Radoš Jelić: Zapis o Komovima

 

 

Radoš Jelić

Zapis o Komovima

 

 

~ Još niko nije u sve kutke ove ljepotice zavirio, pa ni oni koji gaze po Komovima po osam decenija i koji vijek provedu idući za pasjim repovima uzduž i poprijeko. Svakoga dana se vidi i doživi nešto novo, ljepše, nemoguće, čudno i čudnije

Remek-djelo prirode

Divio sam se ljepoti Komova i pitao prirodu vajara je li igdje još tako nešto stvorila. Siguran sam da ljepše nije. Još niko nije u sve kutke ove ljepotice zavirio, pa ni oni koji gaze po Komovima po osam decenija i koji vijek provedu idući za pasjim repovima uzduž i poprijeko preko Komova. Svakoga dana se vidi i doživi nešto novo, ljepše, nemoguće, čudno i čudnije. Nijesi siguran kad su ljepši: da li u ranim jutarnjim časovima, o popascima kada su sve planinke u goroglavcu od posla ili na podne, kada ševe i jarebice počnu da lebde u vazduhu i izvijaju svoje pjesme, jer “svaka ptica svojim glasom pjeva”, koje svako uvo prima za svoje. Ili, opet, kad posljednji zrak sunca trne na laticama Kučkog Koma i smiraj dana zavlada ovom gordom planinom nad planinama, “car planina” kako ih nazva poeta Miroslav Đurović.

Ljepota planine, po nekom čudnom zakonu prirode, prenesena je i na stanovnike Potkomovlja. Nigdje nema ljepših čobanica i umiljatijeg glasa od ovog u ovim jedrim zdravicama, koje “pucaju” od zdravlja. S pravom, ponosom i žudnjom je ovdje narod rekao: “Vasojevka svaka gledna i za mene raste jedna…” Nema frkunića kojem ova pjesma nije unijela nadu da će i on biti sit ljubavi i uživati u zagrljajima izabranice, koja je nabrekla od zdravlja i ljepote.

A kako je tek gostoprimstvo ovdje! Još niko nije odolio pozivu planinke na Komovima da ne svrati na čašu mlijeka, koje miriše na sve bilje komskog areala i vraća iz mrtvih. Ovdje će vas i dijete zamoliti da svratite, a kamoli planinka. Hoće da vam se pohvali punim mliječnjakom, karlicama razlijetim na policama, štrugljama, kablićima, zastruzima i bjelinom krpa, kojima je povezala kace. Ponudiće vas mlijekom koje se može jesti viljuškom, sirom koji “ciči” pod zubima i cijepa se kao listovi knjige, smočanim kačamakom ili gotovcem, ali će vam nož trebati, jer se punomasni sir rasteže te ga djeca zovu “žvaka” i na kraju će vam sliti karlicu – taj poznati specijalitet. To je melem nad melemima. Kakve “vijagre”, španske mušice i druge mamipare i tarakovine! Kad bi se mjesec dana slijevala karlica oronulom starcu povratio bi mu se vid, dobio bi noge i uporno tvrdio da bi doakao “najgladnijoj” udovici! A šta bi tek bilo kad bi vam ponudili sladoled sa Komova, koji prave čobani, u zvonu ugiča namuzu u snijeg, kojega ima i o Gospođinu danu na Komovima. Vjerujem da su Komovi postojbina svih sladoleda svijeta. Još i danas se daje za liječenje jevtike pored djelotvornog penicilina. Mora da su stari Jelini baš ovo piće nazvali nektarom. Ko ovo nije okusio ne zna za rajsko piće! Nigdje nema tako gizdavih divokoza, vitkijeh jela, čvorovatijih borova, zgužvanijih kleka, krupnijih borovnica, ljepšeg tepiha šarenog cvijeća.

A kako tek posjetilac, kad nasladi oči, razgali grudi ovom milinom i ljepotom počne da diše iz petnih žila. Svuda bi se za ovaj uzdisaj vjerovalo da je čovjek u ropcu, a ovdje je to normalno, pravo i puno disanje koje čisti i najčađavije grudi. I kliktaj surog orla ovdje nije tako surov i pun jeze, ne probada u dno duše. Tolkovali su ljudi ljepotu Komova i prepirali se do iznemoglosti. Nijesu ustvrdili kada su ljepši. Da li u toku zime, kada stojser popuni sve neravnine pa bila Ljubana i Štavne ponesu misao na jedra bedra komske čobanice, a Međukomlje na međudojke zrele i neljubljene djevojke, koja je prepuna ljubavnog soka, dok dva visa Koma, klad začalme maglom, liče na nabrekle dojke iz kojih svakog trena treba da sukne mlaz koji daje život. Svaki posjetilac Koma zimi dobije dojam ove slike i osjeća se kao da vršlja po bedrima i dojkama i ne zna čega prije da se nafati, bonog srca i duše se vrati u bivak sa ubjeđenjem da će sjutra napraviti izbor, i tome nikada kraja. A kako je ljeti kad ćilim šarenila i ljepote umnože i dopune stada ovaca i svilene haljine čobanica, koje im vjetar (jer je on muškog roda) ugoni u dolinice, pa se reljef ovih komskih ljepotica vidi kao na dlanu.

Igra vjetrova na Komovima

Nigdje se ljepša muzika ne može čuti nego kad predveče stada prijavljuju pa usitne čektari svoju muziku, a cingare im daju svoj ritam kroz koju odzvanja rika teladi, krava, blejanje jagnjadi i lavež pasa. Da li bi iko ovo čudo mogao melografisati pa da ga ljudi slušaju i na onom svijetu.

Na Komovima krave ne povađaju, ovce ne pomrkuju i mlade zanesu od pravog čina!Sve je ovdje udešeno da godi čovjeku i da mu se želje ispunjavaju. Ne pamti se da je neko umro na Komovima od prirodne smrti i da se neko, ne daj Bože, vratio “naopako”. Nigdje nema ljubavnije ljubavi od one na Komovima. Svaka se završava brakom i svi bračni drugovi slave “zlatnu” svadbu!

Ovdje se zaljubljuju i oni koji su zaboravili da postoji ljubav. Ovu ljepoticu planina, priroda je obdarila svim dobrima svijeta i dala joj svega na pretek: žutog jablana da žutijeg nema, smilja, bilja, višebojnih ljubičica, čije se nijanse boja mijenjaju nadmorskom visinom, margarite i maslačaka nikada ne nestaje. Niko nije mogao da pobere ovo cvijeće. Brojna stada ne mogu da popasu travu po proplancima i bilima. Ovdje ima mjesta za sto hiljada ovaca. Jata krivolovaca nijesu istrijebila divokoze, srne, kune, tetrijebe i medvjede. Sve otkupne stanice ne mogu obrati borvnice, pečurke i ostalo šumsko bilje, voće i ljekovite trave, kojih ima i kad počne snijeg da pada. Mnogi tvrde da su Komovi najljepši u poznu jesen kada ne skidaju čalmu sa vrhova, kada su spremni da pokažu svoju surovost i suve vlati trave počnu da sviraju muziku, koje prijeti smakom svijeta. Tu surovost i borbu vjetrova lijepo ilustruje Branka Šćepanović kad klikne: “Gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava…” S jeseni Komovi ukažu svoja rebra koja je dobro uočio poeta akademik Čedo Vuković, koji je bos gacao po Komovima i rekao: “Kom je rebra izrebrio, sve bi mu koze po rebrima izbrojio…” Niko, ni kičicom, ne bi Komove u poznu jesen naslikao kao ovaj inženjer ljudske duše.

Komovi su vremenski sat. Potkomljnima. Ljudi prate njihove ćudi i naravi i po njima se upravljaju. Ako se divokoza rane teku, sigurno će biti laka zima. Od Komova dolaze kiše u izobilju. Komovi nijesu sebični! Obavezno orose i svoje padine i gro snijega zadrže na svojim leđima. Na Komovima se prazne i jalove oblaci i pariraju jeki gromova sa Lovćena i Durmitora. Komske munje su najduže na svijetu. One sežu sa vrha neba, odu dva kraka prema Lovćenu i Durmitoru i zarone u Međukomlje da bi na drugi kraj zemlje izašle. Komski gromovi su plemeniti. Još niko nije poginuo od groma na Komovima! Prije deceniju je na Štavnoj gađao kraljske izviđače u razapete šatore, ali niko nije povrijeđen! Ko nije gledao igru vjetrova na Komovima taj ništa nije vidio! Taj je siromašan za jednu pravu ljepotu, koju može sama priroda da ponudi. Kad vite jele zaplešu i počnu da ljube vrhove, a izvijaju stablima kao kukovima najučenije balerine i kad se sudari vjetrova spuste do bukovine te golim granjem zagolicaju jele po njihovim bedima, nastupe takvi talambasi i titraji igre da sve živo prihvati ritam i sunovrati se u beskraje do smiraja, koje niko ne želi niti ih traži. Oh, da ovo može vječno da traje ljudi bi zaboravili na sve nedaće i ne bi izmišljali sebi muke već bi se zaljubili…

Posebna je atrakcija penjanje na Komove.

Došla je džada bilom Štavne do pod same Komove. Odatle se ide strminom kao uz brvna. Za sat i po dobrog hoda se izlazi na prvo “rame”, do Marinog kamena, koji narod ovdje naziva imenom koje nemogu staviti na papir. Tu je izvor najpitkije vode! Nema toga koji će u avgustu držati prst minut u izvoru! Kao po pravilu ovo svi probaju dok im se ruka ne prehladi. Divno je i jako ovo komsko “rame” te bi se reklo da se Kom i nudi da ponese na svoja pleća sve nedaće ljudi. Zaista se čovjek ovako osjeća kad izađe na ovaj livadak, na kojem bi poželio vječno da ostane.

Car u planina

Svaki čovjek utuvi zašto je Njegoš poželio da ga sahrane na vrhu Lovćena! Odavde se pruža izuzetna slika okoline. Ako se izađe prije sunca pogled seže do Kopaonika, Rudnika Jastreba, vidi se kao na dlanu plato Prokletija, Lovćen i Durmitor.

Čovjek poželi da ostane vječno na Komovima, da bi se nagledao ljepote. Satima bi posmatrao Štavnu i njene proplanke, nekad brojeći buljuke stada, a sada samo berače borovnica i pečurki… Tako Ljuban, Ljubaštica, Mojan, Rogam, Carine, Margarita, lomne Kuče, kaskadaste Brskute, Moračku kapu i Bjelasicu sa Zekovom glčavom, sa koje relej para nebo. Ima li igdje ljepših imena? Sve izvedeno od ljubavi, za ljubav drži i da sve potrefi gdje treba, gdje mu pripada kaže i pomaže…

Da li će Komovi biti opet Komovi kad u njih uplete prste ljudska ruka!? Kako je čovjek uništio komske gore, što je za osudu i plakanje, mislimo da neće. Ipak, naš je san uspinjača na Komove, planinarski dom na Štavnoj i hotelski kompleks u Ljubaštici, kao prirodno lječilište, ali to će biti o Kukovu danu, kad nestane ljudske sujete i pasjaluka, a toga se ne mali već se sve više puni čovjek, kao da se bliži kraj ljudskom rodu. Već je 30 godina kako je pokrenuta inicijativa da Komovi dobiju svoje pravo mjesto – da postane Nacionalni park. U prilogu ove konstatacije – u najskupljoj, najilustrovanijoj knjiz “Ekološka Crna Gora”, u kojoj su opisana sva mjesta, čuvici, glavici i ilirski tulumi, uz to sve i slikano, nema ni imena ni fotografije Komova!

Ko ne vjeruje neka zaviri u knjigu. Volio bih da me demantuje. Ali, što se može, to je viša sila, ljudski cinizam. To boli do kosti, no, sve će to narod pozlatiti. Samo je jedan odgovor: I Kom je Vasojević! Tako se ponaša svaka rukovodeća garnitura u Crnoj Gori od 1945. do danas…

Ljepotom Komova oduševili su se brojni putopisci i posjetioci. Svoje oduševljenje zabilježio je putopisac iz 19. vijeka prota Nikolaj Velimirović, kada je rekao:

“Kad bi Gospod Bog birao sebi presto na zemlji, siguran sam da bi odabrao Komove – To je naš Olimp…”.

A prof. dr Jagoš Vešović, takođe komsko čobanče, zaljubljenik u Komove, koji su ga izviadli od jevtike dok je komitovao po njima 1916-17. godine utvrdio je: “Ne treba graditi kuću u mjestu odakle se ne vide Komovi!…”

I Petar Vulić, komsko čobanče, zaljubljenik, konjanik, mačevalac, oficir, učitelj u prvoj školi u Vasojevićima (u Kraljima, 1847. godine) i u “konjuškoj univerzi” (na Savardaku 1862.) i pjesnik, zapisao je:

“Ko god želi biti zdravo, nek ide u Kom pravo.

Na Komu su gorske vile, one su me ozdravile!…”

Ipak, narod je najljepše rekao o Komovima u priči, pjesmi i legendi. Treba samo zaviriti u knjige Ratka Deletića…

“Komove sam upoznao kao čobanče…kada sam čuvao tuđe ovce za golu hranu i ništa više… Eh, lijepo li je čuvati svoje ovce! A najamnik… sve sam rekao kad konstatujem da sve vlasti svijeta priznaju najamnicima benificirani staž! Ne daj Bože, da najamniku vuk pojede šilježe, da mu se ovce ne napasu, da mu se brav zaglavi u vrtači, da mu ga ovce zapragnu… Proklet bio ko krivo pogledao najmnika!… Prokleti bili roditelji, koji daju dijete u najam, pa makar to bilo na Komovima…!”

Feljton u listu “Dan”, od 24. do 26. avgusta 2007.