Moji memoari – Radule Simov Brajičić


Memoari Radula Brajičića obuhvataju period od djetinjstva do kraja II svjetskog rata i predstavljaju zanimljivo štivo o događajima viđenim očima jednog crnogorskog oficira. Memoare, koji se čuvaju kod njegovih potomaka, za štampu je priredila njegova unuka Nada Martinović.

Velike sile obećale su u ovom ratu neutralnost koju su Austrija i Italija kasnije ipak pogazile

Radule Simov Brajičić rođen je 24. XII 1876. godine u Ozrinićima. Osnovnu školu svršio je u Nikšiću, da bi kao polaznik novoosnovane Podoficirske škole na Cetinju (1898-1900) i Oficirske škole 1904-1906 dobio čin potporučnika, 1909. unaprijeđen u čin poručnika, oktobra 1913. čin kapetana, juna 1920. u čin majora, a oktobra 1924. u čin p-pukovnika. Zbog nemogućnosti napredovanja napustio jugoslovensku vojsku i penzionisan u martu 1930. godine. Svoju vojničku karijeru je započeo prvo radom u trupama crnogorske vojske (1900-1904), da bi od 1906-1912. bio komandir u bataljonu, potom komandant bataljona koji se posebno istakao u borbama oko Skadra, u balkanskim ratovima. Kao komandant lukovsko-trebješkog bataljona zajedno sa svojom jedinicom bio upućen Srbima u pomoć u srpsko-bugarskom ratu (II balkanski rat) i bio ranjem u bici na Bregalnici jula 1913. Učesnik Prvog svjetsko rata, da bi poslije ujedinjenja 1918. službovao kao oficir jugoslovenske vojske u Sarajevu 1919, Banja Luci 1919-1929, 1930. bio u Komandi Otočkog vojnog okruga kada je penzionisan zajedno sa 19 drugih crnogorskih oficira iz iste klase.
Tokom II svjetskog rata kao simpatizer NOB-a i partizanskog pokreta u kojem su mu aktivno učestvovala djeca bio zatvaran u četnički zatvor iz kojeg je sa suprugom Milicom, sestrom advokata Jevta Pavića, pobjegao aprila 1944. godine. Radule Brajičić je imao troje djece: sina Branka-Braca, borca V proleterske brigade i učesnika velikih partizanskih bitaka, koji je poslije oslobođenja radio kao rukovodilac i organizator omladine nikšićkog sreza, saradnik “Pobjede”, novinar i urednik “Borbe”. Usljed posljedica ranjavanja tokom rata, preležanog tifusa, razbolio se i umro u sanatorijumu u Golniku (Slovenija ) 16. avguta 1946. u svojoj 21. godini. Za ovaj dan je njegov otac Radule u svojim memoarima zapisao “Ovo je dan i čas najnesrećniji za mene u mom životu”. Pored sina Branka, Radule je imao i dvije ćerke: Bosiljku, udatu Vučurović i Olgu, poznatog profesora Univerziteta. Umro je u Nikšiću 4. decembra 1963. Radule je bio poznat kao častan i hrabar oficir odlikovan brojnim ordenjima. Njegovi memoari obuhvataju period od djetinjstva do kraja II svjetskog rata i predstavljaju zanimljivo štivo o događajima viđenim očima jednog crnogorskog oficira. Memoare, koji se čuvaju kod njegovih potomaka, za štampu je priredila njegova unuka Nada Martinović .

BALKANSKI RAT 1912. I 1913. GODINE:
Balkanski narodi velikim dijelom 1912. godine bili su u turskom ropstvu. Oni su bili bespravni, mučeni, zlostavljani i ubijani. Narod je bježao po šumama, go, bos i gladan, umirao po pećinama i pod vedrim nebom. Slobodne balkanske vlade mnogo puta su intervenisale diplomatskim putem kod turske vlade, da bi ova ublažila režim prema tim narodima, ali je sve to bilo uzaludno. Turci su ponekad obećavali neke nove reforme na Balkanu radi olakšanja terora nad tim nesrećnim narodima ali to nikad nijesu izvršili. Svakim danom život je na Balkanu postajao nesnosniji i gori, naročito je život pogoršan po padu sultana Abdul-hamida i dolaskom na njegovo mjesto za cara Turske Mehmeda II zvanog “Pjanić”.
Vladaoci slobodnih balkanskih država: Srbije, Bugarske, Crne Gore i Grčke, videći da stanje na Balkanu ne mogu bez rata popraviti – dogovore se da napanu Tursku i da mačem oslobode svoje narode. Oni stvore Vojni savez, napišu ugovor u kome odrede operacijske pravce svake vojske, dan početka i objave rata Turskoj i način podjele dobivene zemlje od Turaka po svršetku rata. Pa, pošto je Makedonija bila sporni dio između Bugarske i Srbije u ugovor su unijeli i Arbitražni sud – Ruskog cara ili predsjednika Amerike.
Velike sile obećale su u ovom ratu svoju neutralnost, koju su docnije Austrija i Italija, vidjećemo, pogazile. Ove dvije zemlje mislile su i vjerovale da će Turska tući Balkance, pa su zato i obećali svoju neutralnost!
Docnije, kad su viđeli da Balkanci pobjeđuju i da su Srbi tukli Turke u Kumanovskoj bici, odmah su potegli pitanje da se spriječi proširenje Srbije i Crne Gore na račun Albanije i da se spriječi izlazak Srbije na Jadransko more. Bili su i za to da se stvori nezavisna Albanska država sa prestonicom u Skadru.
Ostale evropske sile pod pritiskom politike ove dvije sile, a da se ne bi izazvao evropski rat, pošle su istim putem, stavivši do znanja Srbiji i Crnoj Gori – da Crna Gora odustane od opsade Skadra, a Srbija da vrati vojsku sa Jadranske obale na koju je bila već izbila.

Plemenska krvna srodstva sačinjavala su osnovicu vojske i vojničkih odjeljenja

Crna Gora objavljuje rat Turskoj deset dana prije svojih saveznika 25. septembra 1912. godine. Čita se Proklamacija Vrhovnog Komandanta kralja Nikole. Sadržina te Proklamacije je jedno veliko književno i istorijsko djelo! Ona je ulila duh herojstva i u najslabijeg borca. U ovom ratu crnogorska vojska podijeljena je bila u tri odreda:
Istočni, kojim je komandovao đeneral Janko Vukotić, Primorski, kojim je komandovao đeneral Mitar Martinović i Zetski, kojim je komandovao knjaz Danilo Petrović, najstariji sin kraljev.
Na Ratnom savjetu, koji je održan u Dvoru u noći 19-20. septembra, ovaj odred bio je dat đeneralu Blažu Boškoviću što je, po mome mišljenju, bilo pravilno urađeno, ali, sjutradan na intervenciju i sugestiju vojvode Boža Petrovića – kralj učini jednu fatalnu pogrešku. Koriguje ratni plan na svoju ruku i umjesto đenerala Boškovića za komandanta Zetskog odreda postavlja svoga sina Danila. Ova smrtna kraljeva pogreška – po tadašnjem mišljenju cjelokupne naše vojske, poćerala je u smrt đenerala Boškovića i prouzrokovala gubitak Skadra. To mišljenje je postojalo kod starijih Crnogoraca učesnika u tom ratu. A evo i razloga tome mišljenju:
1. Što je Blažo Bošković odavao lik najboljeg komandanta u crnogorskoj vojsci poslije Janka Vukotića;
2. Što je Bošković bio omiljen i cijenjen u crnogorskoj vojsci;
3. Što je on raspolagao najjačim vezama i glasom svoga autoriteta u Sjevernoj Albaniji;
4. Što je bio namjeran da ubrza marš na Skadar jer je imao pri ruci tačne izvještaje da tih dana u Skadru nema više od četiri-pet tabora turske vojske, niti ikakvih utvrđenja za jaku odbranu;
5. Što u tim danima još nije bilo pokrenuto pitanje Albanije kod Velikih sila;
6. Što je ovom promjenom teško povrijeđena čast jednog prvoklasnog Crnogorca.
Detaljne operacije Zetskog odreda opisao sam u mome dnevniku, koji sam pisao za vrijeme same borbe od početka do završetka ovog rata.

OPERACIJE ZETSKOG ODREDA CRNOGORSKE VOJSKE OKO SKADRA 1912. I 1913. GODINE

SNAGA, ORGANIZACIJA I FORMACIJE CRNOGORSKE VOJSKE: Crna Gora kao Kraljevina prije rata 1912. godine obuhvatala je površinu oko 9000 kvadratnih kilometara i brojila je oko 300.000 stanovnika – jedne vjere, jezika i običaja. Vojnu snagu Crne Gore predstavljao je cijeli narod, koji je neprestano nosio oružje u stoljetnoj borbi sa Turcima. Ta vojna snaga počivala je na načelu nasljeđenom kroz generacije, da je svaki Crnogorac koji je sposoban za ratnu službu dužan da služi rodnu grudu. Ovu dužnost ispunjavali su Crnogorci s oduševljenjem, a često puta do krajnjih granica ljudske moći.
Crna Gora od 1910. godine dobila je bila i vojnički zakon i ratna načela, koja su do onda bila u snazi učvršćena i prosvećena tradicijom.
Plemenska krvna srodstva sačinjavala su osnovicu vojske i vojničkih odjeljenja. Jedno ili više sela ili zaseoka, u kojima živi više rođaka i porodica istoga roda, sačinjavali su četu, više ovakvih četa sačinjavalo je bataljon. Ova krvna veza bila je osobito čvrsta, jer je počivala na prirodnoj pripadnosti, pa su prema tome razumljivi primjeri besprimjernog požrtvovanja i međusobnog pomaganja, kao i plemenitog natjecanja u borbi.
Crnogorski je vojnik snažan i neobično čvrst, vrlo skroman i neobične izdržljivosti. Već ta svojstva čine ga dobrim vojnikom. K tim svojstvima pridružio se i živi temperament, vatren kao munja i na svaku smjelost spreman, sa mnogo optimizma, živo nacionalno osjećanje, velika sklonost inicijativi, prirođena sposobnost za iskorišćavanje terena i osiguranja, i veliko lično junaštvo. Ove vojničke vrline Crnogorac je stekao i usvojio kroz stoljeća u velikim borbama sa susjednim neprijateljima a najviše s Turcima. Svi ti ratovi i pohodi uprkos velike neprijateljske premoći mahom su se sretno svršavali. Ovo je u zemlji probudilo zajedničko opšte uvjerenje da se Crnogorci nikada ne mogu pobijediti. Ovaj moralni faktor crnogorske vojne snage je najjači elemenat koji se ne može dovoljno naglasiti.
Intelektualno Crnogorac stoji na visokom stupnju, on je radoznao, praktičan i zanima se za sve oko sebe. Svijest o građanskoj časti je vrlo razvijena. Kako je Crna Gora bila veoma siromašna, to su joj najjači faktor njene snage bile muške vrline njenijeh sinova, a najbolji saveznik priroda njenih krševa.
Veliki napredak u vojničkom pogledu susjednih država kao i napredak u usavršavanju oružja i tehnike, primorali su i Crnogorce da patrijarhalni sistem vojne sile promijene i preudese prema zahtjevima modernog ratovanja i prema tome da cijelu vojsku urede prema načinu drugih modernih država. Novo uređenje i nov način vježbanja i odgajanja crnogorskog vojnika naišao je na plodan teren a da ne poruši njegov urođeni individualitet.

Prvi uslov prilikom izbora oficira bio je moralna snaga kuće, a potom zasluge predaka za otadžbinu

Glavni okvir novog sklopa crnogorske vojske činio je oficirski kadar, naučen jednim dijelom na strani a dijelom u zemlji. Izbor oficira vršen je na jedan osobiti način, koji nije imao sličnosti sa načinom izbora ni jedne evropske zemlje. Način izbora oficira u Crnoj Gori počivao je na tradicijama zasluga učinjenih za otadžbinu. Prvi uslov bio je moralna snaga njegova i njegove porodice (kuće): zatim zasluge njegovih predaka učinjene otadžbini, koje su kod Crnogoraca kao najveće svetinje razvijane, čuvane i poštovane, kroza sva vremena, a koja se i danas pažljivo čuvaju.
Ovako izabran izvjestan broj mladića izvođen je pred naročitu komisiju, koju je određivao ministar vojni. Ova komisija uzimala je potreban određeni broj pitomaca po najboljim ocjenama, koje dotični mladić dobije na prijemnom ispitu koji je polagan pred tom komisijom uz potpunu fizičku sposobnost i druge uslove koji su se za ovakvog mladića tražili. Po ovakvom izboru, iz Ňoficirske školeÓ izlazili su oficiri sposobni za komandovanje, proniknuti samo ljubavlju prema domovini i slijepom poslušnošću, kao i svjesnim osjećanjem dužnosti, čime su ovi oficiri jamčili za dalju njihovu sposobnost u duhu starih tradicija.
Ovako izabran oficirski kadar, uz lično junaštvo, mogao je samo komandovati jedinicom formiranom na plemenskoj osnovi. Takvom oficiru mlađi su se pokoravali do ropske poslušnosti, ne od straha i kazne, ili iz neke nade za ličnu nagradu, već čisto iz ubjeđenja da taj oficir zaslužuje njihovu poslušnost i poštovanje. Ako oficir nije raspolagao ovim vrlinama, poslušnost, kao i ljubav prema njemu, često su dolazile u pitanje, ali ipak, ne nikada prema dužnosti i otadžbini. Pisana disciplina jedne moderne vojske i postupci po njoj pokazali su se kao dobro sredstvo za dovođenje idealnog reda i poslušnosti kod jedinice, ali samo kod oficira koji su u svemu odgovarali pomenutim uslovima za oficire.
Prema Zakonu o ustrojstvu vojske (od 1910.g.) crnogorska narodna vojska dijelila se je u tri kategorije a obaveza počinjala je sa prvim januarom one godine u kojoj je mladić navršavao 18 godina pa sve do 62 godine starosti. Prema tome sva crnogorska vojska dijelila se na:
1. regrutska klasa: 18 i 19 godina starosti
2. I klasa aktivne vojske
3. II klasa aktivne vojske
4. rezerva.
Aktivnu vojsku sačinjavala je I i II klasa, u kojoj je rok službe trajao 33 godine, to jest od 1. januara one godine u kojoj vojnik navršuje 20 godina, pa do, zaključno 31. decembra one godine u kojoj navršuje 62 godine od rođenja. U prvu klasu aktivne vojske određivali su se oni vojnici koji su po svojoj fizičkoj sposobnosti mogli izdržati najveće napore skopčane sa vojnom službom a koji su se korisno mogli osposobiti za vojnu upotrebu. U drugu klasu aktivne vojske određivani su vojnici slabije fizičke sposobnosti za službu s oružjem. Olakšice u ispunjavanju vojne dužnosti bile su vrlo ograničene.

VOĐSTVO VOJSKE I PODJELA ZEMLJE:
Vrhovni komandant cjelokupne crnogorske vojske bio je kralj, a generalni inspektor bio je prestolonasljednik. Na čelu vojne uprave bio je ministar rata, koji je bio odgovoran vrhovnom komandantu i parlamentu.
Ministarstvo vojno je bilo podijeljeno u više sekcija i odjeljenja i vršilo je administraciju mirnodopskog kadra i pripremu za mobilizaciju. Vojnoteritorijalna podjela zemlje sastojala se je iz 4 divizijske oblasti, 11 brigadnih i 56 batalionskih okruga.
Naziv i brojna snaga divizija, brigada i bataljona bila je sljedeća:
Prva divizija sa sjedištem štaba u Cetinju, sastojala se je iz Katunske brigade od 6 bataljona – štab u Cetinju; Riječko-Lješanske brigade od 4 bataljona – štab u Rijeci; Crmničko-Primorske brigade od 7 bataljona – štab u Baru.
Druga divizija sa sjedištem štaba u Podgorici bila je sastavljena od: Zetske brigade od 6 bataljona – štab brigade u Podgorici; Spuške brigade od 3 bataljona – štab brigade u Spužu; Brdske brigade od 4 bataljona – štab brigade u Danilovgradu.
Treća divizija bila je sastavljena iz: Nikšićke brigade od 5 bataljona – štab brigade u Nikšiću; Vučedolska brigada od 4 bataljona – štab brigade u Velimlju: Durmitorska brigada od 5 bataljona – štab brigade u Šavniku.
Četvrta divizija bila je sastavljena iz: Moračko-Rovačke brigade od 6 bataljona – štab brigade u Kolašinu; Vasojevićke brigade od 6 bataljona – štab brigade u Andrijevici.
Dakle ukupna snaga pješadije iznosila je svega 56 bataljona.
Pri određivanju granica brigadnih i bataljonskih okruga pazilo se na istorisku podjelu na plemena. Ova podjela činjela je osnovu za formiranje taktičnih jedinica i objašnjava nejednaki broj bataljona i četa.

Vojni barjak je prelazio u nasljedstvo barjaktareve porodice dokle god ga je dotično lice časno nosilo

Za vrijeme mira brigadni i bataljonski komandanti funkcionisali su kao administrativni organi, čija je, pored ostaloga, bila dužnost i vođenje spiskova obaveznika.
Stvarno aktivno su radile u normalnim prilikama sljedeće komande i ustanove:
a) četiri divizijske komande sa svojim štabovima;
b) u svakoj divizijskoj oblasti po jedan pješadijski batalion, koji je služio kao škola za regrute;
c) četiri stalna baterijska odjeljenja i to: na Cetinju i Kolašinu po jedan haubički baterijski kadar, u Nikšiću dva brdska baterijska kadra;
d) jedno mitraljesko odjeljenje na Cetinju;
e) jedno telegrafsko odjeljenje na Cetinju.
Od godine 1911. na Cetinju je postojao kadetski korpus sa četrdeset pitomaca za spremanje oficira. S vremena na vrijeme izvodili su se osobiti podoficirski i oficirski tečajevi u kojima se je na intenzivan način izobražavao starješinski podmladak.
Oficirski činovi u vojsci bili su sljedeći: potporučnik, poručnik, kapetan, komandir (major), brigadir i divizijar. Niži činovi bili su: desečar, podnarednik i vodnik. Svaka četa, bataljon i brigada imali su svoju zastavu koju nosi barjaktar. Zastava je prelazila u nasljedstvo porodice sve dotle, dokle je dotično lice bude časno nosilo.

FORMACIJA TRUPA U RATU:
Svaka je divizija predstavljala samostalnu operativnu jedinicu, a kao što smo naprijed napomenuli, divizija je brojila 12-17 bataljona pješadije, 6 baterija artiljerije, tri mitraljeska odjeljenja, jedna izvidnička četa, jedna četa pionira i jedna telegrafska sekcija.
Svaka brigada imala je po jednu brdsku bateriju, jednu mitraljesku četu sa četiri puške i jednu telegrafsku sekciju.
Pješadiju je predstavljalo 56 bataljona, koji su nosili naziv dotičnog plemena iz koga je bataljon sastavljen. Svaki komandant bataljona imao je i svog zastupnika; u svakom bataljonu broj četa bio je od 4 do 8, a četa je brojila oko 100 vojnika; svaka četa imala je i svoju zastavu, koju je nosio barjaktar.
Pješadija je bila naoružana ruskom puškom model 1891. godine, austriskom puškom model 1873. godine za naoružanje druge klase, i još revolver, koji je imao svaki vojnik kao ličnu svojinu.
Svaki vojnik pješadije još za mirno doba imao je u svojoj kući uvijek pripremnu: pušku sa 120 metaka, kese za municiju, ratnu torbu, revolver i jedan par novog vojničkog odijela, koje je čuvao u sanduku, a koje je smio obući samo na dan mobilizacije. Inžinjerski i sanitetski materijal čuvao se u magacinima, samo po jedan zavoj svaki vojnik imao je kod sebe.
Iz materijala koji je bio na raspoloženju od poljske i brdske artiljerije, bilo je formirano 6 poljskih i 14 brdskih baterija, svaka baterija po 4 topa. Baterije nijesu bile istog sistema i istog kalibra već su se sastojale iz nekoliko vrsta i to: ruski poljski ili brdski top model 1902-1904. godine sa dugačkom pomičnom cijevi i sa štitovima; kalibar 7-9 cm. Talijanski poljski top najstarijeg modela, kalibar 8-7cm. Imali smo još i nekoliko topova različitih ruskih i turskih i to Krupovih kao ratni plijen, kalibar 7 i 8 cm. Kao pozicijska artiljerija računalo se oko 40 teških topova u koji broj ulazi i 6 haubica. Teška artiljerija dijelila se u 10 baterija. Veličina kalibra bila je: 12, 15 i 24 cm, a haubice su imale 21 cm. Imali smo i 30 Merzera kalibra 9, 15 i 23 cm. Ovi topovi dobiveni su većim dijelom na dar iz Rusije, a neki su kupljeni u Italiji.
Jedna poljska ili brdska baterija potpuno opremljena imala je po dva oficira, oko 100 vojnika i 80 do 100 konja.
Od ovih tehničkih trupa imali smo 5 pionerskih četa i 16 telegrafskih sekcija. Svakoj diviziji pridavala se po jedna pionerska četa, a svakoj brigadi po jedna telegrafska sekcija. Pionerske čete u ratno doba imale su po 2 oficira i 60 vojnika, a od alata sve vrste za kopanje rovova i za građu. Telegrafske su bile u stanju da izgrade liniju na stubovima do 20 km i po 7-30 kabela. Od ostalog veći dio ovih sekcija imale su heliografske i optičke aparate za noćnu signalizaciju, koje su dostizale, pri povoljnom vremenu, najveću daljinu do 50 km a brzina riječi pet do šest u jednoj minuti. Oprema i oružje kod tehničkih trupa bilo je kao i kod pješadije.
Komorska i intendantska služba formirala se tek u vrijeme rata, odnosno u početku mobilizacije. Konji, volovi i kola vodili su se po spiskovima kod plemenskih kapetanstava i tek kod objave mobilizacije nastupali su u službu. Vojnici za komorsku i sanitetsku službu uzimati su iz obaveznika druge klase i rezerve, s pogledom na fizičku spremnost i stručnu spremu, naročito u sanitetsku službu.

Crna Gora je mogla da za samo nekoliko sati uputi bataljone na mjesto gdje treba da se primi borba

U početku rata 1912. godine formirani su pet komorskih bataljona sa po 4 čete; ovi bataljoni imali su svoje komandante a tako i svaka četa svoje komandire. Komorski bataljoni bili su potčinjeni neposredno komandantima divizija a na čelu intendanture postojao je načelnik u Ministarstvu vojnom čiji se personal obrazovao odmah u početku mobilizacije i to od ljudi sa jačom inteligencijom i akademskom spremom, a manje sposobnih za borbu.
Kao što je komora i intendantska služba formirana tek u početku mobilizacije, tako je isto formirana i sanitetska služba. Svaki bataljon imao je po jednog sanitetskog pomoćnika. Potreban broj bolničara uziman je iz obaveznika druge klase. Kod divizijskih i drugih bolnica bili su aktivni ljekari, a bio je i jedan broj ljekara stranih država – društva Crvenog krsta. Svaka divizija imala je po 30 kreveta, uostalom najviše se računalo na dobrovoljnu sanitetsku njegu.
Radi bolje spreme i brže mobilizacije svaka brigada i svaki bataljon imao je magacin za deponovanje opreme, oružja i municije. Takođe su postojale i vojničke radionice za popravku oružja i za rekonstrukciju municije. Ove radionice su se nalazile: na Cetinju, Crnojevića Rijeci, Podgorici, Nikšiću i Kolašinu. Isto tako, u istim mjestima nalazili su se i intendantski magacini.
Dakle, kao što se iz do sad rečenoga vidi, ratna pripravnost svih snaga Crne Gore bila je na takvoj visini da bi se jedva mogla naći ijedna druga država u kojoj bi bila njena pripremnost, za brzinu mobilizacije, koliko u Crnoj Gori. Crna Gora bila je pripremna tako, da, čim bi nastupila kakva opasnost ili kakvo pogranično čarkanje, u stanju je bila da čitave čete i bataljone za nekoliko sati spremi i baci na mjesto gdje treba da se primi borba. Mobilizacija 1912. godine izvršena je sa nevjerovatnom brzinom, tako, da su brigade na svojim zborištima bile postrojene i spremne za polazak na front – drugog dana uveče po objavi mobilizacije.
Kako se Crnogorac po svojoj prirodi, uvijek interesovao da što više sazna o događajima, naročito onim preko granice, on je, nešto kroz to, a nešto i od strane svojih pretpostavljenih uvijek bio mnogo ranije obaviješten o događajima koji nastupaju, a naročito onim, koji su njega interesovali, a to je rat. Kad je bila, odnosno kad se pokazala kakva zategnutost na granici, dovoljno je bilo tada s brda na brdo dati znak zbor i svak je bio tada smjesta gotov za polazak, sa svojim oficirom na čelu i sa nekoliko taina. Cjelokupna snaga kojom je Crna Gora ušla u rat 1912. godine jeste:
1. Kraljeva garda – brojila je svega 100 momaka;
2. Pješadije je bilo svega 56 bataljona sa po 600 vojnika, svega 33.600 vojnika;
3. Izvidničkih četa 16 po 40 vojnika, svega 640 vojnika;
4. Mitraljeških četa 11 po 36 vojnika, svega 396 vojnika;
5. Poljskih baterija 6 po 100 vojnika, svega 600 vojnika;
6. Četrnaest brdskih baterija po 100 vojnika, svega 1400 vojnika;
7. Deset teških baterija po 100 vojnika, svega 1000 vojnika;
8. Pet pionirskih četa po 60 vojnika, svega 300 vojnika;
9. Dvanaest telegrafskih sekcija po 30 vojnika svega 360 vojnika;
10. Pet intendantskih bataljona brojili su svega 1600 vojnika.
Dakle, ukupna snaga cjelokupne crnogorske vojske, boraca i neboraca iznosila je 39.996 ljudi. Konjice nije bilo, već su za vrijeme same mobilizacije formirana mala konjička odjeljenja pri štabovima odreda, divizija i brigada, koja su služila isključivo za ordonanstsku službu.
Sa ovakvom spremom, organizaciom, formacijama i snagom stupila je Crna Gora u rat sa Turskom, i prva od svih saveznika opalila svoj istorijski top sa Gradine 26. septembra 1912. godine.

PODJELA VOJSKE:
Prema ratnom operacijskom planu cjelokupna vojska podijeljena je u tri odreda:
Istočni, kojim je komandovao brigadir Janko Vukotić,
Primorski, kojim je komandovao brigadir Mitar Martinović i Zetski, kojim je komandovao knjaz Danilo Petrović, najstarili sin kraljev.
Istočni odred sastavljen je iz 4-te divizije, Durmitorske brigade, Donjo-vasojevićke brigade, koja je formirana odmah u početku mobilizacije, i tri Prekotarska bataljona, takođe novoobrazovana od dobrovoljaca iz Prekotarja, jedne izviđačke, jedne pionerske i dvije mitraljeske čete.
Detaljni sastav ovog odreda bio je ovakav:
– Kolašinska brigada, komandant komandir Miloš Medenica: 6 bataljona pješadije, 1 izviđački vod, kolašinska brdska baterija 4 Krupova topa i 1 komorski bataljon,
– Gornjo-vasojevićka brigada, komandir Radomir Vešović: 6 bataljona pješadije i 1 izviđački vod, gornjo-vasojevićka brdska baterija sa 4 topa i 1 komorski bataljon,
– Durmitorska brigada, komandant brigadir Joko Adžić: 5 bataljona pješadije, durmitorska brdska baterija, 1 izviđački vod i 1 komorski bataljon,
– Donjo-vasojevićka brigada, komandant brigadir Avro Cemović, ovoj brigadi dodata je jedna brdska baterija sa 4 topa, jedan izviđački vod i 1 komorski bataljon.

Obični narod i vojska, i staro i mlado, sve je poletjelo u rat kao na neko neopisano veselje

– Prekotarski odred od 3 bataljona, komandant komandir Mašan Božović. Divizijska artiljerija sastojala se iz 6 poljskih i 4 merzerska topa. U ovaj odred ulazilo je i jedno sanitetsko i jedno telegrafsko i telefonsko odjeljenje.
Zetski odred je sastavljen iz druge i treće divizije, a ove su sačinjavale:
– Zetska brigada, komandant knjaz Petar Petrović; šest bataljona pješadije aktivne vojske,
– Spuška brigada, komandant komandir Milutin Vučinić, tri bataliona pješadije aktivne vojske,
– Bjelopavlićka brigada, komandant komandir Agica Lakić – četiri bataliona pješadije aktivne vojske,
– Nikšićka brigada, komandant komandir Đuro Jovović sa pet bataliona pješadije aktivne vojske;
– Vučedolska brigada, komandant komandir Marko Radović sa tri bataliona pješadije aktivne vojske,
– Zetska brdska baterija sa četiri brdska topa,
– Spuška brdska baterija sa dva brdska brzometna topa,
– Vučedolska brdska baterija sa dva brzometna brdska topa, četrnaest poljskih topova i osam merzera, pet komorskih bataljona, dvije čete izviđača, dvije čete pionira, dvije čete mitraljeza, sanitetsko i telegrafsko-telefonsko odjeljenje, odredska artiljerija: četvrta, šesta, osma opsadna baterija i jedan vod druge opsadne baterije, topova je bilo osam dugačkih opsadnih a ostalo haubice i teški merzeri.
Primorski odred bio je sastavljen iz prve divizije a ovu su sačinjavale:
– Katunska brigada, komandant komandir Milutin Vukotić, šest bataljona pješadije aktivne vojske,
– Riječko-lješanska brigada, komandant brigadir Niko Kusovac: četiri bataljona pješadije aktivne vojske,
– Crmničko-primorska brigada, komandant komandir Miloš Lekić: pet bataljona pješadije aktivne vojske,
– Katunska brdska baterija sa četiri brdska topa:
– Divizijska artiljerija: deset poljskih topova, četiri merzera i tri brdska sporometna topa,
– Odredska artiljerija se sastojala iz: dvanaest opsadnih topova raznog kalibra, tri komorska bataljona, jedne čete pionira i dvije mitraljeske i dvije izviđačke čete.
Ovako je, dakle, uglavnome, bila podijeljena operativna vojna snaga Crne Gore 1912, godine i sa njom se ušlo u rat sa Turskom.
Kako nemam namjere niti mogućnosti da opisujem tok operacija Istočnog i Primorskog odreda, to ću se zadržati uglavnom samo na operacijama Zetskog odreda u čijem sastavu je bila i moja jedinica sa kojom sam komandovao do svršetka rata sa Turskom.

OPERACIJE ZETSKOG ODREDA – MOBILIZACIJA:
Po utvrđenom ratnom planu, objavljena je mobilizacija cjelokupne crnogorske vojske 20. septembra 1912. u 3 časa poslije podne, i naređenja o mobilizaciji razaslata komandantima divizije istoga dana. Naredba o opštoj mobilizaciji u komandi III divizije stigla je dvadesetog septembra uveče oko 6 sati i ista prepisata i razaslata kopmandantima brigada, te noći – po ordonansima konjanicima, a glavna sadržina naredbe komandantima brigada avizirana je telegrafskim putem. Komandant Nikšićke brigade, čiji je štab bio u neposrednoj blizini divizijske komande, odmah je iste noći raspisao i razaslao naređenje svima svojim komandantima bataljona, i 22-og septembra do podne, cio narod saznao je za mobilizaciju.
Glas o mobilizaciji proletio je kao munja kroz sve narodne slojeve i primljen je sa oduševljenjem! Trideset i pet godina proteklo je od poslednjeg rata s Turcima! – to je rijedak slučaj u istoriji Crne Gore. Biti toliko u miru, a gledati neoslobođenu braću, to je bilo čudno i neshvatljivo za Crnogorca.
Pričom o osveti, pravdi, pjesmom i guslama duša Crnogorca kroz vjekove je vaspitavana i ovom prilikom bila je kao požar raspaljena. I narod i vojska, i staro i mlado, sve je poletjelo kao na neko neopisano veselje. Za trenut oka sve je bilo spremno i gotovo za pokret.
Čete su se skupile na svojim zborištima tako da je Nikšićka brigada na svom zborištu na Kapinom Polju već bila cijela okupljena 22-og septembra oko 4 časa poslije podne. U veče toga dana stigla je tu, i Vučedolska brigada, gdje su obije brigade prenoćile. – Noć je bila mračna, sa maglom i pomalo kiše – prva noć pod ratnim šatorima.
23. septembra u osam časova ujutro otpočeo je pokret brigada preko Vukova mosta. – Kretanje otpočne kolonom dvojnih redova. Prolazilo se između dva gusta narodna zida. Žene, djeca i starci, sa dvije strane puta izašli su da isprate svoje junake. Kao da je i Bog htio da što bolje uveliča ovaj svečani istorijski trenutak, dao je dan jedinstveno lijep – vedar kao čisto staklo.
Toga dana brigade su prešle 35 km marša i stigli smo na konak na Danilov Grad, gdje smo prenoćili, neki po kućama a neki pod šatorima.
24. septembra oko 8 časova ujutru, krenuli smo za Podgoricu i toga dana stigli smo na Ćemovsko polje i ulogorili kraj izvora rijeke Ribnice u podnožju Kakaricke Gore, na mjestu gdje je i inače bila naređena koncentracija Zetskog odreda. Prenoćište je bilo pod šatorima. Toga dana uveče otpočela je padati omanja kiša, koja je padala preko čitave noći.

Na sugestiju vojvode Boža Kralj je za komandanta Zetskog odreda postavio sina prestolonasljednika

25. septembra po podne trupe Zetskog odreda prikupile su se na određenim pozicijama, i to: lijeva kolona prema Dinoši, srednja u Ribnička Vrela, desna kolona u Golubovcima a rezerva je bila kod Dajbaba. Ovoga dana u veče sve je bilo pripremno za napad i prema datoj propoziciji raspored trupa bio je sljedeći: Lijeva kolona brigadira Blaža Boškovića imala je da napada turske položaje: Dečić, Planinicu i Hum; Srednja kolona komandira Đura Jovovića imala je da napada turske položaje: Milješ i Rogam, kao i to, da potpomaže lijevu kolonu brigadira Boškovića; Desna kolona brigadira Veliše Lazovića imala je napadnuti turske položaje: utvrđenje Vranj.

STANJE KOD TURAKA:
Na vratima između albanskih planina i Skadarskog jezera – duž crnogorsko-turske granice, Turska je, još za vrijeme mira, bila podigla niz utvrđenja prema Podgorici i to: Vranj, Šipčanik, Milješ, Rogam, Dečić i Hum. Tim graničnim utvrđenjima Turci su zatvarali prolaz pravac Podgorica-Skadar. Ovaj granični front Turci su i za vrijeme mira pažljivo čuvali, držeći uvijek prilično jaku posadu na tom frontu. Na dan 25. septembra 1912. godine, taj granični front turskih utvrđenja bio je posjednut sa šest tabora nizama i sa oko 2000 naoružanih arbanaških dobrovoljaca, sa 20 topova (većim dijelom brdskih) i nekoliko mitraljeza (koliko se sjećam zarobili smo četiri) sve to pod komandom Ahmed-bega pukovnika.
Cjelokupna Turska vojska za odbranu Skadra, pod komandom Hasan-Rize divizijskog đenerala, sastojala se iz: 24-te divizije I carigradskog korpusa, (koja je bila ranije dovedena u Skadar za vrijeme arbanaške pobune) Skadarske redivske divizije i Elbasanske divizije, jednog gardijskog puka od 3 tabora (dva streljačka i jedan birindži tabor) dva puka poljske artiljerije sa 72 topa, jednog puka brdske artiljerije sa 36 topova i 1 eskadron konjice, uz to još i oko 6 hiljada dobrovoljaca Arbanasa, koji su bili dobro naoružani i dobri borci.
Što se tiče utvrđenja Skadra u početku rata, stanje je bilo ovako: pored istaknutih utvrđenja na graničnom frontu, koje sam naprijed naveo, Skadar je bio utvrđen još i sa dvije odbrambene linije poljskih utvrđenja. Prvu odbrambenu liniju sačinjavao je: Taraboš, Brdica, Bardanjolt i Štoj; drugu odbrambenu liniju sačinjavala su utvrđenja: Malog Taraboša, Tepe i Malog Bardanjolta. Na svim tim položajima bila su podignuta poljska utvrđenja sa opkopima urezanim u kamenu i sa optočenom bodljikavom žicom 6-12 redova. Pored toga na Štoju je bilo podignuto i pet reduita, međusobno dobro uvezanih. Veliki Bardanjolt nije bio u početku rata utvrđen već docnije, u oktobru mjesecu.
Kružna odbrambena linija Skadra iznosila je oko 30 km i podijeljena je bila u 4 odsjeka i to: Odsjek Bardanjolski između rijeka Kira i Drima; Štojski odsjek između rijeke Kira i Skadarskog jezera; Taraboški odsjek između Skadarskog jezera i rijeke Bojane i Brdički odsjek između Bojane i Drima.
Kao što se vidi, priroda samih odbrambenih položaja Skadra dopunjavala je u mnogom, živu snagu odbrane Skadra i omogućavala braniocu da uvijek svoju snagu može udvostručiti na potrebnom mjestu, a napadaču, odnosno nama, priroda položaja, razdvajala je snagu tako, da nikad nijesmo mogli skoncentrisati na izvjesnom mjestu jaču snagu u slučaju neprijateljskog napada.
Zvanična objava rata Turskoj oglašena je Kraljevom proklamacijom vojsci tek 26. septembra u jutro i istog trenutka opaljen je prvi top sa Gradine na turske položaje.
Borba otpočinje na čitavom frontu, od Traboinskih kosa do Vranja, na širini od 17 km.
Komandant ljevokrilne kolone brigadir Bošković, prema zadaći koju je imao, naredio je pokret svoje kolone još 25-og septembra uveče, naredivši da Bjelopavlićka brigada sa svojom brdskom baterijom krene preko Pikala pravcem na Traboinske kose. Martinićko-Brajovićski i Petrušinski bataljon krenuli su prvi, za njima je krenula i brdska baterija kapetana T. Lakića. Kako je ova noć bila odveć mračna, sa kišom i maglom, a put vrlo rđav i neprohodan, desilo se je da se je ova kolona prekinula tako da je komandant brigadir komandir A. Lakić sa dva pomenuta bataljona u samu zoru stigao u korito rijeke Cijevne a ostali bataljoni i baterije zaostali uz velike gubitke. Kad je o ovom slučaju izviješten brigadir Bošković kroz nekoliko trenutaka je poginuo. Kako je poginuo ovaj oficir ostalo je neobjašnjeno. Vojvoda Božo Petrović iznio je neke pojedinosti koje su, navodno, mogle da dovedu do ovog “samoubistva”. Na sastanku Crnogorskog ratnog savjeta brigadir Blažo Bošković bio je postavljen za komandanta Zetskog odreda. Odmah poslije sastanka vojvoda je razgovarao sa Kraljem i zamjerio mu da nije pravilno uradio što nijedan od njegovih sinova nema neki visoki komandni položaj, pa je predložio da za komandanta Zetskog odreda, umjesto Blaža Boškovića postavi prestolonasljednika Danila. Kralj se opirao, zato što su komandiri već bili postavljeni, ali je na vojvodino navaljivanje popustio i preinačio odluku savjeta.

Artiljerija je sa uspjehom tukla utvrđenja, a naša pješadija je podilazila neprijateljskim položajima

Sjutradan je Kralj pozvao Danila i saopštio mu da treba da preuzme komandu Zetskog odreda, a brigadir Bošković da se vrati na dužnost komandanta Druge divizije.
Danilo nije odmah pošao za Podgoricu, nego dan kasnije. Pošto je Blažo Bošković već bio primio dužnost komandanta odreda, ova izmjena ga je ozbiljno pogodila. On je otputovao u štab Druge divizije prije Danilovog dolaska u Podgoricu, i kada ga je ovaj kasnije pozvao u svoj štab, nije htio da dođe. A kada je poslije svega toga propao plan o blagovremenom obuhvatu Dečića, Bošković to navodno nije mogao podnijeti i izvršio je samoubistvo!? – Po izjavi R. S. Brajičića, negdje oko 1920. godine, a po priči vojvode Boža Petrovića.
Svakako da je naša vojska tada u tom oficiru izgubila jednog između najčestitijih svojih oficira. Poznajući njegovu energiju, prirodnu sposobnost, ponos i slavoljublje, vjerujem, da brigadir Bošković nije tada poginuo, da bi i operacije, kako na tuškom frontu, tako i docnije oko Skadra, pošle sasvim drugim, bržim i boljim putem.
Pogibijom brigadira Boškovića kod ove kolone nastao je zastoj dok je novoodređeni komandant brigade Veliša Lazović primio komandu. 26. septembra zaostale trupe ljevokrilne kolone izvršile su bočno kretanje, pod zaštitom vatre Petrušinskog i Martinićsko-Brajovićskog bataljona, i prikupile se kod sela Koreci, odakle su, obuhvatom preko Traboina, pošle u napad na Dečić, Ćelevik i Ćaf-Kiš. Ovoga dana na čitavom frontu, artiljerija je sa uspjehom tukla turska utvrđenja, a pješadija podilazila položajima.
27. septembra ljevokrilna kolona uzvršila je energičan napad i posle dosta krvave borbe, izvršila je svoj zadatak, zauzevši Dečić, kao jednu najvažniju tačku na graničnom frontu tuških utvrđenja; u isto vrijeme ta je kolona zauzela i Ćelevik i Ćaf-Kiš, i zarobila komandanta ovih utvrđenja pukovnika Salih-Edina i nekoliko oficira sa 70 vojnika i 4 topa. Sa zauzećem Dečića slomljena je glavna snaga graničnog fronta. Odmah pri zauzeću Dečića postavljena je na istom jedna baterija, koja je silno tukla utvrđenje Šipčanik. Ovoga dana kod pješadije ostalih kolona nije bilo važnijih pothvata, samo duel artiljerije trajao je čitavog dana.
28. septembra Nikšićka brigada preduzima napad na utvrđenja Rogame i Mileša i kroz kratko vrijeme njeni bataljoni: Župski i Nikšićki zauzimaju pomenute položaje. Tom prilikom zarobljena su 2 brdska topa i oko 80 vojnika. Na taj način, do 28-og septembra uveče, sva turska utvrđenja, sem Šipčanika i Vranja, prešla su u naše ruke. Sada je cjelokupna naša artiljerija skoncentrisala svu svoju vatru na utvrđenja Šipčanik i Vranj kao i na logor Tuzi. Sve baterije, a naročito one sa Dečića i Ćelevika stvorile su kod Turaka čitav pakao a osobito kada zapališe tursku municiju.
Ovoga dana, u jutro rano, ja sam sa mojom četom (Gornjo-ozrinićkom) bio otkomandovan desnokrilnoj koloni, sa zadaćom: za zaštitu baterije dalekobojnih topova, koja je bila smještena ispred sela Golubovci i tukla utvrđenje u Vranju.
Kako je, još 27-og uveče bila izdata naredba za napad na Vranj, na koji su imala napadati bataljoni Zetske brigade, pod komandom Andrije Raičevića, – to sam i ja pripremio četu za napad.
Dan je bio lijep, vedar i topal. Tačno u 8 sati, 28 septembra otpočeo sam kretanje čete. Kako je teren bio potpuno otvoren – polje bez ijednog žbuna, – to je i svaki naš pokret bio izložen i viđen od strane neprijatelja. Zato, čim sam došao u sveru neprijateljske vatre, razvio sam četu u streljački lanac, i postepeno skokovima, vršio nastupanje u pravcu Vranjske kule. Misleći da će po izdatoj naredbi za napad, napasti u isto vrijeme i Zetska brigada, ja sam produžio nastupanje, bez zastoja do pod samu Kulu. Ali, kad se povratiše moji vojnici, koje sam bio ranije odaslao da uhvate vezu sa Zetskom brigadom, te kad mi kazaše da Zetska brigada neće danas ni napadati, onda sam tek vidio u kakvu sam upao klopku. Negđe oko 4 sata poslije podne, dobijem naređenje pisano i potpisano rukom knjaza Petra u kome mi naređuje da vratim četu natrag, pošto je napad na utvrđenje Vranj do daljeg naređenja obustavljen. Ovo naređenje nijesam mogao izvršiti u toku dana, jer svaki i najmanji moj pokret nazad bio bi za me propast. Kako nijesam smio odstupiti zbog blizine i otvorenog prostora, a kako je položaj, na kome sam se u tom momentu sa četom našao potpuno otvoren, to sam riješio da učinim još jedan pokret naprijed do jedne ograde od kamena, koja je stajala paralelno turskoj borbenoj liniji.

Po zauzeću Šipčanika u njemu smo ostali četiri dana što je za naš opšti uspjeh bilo fatalno

Pokret do ograde izvršio sam vukući se na prsa. Ova odluka bila je za mene spasonosna, jer tamo, ne samo što sam našao dobar kameni zid, nego sam našao i opkop kojim bješe ograđena jedna dugačka njiva. Došavši turskoj artileriji pod mrtvi ugao, a protiv puščane vatre zaklon mi je bio osiguran, ostao sam tu do 9 časova uveče. Pri samom zalasku sunca dobio sam sa turske strane bočnu vatru na lijevom krilu, te sam morao zalomiti lijevo krilo čete, okrećući četvrti vod u tom pravcu. Na moju sreću ovu kosu vatru nijesam mnogo trpio, već je bila brzo ućutkana, nešto mojom vatrom, a nešto i vatrom naših dalekobojnih topova, koji su precizno gađali ponekad i selo pod utvrđenjem koje se nalazilo na mojoj lijevoj strani.
Tačno u 9 sati noću otpočeo sam odstupanje sa desnokrilnim vodom, okrećući ga nazad i koso van pravca turske vatre, a sa ostalim vodovima ubrzao sam vatru da mi se ne bi primijetilo odstupanje, tako sam uradio i sa trećim i drugim vodom, a sa prvim vodom skrenuo sam desno i ostupio ka pravcu Zetske brigade. Četu sam u jedan poslije ponoći skupio ispred sela Golubovci, – u blizini mjesta odakle sam pošao u nastupanje. Gubitaka sam imao svega 6 lakše ranjenih. Kako je bio otvoren teren kada sam nastupao, ovako mali broj ranjenih bio je samo stoga što sam nastupanje, ovako otvorenim poljem, vršio strogo pravilno.
29. septembra u jutro, kraj sela Golubovaca u polju, bješe došao komandant Zetskog odreda knjaz Danilo sa nekoliko oficira, gdje bješe pozvao oficire Zetskog odreda radi davanja izvjesnih instrukcija. Tom prilikom pozvat sam i ja, i na pitanje Komandanta-Knjaza, objasnio moje jučerašnje nastupanje na utvrđenje Vranj i o gubicima. Po mom objašnjenju o napadu Nj. Kr. V. Nasljednik Danilo rekao je prisutnima ove riječi: “Dakle jeste li čuli, junaci, ovaj lijepi primjer kako treba čuvati vojsku, a ne, kao oni juče na Dečiću! – Napravili su mi pet stotina nosila!”.
Poslije ovog sastanka pošli smo svaki svojoj jedinici.
Poslije jednog sata dobio sam naređenje da se vratim u svoj bataljon Lukovski. Ovoga dana nije se ništa važno dogodilo na čitavom ovom frontu. već su se samo vršile pripreme za napad na još nezauzete položaje – Vranj i Šipčanik.
30. septembra samo pripreme.
1. oktobra, u osam časova u jutro, otpočeo je opšti napad na Vranj i Šipčanik. Sva artiljerija iza odreda skoncentrisala je svoju vatru na ova dva utvrđenja. Oba izgledaju kao vulkani. Zetska brigada rano u zoru napadne na Vranj i svojim junačkim naletom, posle kratke, ali žestoke borbe zauzme utvrđenje. Sada ostaje samo Šipčanik i logor Tuzi. Naša pješadija stegla je obruč sa istoka, zapada i sjevera. Topovi gruvaju kao gromovi. Trenutak je koliko lijep toliko i jezovit. Od silne vatre naših topova na Šipčaniku se digao gust i crn dim desetine metara visine. Pod pritiskom ovako paklene vatre, a izgubivši nadu na održanje, komandant teškog utvrđenja Ahmed-beg ponudio je predaju. Na znak pojave bijele turske zastave obustavljena je odmah topovska i puščana vatra kao i nastupanje pješadije. Parlamentarci su preko polja upućeni Šipčaniku u susret turskim. Razgovor se je ubrzo svršio a rezultat je bio potpuna kapitulacija tuškog odreda.
Turci su bez oružja izvedeni iz utvrđenja, i uzgred pri izlasku iz utvrđenja, postrojavani u kolonu dvojnih redova, pod pratnjom Lukovskog i Rudinskog bataljona, istoga dana sprovedeni u Podgoricu u zarobljenički logor. Ovom prilikom zarobljeno je 6 tabora redovne turske vojske, oko 1500 Arbanaških dobrovoljaca, 20 topova i 4 mitraljeza, kao i oko osam hiljada pušaka. Tursku vojsku i plijen predali smo rezervi na čuvanje, a bataljoni koji su sproveli zarobljenike, vratili su se 2. oktobra ujutro natrag u logor kod Šipčanika.
1, 2, 3. i 4. oktobra ostali smo u tom mjestu. Da li po naređenju Vrhovne komande, da li po naređenju Komande odreda – to mi je nepoznato, samo je ovo bilo po naš docniji opšti uspjeh fatalno, o ovome ću na drugom mjestu reći što mislim.
5. oktobra naređen je pokret odreda pravac Tuzi-Skadar. Kako je mješovita brigada ranije bila u pravcu Hotskog Hana radi osiguranja od eventualnih napada od Skadra, to je ta brigada produžila od Hotskih hanova kao prethodnica, a za njom je nastavila marš Bjelopavlićka brigada. Nikšićka brigada 5. oktobra učinjela je pokret od Tuzi do Hotskog hana i tu prenoćila pod vedrim nebom.
Sjutradan 6. oktobra produžili smo marš: Hotski han – Ivanaj, kraj Kastratskih Virova, gdje smo zatekli i mješovitu Bjelopavlićku brigadu na bivaku; Nikšićka i Vučedolska brigada razmjestile su se oko crkve. Kako je još 5. oktobra u noći počela pomalo padati kiša, tako je i ovog dana. Radi osiguranja kod Nikšićke i Vučedolske brigade noću držane su logorske straže.

Još tokom prvih operacija na graničnom frontu školovani oficiri su opazili da neće ići dobro

7. oktobra produženo je nastupanje ka Skadru i stigli smo do Linaja, gdje je Nikšićka brigada i prenoćila. Vučedolska brigada pošla je lijevo ka visu Maranaju ( kota 1576) sa zadaćom da osigura lijevo krilo odreda od iznenađenja s lijevog krila. Ovoga dana učinjena je jedna neobjašnjiva izmjena u ranije datoj dispoziciji, u toliko što se sada Mješovita brigada premješta sa lijevog na desno krilo, a Vučedolska i Nikšićka prebacuju se na lijevo.
8. oktobra Nikšićka brigada ostaje u Linaju, Vučedolska lijevo od nje, u podnožju Maranaja i okolo Gornjeg Forfaja. Bjelopavlićka brigada za ovaj dan ostala je na istom mjestu, a Mješovita i Zetska brigada premjestile su se iz Kopilika; Zetska brigada se smjestila na bivaku kraj r. Riole, Mješovita brigada na Grudi.
Kako ovog dana, tako ni prošlih dana – u maršu od Tuzi do ovog mjesta, – nije bilo nikakvih važnih događaja niti pak kakvih sudara sa turskom vojskom niti sa Arbanasima, pošto su katolici – Arbanasi prema nama bili mirni i raspoloženi, a valjaniji Arbanasi-muslimani bili su već ovih dana ušli u Skadar u pomoć turskoj vojsci.
9. oktobra u jutro dobili smo dispoziciju komandanta zetskog odreda, pod datumom od 8-og septembra, u kojoj se naglašava raspored trupa naspram fronta turskih položaja, koje već pred sobom vidimo. (Dispozicija br.9).
Raspored Zetskog odreda, uveče 9-og septembra, bio je ovaj: na desnom krilu do Jezera zetska brigada (komandir A. Raičević); lijevo od ove mješovita brigada (komandir A. Lakić); lijevo od Bjelopavlićke Nikšićka brigada (komandir Đ. Jovović); lijevo od Nikšićke brigade kao krajnje lijevo krilo zauzimala je vučedolska brigada (komandir M. Radović). Artiljerija je toga dana ispitivala položaje koje ima posjesti za početak operacija.
Odmah u početku prvih operacija na graničnom frontu, opazilo se da kod nas neće ići dobro. Ovo su opazili najprije mlađa generacija oficira, i to oni, koji su svršili školu u zemlji ili na strani. Ovdje nije nedostajalo junaštvo ni kod nenaučenih niti kod naučenih oficira, – ono je bilo besprimjerno. Crnogorski vojnik uopšte poznat je kao nenadmašiv kroz sva vremena, a ova generacija, svojim samopregorevanjem, smjelošću, patriotizmom i ličnom hrabrošću nema ravne. – Ovdje je, dakle, taj nedostatak, koji se pojavljivao kroz čitav rat, bio u drugom, a naime:
– Crna Gora ulazi u rat 1912. godine, sa oficirima razne školske spreme i to:
1. sa oficirima bez oficirske škole koji su za vrijeme mira postavljeni na položaje komandanta bataljona, brigada pa i divizija – po tradiciji.
2. sa oficirima, koji su oficirske škole svršili u nekoj stranoj državi i
3. sa oficirima, koji su svršili oficirsku školu na Cetinju.
Kod prvih uočio se je odmah zastareli način komandovanja, koji se nije slagao sa novim vremenom i načinom.
Nejednaka sprema kod oficira osjetila se odmah u početku operacija. Davanje dispozicija, zapovijesti i naređenja, kao i izvođenje po njima raznih zadataka, – različito se razumijevalo, tumačilo, pa onda, naravno i različito izvršavalo, zbog čega je često dolazilo i do međusobnog nesporazuma pa i do kapitalnih grešaka. Ova nejednaka sprema kod oficira dovodila je često puta i do neposlušnosti mlađeg prema starijemu pri odlučivanju o izvršenju nekog zadatka ili tome slično. Tako isto ova nejednakost ubijala je u mnogom inicijativu starješina te su često zbog pogrešno izdatih naređenja odozgo, mlađi činili greške koje inače ne bi učinili da inicijativa nije bila ograničena.
Što se tiče samih operacija na graničnom frontu, imalo bi se dosta nepravilnosti iznijeti, ali ću se ograničiti samo na to: da je veza između pješadije i artiljerije bila gotovo nikakva, a tako i uzajamno potpomaganje pješadijskih jedinica bilo je vrlo slabo. Naš četvorodnevni odmor u Cijevni i Tuzima smrtna je greška naše komande, jer poslje osvajanja istočnog fronta trebalo je što prije doći pred Skadar u kom je u to vrijeme bilo svega oko sedam tabora turske vojske.
Marš od Tuzi do pred Skadrom bio je vrlo težak usljed uskog i glibavog puta, – što je bio u veliko i uzrok da se jedinice rastroje u maršu, tako da u jedno vrijeme rijetko koji od oficira da je imao svoju jedinicu pod rukom u slučaju iznenadnog napada da bi je mogao upotrijebiti. Sreća je bila što su albanska plemena na tom pravcu bila prema nama prijateljski raspoložena i što Turci nijesu bili aktivniji, već su se bili ograničili samo na odbranu.
Dalje naše kretanje od Tuzi do Skadra bilo je vrlo sporo, tako da smo iz Tuzi krenuli 4. oktobra a pred Skadar stigli i došli u dodir sa protivnikom tek 10. oktobra.

Neke starješine su se, umjesto da uspjeh svojih potčinjenih vide kao svoj, bojale tuđeg prestiža

Desetog oktobra počinje čarkanje naših prednjih odjeljenja zetskog odreda sa turskim istaknutim odjeljenjima. Ovo je bilo najjače na lijevom krilu odreda ispred Vučedolske i Nikšićke brigade. Istaknuta turska odjeljenja oko sela Boksi, Raši i Domani dala su jak otpor, jer su bili izbacili po jedan pojačani odred sa baterijom na svom desnom krilu radi zaštite mosta na rijeci Kiru, i sprečavanje eventualnog našeg prelaza preko rijeke. Ova omanja turska odjeljenja očišćena su ovoga dana iz sviju sela ispod Marnaja do sela Boksi, koje je onoga dana ostalo u turskim rukama.
Ovoga dana naša odredska artiljerija vršila je raspored, zauzimala i utvrđivala novozauzete položaje a pod zaštitom mješovite brigade. Promjena kakvih u pogledu razmještaja trupa ovoga dana nije bilo, sem što se Bjelopavlićka brigada premjestila iz Podgora na Grudu; ista je dobila novog komandanta knjaza Mirka, a dotadašnji komandant, komandir Agica Lakić povraćen je na raniji položaj.
Jedanaestog oktobra prema dispoziciji br. 11 od 10. X – Zetska brigada imala je izvršiti nasilno izviđanje zemljišta u Štoju; Bjelopavlićka i mješovita brigada imale su se pomaći naprijed do Fračkog potoka i povesti na centar štojskih utvrđenja jednu jaču demonstraciju. Nikšićka i Vučedolska brigada imale su očistiti od Turaka čitav teren ispod Maraja do rijeke Kira i zauzeti selo Boksi koje je posjednuto i artiljerijom. Za izvršenje ovog zadatka određen je bio Lukovski bataljon. Vučedolska brigada pošla je obilazno ispod Marnaja u pravcu Marete-drišt, i zaobišla svojim lijevim krilom desno tursko koje se naslanjalo na rijeku Kir. Borba otpočinje. Turci sa Boksa i Huma daju jak otpor četama Lukovskog bataljona. Turska artiljerija sa Štoja potpomaže svoj istaknuti odred i pogađa Vučedolsku brigadu, naročito njenu komoru, koja se kreće stranom – koso prema turskim položajima. Čete Lukovskog bataljona polete i udare kao grom te brzo očiste zemljište ispred sela Boksi a zatim čete Gornjo-ozrinićka i Donjo-ozrinićka napadnu na selo Boksi i poslije žestoke borbe selo bude zauzeto od strane ovih četa.
Po zauzeću ovoga sela (pet sati poslije podne) čete su produžile gonjenje neprijatelja koji se zaustavio na Humu, vis kraj rijeke Kira, i odatle dao ponovni i jak otpor našim četama. Mi smo podišli visu, koji je ličio na razvršenu kupu, a obuhvatom sa sjevera i zapada uspjeli smo da se uspnemo do samih turskih šančeva. Noć je bila veoma mračna, naročito u početku, a padala je jaka kiša. Po dolasku pred turske šančeve otvorila se krvava borba koja je trajala sve do ponoći, kada smo uspjeli da uzmemo položaj, a Turci, koristeći se mrakom izmaknu niz zaleđinu položaja i uteknu pokraj rijeke Kira k Skadru. U ovoj borbi imali smo 16 mrtvih i ranjenih oficira i vojnika.
Napominjem da sam ovog dana u ovoj borbi opazio jednu rđavu pojavu kod nekih od starješina a na ime, opazio sam da se kod izvjesnih starješina pojavljuje zavist i egoizam kao i ljubomora – bojazan od prestiža slave drugih, u mjesto da uspjeh svojih potčinjenih smatra svojim ličnim uspjehom.
Sa turske strane ovoga dana nije bilo kakvih važnijih pokreta već samo dosta aktivna artiljeriska paljba. Na Tarabošu se takođe čuje jaka grmljavina topova i s naše i s neprijateljske strane. Naše pionirske čete ovoga dana pomagale su artiljeriji podizati zaklone u Štoju na liniji Borič-Boksi. Komora se prikupila kod svojih brigadnih štabova i naređeno joj je da ide na Kastratske Virove, radi primicanja municije koja se tamo iskrcavala.
Dvanaestog oktobra nema važnih događaja, Nikšićka i Vučedolska brigada spustile su se do ispod sela Boksi i tu predanile. Ostale brigade – desno – do jezera, na istim jučerašnjim mjestima. Dispozicijom od juče naređeno je dr Vukčeviću da utvrdi zavojišta. Turaka nema van svojih utvrđenja, artiljerija dejstvuje i s jedne i s druge strane.
Trinaestog oktobra Zetski odred još je na istom mjestu, bez ikakvih promjena, sem što se pripremaju Nikšićka i Vučedolska brigada za prelaz preko rijeke Kira i zauzeće Bardanjolta. Ovoga dana u noći premještena je Bjelopavlićka brigada s Grude u blizini sela Boksi. Krupova brdska baterija koja je dotle bila kod Bjelopavlićke brigade, dodata je 3-oj diviziji.
Četrnaesti oktobar, priprema se za prelaz preko rijeke Kira. Prelaz se ima izvršiti preko 2 mosta i to preko kamenog mosta koji već postoji na rijeci Kiru i preko novo-napravljenog mosta koji ovoga dana podižu naši pioniri. Prekokirski odred za sada sačinjavaju Nikšićka i Vučedolska brigada kojoj su date dvije Krupove baterije (brdske). Ovoga dana oko 4 sata poslije podne dobio sam zadatak da sa mojom četom uzmem kameni most na rijeci Kiru koji je još u turskim rukama, i da po zauzeću mosta osiguram prelaz odreda koji je, prema izdatoj dispoziciji, imao biti oko ponoći između 14. i 15. oktobra. Zadaća je bila prilično teška, u toliko više što na vrijeme nije bilo izviđeno zemljište na lijevoj obali Kira, te se još ne zna, kolika je turska snaga s one strane mosta, a koja čuva most.

Po gubitku Bardanjolta Asan Riza – paša ne spava, no saziva savjet i naređuje Asim Beju kontraudar

Čim je mrklo, pošao sam sa četom u pravcu mosta. Polako i oprezno došao sam do obale rijeke na ulazu mosta, izvidio most i ne našavši na njemu turske straže, postavim ja moju stražu, a sa većim dijelom čete pređem most. Mala turska snaga koja je bila u glavičici više mosta na lijevoj obali rijeke nije opazila moj prelaz. Pošto sam prešao most podišao sam vrhu glavičice i iznenada napao na tursku stražu, koja je poslije prvog mog plotuna napustila položaj i pobjegla u pravcu -Skadra. Tako zadatak koji sam smatrao vrlo teškim olako sam izvršio. Po zauzeću mosta poslao sam izvještaj komandantu bataljona i javio mu da je most zauzet i da bi on primakao bataljon rijeci bliže, što je i uradio poslije kraćeg vremena.
Oko 1 sat poslije ponoći, t.j. pred zoru 15. oktobra otpočeo je prelaz preko rijeke Kira, preko dva mosta, i u svanuće dvije brigade – Nikšić-ka i Vučedolska bile su na lijevoj obali Kira. Cijela noć između 14. i 15. bila je vedra – bez mjeseca. Turci nijesu ni pokušali da brane ovaj prelaz, što je po mom shvaćanju njihova velika pogreška.
Petnaestog oktobra, po prelazu preko rijeke Kira, pošto su se brig-ade prikupile, Vučedolska prođe naprijed, a za njom nastupi Nikšićka. Nastupanje je bilo u pravcu Velikog Bardanjolta, kota 316. Do samog Bardanjolta došlo se je bez ikakvih otpora od strane Turaka. Vučedolska brigada poslije kraće borbe uspne se na Bardanjolt, koji su Turci branili sa svega dva tabora redifa. Ta dva tabora turske vojske dočekaju Vučedolsku brigadu oko četiri časa poslije podne i otpoče borba, koja je trajala kratko vrijeme i svršila se srećno po našu stranu. Turske čete napuste položaj i pobjegnu u pravcu varoši Skadra.
Pošto je Vučedolska brigada uzela Bardanjolt, naredi da se postave predstraže ispred brigade, za to je bio Rudinski bataljon koji je bio nedovoljan za tako veliki prostor koji je trebalo osigurati. Nikšićka brigada zanoćila je u zaleđini položaja, u neposrednoj blizini Vučedolske brigade, u takozvanom Ciganskom potoku. Noć je bila vanredno lijepa – vedra kao staklo, ali bez mjeseca. Ovoga dana na ostalim djelovima fronta bilo je zatišje, samo se čuo pođekoji top.
Kod Turaka: Po gubitku Bardanjolta Asan Riza-paša ne spava već, čim je saznao za pad Bardanjolta, odmah je sazvao savjet viših oficira (komandanata odsjeka) i oko devet časova u veče toga dana svi su kod njega bili okupljeni, i po kratkom objašnjenju sa njima, naredio je Asim Beju majoru da uzme tri tabora nizama iz 24. divizije pješačke, tri tabora redifa i dva tabora iz svog gardiskog puka. Uz to sa sobom ima uzeti Drugu brdsku i Prvu poljsku bateriju pa s tom vojskom odmah poći na Bardanjolt sa zadatkom: “Bardanjolt zauzeti po cijenu poslednjeg vojnika, u protivnom izgubili smo Skadar” – rekao je Asan Riza.
Ovaj istinski junak po prijemu zapovijesti kao munja okrene i sve uradi i organizuje pokret tako da je već u jedan sat poslije ponoći – te noći – izletio na Bardanjolt.
A šta radimo mi? – Mi se odma-ramo! Što Nikšićka brigada spava nije čudo, jer je komandant njen na svoje traženje da li je potrebno da Nikšićka brigada iziđe još u veče na vis Bardanjolta – dobio odgovor od komandanta Vučedolske brigade da nije potreba da naša brigada izlazi na položaj, jer je Bardanjolt osiguran, i da možemo mirno spavati. I zaista naša brigada mirno se odmara pod razapetim šatorima sve do ispred same zore, kada Turci iznenada izvrše napad na predstraže Vučedolske brigade koje su većim dijelom bile u logoru u neposrednoj blizini grebena Bardanjoltskog visa. Kuršumi koji su bili upereni protivu Vučedolske brigade počnu padati i u logor naš, ranivši nekoliko vojnika, to nam je dalo povoda da brigada odjednom ustane na noge i da vjerujemo da su već Turci na grebenu Bardanjolta. Borba se čuje žestoka, mrak je stvarao još strašniji poraz. Turci sa jakom i dobro uređenom snagom napali su Vučedolsku brigadu na terenu koji su dobro poznavali. Dok Vučedolci na nepoznatom zemljištu nijesu se umjeli snaći a uz to i noć je uvećala njihovu zabunu, te su Turci brzo uspjeli da slome otpor ove brigade koji je u početku bio i smio i hrabar.
Katastrofa je bila teška, bilo je bataljona koji su ostali bez oficira, od kojih je neki ranjen a neki poginuo. Vojnika je takođe mnogo bilo mrtvih i ranjenih. Ostatak brigade zadržao se je ispod turskog položaja. Na tom mjestu poginuo je komandant Rudinskog bataljona koji je bio te noći na predstraži (komandir Ilija Roganović).
U trenutku kada su se čule prve puške na Bardanjoltu i kada su prvi turski kuršumi počeli padati u logor naše brigade, brigada je sva ustala i bez čekanja naređenja za napad, od strane njenog komandanta, oficiri su sami uzeli svoje jedinice, i grupirani po bataljonima, pošli naprijed u pravcu visa i borbe.

Neprijatelj je pokušavao lažnim pregovorima dobiti na vremenu i zbuniti crnogorske borce

Lukovski bataljon ovom prilikom izvršio je jedno najteže kretanje, usled toga što je skoro 4-5 km morao da se kreće polu lijevo koso – u odnosu na turski front, dok je uzeo frontalni pravac. Malo docnije komandant brigade naredio je da Trebješki i Goliski bataljon ostanu u rezervi – Lukovski, Nikšićki i Župski da idu u prvi borbeni red. Ovo naređenje u pogledu rezerve nije izvršeno, jer je Trebješki bataljon istoga momenta kada i ostali, pošao u borbu na desno krilo brigade u pravcu Muselima a Goliski na lijevo krilo u pravcu Gajtanske kose. Nikšićki i Župski bataljon u pravcu sjeverne padine Bardanjolta. Polet ovih bataljona bio je munjevit. Još kada smo iz logora krenuli u nastupanje dočekali su nas Turci žestokom paljbom sa visova Bardanjolta. Puščana, mitraljeska i topovska paljba sa strane Turaka utrostručena je, ali sve to nije moglo zaustaviti polet ove brigade. Jer i oficiri i vojnici svjesni su teškoća u kojoj se nalazimo, te nije moglo biti prepreke koja nas je mogla zaustaviti.
Oko 8 časova ujutro uspio je i Lukovski bataljon da ispravi front i da primi i otpočne borbu. Turci u ovom momentu drže greben Bardanjolta, veoma podesan položaj, na kome su već rano u jutro izvukli i topove. Mi se nalazimo već ispod samog vrha. Nasta borba koja je trajala puna četiri sata. Junač-kom naletu ove brigade Turci uzmaknu, i oko jedan sat poslije podne brigada uspije da ovlada grebenom Bardanjolta a Turke potisne na 2000 metara niže grebene ka Skadru. Već vidimo Skadar sa visa, i tek sad tačno vidimo sav turski borbeni lanac i rezerve koje im pristižu.
No, sada nastupa nešto neočekivano. U sred najžešće borbe Turci na čitavom frontu prekinu paljbu i dignu bijele zastave u znak predaje. Ovome naši povjeruju, a najprvi komandanti Trebješkog, Nikšićkog i Lukovskog bataljoma. Pa bez do tome obavijeste komandanta brigade ili divizije, narede svojim bataljonima da prekinu paljbu! – I tako nasta zatišje na čitavom frontu. Pomenuti komandanti bataljona sastanu se sa Turcima radi pregovora, naravno na svoju ruku. Ja sam se sa četom nalazio na krajnjem, lijevom krilu Lukovskog bataljona, na veoma podesnom položaju koji dominira nad neprijateljskim položajima. Kako do mene ne bješe još doprla naredba komandanta mog bataljona, ja sam produživao borbu, ali u tom momentu došao je kod mene jedan ordonans brigadnog štaba (Radule Bogdanov Rajičević) i saopšti mi da je komandant bataljona naredio da se prekine paljba, jer Turci hoće da se predadu, i da odmah idem onamo đe su već oni sastanak sa Turcima izvršili. Kako je ovaj sastanak između naših i turskih vojnika bio na turskoj strani nasprama desnog krila Lukovskog bataljona, ja, videći da se zbilja nešto važno događa, prekinem sa četom paljbu, predam komandu nad istom mom zastupniku (vodniku M. Rajičeviću) i pođem između dva streljačka lanca pravo put desnog krila bataljona. Pred samo desno krilo Lukovskog bataljona srete me komandir Ilija Vujović koji je u isto vrijeme bio i komandant Lukovskog bataljona a koji u tom momentu iđaše iz turskog lanca; na moje pitanje šta se to radi? – Rekao mi je: “Ništa! Zlo! Prevariše Turci! No, molim te, idi nećeš li izvući one naše vojnike između Turaka”. Streljački turski lanac je blizu – oko 200 metara – ja okrenem pravo gomili izmiješanih vojnika, gdje me je susrio jedan turski oficir, imenom kapetan Omerbašić. Čim sam ušao u Turke, turski vojnici su me opkolili i na jednom se nađem sa kapetanom na sredini kruga turskih vojnika. Videći da sam pao u nezgodnu situaciju rekao sam kapetanu da vojnike makne iza mojih leđa (razgovor je prevodio kapetanov trubač koji je znao potpuno srpski). Ovaj je to odmah učinio, i pred frontom njegovih vojnika ostali smo mi dvojica, turski trubač i dva moja ordonansa (Rajičević i Joković), koji su sa mnom tu došli. U neposrednoj mojoj blizini stajali su dva barjaktara naše vojske (Krdža Đuričić i Čolaković) sa nekoliko naših vojnika, koji su izmješano sjedjeli sa Turcima. Ja sam tek sada bio potpuno svjestan svega što se sad događa kao i onog što iza toga slijedi, te sam odmah našim vojnicima učinio znak da se miču između Turaka, što su ovi ovog momenta i uradili. Još kod mene ostaju samo dva ordonansa koji me nijesu htjeli napustiti. Pošto su vojnici izišli ja sam odmah i sam pokušao da se odmah vratim, ali me u tome sprečavao turski oficir sa njegovim vojnicima, govoreći mi da sad ne mogu ići, prije nego dođe njihov komandant, za kojega su oni bili još ranije poručili da tu dođe radi pregovora.

Imali smo samo dvije artiljerijske baterije, ali im Turci nijesu dali ni da zauzmu odgovarajuće položaje

Dok sam se ja prepirao sa kapetanom stigao je komandant i zaustavio se za turskim streljačkim lancem naređujući svojim vojnicima da zauzimaju položaje i kopaju zaklone. Kapetan Omerbašić je upozorio komandanta na mene sa riječima: “Karadak oficir!” – On me tek tada pogleda i, na čistom srpskom jeziku, reče mi: “Šta je ovo, što se ne predajete!”. Ja sam mu na to odgovorio da se Crnogorci neće predati, nego da su za to da se oni predaju! Na ove moje riječi komandant turske vojske rekao mi je: “Pa kad je tako, molim vas idite iz moje vojske!”. On je ovog puta mislio da sam ja bio taj oficir sa kojim je on imao pregovarati, i misleći da sam pozvat na časnu riječ on me kao takvog i pustio, inače bih tu morao poginuti. Ja sam okrenuo put moga fronta, a kako je na tom mjestu teren bio jedna zaravan, streljački lanac Lukovskog bataljona sa puškama “Na gotov si” sve je gledao i čekao moj izlazak. Čim sam odmakao nekoliko koraka Turci su za mnom bacili bombu od koje ni ja ni moji ordonansi ne budemo ranjeni. U momentu kada je bomba pukla Lukovski bataljon opalio je odjednom plotun na Turke, i od tog momenta započeta je krvava borba, koju smo i mi i Turci skupo platili! – Tursku pješadiju pomaže nekoliko njihovih mitraljeza i više od 40 topova sa malog Bardanjolta, Tepe i iz kraj Kira. Kod nas samo pješačka puščana vatra. Ni jednog topa, ni mitraljeza nema! Imali smo dvije baterije ali im Turci ne dadoše ni položaj zauzeti.
U sami mrak Turci su ovladali većim dijelom položaja koji su dotle bili u našim rukama. Kao god što je bila žestoka borba na frontu Lukovskog bataljona takva je isto bila i na frontu ostalih bataljona ove brigade sve do samog mraka.
Noć nastaje. Već je cijela brigada pokolebana i potisnuta u podnožju položaja.
Dok se je ova borba odigravala ovoga dana, u pomoć je došla mješovita brigada pod komandom brigadira Milutina Vučinića kao i 2 bataljona Bjelopavlićke brigade pod komandom komandira Agice Lakića. Brigada Vučinića stupila je na borbu na pravac Muselima, a Bjelopavlićki bataljoni zadržati su u opštu rezervu za sredinom bardanjolskog odsjeka. Turcima su došla jaka pojačanja tako da su Turci u ovoj borbi ovoga dana imali više od 6000 ljudi. Čim je došla noć komandir Vučinić, videći nadmoćnost Turaka povukao je svoje bataljone i zadržao ih u zelenim glavičicama na lijevoj obali Kira. Djelovi Lukovskog bataljona, sem moje čete i pola čete Lukovske sa barjaktarom Ljubom Đukanovićem, odstupili su do divizijskog štaba. Od oficira Lukovskog bataljona kod mene je ostao komandant istog bataljona Ilija Vujović i komandir Jefto Višnjić, komandant Goliskog bataljona, koji je kod sebe imao 40-50 vojnika. Ova grupica vojnika još drži položaje lijevog grebena Bardanjolta. U 6 časova poslije podne, pošto je već noć nastala uputio sam komandantu brigade komandiru đ. Jovoviću sljedeći izvještaj:
Komandantu Nikšićke brigade. – Ja se nalazim na položaju na kome ste jutros uputili Lukovski bataljon. Sve čete – sem moje – razbijene su i napustile položaj. Turci su navalili sa jakom snagom. Molim pošaljite jaku pomoć, jer su položaji od velike važnosti koje ako napustimo, znajte sjutra se nećemo zaustaviti prije s onu stranu Kira. Sa mnom je komandir Višnjić i Vujović.
Ovaj izvještaj poslao sam po dvojici ordonansa, koji su hitno pošli komandi brigade. Po dolasku u brigadni štab našli su komandanta i dali mu izvještaj. Posle jednog sata ordonansi su se vratili i donijeli mi pismo sljedeće sadržine:
Poručniku Brajičiću. Bardanjolt. – Upućena su 2 bataljona Bjelopavlićke brigade, koji će tamo stići najdalje do 10 sati noćas. Naredio sam oficirima Lukovskog bataljona da prikupe svoje vojnike i da odmah idu na položaje.
Komandir Jovović
16. oktobra u 8 časova veče.
Kad sam dobio ovo obavještenje saopštio sam ga komandirima Višnjiću i Vujoviću, a zatim i vojnicima. Borba se jednako nastavlja, samo što je turska artiljerija prestala. Prošlo je 10 sati, nema avizirane pomoći. U 11 časova noću opet pošaljem ordonanse komandi brigade. Poslije kratkog vremena ordonansi su se vratili i s njima je došao barjaktar Krdža Đuričić i Milovan Rakojević vodnik Lukovske čete. Oni mi donesu vijest da pomoći skoro nećemo dobiti. Da Bjelopavlićki bataljoni još s mjesta krenuli nijesu da su ostale čete Lukovskog bataljona zadržate u glavičicama više štaba divizije i da je komandant brigade naredio da i mi odmah napustimo položaj da besciljno ne ginemo. Kada sam ovo čuo rekao sam da su Crnogorci dali takav otpor da su u borbi skoro prepolovljeni.
Turci slomivši i ovaj poslednji otpor preko Kirskog odreda osuli su paljbu i na ostale djelove odreda koji su prikupljani, veći dijelom, na lijevoj obali Kira u zelenim glavicama.
Pošto nije bilo već izgleda da se ovaj odred može upotrijebiti za ponovni napad ovoga dana u ovakvim okolnostima, to je komandant Zetskog odreda naredio da odred odstupi preko Kira t.j. na desnu obalu rijeke. Glavno odstupanje počelo je oko 4 poslije podne pod zaštitom mješovite brigade. Odstupanje je vršeno u velikom neredu, ne toliko zbog straha, koliko zbog pometenosti kod starješina. I ovoga dana, kao nekim čudom, izgledalo je da je svaki starešina, od najmanjeg do najvišeg prosto izgubio glavu!

Na Bardanjoltu nije nedostajalo požrtvovanja, bitka je izgubljena usljed lošeg komandovanja

Turci ovladavši položajima najvišeg visa Bardanjolta izniješe svoju artiljeriju sa kojom osuše na naša odstupajuća odjeljenja. Oni su ovđe sa svoje strane učinjeli jednu veliku pogrešku, što nijesu pokušali da nas gone, jer su bili u povoljnoj situaciji koja im je pružata i sa strane zemljišta, i sa strane samih prilika. No, to je bila za nas sreća što su se Turci ograničili i zadovoljili samim preotimanjem položaja.
Na ovaj način mi smo izgubili trodnevnu bitku, koja je vođena na Bardanjoltu 15, 16. i 17. oktobra. Gubitak ove bitke nije prouzrokovala hrabrost vojnika, niti pak hrabrost starešina, ona je bila i ovom prilikom na visini, – već po mom shvatanju, ova je bitka izgubljena usljed neumjenja komandovanja, naročito se ovo odnosi na više starešine (komandante), koji su ovog dana komandovali višim jedinicama. Ovđe nije nedostajalo požrtvovanja kod vojnika, jer je on nemilice ginuo, ali potpomaganje jedinica jedne drugoj bilo je za osudu. U ovoj bitci vršeni su djelimični napadi pojedinih brigada, pojedinih bataljona pa i pojedinih četa bez veze sa susjednim. Uz ove pogreške, katastrofu odreda izazvalo je nemanje artiljerije i mitraljeza, dok su Turci svoju artiljeriju, ovih dana iskoristili do maksimuma. Mi smo postradali u ovoj bitci. Ali ni Turci nijesu prošli olako, jer su u ovoj bitci imali 600 mrtvih i 1470 ranjenih.
Kao krivci za gubitak ove bitke docnije su oličeni nekoliko viših komandanata, koji su docnije stavljeni i pod sud, ali meni nije poznato koji je od njih najviše kriv, samo mogu reći to da je pomoć koju sam ja tražio 16 uveče, na vrijeme poslata, i da je ta pomoć stigla bar do ponoći toga dana, vjerujem, da bi se bitka svršila u našu korist sljedećeg dana. Jer da su na vrijeme došli dva Bjelopavlićka bataljona održao bi se položaj a pod njihovom zaštitom povratile bi se druge jedinice koje su prije toga bile potisnute, jer su i Turci u toj borbi iznureni, izginuli i malaksali.
Potištenu dušu naše vojske ovoga dana obradovala je jedna depeša, đenerala Vukotića, kojom javlja da je zauzeo Peć. Osamnaestog oktobra Turci su najvećom žestinom napali na naš Štojski odred ali su krvavo odbijeni. Prekokirski odred, Nikšićka, Vučedolska i Bjelopavlićka brigada premještene su na Gradu, đe je izvršena reorganizacija tih brigada i stvorio se nov odred koji ponovno ima poći na Bardanjolt, za ponovni napad. Od Nikšićke brigade uzeti su Nikšićki, Lukovski i Trebješki bataljoni; a od Bjelopavlićke brigade uzeti su Martinićko-Brajovićki i Pavkovićki bataljon i od njih je stvorena druga Mješovita brigada pod komandom vojvode Đura Petrovića. Bataljoni: Župski, Goliski i Rudinski stavljeni su pod komandu brigadira M. Nikolića i nazvati kao Dragočki odred.
Devetnaestog oktobra nova mješovita brigada vojvode Petrovića povratila se na Boksi gdje je i ostala izvjesno vrijeme. Ovoga dana na ovom frontu nije se ništa važnije dogodilo.
Dvadesetog oktobra obije mješovite brigade su na Boksi. Čitav dan se je provelo mirno. Izvještaj je došao da je Primorski odred prešao rijeku Bojanu.
Dvadeset prvog oktobra po naredbi komandanta Zetskog odreda Petrušinski i Vražegrmski bataljon ulaze u sastav Dragočkog odreda.
Dvadeset drugog oktobra ništa novog.
Dvadeset trećeg oktobra na našem frontu samo artiljeriski duel, a kod Primorskog odreda Turci su napali našu kolonu, koja je bila prešla rijeku Bojanu. Napad je bio sa turske strane jak sa jačim snagama te je naša kolona uzmakla put rijeke Bojane. Ovaj je dan uveče objavljeno vojski zauzeće Đakovice od strane vojske đenerala Vukotića i Srbijanaca.
Dvadeset četvrtog do dvadeset osmog oktobra na frontu zetskog odreda nema jačih pothvata. S vremena na vrijeme jača artileriska vatra i s turske i s naše strane.
Dvadeset devetog oktobra mješovite brigade vojvode Petrovića i brigadira Vučinića prelaze rijeku Kir s ciljem na novi napad na Bardanjolt. Izvidnička odjeljenja kreću se naprijed i izviđaju položaje. Izvještaji javljaju da Turci drže greben Bardanjolta. Prva noć ove dvije brigade, pri prelasku preko Kira, provedena je u Drivastu.
Tridesetog oktobra štab brigade Petrovića smješten je u Nefruš, a batalioni Trebješki, Nikšićki i Lukovski poslati su u prvi borbeni red. Ostali batalioni zadržati su u rezervi. Ovoga dana priča jedan izbjeglica, da su u Skadar jutros ušla tri tabora nove turske vojske i oko 1.500 arbanaških dobrovoljaca.
Trideset prvog oktobra turska artiljerija s Bardanjolta već počinje dejstvovati protiv nas. Naša prednja odjeljenja primiču se bliže u sferi puščanog dometa. Baterije našeg odreda utvrđuju se na već izabratim položajima. Vrijeme je veoma rđavo, hladno i kiša. Na Tarabošu se vidi snijeg. Na štoju artiljeriska borba.

Jedan izbjeglica Arbanas pričao je da u Skadru vlada veliki strah od Crnogoraca

Prvog novembra naša artiljerija otpočinje bombardovati turske položaje na Bardanjoltu, mjestimično puščana vatra; u ostalom nema važnijih događaja od jezera do Drima. Ovoga dana jedan izbjeglica-Arbanas pričaše, da u Skadru vlada veliki strah od Crnogoraca, da komandant Asan Riza Paša od naroda rekvirira i pare, i žito, i druge namirnice za vojsku. Veli, da se već glad u gradu u velikom osjeća, da se na pazaru ništa ne može kupiti jer je zabranjeno.
Drugog novembra bombardovanje. Na frontu Primorskog odreda kod Naurzi Turci su napali tamošnji naš odred ali su bili krvavo odbijeni.
Trećeg novembra bombardovanje svih turskih pozicija. Po koja granata se baca i u varoš. Turci stalno i žestoko odgovaraju. Ovoga dana objavljen je dolazak Srbijanaca pod Skadar, što je kod nas proizvelo veliku radost.
Četvrtog novembra na Bardanjoltu u štoju artiljerijska paljba, drugih pokreta nema. Ovoga dana opet tri izbjeglice na našem frontu (arbanaški katolici i jedan vojnik Grk), pričaju da je juče naša artiljerija sa Štoja provela veliki strah u Skadru. Jedna granata koja je pala u varoš da je pobila mnogo naroda, a na Golemi kod turske vojske da je bilo preko 20 mrtvih i 50 ranjenih vojnika, i da su srbijanske trupe kod Lješa potukle čitav jedan tabor turske vojske gdje je poginuo i sam komandant tabora.
Petog novembra sa naše strane, iz dalekobojnih topova bombardovanje varoši. U veče je javljeno našim trupama da su crnogorske trupe zauzele Lješ i da je đeneral Janko Vukotić na putu za Skadar sa Durmitorskom i Kolašinskom brigadom.
Šestog novembra bombardovanje i mjestimična puščana paljba na Bardanjoltu ali bez pokreta trupa.
Sedmog novembra bombardovanje Bardanjolta i puščana i mitralješka paljba s obje strane. Đeneral Vukotić stiže pod Skadar.
Osmog novembra tišina na svim pozicijama.
Devetog novembra Bardanjoltski odred ispeo je jednu bateriju na Šiljadiju (vis jugoistočno od Skadra). Ovoga dana komandant brigade vojvoda Petrović obilazi trupe na predstraži, i tom prilikom reče da ima pozitivan izvještaj iz Skadra da protivu nama na Bardanjoltu ima oko 7 do 8.000 turske vojske, pa za to preporučuje vojnicima da budu oprezni i otporni.
Desetog novembra kod nas na Bardanjoltu nema ništa novo. Na ostalim frontovima čuje se samo topovska paljba.
Jedanaestog novembra, čim se umračilo, počela je topovska i puščana vatra, najprije u Štoju a zatim se rasprostrla i na našem frontu na Bardanjoltu. Ova je paljba nenamjerno i nehotično izazvata i s jedne i s druge strane, i nju je više noć proizvela nego volja ljudska, jer se mislilo na turskoj strani da smo mi pokrenuli napad, a mi smo mislili da Turci na nas napadaju, pa je svaki čekao u odbranu na svom položaju. Borba je bila sa položaja bez pokreta odjeljenja, ali se paljba razvila takvom žestinom da je rijetko kad gušća bila. Trajala je do ponoći. U ovoj borbi kod nas nije bilo mnogo gubitaka a kod Turaka su bili ogromni gubici, tako, da su Turci, da ne bi narod u Skadru uplašili, svoje ranjene previjali na pozicijama i noću ih tajno nosili u bolnice. Ovaj poraz kako u vojsci njihovoj, tako i u narodu proizveo je veliki strah.
Dvanaestog i trinaestog novembra mirno na čitavom frontu.
Četrnaestog novembra živo bombardovanje turskih pozicija.
Petnaestog novembra kralj Nikola uzima vrhovnu komandu nad cijelom vojskom oko Skadra i našom i srbijanskom, a za Načelnika štaba vrhovne komande određuje đenerala Janka Vukotića. Ovaj je događaj podigao duh u našoj vojsci.
Šesnaestog i sedamnaestog novembra bombardovanje turskih položaja i varoši turskog kvarta od strane naše artilerije iz Vrake i Mesi.
Osamnaestog novembra nema važnijih događaja na našem frontu, a tako ni devetnaestog novembra nema ništa novo.
Dvadesetog novembra u veče naš Štojski odred učinio je jedan demonstrativni prepad na turske položaje u Štoju i na Bardanjoltu. U tom prepadu učestvovalo je oko 40 topova sa naše strane. U ovoj borbi Turci su imali ogromne gubitke oko 200 mrtvih i oko 1000 ranjenih.
Dvadeset prvog novembra objavljeno je primirje između zaraćenih strana, koje Asan Riza nije priznao.
Od dvadeset drugog do tridesetog novembra nema važnijih događaja ni pothvata ni na turskoj ni na našoj strani, samo što su Turci otpočeli sa utvrđivanjem Bardanjolta, i dan i noć kopaju rovove, ograđuju žicu, a gotovo svaku drugu noć svira njihova vojna muzika na vrhu Bardanjolta.
Od prvog do četvrtog decembra na svima odsjecima mirno, sem na južnom dijelu fronta prema Srbijancima. Na toj se strani čuje žestoki boj. Turci su pokušali ispad sa jakom snagom na srpske trupe kod Dajča.
Petog novembra čuje se žestoka borba na tom frontu. Pronose se glasovi da su srpske trupe potisnute i da su pretrpjele mnoge gubitke.

Imamo izvještaje da se skadarska posada buni, da se pobunilo 4000 Dabrana, kao i da je velika glad

Šestog decembra na Bardanjoltu prepucavanje iz šančeva, i malo ređa artileriska paljba.
Od sedmog do desetog decembra nema ništa novo, sve je mirno.
Jedanaestog decembra noću učinili smo mi na Bardanjoltu i Štoju opet jedan demonstrativni prepad jačih razmjera. Paljba je bila, i s naše i sa turske strane takova da je izgledalo da se zemlja ruši. Borba je trajala nekoliko sati. Turci su i te noći imali oko 50 mrtvih, a i mnogi šančevi su im oštećeni od strane naše artilerije (docnije sam u Skadru doznao da su Turci ove noći utrošili preko milion i po puščanih i mitraljeskih metaka).
Dvanaestog decembra na cijelom frontu mirno. Dva Elbasanca-redifa – koji su izbjegli u naš odred, pričaju o teroru koji čini komandant Skadra tamo. Kažu da je naredio rekviziciju novaca, ali da se Skadrani protivu toga bune i da ne dadu novac.
Od trinaestog do petnaestog decembra mjestimična topovska paljba. Petnaestog decembra u noći dobijemo izvještaj da se sprema napad od strane Turaka i to preko Bardanjolta, koji ima da bude u vidu proboja. Ove noći cio bardanjolski odred na pozicije u pripravnosti i u tom očekivanju proveli smo čitavu noć u rovu sve do osvitka 16. decembra ali napada nije bilo.
Od šesnaestog do dvadesetog decembra nema nikakvih važnijih događaja, sem prepucavanja s položaja kako puščanom, tako i artileriskom vatrom. Dvadesetoga decembra u veče imamo izvještaj iz Skadra, da je napad, za koji smo se mi nadali petnaestog decembra, bio pokrenut i tražen od strane 15.000 redifa – Esad-pašine vojske, i da se s tim nije složio komandant Skadra Asan Riza, zato nije napad ni izvršen.
Od dvadeset prvog do dvadeset četvrtog decembra nema važnijih događaja.
Dvadeset petog decembra (stari kalendar) – Božić, u pripravnosti smo – jer smo izviješteni da nas Turci baš na Božić mogu napasti. I da bi to moglo biti samo na Bardanjoltu. Turci i sada neprestano utvrđuju Bardanjolt. Već se rovovi daju lijepo osmotriti, a i žica se lijepo vidi. Čitavo vrijeme od primirja do danas, i dan i noć Turci samo kopaju na Bardanjoltu. U ovim prilikama često puta i nehotično proleti misao i pomisli se na čas, koji će uskoro doći, kad ćemo mi golim rukama raskidati tu žicu, a koju Turci u ovom momentu pletu pred našim očima!
Svakojako i pored velikih teškoća, umora i nespavanja ovoga dana ipak se osjeća Božić. Vojnici pjevaju. Kruže glasovi, ali se ne smije govoriti javno, da se pregovori u Londonu prekidaju i da će se nastaviti rat. Svakojako, kako god hoće, veli vojska, nama je sve jedno! Mi smo jednako u ratu sa Asan Rizom, jer on nije htio primiti primirje. Imamo izvještaje iz Skadra, da se skadarska posada buni, da se je pobunilo 4000 Dabrana, kao i to da je velika glad i da želja za predajom Skadra raste i kod vojske i kod naroda ali, da sve to gvozdena ruka Asan Riza paše umiruje i stišava.
Od dvadeset šestog do dvadeset devetog decembra nema važnijih promjena niti pokreta. 29. u veče svira turska vojna muzika na Bardanjoltu, uprav više naših glava, po tome znamo, da je tu i njihov komandant Asan Riza-paša, za koga Turci vele da ga niko nije vidio da spava, ako ne spava slučajno na konju.
Tridesetog i trideset prvog decembra nema ništa novo.

——————————————————————————–
1913. GODINA

Od prvog do dvadeset prvog januara, na čitavom frontu oko Skadra nije bilo važnijih događaja, kako u pogledu borbe tako ni u pogledu preobražaja i pokreta trupa, sem smrti Asan Rize-paše, koja se je dogodila 17. januara 1913. godine oko 9 časova uveče. Čuje se da je isti ubijen od nepoznatih lica, po izlasku iz kuće Esad-pašine, gdje je te noći bio na večeri.
U ostalom svak je na svom mjestu na kome je bio prije mjesec dana. Opsada Skadra od strane naše upotpunjena je. Nema više vrata kroz koja Turci mogu izlaziti u sela za nabavku hrane, ona su im još ranije zatvorena. Grad je dobro stegnut i pritiješnjen. Svakoga dana imamo izvještaje iz grada o neposlušnosti u turskoj vojsci, o gladi, o nezadovoljstvu naroda i t.d. Pogibijom Asan Riza paše ne osjeća se nikakva promjena u odnosima između nas i Turaka jer, za komandanta skadarske posade došao je Albanez Esad-paša koji, istina, nije bio sposobnosti i hrabrosti Asan-Rizine, ali je bio prepreden i lukav. Uz to je imao skoro pola vojske njegovih redifa, koji su bili čisto njemu privrženi, a pomoću njihove sile komandovao je i ostalim. Dok smo mi na Bardanjoltu, za vrijeme Asan Riza-paše skoro svaku noć slušali tursku vojnu muziku na položaju pred nama, a kojoj je Asan Riza stalno prisustvovao hrabreći i podižući duh u svojoj vojsci, dotle, po stupanju Esad-paše za komandanta grada, njihovu muziku više nikad nijesmo čuli! Znači, a i stvarna je istina bila da je Esad-paša osjećao svoju nepopularnost kod oficira i jednog dijela vojske, pa se stalno plašio, i zato retkost je bila kad je ovaj komandant izašao na položaj, već je za pregled borbenih položaja određivao oficire iz svoga štaba.

Esad – paša 22. januara objavljuje dolazak za komandanta, a o tom izvještava i našu komandu

Dakle poslije smrti Asan Riza-paše, komandu nad vojskom i gradom, uzeo je Esad paša koji 22. januara objavljuje svoj dolazak za komandanta svojoj vojsci i narodu, a o tom izvještava i našu komandu. Pa pošto je ovog dana isteklo i primirje, on uz to i o tom izvještava našu glavnu komandu, da od tog trenutka počinju neprijateljstva između nas i Turaka. Ovoga dana Vrhovna komanda naše vojske odlučuje se za opšti napad na Skadar, i 23. januara prema stvorenom planu piše dispoziciju za napad.

OPŠTI NAPAD NA SKADAR 25. JANUARA 1913. GODINE

Prema stvorenom planu od 23. januara 1913. godine donesena je odluka da se izvrši opšti napad na Skadar.
Vrhovni Vojvoda:
“Junaci moji zastanite malo,
Evo već tu smo pred vratima grada.-
Poslednji bedem carevine turske
Koji nam valja razrušiti sada!
Evo vas, dakle, pred željenim ciljem,
Pred Skadrom gradom naših praotaca
S bedema čijih – povezano roblje –
Sa suznim okom na vas pogled baca!
Ja znadem da bi moji orli suri,
Ovoga časa polećeli k visu
S grudima golim, bez ikakvog straha,
Da mojom voljom zadržati nisu!
Al treba znati da pred nama stoji
Sa jakom vojskom Hasan-Riza paša
Sposoban, hrabar, smio kao munja,
U carstvu jednog takvog ne bi naša!
Taj vitez carski – bez straha i mane –
Jermenin – rodom ispod Ararata –
Gvozdenom rukom na bedeme grada
Hiljada tridest drži Azijata!
Ova će vojska muški da se bori!
Svaki će pasti za vjeru i cara!
A jedna vojska kad se na smrt riješi.-
Takav se bedem lako ne obara!
Pa treba mudro urediti snagu,
I s dobrim planom na bedeme poći;
Jer samo tako uz hrabrost viteza,
K pobjedi, slavi moći ćemo doći!
Opsadu grada izvršiti tako:
Zatvorit vrata na svakoj stazi,
Ni ptica jedna da ne može proći,
A da je moja vojska ne opazi!
Nek Zetske čete na prostoru stanu
Od Blata – poljem pa do Grujomira,
Lijevo od njih Piperi i Kuči –
Brđani – poljem do rijeke Kira.
A prostor cio od Kira do Drima
Nek uzmu čete Nikšićke brigade,
I neka čete Vučedolske s njima
Taj prostor dobro od Skadra ograde,
Od Blata desno preko Taraboša,
Bojane – južno do vrha Bušata –
I dalje amo prema Bardanjolu
Primorski odred nek taj prostor hvata!
Kad sve to bude gotovo i spremno,
Moj vitez nikad od smrti ne preza!-
Poletom muškim na bedeme poći
I srušit silu dva carska viteza!”
Glavni napad imao se izvršiti na utvrđenjima velikog Bardanjolta, na ostalim pozicijama imao se je voditi demonstrativni prepad. Za dan opšteg napada određen je petak 25. januara u šest časova ujutro.
Za ovaj napad formiran je odred od brigada koje su se u to vrijeme zatekle na Bardanjoltu i od novih, koje su nanovo određene iz Zetskog odreda sa Štoja. Prema tome, pored dvije mješovite brigade – vojvode Đura Petrovića i brigadira Milutina Vučinića – dodate su još i brigade: Vasojevićka, pod komandom komandira Mila Matanovića, Kolašinska brigada pod komandom komandira Miloša Medenice i Durmitorska brigada pod komandom brigadira Joka Adžića. Svaka od ovih brigada imala je po jednu brdsku bateriju topova, a uz to, dodato je ovom odredu i veći dio poljske i mortirne artilerije Zetskog odreda, među kojima su bile i tri baterije Kumanovaca kojima su komandovali srbijanski oficiri (kapetan A. Sinđelić, Blašković i M. Banićević). Za komandanta Bardanjolskog odreda, između rijeke Kira i Drima, određen je đeneral Janko Vukotić.
Postroj brigada za napad bio je ovako:
Na desnom krilu do rijeke Kira postavljena je brigada brigadira Vučinića sa pravcem napada na Muselim i sjeverne padine grebena Bardanjolta; lijevo od ove brigade stoji Vasojevićka brigada brigadira Vešovića; do ove postrojena je Druga mješovita brigada vojvode Đura Petrovića – ove dvije brigade imale su napadati najveći vis Bardanjolta (k. 316); lijevo od brigade Petrovića, a prema boku desno od turskog krila, ispog glavičice Renci, postavljena je Treća mješovita brigada Mila Matanovića – sa zadatkom da udari na bok položaja. Opštu rezervu sačinjavale su Kolašinska i Durmitorska brigada. Ove dvije brigade postavljene su, prva za lijevim a druga za desnim krilom brigada prve linije.
Dispozicija za napad objavljena je vojsci 24. januara oko 4 sata poslije podne.
Prije nego pređem na opis ove bitke, ovdje ću u nekolike riječi iznijeti psihološki osjećaj kod vojske, koji je proizveo glas opšteg napada na Skadar, a naročito kod odreda na Bardanjoltu.
Naš poraz 17. oktobra 1912. godine, na ovom istom položaju, duboko je urezao ranu u ponos naše vojske a naročito onih odjeljenja koja su toga dana učestvovala u toj borbi. Ne osjećajući se niko krivim za izgubljenu bitku, svaki se vojnik pitao, šta bi s nama onih dana, a kad ni u toj bici junaštvo nije nedostajalo?! Svi smo osjećali taj bol; svi smo i priznavali da u toj borbi nije bila neodoljiva navala Turaka, ali opet izgubismo bitku! Pretresalo se je i o tome mnogo i pod šatorima i u rovu i svuda u svakoj prilici, i došlo se je bilo do uvjerenja, da tu bitku nije izgubila hrabrost vojske koja je u njoj operisala, već neumjenje komandovanja i slaba organizacija napada.

I ranije je Crnogorac vjerovao u đenerala Vukotića ali on se ovoga puta u našim dušama pojavio još veći

– Sravnjivale su se snage prvog napada na Bardanjoltu sa snagama koje imaju sjutra napadati na istu tačku, sravnjivala se ondašnja snaga turske vojske koja je učestvovala u pomenutoj bici sa snagom koja sada stoji pred nama; sravnjivali smo raniji goli Bardanjolt, sa današnjim Bardanjoltom utvrđenim po najnovijoj fortifikaciji, okružen sa svake strane čeličnom bodljikavom žicom. – Sve to sravnjivali smo i prepričavali, pa ipak, naš vojnik, ovoga dana ima daleko jaču duševnu snagu, daleko jači polet i vjeru u samog sebe i u sjutrašnju pobjedu, nego što je imao petnaestog oktobra. Otkuda sve ovo, nije teško bilo pogoditi. Hrabrost je kod vojske ista – velika kao i vazda, – ali novi komandant Bardanjoltskog odreda ulijevao je vojsci duh i snagu, kao i čvrstu i nepokoljebivu vjeru u sjutrašnju pobjedu.
Došao je đeneral Janko Vukotić – veli vojska, – došao je onaj koji za nepun mjesec dana oslobodi Novopazarski Sandžak i Staru Srbiju. I, on s nama danas komanduje.
Ovaj veliki vojnik čim je došao iz stare Srbije, proletio je kroz našu vojsku, i svojim plamenim govorom potkrijepio i osvježio inače junački duh naših trupa. I ranije je Crnogorac vjerovao u sposobnost đenerala Vukotića, ali on se je ovoga puta u našim dušama pojavio još veći. Vjera u njegovu veličinu kod nas je do najveće visine porasla, te i pored toga što smo svi svjesni sa kakvim teškoćama imamo da se sjutra borimo, ipak je naša duševna snaga toliko porasla da vjerujemo, da ćemo sve te teškoće prebroditi i održati pobjedu, koja se od nas, s vjerom, očekuje. Sa ovakvim duševnim osjećajem primljen je glas o sjutrašnjem napadu na Bardanjolt, i sa tom vjerom ušlo se u borbu i u njoj se nijesmo prevarili.
Po primljenoj dispoziciji komandanti brigada sazvali su svoje oficire, da im lično izdadu naređenja za sjutrašnju bitku, da se s njima dogovore o velikoj, ali teškoj zadaći, koju imamo sjutra izvršiti. Oni su tu zadaću pravilno shvatili, znali su, da od potpunog njenog izvršenja zavisi cio uspjeh, sreća i sjaj oružja našeg.
Po izdatim i objašnjenim naređenjima oficiri se raziđoše svojim jedinicama.
Po dolasku oficira među svoje jedinice zavlada neka osobita veselost na licu svakojega vojnika; i zaigraše junačka srca, ovlada veliko nestrpljenje u iščekivanju trenutaka kojim ima da se skoči u krvavi plamen! Svakome se sada čini da je duže do sjutra nego čitav mjesec u običnim danima. Raduje se svaki kada nema više šta da čeka na gnusnu milost iz ruke Evrope. – Svaki željno čeka sjutrašnji trenutak kada će sa svojim bajunetom i prsima prokrčiti svojoj slavi.
U žurnom spremanju provela se je čitava noć. Predstražna odjeljenja vršila su svoju zadaću, komandiri četa objašnjavali su vojsci zadaću koja ih očekuje.
U dispoziciji je, između ostalog, stajalo: ” Dvadeset petog januara u šest izjutra otpočeće topovska paljba, a u deset i po otpočeće pješadijski napad”. – Tako je i bilo.
Tačno u 6 časova ujutro otpoče napad. Osu se grmljavina kao da se nebesa prolomiše. Dvjesta pedeset topova raznog kalibra s jedne i sa druge strane Skadra, zagrmješe kao da su jednom rukom zapaljeni! Od silne eksplozije zadrhta zemlja. Granate lete ispod neba kao da se zvijezde prosipaju. Šrapneli, karteči granata riju zemlju, ruše šančeve i kose ljude. Silni ubistveni oganj opasuje sve položaje kako naše tako i neprijateljske. Crn dim sa plamenom diže se u nebesa, a kroza nj lete komadi ljudskih tijela, komadi granata, kamenja i t.d.
Iako malo prije nad nama bijaše nebo vedro i čisto kao čisto staklo, sad već tama obavija sve skadarske pozicije iz koje sipaju šrapnelske, puščane i mitraljeske kuglice kao tuča iz oblaka. Još od rana jutra pripremana pješadija ostavlja svoja logorišta, pod komandom svojih starješina, primiče se naprijed i zauzima položaj sa kojih misli, još kroz pola časa, skočiti u krvavi plamen.
Već su 10 i po časova. Komanda starješina: “Naprijed!” kao električna struja proleće kroz uši svakog vojnika. Munjevitom brzinom uz strmo bardanjolsko stijenje polijeće pješadija. “Ura!”- Hiljade glasova prolomi nebesa! Krv provre potocima! Već stotine popadaše mrtvih i ranjenih. Živi preskaču preko svojih već mrtvih drugova sa kojima su maločas razgovarali. Magnet pobjede vuče ih naprijed; nema prepreke koja ih može ustaviti osim samo smrti! – Strmeno stijenje, jame, zidovi, prokopi, rivotočine i t.d. – sve to za crnogorskog vojnika nije ništa! – Naše jedinice, iako već prorijeđene, lete naprijed. Naša pješadija nastupa otvorenim terenom, nigdje zaklona ni za živo čudo. Cio je položaj izložen strašnoj turskoj vatri. Nema stope zemlje gdje ne pada tursko zrno. Nije ni čudo. – Jedanaest tabora turske vojske, iz kamenih rovova, kroz veoma pravilno udešene puškarnice siplju na nas olovo kao kišu. Ni glave se ne vidi ni jednog turskog vojnika.

U stravi Bardanjoltske bitke zasijalo je junaštvo vojvode Đura Petrovića i brigadira Radomira Vešovića

Turci su pravilno iskoristili cijelo zemljište na kome se borba vodi. Turci su za vrijeme primirja utvrdili Veliki Bardanjolt, podignuvši na njemu utvrđenja poljskog tipa po najnovijoj fortifikaciji. Tu su rovovi iskopani u kamenu oko dva metra dubine, zatim vreće napunjene pijeskom ponizane vrhom grudobrana kao zid, kroz koje vire hiljade cijevi, kroz veoma pravilno udešene puškarnice. – Na 40-50 metara ispod rovova, pobijeno gvozdeno kolje u 6-12 redova, oko kojega je opletena čelična bodljikava žica.
Četiri naše junačke brigade lete naprijed, i kao morski talasi preko svih prepreka prodiru preko turske žice. Mješovita brigada Vučinića već se vidi na utvrđenom Muselimu, kojega je u munjevitom naletu odmah zgrabila. Vasojevićki, bjelopavlićki i nikšićki junaci hvataju se za žicu, iako golim rukama. Borba je krvava i oko same žice traje upravo do noći. Turci daju veoma jak otpor i ni koraka ne dadu dalje. Za nama je čitavo polje pokriveno mrtvim i ranjenim. Niko nikom ne može ništa pomoći – jer je položaj izložen turskoj vatri. I dalje se sve jednako borbe vode i pada se.
Dođe noć, borba ne prestaje. Artilerija naša, koja je dotle silno tukla neprijateljske položaje prestaje dejstvovati, jer ne može zbog naše pješadije koja je već pred turskim opkopima.
Uprkos očajnom otporu neprijatelja žica je raskinuta na nekoliko mjesta.
Mrtvi i ranjeni ostaju na razbojištu, tako ih i noć uhvati.
Na 20-30 metara dva lanca – naši i neprijateljski, oba iznurena i malaksala, na jednom prekidoše borbu kao da smo se pomirili. Na krvavoj zemlji ovladala je hladna grobna tišina, koju prolamahu hiljade ranjenika svojim tužno iznemoglim jaukom. Bardanjolsko stijenje sada je krvavo polje mrtvih! Ni jednog metra zemlje a da na njoj nema komad mrtvog tijela. Vojnici koji su još živi, iznureni i znojavi, pocrnjeli od ognja i dima, žedni i gladni, leže kao nijemi po krvavoj zemlji između mrtvih i ranjenih. Mnogi od njih nema pred sobom nikakvog drugog zaklona, sem mrtvo tijelo brata i druga koji služi pred glavom umjesto šanca. Studena januarska noć i hladni zimski vjetar poče da steže ugrijanu i znojavu vojsku. I mi i protivnik još ćutimo, samo po koja bomba što se ubaci u turski logor i odjekne kroz mirnu noć uz jauk raznesenog turskog vojnika.
Prođe noć i osvanu 26. januar. Sunce ogrija i ponovo se ogleda u krvavom ogledalu. Sa njegovim zracima opet zagrmješe munje i gromovi što ih ljudska ruka poteže. Nasta borba ali drukčija nego juče. Prvi naš polet bio je uskakanje u rovove neprijateljske. Nasta pokolj hladnim oružjem. Protivnik se očajno drži. Samo u nekim djelovima svojih opkopa bio je potisnut desno i lijevo, ali u to vrijeme mu dođoše svježa pojačanja, i mi opet bismo izbačeni iz rovova. – Dolazak turske rezerve učini da se borba produži čitavog dana i noći. Po nekoliko puta uskakali smo u turski rov i opet iz njega izbacani. Bomba, bajunet i kamenje toga dana bila su najjača sredstva za uništavanje čovječjeg života.
Osvanu 27. januar – treći dan najgroznije borbe. Ranjenik još ni jedan nije ponesen na zavojište, nije se moglo zbog otvorenog terena, a i da se je moglo nositi nije imao ko, jer su hiljade pale iz pojedine brigade. A ono nešto bolničara što smo imali, i to je većim dijelom poginulo ili ranjeno, a što je još živo to je s nama ovdje u borbi. Uz to jutrašnje naređenje glasi:
– Bardanjolt valja zauzeti makar i poslednji pao!
Rano u jutru ovoga dana u borbu smo uveli i poslednje rezerve. U tom vremenu i Turci dobivaju pojačanje sa Brdice, Gardiski puk sa svojim junačkim komandantom Asim Bejom na čelu. Ovaj neustrašivi turski junak, koga po viteštvu Turci ravnaju sa Asan Riza-pašom – učini da se borba produži ovoga dana uprav do tri sata poslije podne, i da nas svojim junačkim otporom zadrži pred samim opkopima.
Oko tri časa poslije podne mi prikupismo i poslednju snagu, – učinismo još jedan i poslednji napor. –
– Juriš! – začu se sa svih strana, u jednom momentu svi se nađosmo u turskim rovovima i poslije kraće borbe turski bardanjolski odred bi razbijen i skoro poništen, uz pogibiju Asim Beja junačkog komandanta turskog Gardiskog puka.
Nikad neću zaboraviti, koliko grozan i strašan toliko i veličanstven prizor ove bitke i poleta naše vojske a tako i junački podvig dvojice brigadnih komandanata: vojvode Đura Petrovića i brigadira Vešovića. Njihov primjer vođstva u boj svoje brigade vjerna je slika primjera bana Mihaila Skobeljeva na Zelenom Brdu pod Plevnom. Samo što su ovi dvojica sretniji od njega u ovom času jer su pobijedili.
Turci su i ovom prilikom pokazali primjer junačke odbrane položaja, ali se nijesu mogli uzdržati pred onijema “koji su naviknuli bez golema mrijet jada”.
I tako ovaj poslednji napor bi krunisan pobjedom. Istina, ova pobjeda nas je skupo stala, ali se nije moglo drukčije, jer nesreća 17. oktobra 1912. godine imala je dugačke ruke.
Sve grozote i strahote ove velike bitke teško da bi i sposobni pisci mogli u potankosti iznijeti. Trodnevna bitka na Velikom Bardanjoltu zauzima prvenstveno mjesto među svim bitkama kako u Balkanskom tako i u Srpsko-bugarskom ratu.

Na mjestu koje je Asan Riza paša u svojim naređenjima zvao Mišolovka zarobio je ili pobio 14000 Srbijanaca

Dok se odigravala trodnevna bitka na Bardanjoltu dotle je takođe vođena krvava borba na Štoju, Tarabošu i Brdici ali sa promjenljivom srećom.
Štojske trupe vodile su demonstraciju kao što je to bilo i dispozicijom predviđeno, i te trupe u potpunosti izvršile su svoj zadatak sa ne mnogo gubitaka.
Na Tarabošu su vođene ogorčene borbe, sa relativno dobrim uspjehom ali se Taraboš toga dana nije mogao zauzeti.
U noćnoj borbi na Brdici srbijanske su trupe postradale. Noću između 26. i 27. januara – prema već ranije izdatom naređenju srpsko-crno-gorske trupe pod komandom đenerala Damjana Popovića preduzimaju napad na Brdicu. Ove trupe krenule su u tri usporedne kolone. Srednja kolona izgubi vezu sa dvije krajnje, i noću oko tri sata jednim odvažnim napadom juriša na turske opkope. Kako je ova kolona pri napadu slučajno potrefila baš na najteže mjesto neprijateljskih položaja i to, na takozvanu Mišolovku (kako je Asan Riza to mjesto nazvao u svojim naređenjima) – to je ta kolona odmah bila odsječena od odstupnice i gotovo cijela na tom mjestu poništena. U ovoj borbi Srbijanci su imali oko 1400 mrtvih, ranjenih i zarobljenih (kad sam u Skadar ušao našao sam 4 oficira i 500 vojnika i podoficira koji su u ovoj borbi zarobljeni). Dvije krajnje kolone budu povraćene natrag s neznatnim gubicima pošto je napad na Brdicu bio odložen.
Po zauzeću Bardanjolta zaustavili smo se na njemu. – Nijesmo gonili neprijatelja jer smo bili iznureni i umorni. Ostatak turske vojske sa ovog položaja zaustavljen je na Malom Bardanjoltu.
U trodnevnoj bici mi smo imali, samo na Bardanjoltu, oko 4500 mrtvih i ranjenih, na Tarabošu oko 1500.
Turci na Bardanjoltu imaju 1500 mrtvih i 3500 ranjenih. Od oficira najznamenitiji njihov oficir gine na Bardanjoltu, a to je Asim Bej major, komandant Gardiskog puka. On je poginuo oko tri sata poslije podne 27. januara – pred sam pad Bardanjolta – na frontu brigade vojvode Đura Petrovića. Za ovog turskog ju-naka, (koji je rodom bio Bosanac iz okoline Tuzle) postoje u Skadru čitave legende. Gdje god je došlo teško turskoj vojsci u borbi oko Skadra on je, vele – letio tamo i spasavao situaciju. Pa i 27. januara, pošto je pobijedio na Brdici, dolijeće u pomoć svojim trupama na Bardanjoltu, ali je ovdje ovog dana bio hude sreće. Poginuo je, a nije odbranio Bardanjolt.
Od 28. januara pa do 18. marta provelo se je većim dijelom u miru, sa neznatnim prepucavanjem i to sa položaja, sem 29. i 30. januara, 5. i 24. februara, kada je bilo jače bombardovanje turskih pozicija, pa i same varoši Skadra. Za vrijeme ovog bombardovanja Turci su pretrpjeli velike gubitke, a tako i narod u Skadru, bilo je mnogo razrušenih kuća.
18. marta izvršen je jedan napad na Taraboš. Ovdje su bombaška odjeljenja pod komandom komandira Pavla Plamenca činila prava čuda od junaštva. Prošli su nekoliko pojaseva granice i došli do posljednje na Tarabošu. Ali isto tako energičan otpor Turaka nijesu mogli savladati. I naše jurišne čete budu zaustavljene pred poslednjim turskim opkopima, poslije pogibije svog junačkog komandanta komandira Plamenca. I ovdje smo izgubili oko 400 junaka. Za vrijeme ove borbe odredi na Štoju, Bardanjoltu i Brdici vodili su demonstrativnu borbu. U svim ovim borbama naša artiljerija po hrabrosti i izvršenju dužnosti nije izostajala iza naše pješadije.
Poslije 18. marta dobijamo česte izvještaje da u Skadru vlada glad, da je turska vojska iznurena i malaksala, da je i sa municijom pri kraju, a to i mi osjećamo naročito kod turske artiljerije koja već ređe odgovara našoj.
Kod nas se takođe osjeća zamor i neraspoloženje koje prouzrokuju glasovi da je Evropa stala na gledište da se stvori nezavisna Albanija i da se Skadar ima njoj dati za prestonicu. Ovi glasovi jako podgrijevaju duh u našoj vojsci. Ali ovih dana u ovom nas potkrepljuju protivni glasovi, a na ime, da su nam Kralj i Vlada riješeni da Skadar nikom neće dati, pa makar ovi u njemu poginuli.
Odmah u početku februara naša Vlada zamolila je srpsku vladu da bi pod Skadrom poslala još jedan odred svoje vojske. Srpska vlada se odazove ovom traženju i odmah u Skoplju obrazuje Primorski kor pod komandom đenerala Petra Bojovića. Snaga Primorskog kora iznosila je oko 30.000 ljudi. Ova vojska krene preko Soluna za Albaniju i Skadar. Ali austriske i talijanske spletke činile su sve moguće da ometu dolazak ove vojske pod Skadar, no pored svih teškoća, koje je ova vojska na putu imala, jedan njen dio sa đeneralom Bojovićem na čelu stigne pod Skadar 20 marta.
Čim je stigao ovaj odred srpske vojske, kralj Nikola predaje vrhovnu komandu i svu crnogorsku vojsku u ruke đeneralu Bojoviću. Kada su se dvije vojske slile pod Skadrom u jednu dušu i jedno tijelo, to je bio istoriski momenat, kojega će se učesnici do groba sjećati. Taj zanos, to oduševljenje, te nade samo oni mogu opisati, kao i one tuge kada su se rastavili i oprostili vojnici dviju armija. O tome će učesnici ovoga događaja pričati i pjevati svojim pokoljenjima.

Srpsko povlačenje ogorčilo je Crnogorce ali ih je i podsjetilo da su vazda zavisili od samih sebe

Primanje komande nad ujedinjenom vojskom đeneral Bojović je objavio svojom dnevnom naredbom koja je i cijeloj vojsci objavljena. Ta istoriska naredba glasi ovako:
Naredba br. 8
Komandanta Primorskog kora 25. marta 1913. godine u Barbaluši
Za sve oficire, podoficire i vojnike obje bratske vojske spojene u Primorski kor.
Visokom naredbom Nj.V. Kralja Nikole I od 21. ovog mjeseca službeno, stavljena je pod moju komandu sva crnogorska vojska oko Skadra, prema čemu je i ona ušla u sastav Primorskog kora.
Udostojen te velike časti da komandujem Primorskim korom ovako sastavljenim iz obiju bratskih vojski, a u ovom istoriski – znamenitom trenutku – moja prva riječ i pozdrav koji upućujem oficirima, podoficirima i vojnicima ovoga kora, jeste: Junaci,
Vi ste dosadašnjom hrabrošću i pobjedama osvetili Kosovo i zadivili cio svijet; s vama se diči i ponosi srpstvo; na vas i na Skadar su sada upravljene oči i nade cijelog srpstva; Skadar je poslednja tačka koju još drže poslednji ostaci razlomljene turske carevine; Vi imate, junaci, da učinite još jedan i poslednji snažni napor, pa da ništite i poslednje ostatke turske sile na Balkanu i da ovladate gordim Skadrom.
Ja sam tvrdo ubijeđen da ćete vi i sada savjesno i junački vršiti svoju dužnost kao i do sada i da udruženoj našoj bratskoj snazi i hrabrosti neće moći odoljeti skadarska posada, nego ćemo je u ime Boga pobijediti i Skadar zauzeti.
Prožet takvim uvjerenjem, ja vas pozivam, junaci, da zajednički uzviknemo iz sve dubine duše i srca:
Da žive naši Vrhovni Komandanti Njihova Veličanstva Petar I i Nikola I.
Da žive njihovi svijetli i junački domovi!
Da živi cjelokupno Srpstvo!
Da se ova naredba pročita pred svima vojnicima Primorskog kora.
Đeneral – Petar Bojović.
Iza ove naredbe izišla je i dispozicija za opšti napad na Skadar, koji je imao biti 31. marta.
Glavni napad imao se izvršiti opet na frontu Bardanjolta.
Za komandanta trupa ovog odsjeka (između Kira i Drima) bio je postavljen đeneral Janko Vukotić. Bardanjolski odred sastajao se je od istih brigada koje su učestvovale ranije na ovom položaju u trodnevnoj bitci. K ovijema su dodata još i dva puka srpske vojske sa nekoliko artiljerije. Trupama u Štoju imao je komandovati brigadir Jovo Bećir. Ali, na žalost, do ovoga napada nije došlo.
29. marta komandant Primorskog kora i srpska vojska dobi nalog od svoje vlade da odustane od opsade Skadra, i da se srpske trupe odmah povuku ispod Skadra što dublje u Arbaniju. Ovaj nalog srpske vlade srpskoj vojsci pod Skadrom došao je 29. marta, a mi smo za njega saznali 30. marta popodne.
Kako je poražavajuće dejstvo učinio ovaj glas na crnogorsku vojsku nema pera koje bi vjerno taj žalosni momenat moglo opisati.
Srpske trupe, koje su već bile prešle na odsjek Bardanjolta, vraćaju se natrag istoga dana. Ovaj žalosni trenutak ostaće vječno upečatan u duši onih koji su ga doživjeli.
Ovim događajem Crnogorci su bili do kraja potišteni, uvrijeđeni i ogorčeni, ali opet nijesu klonuli duhom, vjerujući u sudbinu i u istoriju, a na ime, da je zaista suđeno da moramo uvijek da se sami borimo, pa smo se tješili i krijepili onom Njegoševom:
Nada nema pravo ni u koga / do u Boga i u svoje ruke!
I sad nam nije drugo preostajalo no pobijediti ili poginuti. Pošto srpske trupe evakuisaše položaje ispod Brdice, te položaje zauzele su naše dvije brigade – Kolašinska i Durmitorska.
Srpske trupe su ispod Skadra sobom povukle i cio svoj materijal.
O povlačenju svojih trupa ispod Skadra srbijanska vrhovna komanda izvijestila je komandanta Skadra Esad pašu preko svoja dva oficira, koji su ovaj izvještaj ponijeli u Skadar drugog aprila. Pomenuti oficiri prošli su pod Brdicom kroz naše predstraže, a na Brdici ih je primio komandant brdičkog odsjeka pukovnik Ali-bej. Do Tepe, štaba Esad pašina, otpratio ih je potporučnik Ismail Kemal. Kad su došli kod Esad paše našli su sve komandante odsjeka, među kojima je bio i komandant Taraboša. Pri prijemu kod Esad paše primijetili su zamor, ali i to, da komandanti čvrsto drže svoje trupe pod rukom, a takođe i da vlada velika glad.
U momentu kad su srbijanski donosioci izvještaja bili kod Esad paše, doveden je jedan zarobljeni srpski oficir, kojemu je jedan od dvojice delegata rekao da je Janjina pala i da će brzo pasti i Jedrene. Esad paša mu je primijetio i rekao:
– Ne smije se o tom govoriti, a kad ste već rekli, neka to ovaj oficir zadrži za sebe.
Ova dva delegata vratili su se u sami mrak. Baš u momentu njihovog prelaza preko rijeke Drima naša artiljerija s Murićana slomila je most na Drimu tako da ova dvojica oficira nijesu mogli preći mostom, već su prevezeni jednim malim čamcem. Esad paša koji ih je dotle dopratio rekao je:
– E Crnogorci misle da mi spriječe saobraćaj s Brdicom, a evo vidite da mi imamo i druga prevozna sredstva.

Esad-paša: Tješi me što sam pobijeđen od hrabrog neprijatelja, najjunačnijeg što ga ima na svijetu

Sjutra dan Esad paša poslao je potporučnika Kemala u srbijanski logor, da provjeri da li su srbijanske trupe povučene, s namjerom da se na praznom frontu provuče sa cijelom vojskom niz Albaniju. Ali kad mu je Kemal kazao, da su crnogorske trupe već popunile upražnjeni prostor fronta, koji su srbijanske trupe držale, onda je odustao od svoje namjere.
Blokada naše obale od strane evropske flote izvršena je već otragu nekoliko dana. Velike sile riješile su da Skadar dadu Albaniji. Stavili su Crnoj Gori do znanja da prekine opsadu Skadra da se ne bi dalje uzaludno prolivala krv. Ali mi smo ostali uporni i tako mislimo izdržati do kraja, pa ma kako se završilo.
Prvog aprila Vrhovna Komanda naređuje opšte bombardovanje Skadra. Ovo bombardovanje traje do petog aprila. Petog aprila pozove se Esad-paša na predaju, koju ovaj odbije, izgovarajući se da neće i da je sada situacija promijenjena, jer su srpske trupe napustile Skadar.
Osmoga aprila naša Vrhovna Komanda naređuje opšti napad. Borba otpočinje bombardovanjem grada i traje čitavog osmog aprila, a noću otpočne i žestok pješadijski napad na sve turske pozicije.
Kada su Turci osjetili veliku pritiješnjenost, devetog aprila ponude predaju grada koja desetog aprila i bude izvršena.
Desetog aprila prije podne turske trupe napuste položaje na Malom Bardanjoltu, Štoju, Tarabošu i Tepi, a poslije podne naše trupe zauzmu te položaje.
Esad-paša iskupi i postroji vojsku na Tepi ukraj varoši. Veličanstven je to bio prizor, za nas radostan, a za Turke veoma žalostan.
Dakle, održasmo pobjedu uprkos i protivniku i čitavoj Evropi.
Jedanaestog aprila odlazi turska vojska.
Dvanaestog aprila mi ulazimo u grad. Sa prvim četama koje su namijenjene bile za održavanje reda u gradu ušao sam i ja u svojstvu komandanta tog bataljona. Ulazi komandant Zetskog odreda prestolonaslednik Danilo sa štabom i pođe na grad. Tamo čeka Esad-paša, dosadašnji komandant i junački branilac grada. Dirljiv je bio sastanak ova dva dojučerašnja neprijatelja. Esad-paša, neveseo, pogružen u svojoj mrko-sivoj bluzi, opasan prostim vojničkim kaišem, pruža ruku knjazu sa riječima:
– Možete misliti kako sam ožalošćen u času, u kom čujem mili glas mrtvih, koje ostavljam u toj zemlji. Ali uza sve to sam utješen što sam pobijeđen od hrabroga neprijatelja, najjunačnijeg što ga ima na svijetu.
Na ove riječi skadarskog branioca, komandant-knjaz odmah odgovori:
– Ne može biti žalostan onaj, koji je svjestan, da je izvršio svoju dužnost, a vi ste je ispunili. Velim vam to ja, koji sam bio vaš istrajni neprijatelj, ali i vaš poštovatelj. Divio sam se i vašim oficirima, koji su se svi uvijek junački borili!
Poslije ovoga Esad-paša pozdravi se sa prisutnim i pođe. Ode za svojim trupama, koje već odmicahu niz dolinu Zadrima.
Ovoga trenutka donesena je crnogorska zastava i posađena na gradu uz bučne ovacije i pucanj topova sa skadarskih utvrđenja. Za vrijeme dizanja zastave na gradskom bedemu starih Mrnjavčevića, knjaz je veoma uzbuđen izgovorio ove riječi:
– Tu budi usađena, o naša zastavo, draga zastavo, koja si od nas tražila toliko žrtava, ovđe budi usađena i ovđe ćeš i ostati. Ti nas sjećaj palih naših drugova i njihovih pogleda; njihove su se oči prije nego će se zauvijek ugasiti podigle k tebi kao za posljednji zavjet. I na taj zavjet svakoga od palih drugova zaklinjemo se, da ćemo te uvijek poštovati i braniti s najvećom ljubavlju za tebe i s najvećim prezirom našega života.
Ove riječi govorene su polako, sa suzom i jecanjem, a u nas su izazvale i radost i tugu.
Dakle, tako se ponovo pope crnogorska zastava na bedeme Skadra, i zamijeni zastavu koja je tu bila silom popeta 1479. godine. Padoše dakle tvrdi bedemi Skadra pod udarcima viteške mišice crnogorskih sokolova, iako branjeni zaista neustrašivim junacima.
Branilac Skadra potpuno je izvršio svoju dužnost. Branio je grad dotle dok je utrošio i iscrpio sva sredstva za odbranu. Predao je Skadar pošto je ispalio i poslednji metak i kada su mu vojnici počeli umirati od gladi.
U ovim kao i u svim drugim borbama crnogorski vojnik pokazao je primjer hrabrosti i samopregorevanja kao dostojan potomak svojih slavnih predaka.
Pri opsadi Skadra ovaj vojnik bilježi rijedak, a gotovo i jedinstven primjer u opsadi vojnoj, u istoriji ratova – da po broju manji opsađuje brojno jačega. – Radi čega ovđe navodim evo nekoliko istoriskih primjera:
-Poslije smrti poslednjeg Balšića i Stevana Lazarevića Skadar je neko vrijeme bio u mletačkim rukama. Najezda Turaka plavila je svuda, pa je taj neobuzdani talas došao i do Zetske države. Prvi njihov nalet bio je na Skadar 15. maja 1474. godine. Silni Sulejman-paša sa 100.000 ljudi udari na Skadar, sa namjerom da ga zauzme, ali mu to ne ispade za rukom. On proširi opsadu oko grada, nekoliko juriša izvršio je sa svojom vojskom, ali je svaki put bio uz velike gubitke odbijen. Opsada grada trajala je puna tri mjeseca i poslije neuspjeha turska vojska napusti opsadu i odlazi.

Kod Skadra je poginulo 2430, umrlo 406 i ranjena 6602 Crnogorca i sva prolivena krv bila je uzalud

– Poslije 4 godine (maja 1478.) na Skadar udari Muhamed II, osvajač Carigrada, opet sa vojskom od 100.000 ljudi; tu pod Skadrom salio je i nekoliko velikih topova sa kojima je sultan tukao Skadar. Opsada je trajala nekoliko mjeseci, poslije koje Turci zauzmu grad, pametnim ugovorom o miru, a ne silom.
– Za vrijeme i prve i druge opsade Skadra Mlečićima je pomagao sa svojom vojskom Ivan Crnojević, tadanji gospodar Zete.
– I u prvoj i u drugoj svojoj opsadi napadač je imao 5-6 puta brojno jaču snagu od branioca, a uz to još i topove.
– Godine 1877. pri opsadi Plevne Osman-paša brani grad sa 40-50.000 ljudi, a napada ga 150.000 najbolje ruske vojske. Opsada traje 6 mjeseci, poslije koje Osman umalo što ne probija front!
– U rusko-japanskom ratu Kondratenko i Steselj, ruski generali, brane Port Artur sa 35.000 svoje vojske protivu 150.000 Japanaca.
– U godini 1912. i 1913, Šukri-paša sa 40.000 boraca bio je opsađen sa 95.000 srpske i bugarske vojske. Slično tome Džavid-paša sa 20.000 Turaka brani se pola godine u opsađenoj Janjini protivu 90 bataljona Grka.
– Kod Skadra biva drugačije. Posada Skadra sastojala se je iz 24 pješa-diske samostalne divizije, Skadarske i Elbasanske divizije, Gardiskog puka, – svega 33 tabora pješadije, 2 puka poljske artiljerije i 1 puka brdske artiljerije, 2 eskadrona konjice i oko 9000 arbanaških dobrovoljaca koji su se hrabro borili uz redovnu tursku vojsku – komandant Asan Riza, a docnije Esad-paša.
– Naša vojska u početku opsade brojila je svega 23.000 ljudi. Docnije u novembru 1913. godine ovaj se je broj povećao sa još 5.000 vojnika dolaskom đenerala Vukotića iz Stare Srbije. K ovom broju treba dodati i još oko 10.000 Srbijanaca, koji su docnije, pod pritiskom Evrope, napustili opsadu Skadra. A kad se uzme u obzir da je Skadar bio i po prirodi utvrđen: Taraboš, Bardanjolt i Brdica – tri glavne odbrambene tačke – u čijem se trouglu nalazi grad Skadar, okružen još i sa jakim prirodnim preprekama: Skadarskim jezerom, rijekama Bojanom, Drimom, Drincem i Kirom. Ove prepreke koje su braniocu dozvoljavale potpunu upot-rebu cjelokupnih snaga da ih može upotrijebiti na kritičnom mjestu u odsudnom času, napadaču su apsolutno onemogućavale sjedinjenje snaga prilikom napada ili odbrane na jednom mjestu. Pored svega ovoga Skadar je bio i moderno utvrđen.
– Napominjem da naša vojska tehnički nije bila spremna onako kao turska – žica je kidata golim rukama! Brojna snaga, kao što se vidi, pri kraju opsade bila je manja od turske.
– Uz sve ove ratne teškoće Crnogorac je ovih dana napadnut još i od strane čitave Evrope, koja je pogazila obećani neutralitet i sa svojom flotom blokirala našu obalu, primorala Srbiju da nas napusti, nama daje ultimatum da napustimo opsadu grada, a krvožednoj Austriji dala odriješene ruke da nas napadne.
– Sve je ovo vršeno u danima kada je petvjekovni borac vodio sa svojim neprijateljem krvavu igru, i ništa od toga nije uspjelo da kod ovoga viteza pomete vjeru u pobjedu. K tome da dodamo da pod uslovima pod kojima se je crnogorski vojnik borio u svim vremenima, pa i u današnjim danima, da pod tim uslovima nije se borio i ne bi se borio ni jedan vojnik ni jedne države svijeta.
– Crnogorca je vukao u smrt njegov vječiti ideal oslobođenja, velika ljub-av prema potlačenom rodu, pa je zato sa pjesmom i veseljem gazio u krv, borio se i nadao, junački podnosio smrt i rane, i bos i go, a često puta i gladan, i nenaoružan, i neorganizovan, ali je taj vojnik uvijek pobjeđivao i sjajno nosio svoje oružje.
Velike sile u novembru 1912. godine pokrenule su Albansko pitanje.
Trostruki bedem Crnogoraca oko Skadra – 2430 poginulih, 406 umrlih i 6602 ranjena (9438) – i sva proli-vena krv bilo je uzalud!
Velike sile sazivaju konferenciju u Londonu. Grej, engleski premijer predsjedava, tu je i ruski ministar spol-jnih poslova Sazonov, koji potpisuje rješenje Velikih sila da se Crnoj Gori oduzme Skadar! S tim je nada u Rusiju izgubljena! Crna Gora ostaje potpuno usamljena, U slučaju otpora Crne Gore – Austriji se daju odriješene ruke. Mobiliše dva korpusa i privodi ih granici Crne Gore. Velike sile šalju zajedničku flotu i blokiraju našu obalu. Pod tako strašnim pritiskom velikih sila, izdajom Srbije-braće! Kralj je klonuo i predao Skadar – ne u ruke nove države Albanije, kako su to riješile V. sile, već Skadar predava u ruke V. sila:

Ali protiv združene Evrope
šta da radi Crna Gora mala?

Sinu zemlja velikog naroda,
Evo hoću da predadem grada!
Čije pravo, život i slobodu
Danas silom uzima nepravda!

Na tome se ovaj rat završava. Drugi otpočinje – između Srba i Bugara oko Maćedonije.

RAT SA BUGARIMA 1913. GODINE

Srpska vlada – Pašić – čim je zaključila i potpisala ugovor mira sa Turcima u Londonu, istih dana na istom mjestu stvara savez sa Turcima, Rumunima i Grcima protivu Bugarske. Turcima obećava povratak Jedrena, koji su Bugari prije neki dan zauzeli; Rumunima obećava Dobrudžu; Grcima Kavalu, a Crnogorce zove u pomoć bar sa jednom divizijom.

Mrzim rat sa Bugarima, mrzi ga i svaki Crnogorac koji voli pravdu i jedinstvo među Slovenima

Mrzim ovaj rat sa Bugarima, a mrzi ga i svaki Crnogorac koji je volio pravdu i jedinstvo Slovena. Crnogorci su nerado pošli u taj rat i pored najjače propagande i razvijanja mržnje protiv Bugara. Ali se moralo. Bio sam određen da idem u taj rat kao komandant jednog bataljona – taj sam glas dočekao s bolom u duši – ali, morao sam.
Izgleda da Bugari za tajni savez nijesu znali – pa su pripremili napad na srpsku vojsku i izvršili prepad na Bregalnici, u noći između 16. i 17. juna 1913. godine i time otpočeli rat, koji je trajao mjesec dana. Ovaj se rat završio tim što je Bugarska zatražila mir 10. jula 1913. godine.
Konferencija mira sazvana je u Bukureštu. Sastojala se je od delegacija država koje su učestvovale u ovom ratu, a to su: Srbija, Rumunija, Turska, Grčka, Crna Gora i Bugarska. Crnogorski delegat na ovoj konferenciji bio je đeneral Janko Vukotić. Mir je zaključen na štetu Bugarske. Iz ovog rata izvukli su korist Srbija, Grčka, Rumunija i Turska. Crna Gora imala je štetu, jer je izgubila nekoliko stotina vojnika i što je navučena od strane Pašića u bratoubilački rat.
Komandovao sam I bataljonom III-će crnogorske brigade. Bio sam teško ranjen 9. jula u odsudnoj bitci na Velikom Govedarniku – pri našem jurišu na drugi bugarski rov. Samo u ovoj bitci za nepuno pet sati borbe poginulo je 22.000 Crnogoraca, Srba i Bugara. Bugari su očajno i junački branili ovaj položaj dok na kraju nijesu podlegli našoj istrajnoj navali. U noći, kada je bitka prestala, naši i bugarski mrtvi i ranjeni prenoćili su izmiješani, onako kako su u dan, u borbi, bili izmiješani, na prostoru po frontu oko 3 km, a po dubini oko 500 m. Sjutradan, 10. jula nastalo je primirje. (Nastavlja se)

BOJ NA VELIKOM GOVEDARNIKU

Šta se Balkan cijeli trese
I nebo se samo muti,
Ko t‰ sila sudbonosna
Da ć odjednom rasprsnuti!
Možda pako svog demona
U naručje svjetu sprema;
Ili na nas prađedovska
Grozna grmi anatema;
Ili magnet elektrici
Grom i munju sebi steže
Te da ovaj grešni narod
Sve u jedan mah sažeže.
Al to nije, nego kaplje
Krvi naših ubojnika
Izginulih na Zletovu,
Oficira i vojnika.
Napad ljuti u ponoći
Bez obvjesti iznenada
To je ono što zatrese
Iznovice Balkan sada.
S toga mora do Dunava
Strahoviti boj se čuje,
Na cijelom strašnom frontu
Top i puška odjekuje!
Ko to rati?! Kad slobode
Petvjekovni dan osvanu,
Kad lanaca već ne nosi
Tužno roblje na Balkanu!
Ko to rati?! – Dva naroda
Jedne vjere i jezika
Jedan od njih obuka se
U odjelo izdajnika!É
Četiri su brata bili
Tu otragu malo dana
Sa Lovćena, sa Avale,
Sa Olimpa, sa Balkana:
I ta braća – zajednička
Ruše Tursku Carevinu,
Al gle čuda, iznenada
Kainova sablja sijnu?!
Sin Tatarski odmetnu se
I u sramno kolo stupi,
Jedne crne stidne noći
U bracku se krv okupa.
Ali vjerna hrabra snaga
Nepobednih osvetnika
Sa zemljišta svoga vrati,
Divlju hordu izdajnika;
Krvava se borba zače
I bratimska krv poplinu:
Mnoga brda, mnoga polja,
Staze, rjeke i doline.
Gavranovi i vukovi
Sad razležu po dolina –
Hraneći se mesom, krvlju
Bugarskoga tužnog sina É
Bugarska će večno pamtit
Groznu bitku Bregalnice,
A za bitku Crnog vrha,
Pokrivaće sramom lice!
Štit krvavi sa Drenika
I poraze Krivolaka,
Sultan Tepe, Retke bukve,
Belogradčik i Polamka,
Ostanuće žig na licu
U bugarske naraštaje,
Da spomene stida, srama
Pasovima pas predaje!!
Velebužd se obnovio
Na Velikom Govedaru;
Al ta borba teško pade
I Srbinu i Bugaru! –
Tu hiljade popadaše
S obadvije bojne strane;
A hiljade ubojnika
Dopadoše teške rane:
Tu pogibe hrabri vitez
Aleksiću barjaktare,
Koji vjerno dugo služi
Svoje slavne Gospodare;
Pa komandant četvrtoga
Prekobrojnog hrabrog puka –
Hrabri vitez Radomire. –
Saseče ga Crna ruka!!!
Major Slavuj, ÉÉ
I Ćoriću Kapetane.
Slavno paše, da pokažu
Unucima slavne dane;
Trebješanin Jovan mladi
Crnogorski soko sivi
Kao primjer od junaštva
Nek među nas vječno živi.
Tu još mnogo oficira
Dopadoše teških rana:
Bajalović Major hrabri
S njim pet mladih kapetana.
Major Kostić s tri viteza,
Poručnika – tri sokola,
Koji nama doletješe
Sa krvavog Bardanjola!-
Oni prvi na redute
Bugarima jurišaše,
Dok i oni u val krvi
U trenutak jedan paše!-
Brajičića, Vukotića
I Višnjića momče mlado
Ime će se pominjati
Međ heroje vječno rado.
Bugarska ih divlja horda
šćaše isjeć na komade!
Al gorštačka hrabra ruka
Ne dopusti ovdje sade.
Crnogorska bojna truba
I potonji juriš svira,
Ne da glave polumrtvih
Svojih hrabrih oficira:
No ih spase i otima
Iz čeljusti divljeg zvjera
Ne da svoju čast i ponos
Ta vojnička tvrda vjera!
O žalosni Govedare,
što uznosiš gordo čelo
Ko da te je okitilo
Kakvo cvjeće neuvelo?
Što sa sestrom Bregalnicom
Ne pokriješ tužno lice
Pa idite po grobova
Kao tužne pokajnice!
No se gordiš i ponosiš
Kao kakvi Bog vremena!
A ti, što si? – Svjedok hudi
Žalosnoga fenomena.

(Pjesma napisana u Skoplju, 28. avg. 1913)
Radule S. Brajičić i Dušan T. Vukotić preneseni su izgleda za Skoplje, zatim Kragujevac – gdje su operisani i na kraju prebačeni u Beograd. (prim.prir.)

Oficir Nikolić je rekao da je ubistvo Ferdinanda organizovao Apis i da je posao bio dat V. Tankosiću

Septembar 1913. “Glas Crnogorca”, br. 42 piše:
– Naši oficiri u Kragujevcu. U kragujevačkoj bolnici leže teško ranjeni: poručnik Radule Braičić i potporučnik Dušan T. Vukotić. Oni su ranjeni u krvavoj borbi na Velikom Govedarniku 9. jula. Blagodareći velikoj zauzimljivosti bolničkog osoblja, a naročito velikom zauzimanju i odličnoj spremi operatora g. dr Jozefa Polaka Čeha, šefa austriske misije Crvenog Krsta u Kragujevcu i asistenciji njegovog pomoćnika profesora g. doktora Lovrića, koji tako reći i dan i noć rade oko ovijeh ranjenika i nad njima izlivaju svu ljubav svojih plemenitih slovenskijeh duša, kao da su im rođena braća – ovi naši dični sinovi, vitezovi sa Bardanjolta i Bregalnice, na putu su ozdravljenja, što im od svega srca želimo i sa svoje strane zahvaljujemo onijema, koji se oko njih zauzimaju a naročito operatoru g. doktoru Polaku i profesoru g. doktoru Lovriću”.

JEDNA PRIMJEDBA NA OVA DVA RATA

U Balkanskom ratu u ugovoru Saveznika stajala je jedna klauzula – da nijedna strana ne može zaključiti sa Turskom separatni mir dok svaka strana ne završi rat na svom frontu. Srpska vlada je ovo učinila, zaključila je mir i istodobno stvorila savez s Turskom, ostavivši nas i Grke u ratu. Devetnaestog digla je svoj odred ispod Skadra i nas same ostavila da se borimo! Šta više preko svoja dva oficira – majora Jurišića i poručnika Tešanovića izvijestila je Esad-pašu, branioca Skadra, da srpska vojska odlazi sa fronta skadarskog – pošto je zaključila mir sa Turskom.
U Srpsko-bugarskom ratu Bugari su učinjeli jednu fatalnu pogrešku što su uopšte ulazili u ovaj rat – kad je cijelu Maćedoniju oslobodila srpska, a ne bugarska vojska. I na Jedrenu su im Srbi pomogli sa jednom divizijom (Stepa Stepanović). Tu su se grdno prevarili, a možda i ne bi tako ludo uradili da su znali za Savez koji je Pašić sklopio sa Turcima, Rumunima i Grcima. Ovo bi čovjek mogao tumačiti po tome što u ovom ratu Bugari prema Turcima i Rumunima nijesu na tom frontu ostavili ni jednog vojnika, već su na zapadnom frontu – prema Srbima koncentrisali svu glavnu snagu svoje vojske – od Dunava do grčke granice. I to pet armija: Prva armija generala Kutinčeva, Treća generala Dimitrijeva, Peta generala Toševa, Četvrta generala N. Kovačeva i Druga generala Ivanova. Ovako po ovom redu su bile raspoređene bugarske armije sa sjevera na jug.

PRVI SVJETSKI RAT 1914. GODINE

Uzrok ovog rata: Prije godinu dana donesen sam s Bregalnice, teško ranjen, u beogradsku vojnu bolnicu i smješten na Prvo hirurško odelenje, u sobi broj 8, prvi sprat. Tu sam ostao na liječenju od 1. avgusta 1913. do 3. jula 1914. godine.
U sobi u kojoj sam ja ranjen ležao, nalazio se je i jedan srpski poručnik teško ranjen. On se zvaše Dobrosav Nikolić, a rodom bijaše iz Šapca. To bješe jedan dobroćudan i divan čovjek – stalno smo pričali i olakšavali jedan drugome veoma težak život. Ovaj poručnik pripadao je tajnoj organizaciji “Crna ruka” koja je u to vrijeme postojala u Srbiji, na čelu koje je bio čuveni Apis – pukovnik Dimitrijević.
Ovo sam doznao tek prije vidovdanskog atentata, a zato mi je dala povod ogromna posjeta ovom poručniku nekih mene nepoznatih ljudi, većinom oficira, koji bi se sa mnom učtivo rukovali, a odmah sjeli uz krevet Nikolića i nešto šapatom govorili – ja ništa nijesam čuo. Ta trka i posjete trajala je skoro 5-6 dana ispred 15. juna 1914.
Jednog dana kad smo bili osamljeni u sobi, upitao sam Nikolića malo šaljivo:
Dobro, otkuda ta velika promjena kod tvojih posjetioca? Do prvog juna sve mlade dame a od prvog juna tako ozbiljni ljudi!?
Vi Crnogorci imate bistro oko taman kao oni orlovi sa vaših visokih krševa. – Reći ću Vam ali na časnu riječ, da ono što Vam rečem da tu i ostane, a tajna neće dugo trajati ! – reče poručnik – Petnaestog juna (stari kalendar) na Vidovdan čućete vijest koja će potresti svu Evropu, a možda i čitav svijet! Eto to Vam za sad mogu reći!
Ja sam o tom mnogo razmišljao ovo nekoliko dana! A u noći između 14. i 15. juna skoro nijesam ni spavao, čekajući da svane 15. jun kad će odjeknuti taj čudni glas koji će potresti svijet!
I zaista – toga istorijskog dana, oko 10 časova, u jutru, nastala je trka kroz hodnike bolnice i vika: “Poginuo Ferdinand! Poginuo Ferdinand!”
U tome času u našu sobu uletio je jedan bolničar sa plakatom na kome je pisalo:
Danas u 10 časova poginuo je prestolonašljednik austrijski Franc Ferdinand prilikom prolaska u svojim kolima kroz Sarajevo. Sa njim je poginula i njegova žena!
Ovo ubistvo izvršio je Gavrilo Princip, student, član organizacije “Mlada Bosna”.
Posle ovoga, ovaj mladi oficir bio je otvoreniji. Pričao mi je da je ovo ubistvo organizovao Apis, a glavni zadatak za izvršenje dat je Voju Tankosiću, koji je bosanske omladince prebacio preko Drine, čamcima, iz Loznice u balama pruća, koje Srbijanci prodaju Bosancima za pletenje koševa i košara pošto oni ovog pruća nemaju tamo.

Da Vukotić nije održao boj sa Austrijancima ovi bi zarobili srpskog kralja Petra i njegovu Vladu

Evo, dakle, glavni povod ovog Prvog svjeckog rata – pogibija prestolonašljednika Austro-Ugarske Carevine koji je 1908. g. bespravno i nasilno aneksirao i prigrabio Bosnu i Hercegovinu! Došao je da se predstavi tim narodima i to u glavni grad Bosne Sarajevo, da kao tiranin pozlijedi rane ovim ponositim narodima, i tu baš, gdje je i trebalo, platio je svojom glavom grijeh iz 1908. godine.
Austro-Ugarska, naravno, kao velika sila nije mogla ovo ubistvo prećutati, već je za njega odmah okrivila srpsku vladu. Ova se je pravdala da to nije njeno djelo i da za to nije znala! Austrijska vlada tražila je da njeni organi povedu istragu na tlu Srbije! Srpska Vlada to nije mogla primiti kao slobodna i nezavisna zemlja. Ultimativne zahtjeve austrijske vlade Srbija nije mogla da primi, poslije čega dolazi i objava rata Srbiji.
Austro-Ugarska vlada izabrala je zgodan momenat. Napala je umorne i ranjene dvije zemlje Srbiju i Crnu Goru – utrošene u dva prethodna rata. Bolnice još pune neizliječenih ranjenika iz dva rata koji su maloprije prekinuti, finansije utrošene, pukovi prorijeđeni – zaista teško stanje kod nas, a za Austro-Ugarsku pogodan momenat. Izlaza kod nas nije bilo drugog već to da se primi megdan.
Tom prillikom Srpska vlada upućuje depešu Kralju Nikoli – šta on misli uraditi u ovom slučaju!?
Kralj je odgovorio odmah ovako:
Crnogorski narod uvijek je spreman i gotov da se bori i gine zajedno sa svojom braćom iz Srbije! Napad na Srbiju napad je i na Crnu Goru!
Evropa se opredjeljuje – Njemačka i Italija uz Austrougarsku; Rusija, Francuska i Engleska uz nas. Docnije i Amerika pristupa uz zapadne sile i Rusiju. I druge sile jedna po jedna ulaze u rat, neke uz Centralne sile, neke uz Antantu, tako da je rat obuhvatio cio svijet. U ovom ratu koji je trajao više od šest godina, pobijedila je naša strana.
Ali, Austrougarska kivna na Srbiju riješila je da ovu zemlju kazni makar izgubila i sve drugo, i zato je navalila svom snagom na Srbiju i Crnu Goru. I pored očajnog, ogorčenog i junačkog otpora naših vojski, Austrougarska je uspjela da pregazi i okupira dvije zemlje u početku 1916. godine. Ovom prilikom spašeno je nešto srpske vojske, Vlada i Kralj izbjegli su u Grčku i Francusku.
Zasluge za spasenje ovog dijela srpske armije pripada crnogorskoj vojsci – odredu kojim je komandovao slavni đeneral Janko Vukotić. On bije bitku sa tri austrijske divizije: u Sandžaku, na Karađorđevim šančevima i Mojkovcu. Sedam dana i sedam noći tuče i zadržava ove divizije, dajući vremena da Vlada, Kralj i parlament, kao i Mišićeva Srpska armija slobodni i mirni odstupe iz Kosovske Mitrovice preko Crne Gore, za Albaniju i dalje. Da Vukotić nije održao ovu bitku Austrijanci bi presjekli ostupnicu ove srpske armije i zarobili je, a tako i kralja Petra i njegovu Vladu – jer su u to vrijeme Bugari bili presjekli Kosovsku prugu a drugog izlaza za njih nije bilo.
Bitka na Mojkovcu djelo je đenerala Vukotića i jedan slavan akt u istoriji crnogorskog i srpskog naroda. On i njegov odred žrtvovali su se za docniju pobjedu koja je došla preko Solunskog fronta. Da nije bilo Mojkovca, vjerovatno da docnije ne bi bilo Kajmakčalana.
Pošto je o ovom ratu svjecka istorija već rekla svoju riječ, ja neću dalje o njemu ovdje govoriti, već ću se zadržati na neke naše crnogorske stvari pomenutog rata koje istorija nije zabilježila.
Kad je buknuo Prvi svjecki rat Crna Gora je odmah priskočila u pomoć Srbiji. Za vrhovnog komandanta Crnogorske vojske određen je Kralj Nikola, a ovaj da bi pokazao pravu bracku iskrenost i čvršću vezu između dvije vojske, zatražio je od Srpske vlade da mu za načelnika glavnog Vrhovnog štaba – pošalju jednog sposobnog vrhovnog oficira. Istodobno da mu pošalju jednog takođe sposobnbog oficira srpskog za ličnog ađutanta. Srpska vlada odazvala se tome traženju i poslala je odmah na Cetinje kod Kralja Nikole đenerala Božu Jankovića za načelnika vrhovnog štaba, a za njegovog pomoćnika pukovnika Petra Pešića i još nekoliko mlađih oficira koji su bili potrebni.
Dakle, Vrhovna komanda Crnogorske vojske skoro cijela formirana je od srpskih oficira – izuzev(ši) Kralja Nikolu, koji je već bio iznemogao i oronuo, a i potpuno ogluvio! Te su ovi pokraj njega mogli da rade što hoće kao što su i radili upravo nebracki i izdajnički, a naročito pukovnik Pešić!
Dok je bio načelnik general Janković dobro je i u redu sve išlo. Ovaj pošteni general konsultovao se sa Kraljem i vršio dužnost onako kako dolikuje jednom načelniku junačke armije. Ali ovaj general nije htio izvršavati izvjesne nemoralne direktive koje je strogo povjerljivo dobijao od Nikole Pašića, a koje su se ticale podvala i intriga u odnosu na starog Kralja Nikolu. Zato ovaj plemeniti i hrabri general – ljut na Srpsku vladu – napušta crnogorsku vrhovnu komandu, a na njegovo mjesto dođe dotadašnji pomoćnik načelnika – nemoralni pukovnik Pešić. Ovaj izdajnik nije prezao ni od čega onoga, što bi ponizilo kralja Nikolu!

Crnogorci pod komandom Petra Martinovića i Mila Đukanovića odbili su da uđu u sastav srpske vojske

1. Petar Pešić – bez znanja Kraljeva – šalje jedno dijete, knjaza Petra, Hupki, austrijskom konzulu u Kotoru, da ga moli da Austrijanci ne bombarduju Cetinje – da bi onda to obalio na staroga kralja!
2. Po zlu čuveni P. Pešić slabi Lovćenski front, stavljajući za komandanta odbrane Lovćena jedno neznano i neiskusno dijete – knjaza Petra. On rasteže front crnogorske vojske tako da je ova mala armija od nepunih 40.000 ljudi zauzimala i branila front dugačak oko 450 km – dok srpska od pola miliona ljudi zauzima tada oko 200 km po frontu.
3. Pešić sve najbolje crnogorske oficire dava pod komandu Janka Vukotića, koji operiše s vojskom pr-ema Sarajevu. I najposle pošto je do kraja oslabio odbranu na frontu Crne Gore, šalje Vrhovnoj komandi srpske vojske, koja se tada nalazila u Nišu, sramnu i izdajničku depešu:
“Vrhovnoj komandi – Niš
Pošto nas ne interesuje Crna Gora i njena vojska, sem odreda generala Janka Vukotića, mišljenja sam da se odred Vukotićev prisajedini Užičkoj vojsci pod komandu generala Živkovića; a ja i naši oficiri da napustimo Kralja Nikolu i Crnu Goru njihov-oj sudbini…”
Ova depeša je potvrdila nemoral načelnika jedne slavne Armije! Ovo je sramotni pečat jednog izdajnika te Armije! Ne interesuje ga Armija čiji je on načelnik i stvarni komandant!! Ovakvo izdajstvo nije napravio ni jedan načelnik štaba ničije vojske ni u jednom vremenu! Nešto slično ne bilježi ratna istorija!
Ove mahinacije Pešićeve uviđela je tadašnja Crnogorska vlada, na čelu koje je stajao Risto Popović i jednog dana Vlada podnese predlog Kralju, da se knjaz Petar pošalje za komandanta umjesto generala Janka Vukotića, a da Janko dođe za branioca Lovćenskog fronta. Da se Petru, kao nejakome, dadnu dva dobra oficira u štabu i to: Petar M. Martinović i Luka Gojnić, brigadni generali.
Kralj usvoji ovaj predlog Vlade s tim da se o tome obavijesti Pešić. Kad je Pešić saznao za ovu odluku, potrčao je odmah kod kraljice Milene, znajući da je to nježna majka prema najmlađem sinu. Objasnio joj je predlog govoreći da moli Kralja da odustane od ovog predloga – “Da ne bi trebalo tamo daleko udaljiti ovo dijete da negde tamo izgubi glavu. Ja sam ovde, a i Kralj je ovde pa nećemo pustiti Lovćen!”
Kraljica je pošla kod Kralja i uspjela s molbom da Kralj odustane od svoje odluke koju je Vladi bio obećao.
Ova pogreška smrtna staroga kralja bila je uzrok onako sramotne odbrane našeg Parnasa! Da je genijalni general Janko Vukotić došao za branioca Lovćena, ne bi pobijedio mnogobrojnog neprijatelja, ali bi stvorio drugi Termopil i drugog Leon-idu! Kralj Nikola ne bi bio onako os-ramoćen već bi kao Gustav Adolf sl-avno pao u rovu sa svojim junacima.
Ne bi Pešić u tom slučaju mogao sprovoditi svoje paklene planove. Ali, eto Pešić je uspio:
– da manevrisanjem Crnogorskom vojskom spasi od ropstva svoga kralja, Vladu bezdušnog N. Pašića, srpski parlament i Mišićevu armiju i da
– zatvori klopku koju je on spremao za Crnogorce i da crnogorsku vojsku stavi u ropstvo.
Kad su Austrijanci uzeli Cetinje i dok njihove prednje jedinice napreduju kroz Lješansku Nahiju, u tom momentu naše glavne trupe na čelu sa g. J. Vukotićem biju bitku na Mojkovcu, a ostatak se nalazi na frontu Grahovo-Golija-Piva, ne znajući da je neprijatelj već blizu.
Pešić u tom momentu predlaže kralju da traži mir od Austrije! Kralj je taj predlog odbio sa prezrenjem i prekorom!
Pešić ga odmah napušta i sa srpskim oficirima bježi put Albanije, ne rekavši svom Vrhovnom komandantu i vojsci kojom je upravljao ni – zbogom!
Kada su prve Austrijske jedinice stigle blizu Lješkopolja, Kralj i Kraljica su morali odmah krenuti put Skadra da ne bi pali u ropstvo kao krunisane glave.
Austrijska vojska 15. januara 1916. godine zauzima Podgoricu i zatvara poslednji izlaz Crnogorskoj vojsci! Slavni general Vukotić i njegovi junački borci sa Romanije i Mojkovca padaju u ropstvo!
Kada je Kralj Nikola stigao u Francusku, protivu njega se nastavljaju opet nepošteni i nepravedni napadi! Ove napade vršila je i izmišljala tadašnja izbjegla Pašićeva vlada, uz pomoć kupljenih Crnogoraca kao Andrije Radovića i drugih. A kod Francuza su uspjeli da Kralju ograniče kretanje i ma kakav politički rad, kao i to da ne bi mogao stvoriti ma kakvu vojnu jedinicu, od dobrovoljaca. Dobrovoljci su se javljali da pod crnogorskom zastavom nastave dalju borbu protivu neprijatelja. Jednom je bio i uspio da stvori jednu prilično veliku jedinicu pod crnogorskom zastavom i crnogorskim oficirima, koji su bili izbjegli sa njim – Petrom M. Martinovićem, Milom Đukanovićem i drugim. Tu jedinicu uputio je na Solunski front, koji se tamo formirao od saveznika – Francuza, Engleza i Srba. Čim je crnogorska jedinica stigla tamo, srpska Vrhovna komanda naredila im je da uklone crnogorsku zastavu i da uđu u sastav srpske vojske. Kad ovi to nijesu htjeli, ta crnogorska jedinica bila je rasturena, a vojnici i oficiri koji se nijesu htjeli pokoriti – pozatvarani su!

Odmah po ulasku srpske vojske u Crnu Goru, Pašićeva vlada je započela sa izdavanjem diktata i uputstava

Kad se je već viđelo da je pobjeda u ovom ratu osigurana, i da će Austro-Ugarsko carstvo propasti – delegati – Slovenci, Hrvati i Srbi – skupili su se na ostrvu Krfu i donijeli poznatu odluku da se ujedine u jednu državu pod nazivom “Država Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Ni za ovo kralj Nikola nije bio ništa konsultovan, iako je na vrijeme na Krf poslao svoju delegaciju sa izjavom da se u potpunosti slaže sa ujedinjenjem nove države za koju se on i Crnogorci bore čitavog vijeka i da on ne pretenduje više kao kralj da se vrati u Domovinu, nego kao prost vojnik i slobodan građanin – odričući se prestola u korist svoga unuka Aleksandra Karađorđevića.
U tom smislu izdao je u Parizu svoju poslednju Proklamaciju, na srpskom i francuskom jeziku. U toj Proklamaciji kralj pozdravlja ujedinjenje Južnih Slovena, izlažući svoju borbu i borbu crnogorskog naroda za oslobođenje i ujedinjenje naših naroda. Odriče se prestola u korist unuka A. Karođorđevića i u korist ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, a kroz ovo i sa ostalim narodima, koji će ući u sastav nove države.
Ovoj Proklamaciji bio je spriječen ulazak u novu državu, sem ako je neko krijući donio u džepu! Ovu Proklamaciju pročitao sam u Banjaluci, kod Novice Abramovića, pješadijskog kapetana, koji tih dana sa porodicom bješe došao iz Francuske. Ovaj Abramović bio je r.v. invalid crnogorske vojske, i prilikom ulaska austrijske vojske u Crnu Goru, izbjegao je sa kraljem i ostao tamo sve do smrti kralja Nikole u martu 1921. godine.
Poslednji pasus Proklamacije glasio je – da se Kralj smatra srećnim što je doživio da vidi ostvarenu njegovu želju za koju se borio i živio, citirajući riječi knjaza Danila I: “Da će biti stražar pred šatorom onoga kralja koji ujedini srpstvo”. Sve mu ovo nije ništa pomoglo kod N. Pašića i družine. Kralj je nepravedno oglašen izdajnikom. Umro je kao izgnanik iz otadžbine, pa su mu i mrtvom spriječili povratak u otadžbinu ti tadašnji ujedinitelji.
Vjerujem da će doći vrijeme da se neko sjeti jednog veoma zaslužnog vladaoca, te da mu prenese kosti i sahrani u zemlju koju je on vatreno ljubio i za nju se borio.
Grobnica kralja Nikole nalazi se u ovdašnjoj velikoj crkvi, koju je on podigao. Grobnica se nalazi na desnu stranu pri ulazu u Crkvu, ona je udubljena u zemlji, a odozgo popločana i ravna kao ostali dio Crkve, tako da se ne može pri ulazu u Crkvu primijetiti gdje je grobnica.
Jednom prilikom bio sam prisutan jednom Blagodarenju u Crkvi kome je i Kralj prisustvovao. To je bio pomen izginulim Crnogorcima u ranijim ratovima, a čija su imena bila ispisana na tabljicama obješenim unutra o zidu Crkve.
Po svršenom pomenu Kralj je sjeo na kamenu klupicu – pred vratima crkve, desno. Dozvao je Novaka Ramova Jovovića i Stojana Kovačevića k sebi i reče im ove riječi:
– Noko, ti si najbolji junak crnogorski! A ti Stojane si najbolji junak hercegovački! Ja želim kad umrem da mi stoje vječito na straži dva moja najbolja junaka a to ste Vi dva! Zato sam riješio kad umremo mi trojica, da ti, Noko, budeš sahranjen sa te, a Stojan s ove strane ove lijepe Crkve, a ja ću unutar Crkve među vama!
Grobnica kralja Nikole u ovoj sabornoj Crkvi i danas je prazna! On, Kralj, još leži daleko od svoje otadžbine u tuđini, a nije to zaslužio!!!

——————————————————————————–
ŠTA SE RADI U TO VRIJEME U CRNOJ GORI

Jedna divizija srpske vojske došla je u Crnogorsko primorje pod komandom generala Milutinovića. Oktobra 1918. godine narod ovoga kraja ustao je na oružje, pomiješan i udružen sa komitima – napali austrijske postaje po selima, razoružao ih i zarobio. Tako isto i vlasti i posadu austrijske vojske u Nikšiću. Svu zarobljenu vojsku i oficire – nešto više od 5.000 pod jakom stražom uputili smo i predali generalu Milutinoviću u Kotoru.
Osamnaestog oktobra ulazi jedna četa srpske vojske u Nikšić. Komiti na konjima pod komandom samozvanog vojvode Radovića, sretaju ovu četu na Carev most, a brigada oružane naše vojske iz Nikšića i polja dočekuje ovu četu južno od varoši i pozdravlja oslobodilačku vojsku.
Ova četa formira komandu mjesta na čelu koje dolazi poručnik Milutin Dragović (starinom Crnogorac od crnogorskih iseljenika u Srbiji 1889. g.). Još je sve mirno i zadovoljno: nema još političke podjele među nama, ali je već na pomolu.
Dolaze diktati i uputstva sa strane srpske Vlade šta sve treba uraditi da se izvrši ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i da to treba ubrzati pod izgovorom iz bojazni da se kralj Nikola ne bi povratio usljed odugovlačenja.
Marko Daković je na čelu mladih ujedinitelja. Narod Crne Gore ogromnom većinom raspoložen je za ujedinjenje sa Srbijom, ali ima različitih pogleda na način ujedinjenja i na postupke za izvršenje ovog najvećeg istorijskog čina u našoj istoriji od Kosova do ovih dana.
Da je rukovodstvo ujedinjenja kon-sultovalo dobre i pametnije ljude iz pojedinih plemena, ne bi se u Crnoj Gori dogodilo ono što se dogodilo tu. Ne bi protiv ujedinjenja pukla nijedna opoziciona puška!

Novom zajednicom su, sve do njenog pada 1941, bili nezadovoljni čak i iskreni pobornici ujedinjenja

Ali kad ovi ljudi nijesu shvatili i razumjeli dušu Crnogorca i njegovu osjetljivost; nijesu razumjeli ili nijesu htjeli razumjeti: da je Crnogorac pet punih vjekova živio posebno u ovom vojničkom logoru i da je trebalo poštovati njegove osjećaje i njegova legitimna prava!
Već su jednostavno – bez ikakvih uslova, bez ikakvih ugovora – gurnuli jednu samostalnu i nezavisnu državu u ruke jednom bezdušnom šovinisti Pašiću, koji je objeručke prigrabio i prosto rečeno – aneksirao, a ne ujedinio na ravno pravnoj brackoj osnovi! Zbog toga su i oni koji su iskreno željeli ujedinjenje bili ogorčeni i nezadovoljni u novoj zajednici za sve vrijeme do pada te slabe tvorevine, u proljeće 1941. godine.
Zbog toga su i sami tvorci ovakvog ujedinjenja bili kritikovani od naroda i zbog svog postupka su se i sami ubrzo pokajali i apstinirali u Skupštini nove države, ali je sve to bilo dockan. Pašić je izvršio svoj cilj!!!
1. Prva pogreška prilikom ovog ujedinjenja dvije srpske kraljevine bila je ta što nije restaurirana i dopunjena stara Crnogorska Narodna Skupština, kako je to veliki dio naroda želio.
2. Drugo – kad nije to urađeno, onda je trebalo da Velika Narodna Skupština, koja treba da proklamuje ujedinjenje Crne Gore i Srbije, bude izabrana voljom naroda, a ne da da se narodni poslanici imenuju od strane Izvršnog odbora, na čelu koga je stajao Marko Daković. U ovoj Velikoj Narodnoj skupštini bilo je dosta poslanika, koji su prestavljali pojedina plemena, a pleme nije ni poznavalo, niti izabralo toga čovjeka, a još manje da mu je dalo mandat ili ma kakvo punomoćije da taj čovjek glasa i zastupa to pleme koje on predstavlja. Ovđe bi se moglo navesti dosta primjera, koji su i danas zapaženi u narodu.
Ovakav postupak ogorčio je mnoge viđene i popularne ljude u Crnoj Gori, koji su imali mnogobrojnih pristalica u narodu. Jedan veliki broj tih ljudi progutao je ćuteći i tako strašnu pogrešku ujedinitelja, s pogledom da je bolje ma kakvo ujedinjenje, nego ostati kao separatista u maloj Crnoj Gori. Dok jedan dio tih ogorčenih ljudi nije mogao sebe savladati da bi se pomirio sa načinom tako bezuslovnog ujedinjenja, bez pitanja volje naroda. Taj ne veliki broj ljudi sa svojim pristalicama pošao je u oružanu opoziciju i po ujedinjenju zametnuo brobu.
U ove odmetnike bilo je separatista i federalista, a bilo je i jedan broj i takvih koji se smatrao uvrijeđenim što nije dobio kakvo veće glavarstvo u novoj državi! – a svi su tražili povratak Kralja Nikole, ma da je od njih mali broj vjerovao da će se ikad više Kralj povratiti u otadžbinu!
Borba je produžena od kraja 1918. g. sve do polovine 1921. g – kada su odmetnici potpuno savladani i uništeni – jedan dio njih prebjegao je u Italiju.
Ova bolna stranica istorije ujedinjenja Crne Gore i Srbije izazvata je greškama koje sam naveo i velikom osjetljivošću Crnogorca u odnosu na svoju slavnu prošlost i njegove velike zasluge stečene u petovjekovnoj borbi sa Turcima. On se sa ovakvim postupkom i načinom ujedinjenja smatrao uvrijeđen i da su sve njegove zasluge negirane. Jer Crnogorac nikada nije vodio sebičnu borbu, već je bezbroj puta sebe stavljao na žertvu da spasi one, koji čame u ropstvu i tami! Crnogorska narodna hrabrost izražena je u ličnoj žertvi za opšte dobro; ona je oživotvorena u stoljetnoj borbi za slobodu. Otuda čojstvo i junaštvo kroz sve naše generacije zauzimaju najvažnije mjesto u duhovnoj vrijednosti naših naroda – jer tajna nacionalne snage leži i u razvijanju duha borbenosti i samopouzdanja. Crnogorac je uvijek bio svjestan jedne činjenice a to je da vječito može da živi samo onaj narod, koji ni u najvećoj nevolji ne gubi vjeru u samog sebe, koji je u svakoj prilici pripravan da se bori do kraja i da za svoju ideju mre. On je stalno kroz borbu mačem i krvlju pisao svoju istoriju, a na svakoj njenoj stranici po jedan krvavi pečat, koji je obilježavao njegovu pobjedu za pobjedom.
Carev Laz, Trnjine, Kčevo, Kruse, Grahovac, Fundina, Vučji Do, Nikšić, Bar, Ulcinj, Skadar i Bregalnica, Mojkovac i Romanija, to su slavni spomenici Crne Gore podignuti u borbi divovskom snagom njenih junačkih sinova.
Rođen i odgajan u visokim planinama, Crnogorac je sa tih visina i široko gledao, zato se u njegovoj duši nikada nije mogla pojaviti misao za kakvim cijepanjem ili razjedinjenjem. I zato je on neumorno vodio borbu za ujedinjenje kojemu je on težio svom snagom svoje junačke duše.
1918. godine Crnogorac je mislio da je došao do svoga cilja ujedinjenjem sa Srbijom i ostalim narodima Jugoslavije!
Ali, za sve njene borbe, patnje i stradanja Crna Gora nije naišla na razumijevanje kod onih kojima bi predata na upravu!
Istina, Crnogorac nikada ni od koga nije tražio nagrade za svoju borbu i zasluge, koje je u dugoj borbi stekao. Njegova najveća nagrada bili su njegovi uspjesi koje je sam postizao. Ali cilj njegove borbe bio je okrnjen – on je ratovao i borio se za pravdu – nije je dobio u novoj državi!
Crnogorac je zamišljao i vjerovao da će u ujedinjenoj i proširenoj otadžbini biti ravnopravan član zajednice – to tamo nije našao!
Takva su bila prava Crnogoraca, a još gora Hrvata i Slovenaca! A što se tiče Makedonaca, o njima nema ni govora, oni su svi “Stara Srbija”. Ko hoće da služi u nesrećnu Makedoniju daju mu dvije mjesečne plate, jer se tamo nije išlo ljudima da taj narod ubijaju kao divlje životinje!
A u Crnoj Gori ne treba ništa raditi već ih primorati na preseljenje pokraj mađarske i bugarske granice, isti plan kao što je to uradio kralj Milan 1889. g.

Stojan Protić je još 1921. rekao Dakoviću: Izvoziti svinje, a uvoziti Crnogorce, ova država nema računa!

Hrvate i Slovence treba posrbiti, zato plaćaju Ćoroviću 100.000 dinara za knjigu “Velika Srbija” koja se prodava oficirima i činovnicima uz primoranje da je dotični kupi! Ova propaganda nije uspijevala. Mi smo sa tom knjigom potpirivali peći u svojim kancelarijama!
Kralja i okolinu mučilo je ime Država Srba, Hrvata i Slovenaca – mijenjaju ga u ime Jugoslavija – ubijaju braću Radiće, vođe Hrvata, usred Parlamenta (Puniša Račić). Sve bogatstvo države već je podložno stranim kapitalistima. Korupcija i pljačka na sve strane: generali, viši oficiri, ministri! Gradi se jedna pruga – Radivojević krade 800 miliona dinara – nikome ne odgovara ništa!
U vojsci bezakonje i strašna korupcija. Napreduje onaj ko je u Beogradu blizu ministra vojske ili nekog načelnika.
Nama Crnogorcima niko nije mogao pomoći!!!
Nije nam se dozvolio ni pristup ni polaganje ispita za viši čin – to je Vojnim zakonom bilo spriječeno – do 1931. g. – kada je došao nov Zakon o ustrojstvu vojske. Znači sve do 1931. crnogorski oficiri nijesu mogli napredovati mimo čina p.pukovnika!!!. Treba se podsjetiti da smo mi crnogorski oficiri doživjeli poniženja u novoj državi i bivamo – razaslati širom Jugoslavije na nove službe. Razočarani – nas petnaest traži 1929. penzionisanje, što tadašnje Ministarstvo vojno prihvata, jedva dočekavši. Kada je došao nov Zakon o ustrojstvu vojske – bilo je već dockan jer smo skoro svi napustili vojsku.
Takav je bio pravni odnos prema crnogorskim oficirima, a prema Hrvackim i Slovenačkim ništa nije bio bolji!
Rezultat te pravde, toga postupka u oficirskom kadru bivše Jugoslavije bio je: kad sam sa još petnaest oficira – Crnogoraca pensionisan u martu 1930. g. u jugoslovenskoj vojsci bilo je 105 generala – brigadnih, divizijskih i armijskih. Od toga broja jedan Crnogorac – Petar Martinović i jedan Hrvat u mornarici, a ostali sve Srbijanci. Sve više jedinice – od bataljona pa naviše, bile su pod komandom Srbijanaca.
Državni udar (6-to januarska diktatura) Kralja i Petra Živkovića – zacrnio je sve dotadašnje radnje srpskih šovinista!
Trebalo bi oštro pero da napiše tragičnu istoriju ovog perioda od 23. godine, priznajem da sam nesposoban da bih to mogao i pokušati, naročito kakva su se sve nasilja pod ovom drakonskom diktaturom dešavala!
Iz ovoga što sam do sada rekao može se unekoliko vidjeti šta je sve Crnoj Gori donijelo ujedinjenje u oktobru 1918. g. Uzalud sam ja sa 104 oficira tražio uslovno ujedinjenje na ravnopravnoj brackoj osnovi, a ne osvajačko i aneksiono kako je to ispalo onakvim načinom kako je to većina Skupštine uradila – ja sam na Podgoričkoj skupštini odvojio svoje mišljenje i to mišljenje napisao sam u zasebnoj Rezoluciji, i izdao Proglas. Ova moja Rezolucija nije mogla biti ovdje štampana! Ja sam je u prepisu dao ondašnjem komandantu mjesta u Nikšiću, a ovaj je poslao Srpskoj vojnoj komandi u Nišu, sa zahtjevom i preporukom da se ista štampa u hiljadu i petsotina komada. Da je prihvaćena moja Rezolucija od strane Izvršnog odbora u Podgorici, vjerujem, da bi bilo manje docnije odmetnika i Gajetovaca, a to mi je docnije priznao i Marko Daković, kad je jednom prilikom 1921. godine došao iz Beograda, ljut na srpske hegemoniste!… U Parlamentu, prilikom neke Markove interpelacije na ondašnju Vladu, a koja se je odnosila na traženje ravnopravnosti Crne Gore – tada mu je rekao Stojan Protić:
– Izvoziti svinje, a uvoziti Crnogorce, ova država nema računa!
Bezuslovno gurnuti jednu staru državu jednostavno u džep Nikoli Pašiću – to je bio smrtni grijeh Marka Dakovića sa društvom, većinom onih iz Bombaške afere.
Ubistvo Kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. g. nije nikakvo čudo. Ubija ga Makedonac metkom iz patnje makedonskog naroda. Ali je čudo da on biva ubijen na tlu prijateljske zemlje, koja ga poziva u goste!!! I to u Francusku, čuvenu čuvarku ljudskih sloboda! – da li je to ubistvo bilo udešeno od strane zvanične Francuske, ili od neke njene partije ili od predsjednika marseljske opštine? Ovo nije objašnjeno!
Knez Pavle dolazi kao regent na presto. Partijske strasti u zemlji još više se raspaljuju. Narod se međusobno zakrvio. Svuda vlada nesloga i rasulo. U zemlji se ništa ne podiže niti radi.
Unutrašnja politika rastrojila je i vojsku. Mi oficiri ušli smo poslije ujedinjenja bez velikog zanosa – jer nas je tada ta nepravda kosnula u srce. Svakog dana službovanja u toj vojsci bio sam nezadovoljniji, jer sam na svakom koraku bio potcijenjen kao Crnogorac, a tako i svi moji drugovi iz Crne Gore. Na svakom koraku se propagirala velikosrpska ideja i koji od oficira to nije s voljom prihvaćao, taj je postajao nepovjerljiv, a u tu kategoriju spadali su na prvo mjesto Crnogorci i Hrvati – naročito od kada je 1929. godine od kada je Petar Živković uklonio iz vojske sve ono što je u njoj bilo najbolje! Skoro sve armijske, divizijske i brigadne generale – Solunce i još oko stotinu viših oficira.

Nevaljali kralj Petar Karađorđević sa zlatom i u ženskom odijelu došao je od Beograda do Nikšića

Kada sam saopštio generalu Vijoroviću da je pensionisan – zaplakao je kao malo dijete! Ja sam slučajno to jutro prije njega pročitao ukaz u službenim novinama. On je bio veoma dobar čovjek, volio je Crnogorce očinskom ljubavlju – što je kod njih bila rjetkost. Taj čestiti general mi je tada rekao ove riječi:
– Moj Brajičiću, pa što smo mogli drugo iščekivati, kad je na upravu vojske došao jedan obični dvorski špijun, koji za ovu zemlju nije ništa dao!
Ovako je raspoloženje vladalo kod skoro svih oficira. Ovako raspoloženje slabilo je i oslabilo bivšu jugoslovensku vojsku do potpune trulosti! A ostatak njene moralne snage potpuno se srušio dolaskom po zlu poznatog Petra Pešića za ministra vojnog! To je onaj Pešić koji je izdao i osramotio crnogorsko oružje u prvom svjeckom ratu, pa je to isto učinio sa oružanom snagom bivše Jugoslavije u proljeće 1941.g (Pešić ulazi u vladu koja potpisuje izdajnički pakt sa Hitlerom 1941. g).

——————————————————————————–
PAD STARE I STVARANJE NOVE JUGOSLAVIJE

Drugi svjecki rat otpočeo je još 1940. godine. Hitler je već pregazio: Poljsku, Češku, Belgiju, Holandiju i Francusku. Pripeo se i na sjeveru na Dansku i Norvešku, a Austriju je još ranije prigrabio! Rumuni i Mađari su sa njim u savezu. U oči ovog rata Rusija i Njemačka stvaraju pakt o nenapadanju, dijele Poljsku i okupiraju je! Bugarska još stoji neutralna. Italija je uz Hitlera kao saveznik. A šta je sa Jugoslavijom?
Vlada Cvjetkovića i namjesnik Knez Pavle stvaraju pakt sa Hitlerom u martu 1941.g. protivu narodne volje. Ovaj njihov izdajnički pakt živio je na papiru samo nekolika dana! Na dan 27. marta 1941. godine pobunio se narod protivu njihovog izdajstva i zbacio Cvjetkovićevu Vladu i njezina namjesnika i proćerao ga iz zemlje! Narod obrazuje novu vladu Simovića, koja za kralja proglašava kneza Petra Karađorđevića. Ova vlada hvata vezu sa Rusijom i pita je i moli za pomoć. Rusija joj obećava podršku i odobrava tadašnji postupak ove Vlade.
Jugoslovenski narod momentalno povjerovao je u ovu vladu, ali se ubrzo razočarao, i to čim je Hitler napao našu zemlju.
Šestog aprila 1941. godine Hitler bez objave rata napada Jugoslaviju.
Kralj Petar je u tim danima imao na raspolaganje milijon i po bajuneta svoje vojske sa slavnom tradicijom iz Prvog svjeckog rata. I, u mjesto da se stavi na čelo te vojske i da dadne otpor njemačkom krvoloku, on i njegova Vlada istih dana kukavički bježe iz zemlje, a svoju vojsku obezglavi i preda na milost i nemilost osvajaču. Obezglavljena Armija i sama ne daje nikakav otpor već pada pred njemačkom silom kao gnjila kruška.
Kralj i Vlada sa sobom ne izvode ni jednog vojnika, ali zato ne zaboravljaju sobom povesti svoje žene i porodice i svo zlato, sa kojim je država raspolagala. Ovaj nevaljali kralj u ženskom odijelu došao je od Beograda do Nikšića. Ovdje je prenoćio dvije noći dok je osigurao avione. I jednog dana, da niko ne bi znao, odletio je sa svojom sramotnom vladom u inostranstvo!
U ovoj vladi bio je kao ministar bez portfelja i naš Marko Daković, koji od 1921. do pada bivše Jugoslavije 1941. ne učestvuje ni u jednoj vladi. Da bi crnogorski narod saznao jednom šta je ovaj zakopčani čovjek mislio, sudbina je htjela da se to na kraju otkrije! On se prima za člana posljednje izdajničke vlade i sa njom bježi iz svoje otadžbine! Istog dana kad je kralj pobjegao sa Kapina Polja odletio je i Marko, ali nije imao sreće – negdje u vazduhu iznad grčke granice njegov avion napali su Njemci i oborili ga. Tu je Daković poginuo!
Bjekstvom Kralja izdajnika i njegove vlade, pada stara Jugoslavija i dolaskom Njemaca kao okupatora naše otadžbine, maknuta je prepreka sa puta časti naše viteške omladine – koju su joj nenarodni režimi stalno na putu držali.
Četvrtog jula 1941. godine Centralni komitet komunističke partije Jugoslavije na čelu sa Titom donosi historijsku svoju odluku za ustanak i poziva sve narode Jugoslavije u borbu za slobodu i za svoj bolji život. Ovog znamenitog dana započinje novo doba u istoriji naših naroda.
Sedmog jula buknuo je ustanak u Srbiji, trinaestog jula u Crnoj Gori, dvadeset sedmog jula u Hrvackoj, Bosni i Hercegovini, zatim ustaju Slovenci i Makedonci – jednom riječi sve ono što mrzi ropstvo, što voli slobodu.
Deset do dvanaest hiljada mladih ljudi hvata se u koštac sa bezbroj puta brojno jačim neprijateljem spremnim i obučenim u čelik. O ovoj neobičnoj smjelosti i pregnuću Komunističke partije Jugoslavije treba dublje promisliti!
Dok su sve vojske svijeta, koje do danas poznajemo, formirane i organizovane na slobodnom tlu svoje otadžbine, tu su spremane i obučavane za rat desetinama godina, spremale oružje i materijal koji je potreban za vojsku u slučaju rata i tako spremne dočekivale neprijatelja – naša Narodnooslobodilačka vojska teško da ima primjera u istoriji ratovanja!

Sa sigurnošću kažem da Italijani među Nikšićanima, sem među ljotićevcima, nijesu mogli naći saradnika

Sa istim ovim težnjama spremana je i vojska bivše Jugoslavije od 1918. do 1941. godine. Ova vojska trošila je na spremu i naoružanje godišnje dvije do tri milijarde zlatnih dinara. Ovaj novac davao je narod od svoga znoja i krvi, davao ga je svojoj vojsci uvijek sa voljom i ljubavlju, i sa čvrstom vjerom u njenu vjernost i snagu da će se i ova vojska žertvovati za narodnu slobodu i kad bude došao taj čas! Ali, nažalost ne bi tako! Ova vojska izdala je svoj narod. – Izdajstvo je stvoreno u vrhovima te vojske i to u Glavnom Generalštabu! Tamo je, između ostalih, kao ministar vojske bio i pomenuti Petar Pešić.
U januaru i februaru 1941. godine izdržao sam sam tri teške operacije u Dubrovačkoj bolnici.
U aprilu 1941. godine, kad je neprijateljska vojska okupirala Crnu Goru, ja sam se nalazio kod kuće u Nikšiću teško bolestan od rana dobivenih u prošlim ratovima i oporavljao sam se od operacija. Moja porodica se je nalazila kod kuće sa mnom u početku okupacije.
Stanje je počelo postajati sve teže i teže. Čim su Talijani došli u Nikšić uvukli su vojske onoliko koliko su smatrali da im je dovoljno za ovaj kraj, zatim su doveli karabinijerske čete i tajnu policiju! Počeli su svoj stari zanat – da vrbuju žbire i špijune! Nažalost ubrzo su se snabdjeli sa tim ljudima, osobito ženskim. Sa sigurnošću mogu reći da Italijani među žiteljima Nikšića nijesu mogli naći saradnke, sem među ljotićevcima, kojih nije bilo mnogo.
Ovom prilikom u moju kuću useliše nekog izbjeglicu Đorđija Pavić-evića-Geringa sa njegovom ženom Milkom! Njega i njegovu ženu poznao je docnije čitav grad Nikšić, a naročito omladina. Poznat je i on i žena po zlu koje su radili za vrijeme okupacije!!! Ovaj je useljen u moju kuću odmah u maju 1941.g. još dok sam ležao teško bolestan. Nije prošlo nekoliko dana, on se je prijavio Talijanima kao njihov obavještajac, a žena mu je kod tajne policije registrovana kao detektiv!
Još od prvih dana vidio sam da se o meni i mojoj djeci “vodi mnogo računa” kao i o porodici Mirka Grujičića, moga prvoga komšije, koji je imao četiri sina, koji su stalno sa mojima u vezi. Prema vratima moga stana naseljen je bio i čuveni po zlu Košak sa njegovom špijunskom porodicom, a malo dalje M. Đ. žandarm bivše Jugoslavije, koji je od prvih dana stupio u službu kao vratar, čuvenom po zlu civilnom komesaru talijanskom. Opet u blizini ovog, stanuje jedan inženjer Rus – Patuljin, čija je žena takođe jedna između najpokvarenijih protivnika naše borbe, a imala je i veliku moć – jer je u njenoj kući bio štab puka italija-nske vojske i njihov vojni sud. Čitavo vrijeme od aprila 1941. do februara 1942. godine živjeli smo pod okom i pritiskom ovih špijuna!!!
Osamnaestog februara 1942. g. oko četiri sata popodne bio sam se digao bolestan i sa temperaturom – pošto je bio lijep dan, radi vazduha, i sjeo na stepenice od kuće u kojoj stanujem. U kući je bila familija. U tom momentu dolazio je Đorđije Pavićević iz varoši, naravno oružan sa neprijateljskim oružjem. Idući uz ulicu kući viče na sav glas, sad ću da sahranim šefa komunističkog štaba! Ja sam se okretao oko sebe da bih ugledao koga, kome ovaj govori te riječi, kad sam vidio da tu u okolo nema nikog, pitao sam ga:
– Kome to govoriš?!
On odgovara:
Ja govorim tebi! – I vadi revolver iz kožne torbe i uperi na mene!
Moja djeca, Bosa i Braco, čujući ovu viku kao dvije munje prolećeše pokraj mene i uhvatiše Pavićevića za grlo i ruke, a u tom momentu su priskočili i još neki i spasili me tako bezoružanog i bolesnog od zlikovca. Docnije sam saznao da je ovo bio nagovor đenerala B. Đ. koji je mene mrzio još od bitke na Bardanjoltu, kada mi je bio pobjegao iz borbe i tek sjutradan nađen i sproveden od moje strane u komandu Divizije vojvodi Đuru Petroviću kao bjegunac. B. Đ. kao pokretač i komandant izdajničke akcije u Crnoj Gori nije trpio čestita čovjeka, a naročito onoga koji nije stio sa njim u izdaju!
Dvadeset četvrtog februara moju kćer Olgu interniraše, a u aprilu zatvoriše Bosu i Branka-Braca – tako da mi dvoje starih ostadosmo sami pod okom špijuna. Poslije nekolika dana i Bosa iz zatvora bude internirana za Olgom u Albaniju u logor Klos.
Nakon mjesec dana, negđe u početku maja 1942. g. Branka pustiše iz zatvora – pod uslovom da se ne smije kretati nikud od kuće. Tako mi troje budemo stavljeni pod strogi nadzor. Nikakvo lice, pa bilo seosko ili varoško, nije moglo ući u moj stan što prethodno nije pretrešeno – od strane straže koja je budno pazila ko sve sa mnom ima vezu.
Branko-Braco je pozadinac, ilegalac, morao je vršiti svoju dužnost po direktivama od naših iz šume. Iznosio je odijela, pisma, bombe i drugo i dodavao partizanima u Tović i Žirovnicu, otuda opet primao direktive za formiranje komunističkih gnijezda među omladinu u Nikšiću. Držao je tajne konferencije i dr.

Čestitam svijetle praznike Hristova rođenja kako vama, tako i svima vašim drugovima u partizanima

U kući nestalo hrane, ne možemo je kupiti nigdje, para nema, vlasti četničke oduzele penziju i trebovanje. Od prijatelja ako bi neko nešto i donio, ne smije, jer na vratima kuće stavljena je lista “da se svijet kloni moje kuće da ne bi stradao”.
Takvo mučenje trajalo je sve do 25. marta 1943. Braco je tada trebao napustiti Nikšić prema naređenju komande partizanskog štaba. Prebjegao je pravac Trubjela i u Rudinama se našao sa drugovima i sa njima ostao do svršetka rata. Pripadao je Prvom bataljonu Pete proleterske brigade Save Kovačevića, bio je ranjen prvi put u borbi više Oraha, a drugi put na Sućeski.
Po Bracovom odlasku na mene je udesetorostručena pažnja – pretres stana skoro svaki drugi i treći dan! Traži se oružje, radio stanica, radio (sačuvala ga je, do poslije rata, Mara rodom Raičević u rupi ispod šporeta, u Toviću), odijela koja šiljem partizanima itd. Špijuni mi ne daju mira, ali kad je Braco izmakao, lakše mi je na dušu pa sa mnom neka rade šta hoće!
Kad je Italija kapitulirala, Bosa i Olga su se tada nalazile u logoru u Baru. Logor biva raspušten – one puštene kući. Bosa odmah po dolasku kući pre-bježe partizanima, a mene i Olgu uhvate četnici i zatvore pod Bedem. Kroz nekoliko dana Olgu povedu u Podgorički zatvor, gdje je ostala do februara 1944. kada je pukim slučajem puštena i čim je kući povraćena pobjegla je partizanima.
Kad je sve moje troje djece izbjeglo u partizane – to je za mene bio jedan od najsrećnijih dana, iako sam bio – što u zatvoru pod Bedemom (do Božića 1943) što u kućnom pritvoru, pod stražom četničkog bataljona S. K.
U zatvoru pod Bedemom, u odjeljenju sa mnom bili su: Niko Martinović, Cvetko Cerović, Živko Tanović, Dimitrije Šakotić, Veljko Šakotić, Mišo Vorotović, učitelj M. Pejović iz Pive, profesor Mirko Nikčević, Drago B. Vukotić, Đoko Milošević, Milo Martinović, Radoman Cerović, Slobodan Bijelić, Pero Vujačić, Stevan Radojičić iz Studenaca i Rade Joša-nović. Zbog napada partizana na kolonu njemačku na Bogetiće i pogibije nekoliko Njemaca bila je pala odluka za naše strijeljanje. Ali slučajnom promjenom njemačkog komandanta u te dane u Nikšiću, koji se nije složio sa tom odlukom – mi bivamo spašeni.
Osamnaestog decembra 1943. godine u zatvoru ispod Bedema, misleći da će me strijeljati, napisao sam svojoj djeci sljedeće pismo:
Draga moja djeco,
U svom životu čovjek često susreće takve prepreke o kojima nikad ni u snu ne bi mogao sanjati. Te prepreke čine čovjeku da odmah zapre na početku svoga puta ili da u borbi sa njom očeliči i produži put do svog životnog cilja. Da li će čovjek stati pred tim preprekama ili ne, zavisi mnogo od savjesti i hrabrosti toga čovjeka. Prema tome, taj čovjek može biti potpuno izgubljen ili spašen i očeličen za borbu. Vaš otac u svom dosadašnjem životu imao je dosta teških prepreka – ni pred jednom od njih nije zastao! Danas, kada su pred našim očima otvorena dva puta – put časti i put srama i izdajstva – Vi ste, đeco, pošli putem časti, onim putem kojim su išli vaši preci i vaš otac. Tim putem idu i vaši drugovi, koji mrze ropstvo i poniženje i koji se danas bore za slobodu svoga naroda, to je jedini put na kom treba da živite ili da umrete, to je jedini put za sve one, koji vole svoj narod i u kojima još živi osjećaj ponosa i časti.
Ja znam da ste vi navikli bili na udoban život i na nježnu pažnju roditelja, i da ćete u tom pogledu dosta propatiti! Nemojte pod tim popustiti jer će vam te patnje olakšati dužnosti i cilj za kojim ste pošli u svetu borbu. Na tom teškom ali časnom putu zaboravićete na sve teškoće i oskudice, a patnje i muke koje će vas susretati na putu, one će vas očeličiti tako, da ćete sve muke lako podnositi!
Znajte, đeco moja, da su vaši roditelji srećni kad vas vide u redovima onih, koji se bore za slobodu svoga naroda. Ja znam da vi osjećate muke i patnje vaših roditelja i težinu lanaca koje podnosimo, ali vaša pomisao na to, da smo mi i pored sviju muka koje podnosimo ipak sretnji kad nijeste ovamo, to će vam olakšati bol za roditeljima.
Čestitamo vam svijetle praznike Hristova rođenja kako vama, tako i svima vašim drugovima koji se nalaze u partizanskim redovima – kako onim koji se bore, tako i onim koji ma u čemu pomažu našu svetu borbu!
Istrajte muški ili umrite muški! Tamo je ili častan život ili častan grob!
U ostalom nemam za sad drugo već primite sa svim drugovima moj pozdrav i pozdrav vaše majke. Hristos se rodi!
Vaš otac Radule Brajičić
Ovo pismo iznijela je u Župu i predala Bracu, Anka, kćer R. Radulovića, učitelja iz Liverovića.
U pritvoru sam bio do 8. aprila 1944. godine – do dana bombardovanja Nikšića. U veče toga dana iskoristimo pometnju četnika i špijuna – ja i moja žena Milica izbjegnemo u pravcu Ozrinića, a sjutri dan u našu komandu mjesta, u Župu. Zatim odlazimo na Ivanje kod Sreskog komiteta, gdje bijaše Savo Brković. Tako bi suđeno da poslije toliko patnje i muka moja sva porodica izađe na slobodnu teritoriju.
Sjutradan po našem bjekstvu četnički štab uselio je u moju kuću čuvenog M.

Četnici su spalili moj Proglas oko ujedinjenja iz 1918. sa potpisom još 104 oficira Crnogorca

Četnici su stvari koje su bile u kući popalili, razdali ili polomili! Između ostalog moje knjige, razne spise, dokumenta moja i moje djece – sve su spalili! Spaljene su moje dvije knjige Opsada Skadra i Čovjek kroz vječn-ost i drugo, a među manjim radovima spaljen je i moj Proglas prilikom ujedinjenja iz oktobra 1918. godine sa potpisom još 104 oficira Crnogorca.

MOJ SIN BRANKO-BRACO

Braco je još u gimnaziji sa obje svoje sestre bio organizovan u Skoju. Kroz blokadu Nikšića iznosio bi pune torbe raznih materijala, kao i bombe partizanima, preko Žirovnice i Župe, dok nije i sam izbjegao.
Dvadeset petog marta 1943. stupio je u Petu proletersku brigadu u prvu četu Prvog bataljona. Učestvovao je u svim borbama, koje je ta brigada vodila oko Nikšića, Durmitora i na Sutjesci.
Moj sin Braco, učesnik strašne bitke na Sutjesci opisao je dio njenih strahota:
“Prelazimo Sutjesku. Čvrsto se držimo za telefonsku žicu, koju su drug-vi rastegli preko rijeke. Guli se koža na dlanovima a ljudi polako gaze. Nabujala rijeka nas zanosi. Žica se zateže, ponovo popušta, a živa brana u obliku luka neobično se njiha i ne da proljećnoj bujici da teče mirno.
Zbog jakog pritiska vode tlo pod nogama klizi. Idemo a o leđima se lome talasi. Glava se povija unaprijed, mišići na licu zatežu; oči su grozničavo usplamćele. Prsti grčevito stežu ž-icu. Prelaz se vrši polako. Sekunda – vječnost, stopa – bez mjere. Oči uprte na njemačke položaje. Šta može biti da i “šarci” ne klokoću, nema ni šrapnela ni granate za dva sekunda! Čini nam se ako dva sekunda prestane da djejstvuje neko ubojno i strašno oružje na matici koja je kidisala da nas ponese, koja je svom svojom snagom, uprla da nas pošalje u Drinu – čini nam se da je tu spas. Ali to biva kratko: rafal ili đule, šrapnel ili bacač, prekine krvavo kolo, koje se uhvatilo na rijeci. Ali ono se ne da, ponovo se hvata, skuplja se kao mišić, kao neraskidiva tetiva!
Po koji drug ili drugarica već ne mogu da izdrže pritisak vode. Noge bespomoćno traže tle, a ono se odražava i ne da stati. Mi ne znamo ili se gubi snaga ili se odronjava zemlja. Voda nadire i nadire. Što više gazimo viša i matica – postaje nemilosrdnija i za tren oka čovjek se pretvori s druge strane žice. Voda ga nosi, juri niz brzake ili ga neki vir vječno zgužva i proguta. Ruke mlataraju po vazduhu i valovima kao da pokušavaju da ukrote rijeku. Čuje se zapomaganje a valovi kao uprkos još jače buče. Je li sve uzalud – može li se igdje naći pomoći! Glave otežale, usta grcaju, oči izbuljile – to nijesu više oči no dva velika svjetla što traže dan… Dva tri minuta i sve je gotovo. Neko zove brata, neko druga, a jedna đevojka boreći se sa talasima kriknula je nešto što se nije dalo razumjeti. Ruka se pomalja nad vodom i stiska vazduh. I ruka govori – ona bi htjela kazati da još treba da se živi radi borbe za istinski život.
Noge u opancima žmućkaju. Voda se stače niz odijela. Trčimo putem pored rijeke i zauzimamo položaj prema Njemcima.
Već nas bacači sve jače i jače ugrožavaju. Neposredno ispred nas klokoće “šarac”, fijuču nam zrna pored glave i bućkaju po lokvama na putu.
Ukraj nas već leže mrtvi na gomile, a Sutjeska isto kao kroz vječnost buči i teče. I odnosi nam mrtve drugove. Kako da nazovemo to što se dešava kod nas pored rijeke: jurnjava, trka, pjesma, dozivanje, jauk!… Po koji drug se zatetura pored nas pada i ostaje tu, a mi ga preskačemo da bismo pali u smrt ili izborili život.

Drugovi i majka dopratili su ga od slovenačkih planina do Nikšića gdje je sahranjen kraj crkve

“No oči ipak teško gledaju one koji su ostali na putu. Čovjek se naslonio na konjski trup, pa i u svemu tome pali su mi na um kosovski junaci. Izbuljio je staklaste oči, lice mu je pocrnjelo, usta su mu bila iskrivljena, a zubi polomljeni. Porastegao noge kao da hoće da spava. Šta će siromah čovjek: umorio se pa ne može ni da čuje viku i jurnjavu; neće ni da zna kako je učestvovao u jedno, pa je li ono najkrvavije razbojište!… Za momenat mu zavidim. Kraj njega je drugi ležao potrbuške – čudnovato kako mu je ruka stegla pušku. Još krklja a usta mu srču krvavu i blatnjavu vodu!
Pritrčavam pored jednog druga koji se koprca u poslednjem ropcu. Iz slepoočnice mu teče krv, upravo mlaza. Sigurno ga je uhvatio rafal iz mitraljeza – zastanem i ne mičem pogled s njega. Kako mi je dobro poznat taj njegov iskrivljeni kačket. Smeđa kosa bila je u krvi ulijepljena. I najzad ga prepoznajem. Da Šobo, – jest Šobo, moj najbolji drug. Sagnuh se. Zovem ga. Zenice se raširile i kao da bi htjele da me se na-gledaju, da me pokupe svega, da me slikaju i da me nose sa njim. Rana mnogo krvari. Najedanput poče iz usta da toči. Nešto sam brbao po njegovom izlomljenom tijelu, a ruke su već ogrezle u krvi moga najvjernijeg druga. Dotrčala je jedna drugarica – za momenat mu izvadila municiju iz ranca i izgubila se negdje u zamagljeno bojište. A ja sam i dalje gledao i gledao – ali šta… Njegovi poslednji izdisaji izbacivali su mlaz za mlazom. Osjećam kako drhtavica prolazi tijelom. Već zijeva, pluća se napinju, a noga kopa blatnjavi put.
Jedan drug protrčao je pored mene i viknuo mi kao djetetu: “Šta radiš ti, što ne ideš na položaj!”. Samo sam ga čuo ali se nijesam osvrnuo. Ja sam i dalje gledao staklaste oči i mirno tijelo koje se sprema na počinak.
Mrtav! – Prekosila me istina sa kojom se nijesam mogao boriti. Zavukao sam ruku u njegov džep uzeo notes radi uspomene i potrčao dalje”.

Braco Brajičić

Po prodoru naše vojske kroz obruč na Sutjesci – ostao je u Zelengori, bolestan od tifusa. Tako bolestan došao je u Goliju gdje je ležao izvjesno vrijeme, a kad su partizani sašli u Gornje Polje, po povratku iz Bosne, oni su ga prenijeli iz Golije u selo Miločani, gdje ga je jedan zarobljeni talijanski ljekar liječio.
Po oporavku glavno rukovodstvo ga je odredilo za organizatora sreske omladine sreza Nikšićkog, a docnije u decembru 1944. bi pozvan na Cetinje na kurs novinara-saradnika lista Pobjeda. Po završetku ovog kursa, pošalju ga za Beograd da svrši viši novinarski kurs, a kad je završio i ovaj, bude određen za saradnika Borbe, gdje je radio na rubrici – rudnika. Budući je kao premlad ušao u borbu – gdje je podnosio velike napore, patnje i muke, pa kasnije i kao marljiv i trudoljubiv saradnik-novinar, nikad nije vodio računa o zdravlju i životu.
Ranjavanje tokom rata, tifus i druga iscrpljivanja – i Braco brzo podliježe bolesti. Odlazi na liječenje, ali dockan! U sanatorijumu u Golniku (Slovenija) poslije dvadeset dana liječenja, umro je na rukama svoje jadne i nesrećne majke.
Na adresu svojih drugova saradnika “Borbe” i dvije Sonje – Sonje Leontić i Sonje Dapčević – tri sata prije smrti piše: “Naprijed! – Ne klonite! – Nije junak samo onaj koji razruši bunker, nego onaj koji u radu za svetu komunističku ideju izdrži do kraja! Najveći je junak biti idealni komunista!”
Šesnaestog avgusta 1946. godine u 3 sata poslije podne. Ovo je dan i čas najnesrećniji za mene, u mome životu. Ovoga dana je i cilj moga života sahranjen!”.
Bracovi drugovi iz Borbe, sa njegovom majkom, dopratili su ga iz Golnika, ispod slovenačkih planina do Nikšića gdje je i sahranjen u groblju, kraj male crkve.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


14 + 4 =