Nemanja Dragaš – Mikrofonija zrelosti


Montenegrina nastavlja sa afirmisanjem mladih stvaraoca iz raznih oblasti kulture. Predstavljamo Nemanju Dragaša i njegovu zbirku pjesama “Mikrofonija zrelosti”.


Nemanja Dragas - nova

Nemanja Dragaš je rođen u Beogradu 1992. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Pljevljima. Sada je student PRODUKCIJE na AKADEMIJI UMJETNOSTI u Beogradu. Autor je knjiga: “Fantazija u plavom” (2008) i “Mikrofonija zrelosti” (2010). Najmlađi je član Udruženja književnika Srbije i jedan od najnagrađivanijih mladih pjesnika Srbije. Student je četvrte godine Akademije umetnosti u Beogradu, student prodekan fakulteta i  laureat Vidovdanske nagrade Akademije umetnosti za studenta generacije. Poducent je nekoliko kratkih igranih i dokumentarnih filmova i predstava. Dnevni list „Politika“ u novogodišnjoj rubrici “Ovo je bila njihova godina”, proglasila ga je jednim od najuspješnijih mladih umjetnika Srbije 2012. godine.

Na 45. Festivalu poezije mladih u Vrbasu, osvojio je prvu nagradu.



MIKROFONIJA ZRELOSTI

AB IMO PECTORE

(iz dubine duše)

Pao je grad na desnoj obali

Uma jednog genija.

Dim nad temeljima njegovim

Mirisao je na svježi tamjan.

Nebo se spustilo na oči dana,

A more ispijeno kosmičkom vrelinom

Plakalo je za biserom izgubljene školjke

Svog trnovitog dna.

Na zgarištu, serafimi skupljahu

Oružje poginulih boraca,

Obliveno purpurnom bujicom

Gnjeva Božijeg,

Strasnog i neobuzdanog

Kao fatamorgana

U usnulim očima slijepca.

U tom istom trenu, jedinac na ratištu

Tražeći oca svog među usnulima,

Od magle i zastava ne vidje oči koje je voljelo

I zaplaka nad slomljenim kopljem hladnog leša

Koji ne imaše ni lik ni beleg njegovog oca.

Iz grudi dječačkih, tuga je prolila

Žal mladosti neprekaljene

Ni jednom godinom zrelosti.

Memento jednog stvaranja

Bojom je polio misao –

Ja i dalje živim.

AKO IKAD DOĐEŠ NA OBALU RAJA

Ako ikad dođeš na obalu Raja,

Okreni se ka Suncu i udahni miris omore,

K’o neslavnog junaka na poraza vrhuncu,

Pore tvojih misli strasti će da otvore.

Nećeš znati da bježiš od stvarnosti,

I nećeš misliti da živiš kao pas,

Bićeš šegrt divljih krajnosti

I tvoje slave kucnuće čas.

Biće ti lako jer nećeš nositi kamenje

Na leđima svojim boje višnje,

I držaćeš u ruci života znamenje,

Sve tiho, biće sve tiše…

Mislićeš da sanjaš i ljubićeš praznine,

Na dlanu crtaćeš puteve krive,

Shvatićeš da dijete si majke vedrine,

Da plod si utrobe ljubavi žive.

ČEKAJ ME LJUBAVI MOJA

Bilo je ljubavi u ognjištu naše mladosti,

Čiste ko djetinji obraz pred bezbrižan san,

Svedoci smo bili najveće eksplozije radosti

I zagrljajima slavili svaki jutro i svaki dan.

I bilo je iskri u tvojim božanskim očima,

Hvatao sam ih treptajima i držao na dlanu,

Vodio razgovor sa tvojom ćutnjom noćima,

Dok ljubili smo zvijezde i mjesečinu ranu.

I želio sam na Mjesec da te vodim sjajni,

Da napravim ti kuću od poljubaca i dodira,

U kojoj svi prozori gledaju na trag bajni

Prostrt nebom plemenitom rukom svemira.

Sva ta ljubav još gori plamenom neugasnim,

Drži me tvoja blizina daleko od buđenja na dnu,

Al’ ako ikad, k’o voz pravog trenutka zakasnim,

Čekaj me ljubavi moja u našem zajedničkom snu.

ČOVJEK KOJI JE ČEKAO VOZ

Okružen onim što me pokreće

Sanjao sam život u hiljadu boja,

Pozdravljao jutra, maštao o sreći

Što ne tako često bješe stvarnost moja.

Pravim od papira sad srebrne lađe,

Na dlanu čuvam kap jesenje kiše,

I čekam je mlad da me željnog nađe,

Bez nje ne mogu ni trenutka više.

Na rastanku rekla je- vratiću se jednom,

A ja svoju dušu prodah za taj dan,

Proglasi je srce žarke bitke vrijednom,

Ne znajuć’ da voli sjećanje na san.

Hodao sam često ulicama snova,

Zamišljao kako oblacima šeta,

Azurnog kralja molio bez srama,

Da spusti oblake na tlo ovog svijeta.

Na istom peronu ja i dalje stojim,

Zarobljen u vremenu što nikad da prođe,

U očima drugih više ne postojim,

Jer maštah o onoj što nikad ne dođe.

DRAMA OD JEDNOG ČINA

Prvi čin.

Ja na oblaku, a na Zemlji pakao.

Nerazumna gradska vreva

Olovnih glava, tragičnih misli,

Rojeva pčela i urlika beskućnika.

Plač anđela nad ljudskim grijesima,

I opet ta užasna vreva

Poda mnom, a u meni

Odzvanja plač siročeta.

Hiljade i hiljade časovnika udara

Nepodnošljivo.

Jednosmjerne ulice ka padu,

Glad , nemaština i prevare

Razuma, drugih i samog sebe,

Tumaraju mojim mislima.

Neopisivo.

Bubnjari na trgu.

Silni udari slute na zlo.

Miriše blizina stradanja.

Neizvjesno.

Tamno nebo,razdor oblaka,

Stotine gromova udara.

Ja na oblaku, a na zemlji pakao.

Neizbježan osjećaj,

KRAJ

GRIMASE PONOĆNOG NEBA

U kovčegu ustajalog polumraka gdje spiju tajne,

Daleke od dlanova i dugih, hladnih pruga moći,

Ugravirane u tamna pluća oluje, krotke i bajne

Obitavaju sjenke u materinskom pupku noći.

Izgužvana postelja u kući od tamnog stakla,

Ceremonija nemira, monopol stvaranja,

Arabeska sa visokog luka, još nije se makla,

Dostojna ostaje sceni vrata raja otvaranja.

I baš tu , na mjestu porušenih zidova požude,

Gdje slatkoriječivost gubi cijenu zbog ponosa,

Usled zvuka nokturne sva čula razum probude,

I muziku nečujnu zagrle rukama vještim iz prkosa.

Naočigled, svaki komad stakla sjaj mjeseca hvata

I sve što noć takne, drhti u unutrašnjosti vedrine,

Taj blažen osjećaj vezen koncem od čistog zlata,

Spava u grudima mladosti i igra od njene topline.

HILJADU KRUGOVA NOĆI

Postoji grad u kome nema uličnih svetiljki

Ni u jednoj ulici, ni na jednom trgu.

Čak i pored rijeke uvijek je mrak,

Tako gust i obojen mrežnjačom jednog oka.

U tom gradu žive savršeni ljudi,

Koji nemaju slabosti, jer nemaju srca.

Razumljivo su hladni i nema riječi

Koja bi ih dotakla i zaustavila u kretanju.

Ako bi sreli svjetlost sasvim slučajno,

Plašt bi digli svoj od gordosti sačinjen

I sjena bi sakrila ljepotu spirita života

Od koje se mrak crnom rukom rastavio.

A kada pak hodaju, pognu glave ka zemlji

I ne miču ravnodušnost sa svojih obraza.

Koračaju i broje korake, a poglede ne dižu

Jer svjetlost Mjeseca nisu mogli da ugase.

I SVE IZ POČETKA

Hladnokrvno grabim, lik tvoj modri, smjerni

U azurnoj vodi, snu djeteta neba,

Dok nad stopom mojom lete neizmjerni

Potomci oštrine što za uglom vreba.

Nepoznat je osmjeh tvoj već sada meni,

Voda ga je mutna plaštom obavila,

Ne mogu ti reći – Prema meni kreni,

Plašim se da nisi što nekad si bila.

U moju si venu otrov ubrizgala,

Što vodi me tiho u ponorske dvore,

Iskrenost ti boli, al’ odveć je mala,

Ti kraljica obmane, ja siroče zore.

Ali..

Kad pomislim da nema te, stanem.

Sve je jasno, ponovo sam sam.

Srce boli kad bez tvog lika svanem,

A razum moli drugoj da ga dam.

ISPOD OČEKIVANJA

Beskrajni, crni maslinjaci

pod stopama nebeskog hodača,

I tako jasni, i tako jezivo mračni

daleki od ulica i daleki od trgova,

a opet vidno zaboravljeni,

jer niko ne ubira plodove

i nikog ne dotiče njihova slast

blagoslovom iskona taknuta.

IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

Pogledaj!

Oluja na pučini guta sjaj oka jedne ribe

Nemoćne,

Nad kojom se nebo savija poput mosta

I ujeda talasa neopravdan bijes.

Pogledaj opet!

Kroz okna vidim čovjeka koji nosi krivicu na rukama,

Crvenu

Kao trešnja pred čulima onog

što žarko hoće da ubere njenu mladost,

skoro izgubljenu.

Ne spavaj!

Zar ne vidiš da bodež ide prema tebi,

Odlučan

Da razori krvavi sat u tvojim grudima,

Što kasni po ko zna koji put.

Otvori oči ostavljeni Anđele!

Crni zmaj dolazi iz grotla zemlje , i žudi

Nesavladivo

Da dušu ti umaže zločinom,

A ti mirno ležiš

Kao da u tebi još ima života.

MALO JE RIJEČI

Malo je riječi na ovom svijetu

Iskrenih i znanih jeziku srca,

Pred kojima noć zagrli dan,

Pred kojima bilo jače kuca.

Malo je riječi na ovome svijetu

Spremno na dvoboj sa ratnikom zla,

Odlučno u trenu i krotko u sjeni,

Željnoj praznini smisao da da.

Malo je riječi na ovome svijetu

Jednako dubokih kao pogled tvoj,

Zbog kojih vinu otkrivam tajne,

Jer bez njih dušo, ja nisam svoj.

NE OKREĆI SE

Pješčani satovi na otoku gdje vrijeme stoji,

I zvona crkvena u noći punog mjeseca,

Sunce nestalo za humom, mraka se boji

I kretanjem svojim na starca podsjeća.

Idila jutra, magija vječnog simbola,

Pretežak teret za pale nam nade,

Za izgubljene- carstvo dubokog bola,

Za snažne tren što sreću krade.

Udara zvono o čelićni oklop,

Razbija silnu, noći svježinu,

Patnja i bol čudesan sklop

Od koga slabi nesvjesno ginu.

Jecaju duše na otoku pustom,

Gdje samo zvona slute na uzdah,

Nestaju brzo u iviku gustom

Sjene i ptice u isti mah.

NEDOSTIŽNOJ

Ti nečujna draži greškom ubijena,

Vjerna svakoj stopi , predvođena čudom,

Matrono svih patnji strahom izvezena,

Dotučena trenom , netaknuta bludom.

Lutanjima mojim ti poklanjaš tamu,

Dodira se bojiš, nestaješ u trenu,

Pogledom čežnje posmatram te samu

I lagani prsti prema tebi krenu.

Nedostižna moja kraljice samoće,

Matrono svih patnji strahom izvezena,

Moj te korak spori zagrliti hoće,

Al’ uzalud, sluti , njegova si sjena.

Ne mogu i neću da kažem ti idi,

Jer kraj moga duha svoj si konak svila,

Volim te bez premca k’o talasi hridi,

Al’ ostaćeš sjenka što uvijek si bila.

NIJE TO MOJE SUNCE NA VAŠEM NEBU

Nije to moje Sunce na vašem nebu

Okačilo zrake na klinove i zašlo.

Ono se, istina, jeste šepurilo vašim putem,

Ali stope na njemu nije ostavljalo.

Samo je nehotice ugazilo u vaše koprive

I njegov žar je progutao vašu vatru.

A vaša vatra je buknula u njemu

I stopila se sa rađanjem novog dana.

Ko zna,

Možda se jednog jutra i vi probudite

Sa njegovim plamenom

I konačno zapalite lule vaših misli.

Ali ne,

Nije to moje Sunce na vašem nebu.

NIMFE NEBESKIH ŠUMA

Kao zalutali nomadi usred noći,

Tumaraju zvijezde plavim savanama

I gužvaju svoje nebeske postelje,

Dajući blistav sjaj visinama.

Previše daleke od naših mirnih voda,

Ne vide lice svoje iskonom slikano

Na površi kristalnoj jezerskog svoda

Čuvaju odraz svog plama odavno.

I igraju tako nimfe vasione,

Po ko zna koji put nad nama,

Ostajuć’ vjerne Mjeseca sjaju

I njegovim usamljenim planinama.

OBIČAN DAN

Tvoje oko, bljesak je moje bolne želje

Što oblake sjenkom podneva dotiče

I budi u srcu ovom beskrajno veselje

Iz kojeg san budnog prosjaka otiče.

Sva ona lutanja na vjetru se klate

I sve kao da vječno je samo iz navike,

Slasni treni u život me često vrate

Kad ugledam mlad neznane hodnike.

Iznova poželim raskoš duše da vidim

I opet sanjam da nisam osvanuo sam,

Odsutnosti sreće pred bolom se stidim,

Sklon da tebi tron svog carstva dam.

POČAST ELEGIJI

O drage noći, još draži dani,

Daleki toplini i rukama mojim,

Kroz glavu prolaze prizori slavni,

Svjetlosti njihove ja još se bojim.

Te jeseni pozne kupih gitaru

I grleć’ je snažno pričah joj priču,

Staru k’o dunje na starom ormaru

O kojima tužni stihove sriču.

O vatre, kiše, O daljine!

Nek klet je čas kad dođoste meni,

Srušiste zidove duha tišine,

Rekoste miru – Odlazi!, Kreni!

Sivilom vajani kapci visina,

Nošene vjetrom arome jutra,

Pogled prosjaka, u njemu tišina,

Tako je danas , biće i sutra.

A tebe nema da strahove krotiš,

Da slušaš staru o jeseni priču,

Ti samo snove dželatu vodiš

O kome tužni stihove sriču.

POČETAK SLAVNOG KRAJA

Slapovi viti teku k’o viline kose duge,

Sjaj im naliven duhom mjesečinu grli,

K’o damar udara vječiti stranac tuge

I ledu grimiznog mora razuzdan hrli.

Moćniji od dolina i podnožja brda,

U silnom poletu skida guste vreže,

Slavan u svom toku,pticama se ruga,

Spreman da čar zore na krilima veže.

Kroz velove magle baca mrve strasti,

Što vidike čiste, svjetlost jaku vole,

Da bori se s vjetrom, to mu je u časti,

Te strani mu nisu udarci što bole.

Kada putu dugom dođe poznat kraj,

Mladosti žar stopi se s oštrinom

I iščezne divan, božanski mu sjaj

U dubini mora opijenog zimom.

PROLJEĆE

Srećan sam kad osjetim miris jabuka,

Tek začetih nad dubokim korijenom

Stabla, izraslog iz grane svemogućeg.

Tad žubor slušam potoka obližnjeg,

I hiljadu tokova u meni skupi se u mlaz

Nepresušnih emocija.

Moji košmari obuju cipele sjeverca

I nestanu u praznini iz koje su došli

Još kao beskućnici.

I ravan sam tad melodiji pastirske frule

Što smiruje stado čudotvornim tonom

Glasa planinskih sinova i kćeri.

Poriv u meni jak je poput stijene

I svaki atom snage čezne da ugrize

Modru šljivu ljubavi.

RATNIČKI CVIJET

Iznad raširenih ruku vojnika,

Leti lasta slična grimiznoj prašini

I svoje glatko perje miluje krvlju ranjenika,

Mladića usnulog u borbe žestini.

U tom kratkom, otadžbini datom životu

Gdje zuji hiljadu čudesnih želja i traganja,

Nevinost utihle duše još grli čistotu,

A pod njom sniva bezbroj

Neoplakanih stradanja.

I još jednom, onaj davni, naslućeni čin.

U krčmi, lutalica hrani pod pijanim koracima.

Na ivici stola, čaša razbijena, oko nje gust je dim,

Krvava lica na trenutke bliska su oblacima.

Za prvu ljubav vezana obećanjem,

Hrabrost ne putuje i ne sanja o junaku,

Na postamentu srca stoji jedne žene

Sijući lažnu čvrstinu u blijedom mraku.

A ta ista žena dala je riječ divljoj pučini

Da čekaće svoj cvijet ratnički sa istoka

Dok god joj srce glas junaka ne smiri,

Nošen vjetrom sa dalekog polja bojnoga.

Ja, kao da sve to gledam, kao da sve to slušam

I kao da javom dodirujem sve te strahote,

A krvi i prerane smrti se gnušam,

Daleke od očiju strasti i ljepote.

REFLEKSIJA DOŽIVLJAJA

Čudesan okean svih potajnih misli,

Zarobljen u umu, stranih, ludih glava,

Svi oblici tamni, na svjetlosti isti,

Lome bit svog bića u kom želja spava.

Bačene k’o stare, beskorisne rite

Kolebljive sjene pod strehama plešu

I slušajuć’ zvuke raskalašne svite,

U vazduhu pokret sanjivošću klešu.

Na klizavom putu tragovi se lede,

Ne vide se zraci nekadašnjeg sjaja,

A sjećanja naših još slike ne blijede,

Ne briše se stvarnost dodirima kraja.

I lagati možeš da ne znaš za igre

Iz kojih se razvi lagan korak dug,

Jer na tvoj cilj tuđa stopa stigne

A misao tvoju pozni stigne muk.

I zato priznaj

Kad sanjaš svjetlost, ti sanjaš i sreću

I duh tvoj blizak spoznaji je radosti,

Od života luku nećeš naći veću,

Niti u njoj brod ljepši od mladosti.

SAN JEDNOG TRAGIČARA

Vetrenjača na brdu Nedođiji,

Kroti hladni vjetar sa juga

I u strašnoj nemira stihiji,

Snopove magle zapliće guste,

Dok mlinara starog osvaja tuga,

Želja su njegovih odaje puste.

Kraj je svemu što voli

I sluti da i njemu dolazi,

Zbog svega za čim čezne,

Svaki ožiljak sad jače boli,

A osjećaj nikad ne prolazi.

O Gospode, nije svejedno.

Stiže i hladna, varljiva zima,

Nema na drumu prolaznika,

Nema mrvica saosjećanja,

Data ruše se obećanja,

I sve gori u beznađu.

Ne čuje se više ranjenog vika,

Misao u vremenu sama umire,

Noć daleka od ljubavi krika,

Iz očiju žal joj težak izvire.

A vetrenjača kroti divljinu,

Kovitla se sudbine žar,

Zemlja pije prazninu,

Poji je sjećanja val.

TI NE ZNAŠ DA VOLIŠ

Ni riječi više!

Piramida je okrnjena, na njoj tvoja je krv.

Ne postavljaj pitanja.

Neko je ukrao sunce. Na nebu tvoj je otisak.

Znam da lažeš, oči ti bljuju vatru.

More je u koferu tvojih laži, vrati ga.

Ne uzimaj ono čega nisi vrijedna.

I tu istu vatru što grize plamenom,

I nju vrati. Ugasiću je suzama.

Ti si podmetnula zimu

onom golonogom siročetu.

Slike stvarnosti ne možeš sakriti.

Ćutnja govori hiljadu jezika.

A jednom, kad istina dođe po svoje,

reci tom hladnom čeliku što para tvoje grudi,

Da vazduh si, bez duše, želja i ponosa,

Lutka od krpe bez plača i dodira

I da sve što radiš ne zna za vrijednost,

Jer jednostavno

Ti ne znaš da voliš.

ZAŠTO TIŠINA NE GOVORI

Molio sam te da mi kažeš

Zašto me voliš.

Molio sam te danima da priznaš

Da ono što u sebi čuvaš

Ruka mojih slutnji može dotaći.

A ti..

Ćutala si tišino moja

Kad molio sam te

I tražio ti

Da obučeš strah u ljubav.

A ti…

Otišla si muziko moja

Kad najviše volio sam te

I kad pogled tvoj

U moje je oko voljno utonuo.

A ja..

Ostao sam i bez tebe i bez sebe,

Jer tvoj je dan života

Sve godine moga odnio.

AURORA

Rasplamsana zoro – kolijevko tišine,

Miris tvog koraka opi me životom,

Svaka tvoja šaka razum ledom dirne

I nevičan snazi padam pred ljepotom.

Očima ljubim zemlju kojom hodaš,

Nesebično dajuć’ kilograme sreće,

Neukrotiv zov mojih želja poznaš,

Linijama strasti svemoćan se kreće.

Usijana lopto – kolijevko tišine,

Dah tvog postojanja opi me životom,

Svaki pogled tvoj dušu mirom dirne

I nevičan snazi padam pred ljepotom.

BALADA RASTANKA

Note usnule u savršenom obliku,

Bespredmetna širina uzdah produbljuje,

U čast prošlosti, tenor pri uzviku

Orkestar ludosti glasom uspavljuje.

Spavaju i želje u vremenu čuda,

Gaze grešni još minskim poljima,

Od boli strašne glava je luda

i čini joj se,

samoća nas pravi boljima.

A orkestar svira poslednju sonatu,

Dok ruke lede zvuka doživljaj,

Heruvim daruje zemlji baladu,

Ime njeno je LJUBAVI KRAJ.

BEZ ODGOVORA

Šta je san, ako ne svijet jednoroga?

Šta je nebo, ako ne oko njegovo?

Da li je sve igra čovjeka jednoga

Ili je neko ukrao naše misli ponovo?

Da li smo sami kad to želimo?

Da li smo iskreni kad plačemo?

Da li se sve svede na znak pitanja kad tragamo

Ili nas mudrost uči da izgubljeno nađemo?

Da li smo ikad imali priliku da odemo?

Da li smo ikad mislili da potomci smo slobode?

Da li je san govorio glasno il’ gledao nijemo

Ili smo mislili da svi putevi do želja vode?

Da li smo ikad zaista shvatili tuge dubinu?

Da li smo željeli da budemo poznanici nadanja?

Da li je maska ono što krije neminovnu istinu,

Ili mi jednostavno ne znamo odgovore na pitanja?

DUHOVI U NAMA

Otvori moju dušu Anđele igre bez granica,

Pronađi u njoj riječi davno urezane na dlanu,

Što kriju tajnu suzama pisanih stranica.

Otvori moje srce Anđele ljubavi i hrabrosti,

Pronađi u njemu tajnu stvaranja i slobode,

U kojoj spavaju smijeh i suze istrajnosti.

Otvori moje oči Anđele visina i svjetlosti,

Pronađi u njima davno izgubljenu sliku jednog dana,

Koji svedoči o sinovima sreće i kćerima kreposti.

Pronađi moj duh u meni, pogled ga ne može dotaći.

Daljinom svezan – ne govori,

Strah me je, može umaći.

FORTUNA

Slutim, dolaziš dok u snu vrtim se,

Gledaš moje oči, krivicom polivene,

Otvaram ih, plaše se, više te ne vide,

Al’ znaju da tvoj pogled prati mene.

Gledaju onog što dostojan te nije,

Jer pod ključem drža blaženi ti sjaj,

Osuđen da pati, pogled rukom krije

I proklinje opor besmrtnosti kraj.

U mislima ovim što s mukom se bore,

Uzvišena jesi blistava čistoto

Nepomične usne, ne mogu da stvore

Riječ ravnu tebi, nijema ljepoto.

Bila si stvorena da pripadaš svima,

Jednako draga kralju i prosjaku,

Sad samo iskren može da te ima,

Ja ostajem dalek tvom koraku.

GORDA SENZACIJA

Ne postoje savršeni svijetovi,

Ni iskrene namjere u duši lažova,

Sva sunca prevare izgube sjaj,

Sve vrijedno postaje samo odraz snova.

Nismo rođeni za poraze,

Nismo kaljeni razdorom,

Al’ srca kad riječi pogaze

Sati šetaju ponorom.

Opet se javljaju sumnje mučne,

Opet oni dugi, zamorni treni

Kad tragamo za sudbinom svojom,

A nejaki, postajemo robovi njeni.

I vrate se one noći odbjegle, davne,

Obučene u maglu gustu, netaknutu

I padnu maske godinama slavne,

Što skrivaše dušu o grijeh spotaknutu.

GOSPODARI UTOPIJE

I na početku, vladao je tišine svijet,

Al’ nebo je zaplakalo, rijeke su nabujale,

Nije se znao dan, mjesec ni vijek,

Himere su šume sebično čuvale.

U zoru, bijesne vatre pohrliše vodi,

I plijen se lovcu bez sile pokloni,

Začu se glasan plač, dijete se rodi,

Pandorina kutija opet se otvori.

Samotnjak bez duše, nesmetano vođen

Idealom zime, zlom što nebo para,

Pod stablom gorčine, grijeh davnina rođen,

Kreatura tame plod izdaje stvara.

Dostojanstvom vajan, kip slobode, nade

Zračio je svjetlost, neugasnu, trajnu

Prkosio zimi, što sjaj zvijezda krade,

Nepresušnih rijeka otkrio joj tajnu.

Pred očima Boga samo hrabar stoji,

Ljubljenik slobode, ideala sreće

Ćutljivom ljepotom oči svoje poji,

Siguran da laži odati se neće.

Istina je ljude učila spoznaji,

Ne niče ruža iz lošeg sjemena,

Nevješti da stave okove izdaji,

Bili su i biće dok život postoji,

Nesuđeni gospodari vremena.

IDILA

Labud je opet preletio

Naše krajeve zamrznute

U dnu Zemljinih trepavica.

Nije se okrenuo.

Za sobom,

prosuo je perje

po limenim krovovima

I prekrio nijansirane ploče

Živošću svog tijela.

Sat velikog tornja

Nestalnim je otkucajem šarao kuće

Vatrom sa ognjišta odjevene.

U dnu varošice,

Raspršena koprena proljećnog letača,

Pločaste je kaldrme

Kišnim kapima eskimskih daljina zalila.

IZ ALBUMA

Imaš puteve u očima,

Njima nikad ne idem ja.

Tragove na tvojoj koži

Moji prsti nikad ne prate.

Za mene skrivena ostaće tajna

Ezoteričnih vidika tvojih,

A ptici u tvom glasu

Ja nikad neću čuti poj

Jer sklapaću u mislima svojim

Dok god postojim,

Lik od ljubavi tvoj.

IZGUBLJENI CIRKUS

Krotilac lavova sad je u kavezu

I traži lavu da ga izbavi od straha,

Nekad mučen, sad na oprezu,

Kralj obilazi oko krotioca i govori

Kasno je – sad sam ja na potezu,

I nestaje u noći, bez traga.

Klovn je tužan i na licu svom

Ne čuva osmijeh iscrtan bojom,

Depresivno udara nogama o pod

I nema ga više u svijetu tom,

Ne osvaja mase radošću svojom,

Već gleda nad sobom šetača žicom hod.

A šetač gleda na gore u zastavu sivu,

Gdje žongler nebeski okreće oblake

I ono malo duše još uvijek čisto,

Broji do skoka sve sporije korake.

Svi oni lebde iznad svojih misli

I vidik im širok ne pada na dno,

Još samo harlekin ostaje

Za sudbinu vezan svojim tužnim snom.

LAMENT

Vrati me Kairosu trenu kom pripadam,

Pokaži mi put i svemoćnu stvarnost,

Sam, u nedođiji, bez premca propadam

Noseći u sebi kukavice zanos.

Sad kada nemam svijet sav na dlanu,

Blasfemiju strašnu rađa duša smrtna,

U šaku mi davni, sreće treni stanu,

Suza u mom oku od laži je mutna.

Vratite se dani što vas grlih čelom,

Moleći za oprost, milost, sažaljenje,

Sudbina je misli sad prekrila velom,

Nad obrvom Sunce grli pomračenje.

Sam, nesavladiv, nesanici vičan,

Po obrazu zime grebem za toplinom,

Istini i pravdi neznatno sad bitan,

Za nestalih dana čeznem ja vedrinom.

Nisam nikad znao da kupujem vrijeme,

Lutanju sam svoje poklanjao trene,

Sad nosim na srcu tuđeg duha breme,

I zalivam nadu, al ’uzalud, vene.

Vrati me Kairosu trenu kom pripadam,

Pokaži mi put i daruj mi hrabrost,

Sam, u nedođiji , bez premca propadam

Noseći u sebi kukavice zanos.

LULLABY

A beautiful day — timeless lullaby,

A brave song of life and happiness,

Hidden in the grass ,a small butterfly

Drinks with its eyes endless emptiness.

Confluence of peace and God given light,

Celebrates strong essence of past days,

Roads on the left, rivers on my right,

On my way to heaven, I hear honest prayers.

Following the dream, searching for the truth,

I’ve lost my shoes, my hands became rough

Only thing that stayed permanently smooth,

Is this painful soul surounded by a laugh.

Sometimes I wonder, where everything stops,

But there ’s no answer for our mortal sins,

On my eyelashes I hide crystal drops,

Knowing that the love is only thing that wins.

I dreamed a dream, while life was passing by me,

Attached to beliefs, which gave me my wings,

Further from the eyes I could never see

Dancing fantasy, while a happy man sings.

LUTATI NEĆU VIŠE

Dali su mi hiljadu odgovora

i pokušali su da me natjeraju

da zaboravim da decenije

prolaze brže od vijekova

i da kad časovnik stane,

vrijeme ne stoji.

Rekli su mi da će ponovo biti rata

i da će se vratiti zore mojih predaka

u naše živote izvezene od lijana

i tankih, blago nadobudnih niti.

Pokidaće ih teške riječi.

Ćutao sam tada i ćutim sada.

Ne mogu druge učiti o sebi

i ne mogu sebe naučiti

da vjerujem njima

kao što vjerujem sebi.

Ne. Jer malo znam

i stidim se da kažem

da ne znam ukus

voća koje raste u kosmosu,

i miris soli mjesečevih mora.

Ne. Jer malo želim

i strah me je da ako

zaspim, neću nikad saznati

da li sam bio čovjek

koji je stao kada i časovnik,

ili onaj koji je nastavio

da trči za vremenom.

METAMORFOZA IMPRESIJA

Teško mi je svako jutro novo

K’o dah smrti pred rađanjem svjetlosti

U kojoj počinju plač i smijeh ponovo

Da žanju polja dubokih svetosti.

Nestvarno kao komad noći

I srebrom pisane knjige davnina,

To sunce iskona opet će doći

Na tron kraljevstva duha čistina.

Raširiće krila, snažna k’o u zmaja,

Zgaziće odvažne sinove gorčine,

Spaliće stabla s plodovima kraja

I slatke jabuke razdora

Pašće k’o žrtva njegove žestine.

I sve za čim kajanja hodaju

I sve što strah k’o vodu popije,

Postaće rob

Čiju dušu ne mogu da prodaju

Najamnici smrti,

čelične iluzije.

MELANHOLIJA

Piši duga pisma i svađaj se sa svojim mislima, u svakom trenu

Drži se razuma kao svoje slamke spasa i ne hitaj prvom zovu

Bez obzira, u nepoznate vode tmine, iako mame i preklinju

Da prigrliš ih strasno i ne ostaviš nikad same na krovu

Sa kog će gledati na nemoralom prevučene ulice.

Vjerno čuvaj svaki djelić netaknute zlom duše,

U koferu u kom čuvaš pravo slobode lice,

I na njemu ožiljke od teške borbe.

Niz oluke teku bujice kiše,

Prolaznosti krštene kapi,

Majka na pragu sama,

Zadnje riječi piše,

Vojniku sinu.

Daljinom

Zavezan

Čvor

Sa

U

S

A

N

A

S

U

V

I

H

Krade poslednji dah ljubavi.

MIKROFONIJA ZRELOSTI

Kada bi opet zaplesao onaj nerv na mom dlanu,

Goneći furije kroz kanale mog strpljenja

I svaku amforu kraj koje gladne usne stanu

Napunio plodovima bagrema u trenutku zrenja.

Okrenule bi se harpije gladne za pun krug

I iste bi one misli postale crni prah,

Svaki plod, do dna utrobe prešao bi put dug,

Tonući u samo sebi svojstven strah.

I gledao bih sa visokih kula,

Fantome što prave kuće u snijegu,

Ja, zvijezdom vođeno dijete jula,

Crtao bih Sunca po ledenom brijegu.

Snaga u meni postala bi luka broda,

Što sa sjevera goni maglovite zore,

A krv moja bila bi u pustinji voda,

Neslana i krepka k’o mladosti more.

MOJA OLOVNA DONKIHOTERIJA

Misao u megalomanskoj glavi

I tvoje prisustvo u mojoj arteriji,

Podjednako se sporo kreću,

Nestajući u kilometarskim

Horizontalama gustog dima.

Iz minuta u minut, sjećanja se vežu u kolo

I kao magneti privlače čađave gradove,

Ulice, trgove i pabove noćnih ptica,

Zbog kojih se planeta uzalud okreće.

Svaki dan je budućnost prethodnog

I prošlost narednog.

Ono što je pisalo u kalendaru,

Zamijenili su blijedi dani i guste izmaglice

Mojih i tvojih jutara.

I sve kad saberem, ostajem ja

I ostaješ ti negdje daleko od mene.

Još čeznem da ti kažem

Da ću i za par decenija

Imati šta priznati ženi moje prošlosti.

Ipak, tužno je.

Ljubav, nije li to samo san?

NA KORAK DO OBLAKA

Visoko nad talasa silinom,

Iznad nebodera i širokih pločnika,

Odjekuje progonjen daljinom,

Glas boga svih ratnika.

CARPE DIEM – smrtnici bez strasti,

Svaki dan je korak bliže kraju,

I prije leta snaga će vam pasti,

Jer vam ideali k’o treptaji traju.

Nemate hrabrosti i ne znate za milost,

Vi, sledbenici sopstvenih, plitkih slabosti,

– Časti ih riječima prezira, kralj borbe i mladosti.

Siđite sa vaših pijadestala, na koje vas sujeta stavi,

Uzmite čašu života u ruke i recite ljudima u vama,

Ja biću onaj koji istinu ljubi i svako jutro osmijehom slavi.

NA SEDMOM NEBU

Da,

To su oni blagocvjetni zidovi

Našeg stana na kraju ulice

Prošarane lipama.

U njemu si na prozore stavila

Kobaltno-plave trake

Izvučene iz potoka nad našim krovom.

Na vrata si okačila fotografiju Pariza

Iz vremena kad smo se sreli

Kraj klupe u jesenolikom parku.

U ormaru još stoji kofer

Poluotvoren iz čiste dosade,

Kao usta sitog lava sa razglednice.

A nad krevetom, okačena reprodukcija

Nadrealiste u vrhuncu stvaranja,

Šapuće mi o tebi

Kroz nago tijelo

Koje se upoznaje sa jutrom.

Da.

Bio je to naš stan

Na kraju ulice prošarane lipama,

Gdje još uvijek iza zatvorenih vrata

Moj i tvoj glas žele jedan drugom laku noć.

NA TRGU ROBLJA

Korijenje se duboko uvuklo

u zemlju moju i mojih predaka,

Iz koje rađa sve što posijem,

na kojoj zalijem onim što isplačem

sjemenje postojanja i razumijevanja

svih trenutaka kajanja i opraštanja.

Grubim rukama preorem puteve

kojima su davno junaci prolazili

i nije mi žao, jer plodove svoje muke

slatko uberem iako ne više mlad.

Divim se tebi predivnoj u sjenci

mog oskudnog znanja o tvojoj duši,

tvojim mislima i željama.

Rađam se tako svakog puta

kad te se sjetim i kad osjetim

tvoje mirise u prolazu između

dva dana i dva svijeta,

dvije noći i dva časa

u kojima ti moram priznati

da borim se dugo protiv sebe

kad se okrenem i ne vidim te

kroz okna moje stare kuće

u starom gradu koji ne spava

ni kada buka počiva u sekundi

vremena, gotovo bolnog.

Moram ti reći draga,

da i pored svih stvari

koje otkrivam u tvom osmijehu

i pored svih zvukova

koje čujem u tvom koraku

kad hodaš pored mene

kao da me kupuješ

svojom otmenošću

i bogatstvom pretočenim u zlatnike

a ne onim kojim bih ja volio,

ja sam nikad iskrenije i ozbiljnije

draga, za sva vremena

umoran od molitvi

i života u kom ja čekam

na trgu roblja tvoju milost,

dok ti i dalje koračaš svijetom

koji krv sa mojih ruku

nikad neće oprati.

NEKI DRUGI SVIJET

Razum je prevaren, kocka je bačena.

Suvišno je pominjati razloge

traganja i potajnih nadanja,

da ćemo jednom svi biti srećni

u svijetu koji nas neće voljeti,

i koga mi nećemo voljeti,

jer biće sve što žarko mrzimo,

i nikad nam neće dati da udahnemo

muziku i miris slikarskog platna.

Vazduh će biti povlastica gospode,

a siromašni će prositi za mrvice

i žrtvovati sve svoje

zbog nečeg što se ne može dotaći,

zbog nečeg što se ne može vidjeti

A oko nas i u nama je

I samo će mastilu ostati znano.

OPELO SLOMLJENOM SRCU

Kao da hiljade čudesnih zvijezda,

Sadi hiljade sjajnih trenutaka

Na poljima kosmosa,

Kao da sve što ne zna za praštanje,

Krije još žive laži na metar od ponosa.

Kao da mogu da patim a ne osjetim bol,

A sve kao da jeste i kao da nije,

U ovoj noći jadnoj od urlika ostavljenih,

U kojoj se svira odvažno jeziv D-mol,

Blizak sudbini davno zaboravljenih,

Ti nisi moja, ja nisam tvoj.

Neoprezno hodam po vatri,

Ne dajem snagu koracima,

Mislim, vratiće se jednom,

A onda ćemo zajedno

Ploviti na oblacima.

Lažem sebe.

Kad te nema slutim na toplinu,

Jer sve kao da ima i kao da nema,

Snagu tvog duha ,miris tvoje kose,

Esenciju krina sto na tvojoj koži

Počiva u kapi prvomajske rose,

I onda,

Svemu je kraj

Jer ti si tu, ja sam tu,

Iza nas gradska su svijetla

Ne zna im se broj,

Suton u meni

Tvojoj Noći šapuće,

Ti nisi moja, ja nisam tvoj…

RASKRSNICA

Ako se vratiš prošlosti zaboravi na budućnost.

Budućnost nikad neće imati snagu prošlosti.

Prošlost će biti konjanik u borbi, a budućnost?

Budućnost će biti pripadnik pješadije bez odlikovanja,

I sve će postati samo igra u kojoj se i vrijeme zbunjuje

U kojoj moć i smisao ne gubi samo posmatrač,

Onaj kratkotrajni momenat koji razdvaja krajnosti,

Ratnik spasen od stradanja ,

orkestar razuma

U operi nepromišljenosti,

mala nevidljiva nit,

Trenutak sadašnjosti.

REKVIJEM ZA ILUZIJU

Čujem glasove, neznane i znane,

Sa visokog brda zovu u divljinu,

Zategnuti luk cilja na gavrane,

Što nad ušćem zvuka slute na tišinu.

Prekinuta žica mladog trubadura,

Jadikovku krije, zao mu je čas,

Utihnu i pjesma kraljevog slavuja,

Što tananim tonom njihaše i klas.

Otrgnu se more od osjeke i plime,

Prah obgrli žitna, napuštena polja,

Zaboravi putnik na oštrinu zime,

Prevari se razum, osvoji ga volja.

Čujem glasove, neznane i znane,

Sa visokog brda zovu u divljinu,

Zategnuti luk cilja na gavrane,

Što nad ušćem zvuka slute na tišinu.

SAD ZNAM

Nije dubina riječi tupi mač mudrosti,

Ne gasi se svaka vatra vodom sa izvora,

Nije svaki potez poklonik ludosti,

Nemaju ruke blaženu snagu govora.

Nismo nikad mislili o smrti kao o početku,

Nismo vjerovali da jači smo od tmine,

Ubili smo ljubavi pticu dražesnu, rijetku,

A strepimo i dalje od duha njenog blizine.

Nema onog što crpilo je zore iz naših noći,

Nema vene koja med u vreloj krvi nosi,

Ja, više nemam želja , hrabrosti ni moći,

Da gram puke sreće od Svevišnjeg prosim.

Ne sanjam te više žaru moje mladosti,

Ni trešnje, na usnama lažno smjernim

Ne držiš više uzde mojih kobnih slabosti,

Nijedan tvoj pogled ne zove se vjernim.

Sad znam.

Dubina riječi nije tupi mač mudrosti,

Ne gasi se svaki žar vodom sa izvora,

Nije svaki potez prijatelj ludosti,

Samo srce zna blaženu snagu govora.

SANJAREVA PJESMA

Još hranim se ostacima jučerašnjeg dana

I udišem vazduh što miriše na smolu,

A nebesa odaju svjetlost jarku, bez mana,

Prazna je svaka čaša na mom stolu.

Kroz prozor nadzirem prolaznike

Ulica što množe se u polusvijetlu

I omamljen nadahnućem , zamišljam oblike

Dok stotine silueta leluja

Opijeno samovoljom u mom malom svijetu.

Vrvi život u zenici mog desnog oka,

Gdje svio se talog mnogih dana samoće,

A oko nje sva polja od hartije široka,

Snagu mog mladog duha umanjiti hoće.

Obješene nad kapcima počivaju arkade,

A pod njima spušta se voda niz obraze

I ne može više niko sreću da ukrade,

Suze sa monsunskim kišama odlaze.

SCENA

Opet počinje ona ista drama.

Glumci na sceni, vidno uplašeni,

Pred njima pogledi, iza njih tama,

Priča nebitna – dijalozi zaboravljeni.

Ona diže oči u visinu i plače,

Ne zna riječi, ne zna pokrete,

Nemirno srce udara sve jače,

Plaču života daske proklete.

On čisti pogledom prašinu scene

I nadzire prsten, nekom obećan,

Nevješt u govoru, gleda put žene

I šalje pogled njoj dobro znan.

Pada zavjesa i skriva tren,

Kad jedno drugom blizinu nude,

Ona je njegova, a on je njen,

O ljubavi samo voljeni sude.

SIMFONIJA SMISLA

Sam sam u stranoj sobi,

Sebi sluga i slijepac za snove,

Suvišan u svijetu sto strepi da stvori,

Strast i suze što suprotnosti spoje.

Spoznao sreću sam u sjećanjima svojim,

Sumorne sumnje silnom snagom slamam,

Spreman da slobodu od svjetlosti skrojim,

Stadoh stihove smjerne da stvaram.

STEREO

Sujetni ujed praznine

Stereo bez barijere

Lagan kao okret.

Visina, pad i polet

Stereo bez zvuka

Jedne tačke portret.

Bez jutra i noći

opraštan grešnima

Stereo pravde i istina.

Bez riječi što plaše

u vrisku se rađa

Bez crnog i bijelog

Stereo beznađa.

SUROVA BAJKA

Popločani putevi do izvora vode,

Sve brži treptaji mrak dodiruju,

Ulice prazne ,snovi drage slobode,

Drhtaje prolazne jave naslućuju.

Gledamo se i spajamo dlanove vlažne,

Strahotno bijesne munje u tami,

Na mjestu gdje dizaše ljubavi hramove,

Mi bili smo srećni , zajedno sami.

Šaputala si, nove stihove sreći govorila,

U kojim život oprašta nevjernima greške,

K’o u surovoj bajci, bez zrna svetosti

Ta ista noć u vene je zaborav ulila

I sklopila oči teške.

Otišla si drugom stazom sama,

Častila žudnju poslednjim pogledom,

Daleka od ognjšta i rodnog kama,

Čezne mi tijelo za tvojim dodirom.

SVA TA KRETANJA

Svi koji se kreću mnogo znaju,

Mnogo pričaju ili mnogo ćute,

U mislima tromim slike dana traju

I tek na zračak borbe slute.

Neko je pitao. Niko mu nije odgovorio.

Šta je bitka do zabava sile,

Koja svojom krvlju smije se i plače?

Šta su mrtva tijela na poljani bila,

Onom što mu kvrge drugi stežu jače?

Kuda poći i koji put utabati korakom?

Kome ostaviti vatru svog ognjišta,

I pod čijeg neba spavati oblakom

Kad sve tuđe za svoje je ništa ?

Neko je pitao. Niko mu nije odgovorio.

Kuda idu ljudi kad napuste zemlju

Svog oca i majke, mukom preoranu?

Da l’ se sele ptice kada jutra krenu

Ostavljajuć’ noći u skučenom stanu

Da blizinu četiri hladna zida grle?

Niko nije pitao. Neko je ipak odgovorio

I bilo je njegovo napisalo stih.

Slaviće tuđe pobjede i gledati iscrtan smijeh

Na licu onog čija žanje polja snova,

Al’ ljubiće čovjek svoj dom i otadžbinu

Sada, zauvijek i u vjekove vijekova.

TAMNICA

Strah me je da budem sam,

Kad nema svjetlosti svijeća.

Obuzme me čudan osjećaj da nestajem

Stanem nasred sobe okrečene u mrak,

Zatvorim oči, da govorim prestajem,

Više nisam hrabar,više nisam jak.

Strah me je da budem sam,

Kad nema svjetlosti svijeća.

Poželim da brzo prođe taj kobni tren,

Al’ tama svojom tišinom šapuće meni

Da vlada mnome, da rob sam njen,

Što svojim strahom čula noći pleni

I ne mogu srcu spokoj da dam,

Jer vrisak u meni ludo odzvanja

Strah me je da budem sam.

U MAGNOVENJU

Tamo gdje sam pao nije bilo zvukova,

Nisam čuo šapat, uzdah ni stran plač,

K’o siroče pred čoporom gladnih vukova,

Surovog sam straha potegao mač.

I nije bilo svejedno ko mi je naudio,

I nije bilo lako priznati taj poraz,

U meni, nemir plač je probudio,

I krvlju crtao na vodi moj odraz.

Sva moja čula gubila su moći,

I znao nisam da zlu lak sam plen,

Čekao sam hrabrost, nije htjela doći,

Prestao sam biti ja gospodar njen.

Sjećam se. Tamo gdje sam pao,

Nisam čuo glas, zvižduk ni smijeh,

Na raskršću pustom bez nade sam stao

I tražio oprost za neznan mi grijeh.

Te iste noći obuk’o sam tugu,

Gledao srcem drum koraka sit,

U života crnom, bezizlaznom krugu,

Krojila je sliku moje kazne nit.

Vidio sam cvijet u pustinjskom pijesku,

Što svio se tužan oko sjenke svoje,

I ljubeć’ vrelinu k’o zaborav tešku,

Nosio je ime tužne pjesme moje.

ULJE NA PLATNU

Neukrotiv sjaj tragova života,

Na ostrvu sreće održava plam,

Ka sumraku naboj suza plavih hrli,

Svaka svojom sjenom udara u kam.

U daljine gluve pogledi sad bježe,

Ne znaju za istinu, pravdu i svetost,

Otrgnuti sreći nebu tamnom teže,

Bez milosti i žali ubijaju svjetlost.

Anđeli u tami plaču i padaju,

Proklinjući žarko čitav ljudski rod,

Živi , a mrtvi u crnom beskraju

Kapcima teškim dodiruju svod.

USPAVANKA ZA NJENE MISLI

Ona satima čeka.

Ona vidi nebo i vidi dugu.

Nema puta koji nije stope njene upio,

Nema kišnog dana iz kog se lik njen nije rodio.

Ona vidi nebo i vidi dugu.

Ona poznaje noć kao što poznaje dan.

Kad ona ćuti, tišina za nju govori.

U njenim očima rađa se slika jutra

I slika tame u istom zamrznutom trenu.

Ona voli da voli i ona voli da je vole

Kćeri svjetlosti i sinovi sjenki.

Ona vidi nebo i vidi dugu.

Ona prkosi vremenu

Koje poput siročeta zna danima

Da gladuje za jednim davno izgubljenim

Trenutkom osorne snage i puke slabosti.

Ona zna da čeka , čeka i čeka.

Ona prstima piše LAMENT

Na papiru crvenog rekvijema.

Ona grabi visinu svojom dubinom

I ona zna da uspava zoru

Kad časovnik otkuca ponoć

Jer,

Ona vidi nebo i vidi dugu…

UZDIZANJE FENIKSA

Diži se sliko iz guste prašine mrtve

I raskošom vazduh zagrli čvrsto vreli,

Na putu onom do krajnje tačke nebesa,

Gdje plodovi raja grešnog su putnika sreli.

Živošću odapeta strijelo rađanja,

Tvoj kraj počinje kad kamen se budi

I gvozdena žaoka ljepote stvaranja

U duhu tvom blagost svitanja probudi.

Tad sjaj tvog oka zablista u mrklom mraku

I uspavan nad njim blaženi Anđeo leži,

Kao da komad Sunca poklanja zraku,

Mislima olovnim zemlji vlažnoj teži.

Stopama nebo prekriješ sam lagano

I raširiš krila široka u sopstvenu čast,

A sve, kao da prošlo je putem odavno,

Noseći u krvi ispijenog otrova slast.

Na koljena kleknu svi željni te ljepote,

Ljubeći svjetlost kojom žarko zračiš,

Smrtnik upija tvog lika čudne divote

Dok sjenkom svojom nedostojne mračiš.

VERTIGO

Na karti svih slobodnih puteva pratim

Trag nestale, strasne u vremenu ljubavi

I osjećaj beznađa samoćom zlatim,

Zbog koje korak prazan, šetnju ne nastavi.

Grohot pajaca u dubini tišine,

Vojnik u borbi za vlast srećnog trena,

Slijepac sam, u vremenu berem gorčine,

Obalu grabim, morska sam pjena.

Sam, bez kontrole i često sjetan,

Poklonik letova nebom stvaranja,

Da zaspim u vremenu nisam spretan,

Darujem vidike poljima nadanja.

Zatvaram oči i pokriven sjenom

Gladan zagrljaja, ljubavi i mira,

Puštam sjećanja da teku mi venom

Do mog kraja, do kraja svemira.

VIRTUOZI NEMIRA

Uzde na vrhovima prstiju sudbine,

Izmičuća stvarnost, nemoć poraza,

Konjanik puteva, gordosti, sivine,

Lik u strahu od sopstvenog odraza.

Biseri u blatu, nemorala lanci,

Kažnjavaju hladnu, razuzdanu tminu,

Njišu se obećanja k’o papirni čamci,

Prokletstva šibaju talasa divljinu.

Nemirne poljane, zlog rastinja majke,

Noćas pjesmu poju vezenu od bura.

Strah od neprebola i krvave bajke,

Prolazi kroz vene novih trubadura.

Nehotice pale, rasplakuju, gaze,

Duše izgubljenih u smiraju šume,

Praskozorja sestre dane zimom maze,

Na sceni života virtuozi glume.

Uzde na vrhovima prstiju sudbine,

Izmičuća stvarnost, nemoć poraza,

Konjanik puteva, gordosti, sivine,

Lik u ogledalu sopstvenog odraza.

ZABLUDA

Čemu laži i prevare

Kad samo đavolu drage su to igre,

Njegova je sreća – patnja ljudskog duha

Što mu pokraj oka pleše poput čigre.

Sve što nam treba blizu je srca,

Ne mora ni oko sve jasno da vidi,

Dok god ima mjesta za nadu i ljubav,

Srećna će nam duša uistinu biti.

Potrebne su samo, zvonke, jake strune

I kap sreće na dlanu svirača,

Mudri će istinu pronaći brzo,

A robovi zabluda svojih

Ginuće vječno od sopstvenog mača.