Svako mora imati nekoga

 


PRIČE IZ KNJIGE

 

Dark waltz

Otkad je moja kćerka progovorila – a nije dangubila ni trena – zasut sam svemogućim pitanjima. Sve do njene šeste godine dobro sam se snalazio i uspijevao da izmaknem zamkama što mi ih je neumorno, na svakom ćošku, postavljala. Odgovarao sam i pojašnjavao joj i stvari o kojima sam i sam malo znao. Ali, prolazilo mi je jer sam svakodnevno usavršavao vještinu da nedostatak znanja kamufliram gomilom lijepo složenih riječi. Bar sam tako mislio dok nisam počeo da hvatam jasne signale koji su govorili da mi ne vjeruje sasvim, da vidi da vrdam, ali je htjela da sa njom razgovaram, pa mi je dopuštala da izmišljam ili pretjerujem. Pričaj bilo što, pričaj o bilo čemu, samo pričaj sa mnom – govorio je Lunin pogled.  I ja sam pričao, ponekad lagao, zanesen maštao i bio skoro ponosan na sopstvenu domišljatost. Učio sam, usput, o mnogo čemu, zanimao se za teme koje su mi do tada bile potpuno strane i daleke. Djeca vas svojim pitanjima natjeraju da razmišljate o ljudima i životinjama, o pojavama i odnosima, na sasvim drugačiji način. Potaknu vas da mislite i o stvarima koje vam inače nikada ne bi pale na um. Tada shvatite da ona žele da o svijetu saznaju mnogo više od onoga što vi znate, zapravo: postane vam jasno koliko vi malo znate. A živjeli ste u uvjerenju da je to sasvim dovoljno i da je sve preko toga nepotrebno i samo opterećujuće.

Ušla je zadihana u kuću, umorna od cjelodnevne igre u dvorištu, i, ovlaš, kao da je nije mnogo briga, izustila pitanje od koga sam se stresao. Prošla je kraj mene ne pogledavši me i ne sačekavši odgovor otišla u kupatilo, a ja sam uznemiren naglo ustao i stao kružiti po sobi. Kako joj odgovoriti na pitanje koje će otvoriti još stotinu drugih, a ja ni na to jedno jedino nisam spreman? Iako sam ga očekivao godinama i znao da je neizbježno, zatečen sam i zbunjen. Kako da šestogodišnjoj djevojčici objasnim ko je njena majka, kada ni sam ne znam pravi odgovor. Pitala me zašto je njena mama stara, a sva druga djeca imaju mlade majke i meni je, već po njenom glasu, bilo posve jasno da je došlo vrijeme da se neželjena tema otvori. Da zatim krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se odvijati i okončati.

Kada se Luna vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao sam u borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio daleko od bilo kakve smislene priče, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor na sve s čime nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam se iza čega skloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen sam i go kao pred cijevima na streljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako zove – moja majka. Da o njenoj pravoj mami niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji je obavijao. Sjećam se, nikada nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram s djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam…

* * *

Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene, pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka iznenada spusti roletne.

Bio sam u barci sam i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi ni prst pred okom. Kad god bih se našao u zgodnoj prilici  volio sam da na sopstvenom primjeru vidim koliko su istinite sve te fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste. Neke, poput onih da neko laže kao pas ili pije kao smuk, niti sam mogao, a nisam ni htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni, dublji smisao.

Na sred zaliva plutala je moja barka, a ja sam pogledivao u crno nebo nestrpljivo čekujući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja je barka bila slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao, drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovjeda, a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam! No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će misliti o meni, jer znam da o usamljenicima svi misle isto: to su oni koje niko neće ili oni što nikoga neće. Što je jednako nenormalno i neprihvatljivo. Ali ne i sasvim tačno, jer već na mom primjeru ta je teorija pokazala svu svoju krhkost: ja nisam sasvim izbjegavao društvo ljudi, a ni oni me nisu odbacivali do kraja. Voljeli smo se i družili, ali s mjerom – pomalo. A u barci okruženoj morem dvoje ljudi su, htjeli to ili ne, jedan zasebni, izdvojeni svijet, mikrokosmos, u kome se priča, voli, mrzi, jede, pije, prdi i piša, a to je već prevelika bliskost koju ja nisam želio ni sa kim, niti mogao da podnesem. Zato su moji odnosi s okolinom svedeni na podnošljivu mjeru. Po potrebi. Upravo tako: koliko je ko kome trebao. Jer, ako ćemo pošteno, potreba je jedini istinski motiv za zbližavanje i zajedništvo. Ljubav i tobožnje nesebično davanje cijelog sebe najčešće su samo ulog za ostvarenje zamišljene koristi. Žrtva koju Bog prije ili kasnije – vjerujemo u to – nagrađuje. Uvijek me zasmije i iznova oduševi duhovito kazana istina da su muškarci izmislili ljubav kako bi lakše došli do … ženskog tijela.

Mjesec je opet bio tačan. Razmicao se teški, neprozirni zastor kao pokrenut zvonjavom budilnika i siva svjetlost narušila je beskrajno ništa. Ukazali su se obrisi crnih brda i po ko zna koji put iscrtavana je vječita granica između neba i zemlje. Istovremeno sa pomaljanjem velike blijede narandže, kao otrgnut od nje, niz maslinovu šumu, krenuo je hladan vjetar i namreškao površinu mora. Ali to nije bio samo vjetar, samo obični vazduh u pokretu. On nije doticao moje lice, nije mi mrsio kosu, niti mrznuo mokre ruke, ne. Bio je to glas, vanzemaljski, očaravajući glas. Muzika koja me obavila i za tren uvukla u svoj kovitlac. Bio sam zadivljen, prestrašen, uzbuđen, zbunjen… Slušao sam opčinjen, nevoljan da se branim i potpuno predan božanskim zvucima, nemoćan i slab usred vrtloga. Čekao sam da budem usisan u neki ogromni slivnik kojim ću, poslije nekoliko vratolomnih spirala, zauvijek oteći. Umjesto toga, snažno sam grabio veslima ka obali, ka izvoru čarobnog valcera što su ga maslinove orgulje otegle i razlile kao voda tuš na papiru.

Gledana s mora i obasjana mjesečinom poznata obala djelovala je čudno i strano, iako sam znao svaki njen kamen, stijenu i oblutak. Svaku uvalu, svaki usjek. Od rane mladosti to je moja obala, moje stijenje, moje more, sa svim mladim ženama koje tu dolaze. Dolazio sam za njima, bio njihov satelit, njihova sjena, njihov dobri duh koji ih voli i pazi. Jer ja sam se samo divio njihovoj ljepoti, skladu njihovih golih tijela, glatkoći kože. Nikada ni jednoj nisam naudio, niti pomislio učiniti nažao, iako su se ponekad, ne shvatajući da sam samo esteta, ljutile i pogrdno mi dobacivale. Događalo se i da moram bježati pred njihovim partnerima, razjarenim grubijanima što ih nikada nisu ostavljali na miru. Što su ih bez prestanka dodirivali i spopadali, a pravili se da ih brane od mene koji ih samo nježno, najnježnije milujem pogledom.

Sada je bila jesen i plaža je bila pusta i danju, a kamoli noću. Ali na moje zaprepaštenje ne i ove noći. Naslutio sam sjene i pokrete i prije nego sam sasvim prišao obali. A kada sam  barku prislonio uz visoku isturenu stijenu i uspavio se na pramcu, jasno sam ih vidio: mlade, nepoznate žene igrale su na šljunku. Okretale su se ukrug, prateći ritam maslinovog valcera i zanesene zabacivale glavu unazad. Njihove ravne duge kose lelujale su i upijale srebro mjesečine, a kroz paučinaste crne velove nazirala su se njihova tijela, bijela i predivna. One nisu doticale tlo, one su lebdjele raširenih ruku i sklopljenih očiju. Potpuno slijepe i neosjetljive za svijet oko sebe, izgubljene u transu igre, djelovale su nestvarno i ja sam se pitao da li sve to sanjam. Stajao sam nijem i ne trepćući zurio u preplitanje njihovih ruku, let kose, uvijanje tijela i vazdušastih velova. Zadivljen gledao sam ljepotu i sklad pokreta, a moje je tijelo bilo ukočeno u okretu,  zaustavljeno u neprirodnom položaju od kojeg sve boli. No, nisam osjećao bol, nisam ga bio svjestan opčinjen nestvarnim prizorom. Uživao sam u plesu, ja kojem je igra odraslih uvijek bila besmislena. Ja, koji sam bio ubijeđen da ples služi samo za pokazivanje i prizivanje partnera. Ritualna igra životinja kada se pare… Ne znam niti ću ikada saznati ko je bio u većem zanosu – one plešući ili ja gledajući, ali znam da je ta slika, koja me u trenu opčinila i zaposjela, postala zauvijek dio mene.

Veslao sam unazad, odmicao od obale, nesvjestan svojih kretnji i postupaka. Bježao sam ne želeći to, udaljavao se, a naprezao oči da između stijena nazrem bar još koji blijesak mjesečine na tijelima čarobnica. Htio sam da se vratim, a zahvatao veslima sve jače. Bio sam već daleko od kraja, zamirala je muzika i nestajale su slike, a ja sam se i dalje osvrtao i smušen neprestano nešto tražio po barci, ne znajući što. Shvatio sam, napokon, da preturam po svojoj ribarskoj torbi tražeći u mraku pribor – ja sam došao loviti lignje. Mjesečina je tu, nebeska svjetiljka koja će ta predivna morska bića okupiti i dovesti pod moju barku, a lovac u meni, nezasit i krvožedan, puniće kofu, strahujući uvijek da je premala i nedovoljno ispunjena. Odavno sam se pomirio sa saznanjem da u lovu postajem ogoljeno i istinsko ja, da se tu do kraja razotkriva sva moja ubilačka strast, da sam samo obična zvijer. Isti kao, uostalom, i svi ljudi na svijetu kada odlože maske i zanemare stege vaspitanja, obrazovanja, morala i civilizacije, koje ih stiskaju, žuljaju i sputavaju. Iz čijih okova svako malo žele da iskoče.

Uzeo sam peškafondo i odmotao najlon. Činio sam uobičajene i svakodnevne kretnje rutinski, bez strasti i žara. I nije išlo: mrsio se najlon, iglice su se kačile o moju odjeću, ubadale me, boljelo je i ja sam se najednom razbudio. Ovo nisam ja, prošlo mi je glavom, to nisu moji prsti. Ovo je mašina koja me oponaša, ona je hladna, bez osjećaja i volje – ne može se tako loviti… Ugurao sam pribor u torbu, pokrenuo motor i punim gasom krenuo nazad. Zvuk motora rastjerao je bunilo i ja sam opet bio svjestan svoje samoće i ništavnosti usred nepregledne visine nada mnom i tamne, tajanstvene dubine pod sobom.

Nisam se mogao smiriti i ugrijati ni kući kraj šporeta, nije pomogao čaj, ni suva odjeća. A onda sam cijelu noć proveo zureći u plafon, ustajao da pušim, otvarao prozor i gledao u Mjesec. Jesu li još uvijek one mlade žene tamo, pod ovom istom svjetlošću, usred one iste muzike? Zar one zaista postoje? Zar nisu samo plod mašte, straha ili požude? Zar ne žive samo u bajkama? Ili sam sve ovo sanjao, ništa i ničega nije ni bilo, ja samo umišljam, ludim, što li? Nije li osama uzrok mom  ludilu? Jesam li nenormalan već zato što sam drugačiji, što se ne uklapam u savršeno iscrtanu šemu? Moji vršnjaci su se već poženili i uzgajaju djecu, ruže i stomake, a ja sam sam. Zapravo, živim s majkom i nije da je ne volim (o, naprotiv!)  ali  sam, očito, samim tim da mi se uvijek otme riječ sam, duboko u sebi svjestan da ona ne treba da bude jedina kraj mene. A drugu ne umijem da nađem. Ne snalazim se u društvu mladih žena, smušen sam i ukočen i djelujem odbojno. One misle da ih prezirem, da ih ne volim, a samo kad bi znale koliko ih želim. Samo kad bi mogle i da naslute koliko čeznem za njihovim društvom, dodirom, nježnošću… Ali, kad god sam se našao u njihovoj blizini ja sam bježao. Smišljao sam najnevjerovatnije razloge samo da se izvučem, bio čudan, smiješan i spetljan, znam to. A kad bih se, napokon, izmakao od društva za kojim sam uistinu čeznuo, načas bih odahnuo, a zatim dugo tiho patio i proklinjao onoga što me ovakvog stvorio. I obećavao samom sebi da ću se promijeniti, da ću raskopčati grlo i usta, da se bježanje neće ponoviti… I ponavljalo se, naravno. Onda su svi digli ruke od mene, otpisali me i prekrižili. Najupornija je bila majka u nagovaranju da se ženim, da stvorim porodicu, ali je na kraju i ona odustala. Pomirila se jednog dana, prihvatila je da je njen sin poseban, da nije kao njegovi vršnjaci i nastavila da me pazi i voli. Drugačiji sam, uvrnut i čudan, ali njen.

Sljedećeg dana trudio sam se da odagnam misli od prethodne noći u Valdanosu, a zapravo ni o čemu drugom nisam mislio. Ni pomišljao nisam da opet tamo odem loviti lignje,  ali već u rano popodne, ranije nego ikad, spremao sam opremu i obuven pogledivao na sat. Kao i prethodne večeri ja nisam bio gospodar svojih pokreta i namjera, ja nisam mogao da upravljam sobom. Radio je to neko drugi, vodila me nepoznata ruka u meni, a ja se nisam mogao otrgnuti i poći kamo želim. Ako sam bilo gdje drugo i želio…
U suton, kada podivljaju boje na zapadu, bio sam na vodi i lovio lignje. Tačnije, samo sam činio poznate pokrete, trzao rukama i izvlačio, pritom, pokoju agresivnu ljepoticu,  ali to nije bio lov, već samo čekanje noći. Gledao sam u tamu maslinove šume i kada su se između grbavih stabala i kržljavih krošnji probile prve tanke trake mjesečine, vidio sam, najednom, tijela u pokretu. Učinilo mi se da čujem korake, mlataranje ruku, pucketanje prstima… Zadrhtao sam proboden jezom i bilo mi je namah jasno zašto se mještani oduvijek užasavaju noći u maslinjaku: on odjednom oživi, masline prohodaju, pokrenu svoja kvrgava tijela i sliče ljudima! A čovjek zna da se, pored svih utvara i čudovišta što ih je njegov strah stvorio, najviše, ipak, treba bojati – čovjeka.

Mjesec je zavladao nebom i one su opet bile tu. Na istom mjestu, sa svim tim srebrnim kosama, istim plesom i muzikom. I ja u svojoj barci, jednako očaran i zanesen. Ali, prenuo sam se užasnut, ne i sam: djevojka je lebdjela prozračna i laka nad pajolama i gledala me prozirnim, vodnjikavim očima. Znatiželjno me zagledala izvijajući vrat, kao dijete poklon omotan papirom. Onda je mirovala kao da pozira, okretala se i činilo se da se, zadovoljna sobom, ogleda o mirnu površinu mora. Bila je blizu, osjećao sam joj dah i mogao sam je dotaći, ali sam se ja skupio i prilijepio uz vlažne daske prove. Gledao sam, potom, kako se udaljava, kako klizi nad crnom, ravnom pločom. Nestala je iza stijene i malo zatim bila je u kolu sa svojim drugaricama. No, siguran sam da se ne varam, ne zanesena kao i one, jer je stalno pogledivala u pravcu moje barke. I, baš kada sam se pokušavao otrgnuti od čvrstih niti što su me svezale, kada sam želio da odem riješen da se nikada više ne vratim, ona je opet bila tu. Gledala me u oči, pružila je ruku i dotakla mi lice. Izmakao sam se, pomjerio se tijelom unazad, skoro sasvim legao na provu. Dirala mi je nos, ocrtavala prstom profil, igrala se mojom kosom, a onda se  nadnijela nada mnom i prislonila usne uz moje. Topla hobotnica pripila se i obujmila mi tijelo, a vazdušasti veo se prosuo i prekrio mi lice. Njena toplina rastapala je led što me držao u okovima otkad znam za sebe…

Nikada više neću ovdje doći, znao sam, čim sam uvali okrenuo leđa. Nikada se tu neću vratiti i nikada više neću vidjeti čarobnicu čije sam mirise i sokove imao svuda po sebi. Gotovo je, nje više nema, bio sam očajan, ona više nije ista, naružio sam je, oskrnavio. Ili je oskrnavila ona mene, učinila me običnim mužjakom, ne znam, ali se u trenu sve promijenilo. Ja sam sada isti kao i svi drugi, grozio sam se, ja sam koristio, upotrebio, iskoristio njeno tijelo. A ono je stvoreno samo da se gleda, da se poštuje, da mu se divi…  Kiša i jugo, kasna mokra jesen, odvojili su me od barke i lova, pa  i od iskušenja da je pod mjesečinom opet tražim. Prvi put u životu volio sam kišu. Želio sam da ona nikada ne prestane, da nebo ostane zauvijek sivo i da se Mjesec nijednom više ne pomoli nad granama maslina…

* * *

Zadovoljan sam svojim poslom, kao da sam ga sam birao. Čuvam borovu šumu od vatre. Dane provodim između mora i smolavih stabala, nad stijenama koje kao školjke čuvaju najljepše bisere – žene. Sve su one moje, sve ih volim, mazim pogledom, ljubim očima. Ponekad poželim da sam Sunce i da mogu gledati sve žene svijeta odjednom, milovati svima kožu, topiti ih svojim zracima, pa se trgnem, nasmijem sebi ludom i shvatim da sam tu da čuvam šumu. Kako su ti mladi nesavjesni i neodgovorni, kako se razbacuju opušcima, kako su spremni da zapale cijeli svijet za bilo koji prohtjev trena.

Danas sam se vratio iz šume malo ranije. Nadam se da će glasine koje sam prosuo gradom sačuvati borove umjesto mene. Nisu mladi baš voljni da provjeravaju da li u prvi mrak borovom šumom zaista prohodaju čudna, nepoznata bića koja vrebaju ljubavne parove. Da ih samo gledaju ili… Dok se tuširam i brijem, zlobno se smijuljim misleći na uspaljene dječake koji prestrašeni, naježeni, već u suton, svoje zbunjene djevojčice, žurno odvlače iz šume. U koju su ih do maloprije na svaki način mamili ili silili.

Obukao sam bijelu košulju, poslije ko zna koliko doba. Ne pridajem važnost odjeći i moje šumarsko odijelo sasvim mi odgovara i pristaje, ali danas je poseban dan – moja Luna je postala punoljetna. Osamnaest joj je godina, prava djevojka. Bože, kako vrijeme leti: sjećam se kao da je juče bilo kada je majka kao izbezumljena tumarala po kući, čvrsto držeći u rukama veliku pletenu korpu, ne znajući što bi s njom. Kretala je da je spusti na sto, onda na fotelju, kauč, pa bi se prenula i još jače obgrlila nenadani jutarnji dar, što ga je našla pred vratima. Gledao sam je bunovan i nerasanjen i ništa mi nije bilo jasno. Požurio sam za njom, na jedvite jade je sustigao i zaustavio. Pogledao sam u korpu od pažljivo ispletene suve lažine i sreo se s blijedim licem tek rođenog djeteta, koje se još više bijelilo vireći iz crne, nestvarno tanke svile i odmah sam znao!  Samo lice koje je upilo mjesečinu može biti tako svijetlo, samo svila koja je obavijala tijelo moje vile ima ovaj sjaj! Samo ona može poslati ovakav dar. Prošlo je više od devet mjeseci moje tuge za njom, skoro trista dana bolnog gušenja čežnje…

Blijeda djevojčica došla je da ostane. Svojim Mjesec-licem donijela je i svoje ime – Luna. Rasla je uz mene i moju majku i neprestano me salijetala pitanjima.
Kada sam izbjegao da odgovorim na ono najteže, a najprirodnije, kada sam pobjegao i nevješto se skrio, ne kazujući joj ni riječi o njenoj majci, ona je zauvijek prestala da pita bilo što. Ili joj je u trenu sve postalo jasno, ili je mislila da je besmisleno znati sve o svakom cvijetu, pčeli ili moru, a ne znati ko te rodio, ne znam, ali pitala me više nije. Bio sam rasterećen, olakšan i bio sam joj beskrajno zahvalan na tome. Rasla je okružena našom pažnjom i ljubavlju, strijepnjom i nježnošću. Što starija sve povučenija, sve samotnija, tajanstvenija…

Sačekao sam da odu njene drugarice, da ostane sama u sobi. Lagano sam, uzbuđen i sretan, s posebno vrijednim rođendanskim poklonom u rukama, gurnuo vrata njene sobe i zakoračio u polumrak. I stao, ukočio se bez daha, našavši se odjednom, kao i one davne noći,  u vrtlogu poznate muzike. Lunina soba bila je obavijena onim istim razlivenim maslinovim valcerom! Ženski glas, nestvaran u svojoj ljepoti, uzvišen nad svim zemaljskim, dopirao je iz jednostavno krojenih zvučnih kutija, smještenih na polici, među knjigama i lutkama. Kraj muzičkog uređaja stajao je plastični omotač kompakt diska sa fotografijom djevojke koja je toliko sličila Luni da sam načas mislio da je ona. Ali, ispod blijedolikog portreta pisalo je Hayley Westenra. Sitnijim slovima: Dark Waltz. Potražio sam pogledom Lunu i nje nije bilo u sobi. Na vrhovima prstiju prišao sam širom raskriljenim balkonskim vratima i vidio svoju kćer kako ispruženih ruku gleda u Mjesec. Njeno je tijelo bilo obavijeno crnim velom ustalasanim vjetrom, a stopala joj nisu doticala tlo. Lebdjela je zanesena, slijepa i gluva  za sve oko sebe. Nije se osvrnula i nije me vidjela. Ja sam stajao uspravan, ukočen i nijem i gledao je nepoznatu i daleku. I ona je, znači, i ona… slutio sam, osjećao, znao…  Onda sam se, hodajući unazad, iskrao iz sobe. Priškrenuo sam vrata i ostao priljubljen uz njih da do kraja odslušam muziku rođenu u tami maslina.

Sjutra je novi dan, sunčan i vedar, predviđaju meteorolozi. Poraniću na svoje radno mjesto; biće kupača i šetača, vole i roštilj da nalože, a iskre lete na sve strane. Odavno nije bilo kiše, sve je suvo i zapaljivo kao barut. Moram poći u samu zoru, nema meni do jeseni radnog vremena. Zato treba leći rano, valjalo bi se noćas naspavati. Luni ću poklon ostaviti na kuhinjskom stolu da ga raspakuje i raduje mu se ujutro, dok bude čekala da provri mlijeko za njenu bijelu kafu.

 

Durbin

Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da „nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno“. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije bogzna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg  i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja samo hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje, – i to bih da mi neko kaže – na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoju gozbu i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?

Devet dana je proteklo otkako su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko zna reći kome je gore? Nju i da hoće niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada izreknu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.

Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako, grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi kod jednog bogalja i ludače. Tako je rekla, a znala je vrlo dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju?  Zar zato?

Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smiješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, vazda pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja, mislio sam uvijek kada bi ga Armin dotakao. Otkad mi ga je brat od strica, Mirsad, donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.

Meni je moj Mirso svega s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem Starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješivi znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.

Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno: otkako je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli smo povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu sa Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio.  I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji. Neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin – ali zašto Memu?! Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve ove silne godine ne javi, da ne poželi da je vidi, da joj ne donese haljinu, čokoladu? Njoj, što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere… Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala.

Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj me predosjećaj prvi put prevario. Jer, nije on Mirsad pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije doputovao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao pa je, znajući sebe, riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače, kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestala, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.

Možda sam i ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška i dobro očuvana – ova ista u kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. Kao rukom trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnosti i ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i bez riječi izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.

Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam do pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja, zapravo, vrlo isplativa: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S njegove prve plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene i sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im, ponosan, pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i… sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.

Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba i čuđenje  kako sam ovakav ispao pored onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore…  Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o – kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, koji je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama…

Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom razaznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Nagovorio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.

Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje. Niko me nije zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit i more hladno kao led. Ali, došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo bahatili po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na Skeli, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema u plitki zapjenjeni usjek kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto – ostao u mraku, a na površini vode pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.

Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave – gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se zacjenjivala od smijeha. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.

Trojica su je mučili i silovali danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima,  potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a kako su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zaslužio: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dopustili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu – svu, cijelu, potpuno predatu – želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti….  A ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.

Mirsad je tražio i našao u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Ležala je na hladnom podu, bez svijesti, bez odjeće, sama. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, vriska, otac… a ja sam u svojoj sobi kraj prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pjena, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da….  Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet mislio da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude uhapšen i zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.

Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, nekoliko godina kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više nije čuo, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav  pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše, pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje – mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je neko drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti… Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.

Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je gledao u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu plakali, ništa, a ja sam cijelu noć stajao kraj prozora, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro  probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova stvarnost u kojoj nas je nesreća, treći put u istoj godini,  nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.

Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem Starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu… „Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica“ – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad pored tolikog šarenila na svijetu naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao… Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more… Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.
Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaoniku. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi u krugu okulara. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvijetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlaske u kupatilo. Tada sam se povlačio, jer to nisam htio da gledam. Nije lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi!?  Znam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio. Drugari i ja smo se, davno nekada, voljeli motati po usamljenim plažama, gdje je bilo mnogo mladih obnaženih žena. Njihova je koža, bijela meka svila, blistala na suncu i ja sam je tada zauvijek upio i pohranio duboko u sebi. I što bih to sada bez potrebe dirao i budio: to samo boli, to vrijeđa, razdire i kida…

Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smiješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala – njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi predosjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom  i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.

I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo sumnje da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se preda mnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaće i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i ogledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.

Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku priljubljenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari, da ne oblači njen veš. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile  pogledom radoznalog djeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao durbin. Suada je u trenu zastala, lice joj se zgrčilo i ona me začuđeno pogledala, pa je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila, pridigla glavu i naglo, kao da se brani, odgurnula Suadino  tijelo. Uspravila se i prislonila uz zid. Gledala je u mene, pa u nju, dirala je svoje lice, otresala haljinu, čupala končić s poruba… Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.

Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze u očne duplje, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene…

Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi – trajati sve dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.

 

Imate li Lisabon?

– Ubaci sad lijepo taj račun u onu staklenu kutiju, pa idemo da se lagano pakujemo, i čekamo da nam jave da smo dobili glavnu nagradu. A onda letimo, letimo … – odrecitovala je ravno i tečno kao da radi u kakvoj reklamnoj agenciji, stojeći iza kase prenapučenog, pulsirajućeg supermarketa.

– Gdje letimo, ko leti? – ništa mi nije bilo jasno, dok sam se s pretrpanim kolicima nespretno i nervozno probijao ka izlazu.

– U Lisabon, dušo, u Lisabon. Zamisli samo: sedam dana za dvoje, nas dvoje, sve plaćeno – nisi vidio ono što tamo piše? Nagradna igra za potrošače, dragi – samo da nas izvuku iz te kutije i gotovo. Ja od večeras pakujem kofere – smijala se.

– Lisabon?! E neće taj mene trefit pa taman da se dijeli  na hiljade. Da je kakav Mogadiš pa hajde, ali Lisabon…

Samo mi je sličica Lisabona falila da do kraja ispunim album Gradovi svijeta. Mogadiša sam imao za još jedan album, Brazilije da se gađam, ali od Lisabona, jednog jedinog, ni traga, ni glasa. Nije ga niko imao, nije ga niko ni vidio, jedino što se pričalo da se nekom Baraninu ispod omota tanke tablice smeđeg šećera ukazao upravo on – glavni grad Portugalije. No, kako niko nije lično, imenom i prezimenom, poznavao tog srećnika, niti vidio sličicu, pretpostavljali smo da je neko bezdušan prosuo izmišljotinu samo da nas još više nasjekira. A nije nas morao niko dodatno nervirati jer smo ionako svi bili naježeni, dok smo se gurali pred Minkinim kioskom i beznadežno rasipali tanki džeparac. Kupovali smo, bez mjere, table na kojima je pisalo da su čokolade, a nisu im bile ni primać ni izgledom, a još manje ukusom. Strgli bi nestrpljivo omot s njih, našli novi Mogadiš ili Braziliju i onda ih bezvoljno lizali i mljackali ili ih jednostavno bacali s mržnjom. Ponekad i u školske torbe gdje bi se rastopile i sve živo umazale i ulijepile. Da nam do kraja ogade školu i učenje.

Naredne školske godine sakupljali smo i lijepili u albume sličice fudbalera ili životinja, ne sjećam se više, a gradovi su bili ko zna kuda sve pobacani i već propisno zaboravljeni. Bez Lisabona zbirke nisu bili cijele i okončane, pa nisu ni zavređivale veću pažnju i taman su u špajzevima i podrumima našle mjesto po zasluzi. A onda je jednog dana, kao s neba palo, iz razdrndanog kombija u Minkin kiosk unijeto nekoliko paketa s poznatim čokoladicama kojima je na omotu pisalo Gradovi svijeta. Malo ko ih je gledao, slabo ko kupovao, a oni što su to ipak uradili, stajali su zapanjeni i gledali – Lisabon! Svaka druga čokoladica imala je sličicu Lisabona, zapravo jedne sive i sumorne tvrđave, valjda simbola grada. Bio sam prilično razočaran kada sam vidio zbog čega sam se onoliko nervirao i već pomalo razumijevao što je do Lisabona tako teško doći, što je skoro neosvojiv. Trebala nam je puna godina, mnogo potrošenih para i izlaganja opasnosti da redom postanemo šećeraši, da ga se dočepamo, da se  uspentramo uz te bedeme. I kad smo to napokon dočekali, Lisabon nikome više nije trebao. Minka je, braneći časnu trgovačku profesiju, stručno objašnjavala da to tako ide, da je normalno da sličice stižu u etapama, jer fabrike izrađuju robu u serijama, pa kad što stigne na red. Ovoj je sličici, tako je rekla, sad došlo vrijeme, dok su namjestili i naštimali mašine, pokrenuli proizvodni proces, godišnji plan, produktivnost…  Petljala je bez veze, jer je svima bilo jasno da je Lisabon namjerno zaturen da bismo, tražeći ga, kupili milion neželjenih čokoladica.
Naši roditelji su, začudo, govorili da sakupljanje sličica gradova ili životinja nije tek puko zamlaćivanje i bacanje para, nego ima edukativnu funkciju. Tako im je, valjda, zvučalo značajnije i ubjedljivije no da su jednostavno govorili da je poučno. Ali, svejedno kako su se izražavali, bili  su potpuno u pravu, jer već tada sam za vazda naučio lekciju da će te u životu prevariti svako kome se za to pruži prilika.

* * *

Sa Lisabonom sam se, mnogo godina kasnije, sreo na sasvim drugom i potpuno neočekivanom mjestu. Razglednica na kojoj je dominirala tvrđava Sao Jorge stajala je na Bahinom kuhinjskom stolu, oslonjena o zdjelicu s kockama šećera.

– Piješ li s kockom ili ukuhanu? – pitala me Baha zauzeta oko šporeta s kašičicom i džezvom, čekajući da kafa provri. Mislim da je namjerno odugovlačila samo da što duže odloži odgovor na pitanje kolika će biti stanarina za sobicu koju mi hoće izdati. Nije do sada imala stanare, računao sam, nije se izbirikala u ovom poslu pa joj je malo neprijatno i boji se da me cijenom ne odbije. Jer, po svemu sudeći, reklo bi se da sam joj se na prvi pogled dopao i da djelujem pristojno. I ona je na mene ostavila lijep utisak: prirodna, pričljiva, otvorena, a kuhinja joj je bila sva od prelijepih mirisa. Malo moga doma preneseno ovdje, četiristo kilometara daleko.

Gledao sam razglednicu, sjećao se Minkinog kioska, albuma, guranja na velikom odmoru i ukusa izgorelog šećera što smo ga čokoladom zvali. Baha je primjetila moju zainteresovanost razglednicom, dok je prinosila kafu. Pokazala je pogledom na zid iznad frižidera na kome je visila crno-bijela fotografija, uvećani portret prekrasnog mladog ženskog bića.

– To mi se javila kćerka, Vildana. Dvadeset joj je godina, a već je tri mjeseca u Lisabonu. Radi, lijep je posao našla, predivan. A bogami fino je počela studirat, išlo joj je samo tako, ali ljetos, slučajno, upoznade tog čovjeka… On kad je čuo kako ona govori engleski, kako svašta zna i u sve se razumije, odmah joj je ponudio posao. Tamo, u predstavništvu ove naše domaće velike firme, on je šef.  Divan jedan gospodin. To su maniri svjetski, auto neko ludo, fin, kulturan. I pun para, bogami. Plate su tamo, ne pitaj, naspram ove bijede ovdje. Ne smijem ti ni kazati za što i koliko ja rintam mjesec dana u ćilimari. Prašina i trunje me pokriju skroz, ne mo’š me prepoznat, a onda me nema što oprat. A što unesem u sebe, kakva su mi pluća – ne smijem ni mislit. Ali, što ćeš… Nije mi bilo drago da Vildana prekida studije, krenulo joj bilo pravo dobro, ali svi rekoše da joj je to životna prilika, takav posao u inostranstvu, to se, svi kažu, ne ispušta, ne propušta, pa šta ću, rekoh, da joj ne kvarim nafaku. Javlja se redovno, zadovoljna je, vesela, tako mi se čini… Uzmi kocku, dolij slobodno… A pravo da ti kažem milo mi je, baš mi je ono milo, što je otišla sad u ovo vrijeme kad vidimo što se od ove naše lijepe i nesrećne zemlje radi. Kod nas neće sigurno, ali tamo dolje oni tvoji, da ih đavo nosi onako divlje, udarili po onakvom gradu, pravom gospodinu gradu, kako neko lijepo reče…
– Nisu to moji, ne daj bože, ne volim što isti vazduh dišemo…

Soba je bila sva od Vildane: posteri na zidu, ploče i gramofon, plišani medvedići, a u fioci – nisam odolio da je ne pretresem – našao sam stare rokovnike i sveske izlijepljene sličicama i iscrtane srcima. Nisam ulazio unutra, nisam to otvarao i čitao, bilo me stid. Bilo bi to kao da kroz ključaonicu virim u kupatilo i gledam nekoga u kadi ili na šolji. Ali Vildaninu morsku fotografiju, iz kampa u Zaostrogu, pomno sam posmatrao i stalno joj se vraćao. Bila je prva pratilja mis plaže, pisalo je na poleđini slike, i bila je zbog toga srećna. Nisam sebi mogao doći gdje su članovima žirija bile oči kad su takvu odluku donijeli. Vildana je visoko odskakala od konkurentkinja, bila je za tri koplja ispred svih, a samo druga… Odmah mi je bilo jasno o čemu se tu radi, znao sam ja već kako se krpe i kako rade ti ljetnji žiriji. Vildana sigurno nije pristala na raznorazne prljave ponude i pokvarene igre, sto posto je sve to s gađenjem odbila. Vidjelo se iz njenih krupnih, tamnih očiju da je naivna i nevina, da nije iz tog svijeta, da su joj prevare daleke. Gledao sam opet sliku: Vildana je bila sretna što je preko njenog predivnog tijela bila traka s natpisom da je tek prva do prve. Znao sam da je  neiskvarena i poštena čim je pristala na tako očiglednu nepravdu, čim je prihvatila tako nepoštenu i prevarnu odluku tih – kao da sam tamo bio i gledao ih – ostarjelih pokvarenjaka. Ona je samo za onako ravan trbuh i krupne, uspravne dojke zaslužila bolje, a usne blago razvučene u suzdržani osmijeh stavljale su je visoko iznad svake rivalke. Pa ipak, bila je druga i bila je time zadovoljna i lakše je to, vidio sam, podnijela od mene.

– Kafu možeš, znam, ne moram pitati – srela me Baha u hodniku i ne čekajući odgovor odvela za sobom u kuhinju. Na stolu Lisabon, na zidu Vildana, a kraj šporeta velika leđa i miris tople kafe – bio sam već pomalo domaći, no svejedno pazio sam gdje ću osloniti laktove jer je više od pola stola bilo zauzeto brašnjavim stolnjakom, po kome je moja gazdarica poređala grudvice tijesta da narasta.

– Imam gosta večeras, posebnog gosta, pa će biti pita i pitica  – raskalašno se nasmijala – a biće poslije i preko toga, ako ima boga. Valja se čovjeku i zasladit, jer, dragi moj, život je zao i gorak, čemeran. Šest godina sam udovica, šest punih godina da me pogodilo posred srca, iskopalo jamu ovdje unutra i otada odatle ne prestaje da ječi. No, jaka sam ti ja i sve sam to podnijela da mi se nisu mogli načudit, ali mi je dijete propatilo što ni krvniku ne bih poželjela. U najgorim godinama, a bila je vezana za njega kako to samo kćeri znaju biti. Imala je, bogami, i za koga. Bio je duša, voljela sam ga otkad znam za sebe, a on je samo za nas dvije i živio. I onog nesretnog nedjeljnog jutra krenuo je u Kiseljak da nam donese lepinje s kajmakom za doručak. Možeš mislit, do Kiseljaka za lepinje s kajmakom, ne pojele se, ko što i nisu. Mislila sam da će mi dijete poludit, nisam imala kad da svoje jade jadim…

Kad sam se te večeri vratio iz grada i tiho otključao vrata stana u hodniku me dočekao topli miris krompiruše. Osjećao se i biber, mnogo bibera, a to sam najviše volio, pa sam, bez razmišljanja i ustručavanja, vođen iskonskom potrebom stomaka, krenuo da se javim gazdarici, poželim joj dobro veče u nadi da će me ponuditi miomirisnim pečenim tijestom. Ali zastao sam u pola koraka: pred vratima Bahine sobe stajale su ogromne čizme s velikim izduženim špicevima. Bila je to, valjda, neka imitacija krokodilske kože. Pete su bile povišene, a patenti sa strane raskopčani. Broj nestvaran i nezamisliv. Ovakve čizme nose samo ofucani rokeri ili prigradski podvodači, odmah mi je naumpalo, pa gdje se tu uklapa Baha, nije mi uopšte bilo jasno. A onda dugo nisam mogao zaspati od zvukova uznemirenih praznih crijeva, koje je, ipak, nadglasala tutnjava iz Bahine sobe. Ako je, pomislih, onome sa njom sve u skladu s veličinom stopala – teško ga njoj. Ili blago njoj: otkud znam što i kako ona voli. Učinilo bi mi se načas da se grdno pati, a odmah zatim tanki zid što nas je dijelio rasjekao bi groktavi uzdah zadovoljstva. Slušao sam, morao sam, nisam imao gdje ni kako. Bahi bi sigurno bilo grozno neprijatno da zna da je slušam, ali još groznije da se zaustavi. A samo da je mogla da bar načas prekine vratolomije s Nogatim, da je ustala i donijela mi tanjir s pitom, sve bih zanemario i pustio je da se na miru očeše o to malo životne slasti. Istina, pustio sam ja nju i bez pite, uzimala je što je htjela i bez moje dozvole i ne vjerujem da sam joj u tim trenucima bio i na kraj pameti, ali, eto, prestao bih i da je slušam i da procijenjujem zlopati li se ili … Bio sam gladan i željan domaće pite mnogo više nego radoznao ili napaljen, o tome se radi.

Ujutro, zapravo bilo je skoro podne, u stanu je bilo tiho. Iskrao sam se iz svoje sobe i krenuo u komšijsku buregdžinicu na doručak, ostavivši krokodilske čizme same u hodniku. Moje patike bi lagano mogle ući u njih, procijenio sam usput, i kakve su mi onda šanse da mi se posebno mijesi pita, taman i da imam namjeru da je odrađujem. I što to ja nemam namjeru, što to fali Bahi, što joj to nedostaje pa meni, umišljenom probiraču, nije ni palo na pamet da bih se u ovom stanu mogao osjećati skroz domaće? Poznavao sam dvojicu kolega sa grupe koji su se tako lijepo razbaškarili i ne moraju više ni stanarinu plaćati. Tu i tamo nacijepaju drva, pomognu oko ćumura ili otresu ćilim, a onda dolaze pite, hurmašice i svašta nešto… Ne mogu ja to, nisam takvog kroja – branio sam se žvaćući burek – a i Vildana je tu. Ne bih joj više mogao pogledati u oči što su me neprestano strijeljale iznad frižidera. Morao bih sklanjati pogled i ogadila bi mi se i ona mirisna Bahina kafa, ako bih stalno zurio u pod.

I dva naredna vikenda naš je stan tresla groznica subotnje večeri, još dva puta se u hodniku miješao miris pite i špicastih čizama i još je dvije nedjelje Baha spavala do iza podneva. A onda mi je u ponedjeljak uz kafu ispričala kako nema sreće u ljubavi.

– Sve me neke barabe zapadaju. Lijepe se za mene kao muve za znaš što, pa se mislim ima li uopšte više pristojnog svijeta. Ima li igdje muškoga koje je samo muško, a ne i lopov, siledžija i lažov? Mislim, eto vi školci ste fini, pristojni, ali puno ste, brate, nad tim knjigama, ne vidite oko sebe, ne živite život. Ali, neka, ne slušaj ti nepismenu Bahu, uči i ne diži glave, valjaće ti to. Da je bilo sreće i moja Vildana ne bi išla po svijetu, nego bi studirala da jednog dana bude gospođa, svoj čovjek, a ne da se igraju s njom. Dobro joj je tamo, nemam riječi, hvali se ona, ali mi je prije neki dan pominjala da bi voljela da se vrati. Rekla sam joj da sjedi tamo gdje je, nek nije luda. Pola ovdašnjeg svijeta bi pobjeglo da samo ima gdje. Ko da je lako gledat i slušat svako veče o mrtvima i ranjenim tu u komšiluku, u našoj zemlji. Hej, u našoj dragoj domovini što bi svi do juče život za nju dali. Pobiše onolike ljude, ranjenike i starce u bolnici. Oslobodili, kažu – od koga?! Grozno, strašno. Naša sreća da smo ovdje u Bosni našoj ponosnoj izmiješani i složni, svi ko jedan, pa se nećemo daviti i klati, inače tome ne bi bilo kraja. Baš prije neki dan nešto pričamo na poslu i, hvala bogu, svi na jedno dođosmo: nema kod nas rata! Nema! Za tuču treba dvoje, je l’ tako? Tako je, nego…

Nije tako, moja Baho, možda za tuču i treba dvoje, mislio sam s tugom, ali da budeš tučen i pretučen dovoljan je i jedan. I još da mu lakše bude ako se ne budeš branio, ako budeš bježao od tuče. Nisam joj to rekao, nisam imao srca, a i džabe bih išta pričao jer sve bi bilo uzalud – bila je sigurna i presigurna da je u pravu. A znao sam još tada da zaludnijeg posla nema nego pokušavati nekoga u nešto ubijediti, probati mu promijeniti mišljenje, učiniti da prihvati tvoje.

U subotu sam ugrabio da vidim kako pretrčava iz kupatila u svoju sobu ogrnuta malim peškirom koji je jedva štogod pokrivao, a ona je stigla da mi se u letu osmijehne. A u nedjelju ujutro ušla je bez kucanja u moju sobu dok sam ležao budan u krevetu u kome je i Vildana godinama spavala. Ponekad bi mi se učinilo da joj osjećam dah na uzglavlju, da nazirem otiske prstiju na nahtkasni, a i posteljina je mirisala na nju. Na miris što je ispunjavao krilo ormara u kojem je bio pažljivo nasložen njen veš. Sve ono što nije odnijela sobom, a što ću jednom morati da pregledam i opipam. Jednom kad skupim hrabrost i nadvladam osjećanje stida. Upravo ono što je uspjela da učini oskudno odjevena Baha ulaskom u moju sobu. Promrmljala je nešto o lijepom spavanju i rekla da hoće da skine zavjese da ih pere. Bila je u spavaćici boje breskvinog cvijeta, a naspram prozorske svijetlosti izgledalo je da nema ništa na sebi. A imala je i viška, i kila i godina. Strgla je zavjese nervozno, vrpoljila se i gledala u mene začuđenog i snebivajući se izašla iz sobe. Kuvala je kafu i zvala me, pa ispod glasa dodala da li želim da mi je donese u krevet. Nisam želio, ustao sam žurno i bio za kuhinjskim stolom prije nego je i stigla da je uspe u fildžane. Pogledala me i sve joj je bilo jasno, riječitije od gomile riječi. Srkali smo vrelu kafu i nismo ništa progovarali, a onda mi je, kad sam odlazio, rekla da ne idem nigdje na večeru, jer nije navikla da pitu jede sama, a i ne zna umijesiti malo. I još mi je rekla da sam, sad kad je Vildana daleko, ja njeno dijete. Htjela mi je reći – razumio sam ja nju iz prve – da joj za večeru ne dugujem ništa i da mogu slobodno uživati u jelu, neopterećen plaćanjem.
Ali opet, kada je koji dan kasnije odlazila u banju gdje je slalo preduzeće, učinila je još jedan usputni tanki, beznadežni pokušaj rekavši mi da tamo u Tesliću ima dvokrevetnu sobu, a sama je, pa ako hoću mogu doći preko vikenda.

– U  Teslić?! Zovi ti mene u Lisabon, pa da vidiš, a u Teslić idi sama – nasmijao sam se na silu, pokušavši da sve okrenem na šalu.

– Pripazi mi stan ovih deset dana, nemoj peglu ostaviti uključenu, a ni bojler bez potrebe… – otišla je.
Sjutradan je svratila koleginica Sandra da uzme neku knjigu i ja sam je pozvao da uđe i popije kafu. Došla je opet nakon dva dana. Posjetila me drugi put jer joj je bilo lijepo prvi put.

Gazdarici je preostalo još četiri-pet dana Teslića kada me u kasno poslijepodne probudilo kucanje na vratima. Uporno i žestoko kucanje, pa kukavica zvonce. Bunovan, jedva sam se dohvatio ključa, nekako otvorio vrata i pred njima ugledao nju! Vildanu! Bila je zadihana penjanjem na treći sprat s dvije ogromne torbe o koje se sad oslonila i gledala u mene. Onim istim očima iznad frižidera. Samo zbog njih sam je i prepoznao, jer obrazi su bili sparušeni i lako modrikasti, a usne skupljene i naborane. Htio sam je zagrliti, poljubiti, milovati joj lice, gladiti kosu – pa bila je to moja Vildana. Znam je već toliko mjeseci, toliko sam se zbližio, toliko… Pokazala je očima da se pomjerim da može ući.

– Vi ste sigurno onaj iz moje sobe – gurala je hodnikom torbe i ne sačekavši odgovor upitala gdje joj je majka.

– U banji kod Teslića, biće tamo još par dana. Na polici kod televizora je broj recepcije…

– Super. Ne treba mi ništa broj.

Buljio sam u nju bog zna kakvim pogledom jer me začuđeno odmjerila kroz obrve, pa je žurno ušla u kuhinju i zalupila mi vrata pred nosom.

Nisam je više vidio iako smo još pet dana bili sami u stanu. U stvari, mislim da nas je jednom ili dvaput bilo troje i da je neko noćio kod nje. Pretpostavljam, jer su u hodniku bile  starke koje zbog veličine nikako nisu mogle biti njene. Nisam je vidio, kažem, ali sam se svukuda sretao s njenom robom, vešom, šminkom. U hodniku zgužvane farmerice, kraj kade gaćice strgnute s tijela, a pred ogledalom, na veš mašini, na vodokotliću, svuda bočice, kutijice. Pa opet nije mirisalo, no je zaudaralo na najgoru kafanu: alkohol i duvan. Nigdje poznatog Vildaninog mirisa za koji sam kasnije shvatio da je zapravo miris Lux sapuna što ga je Baha stavljala u ormar između robe. Kupati se Luxom bio je čist luksuz.

Baha se vratila, ne bih znao kazati koliko oporavljenog tijela i duše, ali da joj je banja ojačala glas – to tvrdim, jer nisam više imao mira i nisam mogao da učim. A što je najgore nisam mogao ni da razaznam u potpunosti što je tema razgovora, zapravo svađe. Galama iz kuhinje pomiješana s plačom, uvijek kada bi se majka u kćer srele, završavala je vazda isto, naglo i odsiječno: čulo se lupanje ulaznih vrata i zatim bi nastupila grobna tišina. To je bivalo sve rijeđe, jer se i Vildana rijetko pojavljivala u kući.

– Hoćeš li doći, voda je provrela – uslijedio je poznati poziv.

Plakala je Baha nalakćena na kuhinjski sto i pričala mi o bijelosvjetskim bitangama što nemaju ni srca ni duše. Što koriste mlade i neiskusne za svoja bolesna iživljavanja, što im ubijaju dušu, što…

– Vildana je u tom skotu vidjela oca – isto je toliko star bio njen otac kada je poginuo – a on u njoj samo mlado meso. Motao je danima, mjesecima je lagao dijete, nit posla, nit stana, nego sve kod njega, kao robinja. Sad je nekako izvela da pobjegne od njega, ali nije uspjela da se vrati meni. Ni sebi. Nego, slušaj, muka mi je da ti ovo kažem, ali nama, sad kad se Vildana vratila, treba njena soba. Kad ponekad navrati… Stvarno mi je žao i nezgodno, ali eto tako je ispalo, što ću…

Očekivao sam ovakav razgovor i bio spreman, kao i stvari što su mi već bile gotovo spremne u koferu. Rekao sam Bahi da sam svakako mislio da odem i to ne samo iz ovog stana, nego i iz grada u kome će vrlo brzo svima biti tijesno. I još sam joj rekao da bi bilo pametno da razmisli gdje će i kuda ona sa kćerkom. Posebno iz ovog kvarta jer su već neke međe osvitale iscrtane.

– Nema meni nikud odavde. Samo neka se ovi papci malo smire, nek prođe ova tarlabuka. Nema kod nas rata, ne može ga biti. Ih, ne znaš ti, nema Bosne…
Nema, zaista.

Na proljeće sam bivšoj gazdarici poslao paket u koji sam stavio i dva kila najboljeg talijanskog brašna što sam uspio naći. Tražio sam ono najpogodnije za razvlačenje finih jufki. Spakovao sam i veliko pakovanje Toblerona za Vildanu. Da joj Baha da kad jednom navrati…

* * *

Kako sam sklon da vjerujem da uvijek imaš mnogo veće šanse da te pogodi grom, nego da te izvuku između milion drugih, a i uživam da svoje drage prijatno iznenađujem, ušao sam vedar u turističku agenciju.

– Molim vas, htio sam rezervisati ovaj aranžman za novogodišnje praznike. Lisabon za dvije osobe. Imate li Lisabon?

– Žao mi je, gospodine, ali sve je već rasprodato. Ima još nekoliko mjesta za Rim i Atinu, ali Lisabon…

– Mogadiš ne fali, garantujem!

– Molim?

– Ništa, ništa, hvala, doviđenja…