Mr Milun Lutovac: Ljubišin civilizacijski usud

 

 

Mr Milun Lutovac:
Ljubišin civilizacijski usud

Ono što su drugi veliki književnici bili u svojim zemljama i narodima, Stefan Mitrov Ljubiša je bio za Boku, Paštroviće i Crnogorsko primorje, u cjelini – bio je njihov tumač, glas i pjesnik, jedinstvenom pričom o njihovom mučnom trajanju pod mediteranskim nebom 

 

Birao je i koristio riječi s usta samoga naroda

Skoro da nema zemlje u kojoj jedan pisac nije izrazio duh svog naroda, postao njegov reprezent među drugima, a često i sinonim.
Kako odoljeti jednom (jedinstvenom) Šekspiru, Servantesu, Njegošu, Krleži, Andriću, Markesu…
Što su oni značili za svoje zemlje i narode, to je Ljubiša značio za Boku, Paštroviće i Crnogorsko primorje, u cjelini. Bio je njihov tumač, glas i pjesnik, jedinstvenom pričom o njima i njihovom mučnom trajanju pod mediteranskim nebom.

Osnivanje Budve u IV vijeku p.n.e. znak je da su, u njenoj neposrednoj blizini, u Grblju i Paštrovićima, rano nastala ljudska staništa i naselja. Pitoma obala je morala privući Grke, Ilire, Rimljane i starosjedioce. Međutim, Paštrovići se prvi put pominju u XII vijeku u „Ljetopisu popa Dukljanina“, kao Lastva (današnji Petrovac), potom i u povelji kralja Milutina iz 1308. godine.
Paštrovići su, u dugom trajanju, imali istaknutih pomoraca i kapetana, ratnika i diplomata, prosvjetitelja i trgovaca, ali su samo tri ličnosti, ostavile neizbrisiv trag u narodu, ušle u njegovo pamćenje i stekle njegovo poštovanje.
Po prvom: Pastro(e), rodonačelniku svih dvanaest plemena, nazvano je čitavo područje – Paštrovići.

Po drugom: Stevanu Štiljanoviću, zaštitniku naroda i sirotinje, kasnije (1508) srpskom despotu u Sremu i, još kasnije, svecu, Paštrovići se ponose na svoju istoriju i borbu za slobodu.
Po trećem: Stefanu Mitrovu Ljubiši, svom zastupniku u parlamentu Zadra i Beča, predstavljeni su Evropi, prepoznati u njoj i svom pravu na mjesto pod suncem.
Pastroe, Stevan Štiljanović i Stefan Mitrov Ljubiša su vertikale koje su ukorijenile ovo ratničko pleme, otkrila mu smisao slobode i uvela ga u krug civilizovanih naroda.

U horizontali svog vremena Ljubiša je član sjajne trijade: Petar II Petrović Njegoš (1813 – 1851), Marko Miljanov (1833-1901) i S. M. Ljubiša (1822-1878). Na istom temelju: narodnom iskustvu, životu, mentalitetu, jeziku, izgradili su originalne pjesničke, filozofske, etičke, leksičke i pripovjedačke građevine. Tvorevine koje nije oburvalo vrijeme, već i danas, još stamenije i inspirativnije usmjeravaju nove neimare narodnog duha i misli da ostanu vjerni narodnom biću i da ga, s njegovih korijena i temelja, vode u više sfere i šire krugove. Da se ni njihov kraj ni narod više nikada ne osjeća kao „tužni sirak bez iđe ikoga“.

A njihova je neprocjenjiva zasluga što se danas Crna Gora i Primorje sasvim drugačije osjećaju i imaju mnogo bolju državnu i kulturnu poziciju. Djelo stvaralačkog, imaginativnog, misaonog koridora Budva – Cetinje – Medun!
O političkom djelu i značaju Ljubiše za emancipaciju narodne svijesti, upotrebu narodnog jezika i borbi za narodni boljitak, upravo govori ovaj rad. Po toj višestrukosti djelovanja, s istim žarom i dosljednošću, izuzetan je među primorsko-crnogorskim političkim poslenicima, kulturnim stvaraocima i književnicima.

S usta samoga naroda birao je i brao riječi koje su matica rijeke narodnog života, a onda ih, svojim darom i potrebom da mu pomognu u mnogim, često neravnopravnim političkim megdanima, smještao u kovčežiće iz kojih se, kad se otvore, pojavljivalo čas junaštvo, čas čojstvo, čas šala, čas mržnja, riječju život paštrovski, primorski (i crnogorski) u bezbroj oblika. Ali, zasluga Ljubišina je što je bio prvi koji je na narodnoj priči stvarao svoju umjetničku priču, prikazujući je kao narodnu i poklanjajući je narodu. Rodonačelnik je zlatne žice pripovjedača koje su pokretali duh i šala, dobra namjera, razumijevanje i ljubav za primorske, crnogorske, hercegovačke, dalmatinske ratnike, sveštenike, mučenike i nevoljnike.

Prvi se, s Ljubišinih ramena, uzdigao Simo Matavulj. Njegov Bakonja fra Brne sažima Ljubišine sveštenike, ovlaš dodirnute, kao skice. Šta su Kočićevi David Štrbac i Simeun đak nego replike Vuka Dojčevića u XIX vijeku, s tom razlikom što se tribun porobljene Bosne nije služio, kao Ljubiša, zamjenom vremena, već je Austriji u brk kresao istinu, preko svojih kazivača Davida i Simeuna, kao što je to, u istom vremenu, Ljubiša radio u Carevinskom bečkom vijeću.

Ljubišini uticaji ili sličnost s njegovom prozom postoje još u nizu djela, sve do savremenih („Petrijin venac“ Dragoslava Mihajlovića), ali je izvorni nastavljač Ljubišine neizrecive priče Novak Kilibarda. Nadogradio je svog prethodnika modernom strukturom i koherentnošću djela, ali su njegov jezik, duh i osmijeh nad prostorom i vremenom koje opisuje, identični Ljubišinim. To je zapazio i poznavalac njihovog književnog djela, akademik Novo Vuković:
„Novaku Kilibardi pošlo je za rukom da prema svijetu kojim se bavi uspostavi odnos jedne fine, blagohumorne distance. Knjiga Iz priče u priču zrači duhovitošću u isti mah jednostavnom i prefinjenom, čime se Novak Kilibarda oglašava kao nasljednik S. M. Ljubiše.“

Pored pomenutih i nepomenutih Ljubišinih vrijednosti, jedna je sasvim izuzetna. Izdanak je i pisac Mediterana. Utkao je u svoje djelo Veneciju, Maltu, Krf, Carigrad, Dalmaciju, Boku, Crnu Goru… Na najubjedljiviji, umjetnički način pokazao da je to isti prostor, bez obzira na protivrječnosti, isti život, gorštački i primorski, isto sunce, vode i gore. Mediteransko jedinstvo još nije ostvareno, a Ljubiša ga je realno i imaginativno izrazio svojim senzibilitetom pripadnosti širem prostoru, kao naš prvi mediteranski pisac. Samo ga je Njegoš, svojom krilatom mišlju o Univerzumu i ljudskoj sudbini, nadmašio univerzalnim pogledom o jedinstvu svemira, prirode i čovjeka.
Slobodni smo da izrazimo mišljenje da bi se o značaju i izuzetnosti Ljubišinog djela mnogo ranije donio ovakav sud da ne potiče s „onog spužića“ . Kao što bi i Njegoš odavno bio uz rame s gorostasima svjetske književnosti, da ne potiče s dvostruke periferije, Istoka i Zapada.
Sudbina naroda i pjesnika.

KRATKA BIOGRAFIJA STEFANA MITROVA LJUBIŠE:
Porodica Stefana Mitrova Ljubiše potiče iz istoimenog paštrovskog plemena iz sela Blizikuće. Po izvještaju iz Niže osnovne škole u Budvi od 01. septembra 1834. godine, rođen je 6. marta 1822. Ovaj podatak se slaže sa Knjigom vjenčanih Parohije Sv. Trojice iz 1844. godine, gdje je kao datum rođenja naveden 23. februar 1822. g., razlika je samo u kalendarskom obilježavanju vremena.
Završio je tri razreda osnovne škole, s prekidima, od 1831. do 1841. godine, ali je, prema svjedočanstvima, bio odličan đak, iako u “Životopisu”, piše drugačije.
Godine 1843. izabran je na konkursu za sekretara opštine. U dokumentu o njegovom imenovanju se, između ostalog, kaže: „…nesumnjivo dokazao da je pošten, diskretan, pokoran i sposoban…“. Na toj dužnosti Ljubiša je proveo najviše vremena, sve do 1870. godine i odlaska u Zadar na funkciju predsjednika Dalmatinskog sabora.

Sav vijek proveo radeći za dobrobit svoga roda

U Budvi, 5. oktobra 1844. godine vjenčao se sa Sofijom Ćelović. U braku su imali sedmoro djece od kojih je četvoro rano umrlo. Bokeljske opštine 1861. godine ga biraju za svog poslanika u Dalmatinskom saboru. Iste godine Sabor ga bira za predstavnika u Carevinskom vijeću u Beču čime počinje njegova karijera poslanika duga sedamnaest godina. Njegovo angažovanje i zasluge na ostvarivanju programa nacionalnog preporoda učinile su da postane jedan od prvaka Narodne stranke i cijele Dalmacije.
Prvi svoj rad objavio je 1845. godine u Srpsko-dalmatinskom magazinu. Bio je to istorijsko-etnografski spis Opštestvo paštrovsko u okružju Kotorskom.
Veliki uspjeh Ljubiša kao književnik doživljava 1875. godine kada u Dubrovniku, u izdanju Dragutina Pretnera, biva štampana kao posebno izdanje njegova prva zbirka „Pripovijesti crnogorske i primorske“ u kojoj je objavljeno šest pripovjedaka i spis Boka Kotorska.
1877. godine „Srpska zora“ u Beču počinje s objavljivanjem „Pričanja Vuka Dojčevića“.
Porodični život Stefana M. Ljubiše bio je tegoban i pun iskušenja. Osim porodičnih tragedija, bolesti članova njegove porodice, pa čestih Ljubišinih zdrastvenih problema, pratila ih je nemaština i nerazumijevanje. U pismu Iliji Račeti, o glasinama i klevetama o sebi, Ljubiša piše: „Kako se god o meni mislilo i govorilo, što god zloba i zavist na mene baca ja sam sav svoj vijek svršio radeći koliko mi je moguće bilo za dobro mog roda. Da sam za sebe paštio ne bi ti dodiavao da mi zajmiš para. Ali Bogu fala čela čista pred Carem, Knjazom i narodom. Znat će potomstvo.“
Stefan Mitrov Ljubiša umro je u sobi Helerovog hotela u Beču, 11. novembra 1878. godine.

PAŠTROVIĆI U XIX VIJEKU:
Krajem XVIII vijeka, nakon velikih ratova, po ko zna koji put izmijenjena je karta Evrope. Bilo je to vrijeme „balans sile“, karakteristične za međunarodne odnose XIX vijeka, kao i „kolebljivih granica“, kada je mnoštvo malih država, ako su se državama mogle zvati, laviralo između velikih, tragajući za ekonomskim i političkim napretkom.

Od mila do nedraga

„Oblast Paštrovića je uglavnom planinska i proteže se u pravcu SZ – JI. Sa sjeveroistoka graniči se sa Crmničkom nahijom, sa sjeverozapada Brajićima i Mainama, sa jugozapada Jadranskim morem, a sa jugoistoka Spičem. Od svih susjednih, kopnenih predjela odvojena je uzvišenjima ili planinskim kosama.“
Kao da je „uzani pojas između mora i planinskog grebena, na strmoj padini, koja je nagnuta prema moru“ uticao na ukliještenost i nesigurnost onog što se u Paštrovićima rađa i sitno traje, prkoseći i suncu i nemaštini, između smutnih, istorijski nenadnih tramuntana i levanata.
Potapanjem Mletačke republike, kao sidra sa svojom lađom, krenulo je porinuće svih njenih dotadašnjih obala. Tako je, već 1806. godine dojavljeno u Boku da nijesu više austrijski već da će pripasti Francuzima. U Dalmaciji i Boki izbile su pobune. Vjekovima kaljeni Bokelji, smatrajući da imaju pravo na samosvojnost i povlastice koje su, koliko-toliko imali u službi Republike, ne želeći da priznaju francusku vlast, odlučuju da se priklone Crnoj Gori. „Gdje će suza no na oko!“
Mitropolit Petar I Petrović, koji je tada upravljao Crnom Gorom odazvao se ovom priklonu i u Brajićima, Mainama, Poborima i Paštrovićima zaveo redarsku službu, koja je vršila sudske i poslove bezbjednosti. Ovo je izazvalo reakciju Austrije, pod čijom je zastavom i pod komandom generala Rukavine, u Boku uplovila austrijska flota. Patar I je, kako bi izbjegao nesreću i gubitke u sukobu sa nadmoćnijim, nezvanim gostima, Budvu i područja gdje je bio zaveo redarsku službu, ustupio austrijskom generalu. Austrijanci su donekle poštovali paštrovsku autonomiju s tim što su, uz domaće sudije imenovali svoje predstavnike. Međutim, ni to nije trajalo dugo, Napoleon je u bici kod Austerlica 1805. godine, potukao Austrijance, pa je, na osnovu sklopljenog mira, Austrija izgubila sve teritorije bivše Mletačke republike. Francuzi su, po kratkom postupku, ne obazirući se mnogo na naslijeđena “prava i povlastice”, u sudovima i upravi uveli italijanski jezik. Nova vlast je kod Bokelja nailazila na jak otpor, posebno, kada je riječ o plaćanju poreza. Paštrovići su se 1812. godine pobunili i otvoreno sukobili sa francuskom vojskom. Iako su bili potpomognuti od strane Crnogoraca, bili su umireni porazom. Čuvena sentenca feldmaršala M. I. Kutuzova, da će „strpljenje i vrijeme dobiti rat“, ispunila se 7. IX 1812. godine, u Borodinskoj bici. Poslije nje počinje opadanje francuske moći, što se odrazilo i na njen položaj u Boki. Do nje opet stižu talasi iz epicentra međunarodnih potresa.
Na velikoj narodnoj skupštini, koju 10. novembra 1813. godine, u Dobroti saziva Petar I, a na kojoj je, među drugim bokeljskim prvacima, bio i predstavnik Paštrovića, donesena je rezolucija “da će dvije pogranične zemlje, Crna Gora i Boka, biti vjerne i svagda u svakom slučaju i događaju ostati ujedno sastavljene”. Osnovana je crnogorsko-bokeljska vlada, tzv. centralna komisija, čije je sjedište bilo u Dobroti, a kasnije u Kotoru. Boka je bila pod upravom Petra I od kraja 1813. do juna 1814. godine, kada su Crnogorci, na zahtjev ruskog cara Aleksandra Prvog, Boku ustupili Austriji.
Čitav vijek poslije toga Boka i Paštrovići su bili austrijski podanici.
Sve to, kao i ovo što se nalazi u ovom našem radu, novom zrnu soli o sudbini čovjeka sa razmeđa svjetova, nemirne 1822. godine, na drobnoj, paštrovskoj obali, dočekalo je Ljubišu i “sustopice” ga pratilo do 1878. godine, kada se u Beču, najljepšim stihovima nad otvorenom, humkom, od njega oprostio Laza Kostić. Iste 1878. godine, kada su velike sile, zaštićene Berlinskim ugovorom, dobile pravo plovidbe kroz Dardanele i na slobodne vezove u carigradskoj luci, a Paštrovići kao austrijski državljani, stekli pravo da mogu posjedovati 18 galija za prihvat robe sa parobroda austrijskog Lojda.
Vrijeme i njegove mijene.

Ljubišini korijeni

Ljubišin korijen je zavičaj sa svim složenim, često protivrječnim, slojevima koji su ga oblikovali. Od neposrednih predaka usvojio je dva vidika – hronotopa i sve ono što su nosili sa sobom: tradiciju, običaje, govor, izazov, stihiju, opasnost. Od djeda gorštački, čobanski mentalitet paštrovski, a od oca mediteransku čežnju za putovanjem i prostorom.
Misaoni, duhovni, kreativni Ljubišin korijen nema takvu dubinu kao zavičajni i mentalitetski, ali je na njegovoj snazi i sokovima izgradio pogled na život i svijet. Taj korijen, ili tačnije, ti korijeni bili su mu pouke učitelja Kojovića, dubine Njegoševe poezije, revolucionarni duh Vuka Karadžića i, slučajno nađena, klasična, italijanska i francuska književna djela. Ljubiša u ranom periodu susretanja sa svijetom ideja nije imao selektivan pristup i sve ih je upijao svojom ogromnom znatiželjom. Tek će se, mnogo kasnije, one iskristalizovati kroz njegovu kritičku prizmu.

Paštrovići su upravljali sobom po svom nahođenju

Ipak, temelj na kome je Ljubiša čvrsto stajao i rastao sa njega, bio je rodni kraj. Njegova tradicija, borba za prava i slobode, pravila po kojima se živjelo, duhovna žarišta, znameniti događaji i ličnosti. Svi ovi oblici života i uticaji odrazili su se i na Ljubišu, postavši dio njegovog bića, svjesnog i podsvjesnog. Priroda ovog rada dopušta nam da pomenemo samo neke, po našem mišljenju, najvažnije mentalitetske korijene Stefana Mitrova Ljubiše.
Paštrovska autonomija, poznatija kao model „paštrovske privilegije“ podrazumijevala je sve osnovne elemente plemenske samouprave, prije svega u sudskom, vojnom i zakonodavnom pogledu. Mletački izvori bilježe da Paštrovići, upravo kao Peraštani, upravljaju sami sobom po svom nahođenju, sa posebnim osvrtom na vjerodostojno zapažanje sindika Đustinijanija (1553.g.) da su Paštrovići „ključ, odbrana i štit grada Kotora“, kao i nepobitan argument kada su u pitanju Budva, Bar i ostale priobalne oblasti.
Nosioci autonomije Paštrovića u XVI vijeku bila su četvorica, tzv. suđe, dvojica vojvoda i dvanaest vlastelina. Bankadu (Stol od pravde, Zbor), predstavljao je puni sastav pomenutih 18 članova, a kada je djelovala u proširenom sastavu, sa izabranim plemenskim domaćinima, nazivana je Opštim zborom, što je ujedno bilo najviše zakonodavno tijelo.

Tri stara zakonska teksta: Justinijanov zakon, Dušanov zakon i Skraćena sintagma („zakonik starostavnik, knjiga…“), bili su osnova autonomnog sudovanja. Problem je bio što se stari zakonski tekstovi nijesu adekvatno mogli primjenjivati na brze smjene životnih okolnosti pa se zato najčešće sudilo po običajnom pravu i zdravom razumu. Po jednoj odredbi iz 1769. godine, sud je donosio odluku tajnim glasanjem kuglicama, da bi se time pravedno sudilo, bez razlike moćnom i siromašnom.
Upravo se opis iz Ljubišinog „Kanjoša Macedonovića“ uzima kao autentična slika paštrovske sudske samouprave, što na književno djelo S.M.Ljubiše baca novu svjetlost i ništi liniju između fikcije i životnih okolnosti sa kojima je paštrovski knez od pera bio suočen u svom vremenu.
Kotorski providur Pazini (1590) bilježi svojevrstan revolt da „Paštrovići malo priznavaju viši rang kotorskih vlasti“.
Ovakva, i slične reakcije, nijesu ometale Opšti paštrovski zbor, da se redovno, svakog juna u godini, odobravajući sudske odluke, sastaje i rješava opšta pitanja i druge zakonske odredbe (npr. Pravilnik, Sv. Stefan iz 1872).
Da nije bilo “bankade”, ne bi postojao ni jedinstveni pomiritelj i presuditelj Vuk Dojčević, kao ni znalac prava i borac za njegovu primjenu Stefan Ljubiša.
Paštrovski manastiri: Praskvica, Reževići, Duljevo i Gradina, su kroz nemir minulih vjekova bili žarišta kulture, prosvjete i otpora prema tuđinskom uticaju. Tako je smjerni Stefan Paštrović još u XVI vijeku u Veneciji štampao više knjiga religiozne sadržine. Jeromonah manastira Gradina Stefan krajem XVIII vijeka notirao je vijest o pobjedi mitropolita Petra I na Krusima i o pogibiji Mahmut-paše Bušatlije. Ovaj pisani trag je obrazac upotrebe narodnog govora u manastirima. Ljubišin književni i korijen srodstva sa Crnom Gorom.

Najslavniji Paštrović u XV i XVI vijeku bio je Stefan Štiljanović. Najraniji podaci o njemu nalaze se u “Pohvalnom i povjesnom slovu o svetom i pravednom knezu Stefanu Štiljanoviću” sa početka XVI vijeka, nepoznatog autora, gdje se kaže: “Sveti i pravedni gospodin moj Stefan bio je rodom iz Zahumlja, predela pored južnog mora, pod vlašću dužda venecijanskog. Kada je odrastao bio je veoma razuman i hrabar vrlo knjigama poučan…” Bio je zet Crnojevića, a njegov sin Nikola živio je na dvoru svoga djeda Ivana Crnojevića, koji ga u jednoj hrisovulji manastira Vranjina naziva: Naš đetić Nikola Štiljanović. Nikola je sahranjen na ostrvu Komu kod Žabljaka, među ostalim Crnojevićima. Stevan Štiljanović je u drugom periodu živio u Sremu. Istakavši se kao ratnik, postao je srpski despot, a poslije smrti 1540. godine, proglašen za sveca. Ljubišina inspiracija za epohu Crnojevića i likove Kanjoša i popa Androvića.
Paštrovići su osam vjekova održali pravoslavnu vjeru, uprkos dugotrajnom sukobu katoličke i pravoslavne crkve i još žešćim sukobima hrišćanstva i islama. Osnivanjem Zetske episkopije 1219. godine sa sjedištem na Prevlaci, u Boki Kotorskoj, paštrovska crkva je potpala pod njenu jurisdikciju. Krajem XV vijeka ona pripada Cetinjskoj eparhiji, a poslije stišavanja Bokeljskog ustanka 1869. godine, Bokokotorskoj eparhiji.
Na osmom kilometru puta od Budve prema Baru nalazi se manastir Praskvica. Ime je dobio po vodi koja ima ukus praskve (breskve). U neposrednoj blizini male crkve nalazi se zgrada škole, u kojoj su nastavu održavali kaluđeri, a od 1875. godine učitelji.

U manastirskim arhivama čuva se zbirka paštrovskih isprava, pisma crnogorskih vladika Save i Vasilija i druga dokumenta. Tu je i dopis sa ruskog carskog dvora o novčanoj pomoći manastiru Praskvici iz 1783. godine, koji je, po nalogu carice Katarine, potpisao knjaz Potemkin.
Među manastirskim knjigama najveću vrijednost ima rukopisano Četvorojevanđelje, koje je Paštrovićima darovao crnogorski mitropolit Danilo Petrović prilikom njihovog izmirenja sa Crmničanima. Svjedočanstvo unutrašnjih kolebanja i nemira.
Ivan Kukuljević Sakcinski pronašao je u manastiru Reževići 1860. godine Paštrovski statut, poznat i kao Zagrebački rukopis Dušanovog zakonika. Čuva se u biblioteci Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. To je kodeks pravila građanskog i krivičnog prava kojima su se Paštrovići služili kao autonomna župa od vremena Nemanjića.
Sasvim je izvjesno da su paštrovski manastiri, dodiri Paštrovića sa Crnom Gorom i Rusijom, u Ljubiši razvijali osjećanje za sudbinu i interese pravoslavlja, pogotovu slovenskih naroda na jugu i u Evropi.
Ljubišino političko i književno djelo pokazuje da je, kao Antej, crpio snagu iz svoje zemlje i naroda, da je iz njih brao najzrelije plodove, ostavivši im, za uzvrat, mnogo dragocjenije.

INTEGRALNI PRISTUP LJUBIŠI:
Na simpozijumu u Budvi 2002. godine, djelo Stefana Mitrova Ljubiše razmatrano je u kontekstu mediteranske kulture. Prirodan i moderan pristup Ljubiši, jer Boka pripada Mediteranu od nove ere i rimske vladavine njime, a administrativno od osnivanja Prevalitane, 297. godine. Ne samo civilizacijski, već kao jedan od njegovih najizrazitijih prirodnih fenomena.
Boka je, i pored vjekovnih aspiracija moćnih civilizacija i imperija na nju, uspijevala da opstaje i da se ekonomski i kulturno razvija. Najveći prosperitet je doživjela od XVI do XVIII vijeka razvojem trgovine i moreplovstva, po čemu je postala konkurentna u Sredozemlju. Preduzimljivi i kreativni duh Bokelja najveći izraz je našao u nekoliko ličnosti – moreplovaca, duhovnika, vojskovođa i umjetnika evropskog značaja.

Znao da je jezik posljednja brana u očuvanju etnosa

U XIX vijeku Boka Kotorska je, od 1815. godine, bila u sastavu tzv. Kraljevine Dalmacije, a obije pod vladavinom Austrije. Boka Kotorska je, u tom periodu, zauzimala teritorije od Prevlake do Spiča (Bar), tako da su Paštrovići, od “Babina vira do Kufina”, odakle potiče porodica Ljubiša (selo Blizikuće), bili dio Boke. Zato se može reći da je izdanak Paštrovića, Stefan Mitrov Ljubiša, produžio zlatnu žicu znamenitih ličnosti Primorja, dodavši joj originalan sjaj u novim oblastima: politici i književnosti.
Izuzetnost Ljubišine pojave, u njegovom vremenu, još više u našem, omogućila je trijada: skromno socijalno porijeklo, strasna borba za interese naroda “slovenskog juga” i narativni dar. Ona, u suštini, čini neraskidivo jedinstvo osjećaja, djelovanja i mišljenja S.M.Ljubiše i teško je, sem iz metodološkog razloga, govoriti samo o jednom segmentu njegove ličnosti i rada.
Rođen je i umro kao siromah, sahranivši četvoro djece, ostavivši, poslije smrti, nezbrinutu porodicu i jedinca sina. Sve svoje vrijeme, energiju i mogućnosti ulagao je u svoj društveni i književni rad, po čemu je najbliže jednom od svojih sljedbenika, Petru Kočiću, tribunu i piscu porobljene Bosne, takođe tragične sudbine.
Nepovoljni socijalni, porodični i zdrastveni uslovi S.M.Ljubiše, i članova njegove porodice, ograničavali su njegove aktivnosti i vršili na njega stalni psihološki pritisak. Imao je sudbinu čovjeka koji je nadmašio sebe i svoje mogućnosti i bio korak ispred svog vremena.

Bliže podatke o ovom aspektu Ljubišinog života pruža njegova prepiska, naročito s prijateljem (i načelnikom Budve) Ilijom Račetom, objavljivana povremeno od 1923. godine do danas. Ljubišina pisma, od kojih je registrovano samo 91, bacaju posebno svjetlo na njegov politički i književni rad.
Već je Lj. Nedić ukazao na „jedinstvenost“ Ljubišinog jezika ali su i jezik, govor i pripovijedanje ogledalo, najplastičniji izraz jedinstva samog Ljubiše, a ako se ode korak dalje, i on i njegov jezik su najviši izrazi patrijarhalnog jedinstva i mentaliteta naroda Boke i Paštrovića. To, višestruko, slojevito, poput beočuga povezano, jedinstvo, bilo je modus vivendi „dvostruke provinicije“ na limesu Istoka i Zapada. S. M. Ljubiša je, u uskom procjepu između civilizacija, bio „vox populi“, tumač njegovih interesa i čuvar njegovog najvećeg blaga – jezika. Predstavio ga je i afirmisao u parlamentima Zadra i Beča, u tadašnjoj štampi i periodici a svojim pričama je obodrio i nasmijao potišteni slovenski jug. Kada mu je, poslije nesloge u narodnom pokretu 1873. godine i replike s carem, ponestalo snage i naklonosti, pozvao je u pomoć Kanjoša (Macedenovića) i Vuka (Dojčevića) pa i samog Obilića (popa Androvića), u stvari, prosvijetlio svoj narod da je on sam sebi odbrana, zaštita i nada, njegova tradicija, kultura i etika. Ali, modernim literarnim postupkom tu poruku poslao je preko svog naratora i dvojnika Vuka Dojčevića, kojeg je narod bolje prihvatao i lakše shvatao.
„Da se prođu Grka, Rimljana, zapadne pljeve, tuđe dike i strani običaja; hotio bih da se iznesu na vidjelo divni ogledi našijeh junaka, mudraca, književnika, ženskijeh glava, što su služili časti i imenu srcem, pameću, poukom, a pregoreli otadžbini život, porod i mir. Hotio bih da se, pored tiju vrlina, gdjegdje ošibnu poroci našega puka, najviše osveta, sutuka, predrasuda, kletva i kunidba, kako bi se ogledao prvijem a pomrzio na potonje; i to sve da se ispriča prosto, naravno, u narodnoj odjeći, bez natege i gruboće, gdjegdje ljudskom šalom, a vazda, da se mili čuti, jer ljudi nijesu ni anđeli ni đavoli, nego ljudi prignuti čas dobru, čas zlu kako ih nagoni ćud, nevolja, prigoda i hrđava družba“.

Ova bujica eruptivnosti iz riznice jezika, bogatstvo asocijacija, slika, motiva opijali su slušaoce i čitaoce, istraživače, kritičare i znalce jezika, njegovih tananih preliva i značenja. Vuk ove riječi suče nitima od srebra i srme, koja ih povezuje u jedan zajednički smisao i osvjetljava osobenim sjajem.
Ovo Vukovo „naravoučenije“ ili pledoaje, savremeno kazano, u stvari je Ljubišin programski manifest. Poslije ovog estetsko – etičkog obrasca, prirodno je pitanje o porijeklu i motivima Ljubišine opčinjenosti narodnim govorom i moralom.
Odgovor na to pitanje, ma koliko bio slojevit, je jasan. Boraveći u Beču i Zadru, slušajući u njihovim parlamentima rasprave na talijanskom i njemačkom jeziku, Ljubiša je čeznuo za sočnom i prisnom riječju ljudi zavičaja, za trenucima mira i opuštanja pod južnim nebom. On za tim, u pismu Račeti 1873. godine iz Beča, žudi: “Ti mi pišeš da mi je blago što sam ovamo, a mene kad na um panu trešnje, biži, bob, srdele, skuše, lice i gofi dao bih i đavolu sva vijeća velika i mala“.
Ljubiša je znao da je jezik posljednja brana u očuvanju etnosa, njegove posebnosti i identiteta i zato se neprekidno borio da narodni jezik postane jezik administracije, suda, škole u kojima se, u njegovo vrijeme, govorilo italijanskim jezikom! Sasvim je izvjesna zasluga Ljubišina za današnji položaj i upotrebu narodnog jezika, imenovanog u proteklim stoljećima raznim imenima. Koliki je značaj njegovog rada u utemeljenju jezika svog naroda pokazuju i aktuelne polemike o jezičko – pravopisnim pitanjima crnogorskog jezika.
Još dva pitanja: da li je Ljubiša ostvario svoj književni i politički manifest i da li „k cilju stiže velikome“?
Najbolji odgovor dalo je vrijeme, mada današnje „jugoslovenstvo“ (vjerovatno) nije odraz Ljubišinih snova. Međutim, prava, sloboda i jezik njegovog zavičaja prevazišli su Ljubišina najbolja nadanja. O tome, naročito o jeziku, matici i matrici sveg ostalog, sud su dali nepristrasni Ljubišini nastavljači magije priče.

„Ono što nas kod Ljubiše zadivljuje… jeste, s gledišta riječi i ritmičkog sklada, gotovo do zvuka i tona razrađena rečenica, koja svoj leksički izvor ima u selima paštrovićkim i crnogorskim, a sliv preko srca piščevog.“
Isidora Sekulić je svoju impresiju sažela skoro u aforizam: „U pitanju je tu osobiti put inspiracije za osobitu vrstu pričanja.“
Zanimljivo je jedinstvo mišljenja o Ljubišinom djelu, radu i govoru vrhunskih stvaralaca dvadesetog vijeka i Ljubišinog savremenika, pjesnika čudesne „Santa Maria della salute“: „Ali kuda odoh ja? Nijesi ti ostavio naroda dok su god u njega tvoja pričanja… ako je iko, to si ti mogao ispustiti dušu i vjeru, da će ti je narod prihvatiti u tvojoj knjizi, to ćeš živjeti njome u narodu, dokle je traje.“
Nastojali smo da, u prilazu misliocu, stvaraocu i narodnom tribunu iz druge polovine devetnaestog vijeka, bude što manje subjektivnosti a što više mišljenja njegovih savremenika, sljedbenika i poznavalaca jezika, književnosti i istorijskih prilika tog perioda.
Nastojaćemo da dva različita i udaljena „polja moći“: politiku u književnost predstavimo kao izraze istog fenomena – Stefana Mitrova Ljubiše, usmjerene ka istom cilju: afirmaciji narodnog bića i njegovih fundamentalnih vrijednosti – tradicije, jezika i mentaliteta.
Namjeravamo da se, na osnovu podataka iz njegovog života, političkog rada i riznice priče, ovaj mislilac, etičar i umjetnik interpretira integralno kao vrhunski izraz svog roda i savjest svog vremena.

Prvi u Carevinskom vijeću besjedio na narodnom jeziku

Od sekretara opštine do poslanika Carevinskog vijeća

Poslije decenija dominacije Svete alijanse, saveza pobjednica nad Napoleonom, Evropa je 1848. godine opet proključala. Građanska revolucija je obuhvatila sve njene države, naročito Austriju. U toj prelomnoj godini, Stefan Mitrov Ljubiša je bio tajnik budvanske opštine i na toj dužnosti se nalazio od 1843. godine. Do tada malo poznat široj javnosti, mladi Ljubiša je otvorio vrata politike programskim govorom 13. VI 1848. g. na Bokeškoj skupštini i ostao mu vjeran do kraja života.
„Naš narod u ovoj pokrajini nema bića, jer je ugnjetavan od talijanštine. (…) nas je Austrija, protiv svoje sopstvene koristi, više poitalijanila u trideset godina nego li Venecija u četiri vijeka“
Sa prirodnim osjećajem za politiku i pravi trenutak, nije tada prihvatio kandidaturu za poslanika „seoskih opština Boke“ u Dalmatinskom saboru, ali to je uradio 1861. godine, postavši jedan od vođa narodne stranke i zastupnik slovenskog juga u Dalmatiskom saboru u Zadru.

Uticaj Ilirskog pokreta

Ljubišino opredjeljenje za politiku nije bilo spontano. Poznato je da je sarađivao u Kukuljevićevom „Arkivu“, na osnovu čega se može zaključiti da je bio upoznat s ilirskim pokretom u Hrvatskoj i da je on uticao na Ljubišino interesovanje za politički rad i položaj narodnog jezika. Relativno kratki period hrvatskog narodnog pokreta, od 1835. do 1850. godine je jedan od najslavnijih u nacionalnoj i kulturnoj istoriji Hrvata. Njegov pokretač i prvak je bio Ljudevit Gaj (1809-1872), ličnost enciklopedijskog profila, a najveći umjetnički izraz Ivan Mažuranić, sa spjevom „Smrt Smail-age Čengića“.
Kulminacija ilirskog pokreta bila je 1848. godine, prelomna u istoriji evropske kulture, u kojoj su ubrani i prvi plodovi sa stabla ilirizma. Hrvatska se uključila u pokret evropskih i slovenskih zemalja za društvene reforme, samobitnost, prava i slobode u okviru austrijske monarhije. Time je, donekle, bio ostvaren prvi cilj iliraca: nacionalna neovisnost i državna sveukupnost Hrvatske. Izrazi te promjene bili su i radikalni i značajni. Konstituisanjem hrvatskog i slavonskog parlamenta 19. juna 1848. godine, bez plemstva, rodova i staleža, a sa predstavnicima čitavog naroda, praktično se ukida feudalizam, kao i kmetstvo u Hrvatskoj, što je jedan od najvećih uspjeha iliraca. Za hrvatskog bana se postavlja Hrvat, ban Jelačić, a kao znak novih slovenskih, posebno hrvatsko-srpskih odnosa jer njega za bana ustoličava patrijarh Rajačić, a u hrvatski sabor ulaze srpski episkopi i mitropolit!

Ljudevit Gaj je još 1830. g. napisao „Kratku osnovu hrvatsko-slovenskog jezika“, uključivši se u borbu za afirmaciju i javnu upotrebu narodnog jezika koju su započeli Dositej Obradović i Vuk Karadžić. To je bila još jedna tačka zbližavanja sa Srbima, koja je, u jezičkoj sferi, finalizovana Bečkim dogovorom, 1850. godine, čiji su glavni potpisnici bili Lj.Gaj i Vuk Karadžić. Time je priveden kraju i drugi cilj iliraca: zbližavanje sa slovenskim jugom i afirmacija narodnog jezika na tradiciji Dubrovnika i narodnih pjesama. Zalaganjem iliraca došlo je do potiskivanja latinskog jezika, kojeg je koristilo plemstvo, njemačkog, većinom korišćenog od građanske klase i borbe, što je bilo najteže, protiv dominacije mađarskog jezika u Hrvatskoj. Prije ilirskog pokreta, hrvatski jezik praktično nije postojao u Hrvatskoj. Zbog borbe iliraca za afirmaciju narodnog jezika, Mađari su pokret zabranili 1843. godine, ali je on nastavio da traje kroz nove forme i ostavio neizbrisiv trag u društveno-političkom i kulturno-prosvjetiteljskom životu Hrvatske 19. vijeka.
Ideje iliraca iskazivale su “Novine Hrvatske”, od 1836. godine “Danica Ilirska”, a potom društveni i književni listovi “Kolo”, 1842, “Iskra”, 1845, društvo “Matica hrvatske”, 1842. i dr.

Ilirski pokret je nestao 1850. godine, uvođenjem Bahovog apsolutizma, ali temelji i ciljevi koje je on postavio nastavili su da traju. Ideje ilirskog pokreta podudarale su se sa Ljubišinim političkim djelovanjem, zasnovanim dijelom i na njima. U njihovom duhu je Ljubišin prvi nastup u Carevinskom vijeću u Beču 30.VIII 1861. godine, kada je učinio gest bez presedana. Prvi je, u tom visokom, multinacionalnom tijelu velike monarhije, besjedio na svom narodnom, srpskohrvatskom jeziku, iznenadivši germansku većinu i osvojivši simpatije svih slovenskih poslanika. Ljubišina popularnost je porasla u političkim krugovima Dalmacije, a naročito kod Bokelja i Paštrovića.
U teškim političkim bitkama smjenjivali su se sjaj i sjenke, uspjesi i padovi, dileme i kolebanja, ali je te oscilacije Ljubiša lakše podnosio, znajući da ga podržavaju Crna Gora, Srbija i Hrvatska, a naročito njegovi birači. Radi ilustracije ove tvrdnje navodimo podatak da ga je Zagreb, zajedno sa Vukom Karadžićem, izabrao za svog “časnog građanina”, a Krivošijani, koji su bili posumnjali u njegovo angažovanje u ustanku, 1869. godine, otpisuju ovako: „Sljedi putem kojim sljediš, na zlotvore Tvoje i naše nemoj glave obraćati“.
I poslije oduzimanja mandata Ljubiši u Dalmatinskom saboru u martu 1876. godine, s Cetinja se apelovalo na Bokelje da opet izaberu Ljubišu i oni su to činili! Uz to mu, za njegovo zalaganje za interese naroda, više puta izražavaju javnu zahvalnost.

Sve je to podsticalo Ljubišu da istraje na političkom poprištu, mada se, naročito u njegovim pismima, kao i nastupima u Carevinskom vijeću, od 1873. godine, opaža izvjesna rezignacija i nezadovoljstvo tribuna Boke, kao da je osjećao nedovršenost svog djela, jer bitka za narodni jezik i njegovu službenu upotrebu, kao i za prava naroda „slovenskog juga” nije bila dobijena.
Mora da su Stefana Mitrova Ljubišu, mislioca, narodnog zastupnika i tribuna sa razmeđa svjetova stalno pohodila dva pitanja: zašto i kako. Zašto su on i njegov narod na periferiji života i događanja i kako tu periferiju učiniti središtem, dostojnim čovjekovog postojanja i rada.
Završavamo ovaj presjek Ljubišinog društveno-političkog rada istinitom anegdotom, koja pokazuje njegov temperament, dosljednost i opredjeljenje u momentu kad bi drugi samo aminovali.
O ovoj anegdoti postoje dva izvora, a u našoj interpertaciji svodimo je na podatak da je 1875. godine, u pratnji poslanika Ljubiše, car Franjo Josif obišao Boku i Krivošije. Na njegovu konstataciju da je prvi car koji je posjetio Kotor, Ljubiša je odgovorio: “Nijeste veličanstvo, mnogo ranije je ovdje boravio car Dušan”.
Ovaj, višeslojni, odgovor je imao veliki odjek u narodu, ali postoje mišljenja da je nepovoljno uticao na posljednje Ljubišine poslaničke godine. Takav je bio Stefan M. Ljubiša, pored svega pomenutog, polemičar i govornik na glasu. Nikom nije pravio ustupke kada su bili u pitanju njegovo ubjeđenje i istina.
Ni samom caru!

Sjenka Skerlićeve ocjene dugo pratila Ljubišino djelo

Od samouka do naratora Mediterana

S. M. Ljubiša je u književnost ušao „Pripovijestima crnogorskim i primorskim“, 1875. godine i „Pričanjima Vuka Dojčevića”, 1877-1879, u daljem tekstu: Pripovijesti i Pričanja. Uradio je to, pomalo neočekivano za njegove savremenike, u zrelim godinama, ali ne i za njegove bliske prijatelje koji su znali za plamsanje priče i narodnog predanja u njemu.
Prvi kritičari (I. A. Kaznačić, A. Šenoa, A. Veber, S. Kastrapeli) ocijenili su Ljubišinu prozu kao novinu i osvježenje u književnoj produkciji, posebno ističući njeno leksičko bogatstvo i iskorak u odnosu na narodnu tradiciju.
Kritičari 20. vijeka, između dva rata, kao i drugoj polovini, u Ljubišinoj prozi su našli nove vrijednosti, značenja i signale i, sem nekoliko izuzetaka, ocijenili je kao značajno dostignuće na raskršću romantizma i realizma i kao predtekst modernim pripovjedačkim formama. Među izuzecima, što je kuriozitet svoje vrste, bio je Jovan Skerlić, bard srpske kritike, koji je procijenio da je Ljubišina proza male umjetničke vrijednosti, svodeći ga na lokalnog pisca i skupljača narodnog folklora.
Prvi je na to reagovao M. Car a eksplicitno LJ. Nedić, prihvatajući mišljenje V. Đorđevića „da je Ljubiša Njegoš u prozi“:
„U stvari, mi imamo pred sobom više no književna pripovjedača: imamo umetnika, pravog, retkog umetnika kod kojeg vidimo delo kako je stvorio, ali ne vidimo posao kako je radio. Ljubiša priča u narodnom duhu, a nama se čini da narod sam na njegova usta priča… Jezik taj nije samo pravi i čist narodni jezik, jedar i pun snage nego je jedinstven, da Ljubiša u svojim pripovjedkama nema ničeg drugog, jezik njegov bi bio neprocenjiva dobit i stavio bi ga u red velikih srpskih pisaca“.
Međutim, sjenka Skerlićeve ocjene dugo je pratila Ljubišino djelo, čak i „kad je Skerlićeva zabluda bila sasvim očigledna“.
Istraživanja Ljubišinog djela su pokazala da je ono bilo i ostalo svojevrsna enigma. Kada se god učinilo da je ono upoznato, otkriveno, raščlanjeno i rastumačeno, u njemu su nalaženi novi grumeni zlata, promakli ranijim „rudarima“. Svako doba je svojim očima vidjelo i shvatalo Pripovijesti i Pričanja i, nijednom, od njih, u susretima s njima, nije bilo dosadno. Ljubiša je, očigledno, sjajno ostvario prevashodan imperativ: zanimljivost i sagovornike.
Njegovo djelo je, krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog vijeka, doživjelo zasluženu književnoteorijsku, književnoistorijsku, leksičku, filozofskoestetsku, kao i društveno-političku valorizaciju koja je, na naučan i analitičan način, otklonila mnoge kontroverze i dileme Ljubišinog književnog i političkog djela, mada ono ostaje otvorena knjiga i izazov za nove istraživače.
Novom viđenju Ljubiše u kontekstu mediteranske kulture značajno su pomogli naučni skupovi organizovani 1976, 1978, 1998, 2002, u Budvi i u Podgorici, te kritičko izdanje njegovih djela, 1988 (CANU i dr.), kao niz radova od kojih ističemo studije B. Pejovića, R. Rotkovića i N. Vukovića. Svi oni su pokazali da je, mada duga i trnovita, uspješno završena odiseja Kanjoša Macedonovića i Vuka Dojčevića od Venecije XV vijeka i Stefana Ljubiše, od Beča XIX vijeka, do matice mediteranske kulture i njihove Itake – Paštrovića u kojima, slavni, konačno miruju.

LJUBIŠIN KRUG:
O Stefanu Mitrovu Ljubiši ne može da se govori van konteksta vremena, društvenih i kulturnih prilika u kojima je živio i stvarao, kao i bez povezivanja s ličnostima „slovenskog juga“, njegovom glasu i savjesti, koje su uticale na formiranje Ljubišine ličnosti i na njegov cjelokupni rad.
Ljubiša je, u ranim godinama, došao u dodir s djelima klasika: Kornelija Tacita, Kvinta Flaka Horacija i Dantea Aligijerija, iz kojih je preveo jedan broj fragmenata. U to vrijeme je čitao „Verenike“ Alesandra Manconija, čuveno djelo XIX vijeka, kao i djela Tomasa Makolija i Francuza Adolfa Tjerija, čiji se uticaj osjeća u nekim njegovim pripovijestima.
Međutim, presudan uticaj, na Ljubišu su izvršili njegov učitelj pop Antun Kojović, Vuk Karadžić, na čije se djelo „Crna Gora i Boka Kotorska“ bio pretplatio već 1838. g. i Njegoš. Oni su vrelo inspiracije mladog Ljubiše koje ga je pokretalo čitavog života. R. Rotković navodi da je Vuk Karadžić boravio u Budvi 1836. godine i bio u društvu Ljubišinog oca Mitra i ujaka Vuka Vrčevića, Vukovog saradnika iz Boke na prikupljanju narodnih umotvorina. Taj podatak i objašnjava Ljubišino interesovanje za narodnu tradiciju, mada u svom „Životopisu“ kaže da ga je na to podstakla supruga Sofija.
U drugom, poslaničkom periodu Ljubiša je stekao brojna ponznanstva, ali se njegov odnos s mnogim ličnostima mijenjao, zavisno od političkih kretanja, od prijateljstva do zahlađenja odnosa ili neprijateljstva. Za ovu tezu tipična je ilustracija njegova veza s don Mihom Pavlinovićem, narodnjakom iz Makarske.
Za razliku od Pavlinovića, održao je prijateljske odnose sa Valtazarom Bogišićem, Ilijom Račetom, Ivom Danilom i Josipom Tončićem, direktorom i urednikom lista „Zemljak“, Stojanom Novakovićem… Takođe je uspostavio prijateljski kontakt s vođama nacionalnog preporoda u Hrvatskoj Matijom Mrazovićem, Franjom Račkim i Josipom Jurajem Štrosmajerom, biskupom i nesumnjivo vodećom ličnošću Južnih Slovena tog vremena. Zanimljiv je podatak da su Ljubiša i V. Bogišić, jedini iz Dalmacije i Boke, prisustvovali istorijskom otvaranju JAZU u Zagrebu u julu 1867. godine. Takođe je neobičan podatak da je uvodno izlaganje podnio Đura Daničić, koji je neposredno prije toga primio austrijsko državljanstvo, jer je samo austrijski državljanin mogao da bude član Akademije, kao i da je jedinu, pozdravnu, riječ izrekao Ljubiša, posvetivši je Štrosmajeru i slozi između Srba i Hrvata!
Od 1859. godine je stvorio prijateljstvo sa Gavrilom Rodićem, namjesnikom Dalmacije od 1870. godine, a često je imao čast da bude u audijenciji kod cara Franja Josifa i knjaza Nikole I Petrovića.
Sve pomenute (i mnoge druge) ličnosti s kojima je Ljubiša sarađivao bile su nosioci i pokretači nacionalne misli, utemeljivači novog, književnog jezika (Bečki dogovor, 1850. godine) i stvaraoci u više oblasti rada.
Stefan Mitrov Ljubiša pripada toj plejadi južnoslovenskih ličnosti koje su svojim darom, radom i stvaralaštvom postavile državne i kulturne temelje svojih naroda. S jednom, bitnom razlikom. Iza Ljubiše nije bila ni ta mala i siromašna Crna Gora ni ratoborno pleme Kuči (vojvoda i književnik Marko Miljanov), ni kulturno razvijeniji Zagreb, sa Akademijom i katoličkom crkvom. Bez države borio se za državu, bez episkopije za episkopiju, bez narodnog jezika u službenoj upotrebi, za njegovo prisustvo u školama, sudovima i svuda gdje se „naški zbori“, bez postojanja osnovnih prava, za njihovu primjenu u narodu i, što je posebno značajno, bez kulturne i književne tradicije. Bio je na početku političke, kulturne i narodne emancipacije u Budvi i Paštrovićima.

Moguće je da se Ljubiša nije dao definisati i omeđiti

Međutim, ona se nije odvijala po obrascima venecijanske kulture, što bi se očekivalo poslije njenog četvorovjekovnog prisustva i uticaja, već sasvim suprotno, njenim odbacivanjem i nipodoštavanjem. Protogonisti tog odnosa su Njegošev vojvoda Draško i Ljubišin Kanjoš Macedonović i Vuk Dojčević.
Analizirajući ovakav stav, kritičar Petar Džadžić piše: „Kritika je, iz nedovoljno razumljivih razloga, ostala na braniku mitsko-folklorne svesti… Na početku a i kasnije, sve do naših dana, mitoman kvaziheroj prihvata se kao nesumnjivi heroj, kao realističan čovek s našeg tla… čak, kao izraz „superiornosti našeg duha“.
Ukratko, P. Džadžić za Kanjoša Macedonovića smatra da je miles gloriosus i da je sve što je rekao u pripovijesti o sebi, svojim postupcima i dvoboju s Furlanom, plod njegove mašte, izraz mitomanskog duha. Po njemu je Kanjoš – homo heroicus, kako su ga doživljavali svi kritičari, od Marka Cara do Đorđa Pejovića, fikcija i nadogradnja sumorne stvarnosti. U obimnoj studiji, P. Džadžić demistifikuje lik heroja u dugoj genezi srpske literature, od Ljubiše do Andrića, objašnjavajući ih kao produkt dinarske mentalitetske crte. U njih uključuje i vojvodu Draška i, što je posebno neobično, ovu crtu pripisuje čitavim područjima i narodima.

Izvjesno je da „hvalisav vojnik“ postoji u mentalitetu mediteranskog, dinarskog i ljudi drugih područja, što je S. M. Ljubiša iskazao likom Vuka Dojčevića. Međutim, Džadžićevo insistiranje na Kanjošu, kao „hvalisavom vojniku“ i mitomanu, čini nam se, nije utemeljeno na validnim kriterijumima. Prvo, njime se negira stogodišnja ocjena i procjena književne i političke kritike što je, iako smion, dosta sumnjiv pristup. Drugo, Ljubiša već ima „hvalisavog vojnika“ – Vuka D. i malo je vjerovatno da je htio da uvećava njegovu porodicu. Treće, S. M. Ljubiša, i da je htio, nije mogao Kanjoša prikazati kao komičnog junaka i mitomana. Kanjoš je izrastao iz presjeka vremena i prostora pokorenog naroda, koji se s njim identifikovao, što je jedna od bitnih karakteristika pripovijesti. Čak da je u njoj, kako kaza P. Džadžić, sve izmaštano, ona je stvarnost veća od realnosti, nadstvarnost.
S više poznavanja istorije i mentaliteta Ljubišinih prostora i junaka, prof. Novak Kilibarda pitanje homo heroicusa ovako definiše: „Gdje se ne pamti strast pobjede ili bol poraza – tu se epika zaustavlja“, smatrajući da je dolaskom mletačke vladavine sa scene sišao i epski junak, svrstavajući Kanjoša u neepske junake.
Politikolog, istoričar političke kulture Crne Gore, Radule Knežević, smatra da je epski junak odraz plemenskog društva: „Pojedinac je potpuno uklopljen u svoju zajednicu, on pristaje u nju kao kamenčić mozaiku“.
R. Knežević ističe da je i jednom periodu literatura bila instrument nacionalne borbe: „Do velikih visina ili gotovo do mitskih figura doprinijeli su crnogorskoj književnosti oni koji su u toj tradiciji u jednom trenutku prešli i stvarno i simbolički na akciju“, imajući u vidu P. P. Njegoša, S. M. Ljubišu, M. Miljanova, sa kojim će završiti „politička kultura čojstva“. Iz te borbe za slobodu i sopstvenu emancipaciju stvoren je model „organskog jedinstva društva i države“, kome pripada Crna Gora, kao i pojam jedinstva i pravde, s jasnim određenjem prema „drugom“ i „tuđinskom“, što znači da su Njegoševi i Ljubišini junaci odraz jednog vremena, nastao iz „glave cijela naroda“.

Pogled sa visine na tuđinsku, razvijeniju kulturu, u stvari, je projekcija auktorijalnog pripovjedača u funkciji očuvanja i razvijanja samosvijesti i samopoštovanja kod pokorenog i ugroženog naroda. U pravu je P. Džadžić da taj odnos nije realan, ali je bio oblik kompenzacije malog čovjeka i naroda u odnosu na veće i razvijenije.
Poslije ovog „izleta“ u Ljubišin stvaralački krug i politički obrazac, vraćamo se pristupu Ljubišinoj ličnosti i djelu koji se, stvarao dugo i sporo. Od mišljenja da je folklorni i lokalni pisac, preko osporavanja njegovog političkog rada i optužbi za izdaju naroda, do sudova o nesumnjivoj vrijednosti njegovog umjetničkog djela i njegovog lansiranja u mediteranski kontekst i kulturni kod. To sazrijevanje misli o Ljubišinom političkom i književnom djelu odvijalo se parcijalno. Različiti istraživači u raznim periodima u njemu su vidjeli čarobnjaka jezika, pisca starinskih priča ili publicističkih radova, zastupnika „seoskih opština“ Boke i poslanika ili žrtvu političkih intriga i interesa, ali mu se rijetko prilazilo cjelovito, kao originalnoj i jedinstvenoj pojavi, s mnogo lica, značenja i zračenja. Možda i zato što se Ljubiša nije dao definisati i omeđiti, staviti u okvire jednog vremena. Samo djelo, zasnovano na univerzalnim i svevremenskim principima, korespondiralo je s novim vremenima i s novim naraštajima. Kako drugačije objasniti opčinjenost korifeja literature dvadesetog vijeka Ljubišinom prozom i jezikom?
Ljubišina težnja ka poligrafiji, istoriji, kulturi, religiji, etnologiji i umjetnosti, ocjenjuje se kao njegova primarna karakteristika: samo je takva mnogostrukost mogla da stvori tako tematski udaljena i raznolika djela. Po toj razuđenosti djela i raznovrsnosti interesovanja, S. M. Ljubiša je jedinstvena pojava u našoj političkoj i kulturnoj istoriji i tradiciji. Međutim, tu disperzivnost vidimo kao integralno jedinstvo mišljenja, djelovanja i djela Stefana Mitrova Ljubiše, usmjerenog k istom cilju: slobodi i pravima naroda njegovog zavičaja i Južnih Slovena u cjelini.
Trešnje i srdele zavičaja, polemike u saborima i vijećima, dijalozi s Kanjošem i Vukom, bdjenje nad zvukom riječi, samo su odrazi jedne ličnosti ustreptale pred ljepotom Mediterana i zamišljene nad jednom njegovom, doduše, zaturenom i pomalo zaboravljenom oazom. Pokušaćemo ovo da pokažemo insertima iz Ljubišinog života, političkog djelovanja i književnog rada i njihovim prožimanjem.

Horizonti prostora i vremena

Događaji u Ljubišinim Pripovijestima i Pričanjima odvijaju se širom Mediterana i to u vremenskom razmaku od četiri vijeka. Ta činjenica je za istraživače prostora i vremena, značajnih elemenata strukture Ljubišine proze, uvijek bila složen problem, koji još nije riješen.
„Ja sam se povrgao u Gornjim Poborima iste godine, po kaživanju popovu i onog istog dana, kad se Budva otela Đurđu Smederevcu a predala duždu mletačkom.“
Ljubišin metod kojim on, obično na početku priče, orijentiše slušaoca (čitaoca) o prostoru i vremenu.
Vuk je, znači, rođen 4. aprila 1422. godine, u Poborima, u presjeku jednog vremenskog i jednog prostornog niza – hronotopa, koji su organizacioni centri zbivanja od suštinskog značaja za formiranje sižea.

Vuk Dojčević je bez svake sumnje Ljubišin alter ego

Da su Pobori stvarni centar Pričanja, pored svih Venecija, Carigrada i mora, otkriva njihov dominantni znak: u njima je sve počelo i sve se završilo, sem priče Vukove. A oni su bili vrelo govora sa kojeg je on pio pa je ta sinteza „vremena Ivanbegova“ i prostora Paštrovića stvorila Vuka i njegovu ikoničnu, malo je reći slikovitu, živu riječ. Bez raščlanjivanja elemenata prostora i vremena i njihove organizacije, teško je razumjeti neko djelo, Ljubišino posebno. Teorija književnosti presjeke prostora i vremena – hronotope definiše „kao uzajamnost vremenskih i prostornih odnosa onako kako su umetnički dati u književnosti“
Ove teorijske premise nastale su na iskustvu umjetničkih djela kojima pripadaju i Ljubišina, ali njegov odnos prema kategorijama vremena i prostora ne potiče iz teorijskih saznanja koja su u vrijeme njegovog stvaranja bila skromna, već iz njegovog dara, intuicije i poznavanja tradicije i svog zavičaja.
Ljubišini junaci egzistiraju između Carigrada i Venecije, centara civilizacija koje su na području Boke, Paštrovića i Crne Gore vjekovima dominirale i ostavljale duboke tragove. To je, u stvari, prostor Mediterana koji, u Ljubišinom djelu, ne postoji samo geofizički, već višeslojno, simbolički, asocijativno, kulturno-istorijski i dokumentarno arhivski. U takvom složenom prostoru postoje, kao krugovi i njegove konstante, specifični prostori unutar mediteranske atmosfere: rivalstvo Istoka i Zapada, antagonizam između građanske (razvijenije) i tradicionalne (patrijarhalne) kulture, negiranje vrijednosti građanske kulture (i obrnuto) u duhu uvriježenog narodnog mišljenja. Sve ove relacije i još mnogo drugih, sadrži Ljubišino djelo pa, i pored njegovih temeljnih istraživanja, još nije urađena ni definisana “magna charta“ Ljubišinog prostora.

Originalan pristup ovom pitanju imao je Novo Vuković: “Mogli bismo u pogledu sredine (prostora – n.n. ) podjelu izvršiti na tuđi (strani) i domaći segment.“ Ta podjela odgovara postulatima istorije mentaliteta, koja je definiše kao odnos centra prema periferiji, s tim što su Primorje i Crna Gora imali sudbinu da budu periferija i Istoka i Zapada. Ova podjela proizilazi iz prirode Ljubišinih junaka: Kanjoša i Vuka i njihovog paralelnog doživljavanja i sučeljavanja dva shvatanja i stila života, dvije civilizacije i kulture: tradicionalne, patrijarhalne (Paštrovići) i građansko-plemićke (Venecija). Međutim, taj odnos nije crno-bijeli, kako je dugo vremena smatran. Odbojnost prema tuđoj kulturi u osnovi potiče od njene dominacije nad narodom Crnogorskog primorja, zasnovanoj na tradicionalnom stavu o inferiornosti građanske kulture, naročito njenog morala. Ljubišini junaci nadoknađuju izvjesni kompleks sopstvene inferiornosti u odnosu na razvijeniju i bogatiju sredinu, prikrivajući ga prkosom, žrtvom ili neuobičajenim gestom, odnosno stvarnom ili verbalnom pobjedom nad pripadnicima građanskog društva.
Smatramo da je pristup fenomenu prostora, kao području u kojem se odvija radnja Ljubišine proze, isuviše pojednostvaljen i da se on ne može definisati odvojeno od autora, od njegove etičke, spiritualne, socijalne i duhovne strukture.
„A kad mi rekoste da sam se prodao, zašto ne rekoste kako i za koliko? Moje mi vjere, niti sam se ja prodavao, niti me je ko htio kupovati. Od Auersperga (predsjednika austrijske vlade – n.n.) nisam dobio ništa: ni bilježništva, ni predsjedništva Sabora, a pod nikakvom vladom ni penzije, ni stipendije đeci, čak me nije učinio ni kontom ni vijećnikom“
Ovako je replicirao Ljubiša povodom hajke na njega, prilikom oduzimanja poslaničkog mandata u Dalmatinskom saboru.

Kakav unutrašnji Ljubišin prostor! Kakva bura, kao one u njegovim Pričanjima! Kakav revolt protiv ljudske podlosti i nezahvalnosti, koji će se, kao motiv, naći u Pričanjima (III, XVIII, XX, XXV, XXVII, XXXVII). Dramatiku Ljubišinog prostora pojačava neprekidna nostalgija za zavičajem, bol za četvoro rano preminule djece, nesloga u narodu i slovenska razjedinjenost.
Tek je, sa svim tim i drugim slojevima piščevog bića i djela, to Ljubišin prostor: geografski, mentalni, faktički, fikcionalni i simbolički. Prostor mediteranski.
Temporalnost je, kao elemenat strukture književnog djela, složenija od prostora, a u Ljubišinom djelu je izražena na osoben i posve originalan način.
Ljubiša je pripovjedačko vrijeme riješio na način savremenih prozaista. Svoju ulogu auktorijalnog pripovjedača predao je naratoru, ujedno i junaku priča! Međutim, taj zlatousti, narator, istorijska ličnost XV vijeka, nije zavarao ni svoj auditorijum, ni čitaoce, ponajmanje istraživače piščevog djela, jer on zapravo, pripovijeda o prilikama u XIX vijeku! To je ta Ljubišina višestruka temporalnost, originalna povezanost različitih vremena, koja se, kako je zapazio Lj. Nedić u polemici sa J. Skerlićem o vrijednostima Ljubišinih pripovijesti, nijesu mnogo razlikovala. Sporo je tekao i mijenjao se život od XV do XIX vijeka na Mediteranu i Balkanu.
Pričanje Vuka Dojčevića odvija se dvostruko temporalno: u dimenziji priče, tzv. dijegetičkom vremenu, vremenu u kome se radnja dešava, i u dimenziji pripovijjedanja, u tzv. pseudo vremenu u kome se pripovijeda o nekom događaju, najčešće iz prošlosti.

„Gospodar bješe dugo začamao u Mlecima, čekajući vrijeme da sa ženom (tek vjenčanom n.n.) krene za Žabljak“ (IV). Ovo Vuk priča Ivanovom sinu Đurđu, o svojoj i mladosti gospodara Ivanbega. Zato njegovo pripovijedanje postoji samo na prostoru Đurđevog dvora (kasnije i u knjizi) i ne označava radnju niti događaj, već tzv. pseudo vrijeme. Međutim, u recepciji, kada pripovijedanje, prolazeći kroz njihovu svijest i maštu, postaje svojina slušalaca (čitalaca), počinje da se odvija u vremenu, dobijajući karakteristike dijegetičkog, stvarnog vremena u kome se radnja odvija.
Vuk Dojčević je, bez sumnje, Ljubišin alter ego, dvojnik, koji posjeduje originalno čulo i odnos prema vremenu. Ne samo onom što su mu podarili Gospod i gospodar, već i onom provedenom sa brojnim sagovornicima: ljudima iz puka, velmožama, duhovnicima i samim gospodarom Ivanom, u kome se on igra i sa njima i sa sobom i sa vremenom (IV).
Pogled savremene istorije na vrijeme nešto je drugačiji od teorijsko-književnog tumačenja, ali ne u koliziji s njim. Za našu svrhu najzanimljivije je sondiranje istorije mentaliteta, čije sonde prodiru kroz duge vremenske periode, čak i u milenijume i otkrivanjem njihovih znakova tumači spiralu mentaliteta.

Literatura kao izvor za proučavanje mentaliteta

Crnofiguralna grčka vaza (V v. p.n.e.), nađena u Baru 1965, postamenti Duklje i risanski mozaici, metodološkom aparaturom istorije mentaliteta, pokazuju kakvo nam je porijeklo, ko smo i zašto smo danas ovakvi kakvi smo. Istorija mentaliteta jedva zapaža, vremenski bliske, tragove i otiske iz srednjeg vijeka (i novije), za koje više interesovanja pokazuje socijalna istorija, za tokove i procese prošlosti, prividno nevidljive, koji povremeno, kao vulkan, zemljotres ili revolucija, potresu društvenu stvarnost. Udruženi napad na Bar 1717. godine Mlečana, Crnogoraca i Primoraca nije urodio plodom, ali je bio klica njegovog oslobođenja 1878. godine. Podstakao je nadu i uticao na mijenjanje mentalitetske strukture stanovništva.
Kao da je Ljubiša, preko svog naratora „htio da izrazi sve vrijeme i njegovo jedinstvo“. Po nepredvidljivosti toka priče, njenom prožimanju s prostorima, zanemarivanjem klasičnog obrasca o jedinstvu vremena, prostora i radnje, Ljubiša je prethodnik modernog postupka i začetnik pristupa o prioritetu zanimljivosti, dinamičnosti i skladne kompozicije narativnog teksta, nad šablonima i definisanim modelima u koje treba da se uklopi djelo.
Ovim smo samo dodirnuli odnose prostora i vremena u Ljubišinom djelu (i životu), ograničeni obimom i prirodom rada.

Uticaji i ograničenja mentaliteta sredine na rad S.M.Ljubiše

Hadaverdi-paša je 1702. godine namjerio da, poslije pohare Crne Gore i Cetinja, pohodi „neposlušni Grbalj“ i namiri porez, po sultanovoj uredbi – cekin na stanovnika. Mletački kavalir Ivan Bolica, guvernadur Crne Gore u vrijeme vladike Danila, pohitao je da posjeti pašu i nagovori ga da odustane od pohoda na Grbalj, čime bi spriječio turske upade na susjednu, mletačku teritoriju.
Poslije dugih pregovora i bogatih darova, paša je prihvatio njegov prijedlog, uz uslov da Bolica i emir, kao pašin zastupnik, pokupe porez i da Grbljani poštuju sultana. Zadovoljan misijom, Bolica je o njoj obavijestio grbljanske knezove, ali su oni odbili da skupljaju i plaćaju porez. Pozvali su se na stare povelje koje ih te obaveze oslobađaju i na namet koji su platili bosanskom paši koji im, kako se pokazalo, nije bio nadležan. Tada je počela licitacija između Grbljana i emira, uz asistenciju Bolice. Tražili su smanjenje dažbina, a onda su u cijenu svoje dažbine ubacili rad u solanama, koje nijesu radile! Pošto su se Grbljani i emir sreli kod neke, objektivno, najniže cijene, da bi se ratosiljao nevolje, Bolica je na dogovorenu cijenu dodao svojih pedeset cekina. Međutim, paša je takvu pogodbu i ponudu smatrao uvredom i, s prethodnicom vojske, izbio na Brajiće, prema Grblju. Tada kneževi opet kod Bolice, kuku, lele, spasavaj, ali porez i cekine ne pominju. Čak su, na Boličino uvjeravanje da je iscrpio sva sredstva, odgovorili da su spremni da se bore i umru, ali harač ne daju!
Ivan Bolica, preko svog sinovca kavalira Antuna, takođe poznate ličnosti iz tih vremena, još jednom moli starog prijatelja Hadaverdi-pašu. „Moj nećak je imao sreću da svrati pašu da ne pređe preko naše (mletačke, n.n.) teritorije… isposlovao je neke olakšice za Grbljane i njihovu zlu sudbinu“, piše Vanrednom providuru i dodaje da se od solana odustalo zbog uzaludnog troška, te „čestih zemljotresa, velikih voda, poplava i plime“, elemenata koji utiču na strukturu mentaliteta.
O kojem to vremenu govori Bolica?
Ovaj događaj s početka XVIII vijeka je zanimljiv sociološki, ekonomski, psihološki i mentalitetski. Grbljani su svjesni opasnosti i rizika, ali prihvataju izazov i igru na ivici oštrice noža. Trgovina i cjenkanje, mediteranska crta, usavršena u Dubrovniku, svojstvo je i prva brana njihovog mentaliteta. Ne drže mnogo do Boličine pomoći ni do pašine prijetnje, jer znaju da se u svemu tome nalazi i njihov interes. U toku čitavih pregovora demonstriraju govornički i pregovarački dar, dovitljivost, upornost, blisku tvrdoglavosti i neracionalnosti ali, u času biti ili ne biti, dinarsku plahovitost i spremnost na žrtvu. Na neobičan način, njihovo neracionalno ponašanje, jer bi pohara bila mnogo skuplja od poreza, pomažu paša i njegovi doglavnici koji prihvataju igru uzmi-ostavi, sve dok im lični interesi ne budu pogođeni. Tada, u ime padišaha (koga potkradaju), žare i pale po crnogorskoj i primorskoj sirotinji.
Susret i sukob dva mentaliteta: rajinskog, spremnog na žrtve, da bi se opstalo, i feudalnog, tuđinskog, da živi od tuđe muke i patnje. Mentalitet neracionalnih, ali hrabrih Grbljana prožima i junake Ljubišinog djela, a mentalitet nasilnika, posebno turskog, oličen je u Mažuranovićevom Smail-agi Čengiću.
Boličino pismo Vanrednom providuru učinilo nam se kao zgodna uvertira u razmatranje mentaliteta, bar iz dva razloga. Ovakvu sudbinu Grbljana dijelila su, u vrlo dugom periodu, crnogorska i primorska plemena, koja je sporo, ali sigurno formirala njihov mentalitet, posebno na granici i vjetrometini civilizacija.
Pručavanje mentaliteta tekovina je XX vijeka kojim je počeo nov odnos prema prošlosti i istoriji. Priču o mentalitetu, kao činiocu istorije, pokrenuo je časopis Annales 1929. godine u Strazburu, razmatranjem istorijskih, socioloških, psiholoških i drugih aspekata prošlosti. Novi dah, pored drugih evropskih istraživača, ovom pogledu dao je Fernan Brodel, pokretač novog pravca, poslije II svjetskog rata, kojeg je nazvao „Nova istorija“ (Novvelle histoire), a kamen temeljac tog pravca je bio da istoriju ne čine samo istorijske epohe, smjene vladavina, znameniti događaji, „već, se pravo istorijsko kretanje ogleda u promjenama koje prolaze kroz ljudsku svijest“. Ovakav pristup karakteriše mišljenje da se odlike mentaliteta mogu otkriti proučavanjem svakodnevnog života i dokumenata svih vrsta određene epohe koja će, pouzdano, pokazati svijest određene šire zajednice. Time pojam mentaliteta označava kolektivnu svijest koja utiče na svijest pripadnika kolektiva, ali istovremeno i odnos pojedinca prema kolektivnoj svijesti, njihovo prožimanje i interakciju.
Upravo je Ljubišino djelo, stvoreno na mentalitetu patrijarhalne zajednice, pogodno za analizu mentaliteta, čime ulazimo u literaturu, kao u izvor za proučavanja mentaliteta, iako su njegovi pioniri naglasak stavili na dokumentaristiku i arhivistiku. Ali, kako je literatura odraz života određene sredine, izvjesno je dobra osnova za izučavanje mentaliteta, ne samo iz sižea djela i sudbina njihovih junaka, već i iz sudbina autora djela i njihove pozicije na polju moći ili književnom polju. Nijesu, radi potkrepe ove teze, na istom književnom polju, dakle ni na polju moći, bili, s jedne strane: Jovan Dučić, Branislav Nušić, Miroslav Krleža, a s druge, Petar Kočić, Miloš Crnjanski, Radovan Zogović. I oni i njihova djela su refleksi mentaliteta vremena i prostora u kojima su stvarali.

Mentalitetski obrasci kao svevremenske kategorije

Iz proučavanja mentaliteta, kao elementa istorijskog procesa, razvile su se nove naučne discipline: socijalna istorija i istorija mentaliteta. One, na tekovinama tradicionalne istoriografije, od romantičarskog idealizovanja prošlosti, preko trezvenog pozitivizma na prelazu XIX u XX vijek i analitičnog istorijskog materijalizma XX vijeka, istražuju dubinske slojeve prošlosti, od događajnih do sporog i nevidljivog pomjerenja društvenog tla u vrlo dugom periodu, ali sa jasnim promjenama na njegovoj površini.
„Ideja dubine, odnosno dubinskog sagledavanja pojava pokazuje se kao važno teorijsko i metodološko otkriće i postulat“ (Dragan Vukčević, Razmeđa svjetova – Prilog istoriji našeg mentaliteta, “Republika”, Beograd, 1998, 2). Autor ove teze dodaje da bi takav pristup omogućio drugačiji i nov pogled na prošlost i sadašnjost Crne Gore, zahvatanjem dublje od pojavnog i više od događajnog. Takvo istraživanje bi objasnilo današnju mapu naše zemlje, nastalu iz pukotina, procjepa, erupcija i pomjeranja u prošlosti. Možda bi pokazalo da današnja društveno-politička polarizacija ima korijene u sukobima Balšića i Crnojevića, vladika i guvernadura, bjelaša i zelenaša, četnika i partizana… jer je korijen matrica mentaliteta, skoro konstanta, presudnija od ideja vodilja određenog vremena! Poslije takvog hipotetičnog istraživanja slojeva naše prošlosti i mentaliteta, bilo bi razumljivije zašto u XXI vijeku, pred vratima demokratske Evrope, unuk na izborima glasa kao djed, jer mu je još u mentalnoj strukturi stav iz narodne pjesme: „Đe jaoknem svi će jaoknuti, đe poginem svi će poginuti!“ (Ženidba Ivana Crnojevića)

Možda smo se udaljili od Ljubiše, ali je mentalitet, iako se mijenja, svevremenska kategorija i očigledno, i nažalost, stavovi, mišljenja i psihologija današnjih građana Crne Gore ne razlikuje se mnogo od njihovih predaka, svejedno XV ili XIX vijeka.
Drugi faktor „nepromjenjivosti“ mentaliteta je struktura Crne Gore, sastavljene od cjelina, različitih geografski, istorijski kulturološki: Boka, Primorje, Stara Crna Gora i Brda. Ta razlika i danas postoji, uz antagonizam (i politički i ekonomski) između njih, koji profiliše i njihovu mentalitetsku strukturu, tako raznorodnu, na tako, objektivno gledano, malom prostoru. Iako se mentalitet stvara u svakodnevnom životu i u dugom vremenskom procesu, na njegove odlike su uticali veliki centri Istoka: Konstantinopolj, Istanbul, Moskva i Zapada: Rim, Venecija, Beč…
Bili smo svjedoci, u ljeto 2007. godine razgovora grupe stradalnika s Golog otoka, s mlađim sagovornikom, kome su bili naklonjeni. Pitali su ga: „Je li tačno da Sunce izlazi na Istoku?“ i, s primjetnom pažnjom, čekali odgovor. Ovaj se saglasio sa njihovim mišljenjem i dodao da tu postoji mali problem što to isto Sunce zalazi na Zapadu!
Ova digresija je u funkciji objašnjenja mentaliteta. Poznata je činjenica da informbirovci, pored svega što su preživjeli, nijesu mijenjali ni svoje stavove ni ćud. Toliko je bio snažno u njih utisnut pečat Rusije (odnosno Sovjetskog Saveza) i vjere u nju. Pečat udaran vjekovima. Međutim, manja je vjerovatnoća da bi se ovakav razgovor desio u Boki ili u nekom primorskom mjestu. Tamo su svoje duždevske, providurske i carske pečate ostavile zapadne države, utičući na formiranje drugačijeg, racionalnijeg mentaliteta, u kome su stanovnici više okrenuti sebi, nego suncu na izlasku i zalasku. Ali u oba slučaja, brdskom i primorskom, činjenica je da su oni bili daleko od sunca i od centara moći, da su duboka, gluva, provincija, do kojih su jedva stizale mrvice carske, sultanske, duždevske milosti. I ta provincija je bila kovač njihovog mentaliteta, koji će se, pomalo neočekivano, modelirati kao prkos, heroizam, prezir tuđinskih vrijednosti, uz uvažavanje sopstvenih, i neprekidnu čežnju i potrebu za drugim, širim prostorima.

Pred susret sa Ljubišom i njegovim junacima, svrsishodno je istaći da su karakter i temperament pojedinačni oblici kolektivnog mentaliteta koji je uži pojam od civilizacije i identiteta i most između njih mada, među svim tim pojmovima postoje neprekidni tokovi i prožimanja, tako da se i znameniti naučnici nijesu u njima sasvim razabirali.
„Najznačajnije u istoriji (Crne Gore, n.n.) je rađanje, uobličenje i smjenjivanje mentalnih struktura. Strukture se pokazuju mnogo značajnijim nego što smo, često, skloni da priznamo. One su svojevrsne mreže u koje su ulovljeni pojedinci, grupe, pa i čitava društva“ (Dragan Vukčević, Razmeđa svjetova – Prilog istoriji našeg mentaliteta).
Slijedeći ovaj stav pokušaćemo da uđemo u mentalnu strukturu junaka Pripovijesti i Pričanja na prostoru Primorja, Zete i Crne Gore, ali i čitavog Mediterana, kao i samog Ljubiše, u vremenskom intervalu od XV do XX vijeka. Mada smo o tome već govorili, autentična mentalna slika nekog vremena i prostora može se vidjeti samo u presjeku vremenske vertikale i prostorne horizontale, odnosno u njihovom međusobnom uticaju, ukrštanju i sistemu. A Stefan Mitrov Ljubiša čas sa duždem divani u XV vijeku, čas ponavlja podvig (ili zabludu) Miloša Obilića u XVIII vijeku, čas brani čast i jezik svoje otadžbine u Carevinskom vijeću Beča u XIX vijeku!
Mnogo čvorišta vremena i prostora!

Mentalitet Ljubišinih junaka

Prirodno je da, kad smo već zemlja junačke storije i junaka, počnemo od Ljubišinog homo heroicusa, Kanjoša Macedonovića. Pripovijest o njemu je najveći umjetnički, ali i etički izraz Ljubišine proze. Kratka, skladna, logična, zanimljiva, višeslojna, nenametljiva poema izvornom karakteru Paštrovića.
Kanjoš i priča o njemu prošli su kroz „sito i rešeto“ istraživanja, tumačenja i osvjetljavanja i po tome su jedinstveni u jugoslovesnskoj književnosti. Kanjoš je mladika izrasla iz paštrovske patrijarhalne bašte. Ni visoka ni lijepa ni posebno plemenita, ali kremenog karaktera i odlučnog srca. I, što Kanjoša čini originalnim, nepotkupljiva, čistih ruku i obraza, jer mu je to i srce junaka jedino oružje u bogatom, ravnodušnom i tuđem svijetu. Oružje koje taj svijet ne poznaje i kojeg se plaši.
„Šta činiš?“, viknu začuđeni tumač. A Kanjoš njemu: – Da se iz ove skrinje diže a ne meće to bi blago brzo nestalo, brzo biste joj vidjeli dno“
Kanjoš je dvostruki heroj: po junaštvu i moralu, oličenje najviših vrijednosti narodnog mentaliteta, shvatanja i respektovanja. Neuobičajenost i vrlina priče je u tome što je čitalac doživljava prirodno, kao sasvim moguću stvarnost i emocionalno učestvuje u njoj.
Drugi lik junačkog mentaliteta je pop Andrović, ali on je, i kao umjetnički lik i kao izraz hrabrosti, daleko od Kanjoša. Žrtva je intrige, trnovite grane razdora primorskog mentaliteta, ali na nju reaguje mentalitetom violentnog dinarskog tipa: bez razmišljanja o posljedicama, brzo, odlučno i rizično:
„Pop se pomami, dohvati pušku i opuči niz strmen govoreći: „A davam vi jemca boga da ću sad poći paši pod šator…i skotu krv popiti, pa ćete vidjeti, jesam li ja Obilić ili Vuk Branković“. On to čini i gine, što odražava plahoviti i neracionalni mentalitet čovjeka, još od ugleda, a time i posljedice takve mentalne strukture, jer je, sem njega, smaknuto još desetak glavara.

Konac koji vuče daleko ka proteklim vremenima

Međutim, za našu potrebu, ovakav pop Andrović pokazuje i korijene svoje prirode i spremnosti na žrtvu. Odgajan je na mitu o Kosovu, izvoru prkosa i otpora tuđinu, ali i istočniku mržnje koja je podsticala nove sukobe i stradanja hrišćanskog stanovništva. Dvostruki uticaj mita na mentalitet naraštaja! Međutim, i pored jednostranosti mentalitetske strukture popa Androvića, on ostavlja snažan utisak, naročito zbog zajedničke mentalitetske crte i popa i čitaoca: razumijevanja za nesreću, koja im je bila uvijek bliža od sreće.
U novijim tumačenjima naglasak se daje na verbalni dvoboj između Furlana i Kanjoša koji je odlučio i faktički. Književni kritičari i istraživači tom problemu prilaze različito i slojevito, a tek u najnovijim raspravama se govori o konju, koji je samo jedanput pomenut u pripovijesti.
„Ne trebaju nam dva (čamca, n.n.) ja ću se tvojim vratiti; a tebi već ne trebuje ni čunja ni konja; ti si svoju čašu ispio“, slama Kanjoš Furlanov duh.

Kritičari su, razotkrivajući velove prošlosti, otkrili da je Ljubiša čitao francusku i italijansku literaturu, i da je ovaj konj, po njihovom mišljenju, dojezdio u Ljubišinu priču iz spjeva o Tristanu i Izoldi, s kojim ona ima još nekih dodirnih tačaka. Usuđujemo se da pretpostavimo da je taj konj došao iz Ljubišine podsvijesti. Svi strašni megdani Marka Kraljevića, Bolani Dojčina, Iva Senkovića vođeni su s konja. Što bi Kanjošev dvoboj bio izuzetak? Detalj o konju u Veneciji, gdje nijesu, bez obzira na đogata i junaštvo, svuda brodi gdje se priđe vodi, nastao je iz spontanog djelovanja piščeve mentalne strukture, jer su junačke (i uopšte) narodne pjesme razvijale njegovu imaginaciju jače, nego literarni uticaji. Poznato je da je Ljubiša proučavao istorijska dokumenta, arhive, kao i folklorno-etnografsku građu, tako da njegove Pripovijesti i Pričanja vjerodostojno prikazuju narodni život. Iz njih se mogu sagledati mnoge pojedinosti i elementi iz svakodnevnog života, koji su određivali i mentalitet ljudi.
U pričanju XXIX komšija ukrao komšiji četiri mjedena lonca. Međutim, na sudu on kaže: „Ne ja ukrao ni dao Bog, nego ih ponio mene doma! Dodijala mi vonj (miris, n.n.) preslača što ovi nabidrob svaki dan u loncima gotivi, a ja dosta puta gladan od suhoga hleba, pak rekoh sebi: hodah mu odnijeti one lonce…“

Prizor ljute sirotinje, nimalo rijedak sve do polovine XX vijeka. Bila je jeres, kao što pokazuje i ovaj insert, isticati se obilatom hranom i bogatstvom. Siromaštvo je stvorilo poseban mentalitetski sloj koji je sprečavao da se razvije kult hrane. Siromaštvo je bilo neki specifičan oblik slobode i nezavisnosti. R. Knežević navodi o tome mišljenje Vere Erlich, istraživača crnogorskog života: „Oni čak nijesu bili zavisni ni od ekonomskih kriza jer gotovo ništa nijesu kupovali ni prodavali“.
“Oni se pri jelu potpuno izmene. A jedu brzo i halapljivo, kao da su iz gladi pobegli…”
Golema je tragika nemaštine. Za vrijeme epidemije „španjolice“ 1918. godine, jedan seljak u selu kraj Berana je, na tavanu, imao dva koša kukuruza, ali je gladovao kao i svi ostali, plašeći se da ne saznaju za kukuruz. Kad je posegao za njim, nije imao snage da se popne na tavan i umro je kraj koševa punih kukuruza. U naše vrijeme došlo je do transformacije ove crte: Danas bogatstvo, čak i ono misteriozno stečeno, nije više jeres, a i hrani se prilazi drugačije, probirljivije i s uživanjem. Nova vremena, a stara sirotinja i atavistička glad, konac koji vuče daleko unazad.
„Ne žalim svoju smrt – ta me proć ne može – već žalim što nemam kome preručiti manastirske ključeve.
– Otegni, ti igumane, pa ćemo lako s ključevima“, reče jedan kaluđer.
Opori humor, praćen vječnom zabludom ljudi da se bez njih ne može i bezdušnošću drugih, koji jedva čekaju da zauzmu njihovu poziciju. Mentalitetska konstanta. (XXVI).

Mleci su, faktički, psihički ili mentalno, stalni motiv Pričanja, viđeni odiozom kolektivne svijesti, ali i u nijansama kroz doživljaj pojedinca.
„Malo koje godine… da ne dođe mletački brod da kupi duždu momčad u mornare… Plač majaka i sestara, lelek otaca i stričeva, pozdrav prijatelja i znanaca, omečio bi kamen, a zaplijenjena omladina pjeva iz glasa kao da će na svadbu“ (XXXVI). Ili „Jedne godine, po Božiću, sretoh na naš pazar pred Kotorom neku vladiku (vlastelinku, n.n.), koja sjedijaše na ugasnoj pustošini pošto joj muž i sinovi pogiboše u boju s Turcima, služeći krilatoga lava“ (XXVII).
Potresno svjedočanstvo o sudbini Primoraca pod tuđinskom vladavinom. Scena odvođenja zaplijenjenih junoša ne samo da podsjeća, već skoro da ne ustupa po tragici poznatoj sceni odvođenja djece u janičare, tzv. danak u krvi, iz romana „Na Drini ćuprija“. Ovu scenu naglašava pogibija očeva i braće mladih mornara, koje čeka ista sudbina, u službi tuđinu. Koja razlika ginuti pod zastavom polumjeseca ili mletačkog lava, dok rodni vinogradi, kuće i sela ostaju pusti. Ostaje nejasno zašto pjevaju golobradi mornari. Je li to odraz mladosti i masovne psihoze, tuge zbog rastanka sa svim što ih je povezivalo ili radosti odlaska iz sirotinje i čamotinje na grdnu pučinu neizvjesne avanture. Dok je jasna mentalitetska crta odraslih, manifestovana očajem i mržnjom prema tuđinu, dotle je mnogo složenije odrediti mentalni profil tih mladića, kojima je tijesno na kopnu, a preširoko na moru.

Važan izvor saznanja o mentalitetu je patrijarhalna sredina i tradicija.
U pričanju XII (Ko se visi on se nizi, a ko se nizi on se visi) lijepa, ali sirota nevjesta, odbija glasovita udvarača:
„Prođi se, Bajo, šale i zađevice, časnoga ti krsta! Grehota je razdvajati što je Bog združio i suđeno bilo. Meni je on dobar i miran kao igdje ženi muž. Imam šnjim, dok ushoće Bog, dva đetićka kao dva zrna bisera, prije bih svoje oči žigom izbila, pak slijepa prosila od vrata do vrata, nego ih odvojila od svog srca“.
Klasičan primjer odanosti porodici i tradiciji, njegovana i uzorna mentalitetska crta. Za razliku od mnogih drugih, ona je, u ime ličnih sloboda, danas znatno izmijenjena što pokazuje veliki procenat razvedenih brakova i nezbrinute djece. Zanimljivo je da njenom suprugu ovo držanje supruge nije bilo dovoljno pa je, da bi sprao ljagu sa sebe, u zasjedi, sačekao nametljiva prosca, razoružao ga i ponizio, uz odobravanje sela.
Sličnu snagu pokazuje mlada, kojoj su se svatovi razbježali u hajdučkom napadu, da nađe kuću mladoženje, kojeg će tek vidjeti. „Ne bih ga po imenu pomenula za žive oči“ (XXIII). Bile su uobičajene vjeridbe djece odmah po rođenju, udaje /ženidbe/ s nepoznatom osobom, oslovljavanje supružnika sa On ili Ona i sveto pravilo da mladoj nema povratka kući: zbog bruke i muke i mnogo gladnih usta u njoj.

Duhoviti i ironični pogled na pravoslavnu crkvu

Nepisani zakoni mentaliteta na surovom podneblju održavali su se vjekovima. Najdramatičniji primjer te svijesti nalazi se u pripovijesti „Skočidjevojka“ u kojoj djevojka bira smrt pred obeščašćenjem.
Apoteoza slozi iskazana je u XXXV pričanju (Gdje je sloge, tu je i napretka), ali je indikativno da su njeni protagonisti Grk i Žid (Jevrej). Pošto su živjeli kao braća i dobro poslovali, predloži Grk prijatelju da primi pravoslavlje i da u svemu budu jednaki. Ode Žid u Carigrad, obiđe svete hramove i posluša prijatelja, prihvatanjem pravoslavne vjere. Tu počinje jedan od najvećih narativnih obrta i duhovita, suptilna kritika crkve. Reče Žid prijatelju da je našao pravoslavnu crkvu u raskolu, propadanju, nemoralu i „da tu ljubavi hrišćanskoj nema ni traga!“ Na začuđeni i upitni pogled prijatelja, dodade: „No kad se takva, može uzdržati u prkos velikog kvareža, znak je da je hrani i svojom čvrstom mišicom obdržaje neka svemožna sila, što je Bog!“
Duhoviti i ironični Ljubiša i njegov pogled na crkvu i vjeru.

Vjeru, za razliku od sujevjerja, koje osuđuje (XXXIV), smatra civilizacijskom tekovinom i pravom ljudskog izbora (XIII i XXIV), ali je kritičan prema crkvenom životu i djelovanju i po humorističkom pristupu i scenama, preteča je Matavuljevog “Bakonje fra Brna“ (XXXVII, XXXII, XXVI). Vjera i crkva su uticale na forme mentaliteta, ali u primorsko-zetskoj regiji nijesu pustile dubok korijen i doživljavane su u narodu kao oblik identiteta i poistovjećivanje s narodnošću. “Prekrstismo se, više od straha nego li pobožnosti“ (XXXI) kaže Vuk, pri ulasku u Aja Sofiju, koji se ne ustručava da zbija šalu s vladikom i protom:
“Otkad te je, proto, ta nesreća našla, da ogluhneš na oba uha?“
„Otkad si mi poslao onog milobrukovića“, shvati proto Vukovu ujdurmu, jer su i on i vladika vikali iz glasa, misleći da je onaj drugi gluv.
Međutim, šale, i ona Vukova s Ivanbegom, kada je sve jutro po ciči zimi tražio zvijer po tragovima koje je Vuk napravio na snijegu (IV) i one, nešto ozbiljnije, o krađi i prekrađi crkvenog zvona i prodaji samog patrijarha, brzo su opraštane, ulazile u anegdotu i priču i postajale duhovna hrana ljudi na krvavoj granici. Sklonost ka šali i njenom prihvatanju jedna je od izrazitih crta njihovog mentaliteta, pored svih iskušenja sa kojima su se rvali.
Motiv nesloge je, takođe, čest u životu Primoraca i Zećana i u odnosima između njih. Skloni smo mišljenju da ona nije ni crta ni produkt mentaliteta, već uslova u kojima su živjeli i različitih interesa. Svakako da je uticala na violentnost mentaliteta, ali ga nije formirala, šta više, mentalitet je izvor nesloge.

Karakteristično je VI pričanje (Da joj treba naše sloge, ne bi nikad kiše našlo). U duhovitoj minijaturi se opisuje kako selo traži popa, pod uslovom da im isprosi kišu, kad zasuši. Pop prihvati i, pored uobičajenih prihoda, od sela zatraži da mu pošalje dvanaest domaćina. Kad dođoše, pop ih upita da li žele kišu. Žele, ali jedan reče sjutra, drugi preksjutra, treći naksjutra i ne mogaše se složiti. Pop je popovao, kiša padala kad joj je vakat, a seljani se nikada nijesu složili. Tako, u raznim pričanjima, u vezi s gradnjom crkve, imenom crkve, izborom kneza, davanjem poreza i u mnogim drugim slučajevima. Međutim, tu svakodnevnu neslogu Ljubiša je shvatao kao osnov za širu: između plemena, između oblasti, između etnosa istog naroda – slovenskog i iste vjere – hrišćanske.
Jedini arbitar bila je kolektivna svijest – sud bez prava žalbe. Ljubiša ju je uzimao kao mjeru stvari i kroz njenu prizmu potencirao društvene vrijednosti i osuđivao mane, mada je, u tom pogledu, primjetna i njegova lična dorada, demaskiranjem patrijarhalnih naslaga koje su postale teret i prepreka razvoja, kao što su krvna osveta, nesloga, sujevjerje i drugi neracionalni oblici ponašanja.
Vuk Dojčević je svojom dosjetljivošću izliječio kapetana broda i to mu je, neočekivano, promijenilo život: “Oni koji me prije bijahu, proganjahu, kad me vide u milosti vođinoj, počnu mi se udvarat; promijenili ćud od jutra do večera“ (I). Ova promjena mornara prema Vuku je mentalitetska crta, jer nije u pitanju ni karakter ni temperamenat, što bi bile odlike pojedinca. Crta je karakteristična za sva područja pod tuđom upravom, naročito osmanskom. J. Cvijić ju je posebno uočio kod centralnog tipa (Kosovo i sliv Morave i Vardara), izraženu kroz poniznost prema gospodaru i aroganciju prema potčinjenom. Ovo svojstvo ukazuje na Ljubišino poznavanje psihologije i mentaliteta sunarodnika, ali i aktuelnost njegovog teksta, jer ova crta, na klackalici servilnost-nasilnost, još nije iščezla iz mentaliteta ljudi našeg prostora.

U zanimljivom pričanju o odnosu feudalaca i gorštaka, konkretno Ivanbega i Klimenata, Vuk naglašava nekoliko slojeva mentaliteta:
„Naredio gospodar da tri druga pohodimo državnu zemlju, kako bi poreze lakše skupili; mrzni posao, da te od njega Bog ukloni! Da smo pošli da razdijelimo po narodu brod dukata, bili bi na muke, i svak bi se jadio da ga je dopao krivi dio, kamo li neće, kad pođosmo da uzimamo silom na sramotu… Žalije mu što se susjed smije nego li što on plače. Tuđa koza puna loja“ (XVI).
Ova konstanta narodnog mentaliteta prema vlasti (kao i vlasti prema narodu) nije mnogo promijenjena i pored sveg tehnološkog napretka, kao ni surevnjivost između susjeda, što je dokaz dugog trajanja mentalitetskih struktura. Ovaj insert se završava poslovicom, koja kao poenta, finalizuje svako pričanje. Poslovice su značajno obilježje Pričanja, ali i mentaliteta. U svakom prelomnom momentu Vuk Dojčević (kao i njegovi sunarodnici) umjesto mačem, udara poslovicom. A tada nju, kao zrno narodne mudrosti i iskustva, svi prihvataju.

U istom pričanju osuđen je, već pominjani, dvojni moral. Prijedlog klimentskog kneza, koji je u plaćanju poreza htio da nađe srednje rješenje, saplemenici nijesu prihvatili. On ode kod bana da se posavjetuje, a ovaj ga skloni i proturi glas da je pogubljen. Osjetivši opasnost, dvadesetorica dođu pred bana koji ih upita da li su se zavjerili da mu neće danak predavati dok jedno teče.
„A oni starac, koji je najviše na Skupštini (klimentskoj, n.n.) puk uzrujavao, odgovori: „Jesmo, gospodaru, nije fajda kriti u kučine. Pokojni glavar Mrdun, što si ga zaludu ljubio kao sina i što je najviše dugovao (zemlja mu kosti izbacila!) nagna nahiju da ti se omrazi i odmetne, a mi, kratke pameti, šuplje glave a prazna toboca poslušasmo ga i obručismo se mimo ljudi! No kad je on (pas, kao živ!) kožom platio što je vara i tebe i nas, evo mi Klimenti božiji i tvoji, ljubimo ti skute i ruke, a pitamo proštenje sjetno, kao obezlgavljena stoka“. Kao u antičkoj drami sve je to, iz susjedne odaje, slušao njihov svrgnuti knez, koji je izašao pred njih: “A što lažete (tamo oni!) ništa ljudi! Ne rekoh li vi ja da ćete se izuti prije rijeke i sramotno platiti ono što ste mogli podmiriti mirno i skladno“ (XVI)

Borba za narodni jezik i žestok otpor talijanštini

Ljubišin politički rad se odvijao u drugoj polovini XIX vijeka u trouglu između Boke, Zadra i Beča. Događaji iz burne 1848. godine uticali su da se posveti politici, kao primarnoj sferi interesovanja i angažovanja. U njoj je ostao trideset godina, do smrti, ostvarivši impresivno djelo: 18 godina poslanik Carevinskog vijeća u Beču (1861-1878), 16 godina poslanik u Dalmatinskom saboru (1861-1877), ujedno njegov predsjednik (1870-1876), kao i predsjednik Odbora Sabora – izvršnog tijela. Kao prirodan slijed stvari, njegovu karijeru su pratila i priznanja savremenika i saradnika, stanovnika Boke i Paštrovića, gradova Cetinja i Zagreba i južnoslovenske javnosti tog vremena.
Ljubišinom političkom opusu moguće je pristupiti na dva načina: hronološki i tematski. Opredijelili smo se za ovaj drugi prilaz zbog preglednosti i lakšeg sagledavanja strukture njegovog djelovanja.
U političkom radu Stefana Mitrova Ljubiše mogu se, kao posebne cjeline, izdvojiti: borba za upotrebu narodnog jezika u javnom životu; borba za podizanje i emancipaciju nacionalne svijesti; zalaganje za ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske; aktivnosti na poboljšanju ekonomskog položaja u Boki Kotorskoj i Dalmaciji; interesovanja za događaje u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na slovenskom jugu, te kao i za pravnu problematiku, kao elementa za društvo zasnovano na zakonu i pravdi.
U svakom polju interesovanja i angažovanja, Ljubiša je ostavio dubok trag. Pri tome se ne smije zanemariti činjenica da je Ljubiša djelovao u izrazito nepovoljnim uslovima, kao predstavnik male, ekonomski zaostale i, uz to, okupirane zemlje. Bio je, tokom svog dugog poslaničkog mandata, jedini glas Boke u austrijskom parlamentu, njen najistaknutiji predstavnik u Dalmatinskom saboru i jedan od vođa Narodne sranke, opozicije autonomašima (talijanašima) koji su vladali Dalmacijom i Bokom, iako su zastupali oko 10 odsto stanovništva.

Ljubišina borba za jezik

Po Ljubišinom shvatanju, jezik i govor zavičajnog vrela je spiritus movens življenja i opstanka naroda. Pravu svog naroda da govori svojim jezikom u kući, na ulici, trgu, pijaci, u školi, sudu, u crkvi, i na svim mjestima gdje međusobno (ili sa drugima) komunicira, Ljubiša je posvetio čitavu svoju političku i poslaničku karijeru. U borbi za pravo naroda na upotrebu svog jezika ostao je dosljedan do kraja života ne ustupajući u njoj ni korak i često odstupajući, u vezi s tim, od diplomatskog manira. Evo kako se za jezik borio narodni zastupnik S. M. Ljubiša u parlamentima Zadra i Beča. Na predloge i pitanja predstavnika pojedinih oblasti austro-ugarske monarhije o službenoj upotrebi njihovog jezika, dobijan je odgovor da im jezici nijesu dovoljno izgrađeni i razvijeni i da imaju mnogo dijalekata. Na taj, šablonizirani odgovor i za Slovence, Čehe i Dalmatince, S. M. Ljubiša je ovako reagovao:
„Da je serbsko-hrvatski jezik sposoban za sudbenost pokazuje upotrebljenje toga jezika u političkoj i pravno–sudskoj administraciji kod dvorske kancelarije za Trojednu kraljevinu, kod namjesništva i Banskog stola u Zagrebu, kod županije, sudova i drugih oblasti u Hrvatskoj i Sloveniji. Ni samo Njegovo Veličanstvo nije držalo ispod svoga dostojanstva različita ručna pisma pisati tim jezikom na dvorskog kancelara i na bana hrvatskog i slavonskog “.
Ljubiša je, poslije govora o vrijednostima jezika, postavio i dva pitanja: da li je vlada voljna da prizna u dalmatinskim sudovima ravnopravnost italijanskog i srpsko-hrvatskog jezika i može li se to ostvariti u kratkom roku. Rezultat ovog izlaganja i pitanja bio je neočekivano uspješan. Ministarstvo pravosuđa uputilo je zemaljskom sudu u Zadru naređenje o upotrebi slovenskog jezika u svim relacijama u sudskoj praksi. Ovu, prvu pobjedu, Narodne stranke i Ljubiše u borbi za službenu upotrebu narodnog jezika pratila je vrlo spora primjena u praksi.

Glavni tok Ljubišine borbe za službenu upotrebu narodnog jezika bila je borba protiv talijanštine, koja je, kao recidiv mletačke vladavine, opstala u Dalmaciji u vrijeme Austro–Ugarske, iako je u njoj živjelo većinsko slovensko stanovništvo. Ljubiša je u tome vidio opasnost od asimilacije slovenskog življa i nestajanja njegovog jezika i tome se javno i žestoko opirao.
„Čim nam dolitaju iz Talije knjige, koje razmiču granice svoje zemlje preko naših granica, te svoje grabežljive čeljusti preko mora otvaraju, pokazujući kako bi nas proždrle da mogu;… i do sada su nam napadali jezik i psovali ga nejezikom; i do sada su nam namećali talijanštinu, da s nama ona vlada i upravlja; ….ali danas sve je to malo za njih; danas nema u Dalmaciji Hrvata, a ono Srbalja …“
Ljubiša nije dijelio sveto trojstvo: narod, jezik i vjeru: „Razvitak narodnosti, ravnopravnosti, vjere i jezika ne može se kod nas ozbiljno zamisliti bez nekog materijalnog jemstva, a to jemstvo se može samo naći u ujedinjenju trojedne kraljevine Dalmatinaca, Hrvata i Slavonaca “. Svojoj matrici jeziku Ljubiša, dodaje nužnost ekonomskog napretka naroda, koji podrazumijeva promjenu političkog ustrojstva carevine i poboljšanje ekonomskih prilika.
Svoje poslaničke i publicističke stavove o jeziku, Ljubiša je potvrdio djelom.

Prvi je poslanik Carevinskog vijeća koji je, na početku svog mandata, 30. avgusta 1861. godine, govorio na svom, srpsko–hrvatskom jeziku. Taj jezik se u Dalmaciji i Boki tih godina nazivao različito: slovinski, ilirski, srpski, srpsko–hrvatski, hrvatsko–srpski, hrvatski, mada se Ljubiša, naročito pri kraju života, deklarisao kao Srbin koji govori srpskim jezikom. Na takvo opredjeljenje, drugačije od umjerenog stava tokom političke karijere, uticali su događaji na političkoj sceni Dalmacije poslije 1873. godine: jačanje autonomaša (talijanaša), rascjep u Narodnoj stranci, konsolidovanje klerikalne struje, isključenje Ljubiše iz Dalmatinskog sabora, iznevjerena mnoga nadanja… Taj svoj stav je pokušao da objasni i ublaži u „Životopisu“, ali za nas je, u vezi s njegovom jezičkom pripadnošću zanimljiv jedan podatak. J. Skerlić je Ljubišino djelo ocijenio skromnim, za razliku od jezika kojemu je istakao bogatstvo, svježinu, ekspresivnost, ali i folklornu crtu po kojoj ne prelazi uske granice zavičaja i nerazumljiv je za druge oblasti. Time je Skerlić nehotice istakao autentičnost, posebnost i originalnost govora Ljubiše i njegovih junaka, jezika njegovog kraja, najsrodnijeg, ako ne i identičnog, sa crnogorskim tradicionalnim, ali i savremenim jezikom. Može se ova procjena učiniti politizovanjem jezika, a riječ je o njegovom sistemu, konstantama i elementima koji ga čine tako jedinstvenim i koji su ga uzdigli na tako visoku cijenu. Koliko je jezik Vuka Dojčevića danas razumljiv djetetu primorskom ili crnogorskom, a koliko odraslom čovjeku iz nekog daljeg podneblja? To istraživanje bi dalo odgovor o suštinskoj pripadnosti Ljubišinog jezika. U vezi s tim, u Pričanjima ima zanimljiv detalj.

Morao je sam da kuje u svojoj jezičkoj kovnici

U XXIV pričanju, Vuk Dojčević opisije Skadarsko jezero: “U komu se slijevaju sto potoka i riječica, a preko njega rudine crmničke, gdje obilato plode dunja, šipak i zizula“. U komentaru Ljubiša kaže da je to z u stvari italijansko z (zelo, zolla, Zara), a tog slova nema u ćirilici, a njime bi se pisale riječi Zadar, biza, zi(n)zula i td. Ljubišino slovo z danas traži mjesto u crnogorskoj azbuci, još jedan znak srodnosti ovog i Ljubišinog jezika.
Za Ljubišina života, srpsko-hrvatski jezik je sporo i parcijalno ulazio u službenu upotrebu, ali nije na teritoriji tadašnje Dalmacije postao zvanični službeni jezik administracije, sudstva, školstva… Međutim Ljubiša je svojom dvodecenijskom borbom otvorio mnoga vrata jezika, a najveću i konačnu pobjedu je ostvario svojim Pripovijestima i Pričanjima koje su svijetu, malom i velikom, pokazale ljepotu, bogatstvo i mogućnosti narodnog jezika. Poslije kojih se, njegova upotreba u svim stranama života nije mogla zaustaviti.
A kakvu snagu, dramatiku i duh može da zrači taj jezik, pokazuje, s reda uzet insert iz Pričanja: „Na Aranđelovu dnevu okupe se Tuđemili na zbor, da nareku kneza. Bjaše u njih zli običaj bez lijeka: da ne može sjesti selu knez do onoga koga svako želi. Ko će svesti svijet na jedno ime? Puče vika i graja, da se i nečuje ko šta govori, i već se primakli pokolju i trgli stotinu noževa iz korica, dok mi jedan pričasni pobratim douši: \’Evo zlo, ako ga ne pretečeš\’. Skočih ti ja (ne bilo premijenjeno ka\’ jelen) na jedan iznostiti kamen i slimih kapu da me prije radoznanci poslušaju. Kad se išno utišmaju kao vjetrušina što će da zasniježi, svikolici obrate na me oči“.
Samo o ovom odlomku mogla bi se napisati čitava studija, a tadašnjoj austrijskoj upravi nije bio dovoljno izgrađen i kultivisan narodni jezik!
Stefan Mitrov Ljubiša mu je posvetio čitav svoj stvaralački potencijal i opus, po čemu će se pamtiti i ubrajati kao utemeljivač i borac za upotrebu i emancipaciju narodnog jezika Crnogorskog primorja.
U Ljubišinim pismima preovladavaju praktična, dnevna, kao i društveno–politička i ekonomska pitanja, a malo ih je posvećeno pitanjima književnosti, još manje jeziku. Ipak, ima i takvih.
Zanimljiv podatak, po kojem Ljubiša moli da mu Gavro Vuković, tajnik Senata, odgonetne da li se kaže „kupiti vina za sveca ili kupiti vina svecu; za Božić ili Božiću“, pokazuje da je bdio nad svakom riječju i njenim sazvučjima i da je građu iz života unosio u svoju prozu.
Don Miha Pavlinovića, narodnjaka iz Makarske, dok su bili u dobrim odnosima, pita: “Iskreno mi kaži je li ti mio jezik i stil jer znaš da sam ja specijalist, i što se jezika tiče jednoumac i šišmatik“. Pomalo nov i neočekivan Ljubiša. Traži mišljenje od obrazovanog popa i jednog od vođa narodnjaka, u kasnijem periodu svog najljućeg protivnika, a, uz to se malo hvali (kao njegov Vuk Dojčević). U suštini se iza toga krije nesigurnost i potreba za prijateljskom pouzdanom rukom. A kako se pokazalo, nje nije bilo. Morao je sam da kuje u svojoj kovnici jezika, postavljenoj na vrelu narodnog govora.
Treći i najveći Ljubišin front borbe za afirmaciju narodnog jezika bila su njegove Pripovijesti i Pričanja. U njima je autor priču povjerio svojim naratorima, bliskim po shvatanju tradicije, narodnog bića, jezika, po junaštvu, čojstvu i vitalnosti. Poslije njihovih zajedničkih priča i pričanja, jezik Paštrovića je ušao u sluh i pamćenje Južnih Slovena, i ne samo njih. Nijesu ga više mogli osporavati ni tradicionalni neprijatelji, jer je, po opštoj ocjeni kritike u trajanju 150 godina, jezik najveća vrijednost Ljubišinog djela.
Sklonost primoraca ka govoru zapazio je znameniti Jovan Cvijić, a mnogo prije njega Vuk Dojčević; “Govorili su dugo i skladno, kao da su upravljali Mletačkom državom, a ne onim spužićem“. (XIV)
A kako su govorili?
Bez namjere da to čine, kao ni sam auktorijalni pripovjedač, iz samog duha i prirode govora iskrile su uspjele trope, prirođene narodnom govoru, epiteti, poređenja, hiperbole, začinjavali tekst, ne bez namjere: humorom – najbitnijim svojstvom govora Vuka Dojčevića, ironijom, rijetkim sarkazmom ili naturalizmom. Jake senzacije: bure, požari, stude, epidemije, prikazivane su jačim stilskim iskazima i maštovito, kao freske Mediterana, a piano, ljepote crkava, posebno onih na znamenitom glasu. To je dinamika Vukovih pričanja, svako ima svoj ritam, svoje junake i poražene, svoju poentu, a nad svima vijori zastava Vuka, sveznalice i pravednika, ali i istovremeno i manipulanta i sujetnika, osjetljivog na svoju slavu i poziciju u centru scene i pažnje auditorijuma.
Ako ga odatle pomjere, Vuk pokazuje vučju ćud, kojoj tako rado presuđuje. Ali mu svi, i slušaoci, i čitaoci i Ljubiša, opraštaju zbog šala na svoj račun, zbog zlatne priče i dobre namjere. Ove, i druge naznake Vukovog govora bolje će se uočiti u primjerima: „Na osviće Jovanja udari bura… Iskopa masline koje leže u zavjetrinu, raskrije kuće, povalja kolibe, a more podigne mahnite valove; hoćaše se Bogom zakleti da gorijahu“. (XX)
U sljedećem opisu kuge osjeća se daleki uticaj Danteovog „Pakla“, čije je pjevanje „Smrt kneza Ugolina“ Ljubiša preveo: „Neko se sa smrću bori, neko kroz oganj klapinja neko ogreznuo i otekao kao tijesto u kvascu“. (XI)
„Ima u zeckome polju jedno selo Hum, zovu ga tim stoga što sjedi vrh jednog humca kao plitka kapa na junačku glavu… Pričaju da takve gospoštine kao u Humcu nema ni u Mlecima“. (XIV)
Opis zime u Boki!
“Udara zub o zub, a meso otkida od kostiju… da spuštiš niza smrzli zaljev narandžu valjala bi se s Kotora na Perast kao niza strmo cklo“. (XXVIII)
U trenucima nadahnuća bljesne ovakva misao: „Lijepa li bješe zecka banovina prije neg\’ju Turci i Mleci rasparaše“ (XVI), srećan sklad nostalgije, ogorčenja i jezičke invencije.
Sjaj duhovnih simbola Istoka i Zapada: Aja Sofije i crkve Sv. Marka, opisan na po nekoliko stranica, ne može kod Vuka potisnuti tamnu stranu tih veličanstvenih zdanja: „Plijenom pljačkanijeh hramova Staroga svijeta zidana je Aja Sofija“ (XXXI); „Hram (Sv.Marka, n.n.) što su ljudi Bogu i sebi uzdigli svojom mudrošću i našom krvlju“.
Ni po babu ni po stričevima, da sve bude u Vukovom stilu.
Ali pravi Vuk je kada je u narodu, s njegovom pameću i rječitošću, s njegovom tvrdoglavošću i prostotom, ali, ipak, najviše uživa u muzici riječi i svom završnom akordu presude.

Snažno suprotstavljanje hegemonističkim ciljevima

Evo inserta iz XXIV pričanja: „Vili smo gnijezdo kao lastavica i u njem izlegli devet pasova ljudi, koji su vazda bili u prvijema gdje se ticalo časti otadžbine i imena. Zemanom pridođe u zeckome polju svakakva puka: divlje stijesne pitome, koza ovcu, osa pčelu, pak da se nam trag ne utre s rđave žen’dbe i ustanovimo zborski, da se ženimo međusobno; jer se danas rod umeće na ujčevinu kao da ga svaka odiva u futu iz roda donese“.
A drugi će: “Nikoga ne možeš kupiti, da mu pokloniš Carigrad, ali možeš lijepom riječi (Ljubiša – psiholog, n.n.): ako ga mažeš i po ušiju gladiš, ako ga popneš gdje nikad nije bio, utopi se u hvale i krasne riječi kao muha u mlijeko. Za to su mudraci branili da mažu i sudce hvale, jer (oprostite na poslovici) gdje pas loče tu i laje“.
Ovako zbore, a malo prije su glave porazbijali zbog međe.
Vuk presuđuje: „Da su unišli s krstom u Tursku ne bi Turci na stopu stali, kao što ste vi, tobož hrišćani. Svaka sila za vremena, a razlozi dovijeka! Ko pruža noge mimo bijelja, zebe!“. (XXIV)
Gdje god da se zahvati iz riznice narodnog (i Ljubišinog) jezičkog blaga, naići će se na ljepotu, svježinu, svjetlost, mudrost. Pričanja su velika narodna i etička škola. Koliko god su uzdigla moral i duh naroda, isto toliko su šibala njegove zablude i neracionalnost. Svojim Pričanjima Ljubiša se uvrstio, po ocjenama eminentnih kritičara, od Marka Cara do Zorana Konstantinovića, u najistaknutije pisce srpsko–crnogorske književnosti, a po svojoj borbi za jezik, i njegovu upotrebu u svakodnevnom životu, stao je, kao njihov sljedbenik i pobornik, uz rame svojih velikih preteča i savremenika: Vuka Karadžića, Ljudevita Gaja, Đura Daničića, Vatroslava Jagića, Franja Račkog i vladike pjesnika Petra II Petrovića Njegoša. Naravno, o Ljubišinom jeziku, njegovim tropama, metaforičnosti, slojevitosti, ekspresivnosti i izražajnosti, pored svih proučavanja i studija, nije kazana posljednja riječ, a ovaj tekst joj je skroman prilog, napisan da prikaže jezik samo kao jedno važno, lice Stjepana Mitrova Ljubiše, jezikoslovca iz malene Budve, s kraja XIX vijeka. Kad se oslušne govor Ljubiše političara, pogleda prepiska oca porodice i Budvanina Ljubiše i čuju priče književnika Ljubiše, odnosno njegovog zatočenika Vuka Dojčevića, lako se opaža da je to jedan isti glas.

Narodni tribun

Posljedice viševjekovne tuđinske vladavine (Mletačka republika 1420 – 1797, Francuska 1798 – 1815. i Austrija 1816 – 1918) za Boku i Primorje i njihovo slovensko stanovništvo bile su višestruke i teške. Pored zastoja u svim segmentima života, izazvale su promjene u narodu, od nošnje, običaja, stila do jezika, psihologije i mentaliteta. Sredinom XIX vijeka svijest naroda o sopstvenom biću bila je potisnuta i neizdiferencirana i pred njegovim mladim zastupnikom bila je složena, skoro nemoguća misija.
Međutim, on se pokazao dostojnim velikog izazova i već na Bokeškoj skupštini 13. juna 1848, svom političkom debiju, napravio je prve korake na emancipaciji svog kraja i naroda. U revolucionarnom vrenju su sve pokrajine Austrije tražile šansu za sebe. Hrvatskoj se trenutak učinio pogodnim da ostvari stari san: ujedinjenje sa Dalmacijom, Slavonijom i Bokom, kojoj je njen Sabor, u tom smislu, uputio predlog. Mladi Ljubiša je odgovorio, jer je sačuvan originalan tekst i rukopis, da Boka nije nikada bila u sastavu Hrvatske, kao i da oni „nijesu Dalmatinci već Bokezi“. Prvi put je rečeno da je Boka područje s autohtonim stanovništvom i s pravom na posebnost. Ovakav stav je prihvatila i skupština i on je imao uticaj na sve kasnije odluke o njoj kroz XIX i XX vijek.
U svom znamenitom članku “Crte narodnosti“ već naslovom ističe cilj kojem teži. Pored zalaganja za javnu upotrebu narodnog jezika, teži narodnom preporodu: „Dok mi u običaje naše, u domaći, građanski, društveni život ne povratimo kus i kraj Slavenski, dok mi spoljašnjim, materijalnim znakovima ne pokažemo svijetu narodnost našu, mi ćemo se badava natezati“.
Ovo je reformatorski poziv, s akcentom na korijenitu promjenu, poboljšanje životnih uslova i oslobađanje od stranog uticaja. Austrija je bila vrlo složen nacionalni i politički organizam. U njenom parlamentu je neprekidno trajala borba između centralista, zastupnika centralističke uprave, na čelu s Austrijom, Mađarskom, i federalista, zastupnika federalističkog uređenja monarhije u kojoj bi ravnopravan status imale sve države – njene članice. Međutim, njihove težnje nijesu ostvarene. U 1867. godini je sklopljena Nagodba (i podjele sfera uticaja) između Beča i Pešte, a 1868. godine između Pešte i Zagreba, koji ja pripao njenoj sferi uticaja. Ljubiša se suprotstavljao tim hegemonističkim ciljevima.
„Da se ima prvenstvo dijeliti među Nijemcima i Mađarima. Ali, taj pokušaj je veoma opasan, jer je moguća samo takva Austrija, koja neće dati prvenstvo jednom narodu nad drugijem…“
Ljubiša je ovim, i sličnim, stavovima ostao vjeran svom programskom govoru iz 1848. godine.
„Kao što pojedinu čovjeku prije svega treba da se steče biće, pak da raspolaže načinom kako da u svijetu živi, tako i jednome narodu treba da se steče biće, pak da raspolaže kakve mu ustavne slobode pristoje.“ Ove ideje, s početka političkog rada, Ljubiša je 1870. godine, u povodu Bokeljske bune, uobličio u sistem u kojem se nalaze kohezioni elementi jugoslovenstva: „Jednaka istorija, jednakost plemena, jezika, običaja i stvarne koristi, bratinsko čuvstvo, jednak bol i nada, prošlost i sadašnjost“, spajajući politička prava i ekonomske intrese u jedan tok, kao i prava svake slovenske države na posebnost.
Ljubišin nerv političara i narodnog vođe lijepo ilustruje scena sa sjednice Dalmatinskog sabora. Narodnjaci su, zbog proceduralnih razloga, osporili pravo Luiđi Lapeni, vođi autonomaša, da bude poslanik, a oni su uzvratili istom mjerom, tražeći da se uskrati mandat narodnjaku Mihovilu Pavlinoviću. Tada Ljubiša nastupa: „Pravda je temeljni postulat političke slobode. Sloboda bez pravde je nepojmljiva. Povjesnica nas uči da su oni narodi i skupštine koje su zanemarile pravdu, uništile slobodu, što prvo izaziva nemir, zatim razuzdanost, na što čovječanstvo odgovara nametanjem apsolutizma, despotizma i drugih stega… Vjerujete li vi, gospodo, da ćete takvim postupkom ugušiti našu narodnost? Ako u to vjerujete, udaljite nas, sve, jer mi, ni u ovom Saboru, ni drugdje nećemo gajiti druge osjećaje do one koji su čisto Slovenski. Pa i kad uspijete da nas udaljite sa ovog mjesta, vjerujte mi da stoji iza nas ogromna masa naroda, a ispred njega cijela rastuća mladež, među čijim redovima, ni uz pomoć svih sredstava, nikada nećete uspjeti da ugušite sveti osjećaj narodnosti“.
Tako je govorio Ljubiša!

Kontroverze oko uloge u Bokeljskom ustanku

Ljubiša je, konkretno braneći Pavlinovića, branio interese svog naroda i svoje političke poglede, koristeći svaku priliku da ih istakne. S don Mihom Pavlinovićem, jednim od osnivača i vođa Narodne stranke (osnovane 1861. godine), Ljubiša je imao bliske, skoro prijateljske odnose, sve do 1871. godine. Tada je došlo do njihovog političkog razlaza, ali je kuriozan podatak da je Pavlinović bio na čelu akcije, kojom je Ljubiša isključen iz Dalmatinskog sabora 13. III 1876. godine. Ne kaže Ljubiša slučajno u svojim „Pričanjima“: “Ne čini dobro, da te jadi ne nađu“.

Uspostavljanje Bokokotorske episkopije

Značajnu političku bitku za svoj narod i kraj S. M. Ljubiša je dobio poslije višegodišnjeg sukoba sa vladikom Dalmacije Stefanom Kneževićem. I Knežević je do 1864. godine bio narodnjak i Ljubišin saborac, a onda je „presaldumio“, prišao autonomašima i faktički radio protiv svoje pastve i naroda. Svojim pritiskom na sveštenstvo, vladika je uticao na prekid Ljubišinog poslaničkog mandata od 1864. do 1866. godine. Borba između njih je dobila enormne razmjere, vodila se u parlamentima, štampi, u crkvenim opštinama, među biračima, javno i tajno. Svim sredstvima.
„Pošto je prognao iz svoje dijeceze našeg najboljeg sveštenika, prvog borca za našu narodnost u Dalmaciji, vrlog pjesnika Sundečića, zatim svoj Boki omiljenog arhimandrita Visariona Ljubišu… Evo ga opet na nas da otprati još koga preko granice. Sveštenika Midžora, jedinog od pravoslavnih u Dalmaciji… šalje samovlastno u divlje Braiće, da tamo lišen potrebnog sa svojom djecom u očajanju skonča. Moramo podozrijevati da g. episkop iz te namjere tako raspolaže kako bi mjesto Midžora došao za učitelja u Budvi koji talijanaš, da bi našu mladež u tuđem duhu odgojio, da bi talijanske težnje i na ove krajeve provrele“.

Ljubiša politički borac!

U kontekstu ovog sukoba održana je 2.VIII 1869. godine Skupština bokeljskih crkvenih opština. Na Ljubišinu inicijativu, zatraženo je od Beča osnivanje Bokokotorske episkopije, odvojeno od Dalmatinske. Zahtjev Boke je prihvaćen i, poslije Bokeljskog ustanka, episkopija je počela sa radom 1871. godine. Za episkopa je postavljen narodnjak Gerasim Petranović. Ova Ljubišina pobjeda je imala, pored crkvenog, politički i nacionalni značaj, ali mu se nije ostvarila zamisao da njegov rođak Visarion Ljubiša postane prvi episkop Boke Kotorske.
Poslije ove značajne pobjede, Ljubišu su čekale nove poltičke bitke.

Bokeljski ustanak

U borbi za status Boke i njenu nacionalnu emancipaciju, preloman događaj je bio Krivošijski (Bokeljski) ustanak, s jeseni 1869. godine. Neposredan povod za ustanak bilo je usvajanje Zakona o domobranstvu – vojnoj obavezi, usvojenom u bečkom parlamentu 16. III 1869. godine. Bokelji, na osnovu starih povlastica, nijesu podlijegali vojnoj obavezi a umjesto nje postojale su „narodne straže“ od 1859. godine. Ljubiša je, prije razmatranja zakona, bio podnio memorandum vladi o zadržavanju starih bokeških prava i narodnih straža ali on nije dat u proceduru. Čekajući na njega, Ljubiša nije učestvovao u raspravi o zakonu i time je nanio sumnju na sebe i izazvao oponente, ali je na glasanju o usvajanju zakona bio protiv tog zakona. Svejedno, sjenka je ostala. Ustanak se mogao izbjeći da je general Ivan Vagner, namjesnik Dalmacije, prihvatio posredovanje Crne Gore, saopšteno preko Ljubiše, s ustanicima i predloge Krivošija o obilježjima i organizaciji narodne vojske, što je odgovaralo i Austriji.
Međutim, Vagneru nije odgovarao ni sporazum ni mir, u njegovim planovima, kako je kasnije otkriveno, Boka je trebalo da bude varnica koja će upaliti plamen ustanka u turskoj Bosni i Hercegovini, koju bi, potom, Austro-Ugarska „oslobodila“, odnosno okupirala.
Pokazalo se da su planovi jedno, a stvarnost drugo. Prva vojna ekspedicija krenula je ka Dragalju 19. oktobra, druga 25. oktobra, ali su obje bile suzbijene i austrijska vojska je bila prinuđena na povlačenje ka Risnu. Car Franjo Josif se tada nalazio u Egiptu, na otvaranju Sueckog kanala, odakle je smijenio generala Vagnera i ovlastio generala Auersperga da završi kaznenu ekspediciju, koju su ustanici, takođe, suzbili početkom novembra 1869. godine.
Umjesto poraženog Auersperga, za vojnog komandanta je postavljen general Gavrilo Rodić, Ljubišin prijatelj iz doba osnivanja narodnih straža, 1859. godine. On se prihvatio dužnosti, pod sljedećim uslovima: da se amnestiraju svi ustanici; da se obnove razrušeni domovi; da Bokelji zadrže pravo da nose oružje; da ima odriješene ruke u rješavanju kadrovskih i drugih konkretnih pitanja. U januaru 1870. godine u Gornjim Mainama, Rodić je, u pregovorima s ustanicima, sklopio mir. Međutim, tim ishodom nije bila zadovoljna tzv. ratoborna struja generala Vagnera: „Pitanje je sada da li su se Krivošije pokorile austrijskom carstvu ili se austrijsko carstvo pokorilo Krivošijama“

Ljubiša i ustanak

Gdje je Ljubiša u ustanku svojih Bokelja? O tome postoje različita, često protivrječna, mišljenja i svjedočenja, od njegovih savremenika do istoričara.
Tako, Antun St. Dabinović zaokružuje svoj rad o Bokeljskom ustanku konstatacijom: „Ne možemo se oteti utisku, da je Ljubiša ovom prilikom teško zgriješio u pogledu svoje dužnosti, da brani povjerene mu interese“. Drugačije je vidio Ljubišinu poziciju u ustanku Ljuba Jovanović, njegov savremenik, Kotoranin i istoričar: „Za vrijeme ustanka Ljubiša je između dve vatre. Kao narodni prvak trebalo je da bude s narodom, ali tim bi veliku štetu naneo svojim dotadašnjim političkim drugovima, i trebalo je da kao državnik ostane na strani državnoj… Tadašnji sreski kapetan u Kotoru prosuo je glas da je poslanik kriv za novi zakon (o domobranstvu, n.n.). Ta je kleveta digla protivu Ljubiše seoski narod.“.
Ipak, kada su počeli mirovni pregovori ustanici su tražili Ljubišu „jer se jedino u njega uzdaju“.
Kompleksnim sagledavanjem ustanka jasnije se vidi Ljubišina uloga u njemu. On je, početkom ljeta 1869. boravio na Cetinju i s knjazom Nikolom, pored ostalog, razgovarao o oblicima crnogorske pomoći i angažovanja u ustanku, koji je bio na vidiku. R. Rotković navodi podatak da se 1934. godine, uoči podizanja Ljubišinog spomenika u Budvi, pojavio dokument kojim se potvrđuje da je on bio nabavio 200 pušaka za ustanike, ali se taj dokument kasnije negdje zaturio. Međutim, nepobitna je činjenica da je u danima poslije ustanka Ljubiša bio u neposrednom kontaktu sa generalom Rodićem i da su povoljni uslovi mira koji su ponuđeni ustanicima bili rezultat njihovog međusobnog dogovora. To potvrđuje i imenovanje Rodića 1870. godine za namjesnika Dalmacije, kao i izbor Ljubišin za predsjednika Dalmatinskog sabora, na Rodićev prijedlog!
Ako Ljubiša i nije neposredno učestovavo u Bokeljskom ustanku, presudno je, u Bečkom parlamentu, uticao na sanaciju posljedica vojne ekspedicije i u raskrinkavanju politike koja je izazvala ustanak.

Pružio je veliki doprinos razvoju nacionalne misli

Naveo je konkretne podatke o stradanjima Boke i Krivošija: opljačkano i zapaljeno 14 sela, uništena bogata letina vina, ulja, rakije i žita, opljačkano i porušeno 27 crkvi i 3 manastira. „Tela ubijenih bila su iskopana posle 10 i 14 dana, razderana od pasa i trula. Dve tisuće žena, dece i staraca, gladno i golo, jadikuje i danas na studenom pepelu svojih ogorelina.“
Kao kontrast tom užasu, ujedno pobijajući Vagnerove navode da su bili izazvani i napadnuti, Ljubiša daje podatke o humanom postupanju ustanika. Najteži udar je nanio Vagneru na sjednici parlamenta 25. III 1870. godine, kada je dokazao da je ustanak izazvan, kao i paljenje bokeških sela žigcima (šibicama, n.n.) koje su u velikim količinama podijeljene vojnicima.
„Dokaže li se da je iz izgorelih kuća puške puklo, ne samo, no da je u njima bivalo živog duha kad su gorele, ja ću odustati od moje tužbe.“
Ovakvim nastupima u parlamentu i pred javnošću Evrope, Ljubiša ne samo da je razjasnio uzroke i posljedice Bokeljskog ustanka, već je i afirmisao oslobodilačku borbu svog naroda, njegovu hrabrost i ponos. Tako su, zajedno, ustanici i Ljubiša, s puškom i perom u ruci, značajno doprinijeli razvijanju nacionalne misli, osjećaju jedinstva i povezanosti s Crnom Gorom kod naroda Boke i Krivošija. Poslije sklapanja mira, austrijska vlada je pomogla Boku s 30.000 forinti, a sam car, iz svojih sredstava, 50.000 forinti, dok je general Rodić, zajedno s Ljubišom, sačinio projekat sistematske i dugoročne sanacije šteta. Uz sve ove pozitivne tokove, stvoreno je trajno neprijateljstvo između Ljubiše i generala Vagnera, koje će dovesti do čuvene „Vagnerove afere“, međunarodnih razmjera.

„Vagnerova afera“

Iako je teorija igre o analizi (ili primjeni) međunarodnih političkih odnosa nastala sredinom XX vijeka, tzv. „Vagnerova afera“, u kojoj je S. M. Ljubiša bio aktivni sudionik, lijep je primjer za njenu ilustraciju. To, po našem mišljenju, znači da su principi teorije igre primjenjivani u međunarodnim odnosima i njihovim predviđanjima, prije nego što je sama teorija uspostavljena. „Teorija igre u međunarodnim odnosima osobito se primjenjuje za analizu konfliktnih situacija, razmatranja procesa donošenja odluka, strategijskog zastrašivanja, diplomatije i vođenja rata.“ (Vukadinović, Radovan, Izabrana djela, II, CID, Podgorica, 2009, 63.)
Ovu premisu o teoriji igre pokušaćemo da ilustrujemo na događajima iz 1869/70. godine. Uticaj Narodne stranke, zasnovane na srpsko-hrvatskoj saradnji, bio je najveći 1870. godine, kada je, prvi put, ostvarila većinu u Dalmatinskom saboru i pet poslanika u Bečkom parlamentu. Na širem području (Hrvatska, Srbija, Crna Gora) razvijala se ideja o jugoslovenstvu kroz jugoslovenski pokret i saradnju pomenutih država. Ta tendencija nije odgovarala monarhiji i ona je preduzimala političke korake da oslabi i razbije slovensko jedinstvo. U tim odnosima težišna tačka je bila Bosna i Hercegovina, još pod turskom vlašću, i kombinatorika kojoj će interesnoj sferi pripasti poslije turskog povlačenja. U austrijsko-mađarskoj politici Bosna i Hercegovina je korišćena kao izvor nesporazuma između Srbije i Hrvatske, nuđenjem istočnog dijela jednoj, a zapadnog dijela zemlje drugoj, što bi bilo i prepreka njihovog približavanja i mogućeg ujedinjenja.
Kao eksponent te politike pojavio se general Ivan Vagner, namjesnik Dalmacije, koji započinje igru, čiji je krajnji cilj okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske. U svoju mrežu prvo je uvukao Antonija Oreškovića, povjerenika jugoslovenske propagande Kneževine Srbije i Mata Mrazovića, prvaka Hrvatske narodne stranke, Štrosmajerovog saradnika. U trouglu Zagreb, Maribor, Zadar, uz njihove posjete Cetinju (Orešković) i Kotoru (Mrazović) stvarana je politička platforma, koju je Vagner, na njihov zahtjev, formulisao.
“Sudbina Hrvacke neće se ispuniti moći dok se ne riješi pitanje tursko-slovenskih pokrajina. Sdruženje ovih zemalja sa Hrvackom treba da je glavna celj svakoga hrvackoga sina. No budući i državni životni interesi na taj se koračaj sustopice satiječu, moraju rodoljubi hrvacki sad ili nikad s vladom sustopice ići; da se najsigurnije cijelj postići može treba dakle vladi sadjelovanje i upliva patriota.” (Vučković J. Vojislav, „Ristić, Štrosmajer i Vagnerova afera”, Jugoslovenska revija za međunarodno pravo, sv. 1, 1955, 29.)
Tome, u ovom antijugoslovenskom i antisrpskom projektu, Vagner dodaje: “Na prema Srbiji trebalo bi se ponašati na takav način da se ne uzbudi nikakvo sumnjičenje i nepovjerenje, ali je nužno da se uvijek znaju tajne namjere srpske vlade” (Isto, 29).

U Vagnerovoj igri za ovu misiju mu je služio Orešković, dvostruki agent, na šta je Ljubiša, preko majora Koste Protića upozorio Jovana Ristića, predsjednika srpske vlade. Tog trenutka u ovu političku i diplomatsku igru ulazi Srbija. O stavovima J. Ristića nema podataka, jer su, u njegovo ime, sa Ljubišom neposredno kontaktirali njegovi saradnici i ljudi od povjerenja: major Kosta Protić, naučnik Stojan Novaković i dr. Ali je sasvim izvjesno da je srpska vlada preduzela neophodne političke mjere, iako ju je Orešković obmanjivao da joj se, za udaljavanje od Rusije, nudi Bosna i Hercegovina. Zanimljiv je detalj da su i M. Mrazović i J. Štrosmajer prozreli Vagnerovu igru, što je Štrosmajer sažeo u “stvar je ništ” (Korespondencija Rački – Štrosmajer, I, 93.)
Međutim, težište Vagnerovog projekta je bilo da je jugoslovenska propaganda usmjerena i protiv Austro-Ugarske, kao i protiv Turske! “Meni je poznato da se u Kotorskom srezu već nekoliko godina hrani nekakav zli duh… Ovdje je umiješala prste jugoslovenska propaganda koja cilja više na Tursku nego na Austriju”.
Uključenjem Turske, Vagner pokušava da zamagli suštinu svoje aktivnosti ali je ona izazvala pravu lavinu slovenske javnosti, kao i njenih predstavnika u štampi i parlamentima. S. M. Ljubiša je, ilegalno, došao do Vagnerovog dokumenta i poslao ga J. Ristiću, objašnjavajući njegovu suštinu (okupacija Bosne) i tražeći od njega diskreciju. Poslanik narodne stranke Ivan Vončina je Vagneru uputio otvoreno pismo tražeći od njega: „Da svoju u spomenutom odboru izrečenu izjavu o postojanju jugoslovenske propagande i njenih težnji za vreme od 8 dana kao neistinitu opozovete“. Poslije Vagnerove ćutnje, Ljubiša je na istom odboru (O Bokeljskom ustanku), 11. II 1870. godine postavio pitanje Vagneru:
„Što je istine na otvorenom listu, što ga je g. Vončina u Zatočniku na njega upravio, pozivajući Njegovu Preuzvišenost neka do 8 dana opozove osvade proti jugoslovenskoj propagandi, te spominje neke ozbiljne dogovore?“.
Vagner je odgovorio da o tome ne može govoriti zbog “državnih interesa”.
I pored nastojanja vlade, jer je i ona bila dovedena u pitanje, afera se nije dala zataškati.

Posljedice raskola među narodnjačkim prvacima

Vončina u članku: “Konspirator, ministar i izdajnik” demaskira Vagnera, a konačno razobličavanje završava Ljubiša: “Ili se govori o jednoj propagandi tajnoj i priređenoj koja radi oteti Turskoj neke krajine il se govori o onoj javnoj propagandi, koja je svojstvena svakom, Jugoslovenu po krvi i poreklu prema svojoj braći u Turskoj?… Govori li se pak o nekoj propagandi priređenoj i skromnoj, onda moram pitati gospodu ministre: imaju li ili nemaju dokaza?”
Ministri, Giskra, predsjednik vlade i Vagner, vojni ministar, nijesu imali dokaze. Zbog toga je i vlada pala, a s njom i oni, koji su započeli ovu igru. Ljubiša je izabran za predsjednika Dalmatinskog sabora 1870. godine, a Narodna stranka te, i sljedeće godine, potpuno preuzela kormilo Dalmatinskog sabora.
Tako je, bez poznavanja Teorije igre, partiju šaha, diplomatije i igru rata izgubio vitez i general Ivan Vagner, protagonista austrijske politike koji je, izmišljanjem “jugoslovenske propagande” htio da razbije jugoslovenske tendencije, zavadi Srbiju i Hrvatsku i otvori put za okupaciju Bosne. To njemu nije uspjelo jer su mu se, u igri, suprotstavili bolji protivnici.
Ostala je zagonetka zašto Ljubiša (kao ni Vončina) nijesu objavili Vagnerov projekat ni u štampi ni u parlamentu. Možda zbog toga što su u igri bili međunarodni odnosi, možda zbog benefita koje je Ljubiša obezbijedio Boki, a možda i zbog rizika, koji je za Ljubišu bio sasvim realan.
Vagner, je prije ove, izgubio još jednu igru kada je po carevom ovlašćenju, poveo kaznenu ekspediciju na Boku 1869. godine. Izbjegao je mirovna rješenja, težeći istoj koncepciji kao u projektu “jugoslovenske propagande”. Ljubiša je u parlamentu prikazao Vagnerovu (i vladinu) ekspediciju na Boku kao čin protiv interesa monarhije i samog cara!
Tako se neuspjehom završila igra u kojoj su učestvovali austrijska vlada, operativac Vagner, sa saradnicima, Srbija, izvjesno i Crna Gora, i poslanici Narodne stranke. Koliko su jedni u ovoj igri izgubili, toliko su drugi dobili.
“Teorija igre vrsta je pregovaranja i konflikta.”
U konfliktu zbir pobjednika i gubitnika, matematički izraženo, ravan je nuli. Međutim, konflikt može da se riješi i sporazumom. Ta mogućnost postoji u najstarijoj (i najsavršenijoj) igri civilizacije – šahu. Solucija sporazuma ravnopravna je sa pobjedom ili porazom. Najviše mira i nade donosi neriješen rezultat, tzv. remi, makar se do njega došlo borbom, a ne sporazumom.

Narodnjaci i zemljaci

Ljubiša se 1861. godine uključio u narodni i federalistički pokret. Narodna stranaka je bila u opoziciji, sa svega trinaest poslanika i svoje programske ciljeve prezentirale u listu Il nazionale (Narodni list). Desetogodišnja borba narodne stranke i njenih prvaka: dr Miha Klaića, don Miha Pavlinovića, S.M.Ljubiše, Natka Nodila i dr. urodila je plodom 1870. godine, pobjedom na izborima sa 25 prema 16 poslanika u Dalmatinskom saboru u odnosu na autonomaše. Za Narodnom strankom su već bili značajni rezultati u tretmanu narodnog jezika, u statusu narodnosti i razvijanju nacionalne misli, u projektima ujedinjenja Hrvatske i Dalmacije, u ekonomskom napretku, ali je njenoj pobjedi najviše doprinio Bokeljski ustanak. Poslije njega je promijenjena bečka vlada, vojni komandanti, namjesnik Dalmacije, kao i atmosfera u parlamentima i odnos Beča prema Dalmaciji.
„Ishod izbora 1870. godine, odlučna je prekretnica u povijesti narodnog preporoda u Dalmaciji, jer se poslije toga autonomaši više nisu mogli uspješno služiti „argumentacijom“ o talijanštvu Dalmacije, dok talijanski jezik, koji je do tada suvereno vladao u javnom životu pokrajine, pa i u samom Saboru, počinje postepeno gubiti privilegovani položaj.“
Ali je sudbina narodnjačkog pokreta krenula drugim putem. Desetogodišnje složno djelovanje prvaka Narodne stranke razbilo se na odnosu prema zakonu o neposrednim izborima i koncesiji za dalmatinsku željeznicu.
„Bečka petorka“, sastavljena od narodnjaka u parlamentu: Hrvati Josip Antonieti i Ivan Danilo i Srbi: S. M. Ljubiša, Pero Budmani i Đuro Vojnović, glasali su za zakon o neposrednim izborima za Bečki parlament (umjesto izbora u pokrajinskim saborima), smatrajući ga univerzalnijim, dok su ga sabori ocijenili kao sužavanje svojih prava.
Zanimljivo je da je „Bečka petorka“ naišla na osudu u svim slovenskim (i nekim drugim) parlamentima, što se prenijelo na štampu, političku javnost i same birače. Kao da je Ljubiša predosjetio da su mu birači sigurnija baza, nego Dalmatinski sabor, što se i pokazalo 1876. godine.

Na razdor zbog izbornog zakona, nadovezala se koncesija za izgradnju dalmatinske željeznice: Split – Sijerć – Šibenik i osnivanje konzorcijuma za njenu izgradnju. Od više zainteresovanih grupa, koncesiju je dobio konzorcijum u kome su bili predsjednici Zadra, Splita, Budve, i S. M. Ljubiša, a ta odluka bečke vlade prelila je čašu ogorčenja kod Ljubišinih oponenata iz Narodne stranke.
„Bečka petorka“ svoja opredjeljenja objašnjava potrebom saradnje s vladom, koja im je obećala uvođenje narodnog jezika u škole i sudove, ustupanje funkcija u državnom aparatu, građenje dalmatinske željeznice, uređenje sliva Neretve, hidraulične radove u Boki i sl.
„Obećanjima su petorica povjerovala ili su makar neki među njima pomislili da će time koristiti svom narodu i njegovom ekonomskom razvoju.“
Ovaj pristup, u svoj studiji o Ljubiši, prihvata i Rade Petrović, smatrajuću da je „bečka petorka“ radila u skladu s politikom Narodne stranke i njenih pobjeda na izborima 1870. i 1871. godine.
„U tom cilju pomagati vladu i njenog dalmatinskog namjesnika, generala Rodića, pa se tom saradnjom koristiti u sprovođenju programa podizanja materijalnog blagostanja zemlje i afirmaciji narodne stranke, kao političkog predstavnika slovenske većine Dalmacije.“
Po našem mišljenju, na osnovu svih izvora koje smo koristili, Ljubiša se za ovakvu političku soluciju opredijelio, prije svega, zbog prijateljstva s generalom Rodićom, od naroda prihvaćenog namjesnika, računajući na njegovu značajnu podršku u ekonomskom pogledu i zbog snage narodne partije koja je kod vlade mogla uticati na materijalne, ekonomske i investicione povoljnosti za Dalmaciju i Boku. Skloni smo da povjerujemo da je Ljubiša, u svojoj pedesetoj godini, procijenio da je zrelo vrijeme da se valorizuju napori njegove stranke, kao i njegovi lični, jer se neprekidno nalazio u finansijskim teškoćama.
Posljedice raskola u Narodnoj stranci su bile dalekosežne, kako za njene programske ciljeve, ulogu i uticaj u parlamentu, tako i za interese Boke i Dalmacije.
Stalni sukobi narodnjaka i „bečke petorke“ doveli su u junu 1873. godine do osnivanja Narodne – srednjačke stranke i pokretanja lista „Zemljak“, koji je izlazio do sredine 1876. godine, stalno polemišući s „Narodnim listom“.

Presuda donesena prije nego su ponuđeni dokazi

Sukob narodnjaka iskoristili su autonomaši koji su ih pobijedili na izborima 1873. godine, ojačali svoje pozicije kod bečke vlade. Poslije ovih izbora u Bečkom parlamentu je ostao samo jedan „zemljak“ – S. M. Ljubiša, uz pet autonomaša i tri narodnjaka. U okviru narodne stranke jača uticaj klerikalne struje čiji je vođa bio don Miho Pavlinović, koji je neprekidno, bez mjere i ukusa, napadao Ljubišu i kompromitovao ga u javnosti. „Možda ti pođe za rukom zavesti slijepa, i hroma, i gluha; zdrava i razumna neće nikad te neće.“
Sukob između „narodnjaka“ i “zemljaka“ je eskalirao do neslućenih razmjera i najveća njegova posljedica je isključenje Ljubiše iz Dalmatinskog sabora zbog „nečasnih radnji“, pod kojima se podrazumijevalo njegovo učešće u konzorcijumu za izgradnju dalmatinske željeznice. Istraživači ovog sukoba i afere o isključenju Ljubiše iz sabora došli su do jedinstvenog zaključka da su i sukob i isključenje iz sabora bili posljedica zavisti, najjače ljudske emocije. S. M. Ljubiša, samouk iz Budve, skromnog socijalnog porijekla i obrazovanja, nalazio se na položaju predsjednika Dalmatinskog sabora, predsjednika njegovog izvršnog organa, poslanika u Carevinskom vijeću, i to u po pet – šest mandata; slavan književnik, a pored svega toga, član konzorcijuma za izgradnju dalmatinske željeznice. To već nijesu mogli da podnesu obrazovaniji, kulturniji, bogatiji sveštenici, naučnici, pravnici, plemići i presuda je donesena, prije dokaza. Potvrda za ovu tezu je činjenica da je napad bio usmjeren samo na Ljubišu, iako su pojedini narodnjaci bili članovi konzorcijuma ili se nalazili u „bečkoj petorci“. Tek, 13. marta 1876. godine, Ljubiši je u Saboru izglasano nepovjerenje (22:12 uz 2 uzdržana), a mandat mu je prestao u januaru 1877. godine, ali je zadržao mandat u bečkom Carevinskom vijeću.

U periodu sukoba „narodnjaka“ i „zemljaka“, Ljubiša je napisao seriju članaka: “Slovenstvo“, „Hrvati i Srbi“, „Austrija i Crna Gora“, „Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari“, „Talijanaši i Dalmatinci“ i dr. u kojima je razmatrao aktuelna politička i nacionalna pitanja. U njima je, u osnovi, bio na poziciji narodne stranke, s razlikom što je, od 1870. godine, smatrao da treba, u saradnji s austrijskom vladom, akcenat dati na promjenu ekonomskog položaja Dalmacije i Boke. U polemikama sa svojim oponentima trudio se da sačuva mjeru i objektivno sagledava određene odnose i procese, što je učinio i u posljednjem govoru u Dalmatinskom saboru. „Boka, zanemarena i zapuštena pram svojih sretnih sestara… morala je praktično misliti, ona je imala nastojati da se poboljša njezin materijalni i moralni žitak.“
Ljubiša još jednom apostrofira svoju orijentaciju o neophodnosti ekonomskog oporavka Boke, preduzimanjem konkretnih privrednih aktivnosti.
„Reklo bi se je da me narod osudio. Ja ne znam, duše mi, koji me je narod osudio, no znam koji me je narod pohvalio i odobrio moj politički rad.“
Ljubiša na prefinjen način apostrofira samovolju Sabora, jer ga je narod Boke, pored svih napada, pola godine ranije ponovo izabrao za poslanika.
„A što sam prekoren da sam se obogatio poduzećem željezničke građevine, taj posao da je iole traljav i nedostojan (nečasna radnja – n.n), kako su mi rekli, ne bi imao čast gledati na potpredsjedničkoj stolici saborskoj gospodina Trigara, moga ortaka u tom poduzeću.“

Ljubiša, ovim komentarom, podvlači da je napad usmjeren samo na njega i to ničim izazvan.
„Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srbin po narodnosti i pravoslavac vjerom… a ja, kome je srpsko znamenje upečaćeno na čelu, braniti ću pogaženo pravo i slobodu dok mi pod grlom kuca.“
Prvi put je Ljubiša, izazavan djelovanjem Pavlinovićeve klerikalne struje, s hrvatskim predznakom, napravio distancu u odnosu na srpsko – hrvatsko jedinstvo, slogu i zajedničko djelovanje u Dalmaciji. Nije izdržao veliko breme koje ga je pritiskalo, a morao je nekog pozvati u pomoć, a koga drugog nego svoje birače. Na napade na Ljubišu, i poslije prestanka njegovog poslaničkog mandata, čak i poslije smrti, reagovalo se i u političkim i narodnim krugovima: „Bezprestalna napadanja, psovke i grdnje Narodnog lista na g. Stefana Ljubišu već su sve granice čovječanske uljudnosti prevazišla“.

POKUŠAJI UJEDINJENJA DALMACIJE S HRVATSKOM

Austrija je, od nekadašnjih mletačkih, dalmatinskih, dubrovačkih i bokeljskih posjeda, 1815. godine osnovala Dalmaciju, najsiromašniju pokrajinu u čitavoj monarhiji. Organizaciono je pripadala Cislajtaniji, sastavljenoj od njemačko – austrijskih oblasti, mada je geografski, istorijski, ekonomski i po strukturi stanovništva bila bliska sa Hrvatskom. Zauzimala je dug primorski pojas (sa ostrvima) od ostrva Raba do Sutomora. Ekonomski centar je bio Split, a administrativni Zadar. Dominantna karakteristika austrijske Dalmacije bila je pripadnost monarhiji, uz italijansku upravu i administraciju, zadržane od mletačkih vremena.
Ta neprirodna koalicija, uz činjenicu da je u Dalmaciji živjelo većinsko slovensko stanovništvo, podsticala je političke, kulturne i ekonomske sukobe. Ideja o Trojednoj kraljevini (Hrvata, Slavonaca i Dalmatinaca) zaživjela je poslije revolucije 1848. godine, a naročito u vrijeme približavanja Austrije i Mađarske, odnosno uspostavljanje centralističkog državnog uređenja, poznatom Nagodbom iz 1867. godine. Faktički, Dalmacija se nalazila u rukama autonomaša, protivnika ujedinjenja s Hrvatskom, sastavljenih od Italijana i njihovih pristalica. Protiv njihove politike, pod uticajem građanske revolucije, javio se slovenski front, na čelu s istaknutim Srbima i Hrvatima, koji je punu fizionomiju dobio osnivanjem Narodne stranke 1861. godine i ulaskom narodnjaka u dalmatinski i Bečki parlamenat. Jedan od vođa narodnog preporoda bio je Stefan Mitrov Ljubiša, poslanik „seoskih opština Boke“.
„Koncesije od 30. X 1860., ne mogu se u Dalmaciji nikako oživotvoriti, razviti i donijeti praktičnog rezultata bez sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom.“
Ovo je konstanta u Ljubišinom federalističkom konceptu uređenja monarhije, ali donekle odstupa od njegovih ranijih stavova da Boka nikad nije pripadala Hrvatskoj, kao i da “Bokezi nijesu Dalmatinci”. Znači li to, da zamišljeno ujedinjenje, ne bi obuhvatilo i Boku? A kome bi onda pripala? Nigdje nema o tome izričnog njegovog stava, ali se iz konteksta njegovih stavova o ovoj problematici, može zaključiti da je Boku smatrao sastavnim dijelom Crne Gore. Pod pravim ujedinjenjem Ljubiša je smatrao ujedinjenje svih južnoslovenskih pokrajina u jednu državu, u okviru austrijske monarhije. Vizonarska i realna solucija. Ubrzo poslije toga, Ljubiša je tražio da se zakon o opštinama ne primijeni na Dalmaciju, dok se njen državnopravni položaj ne riješi.

Bio pod velikim uticajem vladike Petra II Petrovića

Pod pritiskom slovenskih pokrajina: Poljske, Češke, Moravske, Slovenije, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, bečki dvor je pokušao da nađe kompromis između centralista i federalista. Pokušaj grofa Belkredija (Češka), 1865-1867, nije uspio, a znalo se da neće uspjeti, jer slovenski narodi nijesu bili ostvarili potrebno jedinstvo, niti su imali ekonomsku i političku snagu.
Kao reakcija na nastojanje federalista da slovenske države dobiju povoljniji status u monarhiji, ojačale su centralističke ideje, zasnovane na dualizmu, dominaciji Austrije i Mađarske, koje su oživotvorene Nagodbom 1867. godine u interpretaciji barona Bajsta (Austrija) i grofa Andrašija (Mađarska). Čuvena adresa (Nagodba) je bila usvojena u bečkom parlamentu 4. jula 1867. godine. Iako je znao da nema svrhe da govori i da Adresu podržava i sam car, Ljubiša je ipak reagovao.
“Ja ovdje sam zastupam veliku većinu Srbo-Hrvata, koji žive u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki. Kao takav ne mogu glasati za adresu, u kojoj se ne zahtijeva cjelokupnost Trojedne Kraljevine. Ne mogu glasati za adresu u kojoj nema ni riječi o rješenju državno-pravnog pitanja Dalmacije u okviru Trojedne Kraljevine u smislu paragrafa 75 oktroisanog ustava od 04. III 1848. g. čl. III ukaza od 26.II 1861. g.”

Ljubiša je, pored očiglednog rizika za sebe, odlučno i principijelno zastupao pitanje ujedinjenja Dalmacije i statusa slovenskih država. Međutim, izgledi Ljubišinih ideja su sljedeće, 1868.godine, bili znatno smanjeni, jer je postignuta Mađarsko–Hrvatska nagodba, oštro osuđena u slovenskim državama, poslije koje je Dalmacija bila još dalje od ujedinjenja s Hrvatskom. Jačanjem autonomaša poslije razdora u narodnoj stranci, kao i klerikalnog krila u okviru nje, ideja o ujedinjenju je potisnuta u drugi plan. Ljubiša je smatrao da odnosi na slovenskom jugu zavise od srpsko-hrvatskih odnosa.
„Izučavao je njihovu istoriju, uočavao sve ono što ih je u prošlosti spajalo i povezivalo, ali nije ostao slep ni za njihove međusobne nesuglasice i sukobe“ (K. Milutinović, Politički lik Stefana Mitrova Ljubiše, Boka, br.6-7, 38.) Smatrao je da će se njihovi odnosi poboljšati ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom, za koje se stalno borio. Pri kraju mandata je izjavio da sliv Neretve nikad nije pripadao Hrvatskoj, čime se, praktično izjasnio protiv njenog ujedinjenja s Dalmacijom. Razlozi ovog stava počivaju na konceptu dualizma, posebno zbližavanja Mađarske i Hrvatske i Ljubišine bojazni da Dalmacija ne potpane pod mađarski uticaj. Vjerovatno je Ljubišin novi stav o ujedinjenju Dalmacije bio posljedica odnosa “narodnjaka” i “zemljaka”, ali je on jedna od rijetkih, ako ne i jedina Ljubišina politička greška.

U svom političkom i nacionalnom radu u parlamentima Dalmacije i Austrije, Ljubiša je neprekidno isticao loš ekonomski položaj Dalmacije i Boke i, u skladu s temama rasprave, predlagao preduzimanje konkretnih mjera i akcija da se on mijenja i poboljšava. Tako je, radi ilustracije, uticao na mnoge aktivnosti usmjerene ka ekonomskom napretku Dalmacije i Boke. Krajem 1862. godine je izdejstvovao otpis duga Dalmacije od 82.000 forinti, ravan njenom godišnjem deficitu. Podnio je memorandum da, pored Splita, sve dalmatinske luke budu slobodne, kao i da se stipendije dodjeljuju djeci svih konfesija. U parlamentu je prihvaćena njegova inicijativa o ravnopravnosti vjera, zahtjevom da pravoslavci mogu da rade na katoličkim praznicima (i obrnuto). Ovo pravo je u Boki zaživjelo 1862, a Dalmaciji tek 1871. godine.
Pokrenuo je inicijativu za izvođenje hidrauličnih radova u sušnoj i izvorima oskudnoj Boki, o gradnji puta Kotor – Rijeka Crnojevića – Cetinje, a najveći njegov doprinos se manifestvovao u skupljanju i organizovanju pomoći postradalom stanovništvu poslije Bokeljske bune 1869. godine. Najznačajniji eknomski poduhvat koji je Ljubiša inicirao bila je izgradnja dalmatinske željeznice. Bio je i član konzorcijuma za njenu izgradnju, ali su njegovi protivnici to iskoristili za diskreditaciju Ljubiše. Taj događaj je u drugi plan potisnuo ostale Ljubišine projekte za ekonomski preporod Dalmacije, a naročito Boke, čime je nanesena nesaglediva šteta tim pokrajinama. I pored toga, Ljubišin doprinos ekonomskom razvoju Boke bio je značajan i upamćen od njenog stanovništva.

Ljubiša i Crna Gora

Paradoksom istorije, Stefan Mitrov Ljubiša spada u najautentičnije tumače Crne Gore i njene tradicije, iako u njoj nije ni rođen ni umro. Od svih veza sa „gornjom zemljom“, kako je često govorio: emocionalnih, političkih, vjerskih, s njom su ga najviše povezivali jezik i građa njegovih priča. Iako analogije nijesu preporučljive, skoro da nema pisca koji je s toliko istine i ljubavi opisao crnogorski život.
Prva Ljubišina spona sa Crnom Gorom bio je Petar II Petrović Njegoš. Postoji podatak da su „Šćepan Mali“ i „Gorski vijenac“ prikazivani u Budvi i za pjesnikova života a nekrolog: „Sjeni Petra Petrovića Njegoša II, Vladike crnogorskoga i spisatelja slavenskog“, Ljubiša je objavio već 2. novembra 1851. godine. Već u tom nekrologu pokazuje detaljno poznavanje Njegoševih djela i političkih prilika u Crnoj Gori. Posebno ističe Njegoševu zaslugu u suzbijanju plemenske samovolje i sukoba, doprinos u afirmaciji zemlje: „Putnici iz raznih zemaljah počnu je polaziti, ne već kao ajdučku pećinu, no kao utočište slobodnih vitezovah“, kao i Njegoševu književnu veličinu.

Ljubiša je izašao iz Njegoševog „šinjela“, ako se tako može kazati, jer su mnogi stihovi (“Boj na Visu“) ili inserti Pripovijesti i Pričanja, napisani po uzoru na Njegoševe stihove ili kao njihova kompilacija. Novo Vuković primjećuje da je Ljubišino upoređivanje s Njegošem: „Njegoš u prozi“; na štetu Njegoša, ali i samog Ljubiše, jer su bili dva različita senzibiliteta, izražena kroz različite umjetničke forme. Međutim, Ljubiša nije mogao da se oslobodi uticaja velikog pjesnika niti opsesije njime, što pokazuje njegovo prilagođavanje za štampanje „Gorskog vijenca“ latinicom 1868. godine, s obrazloženjem da su izdanja iz 1847. i 1860. godine, štampana ćirilicom, malo poznatoj Dalmatincima.
Ljubišu za Njegoša, vezuje još jedan značajan događaj. Mletačka republika je 22. III 1848. godine, na talasu građanske revolucije, proglasila samostalnost i pokrenula Dalmatince i Bokelje na borbu protiv Austrije. Na takvo raspoloženje Bokelja, Njegoš je reagovao na njih i Dubrovčane: „Da se svojemu ćesaru pokorite“, nudeći im neophodnu pomoć, ali i prijeteći da će, po potrebi, i vojnim angažovanjem spriječiti njihovu pobunu. Na Bokeljskoj skupštini Njegošev prijedlog je prihvaćen, što potvrđuje postojanje političkih veza i uticaja Crne Gore na Boku. Na toj Skupštini učestvovao je S. M. Ljubiša koji je, u odgovoru na dopis Hrvatskog sabora da se Boka ujedini s Hrvatskom i Dalmacijom, definisao dva stava: „Okružje Kotorsko nikad nije Hrvackim predjelom bilo združeno“ i „najsvetija naša dužnost ta je, javiti pred svijetom da mi Dalmatinci nijesmo no Bokezi“. Posredno se može zaljučiti da je Boka Crnu Goru smatrala najbližom i svojom zaštitnicom.

Ljubav prema Crnoj Gori izrazio kroz svoje djelo

Ljubiša je stalno i sa živim interesovanjem pratio događaje i prilike u Crnoj Gori. Pogađale su ga njene nevolje, a izrazito napad Omer-paše Latasa na Crnu Goru 1853. godine. Pri tom ističe „Otpor crnogorski nije moga biti junačniji“. Međutim, o njegovom odnosu prema Crnoj Gori najpotpunije govori serija članaka „Austrija i Crna Gora“ , objavljena u pet brojeva. To je temeljna analiza odnosa između Austrije i Crne Gore koji, kako ističe Ljubiša, postoje od vladike Visariona Bajice, 1685. godine, do vladike Petra I 1831. godine, što je dokaz da je Austrija de facto priznavala Crnu Goru, iako organizovanu na teokratskim osnovama. U člancima posvećuje posebnu pažnju austrijskoj dvostrukoj politici. Prvo je podsticala turske napade na Crnu Goru, pod izgovorom angažovanja primoraca i Srbije, a potom, dva Omer-pašina pohoda (1853. i 1862. godine), diplomatskim putem rješava u korist Crne Gore. Ljubiša ističe porazne posljedice njene politike, naročito na početku Njegoševe vladavine.
„Nesretnjega tad življenja u Boci. Bez pazara, bez trgovine, bez saobraćaja, bez opće sigurnosti, počmu onda Bokelji seliti i svoju domovinu opustošavati, prvi nesretni uzrok ove seobe, koja je danas nekad bogatu, a svakad pitomu Boku osirotila, a Crnu Goru i do krajnjeg očajanja dovela.“
Iz ovog inserta se vidi da, pored prikaza ekonomskih nevolja, Ljubiša ne odvaja Boku od Crne Gore, smatrajući da su one povezane i upućene jedna na drugu i da obje snose teške posljedice austrijske politike, što potkrepljuje primjerima.
S. M. Ljubiša je, u poznatoj „Vagnerovoj aferi“ raskrinkao austrijsku politiku u njenom Carevinskom vijeću. Knjaz Nikola je, pred bokeljski ustanak 1869. godine, ponudio Vagneru, namjesniku Dalmacije, posredničku ulogu sa Krivošijama i Bokeljima, ali je ovaj to odbio, jer je, kako su kasniji događaji i dokumetni pokazali, planirao da ratno stanje iz Boke prenese i na Hercegovinu.
Crna Gora je, zadržavajući neutralnu poziciju, pomogla Bokeljski ustanak, o čemu Ljubiša svjedoči: „Ustaši (ustanici, n.n.) nađu u Crnoj Gori bracko utočište svojim porodicama… pak suhote, hranu i utjehe, što ih je spasilo od pasje smrti.“
Poslije izbijanja hercegovačkog ustanka 1875. godine, Crna Gora se našla pod dvostrukim pritiskom štampe. Zapadni listovi: Politische Corespondenz (Beč), Osservatore Triestino (Trst) i dr. optuživali su je za umiješanost u ustanku, a srpski listovi „Pančevac“ i „Zastava“ su od nje zatražili da se vojno angažuje i pomogne ustanicima. Zanimljiv je, u vezi s tim, stav S. M. Ljubiše koji je, izvjesno je, bio naklonjen ustanku i osvjedočeni prijatelj Crne Gore. On ističe crnogorsku neutralnost i njene više interese: „Politiku ne smiju voditi slijepo čuvstvo no bistri razum“ ili „No naš optimizam ne ide tako daleko da bi mogli zajemčiti da je Crna Gora kadra svojim sopstvenijem silama osloboditi ili sebi pridružiti Hercegovinu… Ona bi izgubila koju stotinu svojih sinova, upropastila svoje ratno i financialno stanje, oslabila sama sebe, a ustanicima ne bi pomogla“. Pišući ovako, Ljubiša je ipak znao da Crna Gora, u okviru svojih mogućnosti i neutralnosti, pomaže ustanak u Hercegovni.
U svojim člancima o odnosima Austrije i Crne Gore, Ljubiša s uvažavanjem piše o knjazu Danilu i knjazu Nikoli, ističući njihovu državotvornu ulogu u modernizaciji zemlje i njeno približavanje Evropi. Kao da je Ljubiša predosjećao da će knjaz Nikola uspostaviti bliske odnose s evropskim dvorovima. Ljubiša je odnose dviju država posmatrao u kontekstu „istočnog pitanja“, smatrajući da status Bosne i Hercegovine (i Makedonije), još pod turskom vlašću koja je slabila, treba da riješe balkanske zemlje, što će se dogoditi tek 1918. godine. Vrijednost Ljubišinih članaka u listu „Zemljak“ je što je u njima prvi put istaknut položaj i značaj Crne Gore u međunarodnim odnosima na Balkanu, ne skrivajući i svoje poštovanje i simpatije za nju.
Ovakav njegov odnos je razumljiv, jer je u dugom periodu, neposredno ili preko Ilije Račete, odnosno Visariona Ljubiše, crnogorskog mitropolita od 1878. godine, održavao veze sa Crnom Gorom i njenim dvorom. Poznato je da se s knjazom Nikolom 1869. godine susreo dva puta: u februaru, pri knjaževom proputovanju kroz Beč i 29.VI/10.VII, uoči Bokeljske pobune. Ljubiša je na Cetinju boravio 1870. godine, pripremajući uslove za rad na crnogorskom ustavu, kao i 1878. godine, neposredno pred smrt, radi prisustva ustoličenju njegovog rođaka Visariona Ljubiše za mitropolita crnogorskog, čemu je sam Ljubiša najviše doprinio. Kada je Ljubiša pao u nemilost poslanika Dalmatinskog sabora, a dijelom i svojih birača, „Glas Crnogorca“ ih je pozvo da ponovo izaberu Ljubišu. O toj naklonosti Crne Gore, Ljubišin politički protivnik Klaić, još 10. IX 1873. godine, piše: „U Boki Pavlinović nema nikakva uticaja… U Boki će biti izabran onaj koga bude htjela Crna Gora“.
Možda ova misao nepristrasnog posmatrača najbolje ilustruje dugoročne, duboke, javne i tajne veze Stefana Mitrova Ljubiše s Crnom Gorom. Ali, on je svoj odnos, i ljubav prema Crnoj Gori, na ubjedljiv način izrazio kroz svoje književno djelo. Čitava „Pričanja Vuka Dojčevića“ su himna Zeti Ivana i Đurđa Crnojevića, a kroz mnoga pričanja prikazani su događaji, lica i predjeli iz Crne Gore kroz koje se vidi njena istorija, tradicija i mentalitet. Crnogorski motivi se nalaze u pričanjima:V, VI, VIII, IX, X, XII, XIII, XVI, XVII, XXIII, XXIV, XXVI, XXIX, XXXII i XXXVII. Činjenica da je više od pola pričanja inspirisano crnogorskim životom jasno pokazuje da ju je Ljubiša shvatao kao jedinstveno područje, neodvojivo do Primorja, tačnije kao svoj širi zavičaj.
Međutim, taj zavičaj nije bio samo geografski, već su ga povezivali isti jezik, vjera, mentalitet, tradicija, istorija, civilizacijska sudbina na periferiji velikih država, muka življenja i sirotinja.
Paradoksalno je, da ponovimo nevjericu s početka ovoga teksta, da S. M. Ljubiša nije ni rođen ni živio ni umro u Crnoj Gori, a čitavim svojim bićem i djelom povezan je sa njom i ugrađen u njenu istoriju i kulturu. Smjelo bi bilo reći da je Ljubiša bio vizionar i znao da će Boka, Primorje i Crna Gora biti jedna zajednica, ali je osjetio i znao da one čine neraskidivo, višestruko jedinstvo, razdvajano interesima i vladavinama raznih osvajača kroz vjekove. Da to nije znao i osjećao ne bi svoju politički filozofiju gradio na stavovima Cetinja, niti svoje djelo posvetio „gornjoj zemlji“.

Bio je vrsni poznavalac narodnog pravnog običaja

Vuk Dojčević se, u evociranju svoje misije u službi Ivana Crnojevića, prikazuje u raznim ulogama i situacijama, a najčešće kao sudija, presuditelj, pomiritelj sukobljenih i zavađenih strana (Pričanje: V, IX, X, XI, XII, XVI, XVII, XXIV, XXXI). U svakom pričanju scenario je isti. Zavađene strane: oko međe, duga, časti, različitih interesa, ne samo što ne mogu da prevaziđu spor, već su najčešće na ivici krvavog sukoba. U drugoj fazi spora, predstavnici strana u sukobu iznose svoje pravo, odnosno razloge, do kojih mnogo drže i Vuk i njegov tvorac Ljubiša, i, što je izuzetno u ovim pričanjima, ti razlozi su mali antologijski obrasci logike, argumentacije i oratorske vještine. Zbog toga Vuk, između dva različita viđenja istog predmeta i pojave, uz veliki napor i dovitljivost nalazi izlaz, originalno rješenje, koje prihvataju sukobljene strane. Takvog Vuka je projicirao S. M. Ljubiša koji je rano, kao sekretar budvanske opštine, došao u dodir sa pravnim odlukama i predmetima. Baveći se, u suštini pravnim poslom, proučavao je zakonske propise i upoređivao ih s običajnim pravom, čiji je bio znalac i ljubitelj. O Ljubišinom interesovanju za pravo i njegovu primjenu rječito govore dva podatka na međunarodnom nivou.
Odlaskom u Beč 1861. godine za poslanika Carevinskog vijeća, pored drugih značajnih ličnosti, upoznao se i sprijateljio sa Valtazarom Bogišićem koji poštovanje za Ljubišino poznavanje narodnog života izražava: „Gospodin Ljubiša zna svekolike sitnice narodnog pravnog običaja cijeloga zavičaja svoga, a ponešto i Crne Gore kako malo ko drugi“.
Baveći se pravnom problematikom, Ljubiša i Bogišić su napisali članak o ustavnom uređenju Srbije, u kome se iznose moderni i liberalni pogledi na državno uređenje. Ljubiša je bio pozvan u Beograd da bude član Odbora za izradu ustava, ali nije pošao „tu je trebalo troška, a ja sam siromah“.
Stojan Novaković je kazao da taj članak „gazi duboko, ali je došao kasno“ jer je Ustav Srbije usvojen prije njegovog objavljivanja. U ovom projektu srpskog ustava S. M. Ljubiša i V. Bogišić ponudili su mnogo rješenja u duhu modernih ustava. Između ostalih, oni zastupaju sljedeća mišljenja: „Čuvati se treba najviše fiktivnog parlamentarizma, da ne dobijemo takve govordžije… koji neglede nego da zadrže svoju popularnost radi svojih sebičnih svrha.“
Ljubiša i Bogišić predlažu da se u srpski ustav unesu članovi o slobodi štampe, poroti, slobodi sastajanja, nepovredivost stana i pisma itd.
Posebno je zanimljiv njihov stav: „Da najbolji i najčvršći ustav ostaje riječ, ako nema onoga, koji bi zastupnicima narodnim odgovoran bio o njegovu izvršenju… No ustavni monarh treba da kraljuje, a ne da vlada, drukčije o slobodi i ustavnosti nema govora“. Sve je ovo iskazano davne 1868. godine.
Ljubiša se odazvao pozivu knjaza Nikole 1870. godine da organizuje komisiju za rad na crnogorskom ustavu, ali je ustav morao sačekati 1905. godinu. Možda je u Ljubišinoj i Bogišićevoj saradnji bio začetak najvećeg pravnog akta Crne Gore XIX vijeka – Opšteg imovinskog zakonika. Ovi podaci pokazuju Ljubišinu meritornost u domenu prava, koju je još ubjedljivije iskazao kao narodni zastupnik u Zadru i Beču.
Glavni pokretač Ljubišinog interesovanja za pravo, primjenu pravde i društvene odnose u skladu sa njima bila je opšteprisutna nesloga. Između rođene braće, komšija, bratstava, plemena, stranaka, etnosa, nacija, oblasti i država. Neslogu je smatrao najvećom preprekom za ostvarivanje boljeg života, narodnih i slovenskih ciljeva. Ukazivao je na nju u parlamentima, u svojim člancima, Pričanjima (VI, VII, XXIV, XXXVI) i Pripovijestima. Iako, po vokaciji i ubjeđenju pripadnik patrijarhalnog mentalita jasno je razlikovao njegove vrijednosti od mana, posebno nesloge, krvne osvete, kletve, kunidbe, sujevjerja i bratske pogibije. Ljubiša u svojoj autobiografiji piše o svom radu na mirenju među ljudima. Austrijska vlada ga je, kao poznavaoca prava, imenovala za bilježnika, bez sudskih ispita, a N. Vuković navodi zanimljiv detalj da su njegove pravne usluge koristili zadarski advokati.
Da se vratimo Vuku i njegovom prosuđivanju i suđenju. U petom pričanju opisuje kako je jedan ribar na Morači poginuo pod padom drugog čovjeka, kojeg je gurnuo turski karavan s mosta. Rodbina poginulog traži osvetu, a Vuk presuđuje, koliko duhovito, toliko i humano, da onaj što je pao s mosta sada hvata ribu ispod njega, a da brat poginulog skoči s mosta i ubije ga: “Ko slomom ubija pod slomom gine“. Brat poginulog, čuvši presudu, odustaje od osvete.
Presuda u sedmom poglavlju (Ako nemaš zlotvora, mati ti ga je rodila) spada u sudske i psihološke bisere, a na neobičan način dodiruje naše (izborno) vrijeme. Tuđemilci, stanovnici sela pored Bara, nikako da se slože u izboru kneza, za kojeg pretenduje šest kandidata, sve bolji od boljega. Čak ni vijeće staraca ne može da se složi, a kamoli zbor. Osta odluka na Vuka.
„Da se slušam, ja bih lako taj splet raspleo no ste vi opaka vojska, da me bog od vas ukloni! Stavio bih, rekoh, na ovi kamen kneško obilježe: štit, kapu i pečat, pak bih seljane odvojio do one međe i neka stanu po njoj poređe, i svaki domaćin neka nastoži po hrpu kamenja predase. A oni koji se nameću selu da mu knežuju, neka se s kraj međe zaletu put ovog kamena, a seljani neka se bacaju kamnjima na onoga što ne vole. Ko prvi dopre kamenu i pokupi obilježa, neka je knez na tri godine“
Takvu presudu je prihvatilo i vijeće staraca i seoski zbor, ali su odmah otpala tri, a kada su seljani podigli ruke s kamenjem, još dva aspiranta za kneza. Posljednji je mirno prišao kamenu s obilježima, ali ga je ipak jedan gađao kamenom – rođeni brat. Ljubišina poenta.
I u ovom i u skoro svim pričanjima, sve se odvija na otvorenoj sceni kao u antičkom ambijentu, ispod međa, na kamenu, kraj crkve, „na Drobnom pijesku“, na ždrijelu – dragocjeni podaci o uslovima, načinu života i mentalitetu, stvaranom u njemu.
U zanimljivom XXIV pričanju, (Ko pruža noge mimo bijelja, zebe) Vuk razrješava spor (poslije krvoprolića) između sela Humci i sela Grude poštovanjem starijih prava: „No neka je granica gdje je bila od babazemana“.
Slično u svim sukobima interesa, S. M. Ljubiša i njegov „advokat“ Vuk Dojčević su na strani pravde, prava, siromaha, slabijih, ali ponekad podlegnu uticaju tradicije. Tako u X pričanju – Ženski donos, prazan ponos, presuđuje “Neka pođe Zlatijina glava u po junačke“. Iako je poginula ni kriva ni dužna od puške momka kojeg je voljela.
Odnos prema ženi je posebna tema, bilo mletačkoj bilo paštrovskoj, i prema njoj je, skoro bez izuzetka, primijenjen patrijarhalni paštrovski aršin po kome je žena biće drugog reda „Žena je žena a muž je čoek!“; „Duga kosa kratka pamet“. Izuzeci su samo rijetki opisi ženske ljepote, nošnje (XXIII) u kome Ljubiša kao još u nekim, pokazuje poznavanje etnografije, i isticanje patrijarhalnih odlika žene, čednost, skromnost, poslušnost…

Bio je i na pravnoj i na pravednoj strani života

Sem ove konstatacije, ovaj Ljubišin stav prema ženi nije dovoljno osvijetljen i objašnjen, a protivrječi njegovim pogledima u drugim sferama, od poslaničkog djelovanja do umjetničke kreacije. Sem ove distinkcije, ako smo u pravu, S. M. Ljubiša je čitavog života bio i na pravnoj i na pravednoj strani života, uvjeren da snaga zakona može promijeniti položaj naroda njegovog kraja. Takav je bio i njegov alter ego – Vuk Dojčević. Ne samo da je postojao na „strašnom mjestu“, na ivici života i smrti, već je i želio da bude na njemu, da pomaže ljudima, da ih emancipuje ili, ako nema druge, presuđuje. Pri tome je bio na velikim iskušenjima pa ga i Ivanbeg savjetuje da se mane mirenja kad se narod uzruja, ali je Vuk to smatrao svojom dužnošću i misijom. Samo je jednom pobjegao s pomira (oko imena crkve) u Šestanima (XX) i nije mu bila utjeha što je to učinio vladika vranjanski, prije njega i što su Šestani zbog svoje nesloge i tvrdoglavosti mnogo propatili.
Od dva načela: „Ne učini dobro, da te jadi ne nađu“ i „Učini dobro, a ne kaj se“, Vuk je uvijek bio za ovo drugo, zasnovano na humanizmu, ali i zadovoljstvu dobrog činjenja. „Pravo dobročinstvo stoji u tome da oni koji ga učini odma zaboravi, a oni kome je učinjeno nikad“. Mada je praksa drugačija od teorije, pa i u Vukovom iskustvu, dobročinstvo je jedan od postulata pravde i prava.
U ovom kratkom osvrtu na Ljubišino interesovanje o pravu i radu na njegovoj implementaciji, pomenuli smo nekoliko karakterističnih pojedinosti, jer bi kompleksniji pristup iziskivao posebnu temu, čitav rad. Ljubiša se interesovao o razvoju pravne misli u Evropi i čitao značajne zakone, privlačili su ga modeli državnog uređenja, posebno ideja o federaciji komuna (opština), koje bi se udruživale u okruge i regije… A regionalizam se danas javlja kao moderna pravna tekovina! Interesujući se za pravo, samoučki je savladao latinske sentence i svoje istupe u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, prilagođavao, koliko je to bilo u njegovoj moći, klasičnim osnovama prava i univerzalnim načelima pravde.

MISLILAC SA RAZMEĐA SVJETOVA

„Mi koji živimo pri moru i o moru,lanac smo te veže Istok i Zapad“

Međa i granica – kufin, česti su Ljubišini hronotopi i kao govornika i kao pisca. To je kod njega skoro urođen refleks, odnjegovan stav, nikako pomodna terminologija o civilizacijama, istoku i zapadu, provinciji, Mediteranu, kao što je u aktuelnim raspravama, ne samo o njemu. Doživljaj provinicije i granice Ljubiši je utisnula Budva, ujedno i provincija i međa i obala (brijeg) o kojoj su se lomile volne. Budva je antički grad – emporij iz IV vijeka p.n.e., ekonomsko saobraćajna granica Grka i Ilira koji su tu (i na širokom prostoru Mediterana i Balkana) živjeli do šeste godine, kada su ih Rimljani konačno pokorili.
Međutim, po legendi koja je stigla do nas, kao i po vjerovanju Ilira, Budvu je osnovao, Kadmos, brat boginje Evrope, kralj Tebe, otac grčkog alfabeta, iz čijeg se braka s Harmonijom rodio Ilir – rodonačelnik ilirskog naroda.
Osnivanjem Prevalitane (Prevalisa), Budva se našla 297. godine na granici između nje i provincije Dalmacije, a poslije podjele Carstva 395, na granici između Zapadnog i Istočnog, kome je pripala. Pred opasnošću od osmanskog osvajanja, Boka i Paštrovići su 1420. i 1423. godine prihvatili vlast Mletačke republike pa, i pored njenih izigravanja obećanih prava i obaveza, imali sreću da žive i da se razvijaju pod okriljem zapadne kulture, za razliku od susjeda Spičana i Barana koji su pripali osmanskoj sferi vladavine. Zanimljivo je da su i poslije pada Mletačke republike 1797. godine, Budva i Paštrovići, kao dio Austrije, ostali na granici: prvo sa Turskom, a potom, od 1878. godine sa Crnom Gorom. Na vječnoj straži i krajini.
Međutim, sa gledišta socijalne istorije, pogotovu istorije mentaliteta, ta granica nije samo geografska, već i društvena, psihološka, kulturološka, vrlo složena i slojevita. One su bile provincije Zapada, daleko od centara i njihovih uticaja.
„Istovremeno smo provincija Zapada i provincija Istoka. Dvostruka provincija. To je jedna od čvornih tačaka za razumjevanje naše prošlosti, naše sadašnjosti i našeg mentaliteta“.
Takav državno politički a time i ekonomsko socijalni položaj stanovništva Budve, Boke i Paštrovića odnosno Primorja, Crne Gore i „slovenskog juga“, kako je običavao da kaže Ljubiša, uticao je na razvoj karakternih i psihičkih crta njihovih stanovnika kao i vrlo složenog mentaliteta. Iz mentalnih slojeva tih ljudi: gorštaka, primoraca, trgovaca, zanatlija i raje, njihovih tjeskoba, nemira i nagona za odlaskom – putem, hronotopom Mediterana, izrastao je i oblikovao se Ljubiša, nasleđujući njihovu strast trajanja i vjerovanja u bolje sjutra.

Ljubiša je bio još na jednom razmeđu: između epohe poletnog romantizma i trezvenog realizma čiji se refleksi osjećaju u njegovom stvaralaštvu. Pored položaja rodnog grada, vjekovima na udaru zapadnih i istočnih vjetrova (i domaćih bura), Ljubiša se nalazio na raskrsnici između patrijarhalne tradicije i odjeka revolucije 1848. godine; između težnji za stabilnom Dalmacijom (i Bokom), i oslobodilačkog hercegovačko – crnogorskog pokreta 1876 – 1878. godine; između dužnosti službenika i poslanika Austro-Ugarske carevine i pulsiranja novog kohezionog jezgra – jugoslovenstva.
Trebalo je radoznalom i darovitom mladiću mnogo sluha i truda da nađe kompas na toj enormnoj evropsko – mediteranskoj pučini. Zbog svega toga je razumljivo što je Ljubiša, iako samouk, razvio polivalentna i poligrafična interesovanja, najizrazitije ostvarena u politici i književnosti, ali bez obzira na svu tu raznolikost, kao odraz jednog, jedinstvenog pogleda na prošlost, savremenost i budućnost naroda njegovog užeg i šireg zavičaja. „Samo sučeljavanjem javne i privatne djelatnosti, književnog i političkog, može se doći do pravednije ocjene ukupne Ljubišine djelatnosti, koja se ne može strogo dijeliti na književnu i političku“.
Podržavajući ovaj stav, dodajemo da je Ljubiša rano shvatio da te međe, granice, razmeđa, nijesu ni bogomdani ni prirodni… Podizali su ih i uspostavljali moćnici svijeta, rasparčavjući i dijeleći teritorije malih naroda, kao i njih same. „Čim nam dolitaju iz Talije knjige, koje razmiču granicu svoje zemlje preko naših granica…“ Ljubiša je svoj rad i sebe bio posvetio cilju da se te barijere uklone i umjesto njih obnove veze naroda koje su povezivale zajednička prošlost, tradicija, vjera, ali iznad svega jezik. Veze i saradnja, do njihovog ujedinjenja u jednu, južnoslovensku državu.
Čovjek sa raskršća, razmeđa svjetova, Stefan Mitrov Ljubiša, borio se protiv međa, barijera i granica koje su razni osvajači nametnuli malim, srodnim ili jednonarodnim narodima Balkana i Mediterana. I njega je boljela njegoševska misao: „Na komate razdrobiše carstvo!“

Feljton u dnevnom listu “Vijesti”, počeo 12. oktobra završen 4. novembra 2010.