Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Novak Adžić:
BALŠIĆI





PRELUDIJ



Slovenska plemena, koja su završetkom VI i početkom VII stoljeća iz centralne Evrope došla na teritoriju Balkana, uspjela su, nakon izvjesnog vremena, da koloniziraju rimsko - vizantijsku provinciju Prevalis, koju istorijski izvori vizantijske nomenklature označavaju kao "sklaviniju" Duklju. Slovenski doseljenici na tim prostorima zatekli su Ilire, Romane, dijelom Grke i pripadnike nekih drugih etničkih skupina, sa kojima su dosta dugo bili u neprijateljskim odnosima. Međutim, kada su se krajem VIII i početkom IX stoljeća prevladali unutrašnji antagonizmi, između došljaka (Dukljanskih Slovena — najstarijih predaka današnjih Crnogoraca) i starosjedilaca (Ilira, Romana i drugih etnosupstrata) Finalizirao se proces etnoasimilacije i simbioze, koji je sredinom IX stoljeća rezultirao formiranjem novog istorijskog naroda — Dukljana. Zapravo, tada je udaren temeljni kamen u formiranju crnogorskog naroda. U to ne može biti sumnje, jer Dukljani već tada konstituišu svoju državnu organizaciju. Početkom druge polovine X stoljeća Duklju istorijski izvori označavaju kao državu u vazalnom odnosu prema Vizantiji u rangu Kneževine (Arhontije), a od 1042. godine kao nezavisnu i suverenu državu, priznatu od strane ondašnje Vizantije i njenog cara Konstantina IX Monomaha. Nezavisna i suverena dukljanska država 1077. godine, priznanjem od strane Rimskog Pape Grgura VII, uzdignuta je na rang Kraljevine, i na taj način, po političkom ustrojstvu, išla je rame uz rame sa drugim razvijenim ondašnjim državama.
U prvom, najstarijem, periodu svoje državnosti Dukljom upravlja dinastija Vojislavljević. Za vrijeme vladavine prvih dukljanskih kraljeva Mihaila i Bodina (krajem XI i početkom XII stoljeća) Duklja spada među tada najrazvijenije i prostorno najveće balkanske zemlje. U svojemu državnom okviru, pored drugih susjednih oblasti, kooptirala je Rašku i Bosnu. Međutim, od sredine XII stoljeća ugled i moć Dukljanskog Kraljevstva počinje da blijedi, opada i da se ruši. Nakon smrti čuvenog kralja Bodina dukljansku državu je zahvatilo veliko rasulo, ponajviše uslovljeno unutrašnjim metežima feudalnih magnata u borbi za vlast. Pošto su je permanentno potresale pogubne unutrašnje krize i sukobi, koje su slabile i rastakale njen državni integritet i subjektivitet, drastičan pad uticaja i snage Dukljanskog Kraljevstva bio je na pomolu. To je omogućilo susjednoj Raškoj da joj, uz pomoć njenog sizerena Vizantije, nametne političku dominaciju i hegemoniju. U periodu od 1183. do 1189. godine raški veliki župan Stefan Nemanja uspio je, posredstvom brutalne i beskrupulozne vojne sile, da okupira Duklju i daje potčini Raškoj. Od tada će Duklja /Zeta/ biti u sastavu Raške /Srbije/ do 1360. godine, ali kao zemlja sa najvećim mogućim stepenom političke posebnosti i autonomije. Stefan Nemanja je, prilikom akcije pokoravanja Duklje, u svojim vandalskim osvajačkim pohodima, nemilosrdno razarao stare dukljanske, urbano razvijene, gradove, koji su pripadali mediteranskoj i evropskoj kulturno ~ civilizacijskoj baštini. Silom oružja Duklja se našla u sastav srednjevjekovne raške države, ali, za čitavo vrijeme srpske hegemonije nad njom, ona je uspjela da se odupre uništavanju svoga etnoistorijskog individualiteta i entiteta. Iako su vodili asimilatorsku i unifikatorsku politiku, nemanjićki vladari nijesu uspjeli da kod dukljanskog naroda potru njegovu državotvornu i etnopovijesnu svijest. Dukljanska autohtonost i samosvijest naročito je došla do izražaja kada je zetska /crnogorska/ vladarska porodica Balšić, koja je izrasla u poznatu crnogorsku dinastiju, uspjela, 1360. godine, da strese sa Duklje /Zete/ nemanjićki velikodržavni jaram i da restituiše nezavisnost i suverenost crnogorske države Duklje /Zete/.

OBNAVLJANJE SAMOSTALNOSTI DUKLJANSKE
DRŽAVE U EPOHI VLADAVINE CRNOGORSKE DINASTIJE BALŠIĆ


Država Crna Gora ubraja se među one rijetke zemlje sa tri naizmjenična geonima, koja su u različitim epohama njenog razvitka, obuhvatala gotovo identični istorijski prostor. "Najstariji njen naziv ~ Duklja, dobila je po istoimenom antičkom gradu, političkom središtu nekadašnjeg ilirskog plemena Dokleata. Po imenu zemlje i narod koji je živio unutar njenih granica nazvan je Dukljanima. I upravo kada je dukljanska država počinjala da igra sve važniju ulogu u političkom životu Balkana, naporedo sa starim geonimom (sredinom XI vijeka) počinje da se javlja novo ime Zeta, a njen narod Zećani. Naziv o kojemu je riječ, vjerovatno je dobila po plemenu Zećani doseljenom iz prapostojbine Polablja i nastanjenom u nizinskom dijelu sjevernog priobalnog područja Skadarskog jezera — Zetskoj ravnici ("žitorodnoj zemlji"). Ime Zeta ("pomorska zemlja Zeta"), ušlo je u zvaničnu upotrebu kao naziv zemlje za prostore koji su pripadali Dukljanskom Kraljevstvu (kraj XII vijeka) kad je njen narod bio pokoren od strane raške dinastije Nemanjića. Ovaj geonim zadržala je i nakon sticanja političke samostalnosti pod vladarskom porodicom Balšića. U izvorima pominjan i ranije, tek od sredine tridesetih godina XV vijeka, javlja se najmlađi geonim Crna Gora, čiji je narod, analogno imenu zemlje, nazvan Crnogorcima. Novo ime koje je zemlja dobila najprije je obuhvatalo teritoriju Gornje Zete, odnosno, brdsko - planinski kraj sa budućim političkim središtem — Cetinjem, zapravo prostor na kojemu će nastati država bez analogije u istoriji, sa atipičnim društveno političkim ustrojstvom, kohezionim postulatima povezivanja i iskazivanja njenog naroda. Ta mala Crna Gora koja je, u svakom slučaju prirodni istorijski produžetak Duklje, odnosno Zete, okupljaće narod koji će uspješno voditi borbu protiv turske ekspanzije. Moćnoj Otomanskoj carevini i mnogovjekovnoj gospodarici Balkana, nikad neće poći za rukom da pokori Crnogorce i podvlasti njihovu suženu zemlju, svedenu na podlovćenske prostore. Naprotiv, ona će trajno ostati jedina oaza slobode na porobljenom Balkanu, koji su zaposjeli Turci. (Dr Dragoje Živković, Istorija crnogorskog naroda, Tom I, Cetinje, 1989, str. 340)".
Srednjevjekovna srpska carevina, za vrijeme Dušana Nemanjića, sa široko rastegnutim granicama, u svojemu sastavu obuhvatala je zemlje i krajeve sa najraznorodnijim i najkontroverzmjim etnoistorijskim tradicijama, političkim, društveno — ekonomskim, kulturnim, civilizacijskim i drugim uređenjem. Među zemljama koje su silom prilika potpadale pod vlast dinastije Nemanjić, a koje nikad nijesu odustale od prava na obnovu nezavisnosti i suverenosti svojih teritorija svakako je spadala i Zeta. U njoj su bile izuzetno snažne tendencije za izdvajanje iz države najuspješnijeg Nemanjića. Plodno tlo za ostvarivanje političkih intencija o obnavljanju samostalnosti zetske države nastupilo je nakon smrti cara Dušana 1355. godine, kada se srpska carevina našla pred neizbježnim rasulom i propašću. Centralna vlast u posrnuloj nemanjićkoj tvorevini je sve više slabila i njeni mehanizmi i instrumenti u osvojenim zemljama i oblastima odražavali su samo osjećaj privida, zapravo nemoći. Rođaci umrlog cara Dušana, kao što su bili njegov polubrat Siniša, careva udovica Jelena, carev šurak Jovan Komnin Asen, zatim Dragaši, Mrnjačevići, Dejanovići kao i drugi velikaši i feudalne velmože, postali su suvereni vladari zemalja, oblasti i krajeva kojima su gospodarili kao visoki činovnici. Pored onih najmoćnih i oni niži feudalci samovoljno i separatno su se ponašali ignorišući mladog cara Uroša (1355 — 1371), Dušanovog nasljednika prijestola u Srbiji. Sve je to nagovještavalo, neizbježni, totalni slom srpske carevine.
Zetska država je u nemanjićkoj epohi faktički zadržala status posebne države, utemeljene i oslonjene na dukljanskoj tradiciji. Car Dušan je to dobro znao pa je, na osnovu tih krunskih činjenica, njena prava morao poštovati. Sačuvani, relevantni izvorni materijal eksplicitno potvrđuje da "pad Zete pod vlast raške države 1186. godine i nešto kasnije njen ulazak u sastav slabo organizovane Despotovine nije uticao na to da se u državi - nasljednici Zete - Crnoj Gori izbrišu ili zaborave državno - pravne i kulturne tradicije ove zemlje. O tim tradicijama svjedoče brojni nemiri, ustanci, kao i snažne tendencije odvajanja Zete od srpske srednjevjekovne države. Upravo, bune zetskih gospodara i velmoža i njihovo odmetanje od srpske centralne vlasti ukazuje na razvijene feudalne odnose toga doba i time indirektno na već stvorene usloveza formiranje etničke svijesti kod crnogorskog naroda (Dr Slobodan Tomović, Komentar Gorskog vijenca, Pogovor, Nikšić, 1986)".
Raspad srednjevjekovne srpske države, pored nepomirljivih unutrašnjih antagonizama, uslovili su i razni spoljnopolitički faktori. Nestabilnost političkih odnosa na Balkanu, nakon Zadarskog mira 1358. godine i vojnog upada u Srbiju ugarskog kralja Ludovika I (1342 — 1382) iskoristili su i zetski feudalni velikaši iz porodice Balšić, koji su se među prvima otcijepili od srpske centralne vlasti. Iz te epohe prvi pisani trag i biljeg o imenu i poziciji Zete neposredno se vezuje "za protagoniste njene borbe za političku emancipaciju i nezavisnost — Balšiće (Dr Dragoje Živković, cd. str 255)". Nema nikakve sumnje da se vlast slabog cara Uroša Nemanjića nije osjećala u Zeti, jer su oko 1360. godine kormilo i prerogative političke vlasti u zetskoj državi preuzeli Balšići, koji su se ponašali kao potpuno suverena gospoda. Najnovija naučna istraživanja govore da porijeklo Balšića jeste od slaviziranih Vlaha (Iliro - Romana) i da su se oni, prvijenstveno svojim vojničkim zaslugama, uzdigli u hijerarhiji plemićkog staleža do ranga velikaša. Ne ulazeći u analizu egzaktnosti tvrdnji o njihovom porijeklu, sasvim je sigurno da je penjanje Balšića uz hijerarhiju vlasti, išlo veoma brzo, jer je u drugoj polovini XIV stoljeća uspjeli da dođu na sam vrh i pijedestal političke vlasti. Balšići su kao najmoćniji feudalci u Zeti gospodarili područjima Donje Zete. Centar vlasti rodonačelnika njihove porodice Balše I, koji je umro 1362. godine, bio je Skadar. Ubrzo su Balšići svoju vlast proširili do Kotora, a evolutivno ina određene oblasti Gornje Zete, đe su, doduše, nailazili na otpore drugih zetskih feudalaca, u prvom redu Cmojevića. Balša I je bio ličnost takvog formata, koja je uspjela da artikuliše, konsoliduje i dinamizira snage i supstitute otpora tuđoj srpskoj suprematiji i hegemoniji i da moblizira narod u pravcu trasiranja puta za restauriranje zetske /crnogorske/ državne samostalnosti.
Godine 1361/62. knez Vojislav Vojinović je u savezu sa Kotorom poveo rat protiv Dubrovnika, sa konkretnom namjerom da zauzme Mljet. Organi vlasti u Dubrovniku su, u cilju zaustavljanja ratnih konfrontacija, kontaktirali Balšiće, obraćajući im se u svojstvu posrednika da se sa knezom Vojinovićem i Kotorom postigne mir. Sama ta činjenica do voljno govori da se tada na Balšiće računalo kao na ozbiljan politički faktor. I zaista, zalaganjem i posebnom zaslugom Balšića došlo je do uspostave mira. Zbog toga su dubrovački organi uprave Balšiće proglasili svojim počasnim građanima. Međutim, ubrzo je došlo do narušavanja mira i do ponovne eskalacije ratnih sukoba. U akciju obustave rata na posredan način angažovala se i Venecija. Misiju izmirenja strana u sukobu ona je povjerila svojem izaslaniku Paolu Kvirinu, čijom je diplomatskom ažurnošću početkom 1362. godine došlo do potpisivanja mirovnog sporazuma. Ali, sve je to bilo efemernog karaktera, jer je rat opet buknuo. Car Uroš se aktivirao u diplomatsku kampanju i došlo je, izdavanjem povelje sa njegove strane, do zaustavljanja ratnih sukoba. U tim konkretnim akcijama izvori ne pominju učešće Balšića, što neodoljivo navodi na utisak da su bili neutralni, ponašajući se pragmatično, u skladu sa interesima svoje države.

ODNOS BALŠIĆA PREMA KOTORU

Balšićki dinasti kontinuirano su nastojali da u stabilnu i integralnu državnu cjelinu fuzioniraju razjedinjene i raskomadane zetske /crnogorske/ oblasti i krajeve. Posebno su bili angažovani da svoju državu prošire na teritorije koje su nekada bile u sastavu Dukljanskog Kraljevstva, iz doba njegovog uspona i moći. Rodonačelnik dinastije Balšić je "sa sinovima Stracimirom, Đurađem i Balšom (budućim Balšom II) radio na okupljanju političkih segmenata zemlje, primorskih gradova, svjetovne i duhovne vlastele i plemenskih opština, na liniji usklađivanja unutrašnjih interesa; konsolidacije kompaktnosti svoje zemlje. Političkom okupljanju rasutih djelova zemlje najviše se opirao Kotor, koji je više vjekova, kako pod Vizantijom tako i pod Nemanjićima, uživao dosta samostalnosti, osjećajući se u neku ruku, kao grad - država za sebe. Stoga pokušava da i od druge polovine XIV vijeka zadrži staru poziciju, naslanjajući sena one saveznike, koji su mu, u tompogledu, mogli najviše pomoći. To su bile pobude koje su grad priklonile Vojislavu Vojinoviću u pomenutom ratu sa Dubrovnikom (Dr Dragoje Živković, cd. str. 257)". Balšići su, dakle, imali izražene pretenzije prema Kotoru. Pošto je pomenutom gradu knez Vojislav Vojinović, radi sopstvenih interesa, pružao podršku u njegovoj partikularističkoj politici, ovaj velikaš je neminovno morao doći u sukob sa Balšićima. U to vrijeme, prema nekim povijesnim ilustracijama, zetski gospodari bili su u neprijateljskim odnosima sa albanskim velikašima — Blažom Matarugom i Karlom Topijom. Ali, nema dovoljno relevantnih istorijskih podataka koji u to doba preciznije osvjetljavaju odnose između Balšića i albanskih velikaša.
Ambicije Balšića da svojoj vlasti podvrgnu Kotor dobile su na težini i značaju 1363. godine, nakon smrti kneza Vojislava Vojinovića. Kotorani su, da bi se oduprli pritisku Balšića, kao svog saveznika uspjeli da obezbijede velikaša Karla Topiju, koji je od ranije bio protivnik zetskih vladara. Balšići su poveli vojne akcije protiv snaga udruženih saveznika, ali one nijesu donijele plodotvoran rezultat. Naprotiv, u borbama protiv ešalona velikaša Topije, zetski državnik Đurađ I Balšić je dospio u zarobljeništvo, dok je podložnik Balšića, zapovjednik Budve, Površko poginuo u obračunima između Kotorana i tamošnjih zetskih odreda. Ishod tih militantnih akcija bio je nepovoljan po Zetu i njene gospodare. Zemlja se našla u delikatnoj i nezgodnoj spoljnopolitičkoj situaciji, dok se na unutrašnjem planu suočila sa mnogim bremenitim problemima. Balšići su, stoga, morali na izvjesno vrijeme odgoditi borbu za realiziranje svojih pretenzija prema Kotoru, a neophodno je bilo, bar privremeno, odustati od planova da zetskoj državi priključe neke Topijine teritorije na jugu. Morali su pripremiti i povelika novčana sredstva da bi izbavili iz zatočeništva Đurađa I Balšića.
U svojstvu glavnog političkog faktora suverene zetske države Đurad I Balšić se spominje 1366. godine, kada je potpisan mirovni ugovor između Balšića i albanskog velikaša Karla Topije. Poslije tog događaja stvorile su se mogućnosti da Balšići ponovo pokušaju ostvariti svoje pretenzije vezane za priključenje Kotora zetskoj državi. U tom cilju pokrenuta je vojna akcija i grupisana su nova pojačanja kojima je, u ime Đurađa I Balšića, komandovao novi kaštelan Budve Nikola Zaharija. Kotor je, svjestan opasnosti koja mu je prijetila od Balšića, pokrenuo diplomatske instrumente da bi sačuvao svoj integritet i staru poziciju. U tom pogledu grad se obraćao za pomoć: Mletačkoj Republici, Papi, caru Urošu, kao i udovici kneza Vojislava Vojinovića — Gojislavi, dakle, činiocima kojima nije odgovaralo stabiliziranje i uzdizanje države Balšića. Mletačka Republika i Papska država nastojale su, raznim oblicima pritisaka, da primoraju zetske vladare da odustanu od svojih političkih i teritorijalnih apetita prema Kotoru. Međutim, Balšići su istrajavali u svojim namjerama i nijesu bili spremni da popuste pred raznim vidovima spoljnjeg pritiska. Kotor je, da bi se lakše zaštitio od Balšićke presije, 1368. godine prihvatio protektorat velikaša Nikole Altomanovića, koji je, pored ostalih, zaposio i najveći dio teritorija svog strica kneza Vojislava Vojinovića. Ali, sve to nije naročito uticalo da Kotor može voditi bezbrižan život. Naprotiv, od 1366. godine od strane odreda Đurađa I Balšića konstantno je držan u opsadi. Veneciji politika Balšića ni u

kom pogledu nije konvenirala, a glavni motivi Sinjorije za strah od balšićkih pretenzija ležali su u uvjerenju kojeg je gajila da mletačka dominantna uloga u primorskoj trgovini može biti ozbiljno uzdrmana i ugrožena. Sticajem nepovoljnih političkih i drugih okolnosti, koje su bile u disonansi sa aspiracijama Balšića, zetski gospodari bili su dovedeni u poziciju da moraju popustiti, tako da je ljeta 1369. godine između Zete i Kotora bio potpisan mirovni ugovor, čije su konkretne odredbe ostale nepoznate. Uprkos tome, istorijski izvori su zabilježili daje u mirovnim pregovorima sudjelovao ijedan dubrovački vlastelin, u čijem prisustvu su Kotorani preuzeli obavezu da neće isporučivati oružje neprijatelju Balšića, velikašu Nikoli Altomanoviću. Sveukupna konstatacija političkih prilika na Jadranu spriječila je Balšiće da ovladaju Kotorom. Međutim, oni nijesu odustali od težnje da pomenuti grad inkorporiraju u sastav svoje države.

STATUS ZETSKE DRŽAVE DO SMRTI ĐURAĐA I BALŠIĆA

Nakon sticanja političke samostalnosti Zeta se suočila sa mnogim problemima. Država na čijem su se tronu nalazili Balšići bila je okružena raznim protivnicima njenog suvereniteta, poput Mletačke Republike, cara Uroša i velikaša Altomanovića. Odnosi Balšića prema zemljama kojima je upravljao kralj Vukašin Mmjačević, kako kazuju izvjesne hipoteze, nijesu bili neprijateljski.
Zetski upravljači su od 1370. godine shvatili da su njihovi teritorijalni apetiti manifestovani prema Kotoru svedeni na minimalnu, gotovo bezizglednu šansu da se ostvare. Osnovni razlog toga nalazio se u činjenici da se Kotor
stavio pod zaštitu i suverenitet ugarskog kralja Ludvika I. Stupajući u vazalan odnos prema ugarskoj državi Kotor je smatrao da može lakše sačuvati svoj integritet i autonomiju i da može kreirati uslove za svoj prosperitetan razvitak, ali sve je to postalo iluzija, jer je bio uvučen u mletačko — đenovskirat 1378- 1381. godine.
Agresivni velikaš Nikola Altomanović je 1370. godine poveo rat protiv Dubrovnika. Paralelno sa tim, on se oružano konfrontirao i sa državom Balšića. Zetski dinast je, suočen sa tim problemom, sklopio savez sa kraljem Vukašinom, ali taj savez zbog događaja koji su nastupili nije bio realan. Po planu koji je bio izrađen trebalo je da vojske Đurađa I Balšića i kralja Vukašina zajednički stupe u borbu protiv Altomanovića. "U tom cilju je kralj Vukašin sa sinom Markom, juna 1371. godine stigao u Skadar, odakle je zajedno sa trupama zetskih saveznika trebalo da se upute u pravcu Onogošta i napadnu Altomanovićeve teritorije. Bilo je, dalje, dogovoreno da Dubrovčani dio vojnih snaga Đurađa I Balšića transportu/u na bojište, ali do udružene akcije saveznika protiv osionog Altomanovića nije došlo. Kralj Vukašin se, na poziv brata Uglješe morao vratiti sa svojim odredom u Makedoniju. U zemlje Mrnjačevića sa juga već su bili prodrli Turci Osmanlije, pa su se braća u septembru 1371. godine sukobila sa turskom vojskom na rijeci Marici i bili do nogu potučeni, ostavivši i sami svoje živote na bojnom polju (Dr Dragoje Živković, cd. str. 259)". Izgubljena bitka na Marici širom je otvorila vrata višestoljetnom robovanju Srba pod Turcima.
Nakon srpske katastrofe na Marici, kojom su Turci stvorili mogućnosti za svoju ekspanziju na Balkanu, zetski državnik Đurađ I Balšić je bio svjestan opasnosti osvajačkih nastupa turske vojske. Međutim, i pored tog saznanja, Đurađ I Balšić koji je bio oženjen Vukašinovom kćerkom Oliverom, bio je aktivan u posezanju teritorija svojeg tasta, tako da je svojoj državi pripojio Prizren, a nešto docnije i Peć. Istorijski izvori bilježe da je velikaš Altomanović 1372. godine bezuspješno napadao Prizren. U to vrijeme, Đurađev mlađi brat Balša II oženio se kćerkom Jovana Komnina i dobio u miraz Berat, Valonu i Himeru, posjede daleko na jugu Albanije. Zetski vladari su u to doba bili u dobrim odnosima sa svojim susjedom albanskim velikašom Karlom Topijom. Velikaš Nikola Altomanović je ozbiljno mrsio račune pretenzijama Đurađa I Balšića, kao i drugim ondašnjim feudalnim gospodarima i velikašima. Knezu Lazaru Hrebeljanoviću Altomanović je oteo Rudnik, a 1372. godine još nekoliko mjesta do Kosova, zbog čega je knez Lazar sklopio savez sa bosanskim banom Tvrtkom, kojemu nije prišao Durađ I Balšić. Realna vojna koalicija protiv velikaša Altomanovića formirana je 1373. godine. Altomanović je, poslije smrti Gojislave, udovice njegovog strica Vojislava Vojinovića, 1368. godine bio faktički gospodar humske oblasti, koja je obuhvatala teritorije od Rudnika i Kosova na sjeveroistoku, do Jadranskog mora na jugozapadu. Pod Altomanovićevu vlast potpadali su i drevni dukljanski posjedi Trebinje, Konavlji i Dračevica, a prema nekim hipotezama i Slansko primorje sa Stonom. Prema tvrđenju Mavra Orbina, pisca "Kraljevstva Slovena" iz 1601. godine, Altomanović je nakon sloma Mrnjačevića u Maričkoj bici (1371), u sastav svoje zemlje uključio i veliki dio njihovih teritorija, koje su se graničile sa njegovom zemljom. Na temelju istoriografskih podataka implicira se i saznanje daje, nakon smrti cara Uroša (1371), Dubrovnik ovom podrinskom feudalcu isplaćivao svetodimitarski dohodak i solski kumerak (dohodak od prodaje soli). Zbog svojih agresorskih nastupa Altomanović je svoje susjede okrenuo protiv sebe. U vojnom savezu protiv njega našli su se: bosanski ban Tvrtko I, knez Lazar, knez Nikola Gorjanski i na indirektan način Dubrovnik i ugarski kralj Ludovik I. Balšići su ratovali, na osnovu procjena koje su tumačili kao pragmatične za svoju državu, protiv Altomanovića, ali ne kao sastavni dio ove vojne alijanse. Rat protiv velikaša Altomanovića, pokrenut 1373. godine, po njega je bio poguban. Vojska mu je doživjela slom, a on je uhvaćen i oslijepljen u Užicu. Balšići su uspjeli u tom ratu da se domognu Trebinja, Konavlja i Dračevice, a, vjerovatno, pošlo im je za rukom da zauzmu i Slansko - primorje. Poraz Altomanovićeve vojske ondašnji velikaši i vladari nastojali su da iskoriste za sebe, sa primarnim ciljem da bi podijelili njegovu posrnulu zemlju. Ban Tvrtko I i knez Lazar Hrebeljanović su prisvojili najveći dio Altomanovićevih teritorija. Godinu prije smrti Đurađa I Balšića (1377), ban Tvrtko I je osvojio župe: Onogošt, Pivu i Breznicu (docnija Pljevlja). Uspjelo mu je da preotme Balšićima Trebinje, Konavlje i Dračevicu, kao i Slansko primorje.
U periodu od 1373. do 1377. godine Đurađ I Balšić izdejstvovao je da mu Dubrovnik isplaćuje svetodimitarski dohodak. Prilikom audijencije Dubrovniku, novembra 1373. godine, Đurađ I je tom gradu izdao povelju, kojom su potvrđene povlastice dubrovačkim trgovcima u Zeti.
Dinastija Balšić je od stupanja na čelo zetske države uspjela da dukljansku zemlju uvrsti u red među onda najuglednijim balkanskim zemljama, uprkos teškim, dramatičnim i izuzetno složenim političkim i drugim okolnostima. Unutar granica zetske države, za vrijeme njihove vladavine, našao se poveliki broj prostora koji su nekada pripadali Dukljanskom Kraljevstvu. Država Zeta u doba balšićke suprematije bila je organizovana po uzoru na ondašnje stabilne i autoritativne zemlje, posebno Vizantiju. Đurađ I Balšić kao državnik "imao je organizovanu dvorsku službu sa logotetom na čelu. Državnim finansijama rukovodio je, takođe, visoki činovnik. Za finansijske poslove uzimani su ljudi izreda iskusnih i poznatih trgovaca. Ekonomski uspon zemlje potvrđuje i kovanje domaćeg novca - dinara Đurađa I Balšića. Vojna organizacija zemlje temeljila se na klasičnom feudalnom ustrojstvu. Sudska vlast u Zeti je bila dvostepeno organizovana. Feudalni velikaši vršili su određena sudska prava na svojoj teritoriji, a dio prava obavljao je vladar (apelacija) lično, ili posredstvom putujućih sudija koje je sam određivao. U administrativnom pogledu zemlja je bila podijeljena na veće oblasti kojima su upravljali vladarevi visoki činovnici, dok su primorski gradovi uživali svoju tradicionalnu samoupravu na čelu sa knezom, kojeg je, takođe, imenovao vladar (Dr Dragoje Živković, cd. str 261)". Zeta je tada, konsolidujući se kao samosvojni državni subjekt pod dinastijom Balšić, vodila i samostalnu crkvenu politiku. Na temelju nekih naučnih ispitivanja i saznanja izvodi se zaključak da su Balšići, početkom 1369. godine, priješli u katoličku konfesiju i priznali Papu Urbana V (1362 - 1370) za vrhovnog poglavara svoje crkve. Međutim, izgleda da su bliža istini ona naučna saznanja koja kazuju decidirano da Balšići prijethodno nijesu mogli pripadati pravoslavnoj vjeroispovijesti, već su, oduvijek, po logici stvari, bili pripadnici katoličke religije. Ali za vrijeme Balšića pravoslavno stanovništvo u Zeti nije bilo marginalan konfesionalno - politički faktor, iako je do 1403. godine katoličanstvo bilo državna religija u Zeti.

ZETA ZA VRIJEME VLADAVINE BALŠE II BALŠIĆA

Đurađ I Balšić umro je početkom 1378. godine.
Zahvaljujući njegovom umijeću vladanja, Zeta je doživjela politički uspon, ali njegovom smrću ona je zapala u krizno stanje, koje se primarno ogledalo u borbi za vladarsko prvijenstvo raznih pretendenata. Vlast u Zeti ubrzo je preuzeo Balša II.
Početak njegove vladavine obilježen je mnogim zbivanjima na međunarodnoj vojno — političkoj areni, koja su se reflektovala i na Zetu. Ratni sukob između Venecije i Đenove, otpočet 1378. godine u grčkim vodama prenio se i na istočnu obalu Jadrana. Venecija je za saveznika obezbijedila Ugarsku. U centar svojih osvajačkih planova ona je fiksirala zauzimanje Kotora, koji je i potpao pod njen suverenitet 13. VIII 1378. godine. Kotor je pokušao da se oslobodi mletačke okupacije i stupio je u pregovore sa banom Tvrtkom I, nudeći mu vazalni odnos ukoliko strese sa njega hegemonistički jaram Venecije. Međutim, planovi Tvrtka I da Kotor supsumira svojoj vlasti raspršili su se kada je ovaj grad juna 1379. godine oslobođen mletačke vrhovne vlasti i stavljen pod suverenitet Ugarske, prihvatajući sizerenstvo Ludovika I.
Mletačko - đenovski rat završem je potpisivanjem mirovnog sporazuma u Torinu 1381. godine, na osnovu čijih je odredbi Venecija morala da prizna sve klauzule Zadarskog mira (1358). Prema Torinskom miru Kotor je ostao pod vlašću ugarskog kralja Ludovika I. Venecija je silom prilika, koje su bile u koliziji sa njenim planovima, morala da se odrekne Kotora, kojeg je privremeno bila okupirala. Ali nakon smrti Ludovika I Kotor se našao u vrlo nepovoljnoj situaciji. Aspiracije prema njemu otvoreno je demonstrirao ban Tvrtko I. Pretenzije prema gradu ispoljavao je i novi zetski dinast Balša II, koji je zbog toga, a i zbog neraščišćenih računa od ranije sa bosanskim banom koje je imao njegov prijethodnik na zetskom vladarskom tronu, neminovno morao doći u sukob sa Tvrtkom I. Od smrti Ludovika I (1382) Balša II je Kotor držao u opsadnom stanju. Ali i pored toga, Kotor je 1384. godine otvorio gradske kapije Tvrtku I, smatrajući da se na taj način optimalnije može zaštititi od Balšićke presije. Balša II (1378 — 1385) je počeo da shvata da su se planovi za zauzimanje Kotora sa njegove strane pretvorili u iluziju. Svoju državničku energiju usmjerio je, stoga, na drugu stranu. Računao je da je neophodno za vitalno fukcionisanje zetske države povratiti u njeno okrilje teritorije na zapadu, koje je od ranije pod svoju upravu stavio Tvrtko I. Pored toga, Balša II je ulagao snažne napore da očuva integritet zetskih posjeda na jugu, koje je od ranije dobio u miraz od svog tasta Jovana Asena. Međutim, ti južni zetski posjedi našli su se na udaru raznih pretendenata. Oni su posebno interesovali i privlačili ne samo susjedne albanske velikaše, već i južnoitalijanske Anžujce. Feudalac Karlo Topija zauzeo je Drač u ime Luja I, hercega od Anžuja, zbog čega se dotadašnje prijateljstvo sa Balšom II pretvorilo u oružani antagonizam. Na fundamentu povijesnih izvora zaključuje se daje Balša II uspio proljeća 1385. godine da zauzme Drač i da se proglasi njegovim dominusom sa titulom: "Ja Balša po milosti božijoj duka drački". Poraženi u tom sukobu, velikaš Karlo Topija, zatražio je od Turaka pomoć u ponovnom osvajanju Drača. U to vrijeme Turci su, postepeno ali uspješno, širili svoju upravu u Makedoniji i ubrzo su se pojavili na limesu južnih posjeda zetskog gospodara. Suočen sa strahovitom opasnošću turske invazije Balša II se obratio za pomoć Veneciji. Međutim, tražena pomoć nije stizala. Zbog toga se zetski državnik sa sopstvenim snagama morao suprotstaviti moćnim turskim militantnim ešalonima. Daleko slabiji odredi Balšine vojske sukobili su se sa nadmoćnijim jedinicama turske armade na Saurijskom polju kod Berata 18. IX 1385. godine. U boju vojska Balše II bila je poražena, a zetski državnik bio je pogubljen. Turci su Balši II odsjekli glavu i poslali je kao ekskluzivan poklon vojskovođi Hajredin paši, sultanovom namjesniku u osvojenim oblastima na teritoriji Makedonije. Pogibijom Balše II zetska država bila je uzdrmana. Suočila se sa obiljem problema, koji su imali ozbiljnih reperkusija na njen sveukupan status. Balšini posjedi na jugu Albanije, poslije njegove smrti, našli su se w velikoj opasnosti. Sa ozbiljnim teškoćama te posjede je držala Balšina udovica Komnina sa kćerkom Rudinom, ali 1417. godine Turci su preoteli te teritorije. Poslije Balšine pogibije Drač je ponovo osvojio velikaš Karlo Topija, kojeg je pod svoju vlast držao njegov sin Đorđije. Međutim, nakon njegove smrti (1392) Drač je osvojen od strane turskih trupa.

ĐURAĐ II BALŠIĆ KAO NEIMAR SUVERENE DRŽAVE ZETE,
OD 1385. DO 1403. GODINE


Međusobne borbe u Zeti oko nasljeđa prijestola, poslije smrti Balše II, dobile su na težini. Na unutrašnjem planu ispoljila se snažna polarizacija i sučeljavanje između raznih pretendenata. Kohezioni elementi koji su sačinjavali jezgro zetske centralne vlasti počeli su da otkazuju, nakon smrti Balše II. Mnogi domaći feudalci odmetnuli su se od centralne vlasti. Sprovodili su svoje partikularističke tendencije i samostalno su upravljali područjima unutar zetske države. Po senioratskom pravu vlast nad Zetom i dijelom sjeverne Albanije, sa gradovima Skadrom, Drivastom i Lješom pripala je Balšinom sinovcu Đurađu II Balšiću (1385 - 1403) čije se državničko sjedište nalazilo u Ulcinju.
[u]Đurađ II se titulirao kao "samodržac zetske i primorske zemlje", što, indirektno, upućuje na njegove političke ambicije vezane za restituciju vlasti zetske države nad teritorijama nekadašnjem Dukljanskog Kraljevstva.[/b] Đurađ II, u ostvarivanju svojih političkih pretenzija, nije mogao računati na pomoć i podršku okolnih vladara i velikaša. Ponajviše iz razloga što njima nije odgovaralo jačanje i ekspanzija zetske države, jer je to ugrožavalo njihove političke planove, a i zato što su bili suočeni sa opasnošću turskih osvajanja. U samoj Zeti Đurađ II Balšić je naišao na otpore domaćih feudalaca, koji su mu otkazali poslušnost. Zetskom dinastu su "najprije otkazali poslušnost braća Sakati-Zakarija u sjevernoj Albaniji, zatim Pavle i Leka Dukađini koji su zagospodarili Lješom i Zadrimom, kao i velikaška porodica Jonin izmađu Drača i Drima. Paralelno sa pomenutim feudalcima, Đurađu II su otkazali poslušnost i Crnojevići, koji su se potpuno osamostalili u Gornjoj Zeti, planinsko — brdskom prostoru, koje se na sjeverozapadu graničilo sa teritorijalma Tvrtka I. Od svoje relativno prostrane zemlje, Đurađ II je, pod neposrednom vlašću zadržao uzani pojas između Skadarskog jezera i mora, s prijestolnicom u Ulcinju (Dr Dragoje Živković, cd. str. 266)".
U takvim političkim okolnostima, kada je Zeta bila razjedinjena, vlast je preuzeo Đurađ II Balšić. Međutim, bez obzira na mnoge ozbiljne probleme sa kojima se morao suočiti i iznalaziti adekvatne modalitete da ih povoljnije riješi, Đurađ II je stalno razmišljao kako pronaći efikasniji modus vivendi da Kotor, davnašnji san svih njegovih prijethodnika na zetskom prijestolu, prisajediniti matičnoj zemlji Zeti. Kao ekonomski najrazvijeniji grad na Zetskom primorju Kotor je kontinuirano podgrijavao neprijateljstva između Đurađa II i bana Tvrtka I. Kada je početkom marta 1391. godine umro Tvrtko I, nastale su povoljnije mogućnosti za realizaciju plana Đurađa II o uključivanju Kotora u sastav Zete. I zaista, odmah iza Tvrtkove smrti Đurađ II je zagospodario Kotorom.
Na samom početku svoje vladavine Đurađ II se morao suočiti sa opasnošću turskih osvajanja. Probleme u pružanju otpora prijetećoj turskoj agresiji, zasnovanog na etničkom jedinstvu zetskog naroda, povećavale su protivrječnosti unutar zetske države, pokretane od strane onih elemenata koji su ignorisali centralnu vlast. U spoljnoj politici Đurađ II se nije mogao osloniti na pouzdanije saveznike. Odnosi sa zemljom Tvrtka I bili su prožeti političkim antinomijama i teško je bilo pronaći soluciju da dođe do normalizacije odnosa. Iluzorno je bilo očekivati daje između Đurada II i zemlje Tvrtka I moglo doći do zajedničkog otpora turskoj najezdi. Doduše, došlo je do izvjesnog popuštanja zategnutosti ali to ni u kom pogledu nije poprimilo dimenzije savezničkih odnosa.
Bez obzira što je Đurađ ll Balšić bio oženjen sa Jelenom, kćerkom kneza Lazara, te rodbinske veze nijesu automatski mogle značiti i predstavljati političko prijateljstvo i savezništvo. Razloga za to ima mnogo. Moguće ih je sasvim osnovano tražiti i u činjenici što je kod zetskog /crnogorskog/ naroda u to doba, a i kod samih Balšića kao stožernika države, permanentno postojalo gorko i surovo sjećanje na nasilnu nemanjićku hegemoniju, koja je Zetu nastojala unificirati, izbrisati i ruinirati kao zaseban etnoistorijski, politički i državni subjekt. Mnogo je vjerovatnoće da u tim činjenicama leže prevasbodni razlozi zbog kojih su se Balšići odvojili od vlasti Nemanjića, osamostalili se i obnovili 1360. godine nezavisnost i suverenost zetske države. U istorijskoj nauci odavno je konstatovano i verifikovano da su se Balšići energično suprotstavljali srpskoj imperijalnoj politici koju su personificirali, i, poslije iščeznuća nemanjićke dinastije i propasti srpske carevine, mnogi feudalni gospodari i velikaši. U postnemanjićkom periodu između vladara i velikaša koji su upravljali zemljama i oblastima, nekada obuhvaćenih granicama srednjevjekovne srpske države, intezivirane su ozbiljne kontroverze i sukobi. Do izražaja su tada posebno dolazili partikularistički interesi raznih vladara i velikaša i njih je bilo nemoguće, naročito ne u tako kratko vrijeme suzbiti i fuzionirati u jednu cjelinu. Heterogene snage koje su od ranije izašle na površinu i koje su imale svoje odjelite interese, račune, planove i ciljeve, bilo je teško, gotovo utopijski, svrstati u jedinstveni front protiv osvajačkog nadiranja Turske imperije na Balkanu. Činjenica je da su među vladarima i velikašima, koji su suvereno gospodarili teritorijama propale nemanjićke države, postojale različite tendencije i odnosi prema Turcima, koji su se kretali u rasponu od savezničkih, podaničkih do neprijateljskih. U tom svijetlu objektivno se može posmatrati i sagledati neutralnost, zapravo, neučešće ešalona zetske /crnogorske/ vojske u Kosovskoj bici 1389. godine i vidovdanskom slomu države kneza Lazara Hrebeljanovića. Poznato je, u kosovskom boju Srbi su pretrpjeli poraz od kojeg se nijesu oporavili za pola milenijuma.
Crnogorski vladika i državnik Vasilije Petrović u knjizi "Istorija o Crnoj Gori ", publikovanoj u martu 1754. godine u Petrogradu, konstatuje činjenicu da Crnogorci, odnosno, odredi zetske vojske Đurađa II Balšića nijesu bili na Kosovu i nijesu učestvovali u vojnom obračunu koji se tamo zbio. Vasilije Petrović navodi podatke da Balšića nije bilo na zboru kada se knez Lazar birao za gospodara; da ih nije bilo ni u vrijeme kada se kupila vojska za obračun sa Turcima na Kosovo, i da jedinica zetske vojske nije bilo u samom boju, iako su bili u neprijateljskim odnosima sa Turcima i sultanom Muratom I. Zbog toga što nijesu učestvovali u Kosovskoj bici Balšići su, zasigurno, imali razloga, a oni se mogu tražiti i u činjenici stoje položaj slovenskog stanovništva, koje nije bilo srpske etničke pripadnosti, "u početku pod Turcima bio lakši nego u srpskoj državi XIV vijeka". (Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1933)". Pretpostavke da su odredi vojske Balšića učestvovali u Kosovskoj bici nemaju naučnog utemeljenja i opravdanja. Pad srpske države pod Turcima, izgubljenom kosovskom bitkom, nije značio i slom zetske države i njeno podpadanje pod vlast Osmanlijske carevine. Zetski državnik Đurad II Balšić kao pragmatična politička ličnost pružao je otpor turskoj invaziji, koja je prijetila da pokori njegovu zemlju.
Đurađu II je još na samom početku vladavine otkazao poslušnost dio zetske vlastele, a suočio se u prvim godinama svoje vladavine sa još jednim opasnim protivnikom, koji mu je mrsio račune. "Riječ je o Konstantinu, sinu Đurađa I Balšića, iz njegovog drugog braka sa Teodorom, udovicom Dušanovog vlastelina Žarka, gospodara krajeva između Drima i Bojane, koja je po rodu bila kčer sevastokratora Dejana. Konstantin Dejanović, već poodavno sultanov vazal, bio je brat od ujaka Konstantinu Balšiću. Po liniji srodstva Konstantin Balšić je sebe dovodio u vezu sa vizantijskim dvorom, zatim s Crnojevićima. Računao je da će mu krvno srodstvo s mnogim dvorovima biti odskočna daska u pripremanju političkih pozicija za osvajanje vlasti u Zeti. Godine 1390. Konstantin Balšić se pojavio kao pretendent na zetski vladarski prijesto. U tome pogledu uživao je punu podršku sultana Bajazita I (1389 - 1402). I to upravo, na svoj način, govori da je neopravdano Đurađu II pripisivati nastojanje da se dodvori sultanu, da bi vlast u Zeti mogao da održi kao njegov vazal i štićenik. Naprotiv, prema, istina oskudnim podacima, posredno se može zaključiti trajno neprijateljstvo među njima (Dr Dragoje Živković, cd. str. 267-268)".
Izvjesno je, dakle, da je Đurađ II Balšić bio antiturski nastrojen. Njegov politički praktikum i kredibilitet determinisala je i, izdiferencirana, namjera da se odupre turskim osvajačkim pohodima, koji su ugrožavali integritet i nezavisnost zetske države. Đurađ II Balšićje, u tom svojstvu, uspostavio određene diplomatske kontakte sa zapadnim zemljama, računajući da će aktivnost na spoljnopolitičkoj areni donijeti utilitarne rezultate za Zetu i za njegove konkretne političke planove. Rukovodeći se tim načelima Đurađ II je nastojao da na svoju stranu pridobije one hrišćanske saveznike koji su se otvoreno i kristalizirano svrstali u tabor pristalica i pomagača rimskog Pape Bonifacija (1389 - 1404) u konfliktu sa avinjonskim uzurpatorom, antipapom Klimentom VII (1378 - 1394). Svrstavajući se u tabor pobornika politike regularnog poglavara Svete Stolice, Đurađ II Balšić se približio Ladislavu Napuljskom (1403 ~ 1409) i našao se uz njega u ratu kojeg je vodio protiv Luja II Anžujskog. Pokroviteljstvo rimskog Pape, odnosno, legitimno pravo da se pod zastavom rimske crkve krene u krstaški pohod protiv Turaka i onih feudalnih gospodara koji su se podvukli podnjihov skut, uspio je za sebe i svoju državu da obezbijedi i zetski dinast. Međutim, projektovani sveti rat protiv Turaka tada nije poveden, već su to samo bile ogoljene političke koncepcije.
Osmanlijska paukova mreža, koja je svojim pohlepnim osvajačkim dimenzijama i referencama gazila mnoge balkanske zemlje, polako se nadvijala i nad Zetom. Zemlje Vuka Brankovića koje su bile u susjedstvu Zete, potpale su početkom 1392. godine, pod vlast Pašaita, namjesnika sultana Bajazita I sa sjedištem u Skoplju. U to doba unutrašnje kontroverze u Zet isu eskalirale. Zaoštrile su se rivalske borbe između Đurađa II Balšića i feudalnih zetsldh velikaša koji su mu se suprotstavljali. Đurađevi tvrdokorni oponenti Konstantin Balšić i Radič Crnojević u sukobima sa njim nijesu bili u koaliciji, već se svaki ponaosob borio za svoje interese i planove. Sve se to dešavalo u vrijeme kada je albanski velikaš Đorđije Topija vlast nad Dračem ponudio Veneciji, koja je, vještim diplomatskim manevrima, prolongirala prihvatanje i implementaciju te ponude, jer je smatrala da nije u njenom globalnom interesu da narušava klauzule Torinskog mira, na osnovu kojih je vlast nad Primorjem od Kvarnera do Drača pripadala Ugarskoj. U to doba Zeta se našla pred agresijom turske vojske. Maja 1392. godine Turci su izveli vojnu akciju protiv Zete, što je primoralo Đurađa II da stupi u pregovore sa njima. Međutim, sultanov namjesnik Pašait ga je konfinirao, ucjenjujući ga da će mu darivati slobodu i lišiti ga zatočeništva, ukoliko Turcima ustupi grad Ulcinj i susjedne krajeve u Zeti. Đurađeva žena Jelena povela je akciju da svog muža izbavi iz zarobljeništva, i u tom pogledu ona se obratila za pomoć Veneciji. Ali dozivana pomoć nije došla. Vrijeme kofinacije Đurađa II, kao i ukupna politička nestabilnost unutar Zete, bila je pogodno tlo za Radiča Crnojevića, kojemu je pošlo za rukom da zagospodari Budvom i Svetomiholjskom metohijom (pod kojom su potpadale Luštica, Lješevići, Prevlaka i sela na Vrmcu na području Boke Kotorske). Radič Crnojević je u situaciji kada mu je prijetila opasnost od Turaka, ponudio Veneciji svoje vazalstvo, kojeg je Sinjorija prihvatila. Tako je novembra 1392. godine gospodar Gornje Zete Radič Cmojević proglašen za mletačkog građanina.
Našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji Đurad II Balšić je turskom sandžak — begu Šabinu ustupio Drivast i Skadar sa Svetim Srđem. Odredi turske vojske umarširali su u te gradove na početku 1393. godine. Grad Lješ, kojeg je Radič Cmojević ponudio Veneciji, a kojeg je ona stavila pod svoju upravu 1393. godine kada su joj ga predali braća Dukađini, Đurađ II je pokušao da stavi pod suverenitet Zete. Gospodar Kroje, Mlečanin Marko Barbadigo prihvatio je tursko sizerenstvo. Zbog toga je došao u sukob sa Mletačkom Republikom, koja je bila konsekventna zamisli da pod svoju upravu povrati Kroju. Međutim, taj grad stavio je pod svoju vlast krajem 1394. godine Konstantin Balšić, koji se oženio Barbadigovom suprugom Jelenom Topijom. Naporedo sa tim dešavanjima, maksimalno se zaoštrio obračun između sultana Bajazita I s jedne strane, i ugarskog kralja Sigismunda i vlaškog vojvode Mirče, s druge strane. Na turskoj strani u bici na Rovinama maja 1395. godine sudjelovao je Konstantin Balšić, koji je bio svjedok poraza turske vojske i pogibije Konstantina Dejanovića i sina Vukašina Mrnjačevića, Marka Kraljevića, turskih vazala.
Đurađ II Balšić zatražio je mletačko građansko pravo što mu je maja 1395. godine i prihvaćeno od strane meritornih organa Sinjorije. Uspjelo mu je, oktobra 1395. godine, da zagospodari Skadrom sa Svetim Srđem i Drivastom. Paralelno sa tim, svojemu rođaku, Konstantinu Balšiću, oteo je neke teritorije. Nakon turskog poraza na Rovinama, Venecija je ozbiljno razmatrala Đurađeve ponude o ustupanju zetskih posjeda Mletačkoj Republici. I konačno, sporazum o preuzimanju Đurađevih posjeda potpisan je aprila 1396. godine. Đurađ II je Mletačkoj Republici ustupio Skadar sa Svetim Srđem, Skadarsko jezero sa ostrivima, Drivast, kao i carinske prihode od Danja, grada kojeg je oteo Konstantinu Balšiću. Pod svoju vlast Đurađ II je zadržao Ulcinj i Bar sa okolinom. Kao naknadu za ustupljene posjede Veneciji, ona je zetskom dinastu i njegovom potomstvu dodijelila plemićku titulu i pravo na stalni godišnji prihod od 1000 dukata. To je bila esencija političkog aranžmana Đurađa II sa Mletačkom Republikom.
U vrijeme kada su se tražili modaliteti za postizanje pomenutog sporazuma, protiv Đurađa II Balšića digao se na oružje Radič Crnojević sa bratom Dobrivojem. Oni su uspjeli da Đurađu II preotmu Grbalj i da opsadiraju Kotor, čija se uprava na diplomatskom polju angažovala da se oslobodi Crnojevićke presije. To je naročito uticalo da Radič Crnojević obustavi ofanzivne operacije prema Kotoru i da se orjentiše na vojnom obračunu sa Đurađem II. U sukobu sa vojskom zetskog vladara maja 1396. godine poginuo je velikaš Radič Crnojević. Time što se oslobodio opasnog domaćeg rivala Đurađ II nije mogao da odahne. Njegova zemlja našla se na udaru moćnog susjeda, bosanskog velikaša Sandalja Hranića, koji je uspostavio vlast nad teritorijama koje su nekada držali Vojislav Vojinović, Nikola Altomanović i ban Tvrtko! Sandalj Hranić je izrazio osvajačke apetite i prema Kotoru, i uspjelo mu je, bez velikih teškoća, da ga potčini svojoj vlasti. Moćni bosanski velikaš je brzo širio svoju vlast. Budva i Paštrovići su se našli pod njegovom ingerencijom. Računajući da će efikasnije ostvariti svoje konkretne političke ciljeve, Sandalj Hranić je zatražio sizerenstvo Venecije, koja ga je proglasila za svojeg građanina. Sandalj Hranić je došao u sukob sa Đurađem II. U to vrijeme na području Gornje Zete u prvi plan izbija ogranak Crnojevića, koji je uže prozvan Đuraševići. Oni su se približili Đurađu II Balšiću i pružaju mu konkretnu podršku u borbi protiv Sandalja Hranića. Đuraševićima polazi za rukom da se domognu regije od Budve do Spiča, kao i Svetomiholjske metohije. Svoju vlast Đuraševići su interpolirali i nad ostrvima na Skadarskom jezeru, koja su prema sporazumu iz 1396. godine od strane Đurađa II Balšića bila dodijeljena Mlečanima. Đuraševići su bili istrajni u posezanju za susjednim oblastima velikaša Hranića.
Đurađ II Balšić je doživio veliku počast, kada ga je ugarski kralj Sigismund, poslije poraza u bici kod Nikopolja 1396. godine, posjetio u Zeti. Odnosi između njih bili su fundirani prijateljstvom, a kralj Sigismund je nominovao Burađa II za počasnog kneza dalmatinskih ostrva Korčule i Hvara, ali ta ostrva nijesu postala baštinska svojina Balšića. Naprotiv, ona su za Zetu bila izgubljena smrću Đurađa II 1403. godine.
Venecija je proljeća 1396. godine krenula u akciju da svojoj vlasti supsumira Skadar, Drivast i ostale posjede Đurađa II. Međutim, poslije nikopoljskog poraza ugarske vojske u sudaru sa snagama sultana Bajazita I, mletački posjedi u Zeti i sjevernoj Albaniji našli su se na udaru Turaka i bili su izloženi pustošenjima. Ti posjedi su posebno privlačili turskog namjesnika u Skoplju Šahina, ali on nije imao dovoljno vojnih efektiva i snage da ih zauzme.
Na međunarodnoj vojno - političkoj sceni, poslije nikopoljske bitke, pripremao se još jedan veliki vojni obračun. Riječ je o sudaru armada turskog sultana Bajazita I i mongolskog kana Tamerlana. U bici kod Angore ( Ankare) 28. VII1402. godine turska vojska je doživjela slom, a sultan Bajazit I bio je zarobljen. Poslije tog poraza, Tursku je zahvatila unutrašnja kriza, najviše ispoljena u rivalskoj borbi za vlast između Bajazitovih sinova, Sulejmana, Muse i Mehmeda. Tada je Venecija računala da će učvrstiti svoju vlast na prostorima u Zeti i sjeverrnoj Albaniji. Ali, njene procjene tada nijesu bile realne, već se ona uskoro našla pred strahovitim iskušenjima.

BALŠA III KAO STOŽERNIK ZETE

Đurađ II Balšić umro je aprila 1403. godine. "Vlast u preostalom dijelu zemlje iza Đurađeve smrti, preuzeo je njegov tada sedamnaestogodišnji sin, Balša III. Njegova majka Jelena, sestra Stefana Lazarevića, bila mu je glavni savjetnik do preudaje za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića (1411). Po osnovu srodstva, ona je činila napore da odnose između tada najuticajnijeg čovjeka u Srbiji, Stefana Lazarevića, turskog (od 1389) i ugarskog (od 1403/4) vazala, i njenog sina Balše III, učini što prisnijim (Dr Dragoje Ž ivković cd. str. 275)".
Ugarski kralj Sigsimund je, poslije odlaska Ladislava Napuljskog iz Dalmacije 1403. godine, demonstrirao svoj posebni interes i afinitet neposredno vezan za Dalmaciju. Na strani Sigismunda u borbi protiv Ladislava Napuljskog našli su se Stefan Lazarević, koji je učestvovao na turskoj strani u bici kod Angore, zatim bosanski vojvoda Sandalj Hranić i na indirektan način Dubrovnik i Balšići. U tom sukobu Venecija je ostala neutralna. Ladislav Napuljski je za hercega u Ugarskoj, Hrvatskoj, Bosni i Dalmaciji imenovao Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Zetsko stanovništvo pod mletačkom upravom u skadarskom području od 1396. godine bilo je izloženo raznim oblicima represije. To je dovelo do opšteg nezadovoljstva, koje je rezultiralo izbijanjem ustanka na početku 1405. godine. "Ne treba sumnjati da su u pozadini oružanog otpora mletačkih podložnika stajali Balša III i njegova majka Jelena, koji su taj pokret željeli da iskoriste kao povod za povračaj ustupljenih posjeda od strane Đurađa II. Udruženi sa Balšinim snagama, ustanici su zauzeli Skadar (osim tvrđave), Sveti Srđ i Drivast, dok Lješ nijesu uspjeli da zauzmu. Balša II je unaprijed računao da će u tom oružanom sukobu dobiti neposrednu pomoćod Stefana Lazarevića. Očekivana pomoć je, međutim, izostala, jer je Lazarević poslije smrti svoje majke Milice (1405) morao da se bori za sopstvene posjede sa bratom Vukom i sestrićem Lazarom Brankovićem, koji su se našli na strani Sulejmana, najstarijeg Bajazitovog sina, dok je Stefan tada bio uz drugog turskog pretendenta Musu (Dr Dragoje Živković, cd. str 275 - 276)".
Mletačka Republika je bila dosljedna svojo politici da povrati teritorije koje joj je oteo Balša III. Raznim obećanjima nastojala je da za sebe pridobije stanovnike Ulcinja, Bara i Budve. Na njenu stranu, u razračunavanju sa Balšom III, našli su se i skadarski franjevci, albanski velikaš Koja Zaharija, kao i bosanski vojvoda Sandalj Hranić. Venecija se na temelju obećanih koncesija domogla Drivasta i brda iznad Bara. Posijedanje Budve, Bara i Ulcinja Sinjorija je shvatala kao preventivni korak da bi se lakše domogla posjeda u Skadru. Međutim, Balša III nije bio spreman da daje ustupke, već je pružao žilav otpor. Mletački Senat je zbog toga ucijenio njegovu glavu. U takvim okolnostima i uvjetima Balša III obratio se za pomoć pretendentu na turski tron Sulejmanu, nudeći mu svoje vazalstvo, ukoliko mu pomogne da se zaštiti od Venecije. Zetski dinast je tada bio u savezničkim odnosima sa Vukom Lazarevićem i Đurađem i Lazarom Brankovićem. Venecija se našla u opasnosti zbog pritiska odreda Balše III i tursko — albanskih četa. Zato je inicirala mirovne pregovore. Ali, svi napori Venecije da se uspostavi mir nijesu nagovještavali uspjeh. Naprotiv, njeni posjedi bili su izloženi ratnim djejstvima cijelih sedam godina. I sam Balša III je želio da se postigne mir. Međutim, izgledi za to su se rušili kao kula od karata, jer se rat nepredviđeno odužio. Balša III je sa majkom Jelenom nanovo pokrenuo mirovne pregovore. I zaista, poslije pregovora koji su vođeni kod Drača juna 1408. godine sa opunomoćenim mletačkim zastupnicima uslijedilo je potpisivanje mirovnog ugovora. Na osnovu tog sporazuma zetska državna elita je Mletačkoj Republici ustupila Bar i Ulcinj, dok je zauzvrat, dobila Budvu, sela Svetomiholjske metohije i Paštroviće sa granicom do Ratačke opatije. Pitanje Balšinih posjeda na desnoj obali Bojane nije bilo riješeno, već je ostalo otvoreno. Međutim, postignuti sporazum ubrzo se pokazao kao neplodotvoran i nefunkcionalan, jer nijedna od strana koje su sudjelovale u njegovom kreiranju nije pokazala dobru volju, elan i odlučnost da se sporazum sprovede u stvarnost.
Uprava grada Kotora, procjenjujući da odredbe sporazuma između Balše III i Venecije ne idu u prilog njenim političkim planovima i kombinacijama, ispoljila je odbojnost prema mirovnom ugovoru, zalažući se za njegovo razbijanje. Područje Budve i Svetomiholjske metohije uprava Kotora je tražila za sebe, nudeći kao naknadu za to svoj vazalitet prema Mlečanima. Neizvjesnost oko primjene postignutog sporazuma tangiralo je Balšu III i njegovu majku Jelenu, koja je, u cilju eliminisanja prepreka oko realizacije mirovnog ugovora, u svojstvu neformalne zetske regentkinje, jula 1409. godine otišla u Veneciju. U Mlecima je između njihovih predstavniku i Jelene Balšić dogovoreno prihvatanje provizornog mira na osnovu statusa quoa. Juna 1409. godine Mletačka Republika je sa Visokom Portom potpisala sporazum, kojim se afirmiše mirovni ugovor sa Balšom III. Dok su u Veneciji tekli pregovori između njenih zastupnika i Jelene Balšić u skadarsku ratnu zonu prispio je sultanov izaslanik Pašait i saopštio da je sklopljen mir između Mletačke Republike i Turske. Na temelju postignutog sporazuma življu Zabojane, koje se našlo na spornoj teritoriji, dato je pravo i mogućnost da se plebiscitarno izjasni - za Balšu III ili Mletačku Republiku. Većina tamošnjeg stanovništva se priklonila Mlečanima.
Međutim, postignuti mirovni sporazum između Zete i Venecije 1410. godine je ozbiljno uzdrman. Venecija je početkom te godine izvršila vojne udarena skadarske posjede, što je izazvalo Balšu III i on se sa svojim ratnim brodovljem pojavio u Skadarskom jezeru. Stanje ratne euforije i militantnog razračunavanja bilo je na pomolu. To je bilo vrijeme burnih političkih previranja i prestrojavanja na balkanskoj areni. Srednji sin sultana Bajazita I, Musa upao je u Srbiju preko Vlaške i Bugarske. Njemu se pridružio Stefan Lazarević. U tim trenucima Sulejmanu su prišli Stefanov mlađi brat Vuk i njegovi sestrići, braća Brankovići. Na taj način teritorije u blizini zetske granice našle su se u neizvjesnosti. I mletački posjedi bili su na udaru. Albanska plemena digla su ustanak, a Balša III je aktivno pomagao njihovu borbu protiv Venecije. To je omogućilo Balši III da sa svojim jedinicama 1410. godine opsjedne Skadar. U to doba nastupile su nove političke konfrontacije na Balkanu, najviše izazvane povlačenjem Ladislava Napuljskog iz Dalmacije. Ugarskom kralju Sigismundu 1411. godine prišao je i bosanski velikaš Hranić, našavši se tako u istom bloku sa Stefanom Lazarevićem.
U Turskoj je oružano razračunavanje Bajazitovih sinova oko carskog prijestola polako epilogizirano. Sukob izmađu Sulejmana i Muse doveo je do toga da je konačnu bitku za tron sultana dobijao Bajazitov najmlađi sin Mehmed. Učestvujući u tim međuturskim obračunima, u kojima je protiv Muse poginuo Sulejman, izgubili su živote i Vuk Lazarević i Lazar Branković. Mobilišući snage za odsudni boj sa Mehmedom, Musu su počeli napuštati dotadašnji saveznici. Njegov tabor napustili su Stefan Lazarević i Đurad Branković, kao i turski namjesnik u Skoplju Pašait. Koristeći situaciju generalne nestabilnosti na Balkanu, kralj Sigismud se sa svojim snagama uputio u pravcu Furlanije, namjeravajući da restituiše prava koja je ranije izgubio u odnosu na Dalmaciju. Takva neizvjesna situacija naćerala je mletačke organe vlasti da sa dosta hazarda krenu u akciju pogađanja sa predstavnicima Zete. Pretenzije prema Kotoru ispoljavao je vojvoda Hranić. Međutim, organi uprave Kotora tada nijesu izražavali privlačnost da dobrovoljno stupe u podanički odnos prema Veneciji. Balša III je bio zagrijan da u sastav Zete uključi područja na Jadranu kojima su gospodarili Mlečani. Zato je on aprila 1412. godine kreirao plan za osvajanje Bara. Uspjelo mu je te godine da, nakon opsadiranja gradske okoline, zauzme barsku tvrđavu. Ubrzo iza toga, vojska Balše III zauzela je i Ulcinj. Našavši se u poziciji u kojoj nije mogla da diktira svoja rješenja, Venecija je prihvatila za nju vrlo nepovoljne uslove mira, potpisanog 26. XI 1412. godine. Balša III je poveljom, obznanjenom 30. 1 1413. godine, ratifikujući mirovni sporazum, otklonio sve enigme vezane za potpisani ugovor o miru. Na taj način je osmogodišnji rat između Zete i Venecije bio završen.
Razumijevajući konstalaciju političkih prilika na Balkanu, Balša III se, nakon okončanja ratnog okršaja sa Venecijom okrenuo konsolidaciji Zete na unutrašnjem planu. Rukovodeći se racionalnim i korisnim političkim stavovima Balša III je uložio jake napore da sa svojim neposrednim susjedima uspostavi što korektnije odnose. U to vrijeme Đurađ Đurašević (Crnojević) i sin mu Đurašin, kao najmoćniji velikaši u Gornjoj Zeti, nijesu bili protivnici Balše III. Štoviše, neki indikatorikazuju da su Đuraševići preferirali političku privrženost zetskom vladaru. Odnosi Balše III sa albanskim velikašima Ivanom Kastriotom, Kojom Zaharijom i Tanušem Velikim Dukađinom posjedovali su snažne obrise dobrosudsjetstva. Anatomiju tih odnosa karakteriše podatak daje Balša III kćerku Bolju oženio za albanskog feudalca Koju Zahariju postavivši ga za upravitelja Budve. Sa turskim vlastima u okruženju Balša III je tada imao korektne odnose.
U vrijeme kada se tražio spiritus movens za završetak rata između Zete i Venecije, i neposredno poslije toga, uslijedilo je potpisivanje primirja između ugarskog kralja Sigsimunda i Venecije na furlanskom bojištu aprila 1413. godine. Poslije toga nastupili su još neki bitni događaji, koji rasvjetljavaju status Zete iz tog perioda. U ratu između bosanskog vojvode Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića, zetski dinast držao je stranu ovog prvog. U Hranićevom napadu na Kotor Balša III mu se pridružio, što je učinio i Dubrovnik. Venecija je pritekla u pomoć Kotoru, a nakon pogodbe sa upravom grada bosanski velikaš je privremeno napustio opsadu i osvajanje Kotora.
Tu epohu obilježavala je i neregularnost odnosa između Turske i Venecije. Početkom 1416. godine mletačko brodovlje porazilo je turske snage u Galipoljskom moreuzu, ali to, generalno, za Veneciju nije bilo od neke naročite koristi. Mletačka diplomatska ekipa uspjela je da se izbori za potpisivanje relativno povoljnog mira sa turskim padišahom 6. XI 1419. godine. Venecija je tada imala niz neriješenih problema na spoljnopolitičkom planu i nije joj odgovaralo narušavanje mira sa Balšom III, iako je bila zainteresovaha da u svoju korist riješi situaciju na posjedima zetsko — albanske regije. Ali, zetski vladar pred kraj života izrađivao je planove na koji način efikasno može vratiti oblasti i krajeve njegove države koje su otuđili Mlečani. Računao je da mu u ostvarenju tih zamisli može pomoći njegov rođak Stefan Balšić Moramonte, sin Konstantina Balšića, koji je odrastao na dvoru Filipa Maramonte, muža bliske rođake njegove majke Jelene Topije. Predisponiran razlozima lične prirode Stefan Balšić je prihvatio da 1419. godine pođe u Zetu i da Balši III pomogne u pripremanju - i izvođenju ofanzivnih oružanih akcija protiv Venecije. Na rat sa Venecijom Balšu III je posebno motivisalo obnavljanje oružanih operacija između Ugarske i Venecije, poslije kršenja furlauskog primirja. Zvanično, Balša III je otpočeo rat protiv Venecije marta 1419. godine, iako je od ranije sa njom bilo niz incidentnih situacija. Zetski vladar uspio je da zagospodari skadarskom okolinom i da opsadira Drivast, koji je pao u ruke zetskih ratnika maja 1419. godine Venecija se našla pred velikim iskušenjima. Dovedena je bila u neizvjesnost kako se oduprijeti nastupanju zetske vojske. Posredstvom Stefana Balšića, Venecija je pokušala da dobije glavu Balše III, ali se to izjalovilo. U cilju smaknuća zetskog dinasta i priključenja sebi teritorija koje je Balša III držao pod svoju vlast, Venecija se obratila za pomoć skopskom sandžak - begu Isaku, obećavajući mu nagradu od 5000 dukata ukoliko realizira njene zahtjeve. Našavši se u ulozi superiorne strane u ratnom okršaju Balša III je ponudio mirovne pregovore, ali kako je Venecija postavila uslove na koje on nije mogao pristati, sukobi su nastavljeni. Balša III je organizovao akciju za zauzimanje Lješa, ali pošto ga je bolijest ozbiljno zahvatila, njegovi ratni planovi su odgođeni i na bojištu je nastupilo zatišje. Venecija je to iskoristila i u Bojanu je uputila sa flotom Lorenca Vetora, kojemu je pošlo za rukom da razbije blokadu odreda vojske Balše III. Sa stajališta zetskog dinasta rat je već bio završen. Poziciono stanje koje je trajalo nekoliko mjeseci, Venecija je iskoristila da sa sultanom Mehmedom I (1413 - 1421) potpiše mirovni sporazum. Balšina vojna ofanziva je zastala, dok je pomoć koju je on očekivao od Sandalja Hranića bila nerealna. Pošto je Venecija uspjela da u sjevernoj Italiji zaustavi napredovanje ugarskih trupa, mogla je svoje osvajačke planove da usmjeri i koncentriše prema dalmatinskim gradovima i ostrvima. Ona je uspostavila suverenitet nad Kotorom, ugovorom koji je uz agreman kotorske delegacije potpisan 15. III 1420. godine. Tajno vijeće Kotora je u ime grada formulisalo dodatne uslove za njegovo stupanje u podanički odnos prema Mlečanima. Ono je 13. V 1420. godine ratifikovalo ugovor kojim se proglašava hegemonija Venecije nad Kotorom. Vijest o postignutom dogovoru o uspostavi mletačke vlasti nad Kotorom, dospjela je do Balše III, koji je preko Jakova Burbonskog, pokušao da sklopi mir sa Venecijom. Ali, mirovnu ponudu Mlečani su odbili, jer je ona prezentirana u vrijeme kada su njene snage trebale da zaposjednu Split, Trogir, dalmatinska ostrva i da uspostave vlast nad Kotorom. Split i Trogir su potpali pod njenu vlast, a krajem jula 1420. godine Mletački Senat je izdao naređenje kapetanu Jadranskog mora Pjeru Loredanu, pobjedniku protiv Turaka u Galipoljskom moreuzu, da sa svojim brodovljem krene prema Kotoru. I on je ubrzo stigao na odredište. Ceremonija proglašenja mletačke vlasti nad Kotorom bila je uveličana isticanjem mletačke zastave na trgu Svetog Tripuna i gradskoj tvrđavi, poslije čega je kotorska vlastela, u prisustvu Loredana, nad moštima Svetog Tripuna 25. VII 1420. godine položila zakletvu odanosti Mletačkoj Republici.
Pjer Loredan sa svojim brodovljem nakon uspostavljanja vlasti nad Kotorom nije se zaustavio. Naprotiv, nastavio je sa akcijom osvajanja primorskih gradova. Sa svojim brodovima i ratnicima Loredan se uputio za Bojanu i organizovao pohod u cilju definitivnog slamanja otpora i moći snaga Balše III. Međutim, kod Skadra Loredanove trupe pretrpjele su poraz od zetske vojske, zbog čega je mletački komandant vapio za neophodnim militantnim pojačanjima iz Venecije. Uviđevši da tražena pomoć isuviše kasni, Loredan je, našavši se u vrlo nepovoljnoj situaciji, bio primoran da se snalazi. Nastojao je da za sebe veže velikaša Ivana Kastriota i druge albanske feudalce, ali pomoć sa njihove strane nije došla. To je naćeralo Loredana da napusti Bojanu, u kojoj je ostavio dio svoje flote. Vraćajući se iz Skadra za Dalmaciju Loredan je osvojio Budvu i predao je na upravu kotorskim vlastima, koje su, pri takvom stanju stvari, krenule u akciju zauzimanja područja nastanjenih Balšinim podanicima. Oktobra 1420. godine područje Svetomiholjske metohije potpalo je pod njihovu upravu. Balša III je sa svojom vojskom kontrolisao područja od Skadra do Budve i te okolnosti naćerale su skadarskog kneza da inicira mirovne pregovore. Novembra 1420. godine potpisan je mirovni ugovor, ali dogovora oko povraćaja Svetomiholjske metohije nije bilo.
Delegacija bosanskog vojvode Sandalja Hranića je stigla u Veneciju marta 1421. godine i protestvovala zbog uspostavljanja mletačke vrhovne vlasti nad Kotorom. Ali, vještim diplomatskim varkama i vokabularom Venecija je elegantno eliminisala sporove sa Hranićem vezane za kotorsko pitanje. Početkom aprila iste godine u Veneciji se pojavilo i poslanstvo Balše III. Međutim, do nekih značajnijih dogovora nije došlo.
Balša III je shvatao da ga bolijest sve više razara i da mu se približava kraj života. Suočio se sa gorućim problemom koga odrediti i imenovati za nasljednika zetskog državnog prijestola, pošto nije imao muškog potomstva. Balšine kćerke Jelena i Teodora bile su tada maloljetne. Ipak, neminovno je morao odlučiti kome će upravu nad zetskom državom povjeriti. Još od djetinjstva Balšina majka Jelena, pod čijim je uticajem svakako bio, preduzimala je intenzivne aktivnosti da svogsina veže za ujaka srpskog despota Stefana Lazarevića. I u tome je uspjela. Balša III nije ni pomišljao da za nasljednika zetskog prijestola odredi svog rođaka Stefana Balšića Maramontea. Usljed rata sa Venecijom, dok je njegovo poslanstvo pregovaralo sa Sinjorijom, Balša III se, pozajmivši od Ratačke opatije 1505 perpera, zaputio za Beograd. Dilemu oko nasljednika prijestola u Zeti riješio je tako što je upravu nad svojom zemljom povjerio despotu Stefanu Lazareviću. Koliko je bila neracionalna i nepragmatična ta odluka vrijeme koje je nastupalo eksplicite je potvrdilo. Ta se odluka objektivno može protumačiti kao Balšina greška iz zablude, uslovljena mnogim faktorima, a moguće je ponajviše nedostatkom političke visprenosti i umjeća da se u složenoj situaciji pronađe adekvatnije i optimalnije rješenje. Balša III je umro 28. IV 1421. godine u Beogradu. Sahranjen je uz vladarske počasti. Njegovom smrću gasi se dinastička tradicija Balšića u upravljanju Zetom, započeta 1360. godine.
Poslije Balšine smrti zetski gradovi na primorju prihvatili su vlast Venecije. Drivast, Ulcinj, Bar i drugi zetski primorski gradovi našli su se pod mletačkim barjakom i vlašću Republike Svetog Marka. "Smrću Balše III bilo je okončano jedno razdoblje i zaokruženo jedno poglavlje samostalnog razvitka srednjevjekovne zetske države. Uz svu složenost prilika u kojima je djelovala, nova dinastija zetskih gospodara uspjela je da politički oblikuje i prostorno omeđi svoju zemlju i uvrsti je u red odlučujućih onovremenih političkih činilaca na Balkanu (Dr Dragoje Živković, cd. str 288)". Nakon smrti Balše III nastupa period opadanja snage i moći Zete kao državnog subjekta. To traje sve dok nova crnogorska dinastija Crnojević nije u prvoj polovini XV stoljeća zauzela dominantnu vladarsku ulogu u Zeti, koja se od 1435. godine naziva jedinstvenim imenom Crna Gora. Iza Balšine smrti Zeta je formalno bila proglašena zemljom pridodatoj despotovini Srbiji i njenom stožerniku Stefanu Lazareviću. Stvarnu vlast nad Zetskim primorjem držala je Venecija, dok su njenim pretežno kontinentalnim dijelom upravljali braća Đurađ i Lješ Crnojević. Za vrijeme Stefana Lazarevića samo je bila stvorena personalna unija Zete i Srbije, ali do stvarne unifikacije nije došlo, jer je Zeta svojim državotvornim, etničkim, kulturnim, civilizacijskim i drugim bićem bila različita od Srbije i nije se mogla utopiti u slabo organizovanu Despotovinu, koja je ubrzo potpala pod vlast Turaka. Tron Balšića u upravljanju Zetom, odnosno, Crnom Gorom, preuzeće dinastija Crnojević (1446 — 1499), koja je uspjela kod crnogorskog naroda da formira i razvije snažnu etničku i državotvornu svijest, koja će se oduprijeti ondašnjim moćnim zavojevačima i sačuvati baklju crnogorske slobode.

UMJESTO POGOVORA

Da bi se mjerodavnije moglo suditi o tome koliki je značaj i uticaj dinastije Balšić u procesu izgrađivanja nezavisnosti i suverenosti Crne Gore i u konstituisanju Crnogoraca kao samosvojnog i\posebnog istorijskog naroda i nacije, neophodno je razmotriti neke istorijske aspekte, koji pitanju kada ikako su postali Crnogorci daju zaista relevantan smisao. O pitanju etnogeneze i naciogeneze Crnogoraca karakteristično je naučno stanovište kojeg je zastupao Dr Slobodan Tomović u "Komentaru Gorskog vijenca" (UR, Nikšić, 1986). U pomenutom djelu, pored ostalog, Dr Slobodan Tomović je pisao:
"U razmatranju ovog problema potrebno je apriori odbaciti sliku o jednoplemenosti Crnogoraca sa drugim balkanskim narodima, po osnovama krvi, rase i jezika. Takva etnogeneza pretpostavlja postojanje hipotetičkih predaka iz čijih su se jedinstvenih rasnih odlika, kulturnih i jezičkih osobina formirali konkretni narodi. Međutim, savremena etnološko — etnografska, socio lingvistička pa i antropološka istraživanja, kod nas i u svijetu jasno ukazuju da ne postoje etnički čiste, dakle rasno, jezički i kulturno izdiferencirane i na taj način samoizgrađene populacije. Upravo, pokazuje se da su primarne grupe stanovništva koje čine osnovu bilo kojeg naroda, postale miješanjem, ukrštanjem i saplemenjivanjem različitih antropoloških supstanci kao i spregom mnogih ambivalentnih, kulturnih i lingvističkih činilaca. Stoga se ni za jedan savremeni evropski narod ne može reći da vodi porijeklo od predaka koji su pripadali čisto antropološkom tipu: germanske, slovenske ili kakve druge etnogeneze u indo - evropskoj varijanti. Ovaj aspekt dobija na značaju posebno na balkanskom prostoru đe je istorija bila više nego raskošna: invazijama, seobama, okupacijama i miješanjem populacija. Stoga, da bi se razumio položaj i mjesto pojedinih naroda u istoriji treba usvojiti evolutivno - istorijsku etnogenezu umjesto zastarjelog,
posve nenaučnog i politički škodljivog rasno — rodovskog prilaza. Narodi se, dakle, formiraju u procesu sodo - istorijskog, društveno - ekonomskog i kulturno - jezičkog razvitka. Shodno tome, oni neprekidno dograđuju svoj etnički profil, odnosno, postaju u toku više stoljeća, a možda i milenijuma".
Pitanje kada su postali Crnogorci ili bilo koji drugi narod deplasirano je, isto kao što je bez smisla i pitanje kad su nastale određene flore i faune, ako se ne uzmu u obzir čitave geološke epohe. Narod je takođe živi organizam u kome svaki konkretni istorijski događaj ulazi u njegovu memoriju, igra neku ulogu u njegovom razvitku i nastajanju. Na sličan način kao što živa ćelija pamti sveukupni pređeni put evolucije, ugrađuje ga u svoju genetsku šifru i prenosi na nove generacije, tako se i svaka narodna cjelina odnosi prema pojedinim karikama i etapama razvitka. U svijesti narodne zajednice ništa se ne gubi, svaki događaj postaje značajan i ulazi u proces njenog aktivnog preobražaja i razvoja. Tako se sva istorija prethodnog razvitka stavlja u funkciju određenog narodnog bića i služi njegovoj budućnosti. Prema tome, za Crnogorce kao ni za druge narode ne može se reći da su postali u nekoj konkretnoj fazi svoje istorije. Ispravno je kazati da je svaka od pređenih etapa u razvoju crnogorskog naroda, s manje ili više uspjeha, ugrađena u njegov nacionalni karakter.
Uvažavajući pretpostavku da je narod istorijska, a ne rodovska kategorija, dovoljno je pozvati istoriju u pomoć da bi se ovo pitanje konačno razjasnilo. I ukoliko smo se opredijelili za stav da je konstituisanje naroda posljedica u velikom broju sjedinjenih: teritorijalno — ekonomskih, državno - administrativnih, idejnih, klasnih, vjerskih, jezičkih i kulturnih činilaca, domaćeg odnosno stranog porijekla i to u ogromnim vremenskim distancama, onda je jasno da istorija formiranja svakog naroda, pa i crnogorskog, započinje trenutkom formiranja njegove istorije. Prema tome, za početnu etapu u procesu formiranja crnogorskog naroda treba uzeti i vrijeme kada nije bilo ni pomena od njihova imena. Valja poći od prvih stanovnika starobalkanskog tipa koji su naselili prostor današnje Crne Gore. Crnogorci su uglavnom postali od onog slovenskog plemena ili saveza plemena, koji se doseliše u rimsku provinciju Prevališ od VI. vijeka nazvanu Dukljom, u XI. Zetom, i najzad Crnom Gorom, od koga su dijelom sačuvali i današnji jezik. Postali su u vrijeme snažno organizovane zetske države feudalnog tipa koja je pod knezom Vojislavom oslobodila Zetu od vizantijske uprave, u vrijeme njegova sina Mihaila dobila znake kraljevske vlasti, i najzad pod Bodinom osvojila: Rašku, Bosnu, Hum i Trebinje.
Crnogorci su se formirali kao veoma razvijeno društvo feudalnog tipa kroz osobeni i relativno autonomni društveno — administrativni položaj Zete u sastavu srednjevjekovne države Nemanjića.
No, u kapitalna iskustva crnogorskog naroda spada osamostaljivanje Zete i njeno izdvajanje ispod vlasti posljednjih Nemanjića, zaslugom Balšića vlastelina.
Crnogorci su se formirali u onom prelomnom trenutku kada je Ivan Crnojević poslije ogorčenog otpora Turcima u Donjoj Zeti prenio svoju prijestolnicu u Gornju Zetu i na Cetinju osnovao manastir koji će Crnogorcima kroz vjekove poslužiti kao središte njihove nezavisnosti i duhovni inspirator slobode. Oni su razvili poseban tip društvenih odnosa, primjeren istorijskoj situaciji u vrijeme turske uprave, zadržavši autonoman status čak i u Otomanskoj državi. Iako su se neko vrijeme, poslije pada Crnojevića države, Crnogorci formalno nalazili u sastavu Otomanske imperije, de facto ovaj status nikada nije bio realan. Osmanski feudalni odnosi nikada nijesu stvarno obuhvatili sve krajeve Crne Gore. Svjedočanstva o neprekidnim nemirima u nahijama i brdima, bez obzira na njihov privremeni intenzitet i u doba najveće turske moći na Balkanu riječko govore o revolucionarnom i borbenom kontinuitetu crnogorskog naroda. Crnogorci su, dakle, izgradili svoj narodni karakter brojnim bunama i pokretima i naročito od početka XVII. vijeka predvođeni mitropolitima iz raznih plemena, koji su uz to bili svjetovni autoriteti. Formirali su se u neprekidnim ustancima brđanskih plemena protiv osmanske vlasti u XVI i XVII vijeku, oslobodilačkim pokretima i učešću u velikim hrišćanskim koalicijama u doba kiparskog, kandijskog i morejskog rata. Crnogorci su postali i za vladavine vladike Danila Petrovića kada su svenarodnim ustankom raskinuli posljednje pravno — imovinske obaveze prema Otomanskoj imperiji, započinjući široku oslobodilačku aktivnost To je bilo ujedno i vrijeme kad su prihvaćeni od hrišćanskih sila, naročito Rusije kao značajan politički činilac.
U postanak crnogorskog naroda treba uključiti period velikih bojeva za slobodu od Careva Laza 1712. godine do pobjede nad Mahmut pašom Bušatlijom 1796. godine, koja je posebno bila značajna za integraciju brđanskih plemena u crnogorski državni korpus. Njih je stvorila institucija Zbora crnogorskog koji je ujedno označavao i djelimičnu restauraciju državno — pravnog poretka iz doba srednjevjekovne Zete. Postanak Crnogoraca treba vezati i za trenutak izbora Centralne komisije, odnosno, zajedničke vlade Bokelja i Crnogoraca formirane u Dobroti 1813. godine. Crnogorci su se snažno pojavili na balkanskoj pozornici u toku XIX vijeka opirući se brojnim ratnim pohodima turskih paša i vezira. Posebno u velikom ratu 1876 - 1878 godine postali su subjekt evropske ratne scene. Crnogorci su se kao narod izgradili u ratničkoj tradiciji gotovo neograničene siline pred kojom je i neprijateljska strana imala poštovanje. Formirani su u viševjekovnoj epskoj tradiciji usmenoj izgrađenosti koju sažeto izražava sintagma - čojstvo i junaštvo.
Bez obzira kojem plemenu ili nahiji pripadaju, slobodnom ili neoslobođenom dijelu Crne Gore, oni se ponašaju kao djelovi koherentne narodne i državne cjeline, koju karakterišu slični društveni odnosi, identičan pogled na prošlost, poseban način shvatanja i reagovanja na konkretne istorijske izazove i okolnosti, naročita narodna mudrost, etika i predstava o časti i dostojanstvu, jedinstveni običaji i državno pravna svijest.
Etnonim Crnogorac proistekao je iz razvitka autohtonog narodnog duha suštinski određenog i fizionomiranog viševjekovnom borbenom tradicijom i postojanjem slobodne crnogorske države, čiji su osnovni elementi dati u prednemanjićkoj državno — pravnoj tradiciji Dukljanskih Slovena, u uslovima razvijenog feudalizma, osim toga bogatoj ostacima materijalne i duhovne kulture (Ljetopis Popa Dukljanina), slovenskih ali i predslovenskih civilizacijskih naslaga. Ova je tradicija osnažena u postnemanjićkom periodu i posebno u vrijeme Crnojevića, kada je zetska država doživjela veliki procvat i stekla osobinu visoko razvijenih feudalnih odnosa, i kada su Crnogorci kao etnonim konačno dobili svoje današnje ime.
Pored borbene istorije crnogorski narod je izrastao na temeljima snažne kulturne podloge u kojoj su se stekli mnogi tragovi pozne antike, o čemu svjedoče ostaci ilirskih, grčkih i rimskih spomenika na tlu današnje Crne Gore. Nastali su i razvili svoj nacionalni dignitet i u okviru originalnih ćelija društvenog života nazvanih plemenima. Crnogorsko pleme, kao teritorijalno — ekonomska cjelina razvilo je poseban tip demokratskih odnosa u kojima je došla do izražaja samouprava tradicionalnog tipa i pogled na svijet koji je ličnu slobodu pretpostavljao svim drugim vrijednostima. Izgrađeno na temeljima običajnog prava i samoregulacije — crnogorsko pleme je odigralo značajnu ulogu u nacionalnom formiranju Crnogoraca, dijelom kao vojna organizacija namijenjena odbrani od spoljnih neprijatelja, a dijelom kao čuvar glavnih vrlina narodnog duha: običaja, prava, religije i morala.
U opus crnogorskog duhovnog nasljeđa ugrađena je brišćanska kultura zapadnog porijekla, naročito u aktu prve pismenosti na latinskom jeziku u Duklji, odnosno, Zeti, počevši od IX vijeka. Ovom treba dodati snažnu ulogu istočno - pravoslavne religije od pada Zete pod vlast raške države i mnoge vrijedne kulturne spomenike koji su u tom periodu nastali. Zatim štampariju Crnojevića osnovanu 1483. godine i njen visoki duhovni upliv. Od Ljetopisa Popa Dukljanina i Miroslavljevog jevanđelja, preko Poslanica Petra I, Njegoševe Luče i Gorskog vijenca, jedinstvena duhovna nit povezuje različite kulturno - istorijske tokove u životu crnogorskog naroda. Iz ovoga nije moguče isključiti tragove različitih okupatora kroz vjekove u nekim djelovima Crne Gore: Mlečana, Turaka, Francuza i Austrijanaca i najzad materijalne ostatke njihova prisustva, znamenite kulturno — istorijske spomenike koji su postali sastavni dio crnogorskog kulturnog ambijenta. Crnogorci su se konačno formirali u svakoj od ovih etapa, u totalitetu sopstvenog istorijskog iskustva kao stanovnici dukljanske, zetske i crnogorske države. Nastali su u međuprostoru antičkih civilizacija, u međuodnosima Istoka i Zapada, u spoju i simbiozi različitih po duhu i shvatanju civilizacija na njihovome tlu. Susret katoličanstva, pravoslavlja i islama na teritoriji današnje Crne Gore i uticaj koji su preko ovih visoko organizovanih institucija stvarani, ostavili su snažan trag na biće crnogorskog naroda.
Prelaskom sa naturalne na robnu proizvodnju i prodorom kapitalističkih društvenih odnosa u XIX vijeku, teritorijalnom integracijom, odnosno proširenjem crnogorske države na neoslobođene krajeve, političkom, pravnom, vojnom i prosvjetnom institucionalizacijom i kulturnom homogenizacijom CRNOGORSKI NAROD JE IZRASTAO U MODERNU NACIJU".