Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





Dr Jozsef Bajza
CRNOGORSKO PITANJE

 

Mađarski akademik Jožef Bajza bio je među najglasnijim borcima za obnovu crnogorske državnosti i nezavisnosti nakon njenog nestanka 1918. godine. Objavljujemo djelove iz njegove poznate studije "Crnogorsko pitanje" za koju su predgovor napisali prof. dr Branislav Kovačević i Marijan Miljić

 

Predgovor knjizi Jožefa Bajze, napisali prof. dr Branislav Kovačević i Marijan Miljić

 

Vizija hiljadugodišnje istorije

Jožef Bajza, mlađi (Jozsef Bajza, rođen 31. januara 1885. u Fuđivašarhelju a umro početkom januara 1938. u Budimpešti), poznati je mađarski slavista, istoričar književnosti, profesor hrvatskog jezika i književnosti na Budimpeštanskom univerzitetu, kustos i direktor Narodnog muzeja, bibliotekar Zemaljske biblioteke “Sečenji”, publicista, istoričar i bibliograf. Diplomirao je na Univerzitetu u Budimpešti ubrzo zatim doktorirao (1906) iz oblasti filozofsko-filoloških nauka.
Od 1923. bio je profesor hrvatskog jezika i književnosti u prijestonom mađarskom gradu. Za dopisnog člana Mađarske akademije nauka izabran je 1926. Naučni rad Jožefa Bajze je započeo obradom tema iz nacionalne istorije književnosti, a od 1924. sve više se posvećuje istraživanjima hrvatske, srpske i crnogorske istorije, književnosti i kulture. Bavio se bibliografijom i političkim temama. Publikovao je više značajnih monografija, a svoje manje studije, kritičke i publicističke radove objavljivao i u tadašnjoj mađarskoj periodici. Bajzini bibliografi kao glavna njegova djela ističu: A kuruc elbeszelo kolteszet ismertetese (Prikaz srpskog pjesništva Kuruca); Bajza Jozsef (Bajza Jožef, Budimpešta, 1914); A magyar - Horvat Union felbomalase (Raspad hrvatsko-mađarske unije, Budimpešta 1925); Jugoszlavia (Jugoslavija, Budimpešta 1929); Podmannczky - Magyar Beniqua a horvat kotteszetben (podmanicki - Mađar Benigua u hrvatskoj lirici, Budimpešta 1935); A horvat keredes. Valogatott tanulmanyok. Sajto ala rende zte Toth Laszlo (Hrvatsko pitanje. Odbrana studije. Za štampu priredio Laslo Tot, Budimpešta 1941).
Bajzine studije iz kroatistike odnose se na dubrovačku književnost, Đalskog i Šenou. Po vrijednosti iz hrvatske književnosti ističe se njegov rad Hrvatski ep o kralju Kolomanu a iz srpske Srpski pjesnici na mađarskom. Pored istorije književnosti, koja je bila njegova univerzitetska specijalnost, mađarski slavista, svestrani intelektualac i naučnik, bavio se publicistikom i istoriografijom. Posebno omiljena tema Jožefa Bajze bila je istorija Crne Gore. On je naročitu pažnju i revnost poklonio crnogorskom pitanju i udesu Crne Gore i Crnogoraca nakon Prvog svjetskog rata. Zbog toga je bio napadan od istoričara s jugoslovenskog intelektualno-političkog prostora, koji su, zaslijepljeni novom ideologijom i politikom, crnogorsko pitanje nazivali “takozvanim” (D. Vuksan), a Bajzine naučne motive tražili su u dnevnopolitičkim ciljevima i zloj namjeri Mađarske akademije nauka i mađarske politike uopšte prema mladoj jugoslovenskoj državi i južnoslovenskom ujedinjenju. Međutim, fundiranost i naučna ozbiljnost tekstova mađarskog akademika i intelektualca, koji nije bio zarobljenog uma i savjesti, kao i vrijeme u kome su pretrajale, demantovali su njegove kritičare i kudioce. Geneza crnogorskog pitanja potvrdila je racionalnost i dalekovidost Bajzinog naučnog promišljanja i ispravnost njegovih političkih stavova.
Svoju studiju Crnogorsko pitanje (A montenegro kerdes) Bajza je objavio u Budimpešti, prvo na mađarskom (u časopisu Budapesti szemle A magyar tud. Akademia megbizasabol, 601 szam, 1927 decembar, str. 321 - 372) a godinu dana kasnije na italijanskom jeziku, takođe u Budimpešti kao posebno izdanje (Dott. Giuseppe de Bajza, profesore nella r. Univerzita di Budapest, La questione montenegrina).
Prevod na srpskom jeziku svjedoči da se radi o vrlo utemeljenoj studiji a ne o “političkom pamfletu”. Bajzinim kritičarima smetalo je obnavljanje crnogorskog pitanja, njegovo oživljavanje. Pojedini istoričari nijesu mogli da prihvate pristup mađarskog naučnika promišljanju crnogorskog pitanja u jugoslovenskom i evropskom kontekstu i njegovu viziju crnogorske “hiljadugodišnje istorije”. Iako ima nekih očiglednih netačnosti i nepreciznosti, prevaziđenih naučnih stavova i zabluda, Bajzina studija je naučno vrlo dobro zasnovana i kritički intonirana.

Postoji poseban crnogorski jezik

Tako su pojedini Bajzini stavovi a naročito onaj da, osim drugih autohtonih komponenti i duhovno-aksioloških vrijednosti Crne Gore i Crnogoraca postoji i poseban crnogorski jezik, izazivali zgražavanje i zagrcnutost kod nekih ranijih i kasnijih istoričara i kulturologa, koji su uporno istrajavali i istrajavaju na naučno-ideološkim zabludama o Crnogorcima, njihovoj istoriji, državi, etnosu, kulturi i jeziku. Takođe, upozorenje racionalnog mađarskog istraživača da južnoslovensko ujedinjenje, na način kako je ostvareno, i u njemu crnogorsko pitanje, žrtvovanje crnogorske državne nezavisnosti i potiranje crnogorskog bića, mogu biti potencijalna opasnost za balkanski i evropski mir. Bajza je prije navedene studije objavio nekoliko manjih tekstova o smrti kralja Nikole, crnogorskoj štampi i drugim temama iz crnogorske kulturne prošlosti. Neumorno je držao predavanja i pisao o crnogorskoj drami. Posebno se pamte ona iz 1925/26. na katedri za slavistiku budimpeštanskog univerziteta. Proučavajući godinama vrlo strpljivo i temeljno izvore i literaturu o Crnoj Gori, sakupljao je bibliografsku građu o ovoj maloj balkanskoj zemlji i njenim žiteljima. Iz predanog traganja za bibliografskim podacima o Crnoj Gori u svojoj zemlji, na mađarskom i drugim jezicima, nastalo je njegovo dvotomno vrijedno djelo Bibliografija Crne Gore. Prvi tom, objavljen 1927. godine, obuhvatio je 308 bibliografskih jedinica s dragocjenim napomenama, a drugi iz 1929. sadrži 121 bibliografsku jedinicu.
Bajza je ne samo skretao evropsku pažnju i izazivao simpatije prema Crnoj Gori, nego je iznova afirmisao crnogorsko pitanje na međunarodnom planu. Ranije je Crna Gora bila vrlo prisutna i u mađarskoj i u svjetskoj javnosti i uživala veliki politički i moralni ugled. Ne mireći se sa njenim nestankom i tragičnom sudbinom prevarenog pobjednika a jedinog stvarnog gubitnika, Jožef Bajza je govorio u njeno ime u vrijeme dok su mnogo pozvaniji ćutali i bili cenzori crnogorskog eventualnog vaskrsnuća. Ovaj slobodni evropski intelektualac, gajeći i lične simpatije za Crnu Goru, svojim pitanjem i moralnim stavom ukazivao je na crnogorsku viševjekovnu državnost, kulturu, duh i narodnu tradiciju, na njene nacionalne veličine, na neprekidnu borbu za slobodu, fizički i duhovni opstanak i, nadasve, na dužnost obnove njenog državnog i nacionalnog bića. Njegova studija pokazuje da crnogorsko pitanje nije bilo aktuelno samo do smrti kralja Nikole I Petrovića Njegoša nego i kasnije - i na jugoslovenskom prostoru i u njegovom okruženju. Štaviše, Bajzino djelo na neki način potvrđuje novu fazu u njegovom ponovnom aktuelizovanju i afirmisanju. U Kraljevini Jugoslaviji u tom pogledu najviše je doprinijela periodična publikacija “Nova Evropa”, a u inostranstvu intelektualci koji su shvatili veličinu nepravde učinjene Crnoj Gori u toku i poslije Prvog svjetskog rata. Crnogorsko državno i nacionalno pitanje tridesetih godina XX vijeka sve više zaokuplja pažnju domaće i evropske javnosti. U tom pogledu ovo djelo Jožefa Bajze znači ne mali doprinos afirmaciji Crne Gore koja je u novom svjetskom poretku bila najveći gubitnik. O Jožefu Bajzi na mađarskom i srpskohrvatskom jeziku postoji i dosta brojna literatura.

Istorijske iluzije i zablude

Osmansko carstvo je htjelo da uništi i zatre crnogorsko svetilište slobode, ali za pet vjekova u tome nije uspjelo. U otomanskom mraku za sve to vrijeme crnogorsko pitanje je sijalo sve jačim sjajem - ali kako bi rekao jedan pjesnik, u toj igri istorije i sudbine, nasilja i otpora, opstanka i nestanka - “noć je crna domina sa bijelom tačkom jedinom”.
Tako je izgledala i mala, nepokorna i nepokorena Crna Gora na geografskoj karti Evrope u balkanskoj noći koja je trajala nekoliko vjekova. Ta pulsirajuća “bijela tačka” postajala je simbol slobode, luča državne ideje i metafora za opstanak malih država i naroda. Na opšte zaprepašćenje, ta ognjena iskra se nije ugasila, već se pretvorila u južnoslovenski oslobodilački požar. Tako Osmanska carevina ni pred samom sobom ni pred Evropom nije više mogla sakriti crnogorsko pitanje niti odstraniti crnogorski sindrom.
Nakon bitaka na Carevom lazu, Krusima i Martinićima i borbi sa Napoleonovom vojskom, sukoba i razgraničenja sa Austrijom a poslije Grahovca i sa Turskom, crnogorsko pitanje se nametnulo takvom snagom i žestinom da su velike sile, uz nezadrživo napredovanje Crne Gore - morale na njega dati konkretan odgovor. Evropa je bila opčinjena Crnom Gorom, dok Rusija u svojoj povjesnici nije stekla odanijeg ni iskrenijeg prijatelja. Kult Rusije i njen duhovni i fizički zaklon čuvali su da "ludi vjetar" ne ugasi "svetu lampu". Pa ipak, crnogorski narod je kroz neprekidnu borbu za slobodu presudno određivao svoju sudbinu. I, na kraju, na Berlinskom kongresu 1878. godine velike sile su odgovorile na vjekovno crnogorsko pitanje - potvrđivanjem de jure priznanja nezavisnosti i suvereniteta Crne Gore. U rješavanju Velike istočne krize crnogorsko pitanje se nije utopilo ni u istočnom ni u srpskom pitanju, već se postavljalo kao nepatvoreno autonomno - državno i nacionalno pitanje Crne Gore. Međutim, u sprezi interesa velikih sila i sve agresivnijeg srpskog pritiska i razvoja srpske velikodržavne i velikonacionalne ideje, Crna Gora je, na čelu sa svojim potonjim suverenom, napravila kobne greške. Težnja za teritorijalnim proširenjem, megalomanske ambicije crnogorskog gospodara i njegova dvora i u austrougarskoj sferi kroz ideje srpstva i jugoslovenstva - odveli su Crnu Goru u neizvjesnu avanturu iz koje se nakon Svjetskog rata nije vratila, već je izgorjela u žestokom zanosu i platila danak svojim istorijskim iluzijama i zabludama. Prihvatajući velikosrpski državni, ideološki i nacionalni program, Crna Gora je sama sebi potpisala istorijsku presudu. Nestala je u vihoru svjetskog rata, u intrigama i izdaji Saveznika, pored ostalog i zahvaljujući istorijskoj podvali bratske Srbije.
Od 1878. godine crnogorsko pitanje se u srpskom bloku i srpskim vladajućim i intelektualnim krugovima nastoji da iskompromituje, učini jeretičkim i apsurdnim. Decenijama je stvarana čitava jedna nauka da se crnogorsko pitanje - državno i nacionalno - poništi ili ospori, da se inkorporira u korpus srpskog pitanja i na taj način učini lažnim, takozvanim, nenaučnim - čak i smiješnim. Međutim, iako su i sami Crnogorci tome uveliko doprinosili, čak i crnogorski dvor i veliki dio inteligencije školovane na strani, a najviše u Beogradu, vjekovno crnogorsko pitanje se samo po sebi opiralo i opstajalo, iznova se nametalo kroz državne i nacionalne interese Crne Gore i Crnogoraca. Protagonisti srpstva i jugoslovenstva lukavo su, vješto i perfidno, crnogorsko pitanje svodili na dinastičko, potirući sve ostale razlike: etničke, kulturne, antropološke, duhovne, lingvističke, istorijske itd, obezličujući sve što je autentično crnogorsko, svodeći crnogorsku istoriju na geografiju, a sve crnogorsko na srpsko. Nijesu birani načini da se nacionalna svijest crnogorska “pokrije” slojevima srpske svijesti, da se sve što je crnogorsko proglasi srpskim - istorija države, kulture, crkve, jezika. Crna Gora i njen narod su prelazili polako, i sve više, u tuđe suvlasništvo.

Dva velika prijatelja Crne Gore

Nažalost, inokosna i siromašna Crna Gora, iscrpljena i ojađena višestoljetnjom borbom za slobodu, nastojeći da utemelji i razvije organe zemaljske vlasti i organizuje državu, nije mogla da na vrijeme osnuje svoje institucije kulture i nauke, svoj univerzitet. Većina Crnogoraca školovanih u inostranstvu, iako su nosili napredne ideje i demokratske težnje, nijesu razumijevali ni stvarne prilike svoje zemlje niti njene državne i nacionalne interese. U stvari, boreći se za tuđe državne i nacionalne političke i ideološke koncepte, ideje i težnje, crnogorska inteligencija radila je i nesvjesno protiv interesa Crne Gore i njenog državnog opstanka. Iako su Crna Gora, njeni vladari i inteligencija dali ne mali doprinos jugoslovenskoj ideji i njenoj realizaciji, kako je vrijeme odmicalo za njih je u toj budućoj građevini bilo sve manje mjesta, dok konačno nelegalna i nelegitimna Podgorička skupština, u režiji srpske vlade, nije 1918. godine anektirala Crnu Goru Srbiju kroz bezuslovno prisajedinjenje, a Mirovna konferencija u Parizu dala tome međunarodnu potvrdu priznajući srpsko-jugoslovensko državno sazdanje - Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako za potomke Kraljevstva Slovena - Crnogorce, koji su nekoliko stojeća svojom borbom i moralnim pregnućem zadivljavali Evropu, nije bilo mjesta u južnoslovenskoj državi. Crna Gora i Crnogorci nijesu mogli ući ni kao poseban državni subjekt ni kao nacionalni činilac, niti pod svojim imenom u novu državu i političku građevinu. Crnogorsko pitanje je prećutano, ignorisano i prokazano. Crna Gora, izdata od svojih saveznika, nestala je u novom svjetskom poretku, zahvaljujući političkim igrama, spletkama, podvalama i falsifikatima, uticaju spoljašnjih i unutrašnjih faktora i svome tragičnom, beznadežnom položaju u kome se našla. Jedino se sa time nijesu mirili kralj i vlada u egzilu i većina naroda u Crnoj Gori. Nažalost, Mirovna konferencija u Parizu ozakonila je okupaciju Crne Gore, priznala novonastalo stanje i izbrisala Crnu Goru sa spiska samostalnih, nezavisnih i suverenih država.
Crna Gora je nestala kao međunarodno priznata država 1919. godine u Versaju, ali crnogorsko pitanje, iako zatuljeno, nije se sasvim ugasilo. U tom smislu, između brojnih nezavisnih evropskih intelektualaca, publicista, novinara, naučnika, mislilaca i stvaralaca - posebno mjesto i zasluge za reafirmaciju crnogorskog pitanja pripadaju Jožefu Bajzi (Jozsef Bajza) mađarskom naučniku, slavisti, profesoru na Univerzitetu u Budimpešti i dopisnom članu Mađarske akademije nauka. On je “iz vrućeg pepela” nakon nekoliko godina po nestanku države Crne Gore, ponovo raspirio plamen crnogorskog pitanja. Osim njega, bilo je i drugih koji su se njime bavili i prije rata, po njegovom završetku, čak i nakon Mirovne konferencije u Parizu. Tako su nastale brojne publikacije u Evropi i Americi kao izraz više intelektualne savjesti i njena osuda onoga što se desilo Crnoj Gori, a koje, nažalost, sve do sada većinom nijesu prevedene na naš jezik. Tek je krajem prošle godine (2000) prevedena knjiga Amerikanca Vitni Vorena iz 1922. godine “Crna Gora - zločin Mirovne konferencije” (Whitney Warren, “Montenegro - The crime of The Peace Conference”) koja je pobudila veliko interesovanje javnosti.
Nešto kasnije 1927. i 1928. godine, publikovana je studija Jožefa Bajze - “Crnogorsko pitanje”. Tekst je prvo objavljen na mađarskom, a zatim preveden na italijanski jezik. Ova knjiga na našem jeziku je zapravo prevedena i priređena sa italijanskom izdanja. Dok je Vitni Voren svoju knjigu, objavljenu u Njujorku 1922, samo tri godine nakon održavanja Mirovne konferencije u Parizu 1919, posvetio nestanku Crne Gore u međunarodno-pravnom kontekstu, Jožef Bajza u svojoj studiji nastoji da sagleda crnogorsko pitanje u cjelini, njegovu istoriju i genezu i, posebno, da definiše njegovu suštinu. Dok se Voren uglavnom bavi razlozima koji su Crnu Goru onemogućili da učestvuje na konferenciji u Versaju, Bajza se više bavi njenim posljedicama, prije svega po Crnu Goru, ali i za evropski mir i budućnost.

Voren: Da laž ne postane istina

Voren je želio da dokuči razloge zbog čega Crna Gora nije mogla da učestvuje na konferenciji koja je odlučivala njenu sudbinu, ukazujući šta se u vezi sa tim dešavalo iza političke scene, kakve su se "zakulisne radnje" činile, savezničke i srpske, kakve su se intrige plele da se spriječi Crna Gora da postavi svoje pitanje - pitanje opstanka i dalje budućnosti. On daje živu sliku kampanje protiv Crne Gore, njenog suverena i vlade, raznih kleveta i optužbi o navodnoj crnogorskoj izdaji. Amerikanac Voren se poziva na proklamovano načelo i pravo malih naroda na samoopredjeljenje koja nijesu važila samo i jedino za Crnu Goru. On je još uvijek vjerovao da će se istorijska drama, ipak, povoljno završiti po Crnu Goru, da će protagonisti i saučesnici morati priznati zločin protiv ove evropske mučenice i učiniti nešto da se sasvim ne dokine njena suverenost, u interesu svjetskog mira, pravde i istine, apelujući da se ne smije dozvoliti da u zavjeri protiv ove male države "balkanska laž prođe kao istina", jer bi to potkopalo i same "temelje slobode". Vjerovao je da se "zemlja na umoru" može spasiti, ističući imperativno: "Crna Gora se mora obnoviti!"
I Bajza je želio da se čuje evropski, prijateljski glas za Crnu Goru, da isprovocira i zainteresuje evropsku i američku savjest, da ukaže na saučesništvo u velikoj nepravdi prema ovoj maloj i bespomoćnoj zemlji, ali i da se ta nepravda nastavlja pomažući "sebični i zločinački plan" svoje druge saveznice, Srbije. Kao i za Vorena, i za Bajzu je "ljubav prema pravdi najuzvišenija pobuda". Oni se ne mire sa time kako je i zašto Crna Gora prosto izbrisana sa geografske karte. Obojica strepe od Balkana po mir u Evropi. Obojica ističu da je crnogorsko pitanje ujedno i evropsko, da obnovljena Crna Gora ne može biti prijetnja miru u Evropi već obrnuto. Jer, obezbijediti pravdu i za Crnu Goru jeste dug i obaveza velikih sila zbog napravde koju su joj učinile, "najveću nepravdu koju poznaje savremena istorija". I Voren i Bajza žele da probude to osjećanje pravednosti svijeta, pogotovo moćnih država - pobjednica. I Bajza se oslanja na spregu slobode i pravde, iznova postavljajući crnogorsko pitanje, definišući njegovu suštinu, vjerujući da će, ipak, do obnove Crne Gore nekad izostavno morati da dođe.
Studija Jožefa Bajze posvećena je "slavnoj uspomeni na Nikolu I kralja Crne Gore", podsjeća na evropskog mučenika koji simboliše sudbinu sopstvenog naroda i države. Bajza upozorava evropsku i svjetsku javnost na veliku nepravdu evropskog mira u kome je samo Crna Gora, po nekoj tragičnoj ironiji istorije ili sudbine, kao saveznica sila pobjednica, apsurdno žrtvovana, doživjela potpuno brisanje. "Crnogorsko pitanje" Bajzino je zapravo priča o toj "izbrisanoj državi". Iako je ta "izbrisana država" nestala - ostalo je, crnogorsko pitanje. Za demokratsku i intelektualnu Evropu bilo je nepojmljivo da vjekovna metafora slobode i tvrđava koja je sprečavala prodor islama doživi takvu tragičnu, nezasluženu sudbinu. Crnogorsko pitanje je i nakon Versajske konferencije, koja je žrtvovala Crnu Goru, pobuđivalo evropsko zanimanje i naklonost za sudbinu ove male zemlje, izazivalo začudnost u naučnim krugovima, osjećanje grijeha i apsurda u široj javnosti, koja se teško mirila sa oduzimanjem starih prava na samoopredjeljenje naroda. Gledston Mlađi je prekorijevao svjetsku savjest, ističući da Crnu Goru ne bi stigla okrutnija sudbina čak i da se borila na strani poraženih Centralnih sila.
Posljedice Mirovne konferencije u Parizu su, po Bajzi, bile evidentne i, nakon Božićnog ustanka, mogle su da povedu ka novom ratu. Kasnije kako su događaji i procesi tekli u Evropi i svijetu, novi i opasniji problemi potiskivali su crnogorsko pitanje iz međunarodnog konteksta. Međutim, ono se sve glasnije postavljalo u jugoslovenskoj javnosti. U početku kao ekonomsko i kulturno, dok su njegove druge dimenzije politička, državna i nacionalna, sve do uoči Drugog svjetskog rata, bile jeretičke.

Crnogorsko uskrsnuće je neminovno

Tekstovi koji su o tome nastali tretirani su kao pamfleti a bezmalo i kao apokrifni; u političkim i naučnim krugovima crnogorsko pitanje je tretirano kao “takozvano”. Bajza je zapazio da se nastavlja “agonija jednog naroda koji je ponosan na svoju hiljadugodišnju prošlost”. Za to vrijeme evropske vlade, koje nose na duši i savjesti nestanak crnogorske države, tješile su se, kaže mađarski naučnik, da je Crna Gora našla sebe u jugoslovenskom ujedinjenju, iako je u njemu ostala neriješena njena sudbina, a u to vrijeme i sudbina kraljevske porodice i crnogorske političke emigracije. Bajza zamjera na licemjerju nemirnoj i nečistoj evropskoj savjesti, koja obmanjuje sebe tretirajući crnogorsko pitanje kao “humanitarno, a ne političko”. On upozorava evropsku javnost da žarište crnogorskog pitanja nije ugašeno, da ga vjetrovi vremena i istorije mogu ponovo raspiriti, tako da jednog dana “iz još vrućeg pepela može buknuti plamen”, koji bi mogao poremetiti ne samo balkanski nego i evropski mir.
Da čitaoca ne bi držao u nedoumici, mađarski slavista i odličan poznavalac balkanskih prilika, postavljajući crnogorsko pitanje kao predmet svoga promišljanja i analitičke obrade, nastoji da ga definiše i kaže šta pod njim podrazumijeva. On smatra da, pošto su postojale crnogorska država i nacija sa odgovarajućom državnom idejom, onda na osnovu toga i svega drugog “postoji mogućnost da Crna Gora vaskrsne u novi nacionalni i državni život”. Kao intelektualac koji se sa neskrivenim simpatijama, poštovanjem i naklonošću odnosio prema Crnoj Gori, na osnovu rezultata svojih promišljanja istorijskih činjenica i iskustva, tvrdio je i vjerovao da je u budućnosti neminovno crnogorsko vaskrsnuće. U vremenu koje je priznavalo samo nacionalne države i u kome se Crnogorcima osporavala nacija, on ističe da oni ispunjavaju suštinski kriterijum nacije, jer imaju svoj maternji, crnogorski jezik. Međutim, ovaj izuzetni analitičar smatra da jezik nije odlučujući faktor u formiranju nacije, pa ni crnogorske, a ni jedini. Jer, vrlo su bitni i drugi određujući faktori: geografski, ekonomsko-politički, antropološki, etnografski, istorijsko-politički, kulturni itd. Po Bajzi, u svim tim činiocima postoje elementi državne i nacionalne nezavisnosti Crne Gore. Kao poznavalac južnoslovenskih kultura i literatura, on se naročito bavi istorijom i posebnim karakterom crnogorske književnosti, u kojoj se snažno ispoljava crnogorska individualnost, ističući naročito narodnu poeziju i književna ostvarenja Petra II Petrovića Njegoša i kralja Nikole. U svojoj zgusnutoj studiji Bajza je naročitu pažnju posvetio ekonomskim prilikama i potencijalima koji utiču na ostvarenje nezavisnosti Crne Gore, demantujući njene osporavatelje i neprijatelje koji su, ističući ekonomsku pasivnost i zaostalost, kategorično tvrdili da ona kao mala i nerazvijena zemlja nije u stanju da postoji kao “nezavisna država”. Uporište za svoju argumentaciju autor nalazi u ekonomskoj istoriji Crne Gore, njenom teritorijalnom širenju, izlasku na more ali i u savremenim prilikama, navodeći obilje činjenica, vrlo preciznu statistiku i različite konkretne podatke. On tvrdi da je Crna Gora sposobna da kao nezavisna država izdržava ne samo svoje aktuelno stanovništvo, nego i “pet puta veću populaciju”. Takođe, Jožef Bajza crnogorsko pitanje daje i u kontekstu istorije i geografskih odlika i prednosti Crne Gore, njenih prirodnih i društvenih osnova za samostalan razvitak. Jozef Bajza posebno daje antropološku i etnografsku studiju Crnogoraca. Uz neke pogreške i nepreciznosti, koje su posljedica tadašnjeg stupnja nauke, ali i izvjesnih zabluda nekih istoričara, Bajzine ocjene su tačne i utemeljene. Autor je mađarskoj i evropskoj javnosti ukratko predstavio “hiljadugodišnju istoriju Crne Gore” od najstarijih vremena do dolaska na presto crnogorskih vladika i posebno od Danila Petrovića Njegoša - rodonačelnika vladalačke kuće i dinastije.

Nečasna uloga velikih sila

Mađarski akademik Jožef Bajza bio je među najglasnijim borcima za obnovu crnogorske državnosti i nezavisnosti nakon njenog nestanka 1918. godine. Objavljujemo djelove iz njegove poznate studije "Crnogorsko pitanje" za koju su predgovor napisali prof. dr Branislav Kovačević i Marijan Miljić Jedno poglavlje je posvećeno vladavini knjaza Nikole do proglašenja Crne Gore za kraljevinu i učešću u balkanskim ratovima. Pored toga, Bajza prati i učešće Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. Posebno je zanimljivo njegovo viđenje stvaranja zavjere srpske vlade protiv svoje saveznice Crne Gore, u kojoj je bilo osnovno da se eliminišu crnogorska dinastija, vlada i vojska u kreiranju politike nakon rata kao bilo kakav činilac u budućem srpsko-jugoslovenskom ujedinjenju. Zato je bio "potreban" slom crnogorske države i vojske, njihova kompromitacija kod saveznika i širenje lažne priče o navodnoj crnogorskoj izdaji. Autor ističe uspjeh srpske propagande, koja je, po njemu, "đavolski obavila svoj zadatak". Jer, Crna Gora je prestala da postoji kao nezavisna država. Sva nastojanja kralja i vlade u egzilu da se spasi Crna Gora bila su bezuspješna. Mirovna konferencija u Parizu, 1919. godine, napravila je veliku nepravdu i težak zločin: "Jedina država koja je osuđena, a da nije imala ni mogućnost da se brani, bila je saveznička država: Crna Gora". Nadalje, autor sažeto ali sadržajno govori o okupaciji Crne Gore, nakon austrijske. Posebno je obrađena Podgorička skupština 1918. godine. Dati su, ukratko, tok priprema za njeno održavanje, samo zasijedanje i odluke - nelegalne i nelegitimne, koje su bezuslovno prisajedinile Crnu Goru Srbiji. Posljedice toga čina su bile dalekosežne i tragične po Crnu Goru, njen narod i dinastiju. Božićna pobuna (ustanak) bio je reakcija na takvo stanje stvari, pogotovo na okrutno ponašanje okupacione vlasti i na nečuveni teror prema narodu Crne Gore, na velika razaranja i rušenja. Dalje, autor analizira političke i ekonomske prilike u kojima je crnogorski prostor bio prvih godina poslije ujedinjenja. Ekonomska politika beogradskog režima težila je ka potpunoj marginalizaciji i pasivizaciji Crne Gore. U istom kontekstu autor predstavlja političke i pravne prilike u državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Opisani su rad kralja Nikole I i vlade u egzilu i diplomatske aktivnosti koje su vođene da se obezbijedi učešće na Konferenciji mira, kao i stanje poslije smrti crnogorskog suverena, sudbina kraljevske porodice i crnogorske emigracije. Osim srpskog faktora u crnogorskoj tragediji, Bajza ističe i nečasnu ulogu velikih sila. U posljednjem dijelu svoje studije autor podsjeća evropsku javnost da Crna Gora nije nestala voljom svoga naroda. Međunarodno pravo se oglušilo o crnogorsku državu, njeno vjekovno postojanje i pravo na opstanak. U velikoj savezničkoj igri i sljepilu pred srpskom politikom i propagandom, nekoliko godina nakon rata, nestalo je crnogorsko pitanje "s horizonta međunarodne politike", iako ono nije razriješeno sa međunarodno-pravnog gledišta. Ali ostala je nada da će crnogorsko pitanje u budućnosti opet doći na dnevni red. Do tada, po Bajzi ostaje da se afirmišu ona gledanja koja nastoje da utvde "slova jedne realne crnogorske politike na osnovu činjenične situacije". Državna svijest crnogorska, vjerovao je on, mora pretrajati, ako se ne uspava. Bajza, nesumnjivo prijatelj Crne Gore, njen bibliograf i zastupnik pred evropskom javnošću i sudom istorije - upozoravao je: državna svijest je uslov crnogorskog opstanka: "Ako ova svijest živi u narodu, ona će svoju državnost ponovo osvojiti prvom prilikom, evolucijom ili revolucijom; ali ako je ta svijest mrtva, uzaludan je svaki pokušaj". Vrijeme je potvrdilo da je crnogorski narod sačuvao i svoju državnu i svoju crnogorsku nacionalnu svijest. Jožef Bajza je već tada kada je ova studija publikovana, 1927/28. godine, kao istaknuti nezavisni intelektualac i prijatelj države koja je doživjela nezaslužen udes, primijetio da su, možda, događaji posljednjih godina "uslovili da sazre sud o crnogorskoj naciji". Po njemu, na složeno crnogorsko pitanje "bi samo crnogorski plebiscit mogao da da pun i tačan odgovor". Kao uzgred, on konstatuje da su kralj Nikola i njegova vlada u više navrata "tražili plebiscit i bili spremni da priznaju njegove odluke, bilo kakve da su; suprotno tome Srbija nikada nije odobrila". Autor dodaje: "Ove okolnosti nas upućuju da mislimo da bi Crnogorci glasali za obnavljanje crnogorske države".

Bolno crnogorsko razočaranje

Autor rasprave o crnogorskom pitanju Jožef Bajza, promišljajući o njegovoj suštini, smislu i budućnosti, u odnosu na jugoslovensko ujedinjenje, navodi riječi crnogorskog federaliste Mihaila Ivanovića: "Ako je ovo ideal za koji smo se vjekovima borili, moramo priznati da nijesmo znali šta radimo". Ideal o srpskom ujedinjenju u kome bi, dragovoljno, bila i Crna Gora - vremenom je, definitivno, sahranjen. Srpstvo i postojanje Crne Gore u njemu, njen nacionalni i državni opstanak - dijametralno se isključuju.
Jožef Bajza, na kraju, ističe: "Crna Gora je znala da sačuva svoju nacionalnu i državnu individualnost više od hiljadu godina". To nije mašta jednog stvaraoca i naučnika već, kako je primijećeno, "hladno rasuđivanje političkog uma". Crnogorci su do tada i od tada upoznali "najgorča razočarenja". Jedinstvo sa Srbijom je bilo bolno crnogorsko razočaranje. On računa da će sigurno doći čas polaganja računa, kada će "mala Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoće, vaskrsnuti u novi život". U to crnogorsko vaskrsnuće kao odgovor na opstanak - fundamentalno nacionalno-državno pitanje, vjerovali su i Bajza i mnogi. Danas je ono opet na dnevnom redu, za većinu ostvarljivo i izvjesno. Na crnogorsko pitanje mogu jedino odgovoriti - Crnogorci, zapravo svi njeni građani - cijela Crna Gora. Razumije se, ne mimo naklonosti i volje međunarodnog faktora. Međunarodna i evropska zajednica ne bi trebalo da ponove raniju grešku. Učinjena nepravda Crnoj Gori mogla bi se donekle iskupiti na taj način što bi se ovoj maloj zemlji, žrtvi visoke politike i interesa velikih sila, omogućilo da iskoristi istorijsku priliku da, slobodno i bez pritisaka i ocjena, sama odgovori na svoje sudbinsko pitanje i sama odluči o svome državnom statusu i o sopstvenoj budućnosti. To bi, ujedno, bila i potvrda da su se nade Jozefa Bajze ispunile a strepnje nijesu ostvarile - kao i tolikih generacija Crnogoraca i prijatelja Crne Gore.

 

Dr Jozsef BAJZA: CRNOGORSKO PITANJE
(POSVEĆENO SLAVNOJ USPOMENI NA NIKOLU I KRALjA CRNE GORE)

 

Svjetski rat je izazvao slom starih i moćnih imperija, povećao ili smanjio teritorije drugih država, stvorio nove političke jedinice dok je jednu državu potpuno izbrisao. Ovu žrtvu rata ne treba tražiti među pobijeđenim silama Centralne Evrope, već među savezničkim i združenim silama, koje su izašle kao pobjednici iz rata. Izbrisana država koju pominjemo je Crna Gora. I sigurno bi bila dovoljna samo ova okolnost pa da crnogorsko pitanje postane interesantno, ne uzimajući u obzir način na koji je Srbija mislila da može da tretira tu državu; način koji je sigurno najokrutnija satira prava na samoopredjeljenje naroda i koji karakteriše duh koji je inspirisao one koji su, nakon sloma centralnih sila, dali sebi za pravo da odlučuju o sudbini miliona i miliona ljudi, kao da samo oni vladaju svijetom. "I zaista okrutnija sudbina nije mogla zadesiti malu Crnu Goru ni da je, umjesto što se borila uz nas, okrenula oružje protiv nas" - izjavio je 11. marta 1920. godine lord Gledston u engleskom parlamentu. Pobjedničke i pobijeđene sile bore se već devet godina protiv bezbrojnih nedaća koje su više posljedica Pariskih mirovnih pregovora nego samog rata. Stoga se ne čudimo što je javno mnjenje tako olako prelazilo preko tragične sudbine male Crne Gore. Dok se svi bave vlastitim problemima, neopisiva nesreća nekoliko stotina hiljada ljudi, njihova potlačenost mnoge ne interesuje, iako to predstavlja agoniju jednog naroda koji je ponosan na svoju slavnu hiljadugodišnju prošlost. Nemirna savjest pokušava da obmane sebe samu; vlade, koje su odgovorne za površno rješenje crnogorskog pitanja, željele bi da i same povjeruju da je Crna Gora pronašla svoje prirodno rješenje u ujedinjenju Južnih Slovena. Jedino što još treba riješiti u vezi sa crnogorskim pitanjem jeste sudbina crnogorske kraljevske porodice i sudbina emigracije, a to je, po njihovom mišljenju, humanitarno a nikako političko pitanje. Međutim, žarište crnogorskog pitanja nije ugašeno tako da iz njegovog još vrućeg pepela, može jednog dana buknuti plamen koji će poremetiti mir na Balkanu a možda i u Evropi.

 

Nacionalno i državno vaskrsnuće

 

Šta uopšte podrazumijevamo pod crnogorskim pitanjem? Podrazumijevamo problem; ako postoji ili je postojala crnogorska nacija, ako postoji ili je postojala crnogorska država sa odgovarajućom državnom idejom, ako je njena nacionalna i državna svijest bila, i danas je, opravdana - onda zato, na osnovu svega toga, postoji razlog da Crna Gora vaskrsne u novi nacionalni i državni život. Živimo u vremenu izraženog nacionalizma. Javno mnjenje je u fazi da priznaje kao opravdane samo nacionalne države. Ono smatra jezik jedinim kriterijumom nacije, tako da, na osnovu ovog, mnogi vjeruju da mogu lako da riješe crnogorsko pitanje: Crnogorci govore srpski, stoga je njihovo ujedinjenje sa Srbijom potpuno prirodno. Ali, kad bismo malo pobliže osmotrili države i nacije u svijetu, odmah bismo zapazili da ni najnacionalnije države nigdje nemaju u okviru vlastitih političkih granica ljude koji svi govore isti jezik, i vidjeli bismo da i najnacionalnije države svuda imaju među građanima ljude koji govore drugačije jezike od onog koji koristi većina. Kad bi jezik bio jedini odlučujući faktor za formiranje država i nacija onda bi teško bilo razumjeti postojanje Švajcarske, a isto tako bi bilo nelogično smatrati Belgijancem građanina Brisela koji govori samo francuski, razumjeti zašto su Danska i Norveška dvije različite države iako se u njima govori isti jezik, ili zašto je Irska posebna država iako skoro svaki Irac govori engleski, zašto Južna Amerika u kojoj se govori španski nije samo jedna država, zašto Kanađani koji govore francuski i oni koji govore engleski žive u jednoj državi i, obrnuto, zašto Englezi iz Sjedinjenih Američkih Država i Englezi iz Velike Britanije ne pripadaju jednoj državi i, na kraju, zašto bi Englezi uvrijeđeno protestvovali kad bi se proglasili Englezima crnci Sjedinjenih Američkih Država koji svi govore engleski? Sigurno da je jezik važan faktor, i često čak među odlučujućim za formiranje nacija i država, ali nije i jedini. Za osnivanje nacionalnih i državnih jedinica postoje faktori koji su isto tako važni i odlučujući kao i sam jezik, a to su geografski, ekonomsko-politički, antropološki i etnografski, istorijsko-politički i kulturni, i na kraju, tu je nacionalna i državna svijest koja je baš rezultanta gore navedenih faktora. To znači da, i kad bi Srbi i Crnogorci govorili isti jezik, to još uvijek ne bi značilo da su oni isti narod.
Hrvati i Srbi govore esencijalno isti jezik, pa ipak oni nikad nijesu činili istu naciju. Njihovom lingvističkom jedinstvu suprotstavlja se okolnost da su u tim zemljama od dva dijalekta srpsko-hrvatskog govora postala dva književna jezika: među Hrvatima takozvani “ijekavski” dijalekat, a među Srbima takozvana “ekavština”. Osim toga nešto sasvim drugo je duh koji je prožeo ove dvije književnosti, i to je vezano za karakter i za različitu kulturu ova dva naroda, a koji je našao izraz i u različitom razvoju ova dva književna jezika. Spolja gledano, to su dva pisma, latinica i ćirilica, koja podvlače činjenicu da Hrvati nastavljaju latinsku, a Srbi vizantijsku kulturu. U Crnoj Gori kao i u susjednoj Hercegovini i Dalmaciji govori se ijekavština, to jest hrvatski književni jezik. A što se jezika tiče, Crna Gora zauzima posebno mjesto među Južnim Slovenima. Petovjekovna borba koju su Crnogorci vodili sa Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupačne klance. I zato su ostali izolovani i lingvistički. Njihov se jezik razvijao nezavisno i dobio je originalno obilježje. Čak i u jeziku se manifestuje državna i nacionalna nezavisnost Crne Gore. Ova nezavisnost se ogleda i u književnosti. Crnogorska književnost pripada srpskoj književnosti ali, u okviru iste, zauzima posebno mjesto, budući da ima i zaseban karakter. Pavle Popović, profesor istorije srpske književnosti na Beogradskom univerzitetu, opisuje u svom priručniku istorije književnosti crnogorsku narodnu poeziju na sljedeći način: “U crnogorskim pjesmama ima više istorije nego poezije. Ove pjesme su kratke i jednostavne”.

 

Posebnost crnogorske književnosti

 

"... Nedostaju im poetski opisi, duge priče. Uzalud ćemo u njima tražiti vile i gavrane. One pjevaju o stvarnim događajima kao što je crnogorska borba sa Turcima. Slave samo ličnosti koje su zaista postojale i, pjevajući o skromnim i ne mnogo važnim ličnostima, tačno opisuju mjesto borbi u kojima su te ličnosti postale heroji i to dosljedno prenose. Žena i ljubav ne igraju nikakvu ulogu u crnogorskim narodnim pjesmama. Isto tako im nedostaji mašta i humor. Opisi u tim pjesmama su puni odmjernog realizma. Izlaganje činjenica je jednostavno i snažno, isti takav je i jezik koji nije puka retorika... Opisuju se obično male bitke...”. Tako (Pavle Popović) najugledniji među istoričarima srpske književnosti ističe da se crnogorska narodna poezija bitno razlikuje od srpske. Crnogorska književnost se pojavljuje tek oko sredine XVIII vijeka i najveća djela nastaju u XIX vijeku. Prvi pisci se regrutuju u kući Petrović-Njegoš ili na dvoru. To je moglo potvrditi sumnje da je ova mlada književnost služila interesima kraljevske kuće. Ali sumnji nema mjesta jer, bez obzira na činjenicu da crnogorski pisci najradije pišu - što je i normalno - o crnogorskim temama, ta poezija se organski i svjesno približava srpskoj "učenoj" poeziji više nego crnogorska narodna poezija srpskoj narodnoj poeziji. Osnivačem crnogorske književnosti smatra se vladika Vasilije Petrović-Njegoš (1709 - 1766). On je izdao u Moskvi 1754. godine jedan memorandum o Crnoj Gori koji se, iako je pun pretjerivanja i grešaka, smatra djelom od ključne važnosti. Vladika u ovom svom memorandumu kaže, krivotvoreći, da njegova otadžbina vodi porijeklo od Srba koji su se nakon bitke na Kosovom polju povukli u planine. Ovaj lažni aksiom nalazimo i danas u djelima pisaca koji se bave Crnom Gorom. I tako se desilo da se zanemari najstarija istorija Crne Gore koja je zaboravljena i da ujedinjenje sa Srbima ostane glavni cilj političke porodice Petrović-Njegoš. Veliku ulogu u stvaranju učene crnogorske poezije imao je srpski pisac Sima Milutinović (1791 - 1847), porijeklom iz Sarajeva. Od 1827. do 1832. godine, on je boravio na Cetinju, kao učitelj vladike Petra II Petrovića - Njegoša. Među njegovim djelima ističu se dva koja su važna za Crnu Goru: jedno istorijsko o Vasiliji Petroviću - Njegošu i jedna dramska poema koja nas upoznaje sa nekim događajima crnogorske istorije od Kosovske bitke do dolaska na prijesto dinastije Petrovića-Njegoš. Poslije Milutinovića, ali mnogo uspješnije, pojavljuje se vladika Petar II Petrović - Njegoš (1813 - 1851), koji se smatra najvećim pjesnikom srpske književnosti. Njegova prva djela pokazuju tijesnu vezu sa crnogorskom narodnom poezijom koju je revnosno i s ljubavlju prikupljao. Zatim je napisao epopeju od deset pjevanja (Svobodijada) o borbama Crnogoraca protiv Turaka i jedno visoko filozofsko djelo o nastanku ljudske duše (Luča mikrokozma); i, na kraju, napisao je dvije istorijske drame sa temom iz istorije Crne Gore (Gorski vijenac; Lažni car Šćepan Mali). Gorski vijenac, koji se smatra njegovim remek-djelom, govori o istorijskom događaju istrage "poturica" koji se odigrao u Crnoj Gori na Božić 1707. godine, to jest kada je vladika Danilo I Petrović - Njegoš naredio da se pobiju Crnogorci, takozvani poturice, koji su prešli u muslimansku vjeru. Vladika Petar II nastoji da to objasni i da smanji odgovornost svog pretka u vezi sa tim tragičnim događajem. Stoga on od masakra ovih nesrećnika pravi nacionalni događaj od velike važnosti koji je poslužio za spasenje ugrožene slobode Crnogoraca i za početak nacionalne obnove. Drama nas upoznaje sa moćnom slikom nacionalnog života Crne Gore kroz koju autor veliča slobodu i moralnost. Sigurno je da je ovo najznačajnije djelo srpske književnosti. Osim Petra II, crnogorska dinastija je dala književnosti još dva važna pjesnika. Jedan je bio knjaz Mirko (1820 - 1867), narodni pjesnik veoma cijenjen u to doba; drugi je njegov sin, Nikola I, crnogorski kralj (1841 - 1921), veoma plodan pisac.

 

Ćeranje Crnogoraca iz Crne Gore

 

Od njega (Nikole I, prim.r) nam je ostalo nekoliko opisnih pjesama sa crnogorskim likovima (Hajdana) i nekolikoj drama (Knjaz Arvanit, Kralj Vukašin, Balkanska carica); ali on se naročito ističe kao lirski pjesnik. Posebno su lijepe pjesme u kojima opisuje porodični život u svojoj zemlji. Veoma su uspješne i njegove patriotske pjesme, a među njima i himna Crne Gore (Onam Onamo...). Iako je intimno vezana za psihu Crne Gore, poezija kralja Nikole je, bez sumnje, pansrpskog karaktera i to je ono što jasno poništava optužbu da je kralj bio iz dinastičkih razloga protiv srpskog ideala. Neprijatelji Crne Gore se rado razmeću mišljenjem da Crna Gora, pošto je ekonomski pasivna, nije u stanju da postoji kao nezavisna država. Kažu da je sloboda koju je ta zemlja uživala u prošlosti samo fikcija budući da je, u stvari, bila instrument u rukama stranih sila koje su se brinule o njenom izdržavanju: bila je čas instrument Venecije, čas Austrije, čas Rusije. Po njihovom mišljenju danas bi Crna Gora postala instrument Italije i činila bi osnovu za italijansku ekspanziju na Balkanu, tako da bi Crna Gora stalno prijetila miru na Balkanu, i to bi, na kraju krajeva, išlo na štetu njenog naroda. Ako je teritorija jedne države potpuno ekonomski pasivna, to se ne liječi lišavajući je nezavisnosti. Ukidanje centralnih organa znači sigurno ekonomsku olakšicu, ali, suprotno tome, prestanak postojanja političkih i ekonomskih ciljeva države, isto tako ide na štetu zemlje koja na taj način želi da se privredno spase. Aneksijom zemlja i njen narod će se svesti na instrument u rukama države koja vrši aneksiju u mnogo većoj mjeri nego ako se ta država jednostavno oslanja na neku stranu silu u zamjenu za izvjesnu pomoć koja bi makar formalno poštovala njenu nezavisnost. U svakom slučaju bilo bi pretjerano reći da su Crnu Goru u prošlosti izdržavali. Zaista je teško zamisliti da jedna zemlja može da živi hiljadu godina od tuđe pomoći. Tokom svoje istorije Crna Gora je često primala stranu pomoć, ali nikad po cijenu sopstvene državne samostalnosti. Ako bi gore navedena teorija bila tačna, Crna Gora, u vrijeme aneksije od strane Srbije, trebalo je da bude srećna, međutim, nikada nije bila siromašnija, a emigracija nikada nije bila tako velika kao tada. I izgleda da je cilj vladajućih srpskih krugova bio da prinudi na emigraciju kompletnu crnogorsku populaciju i da tako jednom za vazda prestane da postoji crnogorsko pitanje. Crna Gora, u stvari, nije ekonomski bila toliko pasivna kako se tvrdi; čak poslije balkanskih ratova nije uopšte bila pasivna. Stara Crna Gora sa njenim turobnim, neprohodnim i krševitim brdima, istina, jedva je mogla da izdržava svoje oskudno stanovništvo; ali od kada je kralj Nikola osvojio ravnicu oko Skadarskog jezera, postojala je mogućnost za ekonomski razvoj. Teritorije osvojene u balkanskim ratovima mogle su bez teškoća da učine ovu malu državu bogatom zemljom. Prije mira u Bukureštu, Crna Gora je imala teritoriju od 9.080 km2 sa otprilike 190.000 stanovnika. Poslije Bukureškog mira, njena teritorija je iznosila 16.000 km2 i oko 411.000 stanovnika. Nakon srpske okupacije njena teritorija je bila svedena na 9.658 km2, nešto malo više nego prije Bukureškog mira, a njeno stanovništvo na 200.000 duša. Vidovdanski ustav podijelio je jugoslovensku državu na oblast, učinivši od stare Crne Gore Zetsku obalu, kako se danas službeno zove, vratio joj je veliki dio teritorija koje su joj prije oduzete i dodao joj djelove Dalmacije i Boku Kotorsku. Njena površina danas iznosi 13.326 km2 sa 349.000 stanovnika.
Nakon srpske okupacije, teritorija Crne Gore bila je 1922. godine, neproduktivna 71,8 %, produktivna 8,2 %, pod šumom je bilo 19,8 %, 82,8 % obradivog zemljišta bilo je zasijano žitaricama, 13,5 % je išlo na livade, a 1,3 % na bašte. Ovi podaci nijesu nimalo povoljni, ali u istom periodu u sjevernoj Srbiji (Srbija prije balkanskih ratova) bio je neproduktivno 42,8 % u južno Srbiji (teritorije priključene Srbiji balkanskim ratovima).

 

Sposobnost za samoizdržavanje

 

Godine 1922. i opet u Crnoj Gori, nakon srpske okupacije, bilo je 82.000 goveda, 10.000 konja, 5.000 magaraca i mazgi, 11.000 svinja, 234.000 ovaca i 76.000 koza. I ovi statistički podaci svjedoče o velikom siromaštvu, međutim, ako imamo u vidu da prema situaciji iz 1919/1922. godine, Crnoj Gori pripada samo šezdeseti dio stanovništva Jugoslavije i da je, dakle, u tom periodu na čitavoj teritoriji Jguoslavije bilo 5.012.000 goveda, 1.069.000 konja, 102.000 magaraca i mazgi, 3.373.000 svinja, 7.011.000 ovaca i 1.533.000 koza, siromaštvo koje se pripisivalo Crnoj Gori je veoma relativno, zato što iz ovih podataka proizilazi da je Crna Gora bila mnogo ispod prosjeka samo kad je u pitanju broj konja i svinja, dok se kretala oko prosjeka po broju goveda, a nadmašivala je prosjek po broju ostale stoke. I to uprkos tome što je stočno blago pretpjelo u Crnoj Gori veće gubitke nego u Srbiji, pošto se u Srbiji rat završio 1918. godine, dok u Crnoj Gori još traje u vidu buna.
Prije balkanskih ratova Crna Gora je proizvodila prosječno 470.000 kvintala kukuruza, 130.000 kvintala pšenice, 40.000 kvintala raži, 60.000 kvintala ječma godišnje, količina koja je bila dovoljna za unutrašnje potrebe. 1912. godine Crna Gora je izvezla 16.000 goveda i 100.000 koza i ovaca. Godišnje je prosječno pr-oizvodila 158.000 koza i ovaca od čega je izvozila 121.000. Nasuprot tome proizvodila je samo 1.000 goveđih koža a uvozila 3.500. Zatim, proizvodila je 60.000 kg masla i skorupa i 143.000 kg meda i voska. Proizvedeno maslo podmirivalo je unutrašnje, dok su med i vosak prevazilazili unutrašnje potrebe za 15.000 kg, tako da su ih izvozili. Iz ovoga proističe da se ne može reći da je Crna Gora bila ekonomski pasivna čak ni prije balkanskih ratova. Ako zatim imamo u vidu da je Crna Gora bila bogata gvožđem, megnezijumom, naftom, ugljem, kako je nedavno utvrđeno, i boksitom, da je imala divljači koja se mogla ekonomski iskoristiti, da je obilovala morskom i slatkovodnom ribom, da je imala jednu banju na moru, prelijepa jezera na planini Durmitoru, i druge oblasti pogodne za turizam, da su duž obala Skadarskog jezera i Jadranskog mora rasle loza, masline, duvan i druge tropske biljke, i da je imala, doduše skromnu, industriju, sa tendencijom razvoja, mogli bismo da potvrdimo, bez straha da će to neko opovrći, da je Crna Gora bila ekonomski vitalna država čak i u starim granicama. Crna Gora ne bi nikad bila u stanju da maršira na čelu ekonomskog progresa ali je savršeno uspijevala da izdržava svoje stanovništvo, vaspitavano na spartanski način. Prije Svjetskog rata Crna Gora je imala za cilj vojnu ekspanziju. Zbog toga je držala pod oružjem nesrazmjerno veliku vojsku čiji troškovi su premašivali materijalne mogućnosti države. Danas niko ni ne pomišlja da oživi takvu militarističku državu. Ali, nasuprot tome, obezbijeđeni su uslovi za ekonomski preporod jedne nove miroljubive Crne Gore. Na ekonomskom planu najveća teškoća Crne Gore bio je nedostatak kapitala. Pa i danas bi joj bio neophodan strani kapital. S tim u vezi Crna Gora je napravila prvi korak još 1906. godine kada obnavlja sporazum zaključen sa Societa commerciale d`Oriente iz Venecije koja je proširila luka u Baru, izgradila novu željeznicu u Crnoj Gori, liniju Bar - Virpazar dugu 42 km i uradila još mnogo stvari za unapređenje proizvodnje. Ali, balkanski ratovi, a zatim i Svjetski rat, obustavili su rad društva. Beograd, zatim, tokom devet godina vladavine, ne samo da nije uradio ništa za ovu zemlju već je varvarski razrušio sve što je mogao.
Balkanski ratovi relativno su obogatili malu Crnu Goru prostranim šumama, plodnim zemljištem i bogatim gradovima. Sa padom Austrijske imperije jedini prirodni nasljednik Boke Kotorske bila bi Crna Gora koja bi s njom dobila divnu luku i nekoliko morskih banja. Tako mislimo da možemo da potvrdimo da bi Crna Gora, nakon balkanskih ratova, sa teritorijom Boke Kotorske zaista postala bogata zemlja sposobna da izdržava ne samo pola miliona stanovnika već, uz potrebna ulaganja, i pet puta veću populaciju.

 

Važnost geografskog faktora

 

Posmatrajući geografsku kartu Jugoslavije, konstatujemo na prvi pogled, da se, što se tiče ororafije i hidrografije, ova država sastoji od tri dijela. Najveći dio zemlje pripada Dunavskom sistemu, to jest Crnom moru; Makedonija pripada Vardarskom sistemu, dakle Egejskom moru; Hrvatsko primorje, Dalmacija, Hercegovina i Crna Gora pripadaju sa svojim malim rijekama Jadranskom moru. Prva srpska država Raška graničila se dijelom sa starom crnogorskom državom: Dukljom. Granicu između ove dvije države činila je vodomeđa Dinarskih Alpa. Dakle, još od kada su postale crnogorska i srpska država, situacija je bila sljedeća: Srbija je pripadala Pontiji, Crna Gora Jadranu. Kao posljedica toga Srbija je stalno nastojala da se širi prema sjeveru, prateći rijeke koje su se ulivale u Dunav. Čak se dogodilo da, pošto se povukao u Ugarsku, Arsenije III Čarnojević, pećki patrijarh, Srbi gube svoju postojbinu. Crna Gora se međutim širi prema jugu nastojeći da stigne do Jadranskog mora, i na istok i zapad prema drugim jadranskim zemljama. Takođe, ni geografija ne može biti jedini i neprikosnoveni faktor za stvaranje nacija i država. I zaista, u istoriji Srbije i Crne Gore nalazimo momente koji su u suprotnosti sa geografskim položajem ovih država. Ali uvijek su u pitanju momenti i okolnosti sporadične i izolovane. Srbija je dva puta proširivala svoju vladavinu na Crnu Goru: prvi put pod dinastijom Nemanjića i drugi put nakon Svjetskog rata. U prvom slučaju Srbija, popuštajući pred geografskim uslovima, dozvolila je da Crna Gora sama vlada i ustanovila je za Crnu Goru autonomiju; u sadašnjem slučaju, iako se insistiralo na principu centralizovane vlasti, imala je u vidu geografski faktor, tako da je formirala jednu oblast od bivših crnogorskih teritorija i Boke Kotorske. Tokom osvajanja u vrijeme balkanskih ratova, Crna Gora je pomjerila prema sjeveru svoje prirodne granice. To nalazi opravdanje za što je na sastanku u Londonu odlučeno da se spriječe putevi prirodne ekspanzije Crne Gore, tako da gore navedena ekspanzija prema sjeveru nalazi objašnjenje, ako ne geografsko, ono makar etničko, u uslovima crnogorske emigracije u dolinu Drine ili prema Metohiji. Važnost uticaja geografskih faktora i razvoj jedne nacije zavisi i od toga koliko je ta nacija vezana za prirodne primitivne uslove. Uticaj geografskih faktora je na Balkanu mnogo veći nego na Zapadu. Sa razvojem civilizacije narodi se sve više oslobađaju uticaja geografskog faktora, međutim, uvijek ostaju geografske prepreke koje čak ni najrazvijenija i najsavršenija tehnika ne može da nadvlada; dok s druge strane, iako se civilizacija i stepen kulture razvijaju i narodi uspijevaju da se oslobode od neposrednog uticaja izvjesnih geografskih faktora, oni taj uticaj čuvaju - kao istorijsko sjećanje - u svom nacionalnom karakteru. Prema sjeveru, prirodne granice Crne Gore su obilježene veoma visokim planinama (Komovi, Prokletije), među kojima je i najveći vrh Jugoslavije (Durmitor, 2534 m). Nalazimo visoke i strme vrhove i prema Boki Kotorskoj (Orjen, Lovćen, Vela Trojica, Vrsuta, Rumija). Prema Hercegovini granica je već mnogo neodređenija, dok je crnogorska granica potpuno otvorena prema Skadarskom jezeru i prema sjevernoj Albaniji. Odatle proizilazi da stanovništvo Crne Gore pokazuje veliku srodnost sa Albancima na sjeveru, zatim sa Hercegovcima i Kotoranima i na kraju sa stanovništvom prema sjeveru Dinarskih Alpa. Najvažnija rijeka u Crnoj Gori, Zeta, uliva se u Moraču da bi se zajedno s njom ulila u Skadarsko jezero, a odatle rijekom Bojanom u Jadransko more. Ravnica koja se pruža oko rijeka Zete i Morače i Skadarskog jezera predstavlja geografsko jedinstvo sa sjevernom Albanijom. Kada se u balkanskim ratovima kralj Nikola borio za Skadar, dok je cijela Evropa to osporavala, on se pozivao na geografske kriterijume. Rijeka Bojana sa dva crnogorska pristaništa koja se nalaze zapadno od nje (Bar i Ulcinj) činili su Crnu Goru sastavnim dijelom one veće jedinice koju su sačinjavali Dalmacija, Hercegovina i Albanija, oslanjajući se na Jadransko more.

 

Krutost plemenske organizacije

 

More nije samo prirodna granica; ono je veliki glavni put naroda i most civilizacije. Osim toga, Jadran je zaтvoreno more i kao takvo na neki način ujedinjuje narode i zemlje koje se nalaze na njegovim obalama. Što se tiče klime, geografije i komunikacija, vododjelnica Dinarskih Alpa čini mnogo precizniju granicu nego Jadransko more. Dinarske Alpe se uzdižu da bi dijelile narode i civilizacije, dok ih Jadransko more spaja. Stanovništvo prema jadranskom dijelu Dinarskih Alpa uvijek je bilo okrenuto prema Italiji, iako pristupačnoj, a ne prema sjeveru od koga su ga odvajale visoke, skoro neprohodne planine. Izuzev jadranske obale i oblasti rijeke Zete, Crna Gora spada među zemlje sa najvećom nadmorskom visinom u Evropi. Bez ovih djelova prosječna nadmorska visina ove zemlje je oko hiljadu metara. Njeno neznatno stanovništvo živi u malim dolinama koje se nalaze u podnožju ogoljenih planina ili na visoravnima koje su jedva pristupačne i izolovane velikim brojem prirodnih prepreka. Ta situacija tačno objašnjava podjelu crnogorskog naroda na plemena koja su imala tako široku autonomiju da su ponekad prijetila državnom jedinstvu. Ovaj naslijeđeni oblik upravljanja kod Slovena nije se nigdje sačuvao u tako čistom obliku kao ovdje u Crnoj Gori. Staro običajno pravo, naslijeđena narodna tradicija, uključena u krutost života plemena, sačuvali su se i žive u Crnoj Gori više nego bilo gdje drugo.
Eugene Pittard, antropolog iz francuskog dijela Švajcarske, objavio je 1917. godine sjajno autropološko djelo o balkanskim narodima koje je plod dugogodišnjeg proučavanja i istraživanja. Knjiga otkriva žive simpatije autora prema ciljevima Antante. To znači da u njegovim naučnim dedukcijama ne postoji sumnja da one mogu da posluže interesima Centralnih sila ili da je on želio da stvori procrnogorsko djelo protiv Srbije. Tokom istraživanja, on utvrđuje tri tipa Južnih Slovena: hrvatski, srpski i dinarski tip. Skoro potpuno zanemaruje hrvatski tip, smatrajući Hrvate narodom centralne Evrope. Sa mnogo većim interesovanjem bavi se srpskim i dinarskim tipom i otkriva da dinarski tip živi kompaktno, bez obzira na nacionalne razlike, u Dalmaciji, južnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i u dijelu Grčke. Dinarski tip potiče od starosjedilaca Balkanskog poluostrva: Albanci i lingvistički, ostali samo antropološki. Ukratko ovi narodi što se tiče tipa, bili bi direktni potomci Ilira. Na osnovu onoga što Pitard kaže mogli bismo da okarakterišemo srpski i dinarski tip na sljedeći način: Dinarci su iznenađujuće visoki i vitki. Sa Škotima, oni predstavljaju najviši tip u Evropi. Visoki su prosječno 172 cm. Srpski tim dostiže prosječnu visinu od 170 cm i gojazniji je od dinarskog tipa. Kosa Dinaraca je tamna, oči i koža svjetlosmeđi; Srbi imaju graoraste oči, i svjetliju kosu i kožu. Crte Dinaraca su vrlo pravilne, nos im je jako razvijen, pravi ili orlovski. Lice Srba je izduženije, pored pravog nosa nailazimo na široki i skoro spljošten nos. Kod strukture lobanje Dinarca na prvi pogled uočavamo markantnu sa indeksom 80,4 a čak 40 odsto Srba su dolikokefali. Po Pitardu Dinarci su najčistiji tip na Balkanskom poluostrvu.
Po tipu, Crnogorci se bitno razlikuju od Srba dok su identični sa Hrvatima i Albancima koji žive na vodomeđi prema Jadranu. Dakle, veoma su važne Dinarske Alpe za etničku srukturu naroda koji naseljavaju jednu i drugu stranu vodomeđe. Prema sjeveru ne nailazimo na tragove ilirskog tipa koji se antropološki nastavlja prema jugu. Najstariji hrvatski hroničar, pop od Diokleje, tvrdi da je osim Bijele Hrvatske koja je nastojala oko Splita, postojala i Crvena Hrvatska, kojoj je, prema opisu ovog hroničara, vjerovatno pripadala današanja Hercegovina, južna Dalmacija, Crna Gora i Albanija. Opis ovog hroničara je različito tumačen tokom vjekova da bi ga konačno potpuno prihvatila moderna hrvatska istorijografija koja je utvrdila da postoje i veoma ozbiljni tragovi davnašnjih hrvatsko-albanskih veza. Grad Svač u sjevernoj Albaniji navodno potiče od starog hrvatskog plemena Svačić.

 

Povezanost Crnogoraca i Albanaca

 

Naziv crnogorskog plemena Kuči znači crven na albanskom, i na taj način je navodno sačuvano sjećanje na Crvenu Hrvatsku. Još očiglednije i još čvršće su stare veze između Crne Gore i Albanije. Mnogobrojna su albanska i crnogorska plemena koja se smatraju rođacima. Njihovo krvno srodstvo se lako može dokazati. Crnogorska plemena Vasojevići, Piperi i Ozrinići, i albanska plemena Krasnići i Hoti potvrđuju da potiču od rodonačelnika koji su bili braća. Pleme Kuči je jednim dijelom albansko, a dijelom crnogorsko. Pleme Kuči i crnogorsko pleme Drekalovići potiču od Skenderbega. U XIII i XIV vijeku nalazimo Albance u sjevernim djelovima Crne Gore i u Hercegovini. Njihovo prisustvo nam potvrđuje imena mjesta kao što su Šinđon, Šekular. Na početku turske vladavine jedan dio Albanaca napustio je stara naselja i otišao u Italiju, u Crnu Goru i Dalmaciju. U južnim krajevima današnje Crne Gore često se sreću albanska imena mjesta i ljudi, čak i u oblastima gdje je stanovništvo isključivo crnogorsko. Ako prelistamo studiju o antropogeografiji jedne od četiri stare oblasti u Crnoj Gori, a to je Riječka nahija, mogli bismo na prvi pogled da utvrdimo da je 10 odsto imena mjesta i porodica koja su tu nabrojana albanskog porijekla. Zbog ove krvne mješavine, crnogorska nacija i plemena sjeverne Albanije su veoma etnografski bliski. Jedan stari mađarski istoriograf Stefano Lass opisuje Albance na sljedeći način: “Arnauti su ponosni, oholi, osvetoljubivi, hrabri i odvažni; u vrijeme mira su neustrašivi i drski lopovi, u ratu hrabri, ali okrutni i krvoždeni vojnici. Svi Arnauti su vojnici, u nekim plemenima i žene učestvuju u ratu, a one su po prirodi mnogo umjerenije od muškaraca i lijepo su građene. Žene su te koje se bave kućnim poslovima, obrađuju polja i brinu se o stoci; muškarci, međutim, ili dokoličare u kući, brinući se samo o svom oružju i o turskoj luli, ili izlaze iz kuće da bi pljačkali i ratovali... Među njima kao dobri strijelci ističu se šiptari (šćiptari) koji su veoma korisni u sukobima u planini. Vole svoju otadžbinu toliko da ih niko ne može navesti nikakvim obećanjima, ma kako ona bila primamljiva, da napuste svoje ogoljene planine”. Ovaj opis važi i za Crnogorce.
Marko Popović, vojvoda iz plemena Drekalovića napisao je jednu veoma interesantnu studiju o običajima kod Albanaca; studija obiluje podacima koji dokazuju kulturne veze između Albanaca i Crnogoraca. Izbor krvnog srodnika (pobratimstvo), krvna osveta koja se prenosi s generacije na generaciju i često dovodi do kompletnog uništenja protivničke porodice, upadi plemena u vrijeme mira (četa), obavezno gostoprimstvo čak i prema onima koji su pod prijetnjom krvne osvete, preosjetljivost prema svemu što smatraju časnim (obraz), prezir prema ljudskom životu, zajedničko vlasništvo porodice (zadruga), svetac, zaštitnik porodice (svečarstvo), istovjetnost običaja kod vjenčanja i drugi običaji bez obzira na različitu vjeru čine kulturne i duhovne veze između Albanaca i Crnogoraca. Slične su navike koje regulišu život porodice i plemena i odgovarajuća zaduženja: glava porodice (starješina), “prvi” rođak (barjaktar), glavešina plemena (serdar i vojvoda). Na osnovu ovog zajedništva Marko Popović izvlači zaključke da se mora naći put koji vodi ka izmirenju Albanaca i Crnogoraca.
Nauka je sad već pokazala i potvrdila sve ono što je poštovani vojvoda Marko spontano osjetio. Najpoznatiji živi albanolog, Hrvat Milan Šufflay, u vezi s ovim, piše u jednom svom članku da što se tiče običaja, socijalne strukture i načina života svom članku da što se tiče običaja, socijalne strukture i načina života ne postoji nikakva razlika između albanskog i crnogorskog naroda. Zbog vizantinskog i italijanskog uticaja formira se od početka u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji isto pravo i isti pravni sistem. Sistem katun kao prvi stepenik državnog života kod Albanaca i Crnogoraca prevazilazi sistem pastirskih plemena. Pojavljuje se kod oba naroda težnja za teokratskom upravom.

Duklja bila država zapadnog tipa

 

Tako se objašnjava kako je sjeverna Albanija postala centar hrišćanskog pokreta na Balkanu, u periodu od 1593. do 1614. godine, a naročito pleme Mirditi, i kako je u Crnoj Gori i formalno vladala teokratija od 1501. do 1851. godine. Kao posljedica turske vladavine i ekspanzije Vlaha, malo kasnije formira se kod ova dva naroda stanje pastirske simbioze, što znači snažan kulturni nazadak u odnosu na prošlost. Očigledno je da su danas Albanci i Crnogorci dvije različite nacije, ali isto tako je sigurno da su antropologija, zajednički običaji, sličan karakter, stara tradicija i kultura navike obrazovali između ove dvije nacije jednu spregu koja je mnogo čvršća od one koja, na primjer, postoji između Crnogoraca i između Hrvata i Srba, iako govore isti jezik. Što se tiče kulture, Crnogorci su mnogo progresivniji od Albanaca, i to je prirodno jer oni su uvijek imali jednu državu, a posljednja crnogorska dinastija učinila je mnogo na podizanju kulturnog i civilizacijskog nivoa. I to se dogodilo bez velike štete za kulturne veze ove dvije nacije. U pogledu kulture, Crnogorci su dvije ili tri generacije ispred Albanaca, ali, bez obzira na vjerske i druge razlike, civilizaciju albanskog i crnogorskog naroda čine isti elementi.
Već pomenuti hrvatski hroničar, pop od Diokleje, nabraja za period od 530. do 1170. godine, 45 vladara Diokleje. Diokleja je bila poznati grad još od vremena Ilira; razrušili su ga Avari oko 550. godine; u Podgorici još se mogu vidjeti ruševine. Sloveni su se tu zatekli kao narod koga su Avari pokorili. Jedno vrijeme grad je pripadao Crvenoj Hrvatskoj koja je nastala na teritoriji stare oblasti Praevalis. Pitanje postojanja Crvene Hrvatske nije još potpuno razjašnjeno, ali danas nakon proučavanja i istraživanja Milana Šufflaya nema više sumnje da je ona postojala. Diokleja koja je bila država zapadnog tipa, ali smještena baš na granici između Zapada i Istoka, postala je poprište sukoba između dvije velike evropske civilizacije. Prvi Srbi u nju su stigli 989. godine u vrijeme prve propasti Raške. Diokleja je država isključivo katoličke vjere još na početku XI vijeka, i od 1067. godine ima episkopa sa sjedištem u Baru. Papa obraća veliku pažnju na ovu malu državu na isturenom položaju i smatra je jednom od najvažnijih balkanskih baza protiv vizantijske šizme. Postiže stoga da knjaz Mihailo Dukljanski bude krunisan za kralja 1077. godine. Mihailov nasljednik, Bodin (1081 - 1101) takođe nosi titulu kralja. U to doba šest katoličkih episkopa bili su podložni Barskoj erhiepiskopiji. Iz katoličke vjere u Duklji potekao je Nemanja, osnivač srednjovjekovne srpske dinastije. Njemu je bilo povjereno upravljanje Raškom sa titulom župana vizantijskog cara Manojla, ali se veoma trudio da oslobodi svoju zemlju od vizantijske vlasti, čak je 1170. godine zauzeo Duklju. I od tada više ne nailazimo na ime Diokleja, niti na slovensko ime Duklja, već na ime Zeta, koje je ujedno i naziv najveće crnogorske rijeke. Nemanja je prepustio Zetu svom sinu Vukanu koji se oženio katolkinjom i koji je kasnije i sam postao katolik. I upravo je Vukan dobio palij nadbiskupa Barske biskupije. Međutim, kada je papa, suprotstavljajući se njegovoj želji, odbio da ga kruniše za kralja, on se vraća pravoslavnoj vjeri. I od tada Zeta pripada Raškoj, ali njome upravlja separatno član dinastije Nemanjića. Srpska vladavina, međutim, ne uspijeva da izbriše katolički karakter te države. Istina je i da negdje oko 1232. godine nalazimo u Zeti jednog pravoslavnog episkopa koji 1346. godine postaje mitropolit, ali uprkos tome katolička nadbiskupija u Baru i dalje cvjeta.
Navedena biskupija 1256. godine dobija ime “episcopus sclavinensis” i to pokazuje da se Zeta smatrala kao rimska avangarda kod Slovena. Tokom XIV vijeka postavljene su nove katoličke biskupije u Zeti, ali se ne može poreći širenje pravoslavlja.
Poslije smrti srpskog cara Dušana Silnog, carstvo Nemanjića se cijepa. Od 1367. do 1421. godine gospodari Zete, sjeverne Albanije i Boke su Balšići koji su rumunsko-albanskog porijekla, i uglavnom imaju sjedište u Skadru.

 

Kako je moguće da smo opstali?

 

Balšići su bili pravoslavci, ali su 1369. godine primili katoličku vjeru zato što su, budući da su većina njihovih podanika bili katolici, vjerovali da će, načinivši taj korak, bolje učvrstiti svoju vladavinu. Nakon Balšića u Zeti je sreću okušao srpski despot Đurađ Branković, ali bez uspjeha, 1451. godine Venecija dovodi na vlast u Zeti pravoslavnu porodicu Crnojević koja se održava na vlasti do 1501. godine. Za vrijeme njihove vladavine izgubljene su albanske teritorije i to doprinosi širenju pravoslavne vjere. Prijestonica kraljevstva i sjedište Zetske pravoslavne mitropolije postaje grad Cetinje 1484. godine. Iz doba Crnojevića potiče najstarija poznata srpska štamparija koja je bila smještena u manastiru Obod u Crnoj Gori (1493). Ali katolicizam se nije predavao. Barski nadbiskup dobija 1475. godine titulu “primas Serbiae” koju su barski nadbiskupi zadržali do danas. Ova titula nam objašnjava dvije stvari: prije svega da je Rim uvijek smatrao Zetu jednom od svojih baza za djelovanje na Balkanu, drugo, pokazuje nam da je ekspanzija Srba bila veoma intenzivna u toj državi. Da bi osigurao pomoć protiv sve jačih turskih napada, Đurđe Crnojević se uputio 1496. godine u Veneciju. Prije odlaska, vlast u zemlji povjerio je Mitropolitu cetinjskom, ali njegovo putovanje nije imalo uspjeha. Ogorčen, pokorio se Turcima i primio islam. Nije imao pristalica u narodu koji je vođen Mitropolitom sačuvao državnu nezavisnost Crne Gore. I tako je nastao jedan oblik teokratske vladavine: narod je birao cetinjske mitropolite koji su postajali i duhovni i svjetovni vladari, njihove vladike. Vremena nijesu bila naklonjena katoličkoj vjeri. Barski nadbiskupi nijesu se nalazili na teritoriji države zato što su i Bar i Budva, koja je od 1570. godine bila sjedište nadbiskupa, bile pod turskom okupacijom. S druge strane, veliki vezir Mehmed Sokolović premješta 1577. godine Srpsku patrijaršiju u Peć, imenujući za prvog patrijarha svog brata Makarija. Srpska pravoslavna crkva imala je veoma jak uticaj na turske podanike hrišćanske religije, a i na hrišćane iz susjednih oblasti. Pa ipak, katolička vjera se teško gasila u Crnoj Gori. Njeno nestajanje usporavao je uticaj susjednog katoličkog albanskog plemena Mirditi i težnja za ujedinjenjem Rima i Vizantije. Cetinjski mitropolit Mardarije pregovara još 1640. godine sa Rimom oko unije, a posljednje katoličko crnogorsko pleme prelazi u pravoslavnu vjeru tek 1675. godine. Nakon pada dinastije Crnojević istorija Crne Gore bilježi veliki broj očajničkih borbi sa Turcima. Imajući u vidu veliku neravnotežu snaga male hrišćanske države i veoma jakog turskog carstva, ne može se shvatiti kako je Crna Gora odolijevala i preživjela. Veliko herojstvo Crnogoraca sigurno ne bi bilo dovoljno kao objašnjenje, ali moramo imati na umu kao faktore otpora, nepristupačnosti i neplodnost crnogorskih brda koja sigurno nijesu privlačila Turke da osvoje ove oblasti i to bi ih, sigurno, koštalo i velikih žrtava u ljudstvu. Osim toga, Turci nijesu smatrali Crnu Goru državom već jednostavno oblašću sa nekoliko hiljada odmetnika. Oni su u više navrata nanosili teške gubitke Crnogorcima, palili su prijestonicu i druge gradove, uzimali danak, ali nikad nijesu uspjeli da unište ovaj mali narod. U XVI i XVII vijeku Turci nastavljaju borbe protiv "sinova Crne Gore" i, na kraju, postižu da neki crnogorski čelnici prihvate islamsku vjeru. Zato je izgledalo da je, uprkos junaštvu koje je taj narod pokazivao, potčinjavanje Crne Gore Turskoj samo pitanje vremena.
Veoma značajan preokret u istoriji Crne Gore predstavlja 1696. godina. Za mitropolita je izabran Danilo Petrović - Njegoš, potomak jedne hercegovačke porodice porijeklom iz Hrvatske. Tako nastaje jedna nova dinastija, pošto Danilo titulu vladike prenosi na svoju porodicu. Pošto vladike grčko-istočne vjere nijesu mogli da se žene, njihov nasljednik se birao među rođacima samog vladike i nakon izbora on je morao da se zamonaši i postane vladika.

 

Između rata i kulturne obnove

 

Ovaj način nasljeđivanja predstavljao je veoma dobru praksu, zato što su vladaoci birali svoje nasljednike među najboljim mladićima u porodici. Dvadesetogodišnji Danilo izabran je za vladiku baš u vrijeme oslobođenja Ugarske od turske vladavine i pokušaja pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića da se skloni u Ugarsku. Ovaj bijeg patrijarha usmjerio je vladiku Danila da se okrene spoljnoj politici. On se zavladičio u Ugarskoj i očekivao je od Hasburgovaca oslobođenje svoje zemlje od Turaka. Tražio je i prijateljstvo velike pomorske sile na Jadranu, Republike Venecije, sa kojom je uspostavio veoma dobre odnose 1717. godine, kada ga je Republika proglasila vladikom svojih podanika pravoslavne vjere. Nakon ove odluke Venecije, zavisile su od Crne Gore, po pitanju religije, široke oblasti Albanije i Boke Kotorske. Godine 1715. Danilo se uputio u Rusiju, gdje je bio veoma srdačno dočekan, ali se iz nje vratio bez ikakvog pozitivnog rezultata. Uradio je mnogo i za svoj narod u otadžbini. On je pothranjivao ubjeđenje da je procvat Crne Gore moguć samo ako se u njoj postigne jedinstvo vjere. Zato je na Božić 1707. godine naredio da se istraže poturice, to jest Crnogorci koji su porekli svoju vjeru da bi prešli u islam. Tako je oslobodio zemlju od unutrašnjeg neprijateljstva. Njegovi nasljednici (Sava 1735 - 1750, Vasilije 1750 - 1766, ponovo Sava 1766 - 1769, avanturista Šćepan Mali 1769 - 1766, Sava po treći put 1774 - 1782) su u osnovi nastavili Danilovu spoljnu politiku. I oni su tražili prijateljstvo od Austrije, naročito od Rusije. Stalne borbe sa turskim snagama koje su slabile, više nego što su imale efikasne i konkretne rezultate, služile su da učvrste vjeru naroda, i da zadobiju divljenje Evrope. Godina 1766. označava nezaboravan datum u istoriji Crne Gore: Turci su te godine ukinuli Pećku patrijaršiju i zbog toga je pravoslavna Crnogorska crkva dobila autokefalnost. Poslije Savine smrti na crnogorski prijesto stupio je Petar I (1782 - 1830), koji je slavljen kao svetac svog naroda. Petar I se zavladičio u Karlovcima, ali zatim udaljio od austrijske da bi se prepustio ruskoj politici. Ova politika bila je izbor mnogih iluzija i zaista, u svom testamentu Petar proklinje svakoga ko bi okrenuo leđa ruskoj politici. Godine 1813. uz pomoć Engleza, on je istjerao Francuze iz Boke Kotorske i ujedinio je sa Crnom Gorom. Ali nije prošlo mnogo vremena a katolici iz Boke su se pobunili. On je napustio Boku i Austrija je 1814. zauzela Kotor. I od tog vremena Boka Kotorska je uvijek bila jabuka razdora između Austrije i Crne Gore. I baš je Crna Gora podsticala svaki antiaustrijski pokret u vezi sa pitanjem Kotora. Petar je pokušao da napravi unutrašnju organizaciju zemlje, ali skoro svi njegovi planovi u vezi sa tim su propali zbog otpora na koji je nailazio u plemenima koja su bila u stalnoj međusobnoj zavadi. Njegov nasljednik Petar II (1830 - 1851) bio je primoran da prevaziđe mnoge teškoće prije stupanja na tron. Nijesu se sve vladike razumjele u vojna pitanja i vještinu ratovanja. Stoga je 1718. uvedena titula "guvernadur" po venecijanskom modelu. Kada je titula guvernadura postala nasljedna u porodici Radonjić, ta ista porodica je obavljala i dobar dio civilne uprave. Nakon smrti Petra I, guvernard Vuko Radonjić je imao aspiracije prema prijestolu. Petar II je uklonio Vuka 1833. godine, ukinuo namjesništvo i protjerao protivničku porodicu. Pošto je tako osigurao prijesto, Petar II se zavladičio u Rusiji. Ratovao je bez predaha sa Turcima; ali s malo uspjeha. Pokušavao je da uspostavi dobre veze i sa Austrijom. Mnogo je uradio na razvoju kulture svog naroda. Osnovao je prve škole, otvorio jednu štampariju, izgradio puteve i udario temelje crnogorskom ustavu. Kao čovjek bio je veoma nesrećan. Nije osjećao nikakvu naklonost prema svešteničkom zvanju, ali nije želio da prekine tradiciju svoje zemlje. Mnogo je putovao, naročito posljednjih godina života, kada se iz zdravstvenih razloga uputio u Italiju. Ali sve je bilo uzalud; umro je od tuberkuloze u cvijetu mladosti.

 

Obnavljanje crnogorske nacije

 

Možda je njegov primjer uticao na njegovog nasljednika Danila (1851 - 1860) da dozvoli da ga glavari crnogorskih plemena izaberu za svjetovnog vladara. Nakon toga Crna Gora je prestala da postoji kao teokratska država. Po odvajanju svjetovne i duhovne vlasti ponovo je ustanovljena Mitropolija. I Danilo je bio stalno u ratu protiv Turaka. Uz pomoć Austrije on je malo proširio teritoriju Crne Gore, ali nije uspio da ta velika sila prizna državnu nezavisnost njegove zemlje. Godine 1860. ubio ga je jedan turski plaćenik. Pošto je imao samo kćerku, testamentom je odredio da ga naslijedi jedan od njegovih rođaka. Taj njegov nasljednik bio je Nikola, crnogorski kralj, sin knjaza Mirka (1820 - 1867), starijeg brata knjaza Danila i Anastasije (Stane) Martinović (1824 - 1895). Kralj Nikola je rođen 25. septembra 1841. godine. Studirao je u Francuskoj kada ga je iznenada stričeva smrt dovela na prijesto u dvadesetoj godini. Odmah se oženio Milenom Vukotić (1847 - 1923), kojoj je tada bilo tek trinaest godina i sa kojom je imao dvanaestoro djece. Od njih je dvoje umrlo u djetinjstvu. Prvih godina vladavine mladi knjaz odmjerio je tri puta oružje sa Turcima (1862, 1875, 1878), boreći se sa promjenljivom srećom, ali uvijek osvajajući nove teritorije. Osvojio je Nikšić, Podgoricu i Bar, sa kojima je udvostručio teritoriju države. Konačno je Berlinskim kongresom priznata nezavisnost ove male zemlje. Godine 1880. konstantinopoljski patrijarh priznao je autokefalnost Crnogorske crkve. Godine 1883. Sultan je sa velikim počastima dočekao u glavnom gradu kralja Nikolu koji je 1866. zaključio konkordat sa Vatikanom na osnovu koga je ponovo ustanovljena katolička arhiepiskopija u Baru. Pokroviteljstvo kojim je otpočela karijera čovjeka koji je bio najveći crnogorski vladar nije moglo biti bolje. Njegov prvi zadatak je bio da podigne kulturni nivo svog naroda. Broj osnovnih šкola kojih je 1864. godine bilo samo 12 popeo se 1896. godine na 43, a 1912. godine na 130 sa 196 nastavnika i 10.368 učenika. Godine 1896. postojala je na Cetinju gimnazija, viša ženska šкola, mješovita šкola i bogoslovija. Knjaz Nikola je 1866. godine prvi put sazvao Crnogorsku skupštinu, 1879. osnovao je prvo ministarstvo, a 1905. dao je zemlji parlament zapadnog tipa. Nikola je 1871. osnovao prve crnogorske novine, Glas Crnogorca, a 1881. godine otvorio je prvi kolski put u zemlji Kotor - Cetinje. Težak posao je predstavljala borba protiv separatizma plemena, ali i tu je imao uspjeha. Nikola je zaista obnovio crnogorsku naciju. Nikola je bio i najmudriji diplomata svoje zemlje. Kad je u pitanju diplomatska aktivnost koju je obavljao, čitalac nesvjesno pomisli na brakove kraljevih kćerki. I zaista, sva njegova djeca su zaključila brakove koji su i politički bili korisni. Princeza Zorka se udala za kneza Petra Karađorđevića, koji je kasnije postao kralj Srbije; Milica se udala za velikog ruskog kneza Petra Nikolajeviča; Anastasija za velikog kneza i ruskog generala Nikolaja Nikolajeviča; knjaz Danilo se oženio princezom Jutom Meklemburg; princeza Jelena se udala za Viktora Emanuela III, kralja Italije; princeza Ana za princa Franca Josifa Batemberga; knjaz Mirko, drugi sin kralja Nikole, oženio je Nataliju Konstantinović, kćerku jednog srpskog pukovnika. Princeza Ksenija i Vjera i princ Petar nijesu sklapali brakove. Bliski rođački odnosi sa dvorovima Italije i Rusije obezbjeđivali su Crnoj Gori u evropskoj politici veoma visok položaj koji nije bio u skladu sa njenim značajem. Nažalost, politika sklapanja brakova ne daje uvijek dobre rezultate. I zaista, najopasniji neprijatelj Crne Gore postao je srpski kralj Petar, muž Nikoline kćerke. Nakon dolaska na prijesto Karađorđevića, ruska politika nije više bila zainteresovana za Crnu Goru. Za vrijeme rata Antanta nije imala povjerenja u njenu politiku zbog žene princa nasljednika Danila, koja je bila Njemica.

 

Pogubne iluzije staroga kralja

 

Kralj Nikola je bio veoma vješt u iskorišćavanju ove porodične politike za hrabre političke ciljeve koje je želio da postigne. Prema potrebi bio je eksponent, čas balkanske politike okrenute prema Rusiji, čas prema Italiji. Izjašnjavao se kao jedini iskreni prijatelj cara Aleksandra III, a znao je da bude u prijateljskim odnosima sa Francom Josifom i sa Engleskom. Ali cilj koji je želio da postigne bio je sljedeći: oživljavanje imperije Nemanjića, ali pod vlašću Crne Gore. Neizvjesnost i unutrašnji nemiri koji karakterišu kraljevstvo posljednjih Obrenovića učvrstili su kod Nikole ubjeđenje da je Crna Gora Pijemont Velike srpske imperije. Crnogorska dinastija bila je neuporedivo uglednija, popularnija i sposobnija od porodice Obrenović i Karađorđević, koji su još unazad samo nekoliko generacija bili obični seljani. Nikola je po umu i kulturi bio mnogo iznad bilo kojeg srpskog vladara, njegovog savremenika. Njegovi politički ciljevi, mnogo jasnije nego njegovo djelovanje kao vladara, bili su očigledni u njegovim književnim i pjesničkim djelima. Njegove pjesme uvijek crpu inspiraciju iz istorijske prošlosti Crne Gore, ali sa pansrpskom tendencijom. Tako je, na primjer, crnogorska himna, koju je on napisao, puna pansrpskih težnji.
Kad je na srpski prijesto stupio Petar Karađorđević (1903) odmah se jasno opredijelio za pansrpski politički program. Od tada pa nadalje Rusija je smatrala Srbiju mnogo čvršćom bazom od Crne Gore za ostvarivanje svojih antiturskih i antiaustrijskih planova. I kralj Nikola je morao da uvidi kako sve više ostaje po strani. Ali Srbija se nije zadovoljavala tako malim pomacima jer je uvijek vidjela u Crnoj Gori opasnog protivnika. Stoga je otpočela kampanju kako bi ugrozila malo kraljevstvo i njegovog kralja. Ni deseti dio čudnih priča koje su vješto širene protiv cetinjskog dvora nije bio istinit, ali su one bile dovoljne za ismijavanje Crne Gore. Ove priče izmislio je i proširio Beograd. Ali Beograd se nije libio da pristupi i drugim sredstvima. Nevjerni podanici kralja Nikole nailazili su na bratski doček u glavnom gradu Srbije. Crnogorska omladina koja je studirala na Beogradskom univerzitetu sistematski je zavođena i podstrekavana da radi protiv svog vladara i pokušavali su da je ubijede na sve načine da je suverenost Crne Gore čisti anahronizam. Srpski agenti su tajno dolazili u Crnu Goru šireći laži i insinuacije protiv cetinjskog dvora. Godine 1907. pokušan je atentat na knjaza.
Stari kralj je sa gorčinom podnio ovakvo djelovanje Srbije koja je stalno rasla, ali je bio nemoćan da se tome suprotstavi. Mogao je da reaguje napuštanjem ruske politike i negiranjem pansrpskog programa, ali da je tako uradio dao bi povoda da su sumnje i laži iz Beograda istinite i došao bi u sukob sa vlastitim starim programom. Kada se povodom pedesetogodišnjice postojanja države proglasio za kralja (28. avgusta 1910) on je namjeravao da podigne važnost svoje porodice, računajući na senzibilitet svog naroda prema proslavama i formalnostima, ali nije uspio da spriječi gašenje iluzija o Crnoj Gori. Crna Gora kralja Nikole zablistala je posljednji put sjajnom i slavodobitnom svjetlošću u balkanskim ratovima. Ali ne zahvaljujući dugom i krvavom opsijedanju Skadra, pod čijim zidinama je izginula trećina crnogorske vojske, ne zahvaljujući teatralom preuzimanju grada i njegovom proglašenju za glavni grad, već zbog čvrste odluke kojom se sedmicama odupirao volji čitave Evrope. Na kraju, kralj je morao da popusti sa teškom ranom u srcu jer je bio oslabljen stavom Srbije, koja ga je jednostavno ostavila na cjedilu. Mir u Bukureštu, istina, udvostručio je teritoriju države, čineći je relativno veoma bogatom. Pa ipak, kralj Nikola nije mogao da zaboravi gubitak Skadra i kada je izbio Svjetski rat, prvo što je uradio je bila okupacija tog toliko željenog grada, po drugi put. Po odlukama Bukureškog mira, Srbija se graničila sa Crnom Gorom i to je učinilo aktuelnim pitanje ujedinjenja ove dvije države.

 

Taktika optuživanja Crne Gore

 

Ujedinjenje se smatralo neophodnim kako u srpskim tako i u crnogorskim vladajućim krugovima. Ali mišljenja po pitanju ostvarivanja ujedinjenja su se razlikovala. Srbija je jednostavno željela da anektira Crnu Goru; dok je ova, sa druge strane pretendovala da precizira sa Srbijom način i uslove ravnopravnog ujedinjenja ove dvije zemlje. Kralj Nikola se već jednom dogovorio prije mnogo godina sa srpskim knezom Mihailom Obrenovićem oko ujedinjenja ove dvije zemlje. Ali pošto je upravo te godine knez Mihailo postao žrtva atentata (1868), dogovor nije mogao da se realizuje. Nakon balkanskog rata, kralj Nikola i njegova vlada otpočeli su pregovore, ali Pašić, dok je vodio taktiku odlaganja nije prestajao da optužuje Crnu Goru kod ruskog dvora da nije iskrena čak ni u ovom slučaju. Izgleda da je Pašić tako uspio da pridobije cara da podrži srpske težnje. Atentat u sarajevu pogodio je kralja Nikolu kao grom iz vedra neba. Crna Gora nije smatrala ubistvo sredstvom za postizanje političkih ciljeva. Kralj Nikola je odmah shvatio da će taj rat biti borba Srba protiv Austrije. On je bio veoma uznemiren zbog sudbine svoje zemlje i dinastije zato što, da je krenuo sa Austrijom bio bi izdajnik srpske ideje, a kada bi se priključio Srbiji ili bi sa njom propao ili bi, ako Srbija pobijedi, opet propao zbog svog protivnika. Austrija, koristeći posredovanje Italije, ili direktno preko pukovnika Hupke, vojnog atašea Austrougarske na Cetinju koji je uživao kraljevo povjerenje, preduzela je korake na Cetinju da bi osigurala neutralnost Crne Gore nudeći u zamjenu tako željeni Skadar. Nikola je bio veoma nesiguran, očekivao je čudo. Ali kada mu je uručen prvi telegram u kome Srbija traži stav koji će Crna Gora zauzeti u slučaju rata, kralj Nikola je - još prije nego što je Srbija odbila uslove Monarhije i prije nego što se Rusija izjasnila za Srbiju - izjavio, bez oklijevanja, da ujedinjuje sudbinu svoje zemlje sa sudbinom Srbije. Crnogorska skupština je odlučila jednoglasno na sjednici od prvog avgusta 1914. da zatraži od gospodara da objavi rat Austriji. Kralj je naredio opštu mobilizaciju, ali je još odlagao objavu rata nadajući se do posljednjeg momenta da se može izbjeći katastrofa. On je 6. avgusta izjavio, pomiren sa sudbinom, pukovniku Hupki koji je došao kod njega da se pozdravi: Ispunjava se sudbina koja je bila jača od volje ljudi. Kralj Nikola je krenuo u rat na strani Srbije zato što je mislio da se interesi Srbije poklapaju sa interesima Crne Gore, iako je osuđivao atentat u Sarajevu, мada ga niko nije mogao natjerati da interveniše i ako ga je s pravom brinula sudbina njegove zemlje i u slučaju pobjede.
Crna Gora je s oduševljenjem ušla u rat, ali sa nedovoljno pripremljenom vojskom. Oprema crnogorske vojske - koja je prije bila milicija nego vojska - bila je nedovoljna i nakon ratnog rušenja pristigle su i teškoće oko snabdijevanja vojske hranom. Velike savezničke snage održale su veoma malo od obećanja koja su dale Crnoj Gori pri izbijanju rata. Pomoć koju su one mogle da pruže bila je usmjerena prema Srbiji. Srbija je opet bila raspoložena da pomogne Crnoj Gori, ali pod uslovom da Crna Gora stavi svoju vojsku pod srpsku vrhovnu komandu. Tako se i desilo, međutim Srbi su nastavili svoju nebrigu o Crnoj Gori i osim toga angažovali su na drugim mjestima dvije trećine crnogorske vojske. Ali Srbi su radili i druge stvari. Sistematski su podstrekavali crnogorske vojnike protiv svog kralja sa ciljem da ih navedu da proklamuju ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. U inostranstvu Srbi su optuživali kralja Nikolu za tajne manevre sa Austrijom. U ove svrhe koristili su pregovore koji su vođeni u ljeto 1915. godine između crnogorskog knjaza Petra i pukovnika Hupke dok su ti pregovori - kao što je tačno utvrđeno kasnije - vođeni zbog bombardovanja austrougarskih aeroplana. Pošto je obezbijedio intervenciju velikih sila Pašić je pomoć Crne Gore smatrao neznatnom, jer se bojao da bi Srbija morala da dijeli sa Crnom Gorom teritorije koje bi, u slučaju pobjede, dobili od Austrije. Stoga je Pašić imao cilj da po svaku cijenu kompromituje malog saveznika.

 

Pešić ostavio vojsku na cjedilu

 

Bilo bi mnogo teže suprotstaviti se ovom postupku Srbije, a da se ne kompromituju opšti interesi rata. Crna Gora i njen kralj podnosili su sve ovo ne reagujući. Čak, kada je nastupila katastrofa Srbije, Crna Gora je bila ta koja je uz velike napore i žrtve omogućila povlačenje kralja, vlade i ostatka srpske vojske. Da je Crna Gora posustala, Makenzenov strateški plan bi bio potpuno ostvaren i Pašić bi bio zarobljen sa ostalima. Nakon što je završeno povlačenje vojske, srpski prestolonasljednik Aleksandar kao i sam Pašić su se uputili na Cetinje da zahvale kralju Nikoli. Uoči vojnog sloma crnogorske vojske 3. januara 1916. ministar crnogorski u Beogradu, Lazar Mijušković, oformio je novu vladu. Skupština je izglasala puno povjerenje vladi i jednoglasno odlučila da nastavi rat. Diplomatskom koru koji je stigao da mu ukaže poštovanje, Mijušković je izjavio da neće uraditi ništa, a da prethodno ne konsultuje diplomatske predstavnike Antante. Prije nego što je pao Lovćen, kralj, vlada i diplomatski kor su se povukli u Podgoricu. 11. januara pala je prijestonica Cetinje i jedan dio austrougarskih snaga napredovao je prema ušću Bojane da bi Crnogorcima onemogućio povlačenje. Veliki dio crnogorske vojske koja je još uvijek brojala oko pedeset hiljada ljudi baš se povlačio iz Srbije i Bosne i Hercegovine i stigao je do sjeverozapadnih granica Crne Gore. Na Pešićev prijedlog vlada je 11. januara ubijedila kralja da zatraži primirje. Cilj je bio da se dobije na vremenu da bi se povukla crnogorska vojska. Diplomatski kor ne samo da je bio obaviješten o ovim planovima crnogorske vlade već je i utvrdio uslove pod kojima je Crna Gora mogla da zaključi primirje. Uslovi su bili sljedeći: 1) neprijateljske trupe morale su da se zaustave na liniji do koje su zaista stigle, ostatak zemlje nije bio okupiran; 2) slobodan prolaz za srpsku vojsku u povlačenju; 3) neutralnost Crne Gore do kraja rata. Austrijski odgovor je stigao 12. januara: crnogorske trupe trebalo je da odmah polože oružje, i da izruče srpske vojnike koji su se još nalazili na teritoriji Crne Gore; sve dok ne ispune ove uslove, austrougarske trupe će nastaviti da napreduju. U jednom službenom izvještaju napisanom 13. januara Pešić je izjavio da je situacija nepodnošljiva i savjetovao je da se odmah zatraži separatni mir. Vlada je prihvatila Pešićev savjet, ali ga kralj nije prihvatio. Uslijedila je ostavka kabineta, ali ni nju kralj nije prihvatio. Održan je Krunski savjet kome su prisustvovali i diplomatski predstavnici Antante. Ruski otpravnik poslova i ministar Srbije izjasnili su se za separatni mir dok su ministri Engleske, Francuske i Italije, koji danima nijesu mogli da uspostave vezu sa svojim ministarstvima inostranih poslova, odbili da uzmu učešća u jednoj odluci koja se ticala isključivo sudbine Crne Gore. Krunski savjet je odlučio da traži separatni mir. Telegram u vezi sa tim upućen Franju Josifu napisan je uz saglasnost diplomatskih predstavnika velikih sila. Telegram je poslat. Ali Beč je insistirao na prethodno postavljenim uslovima. Počeli su pregovori oko primirja. Kralj, vlada i diplomatski kor, da bi izbjegli zarobljavanje, povukli su se u Skadar. Diplomatski kor napustio je Crnu Goru 18. januara, kralj sa svojom svitom, 19. januara. Mijušković i diplomatski kor su se ukrcali za Brindisi 19. januara a za njima kralj narednog dana. U Crnoj Gori ostali su knjaz Mirko i ministri, izuzev predstavnika vlade, koji su nastavili da pregovaraju o kapitulaciji sa komandom austrougarskih snaga. Poslije sporazuma, crnogorska vojska je već bila raspuštena, a uslove kapitulacije koje su mu poslali diplomatskim putem kralj i vlada su odbili. O sudbini crnogorske vojske odlučio je Petar Pešić. On je 16. januara ostavio na cjedilu vojsku, ne vodeći uopšte računa o povlačenju trupa koje su se nalazile u sjeverozapadnom dijelu zemlje. On je povjerio upravljanje Vrhovnom komandom serdaru Janku Vukotiću koji se našao u beznadežnoj situaciji.

 

Nije izdao kralj, već Petar Pešić

 

Austrougarske snage su stigle do Bojane 22. januara, i time je bio presječen put povlačenja crnogorskih snaga. Vukotiću je preostalo samo da se preda. On je uradio sve što je mogao da bi se kapitulacija odvijala u savršenom redu. Ovo su činjenice. Iz ovog proizilazi da srpske optužbe o izdaji Crne Gore nemaju osnova zato što se sve ono što se odnosilo na kapitulaciju odigralo uz prethodnu saglasnost i znanje Srbije i predstavnika velikih sila. Na Mijuškovićev zahtjev grof Salis, engleski poslanik i šef Diplomatskog kora, izdao je u vezi s ovim jednu pismenu izjavu još dok se nalazio u Crnoj Gori koju je kasnije ponovo potvrdio 1917. godine. Isto tako u korist Crne Gore je učinio i ruski otpravnik poslova Obnorski. Da je kralj Nikola bio izdajnik Diplomatski kor ga ne bi pratio u izgnanstvu i ne bi ostao na njegovom dvoru tokom rata. I da dozvolimo da je kralj Nikola želio da izda srpsku stvar, morao bi to da učini prije prolaska Srba, a ne nakon toga. U tom slučaju realno bi učinio veliku uslugu Centralnim silama, dok od izdaje koju mu je Srbija pripisala nijesu mogli imati nikakve koristi. Rumunija je zaključila pravi separatni mir i zato nije izazvala srdžbu saveznika. Crna Gora je, međutim, samo pokušala da zaključi separatni mir uz prethodnu saglasnost Antante. Mir, zatim, nije ni bio zaključen pa ipak, Srbija je uspjela da postigne da Antanta prestane da se interesuje za sudbinu Crne Gore. Izdaja je tu sigurno postajala ali izdajnik nije bio kralj Nikola, već Petar Pešić. General Pešić vrši danas funkciju komandanta Vrhovne komande srpske vojske. 1925. i 1926. godine on je izdao dokumenta koja se odnose na aktivnost koju je obavljao u Crnoj Gori. Iz njih se vidi da je od samog početka on imao na umu samo interese Srbije, iskorišćavajući Crnu Goru kada i gdje je mogao. Objavljivanje ovih dokumenata izazvalo je oštru polemiku između njega i crnogorskih i srpskih političara i vojnih lica. Polemika je imala loš ishod po Pešića. Petar Plamenac dokazao je očigledno da je Pešić neprestano varao kralja Nikolu u najkritičnijim danima i kako je svjesno demoralizovao crnogorsku vojsku lažnim izvještajima i širenjem lažnih vijesti i kako je objavljivao razna dekumenta falsifikujući ih, u cilju da naknadno kompromituje kralja Nikolu, veličajući vlastite zasluge. Polemišući sa Plamencom i sa drugim koji su ga optuživali (među kojima je general i vojni pisac Srbin Živko Pavlović), Pešiću se omakla sljedeća rečenica: "Potpuno drugačija bi bila situacija za čitav narod, da kralj Nikola nije poslao Franju Josipu onaj telegram, i da je na Solunskom frontu uz srpsku Vrhovnu komandu bila i crnogorska Vrhovna komanda i da je nakon probijanja fronta na ulasku u otadžbinu pored kralja Petra bio i kralj Nikola". Ova izjava je bila odlučujuća. Pešić priznaje da je djelovao, što je i istina, da bi moralno uništio Crnu Goru. Ujedinjenje Srba moralo se ostvariti po srpskoj formuli po svaku cijenu. Da je Pešić spasio crnogorsku vojsku ona bi brojčano bila jednaka sa ostacima srpske vojske desetkovane u ratu: trebalo je dakle učiniti da neprijatelj zarobi crnogorsku vojsku. Da su kralj i crnogorska vlada jednostavno napustili zemlju našli bi se u istoj situaciji u kojoj su se nalazili srpski kralj i vlada. Trebalo ih je dakle osumnjičiti, kompromitujući ih pregovorima o primirju i separatnom miru. Za ostalo bi se poslije pobrinula srpska propaganda. A ona je zaista đavolski obavila svoj zadatak. Kralj Nikola je stalno pokušavao da zainteresuje Antantu tokom mirovnih pregovora da istraži tok stvari koje su vezane za kapitulaciju Crne Gore. Bio je spreman da se lično podvrgne istrazi Antante. Ali uzalud! Uticaj Srbije i njene zaštitnice Francuske bio je u to vrijeme toliko veliki da je Mirovna konferencija preletjela preko crnogorskog pitanja ne pozabavivši se njime ozbiljno. Ima mnogo nepravdi koje se mogu spočitati Mirovnoj konferenciji, međutim, ona je, prije donošenja svojih odluka, saslušala pobijeđene Centralne sile. Jedina država koja je osuđena, a da nije imala ni mogućnost da se brani, bila je saveznička država: Crna Gora.

 

Pobuna protiv Srba "oslobodilaca"

 

Austrougarske trupe okupirale su Crnu Goru. Neprijateljska okupacija dovodi često u iskušenje narod na okupiranoj teritoriji; ali prave patnje Crne Gore ne počinju tokom teških godina austrougarske okupacije već kasnije, kada su nakon pada Centralnih sila, svi očekivali da stigne sloboda. U ime savezničkih i udruženih snaga, srpske trupe, većim dijelom neregularne i pod komandom Francuske okupirale su Crnu Goru. Ove trupe su otpočele nečuveni teror. Kasnije, četvorica avanturista, od kojih dvojica nijesu čak ni bili građani Crne Gore, raspisali su samovoljno izbore za takozvanu "Veliku skupštinu", termin nepoznat u crnogorskom ustavu. Izbori su se sveli na obična naimenovanja. Među članovima "Velike skupštine", koja je sazvana 26. novembra 1918. godine u zgradi duvanskog monopola u Podgorici, jedva da su se zatekla dva ili tri delegata koji su u prošlosti imali nekakvu ulogu u političkom životu zemlje. Nakon poludnevne "diskusije" tokom koje su zgradu strogo nadzirali srpski komiti, ova Skupština je izglasala jednoglasno jednu štampanu rezoluciju koja joj je dostavljena i kojom je odlučeno da se dinastija Petrović - Njegoš detronizira i da se Crna Gora ujedini sa Srbijom. Nakon obavljenog posla "Velika skupština" je raspuštena. Odluke u Podgorici izazvale su prezir i nevjerovatno ogorčenje u cijeloj Crnoj Gori. Crnogorci, dovedeni do očajanja zbog okrutnosti koje su sprovodili Srbi "oslobodioci", pobunili su se na Božić 1919. pod vođstvom Jovana Plamenca, bivšeg crnogorskog ministra. Da bi izbjegao masakre, Wilson (Vilson) se obratio kralju Nikoli koji je boravio u Neuillz (Neju), moleći ga da obuzda pobunu svojom kraljevskom riječju. 22. januara 1919. kralj Nikola je poslao u domovinu telegram koji je sastavio Wilson. Jedan dio pobunjenika položio je oružje, a ostatak je napustio Crnu Goru zajedno sa Plamencom. Oslobodivši se tako najopasnijih patriota, Srbi su zaveli teror nečuven i neprimjeren Evropljanima. Nakon što se potčinio Beogradu, Plamenac opisuje ovako crnogorske događaje u jednim novinama glavnog grada: "1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca... Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos... Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka... vukući i prljajući po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci". Odbjegli crnogorski političari objavili su tada jedan dokumentovani memorandum o srpskim zvjerstvima. Engleska i italijanska štampa proširile su ove vijesti, ali naravno, tako da Mirovna konferencija ne bude u obavezi da interveniše. Ondašnji ambasador Engleske kod Svete stolice, grof Salis, kanadski pukovnik Burnham i poslanik američke ambasade kod Kvirinala, Arnold, potvrdili su u potpunosti vijesti koje je objavila crnogorska emigracija. Cetinjski mitropolit Mitrofan izjavio je grofu Salisu da je priznao ujedinjenje sa Srbijom zato što su mu prijetili. Na samrti mitropolit je to priznao otvoreno i zatražio je božji oproštaj zbog svoje izdaje. 11. marta 1920. godine lord Curzon je obrazložio u engleskom parlamentu zašto nije imao namjeru da objavi izvještaj grofa Salisa: bojao se da će ako objavi izvještaj izložiti srpskoj osveti veliki broj Crnogoraca. Ove vijesti su dopunjene kroz publikacije dva crnogorska federalistička poslanika Beogradske skupštine, Mihaila Ivanovića i doktora Sekule Drljevića. Srbi su oklevetali kralja u zemlji i inostranstvu. Uništili su javni red koji je u vrijeme kralja Nikole, što se tiče javne sigurnosti, bio na nivou zapadnih zemalja.

 

Besprizorna pljačka Crne Gore

 

Od srpske okupacije svaka deseta crnogorska kuća je pretvorena u zatvor. Hiljadu srpskih žandarma je tu kontrolisalo hiljade Crnogoraca, dok su na glavnim putevima maskirani razbojnici ubijali i pljačkali putnike. Nekada je crnogorska vlast uživala najveće poštovanje. Crnogorski činovnici su bili siromašni ali nepodmitljivi; srpski su međutim bili veoma pohlepni. Beograd nije potrošio ni dinara da potpomogne crnogorsku kulturu koja je počela da cvjeta posljednjih decenija. Kolekcije crnogorske dinastije su opljačkane. Od kada su na Cetinju, Srbi nijesu podigli nijednu školu, niti ijednu javnu zgradu, čak su pustili da propadaju i one koje su već postojale. Cetinjsko pozorište koje su nekada kralj i narod održavali po cijenu velikih žrtava danas je gomila ruševina. Crnogorcima ništa nije dato od pomoći koje su ponudile razne strane misije. Da bi dobili platu ili penziju bivši crnogorski činovnici morali su da se potčine pansrpskoj propagandi. Sistematski su uklanjani sa posla oficiri i crnogorski državni činovnici koji su bili u službi. Tako Srbija želi da uništi i ono malo učenih ljudi ove male države. Narod trpi glad i počinje da divlja. Kapetan Viting izjavio je 1920. godine da se gore prilike nego što su u Crnoj Gori ne mogu sresti ni u jednom dijelu Evrope. Danas je situacija identična. I danas još važi ono što je onda otkrila engleska misija, to jest, da nije isključeno da će crnogorski narod potpuno propasti, ne zbog gerilskog rata u planinama, koliko zbog gladi. Ekonomska politika Beograda ima za cilj da potpuno uništi Crnu Goru. Nakon aneksije na Crnu Goru, koja je imala minimalni javni dug, preneseni su veliki dugovi Srbije. Crnogorski "perper", koji je bio potpuno pokriven, imao je istu vrijednost kao i zlato 1918. godine. Ali Beograd je naredio njegovo povlačenje na osnovu odnosa jedan dinar za pet "perpera". Kasnije ovaj nepravedni odnos je izmijenjen, ali od 17 miliona perpera koji su bili u opticaju bilo je već, da tako kažemo, ukradeno narodu tri ili četiri miliona. Ratne rekvizicije su nadoknađene na osnovu odnosa pet perpera za jedan dinar. Tako je crnogorskom narodu uzeto 80% vrijednosti rekviriranih dobara. Mirovna konferencija dala je Srbiji 5% reparacije, a Crnoj Gori 2,75%. Zbog stalnih protesta crnogorske vlade u inostranstvu velike sile su isplatile Beogradu reparacije koje su pripadale Crnoj Gori. Beograd je stavio na račun reparacija koje su pripadale Crnoj Gori 9 milijardi dinara, ali je samo nekoliko hiljada dinara zaista stiglo u ovu malu državu. Srpske trupe, zadužene da uguše crnogorsku pobunu, boravile su u priv-atnim kućama i za njihovu ishranu morao se pobrinuti narod. Srpski vojnici su vršili rekviziciju bez ikakve nadoknade narodu. Na taj način Srbi su za pet godina potrošili dobra u vrijednosti od pet milijardi dinara. U borbi protiv pobunjenika srpske trupe su zapalile pet hiljada kuća. Tokom neprijateljske austrijske okupacije uslovi u Crnoj Gori bili su neuporedivo bolji od sadašnjih. Crnogorska mreža puteva koju je kralj Nikola održavao sa toliko ljubavi danas je neupotrebljiva. Komunikacija u današnjoj Crnoj Gori su onakve kakve su mogle da budu u Makedoniji u vrijeme Marka Kraljevića. Srpska narodna banka koja je odredila samo Beogradu kredite u vrijednosti preko pola milijarde nije dala Crnoj Gori osim nekoliko miliona, tako da su crnogorski dužnici prinuđeni da plate mjesnim zelenašima kamate i do 100%. Imovina crnogorske dinastije je konfiskovana, ali zemlja od toga nije imala nikakve koristi. Ova dobra su završila u džepovima nekolicine uticajnih Srba. I dakle, potpuno je prirodno da je crnogorska emigracija u inostranstvu brojnija nego ikad. Poslanik Drljević želi da zna da li je Beograd baš odlučan da satre Crnu Goru i da prinudi crnogorski narod na emigraciju, i u tom slučaju narod će razmišljati da nađe neko sklonište gdje ne dosežu ruka i moć Beograda. 28. novembra 1920. godine održani su u Jugoslaviji izbori za Ustavotvornu skupštin

 

Pobuna u Crnoj Gori nije ugušena

 

Prema spiskovima koji su sačinili Srbi, u Crnoj Gori je bilo 43.500 birača. Među njima, naravno, nijesu bili političari koji su napustili zemlju, osuđenici i pobunjenici koji su se povukli u planine. Svi oni, oko 6 - 8 hiljada osoba, nijesu mogli da ostvare svoje biračko pravo. Glasalo je međutim 5 - 6 hiljada birača iz Srbije koji su dovedeni upravo zbog toga. Beograd je koristio sva sredstva da prinudi birače da glasaju, zato što je želio da ti izbori budu plebiscit u korist ujedinjenja. Uprkos svemu glasalo je samo 28.500 birača. Pošto Beograd nije odobrio kandidature sa separatističkim programom, 15.500 crnogorskih birača glasali su za komuniste ili republikance, koji nijesu željeli srpsku monarhiju. Ostali glasovi su podijeljeni između kandidata Srpske radikalne stranke i Srpske demokratske partije, dok je crnogorska partija koja je bila pristalica ujedinjenja sa Srbijom i na čijem je čelu bio Andrija Radović dobila samo 1488 glasova. Južnoslovenska Konstituanta, u kojoj skoro da nije bilo hrvatskih i slovenačkih poslanika i - kao što proizilazi iz gore navedenih podataka - u kojoj ni Crna Gora nije imala pre-dstavnika, izglasala je centralistički ustav, takozvani Vidovdanski ustav koji je u novoj državi garantovao srpsku hegemoniju i degradirao državu Crnu Goru, koja je imala hiljadugodišnju slavnu prošlost, na nivo srpske provincije. Na izborima 1923. godine u Beogradsku skupštinu ušla su dva federalistička poslanika, a na onim iz 1925. godine još tri. Ali situacija je ostala ista zato što su ovi poslanici mogli da se bore koliko god hoće za svoj program: ali uvijek mora biti onako kako Beograd hoće. Crnogorski federalisti priznaju Jugoslaviju Karađorđevića, ali bi željeli da je pretvore u federalističku državu. Jugoslavija bi se sastojala od pet država (Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Bosna i Slovenija), od kojih bi svaka imala vlastitu vladu i parlament. Zajedničke poslove vodila bi zajednička vlada, pod kontrolom centralnog parlamenta sastavljenog od delegata pet parlamenata. U glavnim tačkama ovaj program se poklapa sa programom Hrvatske federalističke partije Trumbića. Ali crnogorski federalisti su se udružili u februaru 1927. godine - očigledno iz taktičkih razloga - ne sa Trumbićevim federalistima već sa Radićem koji je priznao centralistički ustav. Pa ipak, navedena politička situacija dotiče se samo površno crnogorskog života. Gerilsko ratovanje - iako nema intenzitet koji je imalo 1918 /19 - još uvijek traje. Upornost i istrajnost sa kojom se pobunjenici suprotstavljaju i bore sa mnogo jačim snagama žandarmerije i srpske vojske su vrijedne divljenja. Srpske agencije ili ćute o tim događajima ili ih opisuju kao komunističke pobune ili kao pljačke. Pomoć iz inostranstva je sve rjeđa ali okrutnost Srba tjera sve više Crnogoraca da se sklone u planine i da se povežu sa pobunjenicima. Posljednjih godina vođa pobunjeničkog pokreta bio je doktor Vukašin Marković. Njega su Srbi hapsili nekoliko puta ali je uvijek uspio da pobjegne uz pomoć crnogorskih patriota. 1926. godine on je ipak morao da se skloni u inostranstvo. U septembru 1925. godine srpski kraljevski par proveo je nekoliko dana u Crnoj Gori prilikom prenosa kostiju vladike Patra II u kapelu na Lovćenu gdje su se čuvale do austrougarske okupacije. Kralj je tada dao izvjesna obećanja. Jedan dio ljudi koji su napustili zemlju mogao je da se vrati u domovinu i srpska presija je malo oslabila. Ali nije moglo doći do uspostavljenja pravog mira. Federalisti su se uzdržali od učestvovanja na svečanosti, a dio onih koji su učestvovali, naknadno su vratili odlikovanja koja su dobili tom prilikom. U posljednje vrijeme neke srpske novine su pisale u interesu Crne Gore. Pobuna, iako ne više tako jaka, još uvijek bijesni i ozbiljno prijeti srpskoj vlasti. Dokaz za to je jedna nedavno otkrivena naredba srpskog upravnika Kolašinskog okruga. Još uvijek je rano tvrditi da je mir sa Crnom Gorom zaključen i da je srpska dominacija već obezbijeđena u kraljevstvu.

 

Francuska radila protiv Crne Gore

 

Nakon pada Crne Gore, kralj Nikola se uputio pravo u Rim a zatim u Bordo, i kada se francuska vlada vratila u Pariz nastanio se u Neuillz. Kao i Srbija, i Crna Gora je održavala kontinuitet svog državnog života. Nedostatak materijalnih sredstava odmah je počeo da izaziva teškoće. Kada je napustio Crnu Goru, kralj Nikola je imao samo 150.000 dinara u zlatu. Pomoć od 400.000 franaka koje su mu dodijelile Engleska i Francuska, uskoro je svedena na polovinu, a ukinuta 27. oktobra 1919. godine. Ali uprkos tome se živjelo.
Mijušković je podnio ostavku odmah pošto je napustio Crnu Goru. Tada je u januaru 1916. godine Andrija Radović formirao novi kabinet. On je odmah primijetio da je Francuska žrtvovala Crnu Goru. Jedna crnogorska brigada je uspjela potpuno da se povuče prije kapitulacije; bila je internirana na Korzici, gdje su ih Francuzi tretirali kao zatvorenike. Radović je tada predložio kralju Nikoli da se potčini Srbiji. Nakon što je kralj odbio, Radović je podnio ostavku i Milo Matanović je formirao novi kabinet u januaru 1917. godine. Radović je izdao svog kralja; potčinivši se Srbima, on je proklamovao neophodnost ujedinjenja sa Srbijom. A pošto je Kongres Južnih Slovena u Pitzburgu u novembru 1916. godine zatražio detronizaciju dinastije Petrović - Njegoš, Radović je formirao takozvani Crnogorski odbor koji je u proglasu izdatom 27. marta 1917. naznačio kao ciljeve svog programa ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i distanciranje od crnogorske dinastije. Radović i njegove pristalice bili su veoma aktivni, uz punu podršku dinastije Karađorđevića, francuske štampe i zvaničnih krugova u Francuskoj. Kada su Pašićev kabinet i Komitet Južnih Slovena Trumbića objavili 20. jula 1917. godine takozvanu Krfsku deklaraciju, kojom su kao južnoslovenski cilj evropskog rata naznačili ujedinjenje svih Južnih Slovena pod vođstvom Karađorđevića, Radović i njegove pristalice su priznali deklaraciju. Matanovićev crnogorski kabinet je bio nemoćan pred ovim pokretom. Konačno u junu 1917. godine kralj Nikola je zadužio formiranje novog kabineta Evgenija Popovića. Novi kabinet je odmah otpočeo diplomatsku borbu u korist nezavisnosti i časti Crne Gore. Situacija vladara i njegove vlade je bila veoma teška. Bili su gosti Francuske, ali je bilo očigledno da Francuska radi protiv njih. Neumorna Radovićeva aktivnost stvarala je svakodnevno nove neprijatelje Crnoj Gori. Kupljeni novcem neprijatelja, mnogi Crnogorci koji su do sada bili vjerni kralju prešli su u neprijateljske redove. Kralj i vlada su jedva preživljavali. Note koje je crnogorska vlada upućivala francuskoj vladi nijesu nailazile na pravi odgovor. Izbjegavanje odgovora je obavljano u formi ljubaznih obećanja koja nikad nijesu ispunjena. Kada je konačno došlo do sloma Centralnih sila, francuska vlada je spriječila kralja Nikolu i njegovu vladu da se vrati u domovinu. S jedne strane Francuska je garantovala da će trupe Antante osloboditi zemlju u ime kralja Nikole, obećavajući da će suverenitet države biti poštovan, ali s druge strane, Francuska je sekvestrovala imovinu dinastije i vlade, prijeteći represijama u slučaju da se napusti teritorija Republike. Nakon poznate odluke Velike skupštine u Podgorici, Srbija je ukinula poslanstvo koje je imala u Neuillz kod kralja Nikole. Velike sile nijesu priznale ove odluke, ali nijesu ni uradile ništa da bi spriječile da ih Srbija de facto ostvari. Crna Gora je protestovala protiv nelegitimnosti, obasipala je notama velike sile, a za uzvrat je dobijala samo nesigurna obećanja. Pogođena pobunom koja je izbila u Crnoj Gori na Božić 1919. godine, 13. januara 1919. godine Mirovna konferencija je odlučila da Crnu Goru na konferenciji predstavlja jedan delegat koji će imati pravo učešća u diskusiji samo u slučaju razjašnjenja političke situacije. I to je bilo nešto, iako nije zadovoljavalo dostojanstvo Crne Gore koja je bila saveznička država. Znamo da je sam Wilson intervenisao kod kralja Nikole u cilju smirivanja pobune, ubjeđujući ga da neće dozvoliti da pravo na samoopredjeljenje naroda bude uskraćeno Crnoj Gori.

.........................................................................................
.........................................................................................
.........................................................................................
..........................................................................................

 

Kobna nesloga među Crnogorcima

 

U ime maloljetnog kralja njegova suverena prava vršila je baka regentkinja, kraljica udovica Milena do 16. marta 1923. kada je umrla u Kap dČAntibu. Kada se kralj Nikola preselio u Kap dČAntib njegova vlada je za sjedište izabrala Rim. Njen prvi akt je bio da energično protestuje protiv francuske note koja je objavila prekid diplomatskih odnosa. Uz notu koja je nosila datum 10. januar 1921. godine, priložena je i kopija diplomatske korespondencije koja je obavljana posljednjih godina između Crne Gore i Francuske, kao i dokumenti kojima je potvrđena crnogorska optužba da je Francuska od samog početka radila protiv interesa Crne Gore, u cilju njenog uništenja. Vlada je zatim nastavila propagandu. Stav Italije je uvijek bio blagonaklon prema Crnoj Gori. Ali nakon smrti kralja Nikole italijanski ministar koji je uživao njegovo povjerenje nije bio prihvaćen kod novog kralja, niti kraljice regentkinje, i tako su prekinuti diplomatski odnosi između Italije i Crne Gore. Međutim, tajni odnosi sa crnogorskom vladom su i dalje održavani, a italijanske organizacije su se i dalje interesovale za sudbinu male države. Smrt kralja Nikole u svakom pogledu je označila početak deklaracije crnogorske emigracije koja je nalazila u poštovanom kralju svoj prirodni oslonac. Pred njegovim velikim autoritetom klanjale su se smjerno sve crnogorske političke izbjeglice. Kralj je svojom mudrošću umio da sačuva jedinstvo među tim tako različitim elementima i u najtežim situacijama. Nije postojao niko ko bi mogao dostojno da zauzme njegovo mjesto i odmah su se osjetile posljedice u vođenju poslova. Nakon nesloge koja je izbila u crnogorskom logoru Gaeta, logor je raspušten. Tada je Plamenac podnio ostavku. Kraljica Milena je u julu 1921. godine imenovala novi kabinet kojim je predsjedavao general Milutin Vučinić. Kabinet je funkcionisao do 30. avgusta 1922, kada je general Vučinić iznenada umro. Nakon što je Petar Šoć kratko bio predsjednik, zadatak da formira novi kabinet, kraljica je u septembru 1922, povjerila generalu Antu Gvozdenoviću. Ali Plamenac nije priznao novi kabinet i, pozivajući se na svoju ulogu posljednjeg predsjednika Savjeta kralja Nikole, konstituisao je kontrakabinet. Nakon smrti kraljice Milene, italijanska vlada je istjerala Plamenca iz Rima, a Gvozdenovićev kabinet je prestao da funkcioniše. Plamenac se uputio u Njujork, gdje je pozvao, u svojstvu predsjednika Crnogorskog savjeta, Crnogorce koji žive u Americi da upisuju nacionalni zajam. Na taj način, on se ubrzo kompromitovao u Sjedinjenim Američkim Državama. Ogorčen, zatražio je pomilovanje vlade u Beogradu; nakon što ju je dobio, nastanio se u Beogradu februara 1925. godine. Od tada, njegov primjer su slijedili mnogi politički emigranti.
Uprkos ovoj unutrašnjoj neslozi, vlade koje su se smjenjivale pod kraljicom Milenom koristile su svaku situaciju da stave na dnevni red pitanje svoje otadžbine. Pokušali su da priključe Crnu Goru Društvu naroda i da proglase nelegalnim postupak Srbije. Ali uzalud. Pokušali su da se pojave i na Konferenciji u Đenovi, postižući da Čičerin istakne razloge njihovog odsustva. Ovaj korak je više škodio nego što je imao korist za Crnu Goru jer je pružio Srbiji priliku da je neosnovano optuži za boljševizam. Oni koji su poznavali stvarne uslove znali su odlično koliko je osnovana optužba za boljševizam koju je Srbija podmetala Crnoj Gori, ali koliko je moglo biti uticajnih članova Konferencije koji su bili u toku crnogorske situacije? Ratifikacija Rapalskog sporazuma nailazi na određene teškoće u italijanskom parlamentu. Neki poslanici su izjavili da će glasati za sporazum samo ako on ne ide na štetu sudbine Crne Gore. U privatnim razgovorima grof Sforza je definisao Crnu Goru kao dobru kartu sa kojom se još nije zaigralo.

 

Italija okreće leđa Crnoj Gori

 

Predsjednik savjeta Bonomi i ministar spoljnih poslova Della Torretta, izjavili su 23. jula i 2. avgusta 1921. godine, odnosno 3. avgusta 1921. godine, da do tada nije raspravljano o crnogorskom pitanju ni na jednom međunarodnom forumu. Univerziteti iz Bolonje, Padove i Pize, dostavili su italijanskoj vladi jedan memorandum u korist Crne Gore. U decembru 1921, poštovana Crkva je konstituisala Komitet za crnogorsku propagandu. U radu Komiteta učestvovali su mnogobrojni članovi italijanskog parlamenta. Italijanski Komitet je stupio u vezi sa engleskim političarima, ne prećutkujući ništa da bi oživjeli crnogorsko pitanje. U okviru ovog Komiteta izniklo je Udruženje za Crnu Goru koje su naročito podržavali fašisti među čijim članovima je bio i sam Musolini, a i mnogo osoba koje su kasnije ušle u njegovo ministarstvo. U vrijeme Konferencije u Đenovi, ondašnji rektor Đenovskog univerziteta Fedoci, čuveni profesor pokazao je, sa stanovišta međunarodnog prava, da Crna Gora nije izgubila svoj državni suverenitet. Ali Konferencija u Đenovi nije razmatrala Fedocijev memorandum. Uzaludni su bili i napori Italije kada je, dok se utvrđivala linija razgraničenja između Albanije i Jugoslavije, pretendovala da granične međe nose na teritoriji stare Crne Gore oznaku "M", a na ostalom dijelu Jugoslavije skraćenice "SHS". Umiješala se Francuska i Konferencija ambasadora je odbila prijedlog Italije. Nakon smrti kraljice Milene i raspuštanja crnogorske vlade smanjeno je interesovanje Italije za crnogorsko pitanje. I to naročito kada je, prilikom dolaska Pašića i Ninčića u Italiju, izgledalo da je potpisivanje sporazuma između Italije i Jugoslavije od 29. januara 1924. godine razriješilo potpuno nesporazume koji su još postojali između Rima i Beograda. Jugoslovenski ministar spoljnih poslova, Ninčić nastojao je da pridobije italijansku vladu za srpsku politiku, ustupcima na štetu Hrvata i Slovenaca. Italijanska vlada je prestala da podržava crnogorsku emigraciju, čak je preduzela i mjere protiv nje. Veliki broj crnogorskih izbjeglica se konačno nastanio u Italiji prekinuvši potpuno političke aktivnosti.
Centar crnogorskog pokreta u inostranstvu danas je u Detroitu u Sjevernoj Americi. Crnogorce koji žive u Sjedinjenim Državama organizuje bivši crnogorski ministar Milo Vujović, koji upravlja i ekspositurom u Parizu. Crnogorski komiteti djeluju u raznim gradovima Sjedinjenih Država, u Engleskoj, Irskoj, Španiji i Belgiji. Veoma živu aktivnost obavlja i Italijanski komitet za nezavisnost Crne Gore čije je sjedište u Bolonji i čiji je predsjednik univerzitetski profesor Antonio Baldaći. Nakon smrti kralja Nikole i kraljice Milene iskrsli su nesporazumi i u samoj kraljevskoj porodici. Ovim nesporazumima se objašnjava ovlašćenje dato vladi u Beogradu u jednom od dodataka bilansu za 1927/29. godinu, u vezi sa restitucijom dijela imovine crnogorske kraljevske porodice i naknade koja joj pripada. Ali to, međutim, nije jednostavno zato što, kao što proističe iz neistinitih izvora pisca ovih stranica, mladi kralj Crne Gore nije uopšte spreman da se odrekne svojih prava tako da je vjerovatno da dvor u Beogradu neće postići svoj cilj pomenutim ponudama. Države nastaju snagom i voljom njihovih naroda, a ne po međunarodnom pravu. Ovim uopšte ne namjeravamo da smanjimo važnost međunarodnog prava; jednostavno imamo namjeru da istaknemo da je njegova važnost više moralnog karaktera. Tako je i u slučaju Crne Gore.
Nije potrebno da ističem kako je crnogorska politička emigracija imala za osnovu suverenitet i nezavisnost Crne Gore koja je smatrana za državu. Ovo stanovište dijele i mnogi čuveni italijanski pravnici. Mnogo važnija je činjenica da Crnogorska federalistička partija, partija koja je formalno priznala Jugoslaviju, ima u stvari isto mišljenje o ulozi međunarodnog prava u Crnoj Gori kao i crnogorska politička emigracija.

 

Adut za italijanske interese

 

Poslanik u beogradskoj Skupštini, Sekula Drljević, koji je upravo jedan od vođa Federalističke partije, počinje ovim riječima jedan svoj umni članak: "Rimskim paktom koji je zaključen između Italije i naše Države, željelo se isključiti crnogorsko pitanje iz programa međunarodne politike. Istina je da ni Amerika, ni Engleska, ni Francuska nijesu potpuno priznale ujedinjenje Crne Gore sa Jugoslavijom, čak imamo njihovo obećanje da će se naknadno pozabaviti crnogorskim pitanjem, - ali u političkoj praksi ove teorijske rezerve nemaju vrijednosti od trenutka kada je Italija sklopila sporazum sa Beogradom. U igri Italije Crna Gora je bila veoma jaka karta, i stoga, sve do Rimskog pakta Italija je u međunarodnoj politici pokretala crnogorsko pitanje. I čim je Italija odbila, iako privremeno, da praktično podstiče crnogorsko pitanje ono je nestalo sa horizonta međunarodne politike. I stoga je moguće da Italija i druge velike sile budu smatrale jednog dana da može biti korisno da ponovo pokrenu crnogorsko pitanje. Trenutno je Pašić uspio da izbjegne svaku opasnost i da navede Musolinija da ukine bilo kakvu pomoć crnogorskoj emigraciji".
Veoma je teško pogrešno shvatiti ove izjave Drljevića. Očigledno je da on ne smatra razriješenim crnogorsko pitanje sa gledišta međunarodnog prava, već je kao političar, ubijeđen da se, nakon Rimskog pakta, teško nadati da će to pitanje ponovo doći na dnevni red, i stoga izbjegava da insistira na njegovoj vezi sa međunarodnim pravom. Smatra da je aneksija Crne Gore od strane Srbije svršena stvar i izbjegavajući da nagađa mogućnost daleke budućnosti, nastoji da utvrdi uslove jedne realne crnogorske politike na osnovu činjenične situacije. Rezultati Svjetskog rata su puni primjera kako su narodi koji su vjekovima bili bez suverenosti, ponovo uspjeli da je dobiju. Bilo je naroda u kojima je uvijek živjela državna svijest. Snaga im je ponudila način i priliku da ostvare svoje snove. Ali način i prilike u drugim slučajevima u kojima se državna svijest u međuvremenu uspavala u odnosnim državama su bili uzaludni - a i to ilustruju rezultati Svjetskog rata. Odlučujući faktor da bi jedan narod mogao da ima ili da nema državni život zavisi da li u njemu postoji, i u kojoj mjeri, državna svijest. Ali ova svijest živi u narodu ona će svoju državnost ponovo osvojiti prvom prilikom, evolucijom ili revolucijom; ali ako je ta svijest mrtva, uzaludan će biti svaki pokušaj. U slučaju Crne Gore to pitanje je veoma komplikovano. Od kada je na tron stupila dinastija Petrović - Njegoš, Crna Gora je smatrana srpskom državom; čak je kralj Nikola tražio ujedinjenje svoje zemlje sa Srbijom. To što ujedinjenje nije obavljeno pod vlašću dinastije Petrović - Njegoš, je dinastičko pitanje koje ne može biti odlučujuće za veći dio naroda. To što su kralj Nikola i Crna Gora željeli da ne budu samo objekat ujedinjenja, već i njegov subjekat, je jedna okolnost koja može opravdati reviziju ujedinjenja a ne njegovo ukidanje. Pitanje je da li se crnogorski narod osjeća samo i isključivo Srbima, ili, da li pored svoje srpske svijesti čuva i svoju crnogorsku državnu svijest; da li je težnja kralja Nikole za ujedinjenjem sa Srbijom imala duboke korijene u duši naroda, i pod pretpostavkom da ih je imala, da nijesu možda događaji posljednjih godina uslovili da sazre sud o crnogorskoj naciji? Na ova pitanja bi samo crnogorski plebiscit mogao da da pun i tačan odgovor. Kralj Nikola i njegova vlada su u više navrata tražili plebiscit i bili spremni da priznaju njegove odluke, bilo kakve da su; suprotno tome Srbija nikad nije odobrila plebiscit. Ove okolnosti nas upućuju da mislimo da bi Crnogorci glasali za obnavljanje crnogorske države. Rezultati crnogorskih izbora za Južnoslovensku ustavotvornu skupštinu mogu da se interpretiraju kao plebiscit u korist nezavisnosti Crne Gore, dozvoljavajući i da pitanje nije postavljeno jasno biračima - krivicom Srba.

 

Jugoslavija je velika tamnica

 

Moglo bi se odgovoriti da je odonda prošlo mnogo godina i da ondašnji rezultati ne mogu da se smatraju važećim i za sadašnje vrijeme. Osim toga, može se dodati da su na sljedećim izborima dobili većinu crnogorskog mandata dvije partije koje su najvjernije Beogradu: Radikalna i Demokratska partija. Ali ne treba zaboraviti teror pod kojim su se odvijali ovi izbori.
I čujmo sada i jedan glas vezan za ovaj problem koji ne dolazi od emigracije već od Federalističke partije. Jedan poslanik ove partije, bivši crnogorski ministar Mihailo Ivanović, držao je, nakon Rimskog pakta 9. februara 1924. godine na Beogradskoj skupštini jedan dugi govor o crnogorskim prilikama. Dajemo iz ovog govora jedan dio koji se odnosi na srpsko ujedinjenje: "Antagonizam između Srba i Crnogoraca je sad već toliko dubok da može da uništi duhovno jedinstvo koje je postajalo prije ujedinjenja. Srpski način upravljanja je izazvao takvu mržnju između ove dvije zemlje koja će prelaziti sa generacije na generaciju i onemogućavati stapanje dva duha koji se danas suštinski razlikuju. Aktuelna situacija crnogorskog naroda je bez presedana u svjetskoj istoriji. Čak ni istorija varvara ne može da nam da primjer koji se može uporediti sa ovim. Mi, Crnogorci smo politička nacija; stvorili smo vlastitim snagama našu državu, čuvajući je i u najtežim vremenima istorije našeg naroda. Ne težimo da budemo srpska ili bilo čija oblast. Crna Gora je uvijek bila srpska i srpska treba da ostane. Ali, ako nije moguća ravnopravnost, Crna Gora će znati da živi veoma dobro i bez ujedinjenja, zahvaljujući njenom posebno povoljnom strategijskom položaju, moru, njenim prirodnim bogatstvima, hidro potencijalima, rudnicima i šumama. Ako je ovo ideal za koji smo se vjekovima borili, moramo priznati da nijesmo znali šta radimo".
Ako uzmemo u obzir mjesto gdje je govor održan i da je onaj koji je to rekao izložen osveti Beograda, moramo biti uvjereni da je onaj ko se usudio da to izgovori, kada je Rimski pakt ugasio i posljednje nade crnogorskim separatistima, morao sahraniti zauvijek u svom srcu ideal o srpskom ujedinjenju iako, imajući u vidu okolnosti, nije mogao to da potpuno jasno potvrdi.
U drugom dijelu svog govora Drljević pokazuje kako je Beograd pokušao da okrene jednu protiv druge pojedine oblasti i kako ih je poslije "mirio" krvlju i nasiljem. "Ali šta će se desiti" - pita se Drljević - "kada izbije ozbiljan sukob, a Beograd apeluje na jedinstvo, na vjernost i na žrtve pojedinih izmirenih oblasti?" Drljević ne daje odgovor na ovo pitanje, ali odgovor je jasan. Crna Gora je znala da sačuva svoju nacionalnu i državnu individualnost više od hiljadu godina. Postala je srpska kroz vjekove ali ovaj njen karakter je odvaja po stotinama crta od srpskog karaktera Srbije. Istorijski razvoj, geografski položaj, ukrštanje tipova i druge okolnosti utisnule su crnogorskom narodu poseban pečat. Privlačni san o srpskom ili južnoslovenskom ujedinjenju zbunio je velikog crnogorskog kralja koji je, svojom izuzetnom i snažnom ličnošću, povukao za sobom dvije posljednje generacije crnogorskog intelektualnog sloja. Ne treba tome da se čudimo. Kralj Nikola nije bio jedini koji je težio ovom varljivom svjetlu jugoslovenskog ujedinjenja. Njegovo čelo osim kraljevskom krunom bilo je krunisano i oreolom pjesnika. I mašta je nadvladala hladno rasuđivanje političkog uma. Već star, morao je da upozna najgorče razočarenje. A srpsko jedinstvo je bilo gorko razočarenje i za njegov narod. Danas je Jugoslavija veliki zatvor u kome nekoliko miliona Srba drži pod okrutnom stegom mnogo miliona ljudi drugih nacionalnosti. Ali sigurno će doći čas polaganja računa, i mala Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoće, vaskrsnuće u novi život.

Marijan Mašo Miljić
JOZEF BAJZA – MAĐAR U OREOLU CRNOGORSKE NEZAVISNOSTI

 

Medju apostole crnogorske drzavne nezavinsosti spada, nesumnjivo, i veliki evropski intelektualac, madjarski slavista i akademik Jozef Bajza, cije su se prorocke rijeci da se kad-tad mora desiti crnogorsko vaskrsnuce ispunile nakon osam decenija, 21. maja 2006, kada je Crna Gora na referendumu vecinskom voljom svojih gradjana opet postala nezavisna evropska drzava.
Nekoliko godina posto je Crna Gora prestala da postoji kao nezavisna, stara evropska drzava (1918) i nestala u unitarnoj tvorevini Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca a godinu dana kasnije Mirovna konferencija u Versaju taj nestanak i ozakonila, gazeci nacela medjunarodne savjesti i pravde, oglasilo se nekoliko evropskih i americkih intelektualaca koji se sa tom velikom nepravdom i zlocinom ucinjenim Crnoj Gori nijesu mirili.
Dr Jozef Bajza je napisao izuzetno vaznu i prorocku studiju “Crnogorsko pitanje”, objavljenu u Budimpesti 1927. na madjarskom a godinu dana kasnije na italijanskom jeziku.
Jozef Bajza (József Bajza) mladji, rodjen je 31. I 1885. godine u Fudjivasarhelju a umro pocetkom januara 1938. godine. Bajza je poznat kao znameniti slavista, istoricar knjizevnosti, profesor hrvatskog jezika i knjizevnosti, profesor na Budimpestanskom univerzitetu, kustos i direktor Narodnog muzeja, bibliotekar Zemaljske biblioteke “Secenji”, publicista, istoricar i bibliograf.
Ovaj veliki prijatelj Crne Gore i Crnogoraca je poslije zavrsene osnovne skole i gimnazije upisao slavistiku na Univerzitetu u Budimpesti i doktorirao (1906) iz oblasti filozofsko-filoloskih nauka.
U glavnom gradu Madjarske od 1923. na istom univerzitetu radio je kao profesor hrvatskog jezika i knjizevnosti. Za dopisnog clana Madjarske akademije nauka izabran je 1926. godine.
Iako je svoj naucni rad zapoceo obradom tema iz madjarske istorije knjizevnosti, kao vrsni slavista se od 1924. sve vise bavio istrazivanjima hrvatske, srpske i crnogorske istorije, knjizevnosti i kulture. Uporedo sa naucnim radom bavio se bibliografijom a obradjivao je i politicke teme.
Objavio je vise znacajnih monografija, dok je manje studije i clanke, kritike i publicisticke publikovao u ondasnjoj madjarskoj periodici.
Posebno su vrijedne Bajzine studije iz kroatistike, a odnose se na dubrovacku knjizevnost, Djalskog, Senou i ep o kralju Kolomanu, a iz srpske knjizevnosti studija o srpskim pjesnicima na madjarskom jeziku.
Mada je istorija knjizevnosti bila univerzitetska specijalnost madjarskog slaviste, on se kao svestrani intelektualac i naucnik bavio i istorijskim i publicistickim temama.
Iako nikada nije bio u Crnoj Gori, ona je postala njegova opsesivna tema, narocito nakon njenog nestanka kao nezavisne drzave. Njena tragicna sudbina na kraju Prvog svjetskog rata toliko ga je vezala za ovu malu zemlju tako da je postao ne samo njen prijatelj i branitelj nego i prorok, apostol njene slobode i nezvisnosti.
Dr Jozef Bajza je s izuzetnim pijetetom pristupio izucavanju crnogorskog pitanja i tragicnom udesu Crne Gore i Crnogoraca 1918. godine. Zbog toga se na njega srucila prava lavina napada od strane jugoslovenskih prorezimskih istoricara, koji su, kao nadobudni cenzori, zaslijepljeni starim nacionalnim doktrinama, novom ideologijom o interesnom jugoslovenstvu i aktuelnom politikom, crnogorsko pitanje nazivali “takozvanim”. Skrivajuci se iza visih ciljeva versajske tvorevine, a priziruci od starih zavjera i neprijatelja, ti istoricari su Bajzine naucni motive i bavljenje crnogorskim pitanjem nalazili u dnevnopolitickim ciljevima i navodnoj zloj namjeri Madjarske akademije nauka prema jugoslovenskom ujedinjenju i mladoj jugoslovenskoj drzavi koja je kanibalski progutala Crnu Goru. U Bajzinom postenom zanimanju za sudbinu zemlje, koja nije pod svojim imenom i slavom mogla da udje u jugoslovensko drzavno zdanje, nadobudni kriticari su gledali neku ujdurmu madjarske politike uopste i povampirenje austrougarskog duha.
Medjutim, naucna utemeljenost i ozbiljnost madjarskog akademika, koji nije bio covjek zarobljenog uma i savjesti, demantovali su njegove kriticare i ogovarace. Vrijeme je potvrdilo ozbiljnost i opravdanost Bajzinog bavljenja crnogorskim pitanjem, kako njegovu naucnu inventivnost tako i njegove zakljucke i sudove, prorocku intuiciju.
Geneza crnogorskog pitanja i put koji je ono moralo da prodje do konacnog raspleta, iz koga je Crna Gora izasla kao nezavisna drzava, potvrdilo je da Bajzino bavljenje njime nije bilo ni slucajno ni tendenciozno, a kamoli zlonamjerno. Bio je to mocni, posteni i prijateljski evropski glas da crnogorsko pitanje nije rijeseno, da drzavno i nacionalno bice Crne Gore nije ugaseno i da je neminovno crnogorsko vasksrnuce.
Pokazalo se, konacno, da Bajzina studija, obimom mala ali idejama velika, nije “politicki pamflet”, kako joj se spocitavalo vec ozbiljan naucni rad. Danas se tek jasno vidi kome je i zasto smetalo obnavljanje i ozivljavanje crnogorskog pitanja, kao i to kome je i zasto smetala vizija “crnogorske hiljadugodisnje istorije” i kontinuitet drzavnog i nacionalnog bica.
Iako se i kod dr Bajze, u duhu vremena i tadasnjih naucnih saznanja, s danasnje distance, mogu uociti netacnosti i nepreciznosti, prevazidjeni naucni stavovi pa i neke zablude, njegova knjiga “Crnogorsko pitanje” je naucno fundirana i kriticki intonirana.
Njegovo progresivno misljenje da, pored drugih autohtonih komponenti Crnogoraca i duhovno-aksioloskih vrijednosti Crne Gore, postoji i poseban crnogorski jezik izazvali su zgrazenje i zagrcnutost rezimskih istoricara i lingvista, prije svega srpskih. Bajza je dobro uocio da je crnogorski jezik sastavni dio crnogorskog pitanja.
Znacaj i doprinos Bajzinog angazmana i njegovog izuzetno vanzog djela je ogroman.
On je, uz nekoliko drugih evropskih i americkih intelektualaca, “iz vruceg pepela” nanovo svojom knjigom raspirio i raspalio plamen crnogorskog pitanja u intelektualnim krugovima Evrope, namecuci ga kao problem medjunarodne savjesti i pravde.
Dr Bajza je osim pomenute knjige objavio i jos nekoliko tekstova koji se odnose na Crnu Goru: o smrti kralja Nikole, crnogorskoj stampi i drugim temama iz crnogorske proslosti. Uz to, neumorno je drzao predavanja i pisao o crnogorskoj drzavnoj i nacionalnoj drami i udesu.
Posto je godinama strpljivo proucavao izvore i literaturu o Crnoj Gori i Crnogorcima, sakupio je ogromnu gradju o ovoj maloj zemlji i narodu, na madjarskom i drugim jezicima. Iz toga materijala nastalo je njegovo dvotomno djelo Bibliografija Crne Gore (prvi tom objavljen 1927, a drugi 1929).
Tako je dr Jozef Bajza bio jedan od ambasadora nestale Crne Gore, ziva crnogorska institucija izmedju dva svjetska rata. Njegov znacaj nije samo u tome sto je iznova afirmisao crnogorsko pitanje na medjunarodnom planu, vec i sto je skretao paznju evropske javnosti na istorijsku sudbinu Crne Gore, izazivao simpatije, podsjecajuci na raniji njen ugled i madjarskoj, evropskoj i svjetskoj javnosti, kako politicki tako i moralni lik, slobodarsku misiju.
Iako su se mnogi Crnogorci bili pomirili, narocito ujedinitelji, sa nestankom Crne Gore kao drzave i Crnogoraca kao etnickog cinioca, akademik Bajza, po imperativu vise savjesti i vise pravde nije mogao da se pomiri. Jer, iako saveznica sila pobjednica, na kraju Prvog svjetskog rata Crna Gora je bila jedini stvarni gubitnik.
Madjarski akademik je govorio u ime Crne Gore, vjerujuci u njenu buducnost, u vrijeme dok su mnogo pozvaniji na jugoslovenskom prostoru cutali ili bili cenzori crnogorskog eventualnog vaskrsnuca.
Bajzino djelo je, u stvari, otvorilo novu fazu u otvaranju, aktuelizovanju i afirmisanju crnogorskog drzavnog i nacionalnog pitanja, u samoosvjescivanju Crnogoraca.
On je upozoravao da Crna Gora 1918. nije nestala voljom svoga naroda, ali da ce kad-tad voljom svoga naroda opet vaskrsnuti. I pogodio je da ce crnogorsko pitanje opet doci na dnevni red medjunarodne zajednice.
On je prosto bio ubijedjen da drzavna svijest crnogorska mora pretrajati, ako je ne zahvati istorijski dremez ili kompleksi manje vrijednosti i ako ne dozvoli da bude asimilovana. I nije, iako je na toj asimilaciji radjeno decenijama.
Bajzina metaporuka buducim generacijama Crnogoraca jeste da su drzavna i nacionalna svijest uslov crnogorskog opstanka!
“Ako ova svijest”, porucivao je ovaj osvjedoceni prijatelj Crne Gore, “prezivi u narodu, ona ce svoju drzavnost ponovo osvojiti prvom prilikom, evolucijom ili revolucijom, ali ako je ta svijest mrtva, uzaludan je svaki pokusaj”.
Danas se dusa dr Jozefa Bajze raduje sto se ta svijest, ipak, sacuvala i sto je obnovila Crnu Goru i vratila je tamo gdje je i bila: u drustvo naroda, medju priznate drzave svijeta.
Crna Gora nije svoju nezavisnost stekla mimo volje, naklonosti i razumijevanja medjunarodne zajednice. Evropa se iskupila za ranije ucinjenu nepravdu, tako sto je gradjanima Crne Gore omogucila da iskoriste istorijsku priliku, da slobodno, bez pritisaka i ucjena odgovore na istorijsko i sudbonosno pitanje o drzavnopravnom statusu svoje domovine.
Za to vaskrsnuce velike zasluge imaju dr Jozef Bajza, mladji, i njegovo djelo.
Crnoj Gori je na cast i ponos i Bajzino ime i njegovo djelo. On je jedan od apostola crnogorske nezavisnosti, s oreolom njene slobode. Valjda ce Crna Gora znati da mu se dostojno oduzi za sve ono sto je za nju cinio.
I danas u Bajzinom narodu i drzavi, Madjarima i Madjarskoj, Crna Gora i Crnogorci, svi njeni gradjani, imaju dragog, pouzdanog i iskrenog prijatelja. Bajzino djelo je trajni most medju njima – od Jadrana do Budima.
I Madjarima treba da je na ponos i cast Bajzino ime i lik u oreolu crnogorske nezavisnosti.