Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Zbog velikog interesovanja posjetilaca sajta vezano za objavljivanje knjige "Montenegrina" od gospođe Kataline Milović koja je rođena i živi u Argentini objavljujemo niz tekstova koji su se pojavili povodom njenog dolaska u Crnu Goru i promocije njene knjige u junu 2005.god. u Podgorici


1. Ovo je tekst koji je Katalina Milović, pročitala na promociji svoje knjige u Podgorici.
Objavljujemo ga u autentičnoj formi.

Zahvaljujemo se gospođi Katalini koja nam je dostavila ovaj tekst i slike.


Stigla sam iz daleka,dje su prosle istorije pripovedane u knjigu, jedan pejzaz dozivan ARGENTINA.
I kako sam rekla toliko puta i zasto je moja domovina, cujem nje kao da mi je majka. Sa velikom radost dosla sam da posjetim zemlju mojih roditelja,i od svojih prijatelja.
Crna Gora je od njih domovina, zato nju je cujemo u srcu da je ona nasa baba. Jedna mucena baba te toliko puta razbijala od truda kad svoja djeca su se od nje odvojila, ispratila ih do mora i gledala ih kad su se penjali na brodove,da idu u nepoznate zemlje, u daljinu, malo od njih su se vratili a druge nijeh nikad vise vidjela.


Katalina Milović na promociji u Podgorici

Ocu da pomirim i da izlijecim malo tvoje rane, moja mila Baba Crna Goro, kad ti kazem da u moju zemlju Argentinu, tvoja djeca su bili dobro docekana, sa velikodusnost, i oni su joj zahvalili za naporni rad, dobri ugled, zivjeli su celom na visinu, mores bit ponosna na njih.
Nikad nijesu te zaboravili, vazda su te pantili sa ljubav i nostalgije. Ucinili su da te volimo, zasto su nas naucili tvoj jezik, obicaje, vjere, predanje, istorije, obradenje, pjesme... .


Sa promocije knjige - Podgorica 2005.g.

ZNAS KAKO SU tvoji sinove i scere ugledani u Cako? Recuti. Kad se pita kako su crnogorci, odgovor je : Dobri narod, posten, casan, radnici, vrele krv i zlatnoga srca.
Isto cu ti rec, da od malena, sam bila svijedok od njihove price. Mnogo sati su se razgovarali o tebi i o svoja braca crnogorska te su stobom ostali. Slusalose : sjecasse od toga, od onoga, i od toliko stvari i toliko mijesta.
U sve ti si bila prisutna.Kolonija te su osnivali se zove La Montenegrina, Drustvo Durmitor, Skola, Zemloradnik Crnogorac, Prevoznik Crna Gora.


Sa promocije knjige - Podgorica 2005.g.

A svoja djeca , Marco, Petar ,Mileva, Daniea, Zorka , Stanko, i drugi.Naucili sun as da zivimo u slogu, da pomoc i postovanje medju nas bude vazda, id a jedinstvo cini snagu.
Za nas to je nastava od zivota. Recuti baba, kad su dosli od moje putovanje u tvoju kucu, za moja prijatelja bilo je zamenito da me prate, ovdjen su samnom drugi tvoji unucad, ocu sada da ti pricam nesto od njih.
Imala sam tri brata, Vlado, bosko i Mitar, nazalost umrli su. Onda inzinjer Pable Kapetinic, rekao mije: ja idem stobom, on je prvo dijete sto se rodio u Koloniju te su osnivali u Ameriku, je vazda za nas, najstariji brat, ogledalo dje svaki smo se sceli vidjet. Vitez, krasan i Ljubavan covijek.
Dalija , njegova supruga, verna drugarica, postena zena, lijepa osoba. Marta i Branco Kapetinic: Zive duse, djeca od moje kume, brat i sestra od srca.
Njibov otac Majo, moja majka Mileva i Jana Supic stigli su zajedno u Argentinu u Junu 1925, i sada mi, njihova djeca Krenuli smo nazad tacno nakon osamdeset godina.......
Hocu da istaknem, Martu i Mirnu Kapetinic, Floru Michunovic, te su saradjivali sa anekdotama, i lijekar Milos Kapetinic, moj mili Prijatelj, ko nije vise medju nas, ali mora da nas veseo gleda od jedne zvezde, sa nasih stari, is vi ko su zivjeli u nasu koloniju.


Sa promocije knjige - Podgorica 2005.g.

Mora da ti mislis Crna Goro: kako prica Katalina, Cako je raj, i moja unucad andjeli.Ne necu ti lagati, isto tamo kako u cijeli svijet , neke ovce ponekad izadju iz obruca, ali na manji broj.
Moja Mila Crna Gora, oces da znas ako te vole praunucad? Kazacuti, kad su dosli da me pozdravljaju na put, sam im pitala ; sto bi voljeli da im poklonim kad se vratim, odgovor je bio.
Najskuplji dar: malo zemlje od Podgorice dje se rodila nasa baba, od Cetinja dje se podigla i od Velemija
, kolijevka zemlja od nasega djeda, i neke semenke od koj cvijet od stabla od te domovine, da sijemo kod
kuce i da hranimo sa neznost.
Kako ti si mi Baba, svi crnogorci, su moji rodjaci.
Sretna sam kod Vas. Ovdjen sam medju moju porodicu, svakog jako zagrlim.
Ocu da mi ostavite otvorit zamisljivo kovceg, i da pustim pod vedrim nebom sve pozdrave te su vi poslali nas narod iz Caka, da svako od Vas Crnogorci, zgrabite i zadrzite u Vase srce.
Zahvaljujem Maticu Crnogorsku sto su mi tako lijepo izdali knjigu.Kad su me pitali da dozvolim da se dodati u moju knjigu, istorija od Timotija Jokanovica, prijatna sam bila, zasto je istorija od drugoga brata od nasija roditelja, zasto je djed od mojega prijatelja Rodolfa - isto zasto je predstvaljao Gordan Stojovic, kojem ima mnogo vremena imamo veze, i koga zovem sa ljubav , moj sin u Crnu Goru.
Ocu da zahvalim svima te su uradili na organizaciju ovoga dogadjaja, a posebno :
Nista od ovoga nebi moglo bit moguce ako Gordana Stevovic nije isla u Argentinu da posjeti svoja rodbinu, tamo smose upoznale prije dvije godine. Toliko se zainteresovala za sve ono nase te sam joj poklonila moju knjiga. Onda je Gordana stavila srce uporno na tu rabotu, da se prevede na ovi jezik., upravljala u Maticu da se izdati, bavila se oko moje dolazak u ovu blagoslovjenu zemlju , za moju kartu i boravak ovdje, i sve lijepo sto zivim kod vas. Zahvaljujem joj sada i vazda te mije potpunila san, i narocito Bogu te mi je dao povlastica, da sam scer od Crnogoraca. I kako je moja scer rekla : oni se nikad nijesu vratili u svoju zemlju, oce sada, svaki put kad citaoci otvore knjigu !

Katalina Milovic,
Podgorica, 15.juna 2005.god.



Katalina sa rođacima ispred crkve bratstva Milovića
u selu Podljut - Velimlje



2. Katalina Milović "MONTENEGRINA"

MITOLOGIJA NOSTALGIJE
Dragan Nikolić

Cmogorac Timotije Jokanović iz pivske Trse je na dno skrinje u zavjetnom koveratu ostavio cio svoj život.

Kao sto je bio, dramatičan odlazak iz Crne Gore u nepoznati svijet, tako je dramatičan bio i odlazak iz "Montenegrine", daleko od farme i planine.

U knjizi "Montenegrina" Kataline MIlović (izdavač Matica crnogorska) ima nešto i od Marka Miljanova i od Alberta Kamija. Sinteza je ostvarena daleko i od Mediterana i od Kuča.
Marko Kapitanić, Petar Milović, Petar Kapitanić, Lazar Kosanović, Danijel Svorcan, Mitar Milović i Mitar Mićunović, pošto su prešli okean, našli su se u Argentini i zaustavili se četrdeset kilotmetara daleko od posljednje željezničke stanice na jednoj visoravni. Obećana zemija im se otvorila kao duhovna samoća. Na to mjesto ih je doveo plemeniti arheolog Alfred Martinet, sa dinamičnom suprugom Lilom, jašući na konjima. Kroz guste šume su put krčili mačetom.
"Od žeđi i gladi nećete umrijeti: ako imate dobro oružje, u šumi možete loviti, a vodu će vam dati, u slučaju potrebe, plod čakalja", rekao im je Alfred.
Pod jednim drvetom su rastovarili konja i tu pored vatre prenoćili. Drvo im je bio prvi krov u novom svijetu. Iz šume su dolazili glasovi divljih zvijeri. Prvi obrok su obezbijedili lovom u šumi, prvu kap vode su popili od čakalja. Kad su pobili kolje za kuću i iskopali uba za vodu, temelji "Montenegrine" su bili udareni. Neki nepoznati ljudi kakve nikad do tad nijesu viđeli, približavali su ime se, polugoli, maslinaste boje kože, bojažljivi, bili su to - Indijanci!
Otkrili su da nijesu ni divlji ni okrutni, kako su ih pretstavljali, nego prijatni i prijateljski raspoloženi - htjeli su da dobiju posao od pridošlih siromašnih stranaca! Kad su prvi put prisustvovali urođeničkim ritualima; prijateljstvo je, bilo učvršćeno, i u tom prvom kontaktu dva daleka svijeta bilo je nečega, i za jedne i za druge, od izlazka iz duhovne samoće. Ali, prije nego su se stabilizovali na novom staništu, savladali su najezdu skakavaca i raznih parazita, ali i obeshrabrili pustolova, izvesnog Ponsea i njegove konjanike, koji su im zaprijetili da će ih protjerati s toga mjesta. Naučili su da proizvode pamuk, ali i da se ne može trgovati na riječ:nakupac im je uzeo prvi rod i više ga nikad njihove oči nijesu viđele. Sa vrećama pamuka otišli su i njihovi prvi veliki snovi! Kad su sklopljeni prvi brakovi, budućnost se "Montenegrini"osmjehnula. Vremenom "Montenegrina" je izrasla u jednu od najuglednijih, ekonomski jaku i mnogoljudnu koloniju, koja je nosila cmogorsko ime.
Prosperitet novog svijeta počiva na viziji i danonoćnom radu.

Katalina Milović, poput Marka Miljanova, želi da spasava od zaborava herojsko djelo svojih predaka. Kao direktni potomak jednog od sedmorice vizionara koji su udarili temelj identitetu argentinske provicije Ćaka, iz moralne obaveze i zahvalnosti, ona je ostavila autentičan i upečatljiv zapis o njima. Nije se mirila da "istinski životni heroji gube sjaj u polutami zaborava i građanske ravnodušnosti" i da ne budu "ovjekovječeni ni u hladnom bronzanom kipu, niti na ravnodušnoj mermemoj ploči, niti u nazivu neke ulice". Mladi "olako život podređuju svemu stranom, blještavom i ispraznom". Ovo je knjiga kompenzacije i žala i prva knjiga o mitu nostalgije u crnogorskoj književnosti.
Što je više "Montenegrina" izgrađivana, potrebe su iziskivale da se još više izgrađuje. Niko od pionira
"Montenegrine" nije mogao toliko da ostvari, da bi mogao reći da je definitivno uspio. Tako su preuzimali sudbinu Sizifa. "Montenegrina" je napredovala, ali su se neprekidno javljali novi počeci. Iza napora koji nikad nije mogao biti definitivan ostajale su čvrste međuljudske veze, ne na osnovu krvnog srodstva, nego na osnovama solidarnosti, uzajamnog poštovanja, prijateljstva i časnog odnosa prema zajedničkom cilju. Tako se konstituisao novi duhovni dom i pojedinačna i kolektivna satisfakcija. Koliko se "Montenegrina" razvijala i postajala nova domovina, toliko su osjećaj krivice i briga o korijenu bivali veći.

Šezdesetogodišnji Timotije Jokanović, Crnogorac, držeći pogled uperen put beskrajnih polja Pampa razmišljao je o svom životnom putu i odlučio da na dnu skrinje ostavi koverat sa testamentarnim zapisom, da generacije njegovih potomaka znaju ko su i odakle su - iz Trse sa obronaka Durmitora. Taj zapis je povijest neiskupljenog osjećanja krivice, zbog uplakane majke na kućnom pragu: "Neka ti je sa srećom put, sine moj, ali imam osjećaj da mi se nikad nećes vratiti", ali i preporuka potomcima da i oni, nezaboravljanjem korijena, iskupljuju pretke.
Zbog skrhane majke se lomio, ali nije mogao da odustane. "U svijet odlazi ko vrijedi, ko ne vrijedi ostaje!" Nije htio da bude onaj koji ne vrijedi, ali se brzo pokazalo da se vrijednost ne dokazuje odlaskom nego mukotrpnim potvrđivanjem. U tom, svijetu uspjeh nikad ne može biti konačan, a bez konačnog uspjeha povratak je što i poraz. Zadatak trajno prevazilazi pojedinca.

Katalina Milović je napisala knjigu jakih emocija i arhitekture jezika punim prigušenih suza. Riječ je o mitu i o primarnim pitanjima sreće. Novo utemeljivanje ne može da zamijeni prvobitno, ali ne može ni da se od njega odustane. To je zadatak koji traži vremena više od jednog života, čak više i od života nekoliko generacija.

Crnogorac Timotije Jokanović iz pivske Trse je na dno škrinje u zavjetnom kovertu ostavio cio svoj život.
Kao što je bio dramatičan odlazak iz Crne Gore u nepoznati svijet, tako je dramatičan bio i odlazak iz "Montenegrine" daleko od farme i od planine. Svijet će se globalizovati, ali će i posljednji čovjek morati
kad tad da se suoči sa sobom kad u korovu iza kuća sakrije kakvu posljednju djetinju tajnu.

Knjiga ništa ne izmišlja, ništa ne preuveličava, ona je usmjerena nemogućem, da kompenzira neostvarenu
čežnju za povratkom divnih i hrabrih ljudi, koji su od ničega stvorili "Montenegrinu". Ljudi su fizički bili
na drugom kraju svijeta a duhovno u Crnoj Gori. Neizmjerni nostalgični bol se topio u pregnuće. Stare običaje su čuvali i oni su, i pored dubokih civilizacijskih razlika, novim stanovnicima argentinske provincije donosili nepodijeljen ugled u cijeloj zemlji. Autor kaže da je vaspitanje bilo patrijarhalno, da je svaki dom imao svoga sveca zaštitnika, da je bila čast i odgovornost biti nekome kum, da se za umrlim "pjevala bolna pjesma bez kraja", da su svadbe, uz sve tradicionalne rituale, održavane i u kući đevojke i u kući mladoženje,
da su svadbari zamišljali da se svadba događa u Crnoj Gori, da prvi koji čestita Božić dobiva na poklon košulju, da su đeca prijatelje svojih roditelja ljubili u ruku, da se u kuću komšije i prijatelja nikad nije išlo praznih ruku. Ko nije iskusio nostalgiju, ne zna šta je nesreća, a ko je iskusio, mogao je lijek da nađe u iluziji da je vraćanje u običaj isto što i vraćanje u Crnu Goru.

Svojim uspjesima i zalaganjem postigli su da se oblast sa tvrdom zemljom, oštrom klimom i neprijateljskom prirodom postane plodna. Uspjeli su da gaje bijeli pamuk, da zasnuju složne porodice, da stvore čvrsta, doživotna prijateljstva, da osnuju zajednicu za primjer.
Voljenom i divnom Ćaku, dijelu Argentine, dali su napredak, kulturu i đecu.
I ako to izgleda malo, dali su svoje kosti ovoj blagoslovljenoj zemlji, koja ih je velikodušno i sa nadom prihvatila."

To je cijeli njihov život. Umjesto njih u Crnu Goru je stigla knjiga glasonoša, da svrha njihovog života bude ispunjena.



Velimlje




3. Dnevni list "Pobjeda" - internet izdanje

15.06.2005.
Kultura

KNjIGA “LA MONTENEGRINA” VEČERAS U BIBLIOTECI “RADOSAV LjUMOVIć” U PODGORICI

Mala Crna Gora usred Argentine

Moje očekivanje bilo je da nađem onu Crnu Goru kakvu sam gajila u mašti iz priče mojih roditelja. Zatekla sam je još ljepšu sa narodom iskrenim i punim ljubavi, baš onakvim kakav je i u koloniji Montenegrina, kaže Katalina Milović

Knjiga “La Montenegrina”, Kataline Milović u okviru koje su objavljena i “Sjećanja” Timotija Jokanovića, biće predstavljena večeras u 19 sati u biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici. O djelu će govoriti Marko Šadijer, generalni sekretar Matice crnogorske, Dragan Nikolić, književnik i publicista i autorka Katalina Milović, koja je, kako kaže za “Pobjedu” djelo (bez pretenzija da bude literarno savršenstvo) posvetila sjećanju na sedam herojskih osnivača Kolonije “La Montenegrina” u Argentini.
Knjiga je prvi put objavljena 1997. godine u Argentini (kod nas prošle godine u izdanju Matice crnogorske) a o razlozima koji su je podstakli da započne jedno ovakvo djelo u kojem je opisano stvaranje naše najveće kolonije u Južnoj Americi naša sagovornica kaže:
- Kako sam ja najmlađe dijete osnivača Kolonije glavni razlog zbog kojeg sam napisala ovo djelo bilo je otrgnuti od zaborava i ovjekoviječiti sjećanja na tu hrabru grupu Crnogoraca koja je prva naselila ove krajeva svijeta. Jednog od njih, Petra Milovića, ja sam ponosni potomak. Njih sedmorica te davne 1927. godine osnovali veoma naprednu koloniju zemljoradnika koja ima veliki značaj za Provinciju Ćako. Da napišem ovu knjigu- sjećanje podstaklo me je i sve ovo što osjećam prema dobrom, poštenom, radnom i narodu od riječi, za kakve važe Crnogorci.
Napominjući da su Argetninu Crnogorci sa sobom donijeli i svoje običaje, tradiciju, jezik, vijeru, svoje pjesme, muziku, umjetnost, Katalina Milović ističe da je u ovoj oblasti, 1200 kilomatara udaljenoj od Buenos Airesa, stvorena jedna mala Crna Gora usred Argentine. Podatke koji se nalaze u knjizi, kaže, zapisivala je iz priča svojih roditelja i drugih članova Zajednice. Sakupljala ih je kroz život u Koloniji čiji član bila i ostala
- Živijela sam istoriju naše Kolonije. A sad želim da naši potomci na zaborave odakle su i da im preci oslikavaju najblistaviji primjer pregalaštva i sloge na koji se mlađe generacije mogu ugledati. Ova knjiga ujedno predstavlja i veliko priznanje njihove ljudske vrijednosti na koju njihovi potomci mogu biti ponosni, ocjenjuje naša sagovornica, ističući da je njen susret sa Crnom Gorom koju sada vidi prvi put bio veoma dirljiv. Naime, istim brodom kojim je njena majka tačno prije 80 godina otišla u Argentinu, ona je sada došla natrag. Priznaje da nije mogla zadržati suze ni kada je iz aviona ugledala Crnu Goru, jer je doživljava kao svoju drugu domovinu. Prilika da svom narodu ovdje predstavi knjigu, koju joj je omogućila Matica crnogorska i Gordana Stevović (sa kojom se upoznala prije dvije godine u Argentini), predstavlja za nju ostvarenje njene najveće želje i sna.
- Moje očekivanje bilo je da nađem onu Crnu Goru kakvu sam gajila u mašti iz priče mojih roditelja. Zatekla sam je još ljepšu sa narodom iskrenim i punim ljubavi, baš onakvim kakav je i u Montenegrini, priča Katalina Milović, i dodaje da mnogo brine za buduće generacije, jer nemaju priliku da nauče jezik, pa na taj način gube kontakt i svaki dan su sve dalje. Ova knjiga, kaže, uspjela je da kod njih probudi interesovanje i pokrene obnavljanje nekih starih crnogorskih običaja, i, što je najvažnije, želju da posjete domovinu svojih predaka...



Odavde se krenulo u Obećanu zemlju - Velimlje


4. Dnevni list "Pobjeda"


 


 




KLIKNITE