Darko Jovović: Sjećanje na Mihaila Lalića

 

Književnik Miloš Vulević bio je jedan od prijatelja i poznavaoca Mihaila Lalića. Ova sjećanja preuzeta su iz njegove knjige “Lelejske česme Mihaila Lalića”.

 

Po planinskom bespuću

Od Komova do Bjelasice proputovao sam sa Lalićem sve vasojevićke katune, planinske kose, borovnjake, šume i vode, pored kojih smo se češće odmarali pričajući o svemu i svačemu, a najviše o našem zajedničkom zavičaju, ljudima i događajima. Za mnoge planinske česme znao je gdje se nalaze, kako su je nazivali i kakva je za piće. Zastao bi pored svake i dugo bi je posmatrao, a onda se umivao, pio iz pregršti, ne bez određenog ceremonijala u pokretima. Ponekad, da ga ne opomenem, ostao bi čitav dan, zbog čega smo se, više puta, kasno u noći vraćali u grad.
Od svih voda koje smo obišli najviše mu se sviđala ona na Krivom dolu, zvana Otmičevac. Dan je bio jesenji, pun svjetlosti i tirkiznog neba nad tamnocrvenim borovnjacima i žutim tek progrušalim šumama. Oduševila ga je ta neviđena ljepota. Ostali smo skoro čitav dan oko izvora, i kad smo, najzad, morali da idemo dalje, rekao je da je ovo, u posljednjih desetak godina možda u čitavom njegovom životu, jedan od najljepših dana. Osvrne se, vrti glavom, mahne rukom, ali ništa ne kaže.
Vidno raspoložen, obećao je da ćemo ići na česmu – opisanu u drugom poglavlju romana “Lelejska gora”, naslovljenom “Katun Jablan s česmom i djevojkom”. Uvijek sam tu lelejsku česmu zamišljao kao jak srebrnasti mlaz što se prosipa mahovinom, među čečverastim jeljem, visokom i zelenom bljušturom, i među žutim opjevanim jablanjem.
Sjutradan, poslije tri i više sati hoda uz planinu, stigli smo na tu nadaleko čuvenu i izuzetno lijepo opisanu lelejsku vodu. Moram priznati da česma na onu iz moje uobrazilje nije bila ni nalik. Među bijelim jovama, na omanjem ledniku, voda se gubila, ponirala, tako da se teško moglo napiti, zahvatiti koja kap. Po svoj prilici, Mihailo se iznenadio, oneraspoložio. Počeo je da napada Trepčane da su neradnici. Ljuti se sve su zapustili što se tiče planine, od koje su, nekad, dobro živjeli. Ovdje je nekad, kaže, burlala voda, korito je bilo veliko, pedeset ovaca se odjednom moglo napojiti. A sad, vidiš, ni jagnje da se napije. Pokušao sam da mu objasnim da više nema čobana ni stada po planini – sve se iselilo, otišlo u svijet, na privremeni rad u inostranstvo. Teško je odstupao od svog jednom izgovorenog mišljenja, govorio je da nije stvar u tome, nego što su ranije Trepčani bili radniji no ovi današnji. Ljutio se, gunđao, tvrdio da su neradnici, jednu ovcu nemaju gdje napojiti u prostranoj planini.
Pokušao je da napravi česmu. Ne znam, čime i kako, da je napravi. Ali, on je uporan. Ima malo hotelskog noža što su nam spremili u hotelu “Komovi” u Andrijevici, hljeb da režemo, uz to, nespretan je za ovakvu vrstu poslova i zato mu ništa ne polazi za rukom – jedino, dugo osmatra sa svake strane, nešto zamišlja, pa opet odustane od započetog. Ozlijedio je kažiprst lijeve ruke, vjerovatno, nožem ili korom jove koju je, s velikom mukom, kako-tako, ogulio s drveta, od nje je htio da pravi česmu.
Najposlije, i on odustade od preduzetih radova. Ode u šumu da razgleda drveće, da posjedi malo na nekom obaljenom stablu ili žilama jela, što mu pričinjava zadovoljstvo. Tako se počešće odmara. U šumi je miran, gleda stabla, njihov oblik, visinu. Znao sam da će ga “ljutnja” brzo proći, ali će se još neko vrijeme praviti ljut, da ga ne bih pitao šta je s onom česmom. I on se zaista vrati raspoložen, započe priču o nekom ravnom putu kroz šumu do katuna Ravnice – literarno, do Lelejske gore. Dok smo, sada, po njemu išli, put je bio zasut prošlogodišnjim lišćem, “šuškorom”. Negdje na pola puta popriječila se bukva, gledajući je s pažnjom, rekao je da voli takvo drveće, naročito po krčevinama nagorjele panjeve. Prisjetio sam se, za trenutak, kako se đavo izvlači iz jednog takvog panja, iz njegovih žila.
Lalićevo literarno djelo sadrži nebrojive pasaže, meditacije, refleksije o šumi, njenoj tajanstvenoj ljepoti, vjekovnom miru i tišini koji vladaju njeni prostranstvima. U njegovom doživljaju šume čuje se neprekidni žubor voda, što njegovu prozu čini čitljivijom, poetičnijom. Prisjećam se opisa šume u “Zlom proljeću”.
“Uvijek je u šumi i u životu tako – ne možeš odjednom vidjeti što ti pogled obuhvata. Stalno se otkriva još po nešto što nijesi prije opazio i što kao da je tek nastalo”.
I zato je satima, danima znao da se odmara u šumi.

 

Slap na rijeci Međi

Vraćali smo se s visokih planina poslije skoro cjelodnevnog pješačenja. Spuštali smo se niz strmine grabeći da prije noći pređemo sutivane i ponore koje nas dvojica noću ne bismo mogli savladati. Umoran je i tada nije ni za kakav razgovor. Čim ne gleda prirodu, znam da je lošeg raspoloženja. Žali se da ga bole noge i da više niz ovaj slomovrat neće ni korak. Često se odmaramo. Ljuti se, prigovara da smo mogli naći neki drugi i ravniji put za povratak. Ovako, postradasmo kao niko naš. Ćutim i polako odmičem niza strane. Sačekujem ga. Prekinuli smo svaki razgovor. S naporom se i ja krećem, bole me noge od napornog pješačenja. Nekako stigosmo do Trebačke rijeke (Međe), do mosta više kojeg je padao omanji slap u prostrani vir. Rijeka je nadošla od poslednjih kiša i hučanje vode moglo se čuti iz daleka. Zastade kao ukopan. Osluškuje stropoštavanje vode, i, na veliko moje iznenađenje – hitro, s kamena na kamen, dođe do slapa. I stoji tako, poluotvorenih usta, bez pokreta. Na mene je zaboravio. Najzad se okrenu da vidi šta radim, pozva me rukom da dođem do njega, možda je i ranije zvao, ali se ništa ne čuje od vode. Čim priđoh, pita me: “Čuješ li?” “Čujem huku. Stropoštavanje vode.” “Ne, ne. Čuješ li glasove. Ženski i muški. Ženski su umiljatiji, piskaviji, nježniji i više ih ima. Te žene kao da se vraćaju s` pazara ili planine, sa sabora. Muški glasovi su rjeđi, grublji su i promukliji. Kao i u životu.”
Razočarao sam ga kad sam rekao da ne čujem nikakve glasove, ni ženske ni muške, pa ne mogu ni da ih razlikujem. Bilo mu je skoro neshvatljivo da ja ne zapažam ono što on čuje i razaznaje u žuboru vode. A onda, veoma raspoložen, poče da mi objašnjava kako se, po žuborenju vode, njenom ritmu, mogu pisati priče, čak i romani. Neke rečenice u njegovim pričama podsjećaju na žubor vode. Ali, cijelu priču, kako kaže, nije mogao da napiše u tom tonu. Pokušaće da to uradi.
Sluša i dalje s pažnjom žubor vode, njen tutanj, stropoštavanje niz kamenje, ne pomišlja da treba da krenemo, iako je noć uveliko odmakla i već se ne vidi prst pred okom. Mjesec će kasnije da izgrije. Voli vodu i uvijek ga je teško odvojiti od nje. Sada mi je tek jasno otkuda toliko obilje razmišljanja o vodi u “Lelejskoj gori” i “Zlom proljeću”, preko čijih stranica, svojim raznovrsnim glasovima, šumi rijeka Međa. Prisjećam se izvora u Gluvlju na kojem se, s` vodom, može popiti i pregršt zvijezda.
Najzad je krenuo, ali češće zastajkuje da još jednom čuje žubor rijeke Međe kroz zla i oskudna proljeća, iskonska i svevremena, taj njen žubor je opjevao – to su arhangelski psalmi zemlji vasojevoj, od kako se tako nazivala. Tim njenim međanskim lirskim šapatom, iskonom, završava se “Zlo proljeće”, lirska poema zavičaju: “Šumi Međa ispod jelovih grana. Smanjila se voda pa tužno šumi, i kao da iz tog šuma stara pjesma odzvanja: ili je svadba ili je žalba te se selo okupilo…”
Međa mu je dala antejsku snagu: ide hitro putem, više mu ne smeta što je strm.
Vraćao se Mihailo uvijek svojoj Međi. Najčešće u društvu sa Milošem Vulevićem. Svaki ponovni susret otvarao je novu priču, sjećanja:
Opet Međa – Mihailo zastajkuje. Znam da neće da prođe bez razgledanja i osluškivanja njenih slapova. Ako ostanemo duže na njoj, onda ćemo po najvećoj vrućini, put planine. Pokušao sam da prođem preko mosta. Ne zadržavajući se upozorio me: “Stani malo da prislušamo. Milo mi je čuti njen glas. Danas je razgovorljiva. Zove nas da malo popričamo”. Gleda zadivljeno, sluša žubor vode. Prosto uživa “na svom terenu je”. To su mu jedini dani u godini kada se odmara. Tako, cjelodnevno. Maše mi rukom da dođem do njega. Pokazuje: “Pogledaj – ko će sve to opisati. Kako je sve lijepo, a na papiru, izgubi se, izvještači, pretvori u ništa…”
S` mukom smo se popeli do Milunove ornice. Omiljenog našeg odmarališta. Kod česme (Lelejske) rekao mi je, s prekidima:
“Za raspad Andrijevice, znaš, bilo je i drugih krivaca i pomoćnika. Zaprijetili su Andrijevičanima, Andrijevici, da će je uništiti, da joj ništa ne pomaže… I bi tako… razoriše je, za sva vremena. Narod se razbježa u druge krajeve, kao ispred Turaka. Većina njih – za Srbiju, Beograd. I nikad više povratka na staro. Svi su bili protiv nje. Nema spasa. Šteta: lijep kraj. Moglo se ovdje živjeti…”

 

Nije htio da pokloni knjigu Blažu Jovanoviću

Dolazio je Lalić često u Andrijevicu. Volio je da prespava u hotelu “Komovi”. Bio je tužan što je Andrijevica “zaboravljeni grad”. O tome svjedoči i Vulevićevo sjećanje:
Ne znam zašto, ali nije volio kišu, pogotovu na planinskim putovanjima. Čim se malo naoblači, zastajkuje, gleda u oblake nad vrhovima odakle bi se ponekad čula udaljena grmljavina. Više puta smo se vratili sa pola puta poslije prvih kapi kiše.
Jednom sam ga zatekao u hotelskoj sobi u Andrijevici kako nešto zapisuje u jednu crnu bilježnicu. Kiša je padala od juče. Rekao je: “Kiša ne da oka otvoriti, šta da radim, pišem, a drugo i ne umijem da radim, na kafanu, piće i druge razonode nijesam navikao. Pisanje je moj jedini zanat, i njega, izgleda, nijesam dobro pritvrdio.”
Obradovao se mom dolasku. Sašli smo u restoran hotela, bio je “dupke prazan”. Kiša se slivala niz prozorska stakla. Rijetki su bili i prolaznici, onom jedinom andrijevičkom ulicom iz 19. vijeka. Ćutali smo. Vjerovatno sam bio loš sagovornik velikom piscu i misliocu. Uvijek mi je bilo na umu, kada je o njemu riječ, da pazim da mu ne dosađujem, da ga ne uznemiravam. Jedino, kad bi smo se našli na Trepči, na izletima po vasojevićkim i trebačkim planinama, bio sam malo slobodniji. A i tada sam se plašio da mu ne smetam, da ga ne prekinem u mislima, u priči. U ovakvim prilikama, rado je kazivao svoje utiske, razmišljanja o planini, šumi, putevima kroz nju, česmama, čobanovanju, o nekadašnjem životu u katunu, pa o njegovoj neprestanoj, metafizičkoj težnji ka visinama, svjetlosti, svemiru, što je, i te kako, prisutno u njegovim romanima.
Volio je da se raskomoti na nekom planinskom uzvišenju i da gleda ispred sebe Trepču i cjelokupni prostor dvije vasojevićke nahije, okružene visokim planinama. Tada, nije mogao da obuzda sjećanja, kazivanja o Trepčanima, Vasojevićima, Crnogorcima. Pričao mi je kako je penzionisan. Radio je u “Nolitu”, kao jedan od urednika, i jednom prilikom došao je Vasko Popa, održao na brzinu sastanak i na licu mjesta ga penzionisao. Bio je, kaže, prisutan Jovan Popović, nije ga uzeo u zaštitu – vjerovatno, ni on tu nije mogao ništa da uradi.
Niko poznat da navrati u restoran. Ja sam pio kafu za kafom, pušio i ćutao. Poslije dužeg vremena da bih razbio neugodno ćutanje, gledajući dalje kroz prozor, započeo sam priču o tome do čega je došao ovaj kraj: opustošen, raskomadan, dodijeljen drugim opštinama. I sve to zaslugom Blaža Jovanovića i njegove prateće kamarile. Nestalo je, iz temelja, sedmo brdo Crne Gore. Jedva je dočekao razgovor, živnuo je i počeo da priča:
“Prije nekoliko godina bio sam u Andrijevici. U hotelu, ovom istom. Taman što je bila izašla “Svadba”. Nekim slučajem, i Blažo se našao ovdje, na kratkom odmoru. Možda je bio u prolazu. Ne sjećam se više. Upro da mu dam knjigu. Odbijao sam ga nekoliko puta. Najzad, kada mi je dosadilo, rekao sam mu da ima u knjižari, pa neka kupi. Ali on hoće knjigu za posvetom. E, to ne može. Zašto? – upitao je iznenađen. Rekao sam mu pred čitavim društvom: – Ne dam zbog toga što si rasturio Andrijevicu!”.
Ućutao je. Tišina je bila duga i neprijatna. A onda, kao da se prisjetio nečega:
“Znaš, Vasojevićima ne može niko ništa. Suprotstavili su se oni Turcima i Arbanasima, i drugim neprijateljima. Ali, njihov najveći neprijatelj jeste – šljiva. Treba je načisto istrijebiti, posjeći. Od nje mala korist, a muka i nevolja na pretek. Ispeče se malo pekmeza, i to je sve. Žene osuše šaku – dvije, za bonika, preko zime. Ostalo ode u rakiju, od koje smo, iz pokoljenja u pokoljenje, sve slabiji, tjelesno i u pogledu pameti.”
Poslije ručka otišli smo u njegovu sobu, da se malo odmorimo, pošto se nije pojavio niko od poznatih s kim bismo mogli da razgovaramo, ubijemo dosadu. Dao mi je da čitam njegove zabilješke, a on je, hemijskom olovkom, nešto zapisivao. Kaže, da on to često prepravlja, nešto od toga zabilježenog uništi, a rijetko to koristi za pisanje romana i pripovjedaka. To je neka vrsta dnevnika. Kasnije sam takve zapise zaista sretao u njegovoj dnevničkoj prozi (Prelazni period i Prutom po vodi).
Bilježio je, pričajući po malo o stvaranju, pisanju, naročito romana. Piše godinu dana roman. Manje od toga ne može. “Dosadi mi se pri kraju, pa gledam samo da se što prije svega toga otarasim”. Teško ga je bilo pratiti, slijediti njegove misli. Sjećam se da mi je kazivao da je život kratak i da čovjek mora da grabi, otima od vremena, stalno da radi ako hoće nešto da postigne. Vrijeme promakne, nestaju ljudi, pokoljenja. Tek, nema ih više. Sve se brzo mijenja, ljudi i priroda. To čovjek mnogo ne zapaža, ne vodi računa. Stvaranje zahtijeva neprestan rad, prekidi mogu biti pogubni.

 

Istina o Radmili Nedić

Dočekivao je Miloš Vulević često puta Mihaila Lalića, kada je dolazio iz Beograda u Berane, odakle su ih putevi vodili dalje po zavičaju.
Pružio mi je lakšu torbu. Ne voli da mu se ukazuje posebna pažnja. Razgleda okolinu, gleda Lim. Raspričao se o poslijeratnim vremenima u Crnoj Gori, o njegovom radu u Tanjugu (za Crnu Goru), kojom je sam rukovodio.
“Stalno su me zvali iz Beograda, da im javim nešto novije. Šta se radi na obnovi i izgradnji u Crnoj Gori. A ja, nemam šta da javljam: Crnogorci prenose i sahranjuju pogibaoce. Oni drugi idu na saučešća, sahrane, i to im je najpreči posao. Donose kosti sa svih strana, najviše iz Bosne i Slovenije.
U hotelu “Komovi” u Andrijevici, posle malo dvoumljenja, uzeo je sobu 33 u kojoj je ranije boravio u nekoliko navrata.
Sjutra dan, u zakazano vrijeme, stigao sam u Andrijevicu s opštinskim vozačem Draganom Pajkovićem. Kola mu je dao na uslugu Mijo Dubak, koji je tada bio predsjednik opštine Ivangrad. Dubak je sklon literaturi, pisao je kao mladić, objavljivao uspješne pjesme.Bio je izuzetno predusretljiv prema Mihailu, i prema meni je pokazivao izuzetnu pažnju. Njegovo ime pominjem, ovdje, s dužnim poštovanjem.
Iako je bilo rano, Mihailo se već vraćaše sa jutarnje šetnje. Bio je malo pored Zlorečice. Hoće odmah da krenemo. Ne voli da gubi vrijeme. U ovakvim prilikama, glavno mu je da se uradi ono što je naumio za taj dan. Pita:
“Čime putujemo? Može i autobusom”.
Nije volio da putuje “društvenim kolima”, to je za njega bio veliki luksuz, to plaća nesrećni narod.
U opštini, za čudo, kod Dubaka, zadržao se malo duže. Sa posebnom pažnjom pratio je izlaganje predsjednika Dubaka o ekonomskom stanju u Ivangradu. Mihailova pažnja iznenadila me, jer sam znao da nije radoznao za ovakve priče. Na kraju, vrlo obazrivo, raspitao se za neku bivšu prodavačicu, Mariju Ojdanić, na koju ga je uputio Nikola Šekularac. Ona je znala dosta podataka o Radmili Nedić, iz vremena bitke na Lubnicama, o partizanskoj arhivi – optuživana je da ju je predala četnicima. Međutim, ova prostosrdačna žena, svjedok pomenute bitke, dobra poznanica i drugarica Radmilina, rekla je Mihailu, da je Radmila arhivu, s kojom se, onako slaba i nemoćna, po ciči, toliko nosila, uoči same bitke, predala njoj (Mariji).
“Ti uzmi ovo, rekla je, sakrij negdje. Ti poznaješ ovaj kraj bolje od mene.”
Marija veli, ganutim glasom:
“Teško se snalazila – varoško dijete, nježno, nenaviknuto na ove naše vrleti.”
O Radmili Nedić, njenom životnom putu, zarobljavanju i , na kraju, pogibiji, u našem kraju, nije se mnogo znalo. Bila je tabu-tema. Uglavnom je optuživana: za predaju partizanske arhive i, zbog kapitulantskog držanja pred klasnim neprijateljom. Lalić je posebno došao iz Beograda, da na licu mjesta, provjeri činjenice, da razgovara sa ljudima, određenim ličnostima i da, uzgred, ako bude vremena, posjeti planinu i svrati do Trepče.
Bio je izuzetno obradovan kada je saznao od Marije da joj je Radmila, noć uoči napada na Lubnice, dala arhivu da je sakrije, sačuva. Zamišljen reče:
“Eto vidiš, oni unaprijed znaju šta je bilo sa arhivom i kako se Radmila držala, pred klasnim neprijateljem, u zatvoru.”
Stao je i zaćutao. Najzad, obraćajući se meni, kaže:
“Ni kriva ni dužna, postradala je. Očito je smetala nekome. A taj je htio da je ukloni s ovoga svijeta. I na nju mrtvu, što je najgore, bacaju ljagu. Četnici su bili veoma grubi prema njoj u toku zarobljavanja.”
Marija Ojdanić primila nas je vrlo ljubazno u svome stanu, nudeći nas kafom, pićem, jelom. Pričala je o Radmili i njenim velikim nevoljama koje su je zadesile u toj bici, snebivajući se, ali ta njena priča bila je ubjedljiva, jednostavna, izvorna.
“Posljednji put vidjela sam Radmilu kako pokušava da pobjegne uz neku stranu, sama i očajna. Napuštena od svakog, posljednjom smagom grabila je da se udalji, negdje skloni… A te zime, snijeg je bio veliki, ciča, oružje se smrzavalo borcima u rukama.”
S vremena na vrijeme prekidala je priču, ne znam već po koji put, nudeći nas nečim, pićem:
“Došli ste mi u kuću, a ništa ne uzeste. Kako to..?”
Da joj se ne bi zamjerio, Mihailo je zatražio čašu vode, govoreći:
“Eto, da ne rečeš da nećemo ništa…”
Mariji je i to bilo drago. Osmjehnula se i pružila mu vodu.
Čim je saznao šta ga je zanimalo, pogledao me, kao da kaže:
hoćemo li?
 

Put za Lubnice

Na svim našim zajedničkim putovanjima kroz Trepču, i trepačke planine, bio je skoro uvijek raspoložen za razgovor, sjećao se djetinjstva, oca i majke, maćahe, pojedinih Trepčana. Kazivao je o svemu tome s njemu svojevrsnom nostalgijom, bez patetike i ganutljivosti u glasu… Planina ga je najviše podsticala na sjećanja, kazivanja o prošlosti, o sebi i drugima. Zajedničkih tema ipak smo imali. Bili su nam isti učitelji. Poznavali smo, uglavnom, iste ljude i događaje iz zavičaja.
Obično, kraj planinske česme, ručali bismo i odmarali se dok je još sunce jako i neprijatno za putovanje. Tu, u dubokoj hladovini, opustio bi se i ja, jer u ovakvim prilikama nijesam morao da pazim šta ću reći, jednostavno bih se opustio za svoj račun, a on bi se zabavljao razgledavanjem česme, uz neprestano “degustiranje” vode. Pustio bi me malo i da dremnem poslije ručka na ledini, a on bi otišao da razgleda okolinu.
Pri ulasku u Lubnice bio je sve uzbuđeniji, češće se pridizao da pogleda predio. Izašli smo iz kola, posmatrali taj strmi kraj s dumačom na proplancima. Stavio je ruku na čelo da bolje vidi. Posmatrao je sve to s velikom pažnjom – kao da se sad tu , vodi bitka. Pitao je kako se zovu pojedine kose i strmine.Nijesmo ni mi znali. Dugo je gledao okolinu, sa njemu svojstvenom ljubipitljivošću. Začuđen, sa poluotvorenim ustima – ne znam više ni šta gleda, a još manje, šta misli. Ja sam tog divnog ljetnjeg dana vidio samo povijenu raž u torovima od suvog jelića.
Na sredini Lubnica, kod kafane, zatekli smo mještane – razbarušili se pored neke suvozidine. Okupili se očekujući sastanak s opštinskim glavarima oko asfaltiranja puta za Lubnice. Gledaju nas s velikom pažnjom, nepoznati smo im. Nagađaju ko smo, i zašto smo danas tu gdje smo. Sve su oči uprte u nas, ali nam niko ne prilazi. Rijetko sam i ja nekoga znao, iz viđenja, a kamoli Mihailo. Čim smo im rekli zašto smo došli, počeše da nas gledaju nekako čudno, , kao i svi namrgođeni planinci. Počeše da se pogleduju, da razgovaraju međusobno očima. Pravdaju se kako su zauzeti današnjim neodložnim sastankom, s “opštinskom vrhuškom”, koji je ” od presudnog značaja za cjelokupni razvoj njihovog kraja”.
Jedan od njih, onako seljački “mudro”, veli nam:
“Ovo ne danas zapalo, drugi put ko zna kad ćemo uvatit ove varoške rukovodioce, kad će nam biti na pofatu. ”
On ovim specifičnim seljačkim jezikom govori o rukovodiocima kao da su oni, ne primijeni bože, tegleća marva koju treba upregnuti u jaram. Jedva smo ih nekako privoljeli da malo porazgovaraju, a bolje bi bilo da nijesmo, jer su se sve nešto turali u zagliške: da oni znaju o ovom ovako i ovoliko, a drugi, možda, znaju više, pa da potražimo, ako hoćemo, te druge, oni nemaju ništa protiv, i da se tamo raspitamo o čemu nam drago. A ko su ti drugi, ni oni sami ne znaju. Na dalja Mihailova zapitkivanja o Radmili i pojedinim događajima iz tog ratnog vremena – oni posve umukoše, proture nešto kroz zube – “čuješ bogati” , ” to nam je dosad bilo nepoznato…”
Poslije ovakvog odgovora, Lalić je izgubio volju za dalji razgovor. Pošto smo se pozdravili sa njima reče:
“Vidje li ti ovo? Ni luk jeli, ni luk mirisali.”
Poslije dužeg ćutanja, nastavi, mirnije:
“Šta ćeš. Plaše se, oni misle da ću ja da pišem onako kakom oni govore. Da neću ništa da mijenjam. I sve njih da pomenem po imenu i prezimenu. Kao da sam ih uzeo na zapisnik… Obazriv je seljak. Ne vjeruje nikome. Ima i pravo. Navali na njega i ala i vrana…”
Opet ćuti. Osvrće se, zastajkuje, posmatrajući okolinu:
“Rupa jedna. Kako, nijesu pobjegli odavde na vrijeme…”
Kada smo tamo ponovo naišli, na veliko moje zadovoljstvo, na zidu nas ne dočeka špalir radoznalih planinaca, kao pri dolasku, svi do jednog, bijahu otišli na sastanak s “varoškim rukovodiocima” koji su, u međuvremenu, stigli crnim mercedesima i ostalim kolima. Kafana i prodavnice zatvorene, iako je bilo tek deset sati.
Kud sad? Da se vratimo u grad, izgubili bismo dan, što bi za Mihaila bila neprijatnost, zbog toga sam mu predložio da idemo za Jelovicu. Tamo su trepačke livade i katuni koje je on opisao u “Zlom proljeću”. Predlog je rado prihvatio:
“Dobro da ne dangubimo”.

 

Put za Jelovicu

Put za Jelovicu posmatrao je sa velikom pažnjom planinske vrhove koji su bili sve ljepši i visočiji. Ćutali smo jedno vrijeme, a onda je opet počeo da priča o lubničkoj pogibiji i nesreći. Vidi se da ga je sudbina, pogibija Radmile Nedić, mnogo zaokupljala. Teško je sebi mogao da objasni kako to da je, u presudnim trenucima, ostala sama, bez druga, drugarice. Stalno se, usput, pitao – kako to, stvarno, da joj niko nije pritekao u pomoć?
“Sama je bježala, uz one strmine, a četnici opkolili sa svih strana”.
Sve do Jelovice mučila ga je ova njena bezizlazna situacija. Pitao se:
“Zašto ranije nije odstupila, zašto je neko nije uzeo i poveo sa sobom? E, moj Milošu… kad grmi, svak se za sebe boji, i komunisti, po svoj prilici, nijesu drugačiji.”
Isto mu je bilo neshvatljvo: partizani su znali dan ranije za četnički napad i zašto nijesu odstupili put planine Jelovice, ili na neku drugu stranu. Prosto neobjašnjivo! Kako to da ne preduzmu nešto? Krenu nekud? “Čekali su kao kuna u duplji”, kaže začuđeno. ” Vukla ih je pogibija. Nevični ratu, mlađarija, ni vojsku mnogi nijesu služili. Šta su oni znali, bez ikakvog iskustva. A bogme nije imao ko ni da komanduje. Zbunjenost, konfuzija. A komunistički rukovodioci nijesu uvažavali ničije mišljenje: da im se autoritet ne okrnji…”
Na ulazu u Jelovicu stali smo malo da popijemo hladne planinske vode i da predahnemo. Dok se oslanjao na ruke da lakše pije vode sa česme, okrenu se ka meni i reče, kao da stavlja tačku na dosadašnji razgovor:
“Znaš, Lubnice su jedna od velikih grešaka našega pokreta. Mislim da su za sve krivi rukovodioci. Sebe su proglasili za nepogrešive. Sve su sami radili, bez udjela drugih ljudi, a poslije, pišu izvještaje kako njima odgovara… i to ti je neka istorijska istina, dokumenat. Ljudi bez griže savjesti. Tako su i za sirotu Radmilu pisali – da joj, i mrtvoj, uzmu obraz.”
Znao sam da je, ovim, razgovor o tome završen. Hoće malo da predahne i razgleda planinu, koja je osnov njegovog nadahnuća. Vozač je ostao kod hotela a nas dvojica produžili smo na kraj Jelovice, u Rastoke. Izuzetno je volio planinske luke – livade s` potočićima po čijim su se padinama uzdizale stoljetne smrče. Pogledao je usamljenu smrču pored puta s` izbačenim izvijenim žilama po površini. Dugo ju je posmatrao, obilazio i, na kraju, progovori, s` nekom sjetom:
“E, ovdje, na ovim žilama, da se posjedi, sat-dva, ili čitav dan. Tu da se ćuti. Lijepo da se odmorimo.”
Sjedio je malo duže, uzaslonjen uz stablo smrče. Odmarao se, a onda, osluškujući skoči:
“Čuješ li? Razaznaju se glasovi. Svaki potočić ima svoj glas. Volim da slušam kako žubori. To je sva moja pjesma “opera” koju volim. Ovi potoci pjevaju uvijek u jednom zadivljujućem dekoru. Najradije se odmaram pored vode. Osamim se, i tako…”
Opustio sam se i zaboravio na njega, a on, kao da dođe odnekud, iz neke urvine, prla, potoka – zemljav, popala ga mahovina, iglice četine. Preskačući preko potoka, dobaci mi u zaletu:
“Mnogo toga veže me za ovo mjesto. Znaš, ono iz “Zlog proljeća”. Više su mi Vule i ostali pričali o ovome, no što sam ja to doživio. To sam i priznao, znaš. Dolazio bih ovamo kada su bili sabori na Mrču ponju. Rijetko, sabor-dva sam bio. Ne sjećam se više ni kod koga sam dolazio. Planina me odmara, ali tu ne mogu da pišem – ljepote na pretek, pa nije potrebno stvarati nekakvu drugu, vještačku. Gledam planinu i zadovoljim se. Kasnije se sjetim toga i nešto napišem.”
Opet se izgubi preko potoka i prla, prevrćući uzgred ljuske i talpine koje su skoro istrulile, jer odavno je, na ovim prostorima, i na mnogim drugim -Sjekira zamukla. Ne čuje se njen odjek rastocima i gorama. Nestalo mnogo toga što je činilo suštinu i ljepotu života u planini. Prošao je sat i više, a njega nema. Zabrinuo sam se, ali ne smijem da ga tražim i zivkam, znam da će, zbog toga, da se naljuti, u takvim prilikama spreman je na prepirku. Od muke, počeo sam da šetam, gledajući hoće li se odnekuda pojaviti iza jela. Njega ničeg nije strah. On i ne pomišlja na opasnost. Najzad, čujem lomljavu niz urvinu i potočine. .. Pojavi se, sav mokar, i još zemljaviji, trulog lišća i četine još se više nahvatalo po njemu. Glava mu kvasna. Ne pokušava da se očisti, otrese sa sebe. Kad ga vidjeh takvog, dočekah ga Njegoševim stihovima:
“Što je, Vuče? Grdno li izgledaš!”
Bi mu to drago, srećan i osmjehnut, obrati mi se:
“Lijepa je planina, nema šta, ali, trebalo bi tu boraviti malo duže. Ovako ne ide – izgubi se dosta vremena dok se stigne iz grada ili sela. A znaš, kada, ovako, dođem žao mi se vratiti… Šta ćeš, mora se.”
 

Na Komovima

Odnekud dopire do mene nerazgovijetan glas, svađa, prepirka, šta li…Ne mogu da dokučim. Medvjeda ima na ovom prostoru, zmija na svakom koraku, kamenito je. Možda ga neko napao, šta znam. Mi od oružja nosimo britvuljin kojim hljeb režemo, a i za to nijesmo baš spretni. Potrčah koliko me noge nose tamo odakle su se čuli isprekidani i neodređeni glasovi, uzvici “auuu, iiii, ih!” Čuh i ” gle, vidiš… aaiii…”
Iz danjine iz sveg glasa, povikah:
“Šta bi?!”
Vidim ga, raširio noge i ruke ispod povisoke kleke, kao ispred nekog božanstva, i čudu se načuditi ne može. Kad me ugleda, još van sebe, dobaci mi uzbuđeno:
“Vidiš li ti ovo?”
“Koje, Mihailo?”
“Pa ovu kleku! Vidiš kolika je i šta je na njoj grana, iglica. Ko će sve to opisati. E, tu je literatura nemoćna…”
Na zaravni obrasloj klekama, okruženoj bukovinom, nalazio se poveći bijeli kamen, u narodu poznat pod imenom Kremeštak na Ravninama. U “Zlom proljeću” ovaj kamen opisan je vrlo raskošno, stilski briljantno, kao što su svi njegovi opisi planine, njene ljepote:
“Ovako, nije mi ostajalo drugo nego da gledam tu planinu – kako se širi i diže u nebo za Turijom, sva od pašnjaka prošaranih četinarima, mrka i zelena, s` drugim svijetom skrivenih iza tih ogromnih leđa. Na vrhu, na sastavu s` oblacima, blještaše pravilno zasječen kristal Kremeštaka, a iza njega su bila sva ta jezera i čudesa.”
Na tom kamenu igrao se Lalić sa ostalom djecom iz katuna u svom ranom djetinjstvu. Otac i maćeha, na dva vočića “zečije dlake”, izvlačili su građu iz Zle grede za kuću i “sturivali” je niz prodole i sutivane put sela. Ostajao je tu skoro čitav dan, igrajući se sa djecom iz katuna. A kad bi počela kiša i kad bi se povukle magle dolinama, djeca bi otišla svojim kolibama, a on je i dalje ostajao na kamenu, jer ga je tu bilo manje strah nego u kolibi u kojoj nema nikoga. Magle bi se raskubale šumama i proplancima, nekad bi se, kao neko čudo, bjelasao dolje u dolini Lim. E tu, tu i tada, začela se ideja o romanu koji počinje tu i završava se maglom.
Priča o ratu, ilegali, o ljudima, Mirku Kadušinu, i ostalima, iako je većina likova u ovom romanu fiktivna: Lado, Neda, Ivan, Džana i mnogi drugi. Uglavnom, priča o ljudima, njihovim mukama i stradanjima prije i za vrijeme rata, revolucije. Počešće se, ipak, prisjeća djetinjstva, nemaštine i sirotinje, najradije se sjeća majke, priča isto češće o svom bliskom drugu iz djetinjstva i studentskih dana, Vulu Ivanoviću koji je na nekoj književnoj večeri, umjesto Mihaila, čitao njegovu priču, jer je Lalić, kao i uvijek, kuburio s` tremom. Onim ravnim putem kada smo prošli, kaže, zapjevao bi Vule, na dugački glas. Da se čuje, da razveseli taj ogromni prostor nad kojim je samo nebo. Milo mi ga je veli bilo čuti. Za sebe kaže da nije znao da pjeva, ni da igra. Kraj kola bi, obično, razgovarao s` ponekim, da mu prođe vrijeme. Teška su ta njegova prisjećanja, puna neke posebne tuge. Imao je mučno djetinjstvo, ali o svemu tome, i drugom, priča smireno, bez patetike, po nekad u razgovoru samo mahne rukom kao da hoće da kaže – davno je to bilo, pa prošlo. Ne voli dugo da se zadržava na jednom mjestu, izuzev ako se nalazi u šumi ili negdje pored vode, česme, potoka. Onako uzgredno, kazuje da je hrastovi hlad najzdraviji, nije sjenovit, progrijeva sunce kroz njega. Pokazuje mi neku stoljetnu bukvu u strmini, među kamenjem, i veli, da nije nje tu, povodnja bi Trepču zatrpala.
Pokušao je da nađe mjesto gdje je nekad bi njihov stan ali nije tačno mogao da ga odredi – trnje i kleke uhvatile čitav prostor. U tom traženju, na kraju, samo reče:
“Pazi, Boga ti, vidiš!”
Sve gleda s` izuzetnom pažnjom, velikom ozbiljnošću, poslije čega uvijek uslijedi razmišljanje, kratko objašnjenje, zapažanje. Govori da je sve ovo mnogo puta sanjao, odredio mu, u snu, granice i prostor, “a vidiš, kako to stvarnost mijenja”. Naš svijet kroji uobrazilja, dotjeruje, uljepšava, obmanjuje…
Gledam put Lima, koji se izlio iz korita, nanio ogromni šljunak, napravi brod ispod doljnokrajskih sela Vinicke i Buča, pa će izneada:
“Ja ga toliko hvalio, u svojim romanima, a on, vidiš, opustošio najljepšu vasojevićku zemlju”.

 

Posljednja želja da vidi planinu 

~ “Činjaše mi se dugo ljeto, a onda odjednom vidjeh: prođe!… Prosto nam okrenu leđa… Tako i život: Dok ga dosta ima pred nama, izgleda nam čak i dosadan, a pri kraju se otvori žaljenje” (Ratna sreća) Početkom septembra 1987. boravio je s` Milenom desetak dana kod mene u Trešnjevu. Ispod moje kuće prostire se Trepča s` rijekom i kućama na njenim obalama. Taj vidik mu se izuzetno svidio. A bilo je to posljednje njegovo viđenje s` Trepčom. Posmatrao ju je svakog jutra, dvogledom i onako. Utisci su bili raznovrsni i neočekivani. U jezgru njegove pažnje uvijek je čovjek, njegove muke i nesreće, ratovi, gladi, pogibije, i seobe, koje su ga posebno zanimale. Jednog jutra, dok je tako posmatrao, obrati mi se:
“Trebalo je samo bilježiti, zapisivati imena ljudi, dogođaja, da se sve to ne zaboravi, izbriše iz sjećanja. Sjećanja izblijede, sve polako pređe u zaborav. Što nije zapisano, kao da ga nije ni bilo. Ja sam mnogo pazio na stil, estetiku, ljepotu… i vidiš, pogriješio sam.”
Jednom prilikom traži on, tako, dvogled da bolje osmotri Trepču – “da se još jednom nakezimo jedno na drugo.” Ponekad mi je izgledala grbava, sužena, stisnuta brdima, bez vidika. Na moj predlog da je malo ispeglamo, bila bi veća i ljepša, ravnija – smijući se, sa zadovoljstvom se složio sa mnom:
Dan uoči odlaska iz Trešnjeva, izrazio je želju da još jednom vidi Komove i Krivi do. Kola nam je dao Vukić Vulević, upravnik pošte u Ivangradu. Vrijeme je bilo lijepo. Oraspoložio se kada smo krenuli na vrijeme. Uzgred smo svratili kod Dušana Mašovića. Ja njega poznajem od ranog djetinjstva. Obojici nam je drag čovjek. Mihailo je volio da se druži sa njim. On uvijek stvori veselu atmosferu, bez njega se nas dvojica ućutimo, ne progovaramo satima, svak svoju muku muči.
I prije no što je stigao, Duško nas oraspoloži. Iz daljine je počeo da viče – gdje smo jutros, što kasnimo, navodi Njegoša, aludirajući na nas:
“Je li vino goste posvadilo?”
Mihailo uzvrati iz istih stopa:
“Nije svađe među goste bilo!”
Ali mu Dušan ne da da izusti – priča što mu prvo dođe na pamet. Mihailu to ne smeta, smješka se, drago mu je, obraća se meni, a više je upućeno Dušanu, da se malo našali sa njim:
“Jesam li i rekao, odmah on zagalami, to je njegova taktika… ”
Otkako su ušli u kola, njih dvojica prepirali su se stalno, pričali o kolašinskom zatvoru. Odatle su internirani – Lalić za Grčku, Mašović za Italiju. Pričaju o Mateševu, o tamošnjem strijeljanju. Pominju imena zatvorenika, i četnika. Uglavnom, veselo je i lijepo s` njima dvojicom. I ja sam odahnuo – Mihaila sam prepustio Dušanu a ja posmatram i uživam za svoj groš. Peli smo se uz okuke Trešnjevika, okolo divlje ruže. Ima ih puno. Rijetkost je to. Odjednom je nastao tajac. Ugledasmo Kom, suncem obasjan. Kad smo se popeli na Štavnu, pojavi se u svoj svojoj veličini i ljepoti. Mihailo ga posmatra sa posebnom pažnjom. On prvi saopšti svoje utiske s` visinom, Komom, suncem:
“Vidi! Smijulji se div. Skroz je osmjehnut”
Popeo se na jednu stijenu, i odozgo razgovara sa nama. Hoće, kaže, da nam drži predavanje iz vasojevićke istorije. Baš ovdje, gdje se nalazimo, vodila se velika bitka između Vasojevića i Klimenata, koji su htjeli da zauzmu dolinu Lima i dalje da se spuštaju put Srbije, tada se zvala Morava. Vasojevići im to nijesu dali, stalno su se sukobljavali s` njima, o tome piše i Kovaljevski koji je posjetio Kom 1841. godine. Tom prilikom sreo se Konzulom Nikolom Vasojevićem, za kojeg je mislio da je jedan obični avanturista. Bio je grub prema njemu. Ovi mramori su sjećanje na te bitke s` Klimentima. Kroz čitav 19.vijek neprestane borbe. Duško ga stalno prekida. Viče nešto odozdo. Mihailo se ljuti, opominje ga, ali je sve uzalud – “Uz Duška kao uz gusle”, drugi nema pravo na riječ. Mihailo sađe s` kamenog uzvišenja, uz napomenu:
“Ja napustih katedru”.
Raspoložen je, a to što se prepire sa Dušanom – učiniće ovaj naš dan prijatnijim. Okrenu se put Koma još jednom , i, kao za sebe izusti:
“Smijulji se div!” To je značilo da je posjeta Komu završena (nažalost, zauvijek).
Lalićeva susretanja s` planinom bila su izuzetno plodonosna, pretvorena u poeziju, estetiku, misao, filosofiju, u vječitu težnju da se pomjere granice ljudskog saznanja u onostrano, da se nađe pred tajnom i ljepotom.
 

Spor oko cvijeća

Volio je cvijeće, ali ga nije razlikovao po imenima, kao većina ljudi iz našeg kraja. Mali je broj znao po nazivu, i to samo ono cvijeće što se onda, u njegovom djetinjstvu, mladosti, gajilo oko kuće. Znao je za ružu, kadifu, neven, kalumper. I zdravac je poznavao i volio. Opisao ga je u “Zlom proljeću”. Presadio ga je kod svoje kuće u Herceg Novom.
Neka bugarska novinarka posjetila ga, i odmah prepoznala zdravac, koji se tako naziva u Bugarskoj. A dosta je tu prošlo naših ljudi i mnogi ga nijesu zapazili, prepoznali. Ovog mirišljavog cvijeća ima i u Trepačkoj rijeci (Međi) – otuda i Lalićeva ljubav prema njemu.
Dan sunčan, planinski prozračan i dubok. Odmaramo se među klekama, čiji se opojni miris, na vrućini, osjeća u grlu. Pod nama – Trepča, kroz nju, kroz jošje i livade, okutnjice, protiče Rijeka. Raspoložen je za priču: čim se nadgornja Trepči. Umorio sam se, ne mogu da ga pratim pažljivo, odlutam nekud daleko u svojim mislima.
U tišini koja je odjednom nastala i sam sebe sam iznenadio – prvi put, možda, otkako se znamo, prekinuo sam ga u razgovoru. Ugledah sasušenu jagliku, i povikah: “Jaglika!” On ne povisi glas, ali je malo netrpeljivo i žustro odgovorio:
“Nije to jaglika”.
Ja se uzjogunih, ne popuštam ni za jotu. Pogleda me, stavi ranac na leđa i, brzim koracima, poče da se penje uz kameniti pristranak, posut klekama, izbrazdan puteljcima. Krenuo sam i ja za njim. Ne ispuštam ga iz vida, iako znam kuda će. To je naša ustaljena putanja.
Najzad, on spusti ranac kod česme (lelejske, kako je ja nazivam) i pođe u razgledanje šume, puteljka, penjata, borovnjaka, i ne znam čega sve. Pošto se vrati iz šume, razveza ranac i pozva me na “ručak”. Nespretan je, kao i ja, jedva je iz ranca izvadio dva-tri kuvana jaja, malo salame i hljeba, to je njegov doručak iz hotela. Hranu istrese na travnati lednik, a krpu kojom je bila umotana vrati natrag.
Ćutali smo i jeli, odstranjujući trunje. Ostatak hrane nekako smo zajednički strpali u ranac.
Ležim na ledniku više česme, nauznak, on se zagledao u oblake, očekujući kišu. Posmatram ga kroz spuštene trepavice: ruka odnjegovana, nježna, vidi se da nikad nije radio teške seljačke poslove. Ruka kao sa freske, sakrilna. I zaista jeste – njome je napisao “Lelejsku goru”, i sve ono ostalo. Kao da mu se, kao i kod svih velikih stvaralaca, sluti oreol oko glave. Lice mu je prozračno.
U ovakvim prilikama, razmišljajući o njemu, osjećao sam se neprijatno. Kako ja mogu da pravim društvo njemu, kako da vodim razgovor s njim? Zar ja to mogu? Nemam za to ni dovoljno znanja ni inteligencije. Mnogo puta sam odlučio da nađem neki povod da prestanem da se viđam, družim, sa njim. Ali, on zove telefonom, pošalje knjigu, ređe napiše pismo. Traži da mu pošaljem neki podatak iz našeg kraja, raspita se za vrijeme, snijeg, nadolazak rijeke…
Nekom prilikom bio sam u Herceg Novom, u sezoni. Rekli su mi da je otišao s Milenom na Orjen, u neki hotel, zato nijesam imao obavezu da ih posjetim. S Duškom Kostišem pio sam jutarnju kafu u Gradskoj kafani, u to stiže književnik Miraš Martinović, malo uzrujan. Bez ikakvog uvoda, pozdrava, kaza mi:
“Mihailo je strašno ljut. Čuo je da si ovdje. Čekaju te, stvari su raspremili. Taksi ih čeka. Neće da idu dok se ti ne pojaviš.”
Požurio sam, klecaju mi noge niz strme hercegnovske ulice. Moram da idem. Dolje, taksi pred kućom, torbe na terasi. Mihailo, stvarno, ljut. Takvog ga dotle nijesam vidio. Prvi put je povisio glas u razgovoru sa mnom.
“Od sinoć te čekamo! Gdje si bio do sad?”
Prošeta malo po terasi, pa opet poče da me prekorijeva:
“Vidi, kako si blijed! Jesi li šta jeo? Gdje si spavao?”
Pokušao sam da se opravdam: Rekli su mi da ste na Orjenu. To ga tek naljuti, poče da viče:
“Ako smo mi otišli, kuća je ostala tu gdje je. Tu je Bosa. Zar je moguće, da ti moju kuću razminjuješ…”
 

Posljednji put u zavičaju

Volio je Lalić da prokrstari planinama. To mu je davalo literarnu snagu. Miloš Vulević se sjeća njegovog posljednjeg boravka na zavičajnim planinama.
Preko Štavne natrag put Trešnjevika sustizali smo Kraljane s` konjima natovarenim posteljom, kacama smoka, sa stokom koju su tjerali pred sobom. Spustili su se s` Ljubana, opjevane planine što čini komski prostor kao Štavna. Očekivano, Dušan odmah poče razgovor, pita ih ko su i odakle su, kakva je ljetos bila ispaša, jesu li pokupili smoka. Svima odreda čestita povratak s` planine u selo.
Duško, kao da se prisjetio nekadašnjih izjavaka i sjavaka, s` djecom čije su se glave klatile u konjskom trešelju zapita:
“A, đe su vam đeca?”
Dvije vremešne planinke, skoro u jedan glas rekoše:
“Ove ga više ne rađaju…”
Smije se Mihailo. Duško zaćuta. Preko Trešnjevika uputili smo se k` planini Lisi. Njen vrh je okrugao, obrastao klekama i čečveravim jelićem. Mihailo posmatra, ushićen prostranim planinskim vidikom. Legao je u borovnjak, raširio noge i ruke, posmatra oblake tamo nad Medenim dolom i Ključem. Zovem ga da se popnemo na sam vrh Lise – naljuti se čovjek, skoči iz borovnjaka vičući:
“Ne, neću!”
Malo se pribra, a poče tiše:
“Ovdje je naša četa, u februaru četrdeset druge, zanoćila. Evo ovdje, gdje smo mi sada, na samom tom vrhu, proveli smo noć. Bila je velika ciča. Mene odrediše na stražu, na samom tom vrhu. Smjena zakasni… Hladno ljudima, neće. A uzalud smo stražarili. Oluja, prst pred okom se ne vidi. Igramo se rata. Ko bi lud doveo ljude da zanoće na ovoj vjetrometini usred zime. Zviždi mećava svu noć, baca snijeg u smetove…”
Penjemo se uz Medni do. Borovnjaci su dobili tamnozagasitu crvenu boju, prošaranu bojom rđe, rijetkim zelenilom koje se još zadržalo, uprkos ovom dobu godine. Nađe se po neka borovnica među patuljastim klekama, što ne mogu da rastu u visinu zbog vjetrova, velikih snjegova. Ovdje pojedini visovi oblake nadmašuju, ovdje se začinju vjetrovi, kiše, rijeke što se, kroz visoke šume i strme obronke, probijaju put Lima.
Šetnjom, kroz kleke i borovnjake, došli smo do nekog kućišta, vidi se, domaćin tu naselio, uprkos vjetrovima, olujama, snjegovima, samštini, kratko, na silu Boga. Ograda oko imanja pala, truli, planina ponovo preuzela ono što je od nje oteto. Međe više nema.
Iznad kućišta, na prostranoj padini, ograđeni grobovi, junaka (prototipova) poznate Lalićeve socrealističke priče “Pusta Zemlja”. Gledao je pažljivo, pokaza nam dvije-tri usamljene bukve kod nekog izvora, česme. Misli da su tu dovedeni iz Tuste ( dio Jelovice) i strijeljani. To su mu pričali očevici događaja. Uvijek se nađe neko da vidi. Htio je da ode do tamo, ali bilo je kasno, a uspon veliki.
Spuštali smo se (nebeskim poljima) do hladne vode zvane Otmičevac. Meni je ovo drugi put da boravim na njoj s` Mihailom. Odmah je počeo da se umiva, kvasi kosu. Napustio nas je i otišao put izvora. Nećemo da mu smetamo, pa makar ostatak dana proveli ovdje. Ipak sam znao da se neće dugo zadržati, jer je sjutra naumio da putuje za Herceg Novi. Dušan ga doveo svojim kolima, i opet će ga vratiti. Teško se rastajao od planine i mi mu rekosmo da ćemo iduće godine opet doći ovamo, on je vrtio glavom, pa, mirno i staloženo, kroz smijeh, odgovorio:
“Iduće godine naći ćemo se kod ćurčije”.
Aluzija se odnosi na narodnu priču. Usput nije pokazivao radoznalost da posmatra prirodu ili da traži da nešto posebno pogledamo. Svratili smo kod Dušana na večeru, izgovarajući se dogovorom oko sjutrašnjeg puta. Jedva smo ga privoljeli da nešto prezalogaji. Mihailo ovo nutkanje i natezanje sa njim ovako prokomentarisa:
“Dušan je od one vrste ljudi koji hoće da daje sve, a neće ništa da uzme”:
Sjutra dan smo ispratili Milenu i Mihaila do Grabova. Suv teren, dugačak laz ograđen visokim hrastovima koje Mihailo naziva “Kosmičke antene”. Hrastovi su uvijek šumjeli na vjetru koji je stalno duvao. Volio je satima da se odmara na ovom mjestu. Prošetao je malo livadom: to je bio njegov posljednji korak po zavičajnoj vasojevićkoj zemlji koji je opjevao i proslavio svojim književnim djelom. Ni tužan ni svečan, posljednji sastanak velikog pisca s` rodnom grudom.

 
Tekst je izlazio u nastavcima u listu “Dan”, od 10. do 19. aprila 2007. godine
 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930