Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Šeki Radončić:
IZA MASKE: TAJNI RATOVI U TAJNOJ POLICIJI



Poznati crnogorski publicista Šeki Radončić piše o istorijatu, ustrojstvu, unutrašnjim sukobima i lomovima, kao i raznim akcijama i kontraakcijama crnogorske tajne policije u toku devedesetih godina. Kako su se odmjeravanja različitih centara moći reflektovala na odnose i stanje u tajnoj policiji.

Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća političkih emigranata

Tito i Kardelj

Crnogorska tajna policija iznikla je iz nekadašnje OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda) koja je, po nalogu Josipa Broza Tita, formirana 13. maja 1944. godine u Drvaru. U obračunu sa "neprijateljima naroda" - četnicima i drugim ideološkim protivnicima - ta služba je ostala upamćena po užasnoj okrutnosti, prijekim sudovima i likvidacijama. Nakon par godina OZNA se iz vojne transformiše u civilnu službu - UDB-u (Uprava za državnu bezbjednost). Ratni kadrovi - zaslužni oficiri jugoslovenske vojske - ustupaju mjesto civilima.
No, što mačka rodi, to miša lovi: UDB-a nije ništa nježnija od OZNE. Obračun sa ljudima koji su istorijske 1948. godine Staljinu rekli DA, kada mu je Tito rekao NE, bio je više nego brutalan. Goli otok, brojne fizičke likvidacije i vječiti ibeovac i robijaš Vlado Dapčević - obilježiće taj period.
Kako se stezao ruski obruč oko Jugoslavije tako je rastao i uticaj UDB-e i KOS-a. Aleksandar Ranković, vrhovni šef UDB-e polako je stavljao partiju i vlast pod kontrolu tajne policije. Vlado Dapčević, brat legendarnog partizanskog komandanta Peka Dapčevića, tada se prvi put susreće sa svojim budućim životnim pratiocem - tajnom policijom. U knjizi Slavka Ćuruvije, prije nekoliko godina ubijenog beogradskog novinara, pod naslovom "Ibeovac, ja Vlado Dapčević" on ovako opisuje taj događaj:
"Zapanjilo me saznanje da moj šofer svaki dan podnosi izvještaj o mom kretanju. Sasvim slučajno sam to saznao. Kažem garaži: "Pošaljite mog šofera". Oni odgovoriše da su ga poslali u bolnicu nekim poslom. Izašao sam iz kancelarije, bila je na četvrtom spratu, i vidim moj šofer izlazi iz KOS-a, na petom spratu. Siđem dolje i kažem mu da vozi u Topčider. Kad smo stigli u neki kamenolom, ja izvadim pištolj i viknem:
- Izlazi! Đe si bio?
- U bolnici.
- Zašto lažeš, nitkove jedan, ubiću te kČa kučku! Đe si bio, govori?
- Gore u KOS-u.
- Zašto?
- Naredili su mi da svako jutro idem tamo i da ih obavještavam gdje ste bili, koliko ste se zadržali na kojoj adresi.
Meni se smrači..."
Dapčeviću se kasnije još više smučilo kada su mu u Generalštabu objasnili da svi njihovi vozači rade za KOS.
Zloglasna UDB-a nije angažovala samo vozače za špijuniranje. Poznati su primjeri iz tog perioda kada je brat potkazivao brata, žena muža, muž ženu, sin oca, mnogo rjeđe otac sina. Nije zabilježen nijedan primjer da je po nalogu UDB-e majka špijunirala sina.
Nakon čuvenog Brionskog plenuma na kojem je, zbog navodnog nezakonitog prisluškivanja vrhovnog komandanta, zbrisan tadašnji Titov potpredsjednik, Aleksandar Ranković, napravljeni su veliki organizacioni i kadrovski rezovi u jugoslovenskoj tajnoj policiji. Te, 1966. godine, prvi put se formiraju i skupštinske komisije, na republičkom i saveznom nivou, nadležne za kontrolu rada policije. Sukob rigidnog policijskog rukovodstva i političkog vrha države, koje radi približavanja Zapadu, makar prividno pokušava da demokratizuje zemlju, rezultira velikom čistkom u svim tajnim policijama na prostoru bivše Jugoslavije.
Po Titovoj direktivi izvršene su kadrovske promjene i u tadašnjoj crnogorskoj Službi državne bezbjednosti koju narod i dalje zove UDB-a. Primljeni su mlađi, visokoobrazovani kadrovi, ali je pripadnicima te službe i dalje ostao prioritetan zadatak - obračun sa ideološkim neistomišljenicima i protivnicima režima.
Od mnogih akcija koje u to vrijeme izvodi kadrovski podmlađena crnogorska Služba državne bezbjednosti najpoznatija je ona u kojoj su otkriveni i uhapšeni učesnici tzv. Barskog kongresa, odnosno V kongresa ilegalne Nove KPJ. Kongres je u strogoj konspirativnosti održan u Baru 1974. godine. Na tom ilegalnom skupu učestvovalo je dvadesetak ljudi. Među njima je bila i "krtica" SDB-a. Kažnjeni su drakonski: višegodišnjom robijom u rasponu od pet do petnaest godina zatvora. Jedini grijeh im je bio taj što su zaključili da je "Tito izvršio državni i partijski udar i zaveo režim lične vlasti".
Kadrovi crnogorske tajne policije učestvuju i u najpoznatijoj otmici tog perioda. Usred Bukurešta, iz hotela ČDerebentiČ, 8. avgusta 1974. godine, pripadnici UDB-e kidnapuju Vlada Dapčevića. Zbog te otmice izbio je međunarodni skandal. Uslijedili su brojni protesti upućeni zvaničnom Beogradu, a pobješnjeli Čaušesku odmah smjenjuje ministra unutrašnjih poslova Rumunije i šefa bukureštanske policije. Dapčević je možda i posljednja žrtva UDB-e, koja je ostala u životu i tako dobila priliku da svjedoči o svojoj otmici. Te dramatične trenutke on opisuje ovako:
"Uđoh u lift, uđe za mnom gomila onih koji su čekali pred liftom. Ja pritisnem petnaesti sprat- oni i ne dotakoše onu dugmad. Samo su se gledali i smiješili se. Kako sam izašao iz lifta i krenuo ka sobi, na mene se obrušilo ko zna koliko ljudi. Onda sam dobio udarac od koga sam počeo da gubim svijest... Prvi put sam se osvijestio na podu između prednjeg i zadnjeg sjedišta nekog automobila. Bile su mi vezane i noge i ruke - kao paket. Jedan od njih mi je držao palicu duboko u ustima. To je kratka palica, obmotana gazom i služi da te onemogući da vičeš. Odvezli su me u neku vilu. Kasnije sam čuo da su u njoj držali i Imre Nađa prije strijeljanja. Bio sam sav krvav. Polomili su mi zube, isjekli jezik, odrali grlo, polomili rebra i povrijedili unutrašnje organe. Opet sam izgubio svijest. Probudio sam se sjutradan uveče u beogradskom Centralnom zatvoru..."
Pri jugoslovenskoj i crnogorskoj tajnoj policiji postojali su posebni Odjeli za specijalne namjene, koji su većinom po zapadnim zemljama sijali smrt među emigrantima. Učestale likvidacije u režiji SDB-a zasmetale su vlastima tih država. Takav svojevrstan izvoz terorizma iritirao je zapadne sile. Protestne note i demarši postajali su sve brojniji, pa je tajna policija svoje sljedeće likvidacije pripremala pažljivije, pokušavajući da naručena smaknuća prikaže kao saobraćajne nesreće, porodične i ljubavne obračune, ili, pak, kao interne obračune u jugoslovenskom pod-zemlju.
Sve do raspada Jugoslavije listu sa imenima ljudi koje treba likvidirati formirao je Savezni SUP, a na predlog svojih i republičkih stručnih službi. Tajni spisak je obično sadržavao dvadeset do trideset imena, a odobravao ga je lično jugoslovenski ministar policije. Pripreme za pojedina smaknuća trajale su nekoliko mjeseci, nekada i do dvije godine. Likvidacije ljudi koje je bez ikakvog suđenja na smrt osudila tajna policija najčešće su slijedile po principu "ko se prvi namjesti".
(Nastavlja se)
U SJUTRAŠNJEM BROJU: Ustanak kosovskih Albanaca, posebna pažnja posvećivana je kulturnim krugovima, dobra saradnja crnogorske tajne policije sa saveznim i republičkim službama, raspad savezne države donio je i raspad bezbjednosnog sistema, Miloševićeva policija, mediji, akademici, beogradski Crnogorci...

--------------------------------------------------------------------------------
Otmice i fizičke likvidacije

Po kratkom postupku, Dapčević je osuđen na smrtnu kaznu, koja je zbog njegovih "zasluga u ratu zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od dvadeset godina". Dapčević će robijati sve do polovine 1988. godine, kada će, pod diplomatskim pritiskom Zapada, gotovo tajno biti pušten iz zatvora.
Nakon krajnje kompromitujuće Dapčevićeve otmice tajna policija više neće ostavljati svjedoke. Nema više otmica - slijede fizičke likvidacije neprijatelja tadašnjeg ustavnog poretka SFRJ. Većinom su likvidirani ljudi iz jugoslovenske emigracije. Posebno su stradali hrvatski, albanski i srpski politički aktivni emigranti, za koje je tajna policija imala operativne podatke da spremaju obaranje jugoslovenskog režima. Takvima su, najčešće, vođeni patriotizmom i rukom tajne policije presuđivali crnogorski žestoki momci. Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća. Povremeno su se dešavala neriješena ubistva i sumnjive saobraćajne nesreće i u samoj Crnoj Gori u kojim su ginuli protivnici režima. Tada se šapatom konstatovalo: "Ubila ga UDBA".

Crnogorski SDB je krajem devedesetih imao oko 220 stalno upošljenih ljudi, a sada je, prema procjenama, ta brojka dvostruko veća

Početak osamdesetih obilježiće ustanak Albanaca na Kosovu, nezadovoljnih autonomijom koju su već imali. Oni traže da Kosovo dobije status republike. Savezna i srpska policija sprovode brutalne akcije na gušenju demonstracija. Pripadnike "reda i mira" posebno je iritiralo to što su pojedini demonstranti kačili Titove slike za repove bivolica, i što su skandirali "Trepča radi - Beograd se gradi". U okviru savezne komande policijske jedinice iz Crne Gore odlaze na Kosovo da pomognu u gušenju albanskog bunta. Plašeći se od širenja albanskog ustanka i na susjedne republike, crnogorski SDB podiže priravnost, posebno obraćajući pažnju na "kontrarevolucionarne elemente" iz Crne Gore. To je značilo da su Albanci iz Tuzi, Ulcinja i drugih crnogorskih mjesta, posebno pograničnih, stavljeni pod budno oko tajne policije. Slijedila su i brojna hapšenja Albanaca u Crnoj Gori. Većinom se radilo o crnogorskim mladićima i djevojkama koji su studirali na Kosovu, za koje se sumnjalo da su tamo učestvovali u albanskim demonstracijama. Tokom operativne obrade bili su izloženi teškoj policijskoj torturi.
To su godine kada se "SDB bavi otkrivanjem, dokumentovanjem i presijecanjem tajne i organizovane neprijateljske djela-tnosti uperene protiv ustavom utvrđenog poretka. Tu su spad-ali: kontrarevolucionarno ugr-ožavanje društvenog uređenja, terorizam, špijunaža, sabotaža, neprijateljska propaganda, izazivanje vjerske mržnje i širenja lažnih vijesti... O svojim saznanjima i akcijama crnogorski SDB je obavještavao državno i partijsko rukovodstvo Crne Gore, i savezni SUP, koji je svojom linijom obavještavao rukovodstvo Jugoslavije. Informacije o toj problematici razmatrane su na Republičkom savjetu za zaštitu ustavnog poretka, gdje su, uz ostalo, davane smjernice za dalji rad", pojašnjava u svojoj knjizi "Vrijeme meteža", nekadašnji dugogodišnji šef crnogorskog SDB-a, Vladimir Keković.
Tajna policija je i u tom periodu posebno vodila računa šta se dešavalo u crnogorskim kulturnim krugovima. Pod budnim okom političke policije stavljeni su brojni crnogorski književnici, novinari, glumci i druge javne ličnosti. Tokom njihove operativne obrade korištena su sva tehnička sredstva kao i ubačene "krtice". SDB je posebno taj tzv. "kulturni sektor" pokrio svojim najpismenijim inspektorima, kao što su bili Rajo Vulikić, Radivoje Martinović, Jevrem Bjelica i drugi.
Pod prismotrom su bili i crnogorski, i srpski, i drugi "neprijateljski elementi". Tajna policija je sa istim žarom pratila takve sušte suprotnosti kakvi su književnici Jevrem Brković i Momir Vojvodić, Sreten Perović i Ranko Jovović, Milorad Popović i Bećir Vuković.
Taj period karakteriše dobra saradnja crnogorske tajne policije sa saveznim i republičkim službama, kao i onom vojnom - KOS-om. To je vrijeme kada bezbjednosni sistemi republika funkcionišu pod strogom palicom Savezne službe bezbjednosti. SDB Crne Gore odlično sarađuje sa SDB-om Jugoslavije, SID-om (Služba za istraživanje i dokumentaciju SSIP-a) i II upravom JNA.
Crnogorski SDB je krajem devedesetih imao oko 220 stalno upošljenih ljudi. Prema nekim procjenama sada je ta brojka dvostruko veća. Silan broj "honoraraca", saradnika, bivših policajaca, sekretara i raznih šefova kabineta, koji su još uvijek na usluzi toj službi zna samo najuže rukovodstvo SDB-a.
"Kako se približavao raspad savezne države, raspadao se i bezbjedonosni sistem zemlje. Za nas poznavaoce i obavještajce bilo je toliko evidentno da je Srbija započela taj raspad bezbjednosnog sistema sa Crnom Gorom i Saveznom policijom, da smo naprosto bili nemoćni", svjedoči ovih dana Božidar Spasić, nekadašnji visoki funkcioner Saveznog MUP-a. Kako pišu neki beogradski mediji on je svojevremeno bio uključen u tajne operacije likvidiranja jugoslovenskih emigranata u inostranstvu.
Vladimir Keković, šef crnogorske tajne policije od 1982. do 1989. godine, takođe je nedvosmislen:
"Nosiocima velikosrpskog nacionalizma koji su djelovali iz Srbije protiv Crne Gore bavila se srpska SDB i sve do pred kraj 1988. godine izvještavala nas o tome i razmjenjivala informacije sa SDB-om Crne Gore. Kurcšlus je nastao kada je rukovodstvo SDB-a Srbije odustalo od dogovora za preduzimanje određenih mjera prema onima koji su djelovali iz Srbije protiv Crne Gore. U vrijeme "AB" događanja naroda saradnja između SDB Srbije i SDB Crne Gore je prestala".
Sa prestankom saradnje dviju tajnih policija počinje i otvoreni rat oko toga ko će crnogorsku tajnu policiju staviti pod svoju kontrolu. U tom ratu, kako to obično biva kada su tajne službe u pitanju, sredstva nijesu birana. Pojava čuvenoga Memoranduma SANU, 1986. godine, uvod je u "jogurt i AB revoluciju", kasnije "balvan revoluciju" i na kraju krvavi rat na prostoru bivše Jugoslavije. Crnogorska tajna policija operativno je obradila pojavljivanje Memoranduma u Crnoj Gori, čiji se tekst uskoro pojavljuje u beogradskim "Večernjim novostima". U tom dokumentu se, između ostalog, tvrdi:
"Sve nacije nijesu ravnopravne: srpska nacija, na primjer, nije dobila pravo na vlastitu državu. Djelovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju pravo za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju... Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa ide toliko daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac."
I pored suprotstavljanja SDBCG, u Pljevljima se pojavila peticija o podršci Memorandumu, sa 52 potpisnika. Crnogorsko rukovodstvo odmah reaguje osuđujući Memorandum SANU. To je automatski značilo zahlađivanje odnosa između tadašnjeg rukovodstva Crne Gore i rukovodstva Srbije, koje predvodi Slobodan Milošević.
Milošević je potom krenuo u obaranje legitimno izabranog crnogorskog rukovodstva. U tu svrhu koristi svoju policiju, medije, akademike, beogradske Crnogorce... On i pored stava CKSKJ da se "mitinzi solidarnosti" ne održavaju van teritorije Srbije, organizuje miting u Titogradu 20. avgusta 1988. godine. Slijedi novi miting u oktobru.

--------------------------------------------------------------------------------

AKCIJA KORAB: Na osnovu operativnih podataka i prisluškivanja telefonskih razgovora crnogorski SDB, u akciji "Korab", razotkriva kako se ne radi ni o kakvoj autentičnoj pobuni građana Crne Gore, već o organizovanom puču pod dirigentskom palicom Miroslava Šolevića, iza kojeg stoje srpske tajne službe. Crnogorska tajna policija u stopu prati Šolevića, otkriva njegovu cjelokupnu saradničku mrežu u Crnoj Gori, i sve njegove planove. O svojim saznanjima SDB uredno obavještava crnogorsku vlast, koja ne preduzima ništa da to spriječi.
Šolević nastavlja dalje: organizuje mitinge, smišlja parole koje će se uzvikivati na mitinzima, čak određuje kada treba zviždati ili klicati. On podobnim novinarima unaprijed dijeli izvještaje koje će sa mitinga slati svojim redakcijama. Pripadnik crnogorskog SDB-a sa Cetinja to snima i u svom izvještaju, između ostalog, precizira:
"Parole i pjesme koje su uzvikivali učesnici sa Kosova (među kojima "Hoćemo oružje" i "Dajte nam oružje" počinjale su na znak Šolevića, koji se nalazio na prostoru iza bine".
Inspektori SDB-a Crne Gore u akciji "Korab" uredno bilježe i nacionalističke pjesme, koje se pjevaju po mitinzima. Tako je i republički javni tužilac Božidar Vuksanović u Skupštini Crne Gore potvrdio da se tokom proslave Badnje večeri, ispred crkve Svetog Đorđa, u tadašnjem Titogradu, pjevalo: "Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi" i "Slobodane pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate". Iako se dobro znalo da je autor tih užasnih stihova jedan poznati podgorički stihoklepac, organi bezbjednosti, navodno, nijesu otkrili tog zloslutnog autora.

"Narodna stranka nije osnovana iz moje glave: Momir i Milo su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku", kaže Kilibarda

Srpske obavještajne službe, s druge strane, formiraju policijske dosijee crnogorskih političara sa isfabrikovanim kompromitujućim podacima, koji se dostavljaju "patriotskim novinarima". SDB Crne Gore polako gubi rat protiv srpskih specijalaca za mase i moćne Miloševićeve agenture u Crnoj Gori. U januaru 1989. godine na "talasu događanja naroda" i pod dirigentskom palicom zvaničnog Beograda, dolazi do prevrata: Milošević obara legitimno izabrano crnogorsko rukovodstvo i umjesto njega instalira marionetsku vlast sa "guvernantom" Momirom Bulatovićem na čelu.
No, rukovodstvo crnogorskog SDB-a nastavlja da uredno i profesionalno dostavlja svoje izvještaje novim gazdama:
"U međuvremenu sam se inatio i novom rukovodstvu dostavljao informacije o onima koji su ih doveli na vlast. Bila je to poruka - vidite na kakvim temeljima počivate. Sjećam se, recimo, da sam tadašnjeg koordinatora CKSK CG Veselina Vukotića jednom prilikom upoznao da su domaće fele upriličile veliku feštu na Glavi Zete u čast Miroslava Šolevića i da su ga proglasile prvim herojem nove Crne Gore. Hladno je odgovorio: ČPa što je to važnoČ", sjeća se Keković u intervjuu podgoričkom "Monitoru", datom nekoliko godina kasnije.
Šef crnogorskog SDB-a Vladimir Keković je nedugo nakon januarskog prevrata u Skupštini SFRJ javno progovorio o suštini januarskog obaranja crnogorske vlasti. Uslijedio je do tada neviđeni medijsko-policijsko-politički linč Vladimira Kekovića.
"Medijski rat koji je ranije krenuo protiv Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika dobio je novu šansu: raskrinkati SDB i njeno rukovodstvo", kasnije će zapisati Keković u svojoj knjizi "Vrijeme meteža".
Beogradski novinar Milovan Brkić, navodi se u toj knjizi, dobija zadatke da "likvidira Vladimira Kekovića i SDB Crne Gore". Brkić objavljuje tekst u kojem tvrdi da su SDB Crne Gore i njen rukovodilac organizovali ubistvo pukovnika Vojislava Šćepanovića, pomoćnika republičkog sekretara za narodnu odbranu, i Vasilija Delibašića, konzula SFRJ u Njemačkoj.
Šćepanovića je u njegovoj kancelariji, prema nalazu istrage, ubio policajac Zoran Dajković, sestrić tadašnjeg republičkog sekretara za narodnu odbranu generala Sava Jankovića, a konzula Delibašića, dok sa ženom šeta ulicama Bara, ubija narkoman i besposličar iz Tetova Tomislav Tomovski. Motiv: koristoljublje, odnosno pljačka torbe koju je nosio Delibašić.
Podstaknut iskonstruisanim pisanjem Brkića, ubica Tomovski na suđenju označava kao direktnog naručioca ubistva konzula Delibašića - šefa crnogorske tajne policije Vladimira Kekovića. No, kada je tokom suđenja sudija Momčilo Knežević upitao Tomovskog "da li poznaješ ovog čovjeka", pokazujući prstom na Kekovića, koji je u tom trenutku ušao u sudnicu, on je negativno odgovorio, naglašavajući da ga nikad nije vidio.
"To je bila prilika da pred sudskim vijećem u punoj sali radoznalih novinara i posjetilaca osudim beskrupuloznu, sramnu i nečasnu kampanju koja je sračunato vođena protiv Službe i mene", zapisaće kasnije Keković.
Ubica Tomovski je potom zbog ubistva iz koristoljublja osuđen na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena sa dvadeset godina zatvora. U odvojenom sudskom postupku utvrđeno je da je ubica pukovnika Vojislava Šćepanovića Zoran Dajković neuračunljiv te je oslobođen krivične odgovornosti i upućen na liječenje u duševnu bolnicu.

SDB OSNIVA NARODNU STRANKU: Nakon pada crnogorskog rukovodstva sprovodi se čistka i u vrhu policije. Umjesto Vladimira Kekovića, za novog rukovodioca crnogorskog SDB-a imenuje se pukovnik Lazar Boričić, koji je do tada radio u Teritorijalnoj odbrani Titograda. Hroničari bilježe da su ga "prema pouzdanim izvorima na tu funkciju instalirali srpska tajna policija i vojni obavještajni lobi".
"Radnu diferencijaciju" u policiji sprovodi Pavle Bulatović, novi republički sekretar unutrašnjih poslova. Već u prvom naletu on smjenjuje najuži policijski vrh i načelnike gotovo svih opštinskih centara bezbjednosti. Samo u jednom danu otpušteno je 168 pripadnika RSUP-a. Bulatovićev pomoćnik Maksim Korać toliki broj otkaza pravda "nezakonitim zapošljavanjem otpuštenih policajaca". Istina je bila drugačija: kadrovska politika u crnogorskoj policiji vodila se po principu lojalnosti Slobodanu Miloševiću i njegovim sljedbenicima u Crnoj Gori.
Kao prilog tome govori i činjenica da je Korać političku slavu stekao u čuvenom koordinacionom tijelu šest mjesnih zajednica iz Titograda, koje je omalovažavalo staro crnogorsko i rukovodstva ostalih republika a veličalo Slobodana Miloševića. Nije slučajno i nevažno: Koraća je uoči odlaska u policiju primio lično Slobodan Milošević.
Pavle Bulatović sprovodi radikalnu čistku i u Službi državne bezbjednosti. Pod firmom radne, sprovodi se nacionalna i politička diferencijacija: iz službe se uklanjaju svi oni koji se deklarišu kao Crnogorci, kao i pripadnici službe iz redova manjinskih naroda.
Paralelno sa silnim smjenama nova vlast organizuje suđenje Lazaru Đođiću, bivšem republičkom sekretaru za unutrašnje poslove, njegovom pomoćniku Husniji Redžepagiću, i Veselinu Pešiću, komandantu specijalne jedinice RSUP-a zbog upotrebe sile tokom oktobarskog događanja naroda u Podgorici. Tada je izgovorena i ona čuvena rečenica: "Milicijo, postupi po naređenju". Nakon maratonskog sudskog procesa sud je optužene oslobodio odgovornosti.
Novo crnogorsko rukovodstvo ide dalje: krajem 1990. godine, promjenom Skupštinskog poslovnika i drugih zakonskih akata, ukida rad komisija nadležnih za kontrolu rada policije. Crnogorska policija je tako postala jedina "snaga države" u Evropi čiji rad ne kontroliše parlament. To je ključni razlog što demokratske snage u Crnoj Gori optužuju vlast da nije depolitizovala policiju, već je od nje napravila partijsku ekspozituru. "Kontrolom policije od samo jedne stranke, u uslovima višestranačja, ta služba je ponovo transformisana u paradržavnu" - tvrdili su protivnici nove vlasti.
Pred naletom višestranačja crnogorska tajna policija dobija i specijalne političke zadatke. U opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka ulazi praćenje i prisluškivanje političkih protivnika i opozicionih političara, ubacivanje provokatora u novoosnovane stranke, nezavisne medije i u redove nezavisnih intelektualaca. Nekoliko pripadnika crnogorske tajne policije dobija i specijalni zadatak da formira nove stranke i partije, kako bi državni vrh simulirao demokratiju.
"Narodna stranka nije osnovana iz moje glave. Momir Bulatović i Milo Đukanović su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nijesu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog disidenta", priznaće deset godina kasnije na kolašinskoj televiziji "Orion", bivši lider narodnjaka Novak Kilibarda.
Ima indicija da je SDB upleten i u formiranje nekih drugih stranaka, ali javnih potvrda i priznanja, kakvo je Kilibardino, o tome nema. Tajna policija, uz to, koristi dosijee iz "Kekovićeve UDB-e" u obračunu sa političkim protivnicima. Formiraju se i novi dosijei.

--------------------------------------------------------------------------------
Stranačke službe sigurnosti

S druge strane i novoosnovane stranke i partije formiraju interne službe bezbjednosti koje brinu o fizičkom obezbjeđenju opozicionih lidera. Nepovjerenje u vlast i strah od raznih ekstremista spremnih na sve, dovode do formiranja partijskih službi sigurnosti. Kasnije, mnogi ljudi iz partijskih obezbjeđenja dobijaju i posebne zadatke: da "pripaze" na "zlo domaće", tj. partijske funkcionere iz sopstvenih stranaka, za koje su pojedini lideri smatrali da mogu ugroziti njihovu poziciju. Tako su neke stranačke službe sigurnosti transformisane u neku vrstu partijskih "rekla-kazala" obavještajnih službi. Iako se radilo o pukom amaterizmu, pojedini mangupi iz tih "službi" su raznim intrigama, podmetanjima i manipulacijama zapečatili karijeru mnogim opozicionim političarima.

--------------------------------------------------------------------------------
Slavka Perovića policija obrađuje pod šifrom "Kum"

SDB Crne Gore obrađuje opozicione lidere. Slavko Perović, tadašnji lider liberala, kako bilježi podgorički "Monitor", obrađuje se pod šifrom "Kum", vjerovatno zbog njegovog običaja da svoje sagovornike oslovljava sa "kume". I drugi partijski lideri ne prolaze ništa bolje. Iz povjerljivih izvora moglo se čuti da su svi važniji opozicioni lideri u Crnoj Gori prisluškivani i praćeni. Posebna se pažnja poklanjala rukovodstvu Liberalnog saveza, SDA za Crnu Goru i SDPR-u. Nezavisni novinari i intelektualci ni ovog puta nijesu zaobiđeni. Gotovo da nema značajnijeg pera u Crnoj Gori, za koje se može reći da pripada nezavisnom novinarstvu, a da nije operativno pokriveno. Posebno mjesto je pripadalo novinarima antiratnog "Monitora".

Na udaru crnogorske policije su protivnici tog rata, pa na listi domaćih neprijatelja prednjače liberali, nezavisni novinari i mediji

S početka devedesetih samo politički slijepci ne vide da se Milošević i njegovi generali spremaju za rat. Dolazi i to vrijeme: inspiratori rata i ratni huškači Đ velikosrpski pisci i novinari - ustupaju mjesto generalima. Umjesto ljubitelja "lepe reči" progovorili su topovi. JNA u simuliranom sukobu tobože gubi rat u Sloveniji i svom žestinom udara na Hrvatsku. Slijede tenkovi, topovi, mrtvi i osakaćeni, koncentracioni logori, žene sa maramama, izbjegličke kolone bez povratka...
Crnogorski SDB stavlja težište na otkrivanje "domaćih izdajnika i njihovih pomagača". Na udaru su, prije svega, protivnici tog suludog rata. Na listi domaćih neprijatelja prednjače crnogorski liberali, nezavisni novinari i mediji. Ipak, u tom trenutku "trn u oku" je poznati crnogorski književnik Jevrem Brković, koji tih dana piše čuveno "Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima".
U otvorenom pismu pod naslovom "Nijesu to Crnogorci" Brković, između ostalog, piše:
"Braćo moja hercegovački Muslimani i Hrvati, znajte da te pijane, bradate i raspojasane protuve nijesu Crnogorci, nego duhovni potomci zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, onog koji je 1943. godine, samo u jednom pohodu od Pljevalja do Foče, stavio pod nož osam hiljada Muslimana... General Strugar, neka ga je zaista stid, divljanje i divljaštvo takvih teritorijalaca pokušao je da opravda Čcrnogorskim mentalitetomČ... Znajte da pripadnici te pijane, bradate i izobličene soldatetske, u uniformama Armije koja više nije ni narodna ni jugoslovenska Đ nijesu Crnogorci. Danas su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju na svoju braću. Da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore..."
Histerija koja slijedi protiv Brkovića koordinirana je iz tajne policije. Po procjeni vojno-policijskih stručnjaka za mase on je remetilački faktor koji ruši moral i slabi borbenu gotovost jugoslovenske soldatetske. SDB formira specijalni tim, sa samo jednim ciljem: po svaku cijenu neutralisati Brkovića.
U neutralisanju Brkovića dolazi do podjele posla: jednu liniju čine akademici i književnici iz Srbije. Drugu liniju, koja takođe ima za cilj moralnu likvidaciju pjesnika, preuzimaju književnici i novinari iz Crne Gore. Treću liniju pokrivaju ekstremisti, koji vođeni rukom nekih ljudi iz tajne policije fizički ugrožavaju pjesnika i njegovu porodicu. Oni su najopasniji. Brković u svom "Prljavom ratu" opisuje kako su kuršumi iz pištolja završili tik iznad njegove glave - na zidovima stana - i kako su njegova supruga Kaća i dvojica sinova u to vrijeme izloženi svakodnevnom pritisku "četničkih vandala Novaka Kilibarde, koji ih svakonoćno maltretiraju: kamenuju prozore na stanu, pucaju, urliču, vrište, divljaju..."
Pola sata prije ponoći, 1. oktobra 1991. godine, Brković bježi iz svog stana. Samo jedan sat kasnije naoružani policajci istovremeno upadaju na tri lokacije za koje sumnjaju da bi tamo mogao biti Jevrem Brković: u pjesnikov stan, u stan Jevremovog brata Sloba i u kuću pjesnikovog prijatelja Branka Nikača u Crmnici. Pretresa se kuća i Ferida Šarkinovića iz Plava, ali naoružani policajci ostaju praznih šaka: pjesnik je pobjegao. Brković uz pomoć drugih prijatelja prelazi crnogorsko - albansku granicu. Potom preko Skadra, Tirane, Pešte, Beča i Ljubljane odlazi za Zagreb, gdje će stalno boraviti tokom emigracije duge sedam i po godina.
Napad na Dubrovnik i njegovu okolinu počinje istog dana u osam sati ujutro. Krenulo je besprizorno rušenje starog grada i neviđena pljačka. Uskoro sa tog ratišta stižu i prvi limeni sanduci. Crnogorsko državno rukovodstvo upućuje telegrame saučešća porodicama poginulih. Demokratske snage u Crnoj Gori nastavljaju da se suprotstavljaju "ratu za mir". Na antiratnom mitingu, na Cetinju, liberali Slavka Perovića iz hiljada grla skandiraju "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče". Inspektri DB-a i njihovi saradnici registruju učesnike mitinga. U tome im pripomažu i pripadnici tajne policije koji izigravajući fotoreportere i televizijske kamermane snimaju učesnike tog istorijskog skupa.
Podgorički nezavisni nedjeljnik "Monitor" nastavlja da se iz broja u broj hrabro i principijelno suprotstavlja suludom ratu. Zbog toga se utemeljivaču "Monitora" Miodragu Peroviću i novinarima tog lista svakodnevno prijeti. Za samo mjesec dana Perovićeva supruga je zabilježila oko 350 prijetećih telefonskih poziva. Pola sata ispred ponoći 15. oktobra 1991. godine na redakciju "Monitora" ba-čena je jaka eksplozivna naprava. To je drugo "miniranje" redakcije "Monitora" u dvadesetak dana.
Novinari "Monitora", Perovićevi prijatelji i njegova porodica prepoznali su u svemu tome pokušaj SDB-a Crne Gore da promijeni uređivačku politiku tog nezavisnog lista. Uplašen za život svog brata Miodraga, Milo Perović kreće već sljedećeg jutra da "popriča" sa ministrom policije Pavlom Bulatovićem, kojeg je od ranije znao. Slučaj je htio da nervozni Milo Perović stigne ispred zgrade MUP-a u trenutku kada je službeni automobil u kojem se nalazio ministar policije kretao sa parkinga. Milo Perović, poput iskusnog teroriste, blokira službeni automobil i munjevito iskače iz svojih kola, prijeteći ministru policije:
"Slušaj, Pavle Bulatoviću, ako što bude mome bratu Mišku Peroviću, sve ću vas pobiti. I tebe i Momira i Mila, i svu vašu đecu".
"Ne može to tako mladiću, uzvratio je ministrov vozač -policajac, pokušavajući da izađe iz kola. Milo je razgrnuo jaknu, ispod koje je bila nekakva pištoljčina, drečeći:
"Ne miješaj se, e ću i tebe opružit. Pajo, ponavljam ti, ako Mišku što bude, ja ću, i mrtav iz groba, pobiti vašu đecu.".
U tom trenutku u svađu se umiješao Milov prijatelj, Zoran Ljumović, koji je tu pristigao kako bi spriječio ono najgore:
" Milo pusti meni to. Ja i Pavle smo braća", (braća od tetaka p.a).
Zoran je, potom, malo odgurnuo Mila, govoreći Pavlu: "Ako dozvoliš da se prolije krv u Crnoj Gori, ja ću ti presuditi".
Zaraćene strane su se onda razišle. Zapjenušali Milo Perović je u tim dramatičnim trenucima ministra policije Pavla Bulatovića vjerovatno podsjetio na čuvenog Panta Perovića, koji je tokom Drugog svjetskog rata sam uskakao u kuće u kojima su bili četnici i jednom prilikom, čak, poubijao četrnaestoro čeljadi.
Ovaj događaj novinarima "Monitora" kasnije je ispričao Miodrag Perović. Da li zbog Pavla, Mila, ili Panta, ko će ga znati, tek pritisak tajne policije na Miodraga Perovića će nakon ovog događaja malo splasnuti.

--------------------------------------------------------------------------------

U SJUTRAŠNJEM BROJU: Virus mržnje i rata; crnogorska policija hapsi izbjeglice iz BiH; saradanja sa Karadžićevom policijom; pokušaj da se zapali ratni fitilj i u Crnoj Gori; Pavle i Momir postavljaju Nikolu Pejakovića na mjesto šefa crnogorske policije; meteorska karijera Boška Bojovića...

--------------------------------------------------------------------------------
Specijalci crnogorskog MUP-a na frontu

Pored JNA i dobrovoljaca, u "oslobađanju" Dubrovnika učestvuju i specijalci MUP-a Crne Gore. No, već prvog dana ratovanja po njima su, greškom, "okrpili" crnogorski dobrovoljci.
"Stigoše i specijalci MUP-a Crne Gore. Navukoše na sebe pancir košulje i ostalu specijalnu opremu i uputiše se u Ččišćenje selaČ pri samom brdu. Kroz pola sata evo ih nazad. Vraćaju se ljuti i isprepadani. Psuju. Šta se desilo, pitamo radoznalo. Hoćemo da izginemo od vas, kažu. Taman se popesmo u selo, kad po nama zapraštaše vaše baterije iz protivavionskih topova. E, neka vam je srećan ovaj rat, ali nas više nikad ovdje nećete vidjeti", svjedoči očevidac te "junačke epopeje" crnogorskih specijalaca, publicista Veseljko Koprivica, u knjizi "Sve je bilo meta".

--------------------------------------------------------------------------------
Pismo pod naslovom "Nijesu to Crnogorci"

Orkestrirana i dobro osmišljena akcija kulminira podizanjem krivične prijave protiv Brkovića i izdavanjem naloga za njegovo hapšenje:
"Više javno tužilaštvo u Titogradu podnijelo je 2. oktobra 1991. godine Višem sudu u Titogradu zahtjev za sprovođenje istrage protiv Jevrema Brkovića zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti... Ova krivična djela izvršena su pisanjem pisma pod naslovom ČNijesu to CrnogorciČ, objavljenog u ČSlobodnoj DalmacijiČ. Za Brkovića je zatraženo i određivanje pritvora", objavila je režimska "Pobjeda".
I dok se specijalci spremaju da uhapse Brkovića, kod njega dolazi bivši pripadnik crnogorskog SDB-a. On upozorava pjesnika da će biti uhapšen, a zatim seksualno zlostavljan u zatvoru, "baš kao svojevremeno i Vojislav Šešelj".

Momir dovodi svoje ljude - kuma Daku Davidovića za načelnika CB Nikšić, Nebojšu Zekovića za šefa CB Herceg Novi i Željka Jočića u CB Podgorica

HAG ČEKA: Novinari i generali nastavljaju munjevito da šire virus mržnje i rata. Oni su ti koji običnim ljudima, do tada mirnim i povučenim građanima, u ruke stavljaju noževe, kame i čakije. Rat u Bosni i Hercegovini zvanično počinje 6. aprila 1992. godine. SDB Crne Gore pravi spiskove i dijeli oružje "provjerenim patriotama". Radi se prije svega o ljudima koji su "dušom i tijelom" pristalice politike Slobodana Miloševića.
Bježeći od ratnog požara u Bosni i Hercegovini veliki broj izbjeglica potražio je spas u Crnoj Gori. Većinom su se smjestili kod svojih rođaka, kumova i prijatelja. Protivno crnogorskoj tradiciji, Ustavu, zakonu i svim međunarodnim konvencijama crnogorski policajci su ih počeli hapsiti. SDB sprovodi akciju otkrivanja i "locira" izbjeglice. Lov na ljude najžešći je bio u Herceg Novom, Baru, Ulcinju... Muslimani se hapse pod izgovorom da su ekstremisti, ratni zločinci, ubačeni teroristi i kriminalci, a izbjegli Srbi da su dezerteri i izdajnici.
Ta sinhronizovana i dobro organizovana akcija crnogorske policije počela je početkom aprila 1992. godine. Uhapšeno je oko stotinu ljudi. U trenutku hapšenja, a posebno tokom pritvora mnogi su fizički maltretirani. Torturi je posebno bio izložen Muhamed Pilavdžić, koji se pokušao spasiti tako što se sa drugog sprata bacio kroz prozor kancelarije Centra bezbjednosti Herceg Novog. Nakon što su prošli obradu crnogorskih inspektora SDB-a, neki od izbjeglica su poslati u Beograd. Tamo su pripadnici KOS-a nastavili da ih brutalno ispituju. Ima indicija da su nakon ispitivanja po kratkom postupku pobijeni.
"Lov na Bosance te 1992. godine je bio hit. Nikada se neće znati koliko je ljudi na licu mjesta likvidirano, a koliko vraćeno u četničke kazamate nazad u Bosnu. Koliko je bilo onih poput fočanskog despota Stefanovića, zvanog Šumar, vlasnika kafane u blizini ženskog zatvora, koji su vršili inkvizitorski posao po Crnoj Gori, uz blagoslov crnogorskih vlasti", piše "Oslobođenje".
Porodica Safeta Buljubašića (1950), koji je na početku rata izbjegao u Crnu Goru, tvrdi u sarajevskim medijima, da je on uhapšen u Herceg Novom, ali "živ nije stigao do basanske granice". I porodica Hajrudina Bihorca iz Višegrada, uhapšenog 26. maja 1992. godine u Baošićima, smatra da je "ubijen na teritoriji Crne Gore" zbog toga "što ga nema ni u jednoj evidenciji o predatim izbjeglicama".
Podgorički "Liberal" zabilježio je svjedočenje Damjana Turkovića, tadašnjeg zamjenika Centra bezbjednosti Herceg Novi, koji je krajem maja 1992. na lokalnom radiju, između ostalog, izjavio:
"Mi u Centru bezbjednosti Herceg Novi preduzimamo sve mjere i radnje kako bismo spriječili da sva lica, koja su po bilo kom osnovu došla u sukob sa zakonom i okrvavili ruke, kako se kaže, ne mogu naći utočište na području Boke. Mi smo zasad priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlašćenja da, po naredbi Srpske Republike, sva lica koja borave na području CB Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u BiH. Takvih lica priveli smo 92, za posljednja tri dana"
Da je doista počinjen zločin nad izbjeglicama iz BiH potvrdio je i dobitnik Karadžićevog ordena Nemanjića - crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Na konferenciji za novinare, održanoj sredinom juna 1994. godine, on je na pitanje o hapšenju i deportaciji izbjeglica iz BiH, pokajnički izjavio:
"Nažalost, pokazalo se to kao tragična greška i kao tragičan propust. Vjerovatno će biti potrebno sprovesti produbljenu istragu o tome".
I pored obećanja predsjednika, ni najmanja istraga nije provedena. Prof. dr Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava BiH, izjavio je za "Monitor" od 15. maja 1998. godine da će zbog tog slučaja "Momir Bulatović i Pavle Bulatović morati sjesti na optuženičku klupu u Hagu, jer ratni zločini i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju". U istom broju "Monitora" i tadašnji državni tužilac Vladimir Šušović je potvrdio da se za taj slučaj interesuje Haški tribunal, precizirajući da vjerovatno "MUP sve to ne bi radio a da se nije konsultovao sa predsjednikom države, odnosno sa Momirom Bulatovićem".
"Međutim", dodao je Šušović, "ipak je najneposrednija odgovornost ministra unutrašnjih poslova i rukovodilaca koji su to radili zajedno sa njim".
Iako je od nezakonitog deportovanja izbjeglica iz BiH prošlo više od deset godina taj slučaj je i dalje otvoren za haške i bosanske istražitelje i pored ubistva "ključnog čovjeka" - tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića, koji je pokošen atentatorskim hicima 7. februara 2000. godine u jednom beogradskom restoranu.
Na početku i tokom rata u Bosni i Hercegovini, crnogorska policija je imala dva aršina za svoje građane: lojalnim Srbima i Crnogorcima dijelila je oružje, a pripadnicima manjinskih naroda oduzimala. Takva praksa policije posebno je bila izražena na sjeveru Crne Gore. Prilikom pretresa kuća pojedini nesavjesni policajci uzimali su sve što im se dopalo. Harisu Tahirbegoviću (21) iz Bukovice, tokom pretresa kuće, sredinom 1992. godine, uniformisani ljudi su opljačkali kilo zlata, koje je njegov otac krvavo zaradio u Iraku, gdje je dugo godina radio.
POKUŠAJ DA SE ZAPALI RATNI FITILJ I U CRNOJ GORI: Jugoslavija se krvavo raspada. Miloševićeva državna tvorevina, stvorena na politici krvi i tla, Savezna Republika Jugoslavija, svečano je proglašena krajem aprila 1992. godine. Dotadašnji crnogorski ministar policije Pavle Bulatović mijenja radno mjesto - odlazi za saveznog ministra policije. Ministar unutrašnjih poslova Crne Gore postaje Nikola Pejaković. U međuvremenu je za novog šefa Službe državne bezbjednosti, umjesto Lazara Boričića, imenovan Boško Bojović.
Nikolu Pejakovića na mjesto šefa crnogorske policije postavlja Pavle, odnosno Momir Bulatović. Pejaković je prije toga bio šef policije u Baru i sudija tamošnjeg suda. Posebno je bio aktivan tokom AB revolucije. Šira javnost je za njega čula kada je kao sudija barskog suda oslobodio estradnog pjevača i velikog srpskog nacionalistu Boru Đorđevića Čorbu, koji je bio priveden zbog toga što je recitovao pjesme kojima je ismijavao Josipa Broza Tita.
"Ja sam gospodina Pejakovića postavio za ministra policije tako što sam ga preporučio Pavlu Bulatoviću. Ja sada imam pištolj "kratku devetku", model 67, broj 02563. To je pištolj koji sam dobio iz ruke ministra policije Nikole Pejakovića", pohvaliće se u "Monitoru", radikalski poslanik Aćim Višnjić.
Pored toga što svoje kadrove instalira na rukovodeće funkcije u MUP-u Crne Gore, Momir Bulatović određuje i ko će rukovoditi centrima bezbjednosti, iako mu to baš i ne piše u opisu radnog mjesta. On dovodi svoje ljude, kao kuma Miodraga Daku Davidovića za načelnika CB Nikšić ili Nebojšu Zekovića za šefa CB Herceg Novi, nešto kasnije i Željka Jočića u CB Podgorica. Ti centri pokrivaju čitavu Crnu Goru. Bulatović tako u potpunosti pored vrha policije kontroliše i bazu. Nije zanemarljivo: načelnici centara bezbjednosti u to vrijeme bili su pretpostavljeni i načelnicima SDB-a u tim centrima. To je vrijeme "bratske" i prisne saradnje svih tajnih službi koje su pod Miloševićevom čizmom: SDB-a Srbije, KOS-a, SDB Crne Gore i policije Radovana Karadžića.

--------------------------------------------------------------------------------
Turistički aspekt meteorskog uspona policajca Bojovića

Bojović je svoju policijsku karijeru započeo kao inspektor SDB-a na Žabljaku. I dok su ga mnogi žalili zbog toga, on je iskoristio geografski položaj tog prelijepog mjesta da napravi meteorsku karijeru. Na Žabljak su na odmor i skijanje dolazile najpoznatije ličnosti iz političkog i policijskog života. Tu su odmarali i visoki funkioneri tajnih policija iz Beograda i Podgorice. Komunikativni Bojović im je uvijek bio pri ruci. Imao je i dobru logistiku: džipove, lovce, instruktore. Ta poznanstva sa političarima i visokim policijskim zvaničnicima preporučiće ga za visoku funkciju u DB-u Crne Gore. Nakon što je Bulatović odlučio da Bojovića postavi za šefa SDB-a, popravlja mu i radnu biografiju: Bojović se ekspresno postavlja za šefa policije na Cetinju, a nakon dva-tri mjeseca i za načelnika CB Bijelo Polje.

--------------------------------------------------------------------------------
Saradnja sa Karadžićevom policijom

Devedeset i dvoje izbjeglica isporučeno je policiji Radovana Karadžića. Ni nakon deset godina od tog događaja niko od njih se nije javio kući: svi su pobijeni. Naredbu o hapšenju i deportovanju tih ljudi lično je izdao tadašnji ministar crnogorske policije Pavle Bulatović. Tu užasnu istinu otkrio je Bulatovićev nasljednik na mjestu ministra policije Nikola Pejaković. On je, odgovarajući na poslaničko pitanje poslanika SDP-a, svojim potpisom i pečatom MUP-a potvrdio da je deportacija devedesetdvoje izbjeglih ljudi iz Bosne izvršena po nalogu njegovog prethodnika Pavla Bulatovića.
Sarajevsko "Oslobođenje" od 25. aprila 1994. godine optužuje crnogorsku vlast da su pojedini izbjeglice iz Bosne likvidirani na teritoriji Crne Gore.

Policija je blokirala put, Čeko je izašao iz kola i izvadio hekler, ali ga je u tom momentu nokautirao policajac Vuk Bošković

Uporedo s formiranjem SRJ i rasplamsavanjem rata u BiH otpočinje serija terorističkih napada po Crnoj Gori - najčešće se radi o miniranju kuća i objekata u vlasništvu Muslimana. Eksplozivne naprave lome prozore i tresu zidove na džamijama u Pljevljima, Nikšiću i Podgorici. Samo tokom vrućeg pljevaljskog ljeta, 1992. godine, u tom gradu leti u zrak 29 lokala, svi u vlasništvu Muslimana.
Karadžićevi borci i njihovi istomišljenici iz Crne Gore, uz pomoć Vojske Jugoslavije, etnički čiste Bukovicu. U tom poslu im pripomažu i "vikend borci". Radi se o ljudima iz Crne Gore koji su tokom vikenda odlazili na razna ratišta po Bosni. Ko bi preživio već bi u ponedjeljak bio na poslu. Nije zaboravljeno: vikend-borac, jedan od crnogorskih policajaca, tamo je i kosti ostavio.
A onda na scenu stupa Milika Dačević Čeko, kuvar po profesiji. To je još jedan lik kojeg mašinerija KOS-a promoviše u "ratnog heroja". Nakon što je u napadu na Vukovar stekao ratno iskustvo i tamo izgubio rođenog brata, dobio je ratni zadatak da se za svete srpske ciljeve bori u Bosni i Hercegovini. U tandemu sa zloglasnim Duškom Kornjačom njihove jedinice etnički čiste Čajniče i oblasti koje se graniče sa Crnom Gorom. Po nalogu srpskih vojnih i civilnih obavještajnih službi harambaša Čeko dobija novi zadatak: da formira komandni most u svom rodnom mjestu Odžaci, kod Pljevalja. Dačević ima konkretan zadatak da prenese ratni sukob na teritoriju Crne Gore i da etnički očisti što više crnogorske teritorije.
Takva Čekova aktivnost nije promakla SDB-u Crne Gore. Iz Srbije stiže u Bijelo Polje najveći stručnjak za eksploziv i miniranje strateških objekata. Inspektori SDB-a ga drže pod prismotrom jer se plaše da može minirati neki značajniji objekat. Most na Tari policajci obezbjeđuju 24 sata dnevno.
Rukovodstvo MUP-a šalje u Pljevlja svoju elitnu, Specijalnu jedinicu. No, pojedini pripadnici te jedinice umjesto da tamo čuvaju mir siju strah među pljevaljskim Muslimanima.
"Crnogorski specijalci pucaju na Husein-pašinu džamiju u Pljevljima tako što ispaljenim hicima na minare džamije ispisuju krst", javlja s mjesta događaja Velizar Brajović, dopisnik beogradskog "Vremena". Šef specijalne jedinice Vaso Baošić ne demantuje pisanje "Vremena", već preko novinara "Monitora" poručuje Brajoviću "da će ga zaklati". Dato obećanje Baošić nije ispunio. Kasnije će rukovodstvo MUP-a rasformirati tu jedinicu i formirati novu od 120 ljudi, kojom će komandovati Vuk Bošković.
Maske su definitivno pale u ljeto 1992. godine, kada zloglasni Milika Dačević Čeko pokušava da zapali ratni fitilj u Crnoj Gori tako što uz pomoć naoružanih ljudi bukvalno zauzima Pljevlja. On vojničkom organizacijom i odlučnošću izoluje grad brojnim barikadama, a vitalne objekte u Pljevljima stavlja pod kontrolu svojih do zuba naoružanih ljudi. Pljevaljski Muslimani, i pored protivljenja vojnih starješina, sklanjaju djecu i nejač u pljevaljsku kasarnu.
Tek tada i crnogorski državni vrh i SDB shvataju gorku istinu da Radovan Karadžić otvoreno pokušava da rat iz Bosne i Hercegovine prenese u Crnu Goru. Inspektori crnogorskog MUP-a obavljaju "informativni razgovor" sa Dačevićem. SDB Crne Gore otkriva plan prema kojem su pljevaljski policajci vođeni srpskim patriotizmom trebalo da priđu Čeku Dačeviću i prepuste grad njegovim borcima. No, crnogorska tajna policija smišlja originalan plan kako bi to osujetila: tamošnjim policajcima šalje kao pojačanje policajce i DB-ovce iz Podgorice, koji se 24 sata dnevno ne odvajaju od domaćih policajaca - eventualnih "izdajnika". Taktika "flaster" dala je rezultat: ni jedan pljevaljski policajac nije prišao Čeku Dačeviću.

SEKUNDE NAS DIJELILE OD RATA: Predsjednik Momir Bulatović dolazi u uzavrela Pljevlja (7. avgust 1992) i razgovara sa predsjednikom Opštine i rukovodstvima političkih partija. Crnogorski premijer Milo Đukanović uspostavlja vruću telefonsku liniju sa tadašnjim premijerom jugoslovenske vlade Milanom Panićem. Đukanović zahtijeva od Panića da izdjejstvuje kod generala Vojske Jugoslavije da uklone Čeka Dačevića i njegove ljude. Đukanović pojačava pritisak tako što tog 7. avgusta pred novinarima kaže "da ima puno indicija da se ne realizuju naređenja Vojnog državnog savjeta". Crnogorski državni vrh o tome razgovara i sa predsjednikom SRJ Dobricom Ćosićem. U večernjim satima se u centru Pljevalja okuplja više stotina građana zahtijevajuci "prekid informativnog razgovora" sa Dačevićem. Iste noći "snaga države" popušta pred snagom Čekovih pristalica i on se pušta na slobodu. Pritisak Panića i crnogorskog rukovodstva na tada još kolebljivi vojni vrh urodio je plodom: ulicama Pljevalja zajednički patroliraju vojni i crnogorski policajci.
"Tada, u tim dramatičnim zbivanjima, kada su nas doslovno sekunde dijelile od ljudskog ludila i pakla međusobnih obračuna, ja sam naredio da se iz zatvora pusti izvjesni gospodin Dačević. Tu sam odluku donio pod strašnom ucjenom, jer su prema kućama nedužnih pljevaljskih Muslimana bile okrenute cijevi topova i mitraljeza dovučenih sa bosanskih ratišta i vođeni onima koje smo tako zdušno pomagali", priznaće predsjednik Momir Bulatović tokom zasjedanja crnogorskog parlamenta, u januaru 1995. godine.
Prilikom svjedočenja generala Damjanovića, javnost je bila isključena, pa se pouzdano ne može reći šta je izjavio. Jedno je poznato: sud je Dačevića oslobodio "zbog nedostatka dokaza". Svjedočenje Stankovića i intervju generala Damjanovića u podgoričkoj "Pobjedi" (6. septembar 1992) u kojem on tvrdi "da Muslimani u Pljevljima sami podmeću požare u svoje radnje kako bi simulirali efekte ugroženosti" idu u korist tvrdnji da iza pokušaja paljenja ratnog fitilja u Pljevljima pored Radovana Karadžića stoje i jugoslovenski generali. Znači: stoji direktno on - Slobodan Milošević.
Po sistemu "mi znamo kako" crnogorsko rukovodstvo odlučuje da o nestašnom saveznom poslaniku lično popriča sa njegovim šefom - Vojislavom Šešeljem. Između njih dvojice došlo je do zahlađenja odnosa, jer je Šešelj naredio Čeku da skrati kosu i potkreše bradu kako bi ozbiljnije izgledao u saveznom parlamentu. Zabranio mu je, takođe, da pije tokom pauza skupštinskih zasjedanja. Pao je konačan dogovor: ukoliko Čeko dođe u Pljevlja, mimo saglasnosti Šešelja, crnogorska policija će ga odmah uhapsiti. Nije trebalo dugo čekati. Čeko je došao u Pljevlja i opet se kabadahijski ponašao. Crnogorski policajci su pokušali da zaustave njegov bijeli "mercedes", ali on je prošao barikadu. Na sljedećoj raskrsnici naletio je na drugu policijsku "čeku". Put je bio blokiran. Izašao je iz kola i izvadio hekler. U tom momentu šakom ga udara policajac Vuk Bošković. Policajci Miladin Radenović i Novak Leković pripomažu Boškoviću. Čeko je ostao bez oružja, ali se nije dao uhapsiti: hajdučki je preskočio jedan ne mnogo visok potporni zid. Previdio je samo da se s druge strane zida, zbog razlike u terenu, nalazila provalija duboka oko sedam metara. Čeko je pao. Jaukao je od bola. Načelnik policije Vuk Bošković stavio mu je lisice. Jedan od neupućenih policajaca zajaukao je: "Kuku majko, zaratismo sa Srbijom". Prilikom pada Čeko je slomio ključnu kost i četiri rebra. Policajci su ga prebacili u bolnicu, a zatim kući. Ujutru je, umotan u svježu ovčju kožu i vojničko ćebe, prebačen u Beograd. Završio je na VMA. Pljevlja su odahnula. U tom gradu više nije odjeknula nijedna eksplozija.

--------------------------------------------------------------------------------
Proslava titule

Zbog posebnih zasluga u ratu Vojislav Šešelj je promovisao Čeka u četničkog vojvodu. Nestašni Čeko je titulu proslavio u Pljevljima tako što su on i njegovi saborci, u noći između 17. i 18. maja 1993. godine, pucali na kombi KID "Velimir Jakić", u kojem su se nalazili pljevaljski Muslimani. Epilog: četvorica ranjenih ljudi. Radnici MUP-a su odmah priveli vojvodu Čeka na informativni razgovor. No, on je sebi obezbijedio alibi tako što je našao svjedoke koji su potvrdili da je u vrijeme pucnjave bio sa njima u kafani. Crnogorski policajci nijesu smjeli duže da zadržavaju četničkog vojvodu i saveznog poslanika.

--------------------------------------------------------------------------------
"Đe si, moj junače, moj Srbine"

Više javno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv "gospodina Dačevića", koji je u međuvremenu uhapšen, i to "zbog krivičnog djela terorizma". Tokom suđenja Dačević je izabran za saveznog poslanika, ali sud ne uvažava zahtjev advokata da se njihov klijent brani sa slobode. Među brojnim svjedocima na tom suđenju pojavili su se doktor Momčilo Stanković i tadašnji zamjenik komandanta Druge armije general Radomir Damjanović. Doktor Stanković je pred sudom ispričao epizodu iz noći barikada u kojoj general Damjanović poziva Čeka u kasarnu, pozdravlja ga sa: "Đe si, moj junače, moj Srbine" i konstatuje: "Nijesi ti ništa veći Srbin nego ja, i ja pomažem Srbe u Bosni, ali tajno". Čeko je, svjedoči Stanković, odgovorio "da priznaje Damjanovića za svog komandanta".

Boško Bojović je optuživao Zorana Ulamu: "Predsjednikov tjelohranitelj se druži sa ljudima iz podgoričkog podzemlja"

Harambaša Čeko se više nikada nije vratio u svoj rodni kraj. Kasnije će ga sud u Beogradu osuditi na četiri godine zatvora zbog reketiranja i iznude. Otad mu se gubi svaki trag.
To nije bio i kraj barikadama u Crnoj Gori. Barikadama su kod Mojkovca, 21. novembra 1992, godine zaustavljeni rukovodstvo i pristalice Liberalnog saveza, koji su htjeli da održe promotivne skupove po sjeveru Crne Gore. Prvo su liberale zaustavili ostrašćeni protivnici suverene Crne Gore, ali liberali su ih uz pomoć policije nekako prošli. Nekoliko kilometara dalje bila je barikada koja se nije dala preskočiti: kordon policije. Razlog: pretres putnika iz četiri autobusa i tridesetak putničkih automobila. Kod putnika nije pronađeno oružje, ali jeste kod Perovićeve pratnje. Oružje im je oduzeto i pored dogovora rukovodstva LS sa načelnikom Markovićem da Perovićevo obezbjeđenje može da nosi oružje. Kamere MUP-a uredno su zabilježile pljenidbu svakog pištolja i puške. Policija je, potom, obavijestila rukovodstvo liberala da im ne može garantovati siguran ulazak u Bijelo Polje. Perović donosi odluku o povratku u Podgoricu.
"Toga momenta policajci drskim i neprijatnim dobacivanjem provociraju liberale. Incident se ubrzo i dogodio. Usred Mojkovca, u momentu kada je pored razjarenih građana prolazio automobil u kojem je sjedio Slavko Perović, bačen je dinamit. Nesreća je izbjegnuta srećnom okolnošću što je eksploziv pao na pogrešno mjesto. Sa osmijehom na licu sve su to posmatrali okupljeni policajci. Na kolonu je kasnije bačena oveća kamenica. Svjedočenje ljudi iz pogođenog autobusa potvrdilo je da je kamenicu hitnuo policajac koji je obezbjeđivao prolaz", bilježi "Monitor", s mjesta događaja.

KO ŠPIJUNIRA PREDSJEDNIKA: Nakon pljevaljskog slučaja i jedinstvenog nastupa Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i rukovodstva republičke policije u odbrani crnogorskog integriteta Milošević će izvući pouku: ubuduće će činiti sve da razbije jedinstveni crnogorski dvojac. Prijateljstvo najboljih drugova Mila i Momira naći će se na iskušenju. Negdje pred kraj 1992. godine prvi put na površinu izbija dugo prikrivani rivalitet u vrhu crnogorske državne piramide. Momir Bulatović i Milo Đukanović više nijesu onako dobri drugovi kao što su ranije bili. U policiji eskalira rivalitet. Boško Bojović pokušava na svaki način da smijeni Zorana Ulamu, ličnog tjelohranitelja predsjednika Bulatovića. Najzad, krajem 1992. godine, Bojović je izdejstvovao da se Ulami uruči rješenje o suspenziji. Razlog: "Predsjednikov tjelohranitelj se druži sa ljudima iz podgoričkog podzemlja". Rješenje je toliko razbjesnjelo Ulamu da je krenuo u fizički obračun sa Bojovićem.
U sukob se uključuje Momir Bulatović. On pod hitno organizuje sastanak na vrhu. Pored njega sastanku prisustvuju premijer Milo Đukanović, ministar policije Nikola Pejaković i šef SDB-a Boško Bojović. Bulatović čvrsto staje iza svog tjelohranitelja tvrdeći da je Bojović od Ulame zahtijevao da špijunira šefa države tako što će mu podnositi izvještaje o tome šta predsjednik radi i priča u svom stanu, automobilu... Bojović je takve navode energično negirao, tvrdeći da Ulama laže kako bi se spasio otkaza. To je bila riječ protiv riječi. Nakon gotovo dvosatnog razgovora odlučeno je da Ulama i Bojović ostanu na svojim radnim mjestima. Nikada nije utvrđeno da li je Bojović zaista prisiljavao Ulamu da špijunira predsjednika, ili je, pak, htio da ga ukloni kako bi se još više primakao Bulatoviću.
Tokom marta 1993. godine crnogorski premijer Milo Đukanović naređuje ministru policije da republički MUP očisti od kriminalaca, švercera, neradnika, ljudi koji su već imali svoje firme, sa preporu-kom da se služba podmladi. Čistku su sproveli Nikola Pejaković i Boško Bojović. Trojica inspektora SDB-a nezadovoljni što su u toj akciji dobili rješenja o prinudnom odmoru, došli su u redakciju "Monitora". Počeli su svoju priču:
"Crna Gora je ostala bez teritorijalne odbrane, a sada joj se uniš-tava služba državne bezbjednosti kao posljednji sistem samoodbr-ane. Iz Službe se uklanjaju stručni ljudi koji su svoja znanja sticali na najvišim školama i fakultetima širom SFRJ, kao i kadar koji je obučavan u velikim evropskim centrima. Voljom Pejakovića i Bojovića na njihova mjesta primljeni su rođaci, kumovi, izbjeglice i djeca vojnih lica, a glavna preporuka im je -moralno-politička podobnost. Maja prošle godine svi koji rade u Državnoj bezbjednosti dobili su upitnik, na osnovu kojih nam se odbijala članarina za DPS, iako je policija navodno depolitizovana još od 1989. godine. Svi koji su se tada izjasnili kao Crnogorci dobili su otkaze. Pored Crnogoraca iz MUP-a se voljom Pejakovića uklanjaju i preostali Muslimani i Albanci, iako ih je gotovo zanemarljiv broj. U Rožajama su uklonjena četvorica inspektora Muslimana, u Bijelom Polju jedan, a posebna priča je uklanjanje jednog inspektora - Albanca iz DB-a i pored toga što je do zadnjeg dana davao značajan doprinos službi", pojašnjavaju otpušteni inspektori SDB-a.
Grupa inspektora otkriva u "Monitoru" da je, pored ministra Luč-ića, sasvim nezakonito prisluškivan i crnogorski ministar inostranih poslova Nikola Samardžić.
Trojicu inspektora DB-a, koji su mi sve ovo ispričali za "Monitor", vratiće se na svoja radna mjesta kada novi šef crnogorske tajne policije postane Vukašin Maraš. Desetak godina kasnije Samardžić će svjedočiti u Hagu protiv Slobodana Miloševića. Ratni zločinac će šokirati svjetsku javnost kada tokom suđenja upita svjedoka Samardžića, kojem su amputirane obje noge zbog tromboze, "zna li za srpsku poslovicu ČU laži su kratke noge?Č".
Crv razdora uvukao se između crnogorskog predsjednika i premijera. Počeli su niski udarci. Grudva snijega polako se kotrljala niz padinu. To će se najbolje odslikati na primjeru ministra poljoprivrede Branka Abramovića. Ministar je optužen da je "zloupotrijebio službeni položaj tako što je oštetio Crnu Goru za 33 hiljade maraka". U spektakularnoj akciji policija hapsi ministra Abramovića početkom avgusta 1993. godine. Baš kao da se radi o zloglasnom kriminalcu, nekoliko policijskih automobila blokira ministrov automobil kod Danilovgrada. Desetine policajaca hapse nenaoružanog ministra.

--------------------------------------------------------------------------------
U policiji i vikend-borci iz Bosne

"Niti jedna veća akcija MUP-a koja je sprovedena na teritoriji Crne Gore nije izvedena bez prisustva ljudi iz MUP-a Srbije", izričiti su bili otpušteni policajci. Za primjer navode akciju finansijske policije, kao i prisluškivanje i praćenje saveznog ministra Blagoja Lučića iz Bijelog Polja u šifrovanoj akciji "Ilinka". Ta akcija je izvedena sa ljudima i tehnikom iz Beograda, mimo znanja crnogorskog državnog vrha. Lučić je operativno obrađivan zbog sumnji da je učestvovao u velikim finansijskim malverzacijama". Uslijedila je nova lavina teških optužbi na račun rukovodstva MUP-a:
"Čovjek koji je bio sa Čekom na barikadama u Pljevljima kasnije je primljen za inspektora SDB u tom gradu. SDB je naoružala i Aćima Višnjića, poslanika Srpske radikalne stranke u crnogorskom parlamentu, poklanjajući mu pištolj. Iz javne bezbjednosti nijesu uklonjeni ljudi koji su na suđenju Miliki Dačeviću Čeku svjedočili u njegovu korist, tvrdeći da je Čeko spasao Pljevlja jer su taj grad, kako su svjedočili, navodno trebali zauzeti Muslimani. Kako je moguće da u policiji rade ljudi koji su ratovali na teritoriji BiH kao takozvani vikend-borci".

--------------------------------------------------------------------------------
Podgorički atentat na Šešelja

Crnogorski policajci zakazali su tih dana i prilikom atentata na predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Sredinom 1992. godine, u centru Podgorice, ispred hotela "Crna Gora" Adem Šabotić (60) bacio je bombu na Vojislava Šešelja i svitu. Šešelj je ostao živ samo zahvaljujući prisebnosti tjelohranitelja. Oni su bombu uspjeli da gurnu nogom ispod parkiranog automobila, gdje je bomba eksplodirala. Ranila je oko trideset ljudi, troje teže. Većinom se radilo o povredama nogu. Šabotić je iskoristio opšti metež da pobjegne automobilom, parkiranim stotinjak metara od mjesta atentata. No, već sljedećeg dana na vrata su mu zakucali inspektori SDB-a. Na suđenju je izjavio da se ne kaje. Dobio je petnaest godina robije. Od toga je odrobijao devet. Tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Spužu čuvari su imali velikih problema da mu sačuvaju život od Šešeljevih pristalica. Jedan od njih je pokušao i da ga ubije nanijevši mu više uboda nožem.

Ni ubistvo potpredsjednika Vlade u njegovom kabinetu nije bio dovoljan razlog da ministar policije Nikola Pejaković podnese ostavku

Nekoliko sati prije hapšenja Abramović mi je dao intervju za "Monitor", u kojem će optužiti ministra policije Nikolu Pejakovića da mu je on sve "smjestio". Suština priče je u sljedećem: prilikom distribucije vještačkog đubriva po benificiranim cijenama desila se velika pljačka. Distribuciju tog đubriva vršila je DP "Kooperacija", čiji je komercijalni direktor bio Dragan Bulatović, rođeni brat Momira Bulatovića. Kada je čuo za te zloupotrebe, Branko Abramović je dva puta, i to pismeno, zatražio od policije i tržišne inspekcije da ispitaju ko je opljačkao "nekoliko miliona maraka". Ne shvatajući u kakav osinjak udara, Abramović potom lično interveniše kod Pejakovića da "pohapsi lopove". Onda se u čitav slučaj umiješala SDB. Inspektori tajne policije iz Nikšiča, Ćalasan i Marojević, umjesto da po zahtjevu ministra Abramovića ispitaju poslovanje DP "Kooperacije" i Dragana Bulatovića, ispituju Abramovića i "svjedoke".
Nekoliko dana nakon Abramovićevog hapšenja Milo Đukanović daje intervju "Borbi". Na pitanje novinara da li je krivična prijava protiv ministra poljoprivrede najava realizacije rušenja Vlade - decidno odgovara:
"Pa tu nam ostaje da samo pretpostavljamo, mada lično mislim da te pretpostavke nijesu baš bez osnova".
Abramovića će, godinu dana kasnije, Osnovni sud u Podgorici proglasiti nevinim. Deset godina kasnije, Abramović će od države Crne Gore sudskim putem naplatiti odštetu za "duševne bolove" i druge štete koju mu je nanio montirani sudski proces, izveden u režiji tajne policije.

ŽENA NAORUŽANA SJEKIROM POKUŠALA DA UBIJE MOMIRA BULATOVIĆA: Crnogorske službe bezbjednosti zauzete disciplinovanjem "pučanstva" i međusobnim ratovanjem gotovo da su zaboravile na ličnu sigurnost predsjednika Momira Bulatovića. To se objelodanjuje na Glavnom odboru DPS-a, održanom tokom oktobra 1993. godine, kada je nekoliko članova tog partijskog tijela zatražilo ostavku ministra policije Nikole Pejakovića. Razlog: policija loše čuva predsjednika Crne Gore. Dokaz: Momira Bulatovića je usred bijela dana, u njegovom stanu, pokušala da ubije psihički poremećena žena. I to sjekirom.
Samo nekoliko dana ranije dok se crnogorski predsjednik nalazio u svom stanu, na vrata je zakucala nepoznata žena. On je otvorio vrata. Kao u nekom horor filmu žena istog momenta uskače u stan vadeći skraćenu sjekiru iz cegera. Psujući i urlajući pokušava sjekirom da udari Bulatovića po glavi. Dolazi do rvanja. Jači i prisebniji Bulatović uspijeva da obori ženu-napadača i da joj oduzme sjekiru. Tako spasava sebi život, a vjetrovatno i živote svojih ukućana, žene i djece koji su sve to posmatrali. Onako uzrujan poziva svoje obezbjeđenje. Istraga je utvrdila da je napadač u stvari žena nekog penzionisanog policajca, da se "radi o psihički nezdravoj osobi", koja je nezadovoljna svojom sirotinjom odlučila da predsjednika skrati za glavu. Poslije toga policija pojačava obezbjeđenje Bulatovića.
Na istom sastanku čula se još jedna teška optužba na račun ministra policije. "Kako je moguće da predsjednika Bulatovića, prilikom nedavne posjete Albaniji, nije pratio rezervni automobil, pa je, kada je pukla guma na kolima, bio primoran da čeka dok se ne promijeni točak", pitao je jedan od članova Glavnog odbora DPS-a. Šta se sve moglo dogoditi dok je predsjednik, po jakoj kiši, čekao da se zamijeni točak na automobilu. A šta bi tek bilo da se među tu zatečenim Albancima našao neki, ne daj Bože, sličan neurotičnoj gospođi sa sjekirom? To su bila pitanja bez odgovora.
Pejakovićevi partijski oponenti nijesu su se zadržali samo na tome. Prisjetili su se poznatog cetinjskog događaja od 29. septembra iste godine, kada je grupa Cetinjana, predvođena Božidarom - Bobom Bogdanovićem, verbalno i fizički napala Momira Bulatovića. Dvadeset momaka sa Cetinja tog dana su, prilikom izlaska predsjednika Bulatovića iz Biljarde, skandirali "Momire izdajniče", "Ubico", "Lopove", "Kopile Slobodana Miloševića", "Izdao si Crnu Goru". Predsjednik je, ulazeći u automobil, demonstrantima pokazao srednji prst. Nastala je drama: mladići su probili obezbjeđenje, a onda počeli da lupaju nogama i rukama po predsjednikovom automobilu. Da Bulatovićev vozač nije junački dodao gas sami Bog zna šta bi tu sve bilo.
Bulatović je u svakom slučaju bolje prošao od svog prethodnika Branka Kostića, kojeg je neku godinu ranije (1990) na Cetinju fizički napao Boro Zorić. Tada je Zorić predsjednika Kostića prvo nazvao "Konobarom Slobodana Miloševića" a zatim ga pljunuo i snažno udario pesnicom u glavu. Kostić, za razliku od Bulatovića, nije pobjegao, već je skinuo sako i zavrnuo rukave košulje da podijeli megdan sa Zorićem, kojem su u međuvremeni predsjednikovi tjelohranitelji "polomili" glavu drškama od pištolja. Zorić je osuđen na tri mjeseca, a Bulatovićevi "napadači" na 16 godina zatvora. Od toga je samo Božidar Bogdanović osuđen na dvije godine robijanja.
Sumnjajući da je Milo Đukanović malo pripomogao dešavanjima na Cetinju, Momir Bulatović opet staje u odbranu ministra policije. Kaže da ni on nije zadovoljan svojim obezbjeđenjem, ali u tom trenutku ne vidi "čovjeka koji bi bolje od Pejakovića vodio MUP Crne Gore".
Što znači kada državni funkcioner ima loše obezbjeđenje pokazaće se dva mjeseca kasnije. Slijedi tragičan događaj: potpredsjednik crnogorske Vlade Mihailo Ljesar ubijen je usred bijela dana na radnom mjestu u svom kabinetu, u zgradi Vlade. Ubio ga je Dragutin Krivokapić, ekonomista iz Danilovgrada, zaposlen u preduzeću " Tara" na Cetinju, koji je potom odmah izvršio samoubistvo.
Krivokapić je bio naoružan sa dva pištolja marke "TT" i "7,65 mm". Ljesar i ubica zajedno su ušli u zgradu Vlade. Nailaskom pored radnika obezbjeđenja, potpredsjednik Ljesar je kazao da Krivokapić ide sa njim da obave razgovor u njegovom kabinetu. U kabinetu su boravili oko dvadesetak minuta. Krivokapić je onda u Ljesara ispalio više hitaca iz jednog pištolja, a pošto je ispraznio šaržer - odmah se ubio iz drugog. Prilikom ubistva i samoubistva nije bilo svjedoka, saopštio je istražni sudija Višeg suda u Podgorici Zoran Kuzmanović. To je bila zvanična verzija. Postoji i nezvanična: ubicu Ljesara je navodno ubio neko iz obezbjeđenja.
Iz saopštenja Republičkog sekreterijata za informacije, koje je izdato tim povodom, vidi se da je Krivokapić, nezadovoljan što je nepravedno suspendovan s posla, "u posljednje vrijeme upućivao prijeteća pisma rukovodećim ljudima u Republici". Zbog toga je neshvatljivo da služba obezbjeđenja zgrade Vlade, odnosno policija, uprkos Ljesarovom pretjeranom povjerenju, dozvoli, i pored uključenog alarma, da Krivokapić unese dva pištolja. To je bilo prvi i posljedni put u poslijeratnoj Evropi da potpredsjednik Vlade jedne države bude ubijen u svom kabinetu. Svi su zakazali, od obezbjeđenja do SDB-a Crne Gore, čiji su inspektori neozbiljno shvatili Krivokapićeva prijeteća pisma. Ali ni to nije bio dovoljan razlog da ministar policije Nikola Pejaković podnese ostavku. Đukanović, s druge strane, nije dobio predsjednikovu saglasnost da ga smijeni.

Izazivanje na dvoboj

Ostavku ministra policije traži i opozicija. Kao jedan od razloga ona navodi stalnu policijsku torturu kojoj su izloženi građani Crne Gore. Na udaru su posebno bili liberali. Tokom manifestacije "Dani kralja Nikole" policija je brutalno isprebijala Ervina Zejnilovića i Šuća Šoljana iz Berana, goste Slavka Perovića na toj manifestaciji. Tokom skupštinskog zasjedanja, koje je uslijedilo nakon tog događaja, iznervirani Slavko Perović javno poziva na dvoboj ministra policije Nikolu Pejakovića. Ministar policije nije naravno prihvatio bačenu rukavicu, baš kao ni Novak Kilibarda, neku godinu ranije, kada nije izašao na dvoboj Jevremu Brkoviću. Brković je pozvao na dvoboj Kilibardu zato što se tadašnji lider narodnjaka zalagao za rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Po starom običaju Brković je za tu priliku odredio i sekundante: književnike Mirka Kovača i Filipa Davida. Mjesto dvoboja: Guvno na Ivanovim koritima, pod Lovćenom. Predsjednik turnirskog vijeća - Fulvio Tomica, jedan od najpoznatijih italijanskih pisaca. Oružje, po izboru Novaka Kilibarde: mač, sablja ili pištolj. Rastojanje između protivnika, opet po njegovom izboru: rusko od 13, ili evropsko od 17 metara. Uvijek za sprdnju raspoloženi Jevrem Brković je, za razliku od Slavka Perovića, svom "uplašenom" protivniku poslao paketić - uredno upakovanu - žensku rašu.

Kako se crnogorska tajna policija bavila vjerskim pitanjima: na Miloševićev podsticaj krenulo se u hajku na mitropolita Antonija

AKCIJA "RASPOP": U organizaciji Odbora za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, na Lučindan, 31. oktobra 1993. godine održan je na Cetinju Opštenarodni crnogorski zbor. Arhimandrit Antonije Abramović izabran je aklamacijom za mitropolita obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve. Taj čin je označio nastavak rada Crkve, nasilno ukinute dekretom kralja Aleksandra 1918. godine. Inauguracija je protekla u svečarskoj atmosferi i u najboljem redu. "Bogu fala da je viši od Amfilohija - za drugo, kako god oće", uz suze taj događaj prokomentarisala je jedna sretna starica. Prilikom same inauguracije nije bilo žešće reakcije zvaničnika. Na opšte iznenađenje i Televizija Crne Gore dala je korektan prilog o tom događaju.
To je bio značajan napredak u odnosu na Badnji dan i loženje badnjaka, od prije dvije godine. Policija je tada privela i saslušavala članove Svecrnogorskog odbora autokefalne Crnogorske crkve profesora Dušana Gvozdenovića, predsjednika Odbora, književnika Milorada Popovića, Toma Počeka i Sretena Zekovića. No, i pored toga što je policija hapsila i zvanično zabranila skup, na Trgu se okupilo oko dvije hiljade ljudi da nalože crnogorski badnjak. U isto vrijeme, pred Manastirom pristalice Srpske pravoslavne crkve slušaju narodnjaka Momira Vojvodića kako se svojski trudi da oburda Mauzolej na Lovćenu i vrati kamenje Aleksandrove kapele na njegovo mjesto.
"Na Trgu, s jedne gomile snijega, profesor Gvozdenović pozdravlja prisutne. Komandir policije pokušava prekinuti profesora. Oko Gvozdenovića se stvara živi zid od mladića spremnih na sve. Atmosfera postaje eksplozivna. Vozač policijskih kola postupa po naređenju i kreće vozilom kroz masu ka badnjacima. Ispred njega se formira živi zid ljudi koji neće ni milimetra da odstupe. Prema policijskom vozilu lete pomorandže, svijeće, upaljači. Izgleda da je najgore neizbježno. Na sreću, policija shvata da je potcijenila skup i precijenila svoje snage. Mudro odstupa, što je propraćeno olakšanjem i aplauzom", bilježi tadašnji "Monitor".
I taman kada su se građani Crne Gore ponadali da je, eto, prošlo vrijeme kada su se politika i policija miješali popovima u posao uslijedio je zaplet. Plašeći se širenja cetinjskog virusa Slobodan Milošević je u svojstvu predsjednika Srbije pred TV kamerama nazvao mitropolita Antonija raspopom, a čin njegove inauguracije skandalom.
Na scenu, opet, stupa Služba državne bezbjednosti Crne Gore. "Ne ulazeći u vjerske ili političke razloge, već samo poštujući vlastite obaveze i odgovornost prema građanima Crne Gore", ne MUP, već SDB u saopštenju za javnost ističe "da je u posjedu saznanja o brojnim vezama i djelatnostima gospodina Abramovića dok je službovao u Crnoj Gori", da ima "dokumenta o njegovim nastranim seksualnim aktivnostima" i da je "pomenuti gospodin svojevremeno trebalo da krivično odgovara za učinjena djela", ali da je "zbog specifičnog odnosa sa raznim obavještajnim službama, tu odgovornost izbjegao odlaskom u Kanadu". SDB na kraju svog saopštenja ističe da je "u obavezi da navedene činjenice učini dostupne svima, a posebno onima koji iz vjerskih ili političkih pobuda budu željeli da gospodinu Abramoviću poljube ruku".
SDB je postigla suprotan efekat. Cetinjski virus je nastavio da se širi. Na Badnji dan je došlo mnogo više ljudi nego prilikom same inauguracije Antonija Abramovića. Ljudi su mu prilazili i ljubili ruku. Državna Televizija je potpuno ignorisala impozantan skup na Cetinju.
Po sistemu "mi znamo kako" uigrani dvojac DPS-SDB ide dalje. U ulazu zgrade, u kojoj je stanovao Svetozar Laličić, predsjednik Osnovnog suda na Cetinju, podmetnuta je bomba. Prije završetka bilo kakve istrage, visoki funkcioner DPS-a Milan Gajović je ustvrdio da je bomba postavljena na nagovor istaknutog člana LSCG. Liberali su žestoko uzvratili. U obraćanju crnogorskoj javnosti istakli su "da se po ko zna koji put, očiglednim podmetanjem, želi nanijeti šteta LSCG i pripremiti politički teren za njegovu zabranu", a Gajovića podsjetili "da je bio i ostao profesionalni radnik policije". Na kraju su liberali zaključili: "Ovaj slučaj je najnoviji kamičak beščašća, koji, očigledno pokazuje vrlo štetnu i opasnu spregu između stranke na vlasti i policije".
Tvrdeći da vladajuća stranka zloupotrebljava tajnu policiju Liberalni savez je u crnogorskom parlamentu podnio "zahtjev da se formira parlamentarna Komisija za nadzor nad radom Službe državne bezbjednosti i drugih zaštitno-obavještajnih službi".
Voljom vladajuće partije takav zahtjev liberala nije uvršten ni u dnevni red Skupštine Crne Gore. Jedan od predlagača, poslanik Savo Jablan, ubrzo je fizički napadnut od čovjeka koji ga je "mučkim udarcem oborio na zemlju, a onda udarao nogama i rukama". Napadač je bio bliski prijatelj komandira stanice policije u Budvi, koja je pokušala Jablana da okvalifikuje i kao napadača. Liberali su nemoćno konstatovali: "Radi se o još jednom kamičku u mozaiku beščašća".
Ni u vladajućem DPS-u ne cvjetaju ruže. Upućeni znaju: sukob između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića se zaoštrava. Nije samo u pitanju sukob u rukavicama oko toga ko će kontrolisati policiju već i različito gledanje na odnos sa "drugim okom u glavi" - Srbijom. Bulatović, koji kaže da ima "ime crnogorsko" a "prezime srpsko", je za Miloševićevu "kiklopsku varijantu", dok "Crnogorac" Đukanović više nije za dva oka u jednoj glavi, već za dvije glave - i to svakom svoja.
Koncepcijski razlaz najboljih drugova politički analitičari posebno uočavaju u decembru 1993. godine, kada u zvaničnu posjetu Podgo-rici dolazi prvi tim Republike Srpske - Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević. Domaćinski ih je dočekao Momir Bulatović u društvu predsjednika crnogorskog parlamenta Rista Vukčevića. Premijer Đukanović je odbio da dođe na taj sastanak. Za onog ko je znao predistoriju ovog slučaja to i nije bilo neko iznanađenje: nekoliko dana ranije Đukanović je odbio Bulatovićev predlog da crnogorska Vlada tokom tog susreta raspravlja o srpskoj platformi za pregovore u Ženevi.
Premijer Đukanović se, takođe, već dvije godine ne susreće sa Slobodanom Miloševiću, što mu je ranije bila česta praksa. Da se vidi "ko je ko" u Crnoj Gori, potrudio se da pokaže i Radovan Karadžić. Na svečanoj sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 9. januara 1994. godine, Karadžić dijeli zaslužnima ordene. Pored patrijarha Pavla, Slobodana Miloševića i Ratka Mladića ordenje je dodijeljeno još samo Momiru Bulatoviću i Novaku Kilibardi. Nakon fešte na Palama, Slavko Perović šalje telegram Momiru Bulatoviću: "Gospodine Predsjedniče, odlikovanje koje Vam je dodijeljeno došlo je kao puno priznanje za sve ono što ste dosad učinili. Smatram da je stiglo u prave ruke".

--------------------------------------------------------------------------------
Informativni razgovor sa mitropolitom Antonijem

Inspektori tajne policije obavili su i informativni razgovor sa mitropolitom Abramovićem.
"Rođen sam kao Crnogorac, živio sam kao Crnogorac i hoću da umrem kao Crnogorac. Došao sam kao svoj na svoje. Otvorena srca i duše, ne nadajući se svemu ovom što je uslijedilo. Nijesam ni sanjao da će to nekoga povrijediti i dovesti do toga da sa mnom razgovaraju ljudi iz Državne bezbjednosti. Ja na takve razgovore nijesam navikao i nijesam ih imao od 1945. godine. Od tada takve grubosti nijesam doživio. Tražili su da ostanem sam sa njima pet minuta. Na pitanja nijesam odgovarao, da ih ne bih više izazivao, imao sam miran duh. Opovrgavam sve što su rekli, sve gadosti koje su o meni napisali, kao netačne, nametnute, izmišljene i znam kako sve može dobro da se montira - da si prav ko Bog, bićeš kriv jer hoćeš nešto što su oni zabranili. Đe su dokazi - niko ih ne iznosi. Nijesam vjerovao da će ovo što smo uradili izazvati toliku paniku. Mislio sam, svak ima svoje pravo da ispovijeda svoju vjeru", ispričao je mitropolit Antonije Abramović "Monitoru".

--------------------------------------------------------------------------------
Momir i patrijarsi

Đukanović se nije susreo ni sa patrijarhom carigradskim i vaseljenskim Vartolomejom prilikom njegove posjete Crnoj Gori, dok su mu Bulatović i lideri srpskih stranaka u Crnoj Gori posvetili izuzetnu pažnju. Isto se događa nakon vanrednog sabora Srpske pravoslavne crkve - Bulatović prima patrijarha Pavla i javno mu se izvinjava za događanja na Cetinju, vezano za ustoličenje Antonija Abramovića, dok ateista Đukanović ostaje po strani. Đukanović bojkotuje i vojne vježbe u okolini Podgorice. Snagu i umijeće pripadnika Druge vojne oblasti prati predsjednik Bulatović i, opet, Đukanovićeva nezamjenjiva zamjena Zoran Žižić. Đukanovića nije bilo ni na privatnoj zabavi Momira Bulatovića koju on organizuje u jednom podgoričkom restoranu. Bulatović tom prilikom slavi krštenje svoje već poodrasle djece, ali među tridesetak zvanica nije bilo Mila.

Odluka o hapšenju rukovodstva SDA donijeta je u Kraljevu na sastanku kojim je rukovodio Jovica Stanišić uz asistenciju Boška Bojovića

AKCIJA "LIM": Crnogorska tajna policija, u akciji pod šifrom "Lim", krajem januara i početkom februara 1994. godine hapsi kompletno republičko i opštinska rukovodstva Stranke demokratske akcije u Crnoj Gori. Odluka o toj akciji donesena je 15. aprila u Kraljevu na sastanku najviših predstavnika SDB-a Srbije i SDB-a Crne Gore. Sastankom je rukovodio Jovica Stanišić, šef SDB-a Srbije. Asistirao mu je šef SDB Crne Gore Boško Bojović. Tu pada dogovor o svim detaljima i vremenskim terminima cijelog policijskog projekta, i Stanišićeva komanda: sa uhapšenima se što brutalnije obračunati. Tokom sinhronizovane akcije za samo nekoliko dana crnogorska policija hapsi skoro pedeset funkcionera i članova SDA. U isto vrijeme u srpskom dijelu Sandžaka SDB Srbije hapsi oko dvije stotine funkcionera i simpatizera SDA.
U crnogorskom MUP-u podijeljen je posao. Rukovodstvo i članove SDA, inače, legalne političke stranke, hapse pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore, pod komandom Vasa Baošića. Opozicione političare muče i ispituju inspektori SDB-a, kojima komanduje načelnik Prve uprave SDB-a Radivoje-Rašo Martinović. Prilikom hapšenja i ispitivanja opozicionih političara istražitelji kombinuju srednjovjekovne metode mučenja sa elektrošokovima. Većinom se radilo o priključivanju struje na genitalije uhapšenih.
Saopštenje MUP-a Crne Gore objavljeno u ponedjeljak, 31.januara 1994. godine, bilo je jasno: "Osmorica ekstremnih pojedinaca iz redova muslimanske nacionalnosti lišena su slobode jer postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo ugrožavanja teritorijalne cjeline SRJ". U saopštenju se potom ističe da je "SDB Crne Gore u neposrednoj saradnji sa resorom Državne bezbjednosti Srbije otkrila da su ti ljudi, inače članovi Stranke demokratske akcije, organizovali vojne i paravojne oružane formacije kako bi stvorili preduslove za teritorijalno otcjepljenje, nasilnim putem i upotrebom oružane sile, dijela teritorije Crne Gore".
U specijalnoj TV emisiji Televizije Crne Gore emitovanoj istog dana, nakon dnevnika, javnosti je prikazano i oružje kojim je trebalo navodno otcijepiti dio Crne Gore, pronađeno kod uhapšenih: dva puškomitraljeza, devet "kalašnjikova", dvije "zolje", jedan "škorpion", nešto dinamita i municije. Uz to oružje prikazana je i "neprijateljska štampa", koju su optuženi čitali: nekoliko primjeraka podgoričkog nezavisnog nedjeljnika "Monitor". Prikazani su i neki od optuženih kako iskopavaju oružje. Na licu Haruna Hadžića bili su vidni tragovi batinanja. Služba državne bezbjednosti Crne Gore precizirala je "da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave ČNezavisnu državu SandžakŐ". Policijsko saopštenje i stručne nalaze pred TV kamerom čitao je lično Radivoje Martinović. Kako se tih dana moglo čuti među novinarima RTV Crne Gore, i tu specijalnu emisiju režirao je Martinović.
Akcija "Lim" zvanično je otpočela 25. januara 1994. godine kada su crnogorski specijalci opkolili kuću Rasima Šahmana, bivšeg poslanika u crnogorskom parlamentu, u tom trenutku sekretara SDA za Crnu Goru, koristeći pri tom predimenzioniranu ljudsku silu i šest džipova. I hapšenje potpredsjednika SDA Rifata Veskovića izgledalo je slično. Harun Hadžić, predsjednik SDA za Crnu Goru, uhapšen je kod Kolašina, dok se vraćao iz Podgorice, gdje se kod nadležnih raspitivao za sudbinu uhapšenih kolega.
O policijskom zlostavljanju uhapšenih prvi mi je javio Rasim Ljajić, sekretar SDA iz Novog Pazara. Bio je veoma uplašen i zabrinut. Plašio se da će i njega uhapsiti. Pet minuta kasnije telefonom me pozvao advokat Sefer Međedović. I on mi je potvrdio da su uhapšeni izloženi stravičnoj torturi i da se čak tretiraju elektrošokovima. To sam, ne spominjući izvor informacije, objavio u "Monitoru". Tek kasnije saznali smo prave dimenzije policijske torture kroz koju su prošli opozicioni političari. Porodice optuženih su od mene tražile da im pomognem da pronađu dobre advokate. Predložio sam im da angažuju podgoričke advokate Ranka Vukotića i Vladana Đuranovića. Njih dvojica su sa kolegama Velijom Murićem i Adilom Nasufovićem obavili 1. marta prve razgovore sa pritvorenim. O tome su advokati sačinili i službenu zabilješku, koju sam objavio u "Monitoru".
"Svi okrivljeni izjavili su da su do privođenja istražnom sudiji bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju, elektrošokovima, prijetnjama smrću njima i njihovoj porodici, vrijeđanju na nacionalnoj osnovi, višednevnoj zabrani sna, uskraćivanju vode, teškom poniženju. Tokom odvoženja, a dijelom i tokom batinanja, na glavi im se nalazila kapuljača, a preko kapuljače, crni povez. Od strane ljekarske komisije pregledani su tek nakon 12 dana od dana lišavanja slobode", piše na početku tog izvještaja.
Slijede konkretni podaci. Evo najzanimljivijih:
"Rifatu Veskoviću poslije hapšenja stavljena kapuljača na glavu i crni povez preko očiju. Tučen od strane više policajaca, palicama, pesnicama i nogama. Izlagan elektošokovima. Prijećeno mu smrću. Onemogućen mu san tokom 48 sati... Avdu Ciguljinu policajci nabijali palicu u čmar, a onda u usta. Dobio oko pedeset udaraca palicom po tabanima, deset po glavi. Tretiran elektrošokovima... Erdžan Fetahović: tučen od strane više lica po glavi i čitavom tijelu. Policajci su mu kazali da su mu ženu doveli u susjednu sobu. A onda su mu rekli: ČEno ti se ređaju na njuŐ...", zapisali su advokati. Gotovo identično su prošli Rizah Burnazović, Isad Skenderović, Omer Hadžić, Esad Omerović, Hakija Muratović, Šefket Brković, Sead Gec... Teškoj torturi bio je izložen i Ibrahim Čikić, praktično slijep. Optužnica ga je teretila da je diverzant, iako ima uredan nalaz Kliničke bolnice grada Beograda, da je operisan, da je "vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno i da se radi o praktično slijepoj osobi". Užasnu policijsku torturu je prošao i Harun Hadžić, čiju sam potresnu ispovijest o tome, u tri nastavka, objavio u "Monitoru".
Tokom razgovora sa njim izgovorio je i rečenice kojih ću se sjećati do kraja života: "Ne mogu ti sve ispričati. Mnoge stvari koje smo doživjeli od inspektora SDB-a tokom isljeđivanja ne možemo ispričati ni našim najrođenijim. Sramota nas je da o tome govorimo. To će s nama otići u grob..."

KAKO JE NATO POHAPSIO INSPEKTORE SDB-a: Krajem februara 1994. godine crnogorska policija izvodi još jednu kompromitantnu akciju: hapsi, maltretira i pokušava da vrbuje poslanika Republike Albanije Majkom Zeća, i pored toga što čovjek ima diplomatski imunitet. U istražnom zatvoru u Spužu on je zadržan deset dana. Nakon toga predat je albanskim vlastima. Odmah poslije deportovanja, uputio je pismo predsjedniku Albanije Sali Beriši, Evropskom parlamentu, predsjedniku SAD Bilu Klintonu i raznim međunarodnim organizacijama, u kojem ih upoznaje sa hapšenjem i "zlostavljanjem od strane crnogorske UDB-e".

Prije odlaska na specijalni zadatak crnogorski policajci, poput samuraja, polažu zakletvu da će, po cijenu života, dovesti tanker u Crnu Goru

Albanski dnevnik "Zeri i populit" objavio je sredinom marta to pismo u kojem, između ostalog, piše:
"Neočekivano sam uhapšen 27. februara ove godine u Ulcinju od strane crnogorske policije, suprotno svakoj logici, jer granicu nijesam prešao nezakonito. S obzirom na to da sam posjedovao dvostruki imunitet - parlamentarni i diplomatski, moje hapšenje se nikako ne može opravdati. Slučaj mog hapšenja, i sve ono što je uslijedilo nakon toga, u Evropi je bez presedana. Tretiran sam kao stoka od strane agenata UDB-e, koji su pokušali i da me vrbuju da postanem njihov špijun. Prilikom hapšenja bio sam maltretiran, tučen i obliven krvlju."
Crnogorska tajna policija identično se ponašala i prema svojim građanima, ali nikog nije bilo da zbog toga piše protestna pisma Klintonu. Nakon operativne obrade inspektora SDB-a Fadil Osmanović (40), nastavnik iz sela Kalice kod Berana, izvršio je, 17. maja 1994. godine, samoubistvo. Prije toga, nekoliko puta je privođen i tučen u MUP-u, bilježi Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Na Cetinju opet okupacija. Povod ogromnog prisustva policije je napad na policajca, tj. tuča u kojoj su učestvovala dvojica cetinjskih momaka, Petar i Bojica Vušurović, s jedne i policajac u civilu Blažo Bošković, s druge strane. Uslijedila je velika akcija policije u traženju i hvatanju odbjegle braće Vušurović. Cetinjskim policajcima u pomoć su priskočile specijalne jedinice MUP-a Crne Gore i zloglasni Interventni vod iz Podgorice.
Kontrole na ulasku u grad su pojačane, ulicama šetaju policajci sa skraćenim puškama, legitimisanje i večernje racije su uobičajene, mnogo je policijskih automobila. Slika - baš kao u danima kada ovaj grad pohodi crnogorski predsjednik Momir Bulatović ili velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, jednako nepoželjni u crnogorskoj prijestonici. Tu se šunjaju i inspektori tajne policije. Svi traže odbjeglu braću Vušurović.
Tog juna će se navršiti i dvije godine od kada je međunarodna zajednica zbog agresije na BiH uvela ekonomske sankcije SRJ. U ranim jutarnjim satima, u dugim redovima za hljeb, mlijeko i druge namirnice većina ljudi hvali vlast, držeći se logike: "Dobro je samo da rata ne bude". Sasvim drugo mišljenje ima funkcioner centra za sprovođenje sankcija (SAMCOMM) Evropske zajednice iz Brisela. U svom izvještaju on piše:
"Stvari se odvijaju izvanredno dobro. Nezaposlenost je veoma visoka. Stopa inflacije je astronomska. Najveći dio industrije je stao. Više ne mogu nabaviti gorivo, tako da je čitavo stanovništvo u vrlo, vrlo neugodnoj situaciji".
Crna Gora je u težoj situaciji od Srbije, jer nju pored demokratskog svijeta ekonomski blokira i beogradski diktator. On želi tako da oslabi premijera Đukanovića, koji već javno tvrdi "da Crna Gora može sama sebe da izdržava". Poseban problem je snabdijevanje naftom. Crna Gora uspijeva nekako otvoriti naftni koridor prema Albaniji. Preko Skadarskog jezera stiže gorivo lađama, gliserima, specijalno napravljenim brodicama. A onda se dešava teška havarija. Dok je na Plavnici, tik uz obalu Skadarskog jezera, pretakano gorivo iz metalnih buradi u autocisterne sijevnula je varnica. Buktinja nastala sagorijevanjem oko dvjesto hiljada litara nafte i benzina bila je visoka preko stotinu metara. U vazduh su letjele cisterne sa gorivom, automobili, kamioni... Požar su pratile i eksplozije metalnih buradi sa gorivom, koja su kao plamene lopte letjela u zrak. Gorjeli su i čamci sa buradima vezani uz obalu. Oblak crnog dima vidio se na udaljenosti od nekoliko kilometara. Vatrogasci su tek nakon petnestočasovne borbe sa vatrenom stihijom, uspjeli da ugase požar. Materijalna šteta je bila ogromna, ekološke posljedice nesagledive.
Uslijedio je pritisak velikih sila na Albaniju da blokira šverc naftom preko Skadarskog jezera. Izlaz se tražio na drugoj strani. Na scenu stupaju pripadnici crnogorske tajne policije. Oni pripremaju spektakularnu akciju: veliki tanker nafte će prošvercovati i dovesti u Luku Bar. Nakon što su odrađeni tehnički detalji oko nabavke i plaćanja nafte, grupa crnogorskih SDB-ovaca sprema se na put, kako bi se ukrcali na tanker. Prije odlaska na specijalni zadatak oni, poput samuraja, polažu zakletvu. I po cijenu života će dovesti tanker u Crnu Goru. Tajnom misijom rukovodi Darko Raspopović Beli, visoki funkcioner crnogorskog SDB-a.
U početku sve ide po planu. Tanker plovi prema crnogorskim teritorijalnim vodama. No, Danilo Burzan, urednik novinske agencije "Montena-faks", slučajno saznaje za tanker sa naftom. "Montena-faks" istog časa šalje u etar vijest da se tanker sa švercovanom naftom primiče crnogorskim vodama. Slučajno ili ne, nekoliko sati kasnije na scenu stupaju komandosi NATO-a. Iz helikoptera i brzih glisera super obučeni specijalci vrše pravi desant na tanker i hapse cjelokupnu posadu i pratnju. Crnogorski SDB-ovci završavaju u italijanskom zatvoru. Krijući svoj pravi identitet pred tamošnjim istražiteljima oni izigravaju ljude iz tzv. zaštitarskih firmi, tobože angažovanih od vlasnika nafte da fizički obezbjeđuju robu od pomorskih pirata.
Tako akcija "Tanker" doživljava potpuni krah. Crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću, koji je od akcije očekivao mnogo, nije preostalo ništa drugo nego da javno prozove "Montenu-faks" da je "harangirala protiv Crne Gore".

CRNOGORSKA POLICIJA HAPSI I DEPORTUJE ŠEŠELJA: Slijedi julsko maratonsko zasjedanje crnogorskog parlamenta koje će biti upamćeno po žestokim napadima srpskih radikala na crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Srpski radikali su bez mnogo taktičnosti, u svom stilu, optužili crnogorskog premijera i njegove ministre za brojne špekulacije i pljačke. Za skupštinskom govornicom i pred TV kamerama navodili su brojne primjere navodne zloupotrebe: organizovani šverc cigaretama sa Italijom, trgovina naftom, šticovanje dinara. Optužili su premijera da za sve ovo naplaćuje porez, ali da ga ne uplaćuje u saveznu kasu, poentirajući napadom na premijera za separatizam...
Ono što je pažljivim analitičarima palo u oči nije bio sukob radikala i premijera, već čudno ponašanje poslanika DPS-a i pogotovu potpredsjednika crnogorskog parlamenta Srđe Božovića. Uobičajeno ponašanje Božovića da drsko prekida opozicione poslanike kad za govornicom oponiraju vladajućoj stranci (pravdajući to čuvanjem integriteta ličnosti i DPS-a) ovoga puta je izostalo. Predsjednik poslaničkog kluba Srpske radikalne stranke Aćim Višnjić i njegove partijske kolege iznosile su svoje argumente uz prepoznatljive doskočice i poštapalice pri tom teško optužujući premijera. Božović nije ni pokušao da ih prekine, ili makar upozori na često banalan i uvredljiv sadržaj diskusije.
Đukanović je u jednom trenutku našao za shodno da čak za govornicom upozori Božovića da bi trebalo da prekine "ovako primitivnu diskusiju". Čudno je bilo i ponašanje poslanika DPS-a. Nijedan od njih nije izašao za govornicu i stao u odbranu svog premijera i potpredsjednika svoje stranke, već su mirno posmatrali "čerečenje" Đukanovića.
Prislušno odjeljenje SDB-a Crne Gore je tokom skupštinskog zasjedanja "presrelo" telefonske razgovore vođene između Vojislava Šešelja i njegovih poslanika u crnogorskom parlamentu. Šešelj ih je iz Perasta, gdje se nalazio na godišnjem odmoru, instruisao šta da rade i govore. Direktan televizijski prenos skupštinskog zasjedanja omogućio mu je da posmatra "plodove svoga rada". Đukanović je više privatnom nego službenom linijom informisan o tome. Nekoliko mjeseci ranije Momir Bulatović i Vojislav Šešelj su imali trosatni razgovor u četiri oka. Tu je, po svemu sudeći, napravljena strategija za odstrel Đukanovića.
--------------------------------------------------------------------------------
Korpulentni Bošković dolazi u prijestonicu

"Dva mjeseca moj sin Petar nije ni čestito spavao, ni jeo, očajan zbog progona koji je nad njim sprovodio policajac Bošković. Jednom ga je Bošković napao na ulici, polomivši mu zub i rasjekavši usne. Novi kobni susret dogodio se devetog juna kada je Bošković obučen u šorts, sa pištoljem vidljivo zadjenutim za pas, isprovocirao Petra kojega je ovog puta izdalo strpljenje. U tuči koja je uslijedila Bošković je izvukao deblji kraj. Sa teškim povredama završio je u cetinjskoj, a potom i u podgoričkoj bolnici", svjedoči otac Petra i Bojice, Marko Vušurović.
U akciji traženja braće Vušurović policija je teško pretukla svjedoka tuče konobara Sinišu Anđelića. "Polomljen" je i Goran Vušurović, tjelohranitelj Slavka Perovića, koji sa tučom nije imao nikakve veze. Revoltirani stalnim pobunama na Cetinju, rukovodstvo MUP-a i CB Podgorice smjenjuju načelnika policije na Cetinju, Aleksu Tatara. Novi je stigao iz Bijelog Polja. Bio je to korpulentni Vuk Bošković.

Bilo je šok bombi, razbijanja vrata, vriske i plakanja: Šešelj se trgao iz kreveta, a istog časa na njega su skočili crnogorski specijalci

Nastavak bitke protiv premijera uslijedio je na Televiziji Crne Gore. Mimo dotadašnje prakse, državna televizija emituje prilog sa konferencije srpskih radikala na kojoj je na premijera još žešće atakovano. Višnjić je nazvao Đukanovića "najvećim kriminalcem južne Evrope, uključujući i Siciliju". Za razliku od Televizije, koja je pod kontrolom Bulatovića, režimska "Pobjeda", bliska Đukanoviću, nije ni registrovala vruću konferenciju srpskih radikala.
Vojislav Šešelj započinje seriju mitinga po Crnoj Gori. Na mitingu u Herceg Novom Šešelj prisutne uveseljava proglašavajući Miloševića i Đukanovića za prve kriminalce u Evropi. Uz to Đukanovića javno poziva da ako smije "dođe da ga uhapsi". Time je Šešelj aludirao na Đukanovićevu zakletvu izrečenu u crnogorskom parlamentu, datu povodom Višnjićevih optužbi, "da će jedan od njih dvojice (Đukanović ili Višnjić) ići zbog toga u zatvor".
Crnogorska policija se sprema da uhapsi Vojislava Šešelja. Specijalci su već izučavali karte živopisnog Perasta, primorskog mjesta koje je Šešelj pretvorio u lično odmaralište i bazu iz koje je odlazio u svoje ratno-huškačke misije po Crnoj Gori.
Akcija crnogorskih specijalaca otpočinje oko pet sati ujutro. Prvo je neutralisano Šešeljevo obezbjeđenje, koje nije ni mrdnulo pred heklerima obučenih specijalaca. Onda su istovremeno uslijedili upadi u sobe. Bilo je tu šok bombi, razbijanja vrata, vriske i plača. Šešelj se trgao iz kreveta, a istog momenta ga je svom težinom pritislo nekoliko crnogorskih specijalaca".
Nakon deportovanja Šešelja i njegove družine iz Crne Gore, uslijedilo je i zvanično saopštenje policije. Šešelj je, kaže se u tom saopštenju, "izbačen iz Crne Gore zbog stavova kojima se na primitivan i neobičan način vrijeđa Republika Crna Gora, njen ustavno-pravni položaj u SRJ i najviši državni rukovodioci Crne Gore i Srbije"
U međuvremenu, uslijedio je i krivični postupak protiv Aćima Višnjića, skidanje njegovog poslaničkog imuniteta i presuda: "Optuženi Aćim Višnjić je kriv što je javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore u vezi sa vršenjem njihove funkcije..." Kazna: "pet mjeseci zatvora". Samo sat prije nego što su ga policajci odveli u Spuž na izdržavanje petomjesečne robije, Višnjić mi je za "Monitor" izjavio: "Osudili su me za ono što sam govorio u Skupštini Crne Gore. Dakle, pogazili su Ustav CG gdje jasno piše da poslanik ne može biti pozvan na odgovornost za govor i glas u Skupštini. Oni nemaju težeg i opasnijeg protivnika od mene, a biću im hiljadu puta veći i žešći protivnik kada se vratim iz zatvora".
Višnjić nije održao obećanje: u međuvremenu pao je u politički zaborav.

NAORUŽAVANJE IZ STRAHA: Poslije po zlu poznatih misija po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Željko Ražnatović Arkan, po zadatku Miloševićevih obavještajnih službi, dolazi u Crnu Goru. Predsjednik Stranke srpskog jedinstva, 13. jula 1994. godine, na dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma i okupatora, održao je promotivni skup svoje stranke u centru Andrijevice. Potom se, u pratnji "pevaljke" Cece Ražnatović, jednog popa, tjelohranitelja, simpatizera sa sjevera Crne Gore i crnogorskih policajaca, uputio ka "srpskoj zemlji" - Plavu i Gusinju. ( Po zadnjem popisu u opštini Plav manje od jedan odsto građana deklarisalo se kao Srbi.)
Inspektori SDB-a Crne Gore već su znali za Arkanovu maršrutu. Zbog misije "visokog rizika" napravljen je i poseban plan obezbjeđenja mještana Plava, ali i Arkana.
Na ulazu u Plav, iz brojne kolone automobila i džipova koja je pratila Arkana, čula se pjesma: "Muslimani, crni vrani, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani" i skandiranje "Ili se krstite, ili se selite", "Ovo je Srbija", "Doći ćemo opet"...
Ljudi iz kolone pokazivali su Plavljanima tri prsta. Veselje je uveličavano pucanjem iz automatskog oružja. Kolona sa gostima zaustavila se u centru grada. Arkan i njegovi, uredno ošišani i obrijani tjelohranitelji, kao i brojni bradati pratioci uputili su se u kafanu čiji je vlasnik Musliman. U međuvremenu, razvijene su dvije zastave od kojih je ona iscijepana, navodno, donesena sa ratišta. Pošto su popili piće i kavaljerski platili znatno više nego što je iznosio račun, gosti su se uputili u "Gradsku kafanu". Na tom putu malu pometnju napravila je neka žena kada je, ugledavši Arkana, u panici potrčala za djecom, na sav glas vrišteći: "Bježite, bježite, Arkan će nam poklati đecu...".
Čim su ušli u lokal, momak iz Arkanove pratnje skinuo je sliku sa likom Josipa Broza Tita i polomio je. Neki članovi svite su se raspitivali gdje se nalazi gradonačelnik Plava Sadrija Balić. Mladić iz Arkanovog društva slučajno je tu prepoznao jednog penzionera. "Ti si Srbin, ti ćeš nam reći gdje je taj predsjednik Opštine?". Na to je stari Plavljanin odgovorio: "Ja nijesam Srbin, već Crnogorac i sa ovim narodom živim bratski više od 60 godina". Nastao je tajac. Ali, sve se dobro završilo, vjerovatno zbog brojnih policajaca koji su se stalno držali Arkana i družine. Poslije kraćeg zadržavanja, Arkan i pratnja su napustili Plav. U gradu je ostao strah.
Pošto crnogorska policija nije ni pokušala da razoruža Arkana i njegovu pratnju, grešku je ispravila na plavskim Muslimanima.
"U okviru stalnih aktivnosti na otkrivanju i oduzimanju, kao i praćenju i presijecanju kanala za ilegalno naoružavanje" crnogorska policija je uhapsila početkom novembra 1994. godine 19 osoba sa područja opštine Plav.
Iz saopštenja MUP-a izdatom tim povodom, vidi se da su "svi uhapšeni muslimanske nacionalnosti" i da je kod njih pronađeno pet puškomitraljeza, 32 automatske puške, šest pištolja, više bombi i nekoliko hiljada metaka. Akcija hapšenja je trajala nekoliko dana. Policajci su ulazili u kuće optuženih, pokazujući im pripremljen spisak sa fabričkim brojem oružja i imenima ljudi od kojih su to oružje kupili. Sve otkriveno oružje je jugoslovenske proizvodnje. Policijske torture ovog puta nije bilo. Policija nije dala odgovor na najvažnije pitanje: "Ko je Plavljanima prodavao oružje?".
Saopštenjem su reagovali i čelnici Opštine Plav. "Još prije dvije godine smo upozorili građane da ne nasijedaju i kupuju oružje od raznih mešetara", kazao je Sadrija Balić, gradonačelnik Plava. Plavsko rukovodstvo nije krilo da otvoreno sumnja da je policija bila u toku ilegalne kupovine oružja od prvog dana.
Godinu kasnije otpočeo je sudski proces okrivljenima. Javnost je očekivala da će na tom suđenju dobiti odgovor na krucijalno pitanje: ko je Plavljanima prodavao oružje, vojska, policija ili ratni mešetari?
Prvookrivljeni Zufer Tošić, kojeg je optužnica teretila da je u najvećoj mjeri prodavao oružje po Plavu, na pitanje advokata Sefera Međedovića ko mu je dostavio oružje, odgovara: "Meni život visi o koncu. U pitanju su velike sile. Da sam u toku istrage pomenuo bilo koju ličnost, moja porodica i ja bili bi pobijeni".
Okrivljeni nijesu tokom suđenja poricali da su kupili oružje. Plaćali su između hiljadu i po do dvije hiljade maraka po jednoj cijevi. Odvajali su od usta da bi kupili oružje, jer, kako je kazao okrivljeni Hajrudin Husović, nijesu osjećali nikakvu sigurnost od MUP-a Crne Gore.

--------------------------------------------------------------------------------
"Premijer pobjedničkog duha" uzvraća udarac

Svjestan činjenice da je ostao sam na vjetrometini "premijer pobjedničkog duha" je uzvratio. Replicirajući radikalima na optužbe da kontroliše benzinske pumpe u Crnoj Gori, tokom skupštinskog zasjedanja upitao je: "Zašto se vlasnici benzinske pumpe u Danilovgradu ne oglase i tako javno kažu da je pumpa njihova?"
Dobro upućeni su znali da benzinsku pumpu u Danilovgradu kontroliše predsjednik Bulatović, preko svog šure, izvjesnog Raspopovića, koji figurira kao vlasnik, čije je ime premijer Đukanović pomenuo u raspravi. Đukanović je tako upozorio režisere predstave da se neće lako predati i da će ako zatreba javno uzvratiti.

--------------------------------------------------------------------------------
Šešelj im je klizio iz ruku

"Rekli su mi da sam uhapšen i da pođem s njima. Nijesam htio. Ležao sam na podu i nijesam htio da se pomjeram. Pokušali su da me nose, ali sam se ja skroz opustio pa sam im zbog moje težine klizio iz ruku. Onda se jedan dosjetio: stavio je ćebe pored mene. Onda su me stavili na to ćebe, uhvatili ga za krajeve i tako me odnijeli do policijskog džipa. Odatle su me sproveli u Tivat. U međuvremenu su mi dali garderobu da se obučem. Ubacili me u avion i poslali za Beograd. Moja žena i djeca su za Beograd otišli automobilom. Drugi članovi stranke, kolima ili vozom".
Ovu priču o svom hapšenju i deportovanju ispričao mi je Vojislav Šešelj, nešto kasnije, kada sam sa njim pravio intervju u podgoričkom hotelu "Crna Gora".

Ministar Pejaković je razriješen dužnosti zato sto je smijenio načelnika CB Podgorica Željka Jočica bez saglasnosti državnog vrha

"Samo u posljednjih 30 dana sudovi u Crnoj Gori izrekli su, ili potvrdili, ukupno 104 (sto četiri) godine zatvora, i još pet mjeseci pride, političkim rivalima i neistomišljenicima. Krivično vijeće Osnovnog suda na Cetinju, predsjedavao sudija Petrašin Kasalica, prije tri dana (17. januara) izreklo je presudu akterima "napada" na Momira Bulatovića: šesnaest godina zatvora, plus jedna godina uslovno. Samo neki dan ranije, liderima i aktivistima SDA za Crnu Goru izrečena je kazna od 87 godina zatvora, za dvadeset jednog optuženog. Viši sud u Podgorici potvrdio je i kaznu od pet mjeseci zatvora poslaniku Aćimu Višnjiću".
To je bio početak podužeg teksta koji sam povodom "montiranih sudskih procesa" objavio u "Monitoru". Na papiru se slova časno nijesu ni ohladila, a već sam dobio "žuti karton". U petak, 20. januara, oko 21 sat, nepoznata osoba ispalila je hitac u pravcu moje majke i supruge koje su u tom momentu bile ispred kuće. Zrno je proletjelo tik pored njihovih glava. Žene su pobjegle u kuću i pozvale me telefonom.
Pretpostavljajući otkud vjetar duva odmah sam nazvao šefa SDB-a Boška Bojovića. Rekao sam mu o čemu se radi i upozorio da će on biti odgovoran za sve ono što se desi mojoj porodici ili meni. Negirao je svoju i umiješanost SDB-a. Počeo je, čak, i da se kune u sve živo i mrtvo. Iz iskustva znam: kad se policajci tako kunu, onda debelo lažu. Naučili su to, valjda, od kriminalaca. To sam mu stavio do znanja. Tada me nervozno uputio da slučaj prijavim na "pet dvojaka". Tako sam i uradio. Moj poziv je "zaprimio" policajac po prezimenu Marković. Iako se kasnije oko svega toga digla velika medijska buka, nijesam bio posebno zabrinut. Znao sam da se radi o zastrašivanju, jer su kadrovi SDB-a tako dobro istrenirani da mogu šibicu, a ne dvije žene, pogoditi sa pedesetak metara.
Nepovjerenje između Bulatovića i Đukanovića i dalje raste. Dok Nikola Pejaković, zvani Nino, čvrsto staje uz predsjednika, šef SDB-a Boško Bojović, zvani Bole pokušava da se nekako rastegne na obje stolice. Momir Bulatović polako gubi povjerenje u vrh MUP-a. Tokom marta 1995. godine pravi separatno obezbjeđenje. Formira štab za ličnu sigurnost. Štab sačinjava deset policajaca, a Predsjednik za šefa štaba imenuje svog vjernog tjelohranitelja Zorana Ulamu. Radne prostorije novog štaba nalaze se pored kabineta predsjednika države. Tu je smještena i kompletna tehnika i naoružanje tog specijalnog tima. Do tada je o predsjednikovoj bezbjednosti brinulo posebno odjeljenje pri MUP-u Crne Gore, koje je istovremeno brinulo i o bezbjednosti crnogorskog premijera i predsjednika republičkog parlamenta.
"Monitor" je objavio vijest o "separatizmu" Momira Bulatovića. Oglasio se i Momčilo Stojanović, portparol predsjednika Crne Gore. U "Našoj borbi" je izjavio da "ne zna da li je bilo nekih organizacionih promjena u MUP-u, ali da mu je poznato da o predsjednikovoj sigurnosti brinu isti ljudi".
Povjerenje u crnogorski MUP izgubili si i danilovgradski Romi. Silovanje četrnaestogodišnje djevojčice, koje su počinili dvojica njenih vršnjaka - Roma, toliko je podiglo temperaturu u tom gradiću da je za nekoliko sati izgorelo kompletno "cigansko naselje". Atmosfera linča toliko je uzela maha da su svi Romi u paničnom strahu pobjegli iz Danilovgrada. Crnogorski policajci odjeveni u "američke uniforme" mirno su posmatrali podmetnuti požar u kojem je gorela imovina "obojenih". Takvo ponašanje zaštitnika reda i mira i odobravanje tog čina od velikog broja okupljenih građana podsjećalo je na američke filmove o Kju-Kluks klanu.

JEDNO JUTRO ĆEŠ OSVANUTI U JARKU: Dva klasa dinamita podmetnuta ispred vrata podstanarskog doma izbjeglica u malom mjestu Kuline, kod Spuža, nadomak Podgorice, za samo dvije nedjelje, napravila su pravi haos u crnogorskoj policiji. Sa funkcija je otišlo kompletno rukovodstvo MUP-a Crne Gore i gotovo kompletno rukovodstvo podgoričkog Centra bezbjednosti.
Ministar policije u Vladi Crne Gore Nikola Pejaković razriješen je dužnosti. Takva odluka državnog crnogorskog vrha bila je razlog da i trojica njegovih najbližih saradnika - pomoćnik ministra za državnu bezbjednost Boško Bojović, pomoćnik ministra za javnu bezbjednost Sreto Radonjić i pomoćnik ministra za upravno-pravne poslove Milorad Ivanović, podnesu ostavke..
Par dana prije toga, zbog prekoračenja ovlašćenja, i ministar policije Pejaković smjenjuje gotovo kompletno rukovodstvo podgoričkog Centra bezbjednosti, na čelu sa šefom Željkom Jočićem. Vrlo brzo nakon toga premijer Milo Đukanović, poslije razgovora sa predsjednikom Momirom Bulatovićem, saopštava ministru policije Nikoli Pejakoviću da će na tekućem skupštinskom zasjedanju biti razriješen.
Direktan povod za radikalne smjene i ostavke u crnogorskom MUP-u i podgoričkom CB je pomenuti teroristicki napad na stan muslimanske izbjegličke familije u malom mjestu nadomak Podgorice.
Policija je, tim povodom, 22. aprila uhapsila Božinu Veškovića, zbog osnovane sumnje da je on podmetnuo eksplozivnu napravu. Njega su, potom, podgorički policajci tukli i iznudili priznanje da je on počinilac krivičnog djela. O rezultatima "poduhvata" CB Podgorica se javno pohvalio, a državni mediji su objavili i fotografiju optuženog. U medjuvremenu policiji se prijavio stvarni podmetač eksploziva - Vlatko Radojević. No, podgorički policajci nijesu bili voljni da priznaju grešku i oslobode pogrešno uhapšenog čovjeka. Teško su pretukli i Radojevića.
To je bio razlog da se 27. aprila, na ulazu u Spuž, okupi oko 300 ljudi. U mirnom protestu zahtijevali su da se iz pritvora pusti Vešković. Optužili su policiju da je Veškovića teškim batinanjem natjerala da prizna krivicu. Protestovali su i protiv zlostavljanja Radojevića, koji je zbog batina dobijenih u policiji morao biti smješten u bolnicu.
Vrh podgoričke policije je bruku oko ovog slučaja, interno, pripisao Službi državne bezbjednosti, optužujuci je da je iscenirala Radojevićevo priznanje i okupljanje građana u Spužu kako bi javno iskompromitovala Željka Jočica, šefa CB Podgorica. To je, izgleda, bila kap u prepunoj čaši vode u tinjajućem sukobu između crnogorskog ministra policije Pejakovića i načelnika podgoričkog Centra bezbjednosti Jočica. Varničenja između njih dvojice bila su stalno prisutna u posljednjih pola godine i samo se čekalo kada ce sukob eskalirati.
U "spuškom slučaju" varničenje se pretvorilo u požar. Ministar Pejaković, pritisnut teškom optužbom, ustalasalim javnim mnjenjem i unutrašnjim odnosima u policiji, odlučio se na javno reagovanje.
Ministar policije je, 4. maja, saopštio građanima Crne Gore da su "sredstva prinude grubo primijenjena prema Božini Veškoviću u cilju iznuđivanja priznanja i Vlatku Radojeviću, koji se dobrovoljno prijavio kao izvršilac krivičnog djela." Ministar policije je potom teško optužio načelnika CB Podgorica Željka Jočica da su sve te radnje izvedene po njegovom odobrenju i u njegovom prisustvu. Zatim je javno saopštio odluku da u "cilju očuvanja dostojanstva građana i službe "privremeno udaljava iz službe: načelnika CB Podgorica Željka Jočića, pomoćnika načelnika za poslove kriminaliteta Jovana Cerovića, načelnika Odjeljenja za opšti kriminalitet Dragišu Bulatovića i još dvojicu inspektora.
"Zbog krajnje nehumanog i nadasve neprofesionalnog odnosa koji je ispoljen prema porodici Vešković u svoje ime i u ime svojih saradnika upućujem javno izvinjenje", istakao je Pejaković na kraju svog posljednjeg ministarskog saopštenja.
Ministar Pejaković je razriješen dužnosti zato sto je smijenio načelnika CB Podgorica Željka Jočica bez saglasnosti crnogorskog državnog vrha.

--------------------------------------------------------------------------------
Nemoj ti plakat za oca, no ću ja

Tri sedmice uoči podnošenja ostavke šefu SDB-a Crne Gore Bošku Bojoviću umire otac. Na sahrani u Kučima okupilo se na hiljade ljudi. Takve sahrane u istoriji tog mjesta nije bilo. Na red za izjavljivanje saučešća čekalo se jako dugo. I pored tako velike gužve neki su se opet vraćali u red da bi po drugi, ili treći put izjavili saučešće šefu crnogorske tajne policije. Htjeli su, ti dobri ljudi, da budu sigurni da će šef SDB-aĘ registrovati njihovo prisustvo na sahrani svog oca.
A onda je Bojoviću prišao jedan od tadašnjih visokopozicioniranih pripadnika crnogorskog MUP-a da izjavi saučešće. Tokom ljubljena sa tužnim Bojovićem obraća mu se bratskim riječima: "Boko, molim te nemoj ti više plakat za oca, no ću ja". Samo nekoliko sedmica kasnije Bojoviću će taj veliki prijatelj okrenuti leđa.
U svoj toj opštoj žalosti podgorička "Pobjeda" objavljuje čitulju Ratka Đokića, podgoričkog žestokog momka u kojoj on, navodno, žali zbog smrti Bojovićevog oca. Već narednog dana porodica Bojović se ograđuje od te umrlice, objavljujući na stranicama "Pobjede" da nije ni u kakvim prijateljskim odnosima sa Ratkom Đokićem.Ę Zbog te čitulje koja dovodi u vezu šefa SDB-a sa podgoričkim podzemljem inspektori tajne policije sprovode opsežnu istragu. Saslušava se i Ratko Đokić, ali on demantuje da ima ikakve veze sa cijelim slučajem. Inspektori SDB-a saslušavaju i radnike "Pobjede", ali nijesu otkrili ko je donio i platio objavljivanje sporne čitulje. Ratka Đokića će kasnije nepoznate ubice izrešetati smrtonosnim hicima u Švedskoj.
Za razliku od sahrane, na posljednjem oproštaju od Bojovićevog oca, četrdesnici - na kojoj se po hrišćanskom običaju pored porodice okupljaju i prijatelji - druga slika: prijatelja više nema, samo najuža rodbina. Nije došao ni požrtvovani policajac -rezervni plačko.

Bojovićev prelazak kod Stanišića kod mnogih je izazvao sumnju da je on sve vrijeme bio "srpska krtica" na najznačajnijem mjestu u Crnoj Gori

Iz redova DPS-a procurilo je i da je predsjednik Momir Bulatović naredio ministru Pejakoviću da ne daje u javnost citirano saopštenje. Jočić je, izgleda, bio planiran za novog ministra policije. No, ministar Pejaković nije poslušao predsjednika Bulatovića, pa je otišao niz strmu liticu. Ministar je tim svojeglavim činom svjesno povukao za sobom i Jočica.
Kakvi su odnosi vladali između ministra policije i šefa CB Podgorica, najbolje oslikava Jočićevo svjedočenje pred Komisijom MUP-a Crne Gore:
"Ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković u jednom razgovoru u septembru prošle godine uputio mi je prijetnju i upozorenje da ću "makar pet minuta prije nego što on ode sa vlasti biti razriješen dužnosti sa mjesta načelnika CB Podgorica", kao i otvorenu prijetnju koju mi je uputio marta tekuće godine "da je toliko moćan da može učiniti da jedno jutro osvanem u jarku, sa metkom u čelo i da se nikad neće saznati ko je to uradio."
Nakon razrješenja ministra policije Nikole Pejakovića zemljotres u vrhu vladajućeg DPS-a, sa epicentrom u policiji, odnio je nove žrtve. Kadrovska kombinatorika čelnika vladajuće stranke je, bez mnogo taktiziranja i kompromisa, oslobodila dužnosti i trojicu njegovih najbližih saradnika. Na sjednici Vlade Crne Gore razriješeni su Boško Bojović, pomoćnik ministra za državnu bezbjednost, Sreto Radonjić, pomoćnik ministra za Javnu bezbjednost, i Milorad Ivanović, pomoćnik ministra za upravno-pravne poslove. Sva trojica su već ranije podnijeli ostavke, solidarišući se tako sa razriješenim ministrom.
Vlatko Radojević je, u međuvremenu, presudom Osnovnog suda u Danilovgradu osuđen na pet mjeseci zatvora zato što je postavio eksploziv, a Luka Ivanović na mjesec dana zatvora zato što je Radojeviću dao eksploziv.

ADVOKAT ZA MINISTRA, SEKRETAR ZA ŠEFA SDB-A: Haotično stanje u crnogorskoj policiji samo je odraz zbivanja u vrhu vladajuće partije. U grčevitoj borbi oko toga ko će ubuduće kontrolisati crnogorsku policiju, predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović prave kompromis. To čine prije svega zbog uspostavljene ravnoteže snaga i straha.
Za ministra policije "unapređuje" se dotadašnji ministar pravde Filip Vujanović, Bulatovićev lični prijatelj i advokat. Za šefa SDB-a imenuje se Vukašin Maraš, Đukanovićev čovjek od povjerenja i sekretar iz AMSJ.
Vujanović je ušao u svijet visoke politike četiri godine ranije, kada je kao renomirani advokat branio crnogorskog predsjednika u sudskom procesu u kojem je Momir Bulatović odgovarao za krivično djelo klevete. Tužioci su, u nezavisnim sudskim procesima, bili podgorički novinar Danilo Burzan i predsjednik NS Novak Kilibarda. Vujanović je dobio sporove, a ubrzo i fotelju ministra pravde u crnnogorskoj Vladi. U to vrijeme nerazdvojan je prijatelj sa potpredsjednikom crnogorske Vlade Zoranom Žižićem, zaduženim za praćenje rada policije.
Novopostavljeni šef SDB-a Vukašin Maraš na tu dužnost dolazi sa mjesta generalnog sekretara Auto-moto saveza Jugoslavije, čiji je predsjednik bio Milo Đukanović. Diplomirao je pravo u Beogradu. Karijeru je počeo u beogradskoj policiji, a onda je prekomandovan u SUP gdje je radio na kontraobavještajnim zadacima. Jedno vrijeme je kao ČbezbjednjakČ bio zadužen i za Filozofski fakultet u Beogradu. Obavljao je i dužnost partijskog sekretara Komiteta Saveza komunista u organima federacije. Pamte ga kao strogog sekretara. Početkom osamdesetih prešao je u AMSJ. Potiče iz čuvene partizanske porodice, važi za čovjeka koji je komunistički i crnogorski orijentisan. Lični prijatelj sa Đukanovićem. Po svim pitanjima njih dvojica uspješno sarađuju. Nadimak mu je "opruga", što će, valjda, reći da je jako flesibilan i lukav.
Kadrovska slagalica u MUP-u Crne Gore u kojoj Predsjednik za ministra policije dovodi svog advokata, a premijer za šefa tajne policije svog sekretara, najbolje je oslikala odnose totalnog nepovjerenja u vrhu crnogorske vlasti. Vujanović uvodi red u rad MUP-a. Čim je stupio na dužnost uručio je otkaze smijenjenom načelniku CB Podgorica Željku Jočiću i četvorici njegovih najbližih saradnika zbog poznatog "spuškog slučaja". Vujanović je suspendovao i 48 policajaca zbog prekoračenja ovlašćenja, odnosno batinanja uhapšenih ljudi. Uveo je i novu praksu: uspostavlja se komunikacija između žrtava policijske torture i rukovodstva MUP-a.
Ni Maraš ne miruje. Novoizabrani šef SDB-a je razriješio dužnosti Radoja Radunovića, savjetnika tajne policije za problematiku vezanu za Crnogorsko primorje (sjedište u Kotoru), kao i Bora Đedovića, dotadašnjeg načelnika u SDB-u, zaduženog za oblast terorizma. Đedoviću je, po kratkom postupku, oduzet službeni automobil i preporučena penzija. Da u Crnoj Gori sa šefovima padaju i šoferi, govori sljedeći podatak: Dragan Rajović, vozač Boška Bojovića, premješten je u "Garažu". Ubuduće će umjesto pomoćnika ministra policije voziti kamion, ili u najboljem slučaju autobus.
Odbijanje crnogorskog državnog vrha da nađe novi posao Bojoviću, kao i prijevremeno penzionisanje njegovih pomoćnika dovodi do obrta koji se može vidjeti samo u dobro režiranim kriminalističkim filmovima: Boško Bojović, dotadašnji šef SDB-a Crne Gore, preko noći se imenuje za člana kolegijuma Jovice Stanišića, šefa SDB-a Srbije i desne ruke Slobodana Miloševića. Bojović je, kao pravi Crnogorac, odmah dobio i titulu zamjenika direktora Instituta bezbjednosti u Beogradu.
I Radoje Radunović, umjesto da ode u penziju, ekspresno nalazi posao u Srbiji: postaje načelnik Podunavskog regiona MUP-a u Vojvodini. I Boro Đedović, u roku od 48 sati, dobija novi posao. Imenovan je za višeg savjetnika za konzularne poslove pri jugoslovenskoj ambasadi i jednoj od skandinavskih zemalja,
Od svih policijskih transfera na relaciji Podgorica-Beograd, svakako je najzanimljiviji prelazak Boška Bojovića kod Jovice Stanišića. Činjenica da crnogorski državni vrh nije htio da nađe posao Bojoviću, kao i podatak da ga je odmah uhljebio srpski SDB, kod mnogih je izazvao sumnju da je Bojović sve vrijeme radio za srpsku tajnu policiju, odnosno da je bio "srpska krtica" instalirana na najznačajnijem mjestu u Crnoj Gori.
Takve optužbe je teško dokazati, ali se, možda, pravi odgovor krije u pitanju: Zašto je Bojović bio potreban MUP-u Srbije, ako već nije položio ispit u malenoj Crnoj Gori?
Prelazak šefa SDB Crne Gore u srpsku tajnu policiju je presedan kakav se nije dogodio u obavještajnim službama. Tako veliki špijunski prebjeg nije bio moguć bez znanja i saglasnosti srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Političari znaju da prelazak "otpisanog" policajca takvog ranga u prvi tim druge države predstavlja politički skandal.
U međuvremenu se bivši ministar Nikola Pejaković dobro snašao: ucijenio je crnogorski državni vrh da će o svemu, što zna i što je radio, javno progovoriti ukoliko se za njega ne nađe adekvatan posao. Uskoro je imenovan za jugoslovenskog ambasadora SRJ u Bjelorusiji. Njegov ljuti rival Željko Jočić će puno lošije proći: dobiće mjesto upravnika zatvora u Spužu.

--------------------------------------------------------------------------------
Inertnost policije koštala državu Crnu Goru - milion eura!

(Ne)shvatljiva inertnost danilovgradske i podgoričke policije pokazana tog 15. aprila 1995. godine još jednom će pred demokratskim svijetom teško iskompromitovati državu Crnu Goru. Nekoliko godina kasnije Crnoj Gori će biti uredno ispostavljen račun za neprofesionalno ponašanje njene policije. Na sjednici odžanoj 21. novembra 2002. godine, Ujedinjene nacije, tj. Komitet protiv policijske torture i mučenja, naložiće crnogorskim vlastima da isplate "pravičnu i odgovarajuću naknadu štete" protjeranim Romima. Crnogorska Vlada je potom odlučila da danilovgradskim Romima isplati na ime obeštećenja 985 hiljada eura. Vlada je, međutim, saopštila da ne može podići optužnicu protiv izvršilaca zločina, zbog zastarjelosti predmeta i nedovoljno dokaza.

--------------------------------------------------------------------------------
Bojović je bio - banka podataka

Za srpsku tajnu policiju, kao produženu ruku srpske politike, Bojović je bio prava banka podataka. Odlično je znao kakvi su odnosi u vrhu države, tj. između Bulatovića i Đukanovića, koliko je dubok jaz između dvije suprostavljene interesne grupe u DPS-u, koji su tokovi novca, nafte i cigareta u Crnoj Gori... I možda ono što je najvažnije za jednog vrhunskog tajnog policajca: Bojović je svakako mogao "ući" u sistem razmišljanja predsjednika i premijera, te predvidjeti njihove buduće poteze. Bojović je, uz to, posjedovao najvažnije informacije o ljudima iz svih sfera života u Crnoj Gori.

Ispred vrata "Monitora" osvanula je koverta sa dosijeom Gorana Žugića, koji je o njemu napravila SDB Crne Gore, pod šifrom "Bosna"


AKCIJA "BOSNA", ILI KAKO JE BOJOVIĆ OBRAĐIVAO ŽUGIĆA: Jedna tempirana vijest u podgoričkoj "Pobjedi" izazvala je pravi revolt podgoričkih policajaca. "Pobjeda" objavljuje informaciju da je Radivoje Božović izabran za načelnika CB u Herceg Novom, a da dotadašnji načelnik Goran Žugić odlazi na "neku od značajnih dužnosti u MUP-u Crne Gore". Dobro upućene podgoričke policajce, naravno, nije uzbudilo to što se za šefa lokalne policije u Herceg Novom postavlja hotelijer, već to što su zaključili da često osporavani Žugić može doći na mjesto načelnika CB Podgorica.
Podgorički policajci su smatrali da bi to bio presedan, jer se do tada nikada nije dogodilo da šef policije u glavnom gradu Crne Gore bude neko ko nije živio u njemu. Prigovarali su, takođe, da je Žugić meteorsku policijsku karijeru pravio zahvaljujući političkim vezama, a ne radu. Ne slučajno, Žugiću se bio posebno "navadio" poslanik Narodne stranke Stefan Sušić, optužujući ga za skupštinskom govornicom za brojne kriminalne radnje. Energično mu je replicirao ministar policije Filip Vujanović - čitajući pismo Gorana Žugića, u kojem demantuje teške optužbe Narodne stranke.
Jednog dana, prije svitanja zore, neko je ostavio veliku žutu kovertu ispred vrata "Monitora". Bila je naslovljena "Za Šekija Radončića". Kada sam je otvorio, imao sam što da vidim. To je bio dosije Gorana Žugića, koji je o njemu napravila SDB Crne Gore. Tajna crnogorska policija je tu akciju vodila pod šifrom "Bosna". Akcija je trajala godinu dana. Potom je sačinjena "informacija o zloupotrebama" Gorana Žugića i kao strogo povjerljiva dostavljena predsjedniku Bulatoviću i premijeru Đukanoviću.
Žugić je bio skeniran. U dosijeu "Bosna" pisalo je da je Žugić, prije prijema u SDB Bosne i Hercegovine, bio saradnik te službe pod pseudonimom "Etnolog". Od službe je bio zadužen da operativno pokriva Adila Zulfikarpašića, predsjednika Muslimansko-bošnjačke organizacije. Optužen je i da je radio protiv srpskih paravojnih formacija.
Žugić je u "informaciji" optužen da je po dolasku u crnogorski MUP (ljeto 1992), a posebno posljednju godinu, zloupotrebljavajući svoj položaj stekao veliku materijalnu korist. U papirima se pominje reketiranje stranih državljana i primanje mita, uz taksativno navođenje imena ljudi i cifri. Iz dokumenta se lijepo vidi da su Žugića operativno obrađivale, udruženim snagama, SDB Crne Gore, SDB Radovana Karadžića i KOS. Informacija je sačinjena dok je šef SDB-a Crne Gore bio Boško Bojović.
Dokument sam pokazao Ljubiši Mitroviću i Željku Ivanoviću, uredniku i direktoru "Monitora". Onda sam telefonom pozvao ministra policije Filipa Vujanovića. Objasnio sam mu šta držim u rukama i od njega zatražio zvaničan komentar. Za trenutak je zastao, a onda me umalo prevario: počeo je da me ubjeđuje da dokument nije autentičan, da neko hoće da mi podvali, da već imam uslovnu kaznu na koju sam osuđen zbog teksta o zloupotrebama jugoslovenskih generala na dubrovačkom ratištu, da će "Monitor" morati da plati veliko obeštećenje - ukoliko objavimo taj "lažni" dokument.
Unio mi je ministar policije crv sumnje, ali to nijesam pokazao. Rekao sam mu da tekst, ipak, izlazi. Korektno smo se pozdravili i završili razgovor...
Nakon pola sata uslijedio je poziv iz kabineta ministra policije. Opet Filip Vujanović. Uz ponovljenu priču pitao me je da li umjesto njega izjavu može da da lično Goran Žugić. Pristao sam. Nakon desetak minuta nazvao me Goran Žugić. Pošto se predstavio pitao me da li možemo lično da se vidimo. Nema problema, rekao sam. Mjesto sastanka: Vila na Gorici. Pozvao sam Ljubišu i zamolio ga da tamo idemo zajedno. Fotokopirao sam dokument. Oko šest sati poslije podne pošli smo na sastanak.
Upoznali smo se i sjeli za sto. Izvadio sam dokument od desetak strana i dao ga Žugiću. Počeo je da čita. Bio je šokiran. Mlatarao je prstima po usnama i ispuštao neke prigušene poluartikulisane krike poput "uff, uff" i "brr, brr". Crvenio se, znojio, komešao, ustajao i ponovo sjedao. Kada je sve pročitao i malo se smirio, pitao sam ga da li će dati izjavu. Rekao je da nema ovlašćenje da daje izjave, ali me zamolio, ukoliko objavim tekst o tome, da informacije koje se tiču "Žutih osa" i njegove privatnosti ne iznosim u javnost. To sam mu obećao.
Rastali smo se. Žugić je ostao, Ljubiša je pošao svojim putem, a meni je valjalo pisati tekst. Nisam čestito ni sjeo za kompjuter a zove me utemeljivač i većinski vlasnik "Monitora" Miodrag Perović. Pita me da li bih došao kod njega u stan, jer bi sa mnom htio da razgovara lično šef SDB-a Vukašin Maraš. Tom prilikom mi je objasnio da je Maraš tek uselio u stan iznad njegovog i da ga je za tu uslugu molio njegov prijatelj Rajo Vulikić, bivši SDB-ovac. Pristao sam.
Već je bila mrkla novembarska noć. Ulazim u stan kod Perovića. Zatičem Vukašina Maraša i Raja Vulikića. Nakon upoznavanja Rajo se povukao. Miško ukratko objašnjava da sam ekskluzivni novinar "Monitora" i da samo od mene zavisi hoće li tekst izaći ili ne. Maraš uzima riječ. Nakon kraće komunističko-patriotske priče, skinuo mi je veliki kamen sa srca: priznao je da je dokument autentičan.
Vaspitano, ali odlučno mi je stavio do znanja da bi bilo "patriotski i ljudski" da dokument ne objavljujem. Kada sam mu rekao da ću ga ipak objaviti, odlučio je da mi "malo savije ruku", pa me upozorio kako "neke tamo druge službe" ovakve stvari ne bi tolerisale, suptilno mi prijeteći. (Zbog toga će Maraš nekoliko dana kasnije debelo zažaliti.) Nijesam popuštao...
Maraš je manirom igrača koji u nogama ima mnogo utakmica, pokušao da, ipak, jedan akademski razgovor završi kompromisom: pitao me vrlo direktno šta za uzvrat tražim da vratim dosije "Bosna" i da tekst ne objavim. Nastajao je tajac. Svi gledaju u mene. U redu, kažem, evo Vama ovaj dokument, a za uzvrat tražim da mi date dosije "Štrpci" o likvidaciji 19 Muslimana iz voza Beograd-Bar, otetih u Štrpcima. Znao sam da je crnogorska tajna policija o tom slučaju vodila istragu zato što je osam otetih i ubijenih Muslimana bilo iz Crne Gore. Maraš nije mogao da vjeruje: "Pobogu, gospodine Šeki, kako možete od šefa službe nacionalne sigurnosti da tražite da Vam da neki dosije?". Odgovorih, uz osmijeh: "Isto onako kako šef nacionalne sigurnosti od novinara može da traži da ne objavi neki dosije". Razgovor je neuspješno završen.
Pozvao sam Ljubišu. Sastali smo se u mojim kolima. Odlučili smo da pored svih pritisaka tajne policije, tekst ide u štampu. Za to smo imali punu podršku i Željka Ivanovića, vazda spremnog za borbu protiv loše vlasti. Nakon nekoliko dana po objavljivanju teksta opet me zove Miodrag Perović. Pita me da li imam bor-mašinu, treba mu, hoće da zakači neku sliku na zidu. Kažem: donosim ti je za pet minuta. Parkiram kola ispred njegovog stana. U tom momentu ispred mene se parkira crni "mercedes". Vozač otvara vrata, a iz kola izlazi Vukašin Maraš. Na moje iznenađenje vozač ulazi u kola i daje gas.

--------------------------------------------------------------------------------

Ne mogu da vjerujem: Vukašin Maraš ide bez pratnje pored loše osvijetljene zgrade. Istog časa odlučim da mu "vratim" za one (indirektne) prijetnje. Prišunjam se i šefu crnogorske tajne policije uperim bor-mašinu u leđa. Onako malo energičnije. Ne mrdaj, gotov si, kažem mu. Ukoči se crni Maraš. Bog zna šta mu je u tom momentu prošlo kroz glavu. A onda mu, strogo, kažem: "Vidite gospodine Maraš, i ovo je Crna Gora. Ko bi posumnjao na Šekija Radončića da Vas je večeras likvidirao". Samo je rekao: "Niko". Tih preostalih desetak metara do ulaza u zgradu prošli smo kroz polumrak bez ijedne riječi. U ulazu sam mu vidio lice. Bio je blijed kao kreč.
Već od narednog jutra Vukašina Maraša pratilo je dvoje kola i najmanje četvorica tjelohranitelja. Možda sam mu tako i spasio život. Ko to zna.

--------------------------------------------------------------------------------
Operativno pokrivanje Adila Zulfikarpašića

Pod oznakom "strogo povjerljivo" u dosijeu "Bosna" između ostalog piše:
"Žugić je od strane službe bio zadužen da operativno pokriva Adila Zulfikarpašića, predsjednika Muslimansko-bošnjačke organizacije, koji je bio pod obradom službe i za koga je služba imala podatke da je imao intimne odnose sa svojom mladom bliskom rođakom. Cilj službe je bio da se Adil na bazi komromitujućih podataka vrbuje. Žugić se na ovom specijalnom zadatku sprijateljio sa Adilovom ljubavnicom koja je od njega prilikom intimnih odnosa crpila povjerljive podatke, umjesto da to bude obrnuto... Dok se nalazio u Bijeljini po nalogu Rešida Musića, podsekretara Službe državne bezbjednosti BiH, Žugić je došao u sukob sa srpskom vojnom organizaciojom ČŽute oseČ (podaci dobijeni od Državne bezbjednosti Republike Srpske, izvor M.D)".

Iz vrha MUP-a Crne Gore će kasnije "procuriti" da su glavne konce u režiji plavskog slučaja povlačile upravo srpske obavještajne službe

BUDNI ČUVARI OPOZICIJE: Slijedi totalno slamanje kadrovske kičme SDB-a koju je izgradio Boško Bojović i formiranje nove pod dirigentskom palicom Vukašina Maraša. On za svog pomoćnika imenuje Radivoja Martinovića, dotadašnjeg načelnika Prve uprave SDB-a. Za načelnika Prve uprave postavlja Sašu Moštrokola, rukovodioca Službe državne bezbjednosti u Herceg Novom. Postavljaju se i novi rukovodioci SDB-a u Baru (Dragan Lješnjak), u Nikšiću (Ilija Asanović) i u Bijelom Polju (Bogdan Mrdak).
Paralelno sa promjenama u tajnoj policiji vrše se promjene i u javnoj bezbjednosti. Goran Žugić je izabran za načelnika CB Podgorica. Novi načelnik CB Nikšić je Tihomir Milović, sudija Osnovnog suda iz tog grada. Za načelnika Centra bezbjednosti u Baru postavljen je Vaso Baošić, šef specijalnih jedinica MUP-a Crne Gore. Postavljeni su i novi rukovodioci odjeljenja bezbjednosti u Pljevljima, Budvi, Tivtu, Kotoru...
Period upravljanja SDB-om Crne Gore iz Beograda polako putuje u prošlost. Ministar Filip Vujanović u intervjuu "Monitoru", ne bez ponosa, ističe: "Crnogorsku policiju ne kontroliše Beograd. Naš MUP kontrolišu samo Vlada i Skupština Crne Gore". Vujanović predsjednika Momira Bulatovića nije ni spomenuo.
Bulatović je, opet, pojačao lično obezbjeđenje. Nabavio je specijalnog čuvara - "njemačkog ovčara". Psa su za potrebe predsjednika dresirali pripadnici specijalne jedinice crnogorske policije. Njemački ovčar, u narodu poznatiji kao vučjak, nije dobio ime Luks, već Fanti. Tako su odlučila predsjednikova djeca.
Crnogorska tajna policija lagano curi iz Miloševićevih i Bulatovićevih ruku. Đukanović se sve "drčnije" distancira od beogradskog diktatora. Reaguje i bračni par sa Dedinja. Mirjana Marković "obrađuje" Mila Đukanovića, u svom čuvenom dnevniku u "Dugi":
"Pre nešto manje od deset godina, za jednog političara koji je bio tek na početku karijere, govorilo se da je mlad, lep, pametan i pošten. Tih deset godina su prošle...On više nije ni mlad, ni lep, ni pametan, ni pošten...On ima nespornu sposobnost da laže, krade i vlada. Kada bi drugi čovek lagao koliko on svi bi mu okrenuli leđa. Kada bi neki drugi čovek krao koliko on krade - bio bi u zatvoru", piše prva dama Srbije, levičarka Mira.
Sloba je, s druge strane, Mila častio - laserom. U srijedu, 15. maja 1996. godine, iznenada se iz vedra neba u Podgorici pojavio lično Slobodan Milošević. Na podgorički aerodrom sletio je srpski predsjednik u društvu sa tzv. predsjednikom SRJ Zoranom Lilićem. Potom su zajedno sa Momirom Bulatovićem i generalskom svitom prisustvovali vojnoj vježbi "Laser 21" na Crnogorskom primorju. Predsjednik Bulatović je tako lično posmatrao gađanje i dejstva Vojske Jugoslavije sa mora i kopna - po crnogorskoj teritoriji.
Nedugo nakon odlaska srpskog diktatora iz Crne Gore, slijedi komplikovanje bezbjednosne situacije na sjeveru Republike. Pripadnici SDB-a će, krajem maja, inscenirati tuču između fudbalera na utakmici u Plavu, gdje su igrali FK "Jezero" i FK "Komovi" iz susjedne Andrijevice. Specijalci će potom tući sve pred sobom: domaće igrače, trenere, navijače, čak i djecu. Nijesu dirali samo igrače i navijače gostujućeg tima. Epilog: dvadeset povrijeđenih građana, dvojica pretučenih trenera i nekoliko premlaćenih fudbalera.
Revoltiran takvim postupkom policije, kapiten FK "Jezero" Branko Rakočević otkrio je "Monitoru" režisere čitave predstave:
"Sve je izvedeno u režiji SDB-a. Pet dana prije utakmice kod mene je došla delegacija iz Andrijevice, njihov trener Slavko Stijović i član uprave Jokić. Ponudili su između četiri i pet hiljada maraka da prekinem predstojeću utakmicu tako što ću izazvati sudiju, pljunuti ga ili udariti. Nije mi ni na kraj pameti bilo da prihvatim tako nešto. Onda su mi oni ispričali što će se sve desiti i predočili čitav scenario koji se, nažalost, kasnije dogodio u Plavu. Rekli su da će dovesti specijalce, da će nas tući i dobiti utakmicu u Plavu. Prijetili su da će me preko nekih veza, i preko DPS-a, ostaviti bez posla. Rekli su da je sve to u režiji Službe državne bezbjednosti i gospodina Damjana Turkovića, načelnik Centra bezbjednosti u Beranama. Tokom utakmice, uoči samog premlaćivanja mojih suigrača i građana Plava, jedan policajac me upozorio da se sklonim. Rekao mi je: "Za par minuta ćemo da intervenišemo, skloni se". Znači, oni su to sve unaprijed planirali."
Niko nije demantovao teške optužbe kapitena "Jezera". Iz vrha MUP-a Crne Gore će kasnije "procuriti" da su glavne konce u "plavskom slučaju" povlačile srpske obavještajne službe.
Na jesen su Crnu Goru čekali parlamentarni izbori. Slavko Perović i Novak Kilibarda se udružuju. Formira se Narodna sloga. Eto novog posla za crnogorsku tajnu policiju, koja svoju aktivnost u izbornoj kampanji započinje snimanjem skupova opozicije.
"Zaista tragikomično izgledaju policijski službenici koji otvoreno, bez zazora, snimaju naše skupove. Mi znamo da se kasnije ti snimci analiziraju kako bi se protiv određenih lica sa tih skupova preduzimali razni pritisci. Ovaj kamermansko-policijski teror posebno je prisutani na seoskom području", protestovao je Slavko Perovic, jedan od lidera Narodne sloge. Socijaldemokratska partija je još direktnija: "Policijski službenici - u uniformama ili bez njih - cijepaju plakate opozicionih stranaka; isključuju struju sa mjesta održavanja predizbornih skupova i tajno snimaju, sa obližnjih balkona i terasa, njihove učesnike u cilju zastrašivanja građana".
"Tačno je da službenici MUP-a kamerama snimaju promocije stranaka. Ova aktivnost je u funkciji obezbjeđenja javnog reda i mira na ovim skupovima. Tvrdnju da policija bilježi brojeve tablica automobila učesnika opozicionih skupova smatram krajnje zlonamjernom insinuacijom", uzvratio je ministar policije Filip Vujanović.
Tih dana uhapšen je i Kilibardin tjelohranitelj Budimir Razić. Usred bijela dana, u centru Danilovgrada, troje policijskih kola blokiraju Razićev automobil, a njega hapse uz takav spektakl kao da se radi o najokorelijem kriminalcu. Druga ekipa policajaca pretresa Razićev stan i vikendicu. Saznavši za to hapšenje, u policiju se uputio i lider Narodne stranke. Nakon sat i po čekanja primio ga je neki od pomoćnika ministra i po kratkom postupku dao mu telefonsku slušalicu. S druge strane žice bio je ministar Vujanović. On je potvrdio Kilibardi da je njegov tjelohranitelj uhapšen, jer je ugrozio život Savi Zurovcu, predsjedniku Crnogorske levice, tako što mu je prijetio pištoljem. I pored intervencije predsjednika Narodne stranke, Razić je tu noć proveo u policiji. Ujutro se pokazalo, kažu narodnjaci, da se Razić i Zurovac nijesu čak ni vidjeli.

--------------------------------------------------------------------------------
Policajci skupljali potpise za DPS

Inspektori SDB-a su priveli na informativni razgovor i Miška Đukića, voditelja nezavisnog podgoričkog radija "Antena M". Inspektore tajne policije posebno je zanimalo da li je on autor opšteprihvaćenog slogana "Tačku na pljačku", kao i "nezgodnih hitova" grupe "Mozak eliminator". Pikantan detalj u ovoj policijsko-novinarsko-muzičkoj priči je to što je Đukićev ujak niko drugi nego Vukašin Maraš, šef SDB-a Crne Gore.
Da policija nije depolitizovana mogli su se uvjeriti i građani podgoričkog naselja Konik, gdje su "snimljeni" trojica uniformisanih policajaca dok prikupljaju potpise za kandidate DPS-a, i to za saveznu listu.

--------------------------------------------------------------------------------
Slavko Perović je obrađivan pod šifrom "Kum"

Tajna policija je nastavila i sa prisluškivanjem opozicije. Slavko Perović se i dalje operativno obrađuje, pod šifrom "Kum". I njegov koalicioni partner Novak Kilibarda je iste sreće:
"Nedavno nam je došao vrlo pouzdan čovjek iz SDB-a, da nam kaže da je prije dvadesetak dana policija ušla noću u prostorije Narodne stranke i da su ih ozvučili - na nov način. Ja sam znao da su bile ozvučene. Ne znam šta su sad uradili, ali naši stručnjaci to ispituju. Saznali smo, takođe, da je bilo pokušaja da se nanovo ozvuči moja soba u hotelu "Crna Gora", jada se Kilibarda.

Momir Bulatović u zgradi Vlade obećava Marašu:"Uhapsiću te,jer ti spremaš državni udar i moju likvidaciju,ali ću ja uhapsiti tebe,gotov si"

JARAC I RUŽE: Zahvaljujući i velikom požrtvovanju pripadnika tajne policije DPS je tog novembra ubjedljivo pobijedio na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori. Momir Bulatović je, ipak, bio ljut kao ris. Zahtijevao je od premijera Mila Đukanovića da odmah smijeni šefa SDB-a Vukašina Maraša. Bulatovićevoj sujeti nije godila velika popularnost Đukanovića na promocijama DPS-a. Predsjednik Bulatović je optužio Maraša da je on, odnosno Služba državne bezbjednosti favorizovala premijera tako što je organizovala frenetične aplauze Đukanoviću, kao i nošenje njegovih slika. Ubjeđivanja Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića da Maraš sa time nema veze nijesu pomogla. Vukašin Maraš je ponudio ostavku, ali je premijer Đukanović energično odbacio.
Ko bi rekao da i tako nešto ulazi u opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka. I po tome se vidi da nije lako biti tajni agent u Crnoj Gori. Kada bi kojim slučajem Džems Bond, poznatiji kao tajni agent 007, zatražio posao u crnogorskoj policiji onda bi, pored svega što zna, trebalo da usavrši još neke discipline: snimanje opozicionih mitinga i cijepanje plakata, prisluškivanje opozicionih lidera i hapšenje njihovih tjelohranitelja, isključivanje struje i prikupljanje potpisa za kandidate vladajuće stranke. Poželjno bi bilo, zlu ne trebalo, da zna da napiše i saopštenje za neku opozicionu stranku koja sarađuje sa policijom. Uz to mora dobro da aplaudira, skandira, pjeva i nosi slike lidera vladajuće partije. Možda bi neki takav Džems Bond bio ravan nekom domaćem Srgi iz Nikolićevih OriđinalaŐ.
A zašto je tajna policija tako revnosno snimala opozicione skupove, lideri Narodne sloge će saznati odmah nakon izbora. Tako sakupljen i sistematizovan dokazni materijal poslužiće Momiru Bulatoviću, Svetozaru Maroviću i Milu Đukanoviću da podignu privatne tužbe protiv predstavnika poražene opozicije. Cilj tih tužbi je, kako navode tužioci, da se dodatno podstaknu demokratski procesi u Crnoj Gori.
Momir Bulatović i Svetozar Marović tužili su Novaka Kilibardu "jer je tokom promotivnih skupova vrijeđao i neistinama omalovažavao tužioce".
"Znate šta radi taj Bulatović, manipulant koga istorija Crne Gore nije imala... Nađite mi državnika koji je tako lagao... Grbalj je doživio da ga predstavlja najgori Grbljanin u istoriji Grblja... Svetozar Marović ide niz Primorje i što mu god pada na pamet laže... Dati njima da upravljaju državom isto je što i dati jarcu da čuva ruže", neke su od Kilibardinih izjava.
Slavka Perovića je, pored Momira Bulatovića i Svetozara Marovića, tužio i crnogorski premijer Milo Đukanović. I Perovićeve izjave uredno su zabilježene policijskim kamerama. Tuženi je, precizira se u tužbi, povrijedio čast i ugled tužioca saopštavajući: "Mi imamo Moma amebu. On je naše prokletstvo... To je veliki manipulant... Milo duduk, Momo ameba... Vidim Momira sa brkatim osmjehom i Mila duduka... Oni su do sada znali da nas krvavo pljačkaju, a mi smo došli da stavimo tačku na tu pljačku... To nijesu lopovi - to su ološi..."
Kilibardi je suđenje održano u Nikšiću, a Peroviću na Cetinju. Advokati optuženih su podsjetili šta su sve tužioci govorili o tuženima tokom kampanje:
"Nije Crna Gora zaslužila da ima ni njih takve kakvi jesu, a kamoli da oni o njoj pričaju pred svijetom... Predlažem Novaku Kilibardi da napravi jedan veoma koristan eksperiment: neka pređe u Hrvatsku preko Debelog brijega, pa će vidjeti ko se pita sa granicom...", siktao je Momir Bulatović. Svetozar Marović je, kao i uvijek, poslovično "uzdržaniji": "Postoji jedna mržnja i dva lidera koji se drže za ruke... Jedan pomalo frustrirani, nažalost izgubljeni i sve manje kontrolisani profesor skače po kotorskim ulicama..."
Milo Đukanović, naoštren ko "britva": "Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije izvitoperene političke ličnosti, bivši Crnogorac i bivši Srbin... Nijesu naučili osnovnu lekciju iz istorije da narod prepozna zlo domaće i da će ovoj prolupaloj bratiji stati za vrat 3. novembra..."
Prilikom saopštavanja presude Slavko Perović je ščepao sudske spise ispred sudije Svetozara Laličića, pocijepao ih i njima ga gađao u lice. Presude nikada nijesu izrečene. Pošto su se tužioci zabavili o "jadu domaćem" okanili su se opozicionih lidera.
Krajem januara predsjednik Momir Bulatović piše pismo šefu SDB-a Vukašinu Marašu, povodom pisanja nekih nezavisnih medija "da će od juna te godine novi predsjednik SRJ biti Slobodan Milošević, a savezni premijer Momir Bulatović". Pod oznakom "strogo pov.", Predsjednik, 31. januara 1997. godine, šalje pismo šefu SDB-a Crne Gore. To pismo će šest mjeseci kasnije, za skupštinskom govornicom, pročitati ministar policije Filip Vujanović:
"Gospodine Maraš, iz više izvora saznao sam da ste Vi lično širili informacije o navodnim kadrovskim promjenama u vrhu Crne Gore i SRJ. Očekujem Vaše objašnjenje kako ste došli do ove dezinformacije, sa kojim ciljem ste je prenosili i ima li Vaše uloge u javnom publikovanju ove kombinatorike u nekim nezavisnim medijima. Ovom pitanju pridajem najveći politički značaj...", piše Predsjednik.
Maraš odgovara: "Poštovani gospodine Predsjedniče, oslonili ste se na netačne informacije koje su Vas dovele do kardinalno pogrešnog zaključka. Dešavalo se to, kao što Vam je poznatio, i ranije...".
Bulatović, po drugi put: "Smatram da je Vaš postupak kruna u nizu profesionalnih neodgovornosti sa kojima primate naloge Predsjednika Republike i obavještavam Vas da ću od predsjednika Vlade zatražiti da budete razriješeni dužnosti koju obavljate".
Predsjednik to i čini, ali Đukanović odbija da izvrši naređenje. Pukotina u odnosima Bulatovića i Đukanovića nastala oko toga ko će kontrolisati SDB tako se pretvorila u pravi ambis. Nakon toga Bulatović odbija da prima redovne dnevne servise i informacije SDB-a CG, jer više nema povjerenja u njih. Krajem marta predsjednik Bulatović na konferenciji za novinare obavještava javnost da je od premijera Đukanovića zatražio da razriješi dužnosti Vukašina Maraša, ne saopštavajući razloge za takvu odluku.
Sredinom aprila, tokom jednog od brojnih susreta Glavnog odbora vladajuće stranke, Bulatović i Maraš se srijeću u zgradi Vlade. Bulatović se bijesno hvata za džep sakoa, vadi papir i prijeti šefu SDB-a: "Evo dokaza. Uhapsiću te. Ti spremaš državni udar i moju likvidaciju, ali ću ja uhapsiti tebe. Gotov si", i brzim korakom produžava dalje.
Nakon pet minuta Predsjednik članovima Glavnog odbora pokazuje krucijalni dokaz za hapšenje Maraša: Dnevni red kolegijuma Službe državne bezbjednosti. Bulatoviću je zasmetala druga tačka tog dnevnog reda: "Razmatranje mogućnosti preduzimanja represivnih mjera prema neidentifikovanim licima". Uspaničeni Bulatović potom poziva državnog tužioca da ispita rad SDB-a, jer su "ugrožena Ustavom zagarantovana prava i slobode". Traži, takođe, od predsjednika crnogorskog parlamenta Svetozara Marovića da po skraćenom postupku sazove sjednicu Skupštine Crne Gore.
Državni tužilac Vladimir Šušović, poslije sprovedene istrage, konstatuje da "nema osnova za pokretanje odgovornosti prema bilo kom članu SDB-a". Marović ne zakazuje sjednicu.

--------------------------------------------------------------------------------
Vujanović je održao obećanje

U međuvremenu sam objavio knjigu o policijskoj torturi u Crnoj Gori od 1992-1996. godine pod naslovom "Crna kutija". To se nije dopalo nekim policajcima. Najekstremnija prijetnja stigla je od jedne grupe policajaca, koji su me, navodno, osudili na smrt zbog "Crne kutije". Njihov kolovođa mi je svakodnevno prijetio preko telefona. Uspio sam da ga snimim diktafonom.
Uz traku, na kojoj su zabilježene najprimitivnije uvrede i opasne prijetnje, poslao sam pismo crnogorskom ministru policije Filipu Vujanoviću. Upozorio sam ga ukoliko "u razumnom roku ne otkrijete tog policajca koji mi prijeti smrću, i koji je, što je još teže, kako sam priznaje, povezan sa ubistvom 19 ljudi otetih iz voza kod Štrbaca, biću prinuđen da sadržaj snimljene kasete emitujem na nezavisnom radiju "Antena M". Nekoliko sati kasnije, telefonom me pozvao ministar policije. Rekao je "da je policajac koji mi je prijetio otkriven i da me više niko iz policije neće zvati, niti mi prijetiti". Ministar je održao obećanje.

Za preokret u Glavnom odboru DPS-a zaslužna je i tajna policija koja je išla od člana do člana agitujući, moleći i ucjenjujući da promijene stranu

KO ĆE KONTROLISATI SDB: Poslije osmogodišnjeg druženja crnogorski predsjednik i premijer su se gledali preko mušice. Pukotina sa vrha piramide vlasti munjevito se spustila i na bazu. Podjela se prenijela na Vladu, državne organe, režimske medije i novinare, članstvo i građane. Ljudi iz ličnog obezbjeđenja dvojice najviših državnih funkcionera međusobno su se mrko i sa nepovjerenjem gledali. Bulatović uklanja i Zorana Ulamu, svog "prvog" tjelohranitelja. Ulama će potom pred novinarima Momira Bulatovića nazvati "Predsjednikom bez dostojanstva". Razlog: tokom Dejtonskih pregovora Momir Bulatović je nosio kofere Slobodanu Miloševiću. Ulama će otkriti i to kako je crnogorski predsjednik Momir Bulatović prilikom posjeta srpskom "kolegi" Slobodanu Miloševiću, redovno pretresan tako što je prolazio kroz detektor naoružanja.
Tokom maja i juna Bulatović nastavlja po starom: optužuje šefa tajne policije zbog "nezakonitog poslovanja" firme "ASI", kao i zbog toga što SDB "naplaćuje reket" od podgoričkog Duvanskog kombinata. Takve optužbe odbacuju premijer Đukanović i ministar policije Vujanović.
Uslijedila je neuobičajena i oštra polemika između predsjednika države i ministra policije. Filip Vujanović je, braneći Vukašina Maraša, otišao i korak dalje: svoju mini-starsku karijeru vezao je za političku sudbinu šefa SDB-a: "Vlada može razriještiti šefa Državne bezbjednosti samo ako se prethodno razriješi ministar unutrašnjih poslova" - kategoričan je Vujanović.
U beskompromisnom političkom ratu u crnogorskom državnom vrhu prvu pobjedu bilježi Momir Bulatović. Crnogorska engleska kraljica, kako ga je tih dana slikovito nazvao premijer Đukanović, dobio je carska ovlašćenja: poslanici vladajuće partije ovlastili su predsjednika Republike da ubuduće "usmjerava i usklađuje" rad Službe državne bezbjednosti preko Savjeta za bezbjednost, čiji je on predsjednik. Prilikom izglasavanja tog zakona opozicija napušta parlament jer "formiranje tog paradržavnog tijela ne predviđa Ustav Crne Gore". Formiran je i Odbor za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti Crne Gore. U odbor su ušli predstavnici parlamentarnih stranaka, a za predsjednika je izabran Zoran Žižić.
Milo Đukanović je 11. jula potpuno preokrenuo odnos snaga u Glavnom odboru DPS-a. Toga dana je Glavni odbor DPS-a zbrisao Momira Bulatovića sa funkcije predsjednika vladajuće partije u Crnoj Gori. Za njegovog nasljednika ekspresno je izabrana Milica Pejanović - Đurišić. Kandidat te partije na predstojećim oktobarskim predsjedničkim izborima, odlučio je Glavni odbor, biće Milo Đukanović.
Đukanović bilježi i novu, veoma važnu, pobjedu. Osvojio je Televiz-iju Crne Gore, koja je otvoreno navijala za Momira Bulatovića. Teško formirana Đukanovićeva većina u Upravnom odboru TVCG, sa jednim glasom više (8:7), uklonila je Predraga Bulatovića sa mjesta predsjednika Odbora. Po sistemu domina pali su i Vladisav Ašanin, glavni urednik Televizije CG, i Emilo Labudović, urednik udarnog televizijskog "Dnevnika".
Presudio je glas Rifata Veskovića, potpredsjednika SDA Crne Gore. Nekoliko dana uoči tog "istorijskog glasanja" pozvao sam Veskovića telefonom. Nalazio se u Istambulu, gdje se sklonio nakon abolicije "za svaki slučaj da se vlast ne predomisli". Objasnio sam mu o kakvim se političkim lomovima radi u Crnoj Gori i da je, eto, došlo vrijeme da njegov glas presudi ko će upravljati državnom televizijom.
Kažem mu da je došlo vrijeme "da iz kuća maknemo Emila Labudovića, medijskog zlikovca". Veli on: "U redu, ali nijesam siguran da si to ti, moj Šeki. Bojim se da je opet neka namještaljka. Nego ti fino dođi za mene u Istambul da ja vidim da si to ti i tek onda zajedno letimo za Podgoricu".
Teška srca pristanem, ne volim baš te avione, a i oni Slobovi bili su tada spremni na sve. Ali, šta ću, "Crna Gora je u pitanju".
Pođem i dođem. Rifat Vesković, kojem su u akciji "Lim" crnogorski policajci odrali čapru, pošteno presudi: uveče pade Emilova televizija. Jezik mržnje i ratno huškanje, sa malih ekrana odoše na đubrište istorije. Već u sljedećem sazivu Veskovića imenuju za pomoćnika ministra kulture u Vladi Crne Gore. A samo nekoliko mjeseci ranije, robijao je kao državni neprijatelj Crne Gore.
Fatalna privlačnost Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića ne dozvoljava crnogorskom predsjedniku da kritički sagleda interes države na čijem je čelu. Poslije brojnih i teških napada na Službu državne bezbjednosti, koja se poslije ukidanja republičkog ministarstva odbrane može smatrati kičmom crnogorske nacionalne bezbjednosti, Bulatoviću stiže pomoć iz Beograda: tekst saveznog Zakona o bezbjednosti, kojim se predviđa ukidanje te službe na republičkom nivou.
Da se priprema plan o ukidanju crnogorske Službe državne bezbjednosti prvi je upozorio Milo Đukanović. On je za skupštinskom govornicom optužio Srđu Božovića i Zorana Žižića da su, mimo znanja crnogorske Vlade, dakle tajno, išli kod potpredsjednika savezne Vlade "gospodina Kutlešića" i tamo se dogovarali o ukidanju crnogorskog SDB-a. Đukanović je pokazao i dokument-plan rada Vlade saveznog premijera Radoja Kontića i predlog tog zakona. Upozorio je, takođe, da "u Crnoj Gori postoji peta kolona".
I ministar policije Filip Vujanović se žestoko suprotstavio novom saveznom zakonu objašnjavajući da "bi samo država koja nema odgovoran odnos prema sebi i svojim građanima pristala da se odrekne Službe državne bezbjednosti u korist savezne države".
Momir Bulatović, po ko zna koji put, imenuje novog šefa štaba za sopstvenu sigurnost. To je Nikola Pejaković, aktuelni jugoslovenski ambasador u Bjelorusiji. "Predsjednik Bulatović me obavijestio da je mog prethodnika Nikolu Pejakovića postavio za svog savjetnika za bezbjednost", izjavio je, tim povodom, ministar policije Filip Vujanović.

--------------------------------------------------------------------------------
Borba za kontrolu tranzita cigareta

Momir Bulatović nikada neće preboljeti gubitak Televizije. Više puta će sa svojim pristalicama pokušati i nasilno da osvoji zgradu Televizije Crne Gore. Ali će ga uvijek ispred nje čekati cijevi crnogorskih policajaca.
Aktuelni predsjednik Crne Gore se, ipak, ne predaje: podnosi krivičnu prijavu protiv dvojice čelnika MUP-a, otkrivajući kako je SDB bila umiješana i u šverc cigaretama kroz Crnu Goru. U obrazloženju krivične prijave predsjednik navodi da su prvookrivljeni Vukašin Maraš, kao šef SDB-a, i drugookrivljeni Filip Vujanović, u svojstvu ministra policije, početkom 1996. godine formirali i registrovali firmu "MTT" sa osnivačem Rankom Kaluđerovićem, načelnikom Druge uprave SDB.
"Cilj formiranja firme bio je da SDB preuzme kontrolu u poslovima tranzita cigareta kroz Crnu Goru", navodi Bulatović, tvrdeći: "Ranko Kaluđerović je lično naplaćivao ovu taksu i predavao je u kasu SDB-a, sve do smjenjivanja, kada je organizaciju, kontrolu i naplatu takse za prodaju cigareta po nalogu okrivljenih preuzeo sadašnji direktor firme Veselin Barović iz Podgorice". Tako je u SDB-u, navodi Bulatović, završilo oko 600 hiljada njemačkih maraka.

--------------------------------------------------------------------------------
Preokret u drugoj rundi

Debakl Momira Bulatovića je potpun. Samo sto dana ranije odnos snaga u Glavnom odboru DPS-a bio je katastrofalan za Đukanovića. Tada je, u prvoj rundi meča sa Bulatovićem, iza njega stalo svega šest članova Glavnog odbora, dvadeset dvoje je bilo uzdržano, a protiv njega su glasala čak 64 "partijska druga". Zbog tog poraza, Đukanović je morao da ukloni iz Vlade "separatiste i antimiloševićevce": Slavka Drljevića, potpredsjednika Vlade (zalagao se za uvođenje perpera), Gorana Rakočevića, ministra kulture i Ratka Kneževića, šefa crnogorske trgovačke misije u Vašingtonu. Na listi za odstrel bio je i Maraš, ali ga Đukanović ni po koju cijenu nije dao.
Za takav preokret veoma je zaslužna crnogorska tajna policija, koja je išla od člana do člana Glavnog odbora, agitujući, moleći, a bogami i neke ucjenjujući, da promijene stranu i priklone se Milu Đukanoviću.

Pripadnici policije u Nikšiću hapse Miodraga Daku Davidovića, kuma predsjednika Momira Bulatovića, i nekadašnjeg šefa nikšićkog CB

AKCIJA "LJUBOVIĆ": ĐUKANOVIĆ NA MUŠICI "CRVENIH BERETKI": Kako su se približavali predsjednički izbori specijalni rat protiv Crne Gore bio je sve očigledniji. Crnogorski SDB "locira" neprijatelja. Moćnom anticrnogorskom agenturom rukovodi se iz Beograda. Tamo je formiran poseban štab za podršku Momiru Bulatoviću, kao i njegova produžena ruka u Podgorici. U beogradskom štabu su Pavle Bulatović, savezni ministar odbrane, Boško Bojović, nekadašnji šef SDB-a Crne Gore, Zoran Knežević, savezni ministar pravde, profesor Milija Zečević, urednici "Večernjih novosti" i "Politike ekspres", Rade Brajović i Mile Kordić, Jovan Striković, i još neki "beogradski Crnogorci"... te funkcioneri SDB-a Srbije i KOS-a.
U Crnoj Gori djeluje beogradska ekspozitura sa Nikolom Pejakovićem na čelu, nekadašnjim ministrom crnogorske policije. Pejakoviću su na raspolaganju pripadnici crnogorskog SDB-a, kojima se Maraš zahvalio na saradnji, Bulatovićevo lično obezbjeđenje i jedan broj penzionisanih policajaca. Najviše je onih koji javno primaju platu u crnogorskom MUP-u, a tajno rade za interese Beograda. Tu su i Šešeljevi radikali, kao i dopisnici pojedinih visokotiražnih beogradskih listova iz Podgorice.
Učinak beogradske agenture i Bulativićeve paralelne policije je zastrašujući. Zidovi širom Crne Gore osviću sa džambo parolama: "Pobićeno Turke", "Turci selite se", "Milo Turčine", "Šiptari idite u Albaniju". U poštanskim sandučićima građani nalaze fotokopirane deseteračke pjesme, koje na najdirektniji način vrijeđaju Crnogorce. Iz pojedinih kafića odjekuju guslarske novokomponovane prijeteće pjesme. Šešeljevi radikali dijele letke kojima pozivaju građane da glasaju za Momira Bulatovića, a "šaptačka divizija" nagovještava nova klanja u Crnoj Gori.
Za dvije sedmice zakazuje se drugi, odlučujući krug predsjedničkih izbora. Momir protiv Mila, čelo u čelo. Crna Gora je u dva rova. Pripadnici SDB-a Crne Gore dižu sve na noge: svoje stare kadrove, penzionisane policajce, partijske aktiviste, političare koje je "obrijala" AB revolucija, pa i članove svojih porodica... Primjenjuje se nova taktika: agitovanje od kuće do kuće, od praga do praga. Uz to, SDB uklanja iz MUP-a policajce koji su tokom prve runde predsjedničkih izbora u policijskim stanicima isticali slike Momira Bulatovića.
Ni Beograd ne miruje. Beogradski elektronski i printani mediji pojačavaju gas. Anticrnogorska propaganda poprima dimenzije jezika mržnje i ratnog huškanja. Aktiviran je i rad grupa za organizovanje mitinga. Povezujući ljude po plemenskim i mjesnim osnovama uključuju se mjesne zajednice u vaninstitucionalnu borbu protiv legalno izabrane vlasti. Srpska policija, agenture za uticaj i šaptačke divizije opet organizuju "događanje naroda" po Crnoj Gori.
SDB Crne Gore u obračunu sa nosiocima specijalnog rata protiv Crne Gore pokazuje znake nesnalažljivosti. Tajna policija je u stalnoj defanzivi i nema pravi odgovor na agresivno, često i primitivno ponašanje suparničke strane. Tome posebno doprinosi Momir Bulatović, koji vješto isplaniranim i tempiranim napadima na "kičmu crnogorske odbrane" dovodi SDB u inferioran položaj, a anticrnogorsko djelovanje strane agenture smješta u okvir demokratskih izbora.
SDB prelazi u kontranapad. Planira se i realizuje kontra akcija "Daka". Pripadnici policije u Nikšiću hapse Miodraga Daku Davidovića, kuma predsjednika Momira Bulatovića, nekadašnjeg šefa CB Nikšić. On se tereti da je prilikom trgovine sa cigaretama, neuplaćivanjem poreza, oštetio državu za 42 miliona dinara. Bulatović je baš Davidovića planirao za ključnog svjedoka u svojoj krivičnoj prijavi protiv Filipa Vujanovića i Vukašina Maraša.
Koristeći preciznu vojničku terminologiju, oglasio se provjereni stručnjak za rat i ratna pitanja: general pukovnik Pavle Strugar, komandant Druge armije na dubrovačko-hercegovačkom ratištu (koji će koju godinu kasnije sjesti na optuženičku klupu u Hagu).
"Ovo što se sada dešava u Crnoj Gori zapravo je psihološki rat i ponavljanje 1918. godine. U čitavom ovom psihološkom ratu Bulatović igra na kartu straha, udara na najosjetljivija osjećanja ljudi, patriotizam i socijalnu nesigurnost što kod neupućenih može da postigne određeni efekat", precizira general Strugar u podgoričkoj "Pobjedi".
Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u najvećoj tajnosti u Crnu Goru stiže dobro obučena grupa iz Beograda i Novog Sada. Pripadnicima crnogorske tajne policije nije promakao dolazak te jedanaestočlane grupe kriminalaca i članova raznih paravojnih formacija.
U noćnoj akciji "Ljubović", izvedenoj 14. oktobra, crnogorska policija u spektakularnoj akciji u podgoričkom hotelu "Ljubović", hapsi ubačenu grupu iz Srbije.
"Sva lica imaju kriminalnu prošlost i više puta su osuđivana, a prema njihovim izjavama i operativnim saznanjima učestvovali su u paravojnim formacijama na ratištu", saopštila je policija nakon izvedene akcije, naglašavajući da su uhapšeni tokom ispitivanja izjavili "da su došli u Crnu Goru da pruže pomoć Momiru Bulatoviću na izborima za predsjednika Republike".
Da li je ta specijalno obučena grupa iz Srbije stigla u Podgoricu sa ciljem da tokom kampanje aplaudira Momiru Bulatoviću ili zbog nečeg drugog otkriće tokom TV sučeljavanja njegov protivkandidat Milo Đukanović:
"Znate , Vi dobro, gospodine Bulatoviću, da je ta grupa došla u organizaciji Nikole Pejakovića, vašeg savjetnika za bezbjednost i doskorašnjeg ministra crnogorske policije. Znate Vi, dobro, gospodine Bulatoviću, da ih je poslao Pavle Bulatović, savezni ministar odbrane. Znate, Vi, dobro da nijesu tučeni, nego da su već na prvom saslušanju saopštili dosta toga. Kao na primjer: da su došli da Vama pruže određene usluge. Računam da ljudi sa takvim kriminalnim dosijeima nijesu došli da Vam vode marketing, niti da izvode kulturno-umjetnički program na Vašim promocijama. Oni su se javili Vašem tjelohranitelju, koji ih je doveo u hotel ČLjubovićČ, a Vaš generalni sekretar se brinuo o smještaju tih ljudi", rekao je Đukanović, precizirajući da se radi o "ljudima sa debelim kriminalnim dosijeima, pripadnicima ČCrvenih beretki".
Istraga o namjerama ubačene grupe iz Srbije proširila je saznanja pa se crnogorska policija daje u potjeru za vođom i instruktorom Vladom Kovačevićem, zvanim Rambo, i Petrom Divjakovićem, zvanim Pero.
"Vlado Kovačević je rođen 1962. godine, major na službi u Vojsci Jugoslavije. Tokom rata bio u specijalnim jedinicama Vojske Republike Srpske. Petar Divjaković, rođen je 1961. godine, sa prebivalištem u Novom Sadu. U toku rata bio instruktor za obuku specijalnih jedinica u BiH. Jedan od komandanata poznate paravojne jedinice ČVukovi sa VučjakaČ", bilježe "Vijesti".
Sedam dana kasnije odlukom ("Momirovog") istražnog sudije Višeg suda u Podgorici Milorada Gogića uhapšenima je ukinut pritvor. "Nema mjesta određivanju pritvora osumnjičenih, jer za to ne postoje zakonski osnovi" izjavio je Gogić.
Tužilaštvo je mislilo drugačije: "Šokirani smo odlukom istražnog sudije. Ukupna prošlost optuženih, njihove ličnosti i biografije, način dolaska u Podgoricu, te šifrirani razgovori vođeni između njih i domaćina u Podgorici ukazuju na to da se radi u grupi koja nije mogla imati nikakav drugi zadatak, osim da po Crnoj Gori pravi diverzije"

--------------------------------------------------------------------------------
Rat dezinformacijama " Milica pokušala samoubistvo, Milo i Sveto se potukli, Filip ošamaren

Iz beogradskog štaba plasira se lavina vješto smišljenih glasina koje imaju za cilj da kod glasača stvore nepovjerenje u predsjedničkog kandidata Mila Đukanovića i njegov tim. Plasira se dezinfomacija da je Filip Vujanović podnio ostavku, jer ga je ošamario Milo Đukanović, da je ministar energetike Gomilanović pobjegao u inostranstvo, da je Milica Pejanović " Đurišić pokušala samoubistvo, da je Aco Đukanović utekao u Italiju, da su se Milo i Sveto potukli...
U tako naelektrisanoj atmosferi petog oktobra održava se prvi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Nakon brojanja glasova Bulatović ima prednost od par hiljada. Njegovi simpatizeri proslavljaju prvu pobjedu tako što ulicama crnogorskih gradova kreću kolone automobila, okićene zastavama Srpske radikalne stranke i posterima Momira Bulatovića i Vojislava Šešelja. Sirene automobila, vitlanje sa tri visoko podignuta prsta, gusle, te kompletna ikonografija podsjećaju na vrijeme kada su Crnogorci dobrovoljci išli u "oslobađanje" Dubrovnika, Mostara, Sarajeva...

Momir Bulatović se vraća na mjesto zločina: opet je na stepeništu Skupštine Crne Gore i ponovo nasrće na prijesto uz pomoć ulice

Da li je glavni zadatak grupe uhvaćene u "Ljuboviću" da izvodi diverzije ili da ubije Mila Đukanovića? Iz samog vrha SDB-a Crne Gore, tih dana je "procurilo" da su beogradski stratezi planirali da se na nišanu specijalaca "Crvenih beretki" nađe Milo Đukanović. Po toj verziji "goste" hotela "Ljubović" čekale su snajperske puške i ostalo oružje u podgoričkoj kasarni. Nakon obavljenog posla vojni helikopter bi ih prebacio u Srbiju. Milošević bi tako Crnu Goru opet ščepao kao mačka mladu piletinu.
Kasniji razvoj događaja kao što su likvidacije bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, pokušaj ubistva Vuka Draškovića u Budvi i prebacivanje njegovih atentatora vojnim helikopterom za Beograd, te ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića, koji su se našli na mušici "Crvenih beretki", ukazuje na to da je bračni par sa Dedinja, ipak, kao "prvog za odstrel" odredio Mila Đukanovića.

BEOGRAD NE PRIZNAJE ĐUKANOVIĆEVU POBJEDU: U drugom krugu predsjedničkih izbora, u foto finišu, sa par hiljada glasove više pobjeđuje Milo Đukanović. Izbornu volju građana Crne Gore priznaje čitav svijet, ali ne i bračni par Milošević, Vojislav Šešelj i, naravno, Momir Bulatović, koji tvrdi da je pokraden. Počinju zapaljivi mitinzi poraženog predsjednika i njegovih pristalica. Jednonacionalni protesti Bulatovićevih sljedbenika, okupljenih ispod srpskih zastava, te Šešeljevih, Karadžićevih i Dražinih postera imaju za cilj uvođenje vanrednog stanja.
Mitinzi istine, kako ih jedni vide, ili mitinzi mržnje, kako ih doživljavaju drugi, samo su vrh ledenog brijega ispod koga zvanični Beograd nastavlja da vodi rat protiv Crne Gore.
Iz dobro obaviještenih vojno-policijskih krugova čulo se da su tenkovi Vojske Jugoslavije, u noći između 19. i 20. oktobra kada se "lomilo" ko će biti novi crnogorski predsjednik - bili napunjeni bojevom municijom. S druge strane, upućeni znaju, da je crnogorska policija imala spremne planove o odbrani državnih institucija i crnogorskog rukovodstva.
Pod dirigentskom palicom srpskih službi na hiljade Bulatovićevih pristalica u Podgorici skandira: "Milo lopove, pokrao si izbore", "Ne damo te Momire", "Sveto pizdo, kuma si izdo" "Od Topole pa do Ravne Gore", "Milo Turčine", "Pobićemo Turke", "Crna Gora u boj kreće"...
Bulatovićeve pristalice horski zvižde na spominjanje imena Mila i Aca Đukanovića, Filipa Vujanovića, Vukašina Maraša, Gorana Žugića, Novaka Kilibarde, Bila Klintona, Muslimana i Albanaca koji se "detektuju" kao glavni krivci što je Momir Bulatović izgubio izbore. Sve je to zakićeno posterima Momira Bulatovića, Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja, Draže Mihajlovića... Nema samo slika Slobodana Miloševića. Organizatori mitinga "bratski" preporučuju učesnicima mitinga da ne nose slike Slobodana Miloševića, da ne bi postalo očigledno da on stoji iza svega.
Na mitinzima se javno čitaju imena Muslimana i Albanaca koji su, navodno, na dva biračka mjesta glasali za Đukanovića. Pravi se atmosfera linča, a kolone automobila sa naoružanim ljudima krstare po gradovima Crne Gore. Miloševićevi "specijalci za događanje naroda" stalno provociraju manjinske narode, u namjeri da insceniraju incident, koji bi poslužio kao inicijalna kapisla za eksploziju novog ratnog sukoba na Balkanu.
Bulatović više ne traži pravdu već - osvetu. On više ne krije da pokušava vaninstitucionalno da sruši legitimnu vlast u Crnoj Gori. Njegove pristalice organizuju "narodne skupštine", pokušavaju da zauzmu Televiziju Crne Gore, da osvoje njen lokalni studio u Bijelom Polju, višednevno blokiraju magistralni put Podgorica-Beograd i glavne saobraćajnice u Podgorici. Naoružane kolone automobila upadaju u Tuzi i Malesiju. Malo je poznato da je planirano i osvajanje Centra bezbjednosti u Podgorici. Od toga se odustalo, pošto su inspektori crnogorske tajne policije provalili plan Bulatovićevih pobunjenika.
Služba za informisanje Druge armije izdala je saopštenje u kojem se retroaktivno žali da su na dan drugog izbornog kruga za predsjednika Crne Gore "20. oktobra, u 15 časova, neidentifikovana lica provocirala pripadnike Vojske Jugoslavije pucajući oko i preko vojnih garnizona u Podgorici, Pljevljima i Plavu."
"Provokacije su se sastojale", preciziraju generali, "u grubom vrijeđanju pripadnika VJ, upućivanjem raznih neumjesnih poruka, otvaranjem vatre iz oružja preko vojnih objekata i pojedinačnim prijetnjama oružjem vojnim licima na dužnosti, i slično".
Na tempirano saopštenje Miloševićevih generala ekspresno je odgovorio Filip Vujanović. Javno se obraćajući komandantu Druge armije general-pukovniku Božidaru Babiću, šef crnogorske policije izražava čuđenje što ga Vojska Jugoslavije nije blagovremeno upozorila o "navodnim incidentima" koji su se dogodili prije gotovo tri sedmice.
Da li će Crna Gora krenuti putem demokratije ili građanskog rata prelomiće se 15. janura. Tog dana na crnogorski prijesto treba da stupi novoizabrani predsjednik Milo Đukanović, čemu se žestoko suprotstavlja gubitnik Momir Bulatović, sa pristalicama i moćnim mentorom iz Beograda.
Crnu Goru očekuju dramatični trenuci, koji se lako mogu pretvoriri u pakao građanskog rata. "Protesta će biti u Podgorici i to na više mjesta, a ne samo na jednom", prijeti Predrag Bulatović, Momirova desna ruka, precizirajući: "Cilj protesta je da se izdjejstvuje jednovremeno održavanje novih predsjedničkih i parlamentarnih izbora".
Crnogorska policija otkriva kompletan scenario: Bulatovićeve pristalice će se jednovremeno okupiti u svim opštinama gdje je on pobijedio, a u Podgorici će se istovremeno organizovati više mitinga. Poznavaoci slabih tačaka crnogorske policije, Pavle Bulatović i Nikola Pejaković, očigledno žele razvući policiju i tako umanjiti njenu efikasnost. Reaguje i državno rukovodstvo. Svetozar Marović javno upozorava "da se negdje skriveno pripremaju planovi nasilnog ulaska ili napada na Televiziju, "Pobjedu", opštinske zgrade..."
Uoči dana "D" policija suzbija i konsoliduje svoje redove. Na sjednici Vlade Crne Gore izabran je pomoćnik ministra za Javnu bezbjednost Vuk Bošković. Dvije godine to je mjesto bilo upražnjeno, jer se Momir i Milo nijesu mogli usaglasiti koga će izabrati na tu veoma odgovornu funkciju. Crnogorska policija svakodnevno razoružava pristalice Momira Bulatovića. Na policijskim punktovima oduzima se oružje nezavisno od toga da li vlasnik posjeduje dozvolu za nošenje oružja ili ne. Rigoroznom kontrolom policija je za samo jedan dan od pristalica Momira Bulatovića oduzela 79 pištolja, dva klasa dinamita i jednu eksplozivnu napravu, saopštio je MUP Crne Gore. Policija je oduzela i desetine kubika balvana i drva za ogrijev, koji su bili pripremani za blokiranje ulica i paljenje ispred Skupštine Crne Gore.
Momir Bulatović se vraća na mjesto zločina: opet je na stepeništu Skupštine Crne Gore i ponovo nasrće na crnogorski prijesto uz pomoć ulice, mitinga i gusala. Još jednom je iza njega, baš kao daleke 1989. godine, Slobodan Milošević i sva njegova logistika: srpska tajna policija, mediji, KOS... Uz mješavinu zvuka turbo-folka i gusala, u ponedjeljak, 11. janura, počeo je dugo najavljivani protest pristalica poraženog crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. "Ovdje su se na skupu našli svi oni kojima je tu mjesto", saopštio je zvanični spiker, nekadašnji glavni urednik Televizije Crne Gore Emilo Labudovic.

--------------------------------------------------------------------------------
Generali "zveckaju" saopštenjima

U cilju što veće homogenizacije Srba u Crnoj Gori i podizanja njihove pune mobilnosti Miloševićevi agenti podmeću kukavičja jaja po Crnoj Gori. Pojava grafita tipa "Srbe na vrbe", "Smrt Srbima", potpisane sa SDA, imaju za cilj da na sjeveru Crne Gore crnogorske Srbe nahuškaju na Muslimane. Demantije SDA za Crnu Goru - da njeni aktivisti nijesu autori takvih nacionalističkih parola, Bulatovićeve pristalice i ne čuju.
Reaguje i jugoslovenski vojni vrh. Umjesto da čestitaju Milu Đukanoviću na pobjedi, generali Vojske Jugoslavije, sa zakašnjenjem od dvadesetak dana "zveckaju" saopštenjem kritikujući nedolično ponašanje njegovih simpatizera. Na destruktivno ponašanje pristalica Momira Bulatovića vojni vrh nema primjedbi.

Specijalac MUP-a Crne Gore Veselin Pešić dobronamjerno upozorava Peđu Bulatovića: "Ako uđete u zgradu Vlade biće kataklizma"

KAKO JE PROPAO PUČ: U hladnoj noći između 14. i 15. janura 1998. godine otpočeo je puč Momira Bulatovića i njegovoh pristalica ispred Skupštine Crne Gore u Podgorici. Po dogovorenom scenariju prvo su uslijedili zapaljivi govori najbližih saradnika Momira Bulatovića, koji mitingašima podižu adrenalin. Napetost dostiže vrhunac objavom da su "svi zahtjevi odbačeni" i pozivom demonstrantima da se krene na zgradu Vlade. Savezni poslanik Slobodan Vujošević, kojeg politički protivnici sumnjiče da radi za KOS i srpsku tajnu policiju, poziva mitingaše da na vladu pođu "golim rukama".
Crnogorska policija dobija komandu da primijeni plan odbrane. Podgorička jedinica kojom komanduje Goran Žugić, pojačana barskom jedinicom pod komandom Vasa Baošića, obezbjeđuje najudarniji položaj: zgradu Vlade Crne Gore. Na tom najisturenijem položaju su i pripadnici specijalne jedinice MUP-a Crne Gore sa Veselinom Veljovićem na čelu. Zgradu predsjednika Crne Gore "pokriva" nikšićka jedinica predvođenja Tihom Milovićem i Duškom Koprivicom. Hercegnovska policija obezbjeđuje zgradu Televizije Crne Gore.
Riječ uzima i Momir Bulatović. Prije nego što pozove svoje pristalice da se upute ka zgradi Vlade on poziva policajce "da ne štite kriminalce, već narod". U posljednjim satima svoje vladavine, dakle, u svojstvu aktuelnog predsjednika države, Bulatović poziva policiju da baci oružje. Po scenariju Miloševićevih "majstora ulice" crnogorska policija je nakon te komande trebalo da "baci oružje" i prikloni se "narodu". No, vlast nije ostala sama - policija nije poslušala Bulatovića.
Masa, po komandi, kreće na zgradu Vlade, u kojoj se nalaze Milo Đukanović, Svetozar Marović, Filip Vujanović i brojni ministri. Po scenariju Nikole Pejakovića, kako tvrde u crnogorskom MUP-u, primijenjena je taktika specijalnog djejstva na objekte. Demonstranti se dijele u dvije grupe. Prvu predvodi Momir Bulatović i ona udara na glavni ulaz zgrade. Drugu grupu vodi savezni ministar pravde Zoran Knežević i ona udara na sporedni ulaz. Nikola Pejaković izmaknut sa strane budno prati kako se odvija boj.
Nastaje komešanje između mase i policije. Pobunjenici pokušavaju nasilno da uđu u zgradu Vlade. Momir Bulatović zaslijepljen mržnjom kao da traži krv. On od mase vješto krije ono što veoma dobro zna: kada padne zadnja linija odbrane, lična obezbjeđenja, po cijenu svojih i tuđih života, pucaju po svemu što se kreće. Televizijske kamere bilježe kako specijalac MUP-a Crne Gore Veselin Pešić dobronamjerno upozorava Predraga Bulatovića: "Ako uđete u zgradu Vlade biće kataklizma". Pešić zna da se pored ličnog obezbjeđenja crnogorskog državnog vrha u zgradi nalazi i grupa specijalaca spremnih na sve.
Neko iz druge grupe ubacuje u zgradu Vlade "šok" bombu, koja izaziva snažnu detonaciju od 30 hiljada decibela. Takvu bombu posjeduju samo specijalne jedinice. Crnogorski policajci su istog trenutka znali da bačena bomba potiče iz vojnih ili policijskih magacina iz Srbije. Istovremeno se na zgradu Vlade ispaljuju meci iz "hemijskih" pušaka sa CZ sadržajem -suzavcem, kojeg takođe nema u slobodnoj prodaji. Kamenice raznih veličina padaju po policiji, a jedna od njih pogađa u oko pomoćnika ministra policije za Javnu bezbjednost Vuka Boškovića. Pejakovićev faktor iznenađenja je za trenutak upalio: među policijom je došlo do male pometnje. Masa dobija komandu: "Ulazite, ulazite"...
Prvi se "vraćaju u igru" iskusni pripadnici specijalne jedinice MUP-a Crne Gore: Veljović, Tomčić, Baošić, Koprivica, Darmanović, Pešić... Oni ispaljuju suzavce na masu koja počinje da se komeša. Od silnih eksplozija i suzavaca masa uzmiče. Uz pomoć kolega oni potiskuju masu od zgrade Vlade. U tom prelomnom trenutku policija preuzima kontrolu nad situacijom. No, bitka nije završena. Dio demonstranata ide ka zgradi Skupštine Crne Gore. Policija kreće za njima. Čuju se pucnji. Kod mosta Blaža Jovanovića pobunjenici bacaju bombu na policiju. Policajac Miodrag Laban viče: "Bomba, lezite". Povrijeđeno je oko 50 ljudi. Ranjen je i vođa odjeljenja Vaso Baošić. Lanac komande se ne prekida. Policija u ponovnom i dobro organizovanom naletu, konačno rastura masu. Mi, novinari, gledamo kako se pred našim očima događa istorija.
Dio mase se upućuje ka kasarni Vojske Jugoslavije u Podgorici i traži oružje. Vojska ne reaguje. Momir Bulatović se sa tjelohraniteljima sklanja u zgradu crnogorskog parlamenta. Uz njega su Nikola Pejaković, Peđa Bulatović, Zoran Žižić... Dio crnogorskih policajaca već je smješten u zgradi parlamenta. Za pučistima stižu i drugi. Momirovo obezbjeđenje se našlo u okruženju. Nakon toga je i razoružano pod izgovorom da je Bulatoviću istekao mandat i da on više nije predsjednik. Policajci ne dozvoljavaju Momiru Bulatoviću da izađe iz zgrade. Masa bez lidera ne znači ništa. Scenario pučista definitivno propada. A malo je falilo da se usred Podgorice dogodi krvavi Bukurešt.
Puč je propao zahvaljujući, prije svega, kompaktnosti crnogorske policije koja je spriječila Bulatovićeve pobunjenike da zauzmu zgradu crnogorske Vlade. Da su "demonstranti", kako je bilo planirano, osvojili tu "kotu", crnogorsko rukovodstvo bi, vjerovatno, bilo linčovano. Vanredno stanje bi se odmah zavelo, a Predsjednik se ne bi mijenjao. I sve bi se spakovalo u ustavni okvir. "Ustavna norma glasi: Za vrijeme vanrednog stanja predsjedniku Republike se produžuje mandat", pojašnjava tadašnji predsjednik Ustavnog suda Crne Gore Blagota Mitrić.
Policija je, dakle, spriječila haos, zgrada Vlade je odbranjena, državno rukovodstvo nije likvidirano, vanredno stanje nije uvedeno, a Bulatović je postao običan građanin, jer mu je u ponoć istekao mandat. U direktnom duelu stratega zavjere Nikole Pejakovića, i stratega odbrane Vukašina Maraša pobijedio je šef crnogorske tajne policije.
Narednog dana, predsjedniku Milu Đukanoviću stiže čestitka: za zakašnjenjem od gotovo tri mjeseca Momčilo Perišić, načelnik General-štaba Vojske Jugoslavije, čestita Đukanoviću na predsjedničkoj pobjedi. Crnogorska policija, s druge strane, nastavlja da hapsi "zavjerenike" po čitavoj Crnoj Gori. Saslušan je i strateg pobune Nikola Pejaković.
Desetak dana poslije neuspjelog puča u Crnoj Gori krenuo je talas terorističkih akcija. Podgorica je podsjećala na Belfast. U rano jutro, 24. januara, u 5 sati i 45 minuta, u centru Podgorice, odletio je u vazduh automobil komandanta Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore Veselina Veljovića. Gotovo u isto vrijeme dva klasa dinamata aktivirana su ispod automobila Podgoričanke Smiljane Đurović. Pet dana kasnije, u pet sati izjutra, aktivirana je eksplozivna naprava ispod automobila jednog od načelnika crnogorske tajne policije Darka Raspopovića.
Da je Crnom Gorom krenuo talas diverzija potvrdio je piroman iz Berana, koji je Lakiću Radunoviću zapalio sijeno ispred kuće. Paljenje sijena u Crnoj Gori ima posebnu težinu: domaćinu se tako stavlja do znanja da je nepoželjan, da može biti i ubijen.
Dok počinioci podmetanja eksploziva ispod policijskih automobila nijesu nikada pronađeni, baš kao ni "bombaš" koji je na mostu ranio 56 policajaca, piroman iz Berana je uhvaćen. Kako se ističe u saopštenju MUP-a on je priznao "da je pristalica Momira Bulatovića i da mu se Radunović zamjerio jer mu je sin Miodrag - šef Đukanovićevih socijalista u Beranama".
U očekivanju komplikovanja bezbjednosne situacije crnogorska policija nastavlja da se naoružava. Nabavljena su četiri vodena topa, dva oklopna vozila, nove količine hemijskih sredstava i drugog "potrošnog" materijala. Kupljene su i velike količine lakog naoružanje i municije.

--------------------------------------------------------------------------------
Bulatovićevo razočarenje

Bulatović je, već prvog dana mitinga, doživio razočarenje: njegovo čvrsto obećanje dato medijima da će okupiti oko sto hiljada ljudi pokazalo se nerealnim. Broj prisutnih je bio desetostruko manji. Bulatović je odmah formirao i Organizacioni odbor i pregovarčki tim. Za predsjednika tog odbora Bulatović je izabrao sebe, a članovi su savezni ministar odbrane Pavle Bulatović, poslanik Predrag Bulatović, predsjednik Vijeća građana Srđa Božović, potpredsjednik Skupštine Crne Gore Zoran Žižić...Pregovarački tim čine Predrag Bulatović, Zoran Žižić i Ranko Kadić.
Glavni zahtjev pobunjenika je "poništenje predsjedničkih izbora i njihovo ponovno održavanje, istovremeno sa prijevremenim parlamentarnim izborima". Đukanovićeva strana odbacila je takve zahtjeve.

Iako su na mjesto šefa SDB-a pretendovali neki iskusni policajci, Đukanović je odlučio da tajnu policiju povjeri odanom prijatelju i političaru


Početkom aprila istraživači DIE, Centra za suzbijanje mafije u Bariju, hapse 39-godišnjeg Vasa Baošića, šefa Centra bezbjednosti Bar, odmah nakon što je po izlasku iz aviona stupio na italijansko tlo. Karabinjeri su pored Baošića uhapsili i njegovog pratioca Đura Crnojevića. Da slučaj Baošić poprimi dimenziju mega afere potrudio se bivši crnogorski predsjednik. On je tokom kampanje za predstojeće parlamentarne izbore na sve načine pokušao da prikaže hapšenje šefa barske policije kao krunski dokaz da je Đukanovićeva vlast povezana sa italijanskom mafijom.
Bulatoviću je na ruku išlo i pisanje italijanske štampe. Tamošnji listovi su tvrdili da je Baošić član mafijaške organizacije "Sveta kruna", dok je Đuzepe Šelzi, zamjenik šefa Odjeljenja za borbu protiv mafije, optužio Baošića i Crnojevića za djelovanje u mafijaškoj organizaciji Ćelamare i Prudento.
Đukanovićevi saborci su, s druge strane, tvrdili da Baošić s time nema veze i da je u Italiju pošao da se liječi od zadobijenih povreda tokom Bulatovićevog propalog puča.
MUP Crne Gore je u saopštenju upozorio da je slučaj insceniran: "Uvjereni smo da će poslije ovog insceniranog slučaja Baošić ostati čista obraza, kakvog je i do sada bio" ističe se na kraju policijskog saopštenja.
Krajem juna, poslije gotovo tromjesečnog boravka iza rešetaka, Vaso Baošić, šef barske policije i nekadašnji komandant specijalnih jedinica MUP-a Crne Gore, našao se na slobodi. Italijanski pravosudni organi povukli su sve optužbe protiv njega i obustavili dalju istragu. Po izlasku iz zatvora šefa barske policije je na aerodromu u Bariju čekao avion Vlade Crne Gore.
Nakon Baošićevog oslobađanja iz vrhova SDB-a plasirana je informacija da je Miloševićeva tajna policija, preko svojih italijanskih veza, "napravila igranku" Baošiću, s krajnjim ciljem da uoči izbora iskompromituje Mila Đukanovića.

U SLUČAJU UBISTVA ĐUKANOVIĆA SDB PLANIRAO LIKVIDACIJU MILOŠEVIĆA: Posljednjeg dana maja održani su parlamentarni izbori u Crnoj Gori. Opet je Crna Gora ključala, opet su suparničke strane kidisale jedna na drugu, opet su međusobno ratovale srpske i crnogorske tajne službe. Milo se držao reformi, manjinskih naroda i demokratskog svijeta, a Momir Miloševića i Šešelja, starih parola i ikonografije, autizma i pravoslavlja.
Na kraju izbora pobjednička kombinacija se zvala koalicija "Da živimo bolje-Milo Đukanović". U nju su pored Đukanovićevih reformista ušli Socijaldemokratska partija i Narodna stranka. Novoformirana Socijalistička narodna stranka Momira Bulatovića postala je najjača opoziciona partija u Crnoj Gori. Filip Vujanović je izabran za novog crnogorskog premijera, a Vukašin Maraš za ministra policije. On je ujedno obavljao i funkciju šefa SDB-a Crne Gore. Tako se desilo prvi put u istoriji Crne Gore da isti čovjek obavlja funkciju ministra policije i šefa Službe državne bezbjednosti.
Tek nakon devetomjesečnog vaganja i nećkanja crnogorska vlast je izabrala novog šefa tajne policije. Duško Marković, republički poslanik Demokratske partije socijalista, preuzeo je početkom oktobra dužnost šefa Službe državne bezbjednosti Crne Gore.
Marković važi za energičnog čovjeka. U crnogorskom parlamentu zapažen je po žustrim polemikama sa Bulatovićevim sljedbenicima. Marković je za relativno kratko vrijeme prošao put od gradonačelnika Mojkovca do dugogodišnjeg sekretara Vlade Crne Gore i poslanika crnogorskog parlamenta. No, da bi došao na visoku policijsku funkciju presudilo je nešto drugo - lično prijateljstvo sa Milom Đukanovićem.
Marković je jedan do šestorice članova Glavnog odbora DPS-a koji su kada je bilo najgušće - na samom početku raskola u toj stranci - stali uz Đukanovića. Iako su na mjesto šefa SDB-a pretendovali neki iskusni policajci, Đukanović je odlučio da tajnu policiju povjeri odanom prijatelju i političaru.
Time je Đukanović prekršio nepisano pravilo da se na čelo SDB Crne Gore postavlja čovjek iz te službe. Gotovo svi Markovićevi prethodnici radili su u policiji. Maraš je službovao u saveznom SDB-u, Boško Bojović je bio "operativac na Žabljaku", njegov prethodnik Lazar Boričić - pukovnik KOS-a, Vladimir Keković - šef javne bezbjednosti... Revnosni hroničari, ipak, bilježe: Mladen Škobalj, nekadašnji sekretar Vlade Crne Gore, imenovan je sa tog mjesta za šefa crnogorske tajne policije, sedamdesetih godina.
U svakom slučaju, imenovanjem šefa crnogorske tajne policije Đukanović je kompletirao rukovodeću garnituru MUP-a Crne Gore. Vukašin Maraš je ministar policije, Duško Marković njegov pomoćnik za državnu, a Vuk Bošković za javnu bezbjednost. Ako se tome doda da je Goran Žugić imenovan za savjetnika crnogorskog predsjednika za nacionalnu bezbjednost, onda se može zaključiti da je Đukanović na čelo jedine crnogorske oružane formacije doveo svoje provjerene prijatelje. Pred novi boj sa zvaničnim Beogradom, Đukanović postavlja svoje najjače figure.
Ministar crnogorske policije Vukašin Maraš angažuje nekadašnjeg šefa KOS-a Neđa Boškovića za svog savjetnika za vojna pitanja. U SDB Crne Gore se upošljavaju oficiri Vojske Jugoslavije i iskusni ratnici iz Hrvatske i BiH. Neke od njih crnogorski susjedi smatraju i ratnim zločincima. MUP Crne Gore naoružava se i težim naoružanjem. Svakodnevno se u policiju primaju novi policajci. Vukašin Maraš postaje i nezvanični crnogorski ministar odbrane. Sve to ukazuje da se Crna Gora, ovoga puta sprema za odbrambeni rat.
Na relaciji Podgorica - Beograd jedino normalno funkcioniše željeznička pruga. Balkanski kasapin i dalje ne priznaje novog crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i njegovu vladu, a crnogorska vlast ne priznaje odluke saveznog parlamenta i federalne vlade, čiji premijer postaje Momir Bulatović.
Milošević definitivno gubi kompas. Nakon što je izgubio ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, on krajem marta 1999. godine odbija i mirovni plan o Kosovu. Međunarodnoj zajednici ne preostaje ništa drugo nego da sa balkanskim kasapinom razgovara jedinim jezikom koji on razumije - silom.
NATO mašina grije motore. Đukanović kvalifikuje Miloševićeve postupke "ludačkim". Diktator iz Tolstojeve 33, s druge strane, privodi kraju planove da ratni vihor s Kosova prenese u Crnu Goru, kako bi kompenzirao gubitak "srpske kolijevke". CIA i druge obavještajne službe upoznaju američko rukovodstvo sa takvim Miloševićevim planovima. Američki sekretar za spoljne poslove Medlin Olbrajt telefonira Milu Đukanoviću. Obavještava ga da je upozorila Beograd da ne širi rat u Crnoj Gori i da iza Crne Gore stoje Amerika i NATO.
Tragično iskustvo na Balkanu pokazuje: teško onom koga brane Amerika i velike sile od Miloševića i njegovih generala. Crnogorsko rukovodstvo svjesno je toga: uzda se u se i u - svoju policiju. Đukanović poziva oficire VJ da otkažu poslušnost vrhovnom komandantu - Slobodanu Miloševiću. S druge strane Služba državne bezbjednosti Crne Gore vrši posljednje pripreme za veliki posao koji je očekuje: sprečavanje građanskog rata u Crnoj Gori iniciranog iz Beograda, obezbjeđenje institucija sistema i fizičko osiguranje državnog rukovodstva. Spremljeni su planovi odbrane i planovi evakuacije rukovodstva, te planovi obezbjeđivanja reda i mira kako u ratnim uslovima ne bi došlo do pljačke, ubistava, haosa...

--------------------------------------------------------------------------------

Brižljivo je napravljen plan obezbjeđenja crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Prema procjenama stručnjaka najvećih obavještajnih službi svijeta, kao i na osnovu izvještaja crnogorske tajne policije, Đukanović je u tim danima bezbjednosno najugroženija ličnost na Balkanu. Oko crnogorskog predsjednika formira se nekoliko prstenova zaštite. Lično obezbjeđenje je, tek, posljednji bastion odbrane. Svaki pedalj u okolini predsjednika je pokriven. Maršrute kojima se kreće posebno su pokrivene. Predsjednik se vozi u blindiranom automobilu...

--------------------------------------------------------------------------------
Neuobičajen potez Đukanovića

Đukanović tako povlači neuobičajen potez: vrhunskog policajca Vukašina Maraša promoviše u, bogami, prosječnog političara, a perspektivnog političara Duška Markovića "gura" u bezbjednjaka - početnika. Ali i to ima svoju logiku. Ogroman posao koji je Maraš obavio uoči, tokom i nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, značajno je učvrstio njegovu moć. Marašev rejting u Crnoj Gori mogao se samo ravnati sa rejtingom Jovice Stanišića u Srbiji, i to iz njegovih najboljih dana. Državna logika da se "linija" ministra policije i "linija" šefa tajne policije moraju pokriti sa dvije ličnosti, Marašu je, ne slučajno, reducirala ogromnu moć.

U strahu od pokušaja puča SDB plasira (dez)informaciju da MUP ima "vojsku" od 25 hiljada dobro obučenih policajaca

SDB OTKRIVA PLAN O OBEZGLAVLJIVANJU CRNE GORE: Crnogorska policija podiže borbenu gotovost 24 sata prije početka NATO udara na teritoriju Srbije, Kosova i Crne Gore. Pripadnici MUP-a Crne Gore naoružani dugim cijevima, sa neprobojnim prslucima, gas maskama i šljemovima zauzimaju svoje pozicije oko svih vitalnih državnih objekata. Oko zgrade Predsjedništva, Vlade, Skupštine, RTV Crne Gore, Pošte, relejnih centara... Formira se i drugi prsten obezbjeđenja. Na susjednim zgradama danonoćno se nalaze policajci - snajperisti.
Odbrambeni plan Crne Gore sprovodi se disciplinovano: sve značajnije raskrsnice, saobraćajnice i druge objekte kontroliše crnogorska policija. Pored redovnog policijskog rukovodstva, u rukovođenje snagama reda i mira uključuje se i Goran Žugić, savjetnik za bezbjednost predsjednika Mila Đukanovića i njegov vjenčani kum.
S druge strane, Vojska Jugoslavije užurbano razmješta svoju efektivu. Sklanjanje tenkova, protivavionskih topova i drugog teškog naoružanja po naseljenim mjestima postaje uobičajena stvar. Inspektori SDB-a pažljivo prate kretanje vojnih formacija. Plaše se da Vojska Jugoslavije ne napravi prsten oko predsjednika Đukanovića iz kojeg on neće moći izaći. Tajni agenti SDB-a Crne Gore su "provalili" da postoji konkretan plan o obezglavljivanju Crne Gore, odnosno plan o "neutralisanju" Mila Đukanovića.
Jugoslovenski premijer Momir Bulatović dodatno diže tenziju: optužuje crnogorsko rukovodstvo da se u Crnoj Gori nalazi oko 800 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova. U tim dramatičnim trenucima Milošević definitivno odbija posljednju mirovnu ponudu američkog izaslanika Ričarda Holbruka. Momir Bulatović ispred jugoslovenske vlade proglašava stanje neposredne ratne opasnosti. Crnogorsko rukovodstvo separatno odbacuje takvu odluku, jer bi to značilo "ukidanje civilne vlasti u Crnoj Gori".
Stvar u svoje ruke uzima glavnokomandujući NATO snaga u Evropi, američki general Vesli Klark. Robusni i precizni napadi NATO-a otpočeli su 24. marta 1999. godine. Gađano je osam gradova, među njima i Podgorica. Samo sat nakon prvih udara građanima Crne Gore obraća se predsjednik Milo Đukanović okrivljujući za sve Slobodana Miloševića.
"Večeras su NATO bombe pale i na teritoriju Crne Gore. U tim napadima stradali su vojni objekti, na-žalost, i ljudi. To su tragične posljedice jedne bezumne političke konfrontacije sa cijelim svijetom", istakao je Đukanović. Za srpske naci-patriote Đukanović je u tim trenucima definitivno postao novi Vuk Branković, mitski srpski izdajnik.
Već narednog dana, NATO projektilima pogođeni su vojni aerodrom u Golubovcima, magacin oružja u Danilovgradu, vojni poligon Radovče. I pored toga Skupština Crne Gore odbija da proglasi ratno stanje na svojoj teritoriji.
Milošević smjenjuje komandanta Druge armije Vojske Jugoslavije, general-potpukovnika Radosava Martinovića i na njegovo mjesto dovodi Milorada Obradovića, Crnogorca rođenog na Durmitoru. Takva odluka "vrhovnog komandanta" crnogorska obavještajna služba dovodi u direktnu vezu sa Martinovićevim odbijanjem da vojnim pučem smijeni civilnu vlast u Podgorici.
Scenario vojnog puča u Crnoj Gori, koji bi se izveo pod komandom Obradovića, ne odbacuje ni crnogorski predsjednik Milo Đukanović:
"Te najave shvatam veoma ozbiljno", kaže Đukanović pred kamerama moćne televizijske mreže CNN.
U strahu od otvorenog pokušaja puča SDB plasira (dez)informaciju, koju svi gutaju: da MUP Crne Gore broji "vojsku" od 25 hiljada dobro obučenih policajaca, spremnih da ginu za Mila Đukanovića. Ta preuveličana cifra trese gaće Miloševićevim generalima.
Inspektori crnogorske tajne policije registruju dolazak "Crvenih beretki" i "Kobri" u Podgoricu. Već ranije su posjedovali informaciju o njihovim pripremama za dolazak u Podgoricu. Pripadnici Miloševićevih eskadrona smrti stavljaju se pod danonoćnu prismotru. SDB Crne Gore dobro zna zašto su Jovica Stanišić i Slobodan Milošević osnovali te zloglasne jedinice. U opis radnog mjesta "Crvenih beretki" ulaze ubistva pojedinih državnika. Nije nikakva tajna: makedonski predsjednik Kiro Gligorov i njegov kolega iz Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nalazili su se na listi za odstrel te Miloševićeve formacije.
Milošević ima još jedan problem: srpske partije u Crnoj Gori ne ponašaju se prema očekivanjima njegovih obavještajnih službi. Lideri Narodne stranke Novak Kilibarda, Dragan Šoć, Predrag Drecun, Predrag Popović i drugi čvrsto stoje uz crnogorsku vladu. Novak Kilibarda poziva crnogorske mladiće da se ne odazivaju na pozive za mobilizaciju. Predlaže i da se kasarnama isključe struja i voda.
Nakon takvih izjava potpredsjednika crnogorske Vlade, Novaka Kilibardu telefonom poziva njegov šef - crnogorski premijer Filip Vujanović. Tom prilikom mu je rekao:
"Gospodine profesore, molim Vas da spakujete svoje lične stvari što prije. Moramo da Vas sklonimo zbog toga što postoji opasnost da Vam svaki čas na vratima zakuca Vojna policija", svjedoči Kilibarda. I dodaje: "Pokupio sam neophodne stvari i na brzinu se spakovao. Ispred hotela "Crna Gora" već me čekalo tridesetak policajaca. Odveli su me u vilu "Gorica". Narednih dva i po mjeseca boraviću tamo. Kada bih ujutro odlazio na posao policajci su me uvijek vozili različitim maršrutama. Nekad prema Kolašinu, nekad prema primorju, nekad prema Cet-inju. Bojali su se da ne upadnem u zasjedu Vojne policije."
Velika pukotina javlja se i u Bulatovićevom SNP-u. Dolazi do sukoba između beogradskih i crnogorskih kadrova te stranke. Dok su savezni kadrovi SNP-a na čelu sa Momirom i Pavlom Bulatovićem za vojni obračun sa Đukanovićem, jaki čovjek te partije Predrag Bulatović, sa podgoričkom strujom, mudro odbacuju takav avanturistički poduhvat Beograda. On čak naziva "usijanim glavama" sve one koji smatraju da bi bombardovanje NATO snaga trebalo iskoristiti za izvođenje vojno-političkog puča u Crnoj Gori.
Da bi dodatno usložili bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori, Miloševićevi bojovnici prave masakr u rožajskom selu Kaluđerski laz. U prvom momentu ubijaju devet civila, među njima sedamdesetogodišnju staricu i 13-godišnjeg dječaka. Dolaskom na mjesto masakra crnogorska policija otkriva jos pet leševa. Uz to, Miloševićeva vojska i policija protjerali su stanovnike tri sela iz okoline Rožaja. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dragiša Burzan kon-statuje:"Ovo što je urađeno nije vojni orkšaj - ovo je zločin".
Istog dana reaguje i Generalštab VJ. Od vlasti u Podgorici ultimativno se traži da se crnogorska policija, u skladu sa Uredbom Savezne vlade o ratnom stanju, odmah stavi pod vojnu komandu. Crnogorsko rukovodstvo odbija da snage MUP-a stavi pod kontrolu Vojske Jugoslavije. Oficiri KOS-a i druge vojne starješine obilaze načelnike centara bezbjednosti po Crnoj Gori i od njih traže da se sa svojim policajcima stave pod kontrolu vojske. Prijete zatvorom i drugim kaznama. No, policijski načelnici ostaju lojalni crnogorskom rukovodstvu.
Ispod površine nastavlja se pravi rat hobotnica. Sa pojačanim djelovanjem Vojske Jugoslavije usklađeno je i orkerstrirano "događanje naroda". Demonstranti se okupljaju ispred američkog kulturnog centra u Podgorici. Slijedi serija mitinga na glavnom podgoričkom trgu, kao i na trgovima širom Crne Gore.

Istovremeno srpski generali stežu obruč oko Crne Gore: pod hitno formiraju vojne sudove i tužilaštva. Počinje lov na ljude koji neće u rat protiv čitavog svijeta. Pozive za rezervu dobijaju čak i crnogorski ministri Dragan Šoć i Vojin Đukanović. Crnogorski policajci sprečavaju pripadnike vojne policije da uhapse potpredsjednika crnogorske Vlade Novaka Kilibardu. "Kada sam izlazio iz hotela, naoružani vojni policajci su krenuli prema meni, ali moje ih je obezbjeđenje, policajci crnogorskog MUP-a, oštro upozorilo da se udalje, što su oni i učinili. Iritirale su ih moje izjave kojim sam savjetovao crnogorske regrute da ne idu na Kosovo te da vojni rok služe u Crnoj Gori", svjedoči Kilibarda.

--------------------------------------------------------------------------------
Akcija "Oko za oko, zub za zub"

Crnogorska tajna policija, kako to rade i druge službe u svijetu, u najstrožijoj konspirativnosti pravi plan i za najpesimističkiju varijantu. Za tadašnje crnogorske prilike to je značilo početak rata u Crnoj Gori i eventualno ubistvo predsjednika. SDB Crne Gore je, za svaki slučaj, planirao da o svom jadu zabavi agresora iz Srbije. Akcija odmazde "Oko za oko, zub za zub" izvele bi se u samom Beogradu. Eksplozije, diverzije, atentati... Nešto poput onoga što su nekada radili Čečeni u Moskvi. Uz to, postoje veoma ozbiljne indicije da je crnogorski SDB planirao udarac u vrh perčina: atentat na Slobodana Miloševića. Sve planirane akcije SDB Crne Gore bi izveo uz pomoć jakog crnogorskog podzemlja u Beogradu i patriotski raspoloženih Crnogoraca u glavnom gradu Srbije.

U nemogućnosti da od Vojne policije adekvatno zaštiti crnogorske nezavisne novinare, SDB organizuje njihovo bjekstvo iz Crne Gore

U Podgorici se tih dana pojavljuje letak Crnogorskog pokreta otpora, kojom ta dotad nepoznata organizacija poziva građane da se stave u odbranu Crne Gore. Danas to već nije tajna: iza te "organizacije" nalazio se SDB Crne Gore. Na Cetinju su tih dana, ne slučajno, formirana i dva dobrovoljačka odreda, kao odgovor na okupaciju tog grada od Miloševićevih vojnika.

KAKO JE ŠEF SDB-A ORGANIZOVAO BJEKSTVO CRNOGORSKIH NOVINARA: Na udaru Miloševićeve vojne policije našli su se i urednici nezavisnih medija. Vojna policija već danima traga za Miodragom Perovićem, utemeljivačem "Monitora" i Nebojšom Redžićem, urednikom Radija "Free Montenegro". Ta dva medija žestoko se suprotstavljaju Miloševićevim suludim ratnim ciljevima i okupaciji Crne Gore.
Pukovnik Milen Simić već dva puta od Redžića ultimativno zahtijeva da prekine emitovanje programa radio stanica Slobodna Evropa i Glas Amerike, to jest "neprijateljske propagande". Perović se, s druge strane, žestoko zamjera generalima zbog britkih i hrabrih komentara u "Monitoru" u kojima Vojsku Jugoslavije naziva okupatorskom i zločinačkom silom. VJ zbog toga podiže optužnicu protiv Perovića, a Vojna policija počinje lov na univerzitetskog profesora i utemeljivača "Monitora".
Crnogorska tajna policija, koja je samo prije nekoliko godina organizovala hajku i progon najvećeg crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovića, prvi put staje u odbranu nezavisnih intelektualaca i novinara. U nemogućnosti da od Vojne policije adekvatno zaštiti nezavisne novinare, SDB organizuje njihovo bjekstvo iz Crne Gore. Sila boga ne moli. Šef crnogorske tajne policije Duško Marković lično razgovara sa Perovićem i Redžićem. Predočava im surovu istinu: da Crna Gora ne može zaratiti sa Vojskom Jugoslavije zbog dvojice svojih novinara. Nudi i konkretno rješenje: organizovan i bezbjedan izlazak iz Crne Gore.
Profesor Miodrag Perović prisjeća se tih burnih dana:
"Moj brat Milo ponovo je bio organizator moje bezbjednosti. Kao i početkom devedesetih, bdio je nadamnom, dan i noć, uz čestu pomoć sestrinog zeta Mate Popovića. Sad su organizovali fizički štit oko mene: Milo, Mata, pristasali sin mi Andrej i sinovac Miro, svi naoružani. Milo je povremeno imao toliko raznog oružja da sam se bojao da se ne spotakne i svi odemo u vazduh. Govorio je da me neće hvatati preko njega živog.
Četvrtog maja supruga mi kaže da je zvala telefonom neka žena iz "kabineta Duška Markovića, pomoćnika Ministra unutrašnjih poslova". Nijesam bio siguran da li se radi o provokaciji ili stvarnom pozivu. Milka, moja sestra, nekad davno radila je s Duškom u Vladi. Pozvali smo je da dođe. Stupila je u kontakt s njim. Prenijela mi je da ga je Predsjednik zadužio da razgovara sa mnom. Marković i ja sreli smo se uveče. Rekao mi je da u ime Predsjednika Republike traži od mene da napustim zemlju. Kaže da su imali sastanak s predstavnicima vojske. Generali zahtijevaju da se privede jedan broj ljudi. Pavle Bulatović insistira da Novak Kilibarda i ja bespogovorno budemo uhapšeni.
Marković mi predlaže da odem u Dubrovnik i da u nekom od tamošnjih hotela sačekam da se situacija u Crnoj Gori malo smiri. Rekao sam da ne želim da ni u najmanjoj mjeri budem razlog za bilo kakav incident s vojskom, ali i da me užasava pomisao da napustim zemlju. Kažem da već deset godina organizujem otpor u Crnoj Gori i da ne želim da ljudi koji su imali povjerenje u mene posumnjaju da sam pobjegao da bih spasio svoju zadnjicu. Pitam da li bi im smetalo da se sklonim na Cetinje kod Boba Bogdanovića koji mi je ponudio zaštitu svoje naoružane grupe. Marković odgovara da imaju dosta problema i da bi bilo dobro da znaju da su jedan riješili. Procjenjuje da će pritisak vojske oslabiti čim se Pavle Bulatović vrati u Beograd. To, navodno, mora biti uskoro.
Sinu mi ideja o rješenju koje zadovoljava i mene i njih: otići ću u Italiju kod ćerke; ako Markovićeva procjena bude pogrešna, mogu da se vratim preko Bara uz rizik da me vojska uhapsi. Marković kaže da će sjutra u 10 sati doći njihov automobil. Ja mu odgovoram da ne želim da se vozim policijskim autom. On se smije i kaže da je to jedini bezbjedan način da dođem do granice. Putovanje je imalo filmskih elemenata. Krenuli smo crvenim golfom. Iza Barutane skrenuli smo sa glavnog puta. Prenijeli su mi stvari u Audi 8, tamnih stakala. Kad smo prošli Herceg Novi prešao sam u mercedes koji me preveo na hrvatsku teritoriju bez zaustavljanja na granici. Na petsto metara iza granice, još jednom sam promijenio auto. Jedan ljubazni Zagrepčanin odvezao me do hotela "Croatia". Kad sam se naveče javio supruzi, rekla mi je da je dolazila naoružana vojna patrola da me uhapsi i pretresla stan.
Sjutradan sam otišao u Split, a zatim brodom u Ankonu. Moja porodica je angažovala advokata Gorana Rodića koji je izdejstvovao da mogu da se branim sa slobode. Nakon 30 dana vratio sam se u Podgoricu, preko Dubrovnika. Bio sam srećan što sam u Crnu Goru stigao prije Miloševićeve kapitulacije. Ali i jako tužan: našao sam brata Mila kako se oporavlja poslije infarkta koji je dobio nakon mog odlaska", svjedoči Perović.
Nebojša Redžić u svom još neobjavljenom dnevniku te dramatič-ne dane opisuje ovako:
"Kraj aprila. Pred vrata Free Montenegra došla su, po ko zna koji put, trojica vojnih policajaca. Tražili su mene. Na udaru smo bili Miodrag Perović, dr Novak Kilibarda, direktor ČLuke BarČ, Petrašin Kasalica i ja. Novaka jure zbog izjava da vojsci treba ukinuti struju, a Petrašina zbog protivljenja djejstvovanju VJ iz gatova Luke Bar. Jedne večeri pozvonio mi je telefon. Glas sa druge strane žice rekao mi je da me g. Duško Marković, šef DB, poziva u njegov kabinet. Dugo sam se lomio da li da pođem...
Duško me primio uljudno. Saopštio mi je da su toga dana kod njega dolazili vojni bezbjednjaci. ČTražili su od nas da uhapsimo tebe, Miodraga Perovića i Novaka Kilibardu. Mi smo im rekli da ćemo Kilibardu, kao potpredsjednika Vlade, braniti do posljednjeg, ali da zbog tebe i Miodraga Perovića nemamo namjeru da počinjemo građanski rat. Pitao sam Mila šta da radimo i on je rekao da tebe i Miodraga prebacimo na nekoliko dana u Hrvatsku - dok ovo ne prođeČ.
Duško je tražio hitan odgovor - automobil je već bio spreman da ujutro krene u pravcu Dubrovnika. Rekao sam mu da ću razmisliti. Nijesam žurio... Naredni dani bili su pravi pakao. Vojni policajci čvrsto su odlučili da me satjeraju u mišju rupu. Sjetio sam se mog prijatelja, italijanskog novinara Paola Kontija. Pozvao sam ga telefonom i saopštio mu da želim da bježim u Italiju. Planirao sam put za 12. maj ujutro. Veče uoči polaska, otišao sam do majke da se pozdravim. Nije prošao ni minut, a na vratima majčinog stana čulo se zvono. Oni! Pozvonili su par puta, a pošto niko nije otvarao, uljudno su se udaljili. Koji minut kasnije, bar pet vojnih vozila dovezlo je preko 30 ljudi. Petorica su opet došli na vrata, ostali su opkolili zgradu. Sklonio sam se u susjedni stan nepun minut prije nego što su ušli i pretražili svaki kutak. Kada su otišli opet sam se vratio u majčin stan. Čekao sam zoru...

--------------------------------------------------------------------------------

Uskoro se organizovala i moja strana. Dvoje kola u kojima su bili poslanik Miroslav Vicković, advokat Daco Đolević i Saša Ivanović došli su po mene. Ogromnom brzinom, nakon što smo zamijenili auto otišli smo u pravcu Cetinja. Prvi put nakon tridesetak dana potrage, mirno sam u bašti jednog kafića sa prijateljima popio piće, znajući da sam na slobodnoj teritoriji. Ipak, da li i zadugo? Toga jutra, na brdima oko Cetinja, osvanuli su topovi VJ. Sa tim nespokojem, otišao sam u pravcu Dubrovnika, a potom brodom za Bari i vozom u Rim. Tamo sam proveo 52 dana, bez centa pomoći crnogorskih državnih organa ili Liberalnog saveza Crne Gore, osnivača Radija "Free Montenegro".

--------------------------------------------------------------------------------
Tenzija na graničnom prelazu

Vojska Jugoslavije hermetički zatvara crnogorske granice. Ostao je slobodan još samo "predsjednički koridor" preko Debelog brijega, graničnog prelaza između Crne Gore i Hrvatske. Taj koridor koristi Milo Đukanović za odlazak u inostranstvo. Kroz tu žilu kucavicu stiže i humanitarna pomoć Crnoj Gori. VJ pokušava da preotme taj položaj od crnogorskih policajaca. Dolazi i do kraće pucnjave u kojoj nije bilo žrtava. Na mjesto obračuna stiže još 250 crnogorskih policajaca. Nađen je "kompromis": vojska se ukopava na desetak metara od položaja crnogorske policije.
Dvije vojske, malo rastojanje. Ničija zemlja ne iznosi ni desetak metara. Drama dostiže vrhunac u trenucima kada tuda prolazi predsjednik Milo Đukanović sa pratnjom. U tim momentima pripadnici MUP-a Crne Gore kao po komandi okreću svoje duge cijevi ka raspojasanim rezervistima Vojske Jugoslavije.

Momir je tražio da se podrže akcije Beograda, a Predrag se tome snažno opirao i objašnjavao da tako nešto mogu da smisle samo usijane glave

Redžić je otišao, uredničke poslove na radiju preuzela je novinarka Snježana Rakonjac. Perović se sklonio, "Monitor" je nastavio po starom. Petrašin Kasalica je sklonjen na Cetinje, a Novaka Kilibardu je u međuvremenu čuvalo tridesetak crnogorskih specijalaca. On će u vili "Gorica" provesti oko sedamdeset dana.
"Na Cetinju je stacionirano više od hiljadu vojnika i rezervista jugoslovenske vojske. Kao rođeni Cetinjanin nijesam zapamtio da na tri građanina Cetinja dođe jedan vojnik. Vojska je zauzela sve važnije kote i položaje u gradu. Tenkovske i topovske cijevi okrenute su prema Cetinju", svjedoči Miro Vicković, poslanik u crnogorskom parlamentu.
Strasti dostižu kulminaciju. U podnožju Lovćena, zadnjeg dana maja, došlo je do žestokog obračuna između Vojske Jugoslavije i jedinice rezervnog sastava MUP-a Crne Gore. Očevici kažu da je više stotina vojnika i rezervista VJ opkolilo jedinicu MUP-a s namjerom da uhapsi njenog komandanta Božidara Bogdanovića. Brojčano jači vojnici savladali su rezerviste crnogorske policije. Uhapsili su Bogdanovića i još četvoricu Cetinjana.
Nakon toga vojna policija je uhapšene ubacila u kampanjolu i uputila se prema Podgorici. No, na putu Cetinje-Podgorica naišli su na barikade. Opkolilo ih je više desetina dobro naoružanih civila, tražeći da odmah puste uhapšene. Među njima je bilo mnogo onih sa maskama na licu. Cetinjski žestoki momci nijesu nikada krili svoje lice, pa su pripadnici Vojske Jugoslavije čvršće stegli oružje. Ubrzo je stigla i specijalna jedinica crnogorskog MUP-a. Poslije jednočasovnih pregovora Vojna policija pušta Bogdanovića i družinu.
Oslobađanje petorice pripadnika rezervnog sastava MUP-a Crne Gore, borci za crnogorsku nezavisnost proslavljaju kao prvu pobjedu nad srpskim trupama u Crnoj Gori. Ako se nekada zbog toga budu dijelile medalje ne treba preskočiti one najzaslužnije: ispod maski dobro naoružanih ljudi krili su se i pojedini pripadnici podgoričke policije.
Slavi i vrh SDB-a Crne Gore: plan o crnogorskoj odbrani funkcioniše odlično. Zabrinuti su samo Miloševićevi generali. Slična situacija događa im se i u Rožajama. Nakon što su rezervisti VJ pretukli jednog mladića u tom gradiću došlo je do podizanja tenzije. Vojska je opkolila zgradu MUP-a i Opštine. Ubrzo nakon toga, naoružani pripadnici crnogorske policije prave prsten oko pripadnika VJ. Poslije višesatnih pregovora između rukovodstva crnogorskog MUP-a i Komande Druge armije VJ, vojnici pognute glave napuštaju "zauzeti" položaj.
Miloševićevi vojni stratezi su u tim događanjima prepoznali dobro organizovanu i snažnu vojnu, a ne policijsku formaciju.

AKCIJA "MASLE", VOJNE STRUKTURE PLANIRALE UBISTVO ĐUKANOVIĆA: Služba državne bezbjednosti početkom juna izvodi još jednu strogo konspirativnu akciju: organizuje bjekstvo hrvatskog novinara iz spuškog zatvora, a zatim i njegov bijeg za domovinu. Hrvatski novinar Antun Masle kojeg je Vojna policija dva mjeseca ranije uhapsila pod lažnom optužbom da se bavi špijunažom utekao je svojim čuvarima u noći između 6. i 7. juna.
Scenario bjekstva isplaniran je do posljednjeg detalja. Masle se tokom noći požalio svojim čuvarima da mu je pozlilo. Službenici civilnog zatvora u Spužu su ga potom prebacili u podgoričku bolnicu. Kako je zapisano u bolničkom protokolu, Masle je primljen u Urgentni centar oko jedan sat poslije ponoći sa simptomima pankreatita - upala gušterače.
Nakon što mu je ukazana prva pomoć, upućen je u kabinet za ultrazvučnu dijagnostiku. Prilikom prolaska pored bolničkog restorana Masle se, prema zvaničnoj verziji, dao u bjekstvo tako što je iskočio kroz prozor. Zabezeknuti policajac, navodno, nije mogao da sustigne brzonogog novinara, koji se munjevito dograbio gore zelene - parka oko podgoričke bolnice. Iznenađeni policajac, navodno, nije stigao čak ni da opali metak upozorenja.
Masle, naravno, uopšte nije bježao, nego je sa crnogorskim tajnim agentima mirno odšetao u slobodu. Oni su ga tokom iste noći prebacili preko crnogorske granice. S druge strane Maslea su čekali hrvatski tajni policajci.
U namjeri da provedu istragu, agenti KOS-a sjutra ujutro stižu u podgoričku bolnicu. No njen direktor dr Budimir Šegrt ne dozvoljava KOS-ovcima da ispituju ljekare i osoblje bolnice.
Dobro upućeni smatraju da je "bjekstvo" hrvatskog novinara dogovoreno na najvišem nivou. Samo nekoliko dana ranije crnogorski predsjednik Milo Đukanović gostovao je kod hrvatskog premijera Zlatka Mateše. Tom prilikom zvanični Zagreb zahtijevao je da crnogorska vlast učini sve da se Masle oslobodi.
Akcija "Masle" upalila je iz drugog pokušaja. Prvi je propao sat ranije kada je hrvatski novinar simulirajući jake bolove stigao u Hitnu pomoć kod dežurnog ljekara. Na veliko iznenađenje Maslea nakon što ga je pregledao, dežurni ljekar je "mrtav-hladan" rekao "vodite ga odavde" konstatujući da je pacijent običan simulant. Kako to biva i kod najbolje isplaniranih akcija, banalna sitnica zna sve poremetiti: ljekar Hitne pomoći, koji je bio u toku "operacije Masle", nakratko je izašao iz ordinacije, samo par minuta prije nego se u nju pojavio presavijeni Masle tako da je njegov neupućeni kolega preuzeo pacijenta.
Sat kasnije sve je počelo ispočetka. Ovog puta pravi ljekar je čekao svoga pacijenta. Poslije obavljenog pregleda dao je bolesniku uputnicu za ultrazvučni pregled abdomena. Na putu od odjeljenja Hitne pomoći ka ultrazvučnom kabinetu Maslea je čekao otvoreni prozor. Samo minut kasnije teški bolesnik će "zdimiti ko metak".
U međuvremenu Miloševićeva vojska i policija trpe poraz za porazom. Moćna NATO avijacija i razorni "tomahavci" izazivaju ogromne gubitke kod neprijatelja. Desetog juna Slobodan Milošević potpisuje kapitulac-iju. Potpisivanjem vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu o povlačenju jugoslovenske vojske i policije sa Kosova, prestaju NATO udari. Klinton proglašava pobjedu, Milošević čestita građanima mir. Kopnene trupe NATO-a ulaze u "kolijevku srpstva".

--------------------------------------------------------------------------------
Momir Predragu: Misliš li ti da se može osvojiti vlast a da ne vodiš makar jedan ratić

Početkom aprila 1999. godine, u vrijeme najžešćih udara NATO na ciljeve u SRJ, šefa crnogorske policije Vukašina Maraša sačekao je na stolu veliki žuti koverat, sa oznakama "na ličnost", "hitno" i "strogo pov".
Otvorio je , počeo da čita i odmah specijalom nazvao predsjednika Republike.
- Mislim da ovo treba da pogledate.
Ispred Maraša nalazio se magnetogram prisluškivanog razgovora tadašnjeg saveznog premijera i lidera SNP-a Momira Bulatovića i njegovog potpredsjednika Predraga Bulatovića.
Momir je iz Beograda upozoravao Predraga da će savezna vlast pokušati da zauzme neke od ključnih punktova u Podgorici, prije svih zgradu državne televizije i potom krenuti u definitivan sukob sa Đukanovićevim snagama koje nijesu priznavale ni vojnu ni federalnu civilnu vlast.
Od Predraga Bulatovića njegov lider je tražio da mobiliše partiju i podrži akcije Beograda. Predrag se tome snažno opirao, objašnjavao da tako nešto mogu da smisle samo usijane glave, da će pasti krv u Podgorici...
- Misliš li ti da se može osvojiti vlast a da ne vodiš makar jedan ratić - uzvraćao je Momir uz najave kako je sve spremno da se krene na osvajanje televizije...
Maraš se uskoro obreo kod Đukanovića, dogovoreno je da se dodatne specijalne snage rasporede u i oko televizije kao i na krovove okolnih zgrada, da se planira i upotreba lakog protivtenkovskog naoružanja.
Mehanizmi odvraćanja urodili su plodom, konstatovalo je crnogorsko rukovodstvo narednih dana kada se ništa nije desilo.
Visokom crnogorskom funkcioneru nedavno su neki od komandanata specijalne vojne jedinice "kobre" potvrdili da je takva akcija pripremana, da se samo čekala komanda za napad i da su neki od vojnih specijalaca u civilu već bili u zgradi televizije. Komanda je izostala, ali niko još ne otkriva zašto.

Ministar Jovićević: Život Mila Đukanovića bio je ugrožen od struktura vojnog karaktera iz Beograda, za to postoje dokazi i činjenice

Slijedi period žestoke političke borbe oko redefinisanja državnih odnosa između Crne Gore i Srbije. Milošević svoju pregovaračku poziciju pokušava da ojača stalnim zveckanjem oružja. U talasu likvidacija koje tih dana haraju Beogradom pada i najteža figura: ubijen je savezni ministar odbrane Pavle Bulatović. Na njega su oko 19 sati u restoranu Fudbalskog kluba "Rad" iz automatskog oružja pucale dvije nepoznate osobe. Kako tvrde očevici ubice nijesu ulazile u restoran već su na jugoslovenskog ministra pucali kroz prozor. Nakon više ispaljenih rafala atentatori su pobjegli u mrak.
Bulatović je hitno prebačen na Vojno-medicinsku kliniku, gdje je sat kasnije podlegao. A samo godinu ranije u trenucima opuštenosti, okružen tjelohraniteljima, Pavle je u jednoj rožajskoj kafani pjavao "Đe su straže/ đe su straže/ generala Draže". Nakon predsjedničke pobjede Mila Đukanovića pozvao je Crnogorce da ne dozvole "da njima vladaju Turci". Ima puno indicija da se njegovo ime nalazilo na haškoj listi optuženih. Prvi civilni ministar odbrane SRJ sahranjen je u rodnom mjestu, Rovcima, kod Kolašina. Još se pouzdano i ne zna ko je "odradio" Pavla Bulatovića.
U nevidljivom ratu službi sličnom onom između hobotnica, svakodnevnom čarkanju i odmjeravanju snaga između Vojske Jugoslavije i crnogorske policije nekako prolazi to vruće ljeto. S jeseni se bezbjednosna situacija u Crnoj Gori opet komplikuje. U sukobu između pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Crne Gore pada prva žrtva. Momo Mojašević (20) pripadnik vojne policije sa šest hitaca iz pištolja ubija pripadnika specijalnih snaga MUP-a Crne Gore Nebojšu Lekovića (27).
Ubistvo se dogodilo 21. septembra 2000. godine ispred kafane u predgrađu Podgorice. "Nakon brojnih provokacija i verbalnih napada na pripadnike MUP-a Crne Gore, došlo je do ubistva Lekovića", saopštila je crnogorska policija.
S druge strane, pripadnici VJ tvrde da je, nakon svađe i tuče sa Mojaševićem, "Leković pošao ka kolima, uzeo oružje i pucao na pripadnike vojne policije. Nakon toga je Mojašević uzvratio rafalnom paljbom i ubio Lekovića."
Ono što nije sporno je činjenica da je osam pripadnika Vojske Jugoslavije napalo dvojicu specijalaca crnogorske policije. Nesporno je takođe da su vojni policajci pjevali četničke pjesme, prijetili Milu Đukanoviću, Filipu Vujanoviću, nazivajući ih izdajnicima. Sve je to bilo garnirano dizanjem tri prsta i konzumiranjem većih količina alkohola. Mojaševića je uhapsila crnogorska policija, a onda su ga preuzeli pripadnici Vojne policije.
Beogradska "patriotska" štampa nastavlja po starom: optužuje Crnu Goru da stalno povećava broj pripadnika "Milove vojske" sastavljene od "žestokih momaka debelih vratova". Na takve optužbe mirno odgovara crnogorski premijer Filip Vujanović:
"Kada se demobilisala jugoslovenska vojska, demobilisao se i rezervni sastav policije. Nakon toga mi ne vršimo povećanje policijskog sastava. Međutim, zavisno od kretanja u vojnoj policiji, i u MUP-u Crne Gore će se primjenjivati određena strategija".
Crnogorski predsjednik Milo Đukanović nastupa još drčnije: proglašava smrt srpsko-crnogorske federacije.
"Jugoslavija, neustavna, nasilna i unitarna, kako je shvataju i protežiraju Slobodan Milošević i Momir Bulatović, više faktički ne postoji", objelodanjuje Đukanović na konferenciji za novina-re. Udarajući pečat na kliničku smrt SR Jugoslavije, on precizira da crnogorska Platforma o uređenju novih odnosa sa Srbijom takvo stanje samo "pravno, politički i sistematski sankcioniše". I precizira: "Sudbonosni događaji su pred nama".
Kako bi disciplinovali Crnu Goru Miloševićevi generali dolaze na originalnu ideju: formiraju Sedmi bataljon Vojne policije. SDB Crne Gore dostavlja crnogorskom rukovodstvu obavijest da tu paravojnu formaciju čine opasni ljudi - "od zla oca i još gore majke".
Reaguje i crnogorski predsjednik Milo Đukanović:
"To što se čuje u javnosti vezano za Sedmi bataljon potpuno je tačno. Pripadnici tog bataljona, od kojih većina ima kriminalnu prošlost i dosijee u policiji regrutuju se isključivo po partijskoj pripadnosti, a njihov odabir vrše niži lokalni rukovodioci Bulatovićeve SNP. Uniforma VJ i logistiku koju im VJ pruža, samo je paravan, ali isuviše providan. Međutim, nema tih bataljona Vojne policije koji mogu zaustaviti sve snažnije demokratske procese u Crnoj Gori i promijeniti volju njenih građana", ističe Đukanović u sarajevskom "Dnevnom avazu".
Crnogorska tajna policija budno prati svaki korak Sedmog bataljona. SDB Crne Gore još od ranije zna da su Milošević i njegovi generali planirali ubistvo Mila Đukanovića. Jedan atentat na Đukanovića već je spriječen. Trebalo je zaustaviti i sljedeće. To će sa gotovo dvije godine zakašnjenja priznati i novizabrani ministar crnogorske policije Andrija Jovićević.
"Život predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića bio je ugrožen od određenih struktura vojnog karaktera iz Beograda. Za to postoje dokazi i činjenice", eksplicitan je Jovićević na konferenciji za novinare održanoj 12. okrobra 2001. godine.
Na pitanje novinara o kojim je strukturama riječ, ko su potencijalni atentatori i da li su uhvaćeni, ministar Jovićević odgovara: "Nije profesionalno i korektno da o tome detaljnije govorim na konferenciji za novinare".
Tom prilikom Jovićević precizira da nije pročitao izjavu svog prethodnika Vukašina Maraša, koji je javno izjavio da smatra velikim uspjehom to što je njegova služba "uspjela da otkrije zavjeru i spriječi atentat na Đukanovića". No, dodao je Jovićević, "kao službenik MUP-a prije postavljenja za ministra policije bio sam svjestan ugroženosti života predsjednika Republike".
Petog oktobra, posljednjeg u dvadesetom stoljeću, Slobodan Milošević pada na pleća. Nakon izbornog debakla i žestokih nemira u Srbiji poraženi diktator čestita pobjedu, svom nasljedniku, Vojislavu Koštunici. Miloševića čeka karta za Hag u jednom pravcu. U Crnoj Gori se lakše diše i pored toga što je zvanična Podgorica svjesna da viševjekovni velikosrpski virus sada nosi Miloševićev politički nasljednik.
Nekoliko dana kasnije Milo Đukanović će se sunovratiti kolima. Do saobraćajne nesreće došlo je kod Brajića, na putu prema Crnogorskom primorju. Nakon prolaska policijskih motora i jednog automobila koji su bili u predsjednikovoj pratnji iz poprečne ulice izletio je automobil " reno klio". Automobil ispred Đukanovićevog naglo je zakočio i udario u taj automobil. Predsjednikov vozač je, da bi izbjegao sudar, skrenuo u stranu. Došlo je do prevrtanja Đukanovićevog blindiranog automobila. Kolona se kretala brzinom od 130 kilometara na sat.
Predsjednik Crne Gore zadobio je povredu sedmog pršljenja, dok je njegov vozač prošao sa lakšim povredama. Mladić i djevojka koji su se nalazili u " reno kliu" zadobili su teške povrede.
Inspektori SDB-a su se o jadu zabavili ispitujući da li je u pitanju slučajna ili inscenirana saobraćajna nesreća. Ispitivani su učesnici saobraćajne nesreće i svjedoci. Nesrećnom mladiću izučavani su policijski kartoni "tamo neđe do prađeda".
"Nema govora o atentatu. U pitanju je klasična saobraćajna nesreća koju je prouzrokovao vrlo mlad čovjek. I on je teško povrijeđen", izjavio je Đukanovićev savjetnik Miodrag Vuković, odbacujući špekulacije o još jednom pokušaju likvidacije Mila Đukanovića.

Raspopovića je posebno žalio Vukašin Maraš, čiji je on bio miljenik, a policija je u saopštenju ubistvo okvalifikovala kao zločin, a ne atentat

Nastupa veoma buran period, kakav se nikad ranije nije dogodio u istoriji crnogorske policije. Za manje od jedne godine ginu trojica visokih funkcionera crnogorskog MUP-a: Goran Žugić, savjetnik crnogorskog predsjednika za nacionalnu bezbjednost, Darko Raspopović zvani Beli, visoki funkcioner SDB-a Crne Gore, i Samir Usenagić, službenik MUP-a, instruktor i trener crnogorskih specijalaca.
Goran Žugić, kum crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i njegov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, ubijen je ispred svog stana u Podgorici. Žugić je ubijen posljednjeg dana maja, oko 23 sata, u trenutku kada je izlazio iz službenog "audija". Prema rezultatima istrage, ubica je u pravcu Žugića (39) ispalio više hitaca iz automatskog oružja, vjerovatno "kalašnjikova". Dva hica su pogodila žrtvu u glavu, treći u grudi. Sva tri hica su za Žugića bila smrtonosna. Ubica nije ostavio nikakve tragove. Iako je čitava Podgorica blokirana u roku od nekoliko minuta, ubica nije uhvaćen.
Žugić je likvidiran po beogradskom scenariju. Prvi metak koji ga je pogodio, utvrdili su policijski tehničari, ispaljen je sa udaljenosti od oko 15 metara. Ostale hice ubica je ispalio sa menje udaljenosti, jer je tokom pucanja koračao prema žrtvi. Na osnovu ulazne i izlazne rane na Žugićevom vratu (putanja ide odozdo prema gore) policijski istražitelji su zaključili da je ubica bio znatno niži od visokog Žugića. Pretpostavlja se da je ubica visine oko 175 cm.
Upućeni kažu da je Žugićevom smrću posebno bio potrešen Milo Đukanović. Tim povodom je pod hitno organizovao sastanak rukovodstva MUP-a na kojem je tražio od policije da angažuje sva sredstva i ljude kako bi otkrili Žugićevog ubicu i naručioce tog zločina.
Sedam mjeseci kasnije ubijen je i Darko Beli Raspopović. Naočigled mnogih prolaznika, oko 17 sati, u strogom centru Podgorice, ubijen je načelnik Pete uprave SDB-a Crne Gore. Kako tvrde očevici, u trenutku kada se Raspopović spremao da priđe svojim kolima, s leđa mu je prišao mlađi čovjek naoružan "škorpionom" sa prigušivačem. Sa dva do tri metra udaljenosti ubica je hladnokrvno ispalio sedam metaka Raspopoviću u leđa. Gađao je vrlo precizno: hici su pogodili predio srca. Nije bilo "rasipanja" metaka. Svi su pogodili površinu veličine ljudske šake.
Pošto je Raspopović pao, ubica je krenuo svojim putem. Nakon nekoliko pređenih koraka čuo je Raspopovićev samrtni ropac. Okrenuo se i ponovo prišao posrnulom policajcu u namjeri da mu puca i u glavu. "Ovjeravanje" ubistva, kako takav čin nazivaju profesionalci, nije uspio jer je ubici zakazalo oružje. Potom se hladnokrvni ubica, sa bejzbol kapom na glavi, udaljio.
"Bilo je kao na filmu. Naišao sam u trenutku kada je ubica stajao iznad žrtve. Nijesam mu vidio lice, jer je meni bio okrenut leđima. Gledalo ga je barem pedeset prolaznika. Toliko se komotno ponašao da sam u prvom momentu pomislio da je on policajac. Onda se mirno udaljio. Vjerovatno je u pitanju neki ekstra profesionalac", svjedoči tih dana Ranko Krivokapić, predsjednik SDP-a Crne Gore, koji se tu slučajno zatekao.
I pored toga što je inspektorima MUP-a izjave dalo pedesetak očevidaca ubistva, među kojima je bio i Krivokapić, velika potraga za ubicom Darka Raspopovi-ća (43) ostala je bez rezultata. Đukanović je i nakon njegovog ubistva organizovao sastanak sa vrhom MUP-a Crne Gore. Tokom tih sastanaka Đukanović je predložio rukovodstvu MUP-a da ponude veliku nagradu svima onima koji bi eventualno otkrili ubice Žugića i Raspopovića. No, odustalo se od tog prijedloga zbog procjene da bi građani mogli postaviti logično pitanje: Zašto MUP nudi nagrade onima koji otkriju ubice samo u slučajevima kada su ubijeni visoki funkcioneri policije?
Raspopovića je posebno žalio Vukašin Maraš, čiji je on bio miljenik. Zanimljivo: crnogorska policija je u svom saopštenju Raspopovićevo ubistvo okvalifikovala kao zločin, a ne atentat.
Istraga oko ubistva Žugića i Raspopovića tapka u mjestu. Tome je dijelom doprinijela i činjenica da srpska policija kao i policija Republike Srpske nijesu u ovom slučaju pokazale ozbiljniju kooperativnost sa crnogorskim policijskim istražiteljima. Upućeni znaju da se Žugić i Raspopović nijesu baš simpatisali. Rivalitet između dvojice visokih finkcionera MUP-a doveo je do neke vrste njihove međusobne netrpeljivosti. Državni vrh je povodom takvih informacija u dva navrata razgovarao sa obojicom. Oni su, međutim, demantovali da imaju bilo kakvih neraščišćenih računa ili da su u neprijateljskim odnosima.
Misterija o ubistvu Žugića i Raspopovića još nije razriješena. Crnogorska policija nije zatvorila taj dosje. Njeni inspektori su saslušali i Baranina Nikolu Spasojevića, koji je u svojstvu svjedoka tokom suđenja u podgoričkom Višem sudu optužio Miliju Majkla Vlahovića iz Kolašina da je ubio Darka Belog Raspopovića.
Spasojević je tokom juna ove godine u sudnici, između ostalog, izjavio: "Dok sam se nalazio u Istražnom zatvoru prenešeno mi je da Vlahović želi da razgovara sa mnom. Pristao sam... Vlahović mi je rekao da se ne ljutim na njega jer radi za pare, te da je za pare ubio i Belog Raspopovića".
Vlahoviću se, između ostalog, sudi za pokušaj ubistva tog Nikole Spasojevića, te Duška i Dragoslava Ivanovića iz Bara. Optužnica ga tereti da je 25. aprila 2002. godine pucao na Spasojevića iz snajperske puške sa udaljenosti od oko 130 metara. Spasojević je "popio metak" kad se "namjestio" snajperisti dok je stajao na terasi ispred svoje kuće. Hitac ga je pogodio ispod lijevog oka.
Nakon Spasojevićevog svjedočenja inspektori MUP-a ispitali su Majkla Vlahovića u spuškom zatvoru.
"Mene je policija ispitala ovdje u zatvoru. Na zahtjev ministra policije Milana Filipovića, iz Novog Sada su donijeli najsavremeniji poligraf (detektor laži). Ispitivao me je čovjek koji je tu oblast specijalizirao u Americi i ustanovljeno je da sa ubistvom Belog Raspopovića nemam nikakve veze", izjavio je Majkl Vlahović za "Reviju D".

--------------------------------------------------------------------------------
Saslušan i vidovnjak koji je Belom predskazao opasnost

U opsežnoj istrazi koja je uslijedila poslije ubistva Darka Raspopovića Belog, saslušan je čak i jedan vidovnjak iz okoline Podgorice.
Na njega je ukazala poznanica Belog Raspopovića iz Beograda sa kojom se vidio dva dana prije ubistva. Požalio joj se tada da mu se nešto sprema, da je jedva izbjegao atentat ispred svoje kuće u Momišićima gdje mu je nekoliko dana ranije postavljena zamka. Ispričao je kako mu je čak i vidovnjak rekao da treba da se pazi, jer mu je život ugrožen. Na rastanku dao joj je izvjesnu sumu novca i rekao da se pripazi i da se možda više neće vidjeti.
Ova žena je sve ispričala policiji, koja je zatim privela i vidovnjaka, ali se taj krak istrage okončao na saslušanju koje očigledno nije vodilo ka ubici i nalogodavcima.

U podgoričkim političko-policijsko-kriminalnim krugovima ubistvo Žugića i Raspopovića je tabu tema, što samo dodatno pojačava cijelu misteriju

ŠTO MAČKA RODI TO MIŠA LOVI: Bivši crnogorski ministar policije Vukašin Maraš izjavio je dva mjeseca prije Spasojevićevog svjedočenja da je "policija došla do značajnih saznanja u istragama povodom ubistva Raspopovića i Žugića, ali da u interesu istrage javnost o tome ne može biti obaviještena".
Indikativno: povodom ove Maraševe izjave "Vijestima" je "u MUP-u nezvanično rečeno da ne znaju na koja je to saznanja mislio Maraš, i da je i sam vrh policije zatečen ovom izjavom".
Istraga o ubistvu dvojice visokih funkcionera MUP-a Crne Gore čeka epilog.
Da li se u ovom slučaju radi o političkim atentatima ili bezobzirnoj osveti, još se ne zna. Postoje tri nezvanične verzije ubistva dvojice visokoh funkcionera crnogorskog MUP-a, koje se u ovoj fazi istrage mogu okvalifikovati kao spekulacije. Prva: Žugića i Raspopovića likvidirala je srpska tajna policija kako bi preuzela kontrolu nad švercom u Crnoj Gori. Druga: dvojicu finkcionera MUP-a Crne Gore ubili su pripadnici italijanske mafije. Treća: nezdravi rivalitet u vrhu crnogorskog MUP-a ovog puta je rezultirao fizičkim likvidacijama. Kako god bilo u podgoričkim političko-policijsko-kriminalnim krugovima ubistvo Žugića i Raspopovića je tabu tema. To dodatno pojačava misteriju.

* * *

Crna Gora ulazi u novi milenij. Na vanrednim parlamentarnim izborima održanim krajem aprila 2001. godine pobjeđuje Đukanovićeva koalicija "Pobjeda je Crne Gore". Uz pomoć Liberalnog saveza Đukanović formira novu vlast. Crnogorski premijer Filip Vujanović sredinom juna predstavlja svoj kabinet. Novi ministar policije je Andrija Jovićević. Njegov prethodnik Vukašin Maraš imenuje se za savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. SDP-u pripadaju dva pomoćnička mjesta. Za pomoćnika ministra policije za javnu bezbjednost imenuje se dotadašnji potpredsjednik Skupštine opštine Bar Mićo Orlandić. Objedinjeno mjesto pomoćnika ministra za opšte i upravne poslove preuzima Abid Crnovršanin, visoki funkcioner SDP-a iz Bijelog Polja.
U predstavljanju novog crnogorskog ministra policije premijer Filip Vujanović prećutkuje zanimljiv podatak iz njegove zvanične biografije: duže od dvije godine Jovićević je radio u crnogorskoj tajnoj policiji. Vujanović je to uradio na ličnu molbu novoizabranog ministra policije. Jovićević je, inače, bio miljenik i kadar Vukašina Maraša, koji ga je vodio na svoje najpovjerljivije sastanke od Podgorice do Pentagona. Jovićevića je na mjesto ministra policije, dakle, ugurao njegov mentor Vukašin Maraš. Ali politika ne priznaje prijateljstva. Posljednjeg dana svog mandata Vukašin Maraš za načelnika Centra bezbjednosti Podgorica imenuje Vuka Boškovića, dotadašnjeg pomoćnika ministra policije za javnu bezbjednost. Andrija Jovićević, s druge strane, već prvog dana svog mandata smjenjuje Vuka Boškovića sa mjesta načelnika CB Podgorica. Bošković je tako postao rekorder u najkraćem šefovanju jednom policijskom stanicom u svijetu. Istom odlukom ministra Jovićevića, za načelnika CB Podgorica postavlja se Ilija Asanović kojeg je Maraš, takođe posljednjeg dana svog mandata, imenovao za pomoćnika šefa Službe državne bezbjednosti.
Ko je tu koga izigrao i ko je tu pogriješio: Maraš koji posljednjeg dana ministrovanja imenuje nove kadrove u policiji, ili Jovićević koji prvog dana šefovanja MUP-om smjenjuje tek imenovane policajce? Nakon Jovićevićeve sječe Maraševih kadrova, komunikacija između bivšeg i tek imenovanog ministra policije se automatski prekida.
Na Vidovdan, 28. juna, balkanski masovni ubica Slobodan Milošević predat je Haškom tribunalu. Već 4.jula Milošević se našao oči u oči sa haškim sudijom Ričardom Mejom. Na prvom, dvanaestominutnom pretresu Milošević taj sud naziva lažnim. Sudija rutinerski uzvraća: "Ovo nije vrijeme za govore". Dvanaest godina ranije, opet na Vidovdan, Milošević na Gazimestanu najavljuje rat. Velikog dušmanina slobodne Crne Gore, monstruma koji je svojom politikom krvi i tla na prostoru bivše Jugoslavije pobio više stotina hiljada i raselio na milione ljudi, srušio mnoga sela i gradove čeka zaslužena kazna od nekoliko stotina godina robije.
U oktobru slijede novi parlamentarni izbori. Pobjeđuje koalicija DPS-a i SDP-a. Početkom februara novi crnogorski premijer Milo Đukanović formira kabinet. Andrija Jovićević nije prošao. SDP ne dozvoljava da premijerov kadar Duško Marković bude izabran za ministra policije. Novi crnogorski ministar policije postaje Milan Filipović. Tako Duško Marković ostaje na mjestu šefa Službe državne bezbjednosti Crne Gore sve do njenog ukidanja. Iz SDB-a će se u teškim porođajnim mukama tek izroditi Agencije za nacionalnu bezbjednost. A što mačka rodi to miša lovi...

--------------------------------------------------------------------------------
Predsjednik sumnja u zavjeru

Nakon hapšenja Miloševića Crna Gora lakše diše, ali borba za kontrolu nad crnogorskom policijom i dalje traje. Krajem 2002. godine Crnu Goru potresa afera sa moldavskom konobaricom i prostitutkom S.Č. Crnogorska policija hapsi četvoricu ljudi osumnjičenih za trafiking, među njima i zamjenika državnog tužioca Zorana Piperovića. Đukanović oštro prigovara ministru policije što ga nije obavijestio o hapšenju zamjenika tužioca. Predsjednik sumnja u zavjeru. Sumnjivo lice je ministar policije i SDP. Razlog: na čelu tima koji je otvorio čitavu aferu su i dva visoka funkcionera SDP-a: Mićo Orlandić, pomoćnik ministra policije za Javnu bezbjednost, i Vladimir Čejović, nacionalni koordinator za borbu protiv trafikinga.

--------------------------------------------------------------------------------
Usenagića je ubio bivši pripadnik Sedmog bataljona VJ

Kada je u pitanju ubistvo Samira Usenagića (36), službenika MUP-a Crne Gore, instruktora i trenera crnogorskih specijalaca, dileme nema: njega je 8. maja 2001. godine, u centru Podgorice, sa tri hica iz pištolja ubio Željko Bulatović, bivši pripadnik Sedmog bataljona vojne policije VJ.
Prema izjavama očevidaca ubistvu je prethodila kraća prepirka između Bulatovića i Usenagića, bivšeg evropskog i svjetskog prvaka u karateu i kik boksu. Bulatović je potom ispred kafića "Leone" pucao u Usenagića. Nakon zločina Bulatović je pobjegao. Dvije godine kasnije Interpol će ga pronaći u Španiji. Slijedi njegovo isporučenje Crnoj Gori. Bulatović će vjerovatno tokom suđenja progovoriti zašto je ubio Usenagića. Tek tada će se vidjeti da li je Usenagiću došla glave nečija bolesna ljubomora na fizički jačeg od sebe, fanatizovani nacionalizam ili nešto treće?