljuti, još žalije što je ostala bez sina Rubena, hrabrog crvenoarmejca, ali je napisao živu istinu. Generali se, veli, mogu braniti samo pobjedama, a njih nema. Uostalom, neće, veli, da polemiše ni sa kim i ni o jednom navodu, jer je loša knjiga čiji autor treba da objasni što je njome htio da kaže. On je zapisao što su vidjeli on i drugi. Uostalom, o ratu se može najobjektivnije pisati kad se završi, još ako se izgubi. Ima o „Zvonu” ozbiljnih rasprava, ali i seirenja malograđana, svetine, reakcije. Ima likovanja nad gubicama; mrtvi ni u njegovom romanu, istina, „ne zahtijevaju da budu hvaljeni, ali obavezuju žive da o njima govore istinu”. Prepričava jedno mjesto iz svog komada „Peta kolona”:
„Neki fanatični branitelji španske Republike, a fanatici ne spadaju među dobre prijatelje stvari, kritikovaće komad zato što se u njemu priznaje da su članovi pete kolone bili strijeljani. I kazaće, a već su i kazali, da on ne pruža sliku plemenitosti i dostojanstva španskog naroda. Njime se to nije ni htjelo. To će zahtijevati još mnogo komada i romana, a najbolji će biti napisani tek pošto se rat završi”.
Napisao je „Zvono” o kojemu odzvanjaju rasprave. I danas.
Dobro raspoložen i siguran „na svom terenu”, pričao je i kako je 1942. Ratnoj mornarici SAD ponudio svoju jahtu „Pilar” – da se, napunjena eksplozivom, samoubilački zarije u neprijateljev bojni brod. Onda se 1944, kao ratni dopisnik, domogao Engleske i, u sastavu invazionih trupa sa svojom jedinicom Pokreta otpora, a ispred divizije generala Leklera, učestvuje u oslobađanju Pariza pa, nakon uspostavljanja svog štaba u hotelu „Ric”, odlazi u borbe u Njemačkoj. Deset godina potom ruši se s avionom u Sudanskoj džungli, pa jedva ostaje živ…
Priči za feljton nikada kraja: često p(r)ozivan, Hemingvej za života nije posjetio Jugoslaviju, a time ni zavičaj (za)voljenih Crnogoraca, no ni „naši Španci” njemu, ni godinama poslije smrti, nijesu oprostili što je onako pisao u „Zvonu”. O tome svjedoči i pojedinost da je njegovo ime 1971 – odlukom ondašnjeg moćnika (opet) Crnogorca, generala JNA i „španca”, Veljka Remova Kovačevića sa Grahova – izostavljeno iz svih 309 priloga sjećanja, kojima je 286 dobrovoljaca slobode ispisalo 5 tomova, na 2878 stranica zbornika „španija”. Tako će to ime čitalac uzalud tražiti i u prilozima Ernijevih prijatelja Veljka Vlahovića i Mirka Markovića. A junačke grudi La Pasionarije, na početku pedesetih u Jugoslaviji s pravom oštro kritikovane, za 35.godišnjicu španskog građanskog rata (1971) su, ukazom Josipa Broza, okićene najvišim nacionalnim odlikovanjem – Ordenom Velike jugoslovenske zvijezde. Prof.dr Mirko Marković se, pak, nakon 9 godina izgubljenih od Glavnjače do Svetog Grgura, vratio nauci: od tada pa sve do smrti uveliko se i uspješno bavio kibernetikom, ostavivši iza sebe pet-šest knjiga i danas cijenjenih u svijetu te sveprisutne nauke, čije je temelje u nas, nesumnjivo, on postavio. Čvrsto i trajno.
Život je (u)činio svoje, neumitno: sve ličnosti koje se u feljtonu spominju nijesu više među živima. Troje najspominjanijih odselili su se u naša sjećanja: Hemingvej je jula 1961. sebi oduzeo život u 61. godini; La Pasionarija, čiji nadimak u prevodu znači besmrtna, doživjela je 94. godinu i 1989. sahranjena u Madridu; Mirko Marković je 1988. naprasno umro u 81. godini i njegovi zemni ostaci počivaju na Novom groblju u Beogradu.
A roman oko kojeg su se ljuto kavdžili štampa se i čita. Uveliko. Živi svoj život u rukama čitalaca. Intelektualno radoznalih. I niko od njih, bar javno, ne pita: što je u njemu istorijski fakat, a što stvar piščeve literarne imaginacije. To je OK, zar ne?!

Tekst preuzet iz dnevnog lista Dan, 2007.