| Početkom decembra 1912. godine potpisan je protokol o primirju, koji je otkazala Grčka poslije turskog odbijanja da preda Janjinu. Primirje je potpisano između Bugarske, koja je zastupala Srbiju i Crnu Goru s jedne, i Turske s druge strane, i desetak dana kasnije, saglasno potpisanom protokolu, otpočeli su pregovori o miru u Londonu. Potpisivanje primirja Crnu Goru je zateklo u opsadi Skadra i uvjeravanju da će joj biti dodijeljen na mirovnoj konferenciji. Već na prvoj konferenciji ambasadora velikih sila, u Londonu 17. decembra 1912. godine, odlučeno je da se obrazuje autonomna Albanija, što je učinilo besmislenim napore Srbije da preko Albanije izađe na more, i Crne Gore, da joj pripadne Skadar sa okolinom. Takvu mogućnost je energično odbijala Austrougarska, dok je Rusija bila za to, da to pitanje dogovorom riješe Crna Gora i Turska. Kada je Srbija, 20. decembra, najavila spremnost da se povinuje odlukama velikih sila i povuče vojsku iz Albanije, ostalo je da konferencija ambasadora odredi granice nove države, a diplomatskim predstavnicima balkanskih država da pokušaju uvjeriti velike sile u opravdanost svojih zahtjeva. Predstavnici Antante nijesu bili spremni da izazovu evropski rat zbog jednog grada na Balkanu, pa su Britanci brzo ubijedili svoje saveznike, Ruse i Francuze, posebno ove prve, da ne ohrabruju Crnu Goru u njenim teritorijalnim zahtjevima prema Skadru. Ostavši sama, crnogorska vojska je nastavila sa blokadom Skadra. Odbrana grada je konačno popustila i 23. aprila 1913. je potpisan sporazum po kome je svim turskim jedinicama dozvoljeno da sa lakim naoružanjem izađu iz grada. Konačno je 24. aprila uveče Esad-paša Toptani predao ključeve tvrđave prijestolonasljedniku Danilu. Predstavnici velikih sila su 27. aprila crnogorskoj vladi uručili pisani zahtjev da se Skadar u najkraćem roku evakuiše i preda velikim silama. Konvencija o predaji Skadra velikim silama potpisana je 9. maja 1913. a pet dana kasnije u Skadar je ušao odred međunarodnih snaga, na čelu sa viceadmiralom Berneom. Izlaskom crnogorskih trupa iz Skadra, 14. maja, prekinuta je blokada crnogorske i albanske obale i time je završen Prvi balkanski rat. U vrijeme potpisivanja Londonskog mirovnog ugovora (30.5. 1913) balkanske države su zadržale one teritorije koje su u ratu osvojile: Bugarska Trakiju do linije Enez-Midije i istočnu Makedoniju; Grčka – južnu Makedoniju sa Solunom i dio Epira; Srbija – centralnu i zapadnu Makedoniju, Sandžak, Kosovo i Metohiju, a Crna Gora dio Sandžaka i Metohije. Pošto je Turska bila potisnuta sa Balkana, ubrzo je izbio novi rat (Drugi balkanski) između dojučerašnjih saveznika oko podjele teritorija. Između Srbije i Grčke, s jedne i Bugarske, s druge strane, u junu 1913. godine je izbio rat oko Makedonije i Trakije. U ovaj rat će se kasnije uključiti Rumunija i Turska. Crna Gora je u ovom ratu stala na stranu Srbije i prije izbijanju rata između Srbije i Bugarske, 8. juna, uputila jedan odred od 12.000 ljudi pod komandom serdara Janka Vukotića. Pred napadima srpske i grčke vojske, a ugrožena sa sjevera nadiranjem Rumuna, Bugarska je bila prinuđena da zatraži primirje. Precijenivši svoje snage i ne računajući da će u rat ući Rumunija i Turska, Bugarska je bila primorana na prekid ratnih operacija (31. jula 1913), dok je ugovor o miru potpisan u Bukureštu 10.8.1913. Po tom ugovoru Bugarska se odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Mirovne ugovore sa Turskom zaključile su: Bugarska 24. 9. 1913. u Carigardu, Grčka 14. 11. u Atini i Srbija 14. 3. 1914. u Carigradu. Crna Gora je u Balkanskim ratovima proširila državni prostor za 4958 km2, što je činilo više od 48 % prostora njene teritorije iza Berlinskog kongresa. Dobila je proširenje oko Podgorice, Metohiju do Bijelog Drima i dio Novopazarskog sandžaka, odnosno gradove Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Rožaje, Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu. U Prvom balkanskom ratu Crna Gora je imala 3000 poginulih i oko 6500 ranjenih, dok su gubici u Drugom bili oko 150 poginulih i oko 700 ranjenih (prema nekim podacima gubici Crne Gore su iznosili 1200 ljudi). Pored velikog broja žrtava u operacijama oko Skadra, konfuzne taktike i manevarske nesposobnosti, dugom opsadom i potom gubitkom ovoga grada, bilo je načeto ratničko i političko samopouzdanje Crnogoraca. Od velikih carstava na Balkanu ostala je Austrougarska, koja je imala zajedničku granicu sa Crnom Gorom sa juga i zapada. Na sjeveru je Crna Gora dobila zajedničku granicu sa Srbijom, utvrđenu u jesen 1913. i na proljeće 1914. godine. Na istoku se graničila sa Albanijom čije ce granice prema Crnoj Gori biti utvrđene radom Međunarodne komisije za razgraničenje u proljeće 1914, mada će ova granična linija konačno biti utvrđena tek 1926. godine, kada su potpisani protokoli o razgraničenju između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Albanije. Srbija je u Balkanskim ratovima proširena za 39.000 km2 i oko 1.300.000 stanovnika. |
Be the first to comment