Nikolina Đurović – O književnom stvaralaštvu Ranka Jovovića


O RANKU JOVOVIĆU I SVEČOVJEKU, O RANKU JOVOVIĆU I ,,RANJENOM JOVU“

Čitajući novonastalu poeziju Ni dana bez kajanja, pjesnika Ranka Jovovića, javlja se potreba da se revidira stav o njegovoj umjetničkoj ekspresiji, kao i o njegovom aktuelnom i ukupnom književnom opusu.

           I premda imenovan i prepoznat kao nacionalni, ,,srpski pjesnik“, Ranko Jovović se, prije svega, pokazuje pjesnikom humanističke provenijencije, nadmoćan svim vrstama nacionalizama. Za površne poznavaoce književnih prilika Jovović jeste nacionalist, za ozbiljnije poznavaoce životnih, duhovnih i duševnih prilika, Ranko jeste nadnacionalist. Njegov nadnacionalizam se najbolje ogleda u naslovnicama njegovih publikovanih, humanistički orijentisanih, raznorodnih knjiga: Ni dana bez kajanja, Šta je čovjek bez podviga Gospode, Suze Marka Miljanova, Izdahnuću na balkonu, Dodir tame, Divlji plač, Gomilanje straha, Mračni hljeb, Neka mi ništa ne bude oprošteno, Moj doprinos razaranju svijeta, Zalazak sunca zauvijek, Vuci u žalosti, Poljubac za Anu Ahmatovu, Ne okreći glavu od mene Gospode, Spasi Bože itd.

          Već naizgled i na prvi pogled (a prima vista), a sudeći prema naznakama i koricama njegovih spisa, ukupno Djelo Ranka Jovovića može i mora biti posmatrano kroz kaleidoskop opštečovječanskih boja. Kajanje, podvig i suze; izdahnuće, tama i plač; strah, mrak i oprost; razaranje, zalazak i žalost; poljubac, Gospod i Bog univerzalne su boje jedinstvene ljudske sudbine. Izabravši riječ, moćno sredstvo izraza, Ranko ,,šara“ bojama Panhumanizma.

          Pa ipak, u širokom opsegu svekolikih boja, hromatizam Pjesničke duše ove počiva na antonimiji boja. Crna i bijela, crno-bijela, (ne)pomirljivi je par Rankovih verbalnih boja. Njegov ukupan literarni izraz mogao bi biti definisan kao dualan, suprotstavljen, hromatski rečeno, crn i bijel. Gotovo da nema riječi (jezičke akrobacije duha) koju ne pokreće Rankova antonimija: nit (nad)čovjeka bez (nad)nečovjeka, nit vječnog bez zemaljskog, nit sveljudskog bez ništa ljudskog, nit prijatelja bez neprijatelja, nit (sve)znanja bez (sve)neznanja, nit vjere bez nevjere, nit svačije bez ničije, nit pravde bez krivde, nit svetinje bez prokletinje, nit svetinje bez svetine, nit ratnika bez gubitnika, nit anđela bez demona, nit mogućeg bez nemogućeg, nit svjetlosti bez tame, nit poezije bez antipoezije, nit značajnih bez beznačajnih, nit soja bez nesoja, nit svačega bez ničega, nit lijeka bez otrova…

          U tom rasponu od crne do bijele stanuju Rankov nihilizam i pozitivizam, pesimizam i optimizam. Da, Pjesnik je šopenhauerski nihilističan i pesimističan. S pomisli na ,,crnu zemlju“ naviru mu ,,crne misli“, on jedva ,,otiče i protiče, diše i piše“. On ,,čeka u suzama, kipti u mraku, muški plače“. Pa ipak, njegovim (crnim) mislima katkad protiče i Nada, on rica i pada, al’ bori se i nada. On rica i pada, al’ Vječnosti se nada: ,,Ja koji nikad neću umrijeti.“ Trajnosti svoga djela se nada: ,,Ovaj original će me nadživjeti.“ Na taj način Pjesnik postaje kontradiktoran – pesimistični optimist ili optimistični pesimist, svejedno. Pokazujući volju za životom, a na proputovanju od crne do bijele, Pjesnik uvodi u literarni kaleidoskop nove (životne) boje. Životna je crvena, a putem krvi, u živoj vezi sa životom. Borbena i pobjednička, zrela i moćna, životna i besmrtna, muška crvena postaje prelazna i uzročna boja, u osvajanju optimizma. Crvena je boja Vjere, Ljubavi i Nade, na putu od ništavila crne do apsolutizma bijele. Prema Miloradu Paviću, crna, bijela i crvena boja su odrasle, ostale boje su mladunčad. Hromatski govoreći, crna, bijela i crvena su boje Rankove poezije, odrasle poezije.

           Pesimizam Ranka Jovovića nije slučajan i bezrazložan, već utemeljen i uzročan. On je posljedica uređenja odnosa i stvari u ovodimenzionalnom svijetu, kao i (Berđajeve) dualne egzistencije, u čemu se sastoji sva tegoba ljudskog življenja. Svijetom vlada ,,besmrtna sila vlasti“, primoravajući silu nenasilja (umjetnosti) da se povinuje duhovnoj pesnici. Umjetnost, kao nepotrebna djelatnost, postaje marginalizovana, što je i redovno stanje i odnos između prvorazredne ,,volje za moć“ i drugorazredne ,,volje za ideal“: ,,Tu negdje na kraju svijeta izložena je moja poezija.“ Ranko, kao ,,pamet koja sumnja“, misli da ,,piše i propada, da i njegova poezija propada“. Stoga je katkad ,,bogohulnik i psovač“: ,,Da ima pravde, ja se ne bih ni rađao, da ima pravde ne bih ja lupao ove gluposti, da ima pravde kao što ima krivde… Bogu je svejedno, i pravda i krivda.“ Pjesnik je nepopravljivi pesimist i nihilist, ,,hrani se crnom zemljom i crnim mislima“. Ako ga i ,,prevare“ katkad ,,velike“ misli: ,,Šta će da je veliki kad nema kome biti veliki.“

           Tegoba ljudske (Rankove) egzistencije, sastoji se i u ograničenosti ovodimenzionalne egzistencije/ljudskog znanja. Prema Ranku, čak i sveznajući je ,,neznalica“, čak i ,,čovjek koji se krsti znanjem, niko je i ništa“: ,,Glavurda je neznanje ako sudimo po Gospodu!“ Stoga Ranko ne vjeruje ljudskom znanju, nit svojoj ,,glavurdi“, nit svome znanju: ,,Zbori a ne zna šta zbori.“ Spopalo ga je ,,i veliko neznanje, i velika drhtavica, i veliko kajanje, i veliko bestijanje“. Ne dâ mu mira ,,čovjek oskudan u svemu“. Raspet između ne-znanja i želje za sve-znanjem, oskudnog čovjeka i ideala (sve)čovjeka, moći krivde i nemoći pravde, Ranko je gost u ovom dualnom svijetu, u oba pomalo, ni u jednom konačno: ,,Žao mi je da živim, žao mi je da umrem…“

           U Pjesnikovom životu ,,prepunom jada“ oličene su žalosti i patnje svekolikog čovječanstva, i jadi mladog Vertera, i svakog Mirka i Marka, i jadi Jovović Ranka. Ranko Jovović je pjesnik čovječanstva. Pjesnik čovječanstva posjeduje dublji/umjetnički odnos prema stvarnosti, što ga čini kadrim za dekodiranje svekolikih ljudskih osjećanja: ,,Ako pročitaš, ako upoznaš Njegovu knjigu, prepoznaćeš svoje misli i svoja osjećanja.“

            Ko pročita, ko upozna Rankovu Knjigu i Poeziju, pročitaće Sebe i upoznaće sopstvena osjećanja: ,,Čitaj Ga, pročitaćeš Sebe!“ U dekodiranju ,,sopstvenog sebe“, uveliko doprinosi Rankova Poezija. Ona je (kao i svaki ljudski život) dijelom crna, dijelom bijela. Dijelom crvena, kao moćno sredstvo u osvajanju optimizma. Ranko je, kao i svaki drugi, čovjek pesimizma, u osvajanju optimizma! U njegovom slučaju, u tome mu uveliko pomaže igra. Pjesnik se ponadao, onda kad se zaigrao: ,,Jedna moja milica, jedna moja mučenica, jedna ruža moga lica…“

            Sveljudska je Rankova poezija: najprije se srdi, a potom ljubi; najprije umire, a potom ne živi bez igre; najprije tamnuje, a potom vaskrsne. Muči se i huli, pati se i jada, a onda, najednom, vaskrsava Nada. Svečovječanska su Rankova (zrela) osjećanja. (Muški) zrelo je patiti, a potom se nadati, sveljudski je mrijeti, a potom vaskrsnuti. I najcrnju misao ,,zakletog pesimiste“, prije ili kasnije, osjajiće Nada. Pjesničkoj duši koja pada, utjeha je Nada…

            Baš poput ,,ranjenog Jova“, Ranko je pun rana, ni dana bez kajanja, ni dana bez plakanja. (Ubi ga kajanje, ubi ga plakanje!) Baš poput ,,utvrđene Vjere“, Ranko je pun nade, ni dana bez Na(dež)de. (Teško njemu i blago njemu!)

            Ranko je pun ljubavi. Ljubav je genije. Ranko je genije! U ime ove, Svečovječanske poezije, molim te Gospode, neka mu sve bude oprošteno

                                                                                                 Mr Nikolina Đurović
                                              Profesorica italijanskog jezika i
teoretičarka savremene umjetnosti

Tekst je objavljen u kulturnom dodatku Ćirilica, Dnevnih novina Dan

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty − 3 =