Sve do 1906. Bez sopstvene monete

KAKO DO SVOJE MONETE? Kako pokušaj vladike Rada da iskuje prvi crnogorski novac nije bio uspješan, Crna Gora je sve do 1906. ostala bez svoje monete. Pa čak i tada, nije se sasvim moglo bez nekih evropskih moneta. U međuvremenu, bilo je i želje i potrebe da Crna Gora ima svoj novac, ali nikada vlast nije uspjela da uskladi sve potrebne elemente za tako velik i važan projekat. Krajem XIX vijeka novac se morao kovati po već ustaljenim standardima (što u Crnoj Gori tada nije moglo biti urađeno iz tehničkih razloga), a novac, koji bi bio iskovan, morao je u potpunosti odgovarati novcu koji je već bio u upotrebi (dominantno austrijski), kako bi bio u stanju da ga istisne. Tako je Crna Gora, kada je konačno 1906. godine uspjela da iskuje svoj prvi novac, to uradila u Beču i taj novac je u potpunosti odgovarao austrijskom sitnom novcu - helerima. Sitni kovani novac ili, kako su ga tada zvali, “moneta bez vrijednosti”, kao i srebrni crnogorski novac (1, 2 i 5 perpera) bili su iskovani u potpunosti kao i austrijski novac u smislu veličine, težine i finoće materijala, ne samo iz razloga da bi ga mogao zamijeniti u domaćem prometu, već i da bi mogao crikulisati van Crne Gore.
Kako u svojim “Memoarima”, navodi, vojvoda Gavro Vuković, u Crnoj Gori u XIX vijeku “cirkulisao je zlatni novac skoro sviju država, austrijsko srebro, bakar, nikal i banknote, kao da smo sastavni dio austrijskih zemalja i to bez ikakve konvencije niti naknade. Često smo iznosili ovo pitanje kod austrijske vlade o naknadi za to što njena moneta bez vrijednosti cirkuliše po našoj zemlji. Svagda nam je odgovarato da nas ne prisiljava da se služimo njihovom monetom. Naglašavala je da je to posljedica našeg susjedstva i trgovinskih odnošaja. Dodavala je u odbranu, da, ako mislimo da se oslobodimo njihove monete, da skujemo naš novac. U Crnoj Gori se i obračun vršio u austrijskoj moneti, što je i bilo sasvim logično jer je ta moneta bila dominantna u upotrebi. Tako je u XIX vijeku obračun iskazivan u “talijerima”, odnosno “fijorinima”, a od 1. V 1901. godine u krunama. “Na prijedlog Dr Savjeta, a sa odobrenjem Njegovog Kraljevskog Visočanstva Gospodara, riješeno je da se od 1. maja 1901. godine uvede u Crnu Goru kruna, a ne više fiorin kao novčana jedinica. Prema ovome novome uređenju, jedna će kruna imati vrijednost pedeset novčića, pa po tome 2 krune vrijede koliko jedan dosadanji stari fiorin”.
Interesantno je napomenuti da je Austrija, čiji je monetarni sistem, odnosno novac bio najzastupljeniji u ondašnjoj Crnoj Gori u drugoj polovini XIX vijeka, pravila nekoliko monetarnih, odnosno valutnih promjena. Tako je do 1857. godine 60 krajcera činilo 1 fiorin (gulden). Dva fiorina su bila 1 thaler (talir). Od 1857. godine 100 krajcera (kreuzer) je činilo 1 fiorin, a 1 fiorin bio je jednak jednom Verinsthaler-u. Austrija je još 1892. godine uvela krunu umjesto fiorina i heler umjesto krajcera. Novčić je u stvari “2 kreuzer”-a.
1893. godine crnogorska vlada (njen minister, N. Matanović) je kontaktirala ing. Mitu Petrovića, direktora Carske i kraljevske državne kovačnice u Beču, oko dobijanja podataka o uslovima za kovanje novca, a ministar inostranih djela vojvoda Gavro Vuković je krajem iste 1983. godine obavijestio i austrijskog poslanika na Cetinju da crnogorska vlada namjerava kovati novac.

Beč je odbio novčanu uniju

Kako ovi pokušaji nijesu dali rezultata to je 1895. godine “naš ministar finansija Niko Matanović poslat u Beč, da pregovara sa vladom o kovanju naše monete bez vrijednosti od nikla i bakra, kao i u izvjesnoj količini u zlatu i srebru. U zlatu više iz sujete, nego li od kakve koristi. Budući da je naša zemlja suviše malena, to je krug cirkulisanja naše monete suviše uzak. Toga radi usvojili smo sistem austrijski i za srebro i novac bez vrijednosti, sa razlikom crnogorskog grba i Knjaževe slike na njima u nadi da može cirkulisati po austrijskim zemljama ravnopravno sa njenom monetom. Količina naše monete skovana je po finansijskim pravilima prema broju stanovnika u zemlji. Ministar Matanović je još iz Beča javio da Austrija usvaja “naš prijedlog o kovanju našeg novca, a takođe usvojila i ravnopravnost cirkulisanja po njenim zemljama”.
Ovo je bilo dočekano sa velikim zadovoljstvom, pa je crnogorska vlada preko austrijskog poslanika na Cetinju, Kućinskog, koji se spremao putovati za Beč, uputila zahvalnost Carskoj i Kraljevskoj vladi na razumijevanju i spremnosti da prihvati njene prijedloge. Kada se Kućinski vratio na Cetinje, “devalvirao je Martanovićev izvještaj, a naime da nije tačno javio o ravnopravnosti cirkulacije našeg novca. Nijedan Ministar, ni Austrijski, ni Mađarski, niti zajednički ministar finansija Kalaj, niti Grof Goluhovski, nijesu takvo obećanje dali Matanoviću”.
Ovo je bilo skoro skandalozno, jer se radilo o vrlo važnom pitanju, a ministar Matanović nije imao ništa napismeno kao dokument o dogovoru za koji je podnio izvještaj kao “završenom poslu”. Naravno, bila je u pitanju i funkcija gospodina Matanovića. Vuković piše: “Za njega nastala kriza, možda nepravo da bude svrgnut ili sam da pođe sa ministarske stolice”. Ipak, ministar N. Matanović je ostao na funkciji: “Knjaz Nikola uvažavao je kuću Matanovića kao zaslužnu”.
Kučinski je, pored već navedenog negiranja Matanovićevog izvještaja, izrekao i da Austriji, kao velikoj državi, nije ni na kraj pameti ulaziti u novčane unije ni sa jednom državom a kamoli, sa Crnom Gorom.
“Sva stvar na koju je Carska i Kraljevska vlada pristala sastoji se u tome da Crna Gora može skovati svoj novac u Državnim kovnicama na svoj rizik, za svoj račun. Austrija neće zvanično zabraniti crnogorski novac, ali ga državne kase i banke neće primati ni pod kojim uslovima”.
Sve ovo je moralo odložiti kovanje crnogorskog novca. Kovanje sopstvenog novca nije samo pitanje prestiža, već i političko i finansijsko pitanje; pogotovu što je riječ o prelasku iz XIX u XX vijek. Trebalo je i preko svoje monete smanjiti, ako ne i potpuno eliminisati uticaj koji je Austrija težila da ostvari u Crnoj Gori. Svakako je bilo potrebno da Knjaževina Crna Gora kao jedan od simbola suverenosti ima i svoj novac. Ministar Matanović je kasnije pokušao da kovanje isposluje u Parizu.
To je, kako piše G. Vuković: “Skopčano bilo sa raznim teškoćama: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem i t.d. Izašlo je mnogo skuplje negoli u Beču”.
Vojvoda Gavro Vuković pominje razne teškoće: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem i t.d, pa nije na odmet da i to pojasnimo.

Na visini pune nezavisnosti

Francuska je 1865. godine u zakonu o kovanju novca, prva u Evropi precizirala zakonsku stopu, finoću i stopu kovanja svoje monete - zlatni franc, koji se sastojao od 100 zlatnih santima. Belgija je već 1866. sklopila sa Francuskom novčanu konvenciju, što su kasnije uradile: Rumunija, Italija, Španija i t.d. Ova je konvencija dobila ime Latinska novčana konvencija (to je taj drugi sistem). To što Austrija nije bila član Latinske novčane konvencije, činilo je dodatne probleme.
Unija se zasnivala na bimetalističkom sistemu i njen rad je trajao sve do 1926. godine. Crna Gora je htjela da ima sitan novac i srebrni novac kao Austrija, da bi ga zamijenila na svojoj teritoriji, i da bi njen novac mogao cirkulisati u susjedstvu. Iz sveg ovog očigledno je da se kovanje najjeftinije i najuspješnije, sa tehničke strane, moglo završiti u Beču, koji nije propuštao nijednu priliku da oteža rješavanje tog problema. U međuvremenu, Jovan Vaclik 1902. godine predlaže knjazu Nikoli da “na visoti potpune svoje nezavis(i)mosti - o kojoj smo sanjali sa Knjazom Danilom u našim razgovorima - da crnogorski narod ima vama Blagodariti također i za svoj crnogorski novac. “Vaclik daje vrlo originalan prijedlog: “...da se vaše Kraljevsko Visočanstvo izvolite obratiti preko ruskog ministra inostranih dela k ministru finans. fon Vitte, koji je Vama dobro raspoložen, da on Vama svake godine svu ovu svotu novca, koja ide iz Rusije u Crnu Goru, daje čekaniti (kovati) u ruskom monetnom dvoru u Petrogradu u crnogorskom novcu po primljenoj u Zapadnoj Evropi monetarnoj sistemi” (Latinska konvencija).
U nastavku Vaclik razrađuje koje bi to nominale novca trebalo da budu, kako bi se migao zvati crnogorski novac, te po njegovom mišljenju: “Glavna stvar sastoji se u tome, da Crna Gora što prijed ima svoj zlatni novac”.
Na poleđini ovog prijedloga knjaz Nikola je napisao “da se rani” što ukazuje da je prijedlog Jovana Vaclika bio vrlo interesantan, iako do njegove realizacije nije došlo. Crna Gora je bila prinuđena, kako piše G. Vuković, “primiti sve uslove koje je Austrija tražila od nas. Srebro i sitni novac bez vrijednosti skovani su po austrijskom sistemu. Zlatnici, naprotiv, sliveni su po metričnom francuskom sistemu kao Napoleon - dž or.”
G. Vuković griješi po pitanju zlatnika. I oni su kovani po austrijskom “sistemu”.
PRVA EMISIJA KOVANOG NOVCA 1906. godine: Konačno, 28. avgusta 1906. godine, Raspisom ministra finansija i građevina, objavljenim u “Glasu Crnogorca” br. 35 od 2. IX 1906. godine, pušten je u promet prvi crnogorski novac. Ovom trenutku, značajnom za Crnu Goru, prethodio je Ukaz knjaza Nikole:
“Na prijedlog našeg Ministra Finansija i Građevina, a po slušanju našeg Ministarskog i Državnog Savjeta, riješili smo i rješavamo: na osnovu člana 10. Ustava, ovlašćujemo našeg Ministra Finansija i Građevina da može iskovati i pustiti u tečaj za 200.000 kruna nominalne vrijednosti niklenog i bakarnog novca u komadima od 20, 10, 2 i 1 pare”. Ovim Ukazom se predviđa da ministar finansija propiše: veličinu, težinu, leguru i količinu po vrstama kao i način cirkulisanja, odnosno zamjene novca koji je već cirkulisao u Crnoj Gori. Svakako, Ukazom je morao biti predviđen i izgled ovog novca. “Ovaj novac, nosiće s jedne strane grb državni, a s druge strane arapskim brojem označenu vrijednost i naziv s natpisom unaokolo: “Knjaževina Crna Gora 1906”.

Ime perper isprva nije pominjano

Kako je Crna Gora prihvatila austrijski model za sitan novac, on je veličinom, težinom i legurom odgovarao takvom austrijskom novcu - helerima. Tako 20 para su od čistog nikla težine 4,000 gr., a prečnika 21 mm, dok 10 para teže 3,00 grama i imaju u prečniku 19 mm. Crnogorski bakarni (neobjašnjivo ga često čak i u službenim aktima nazivaju bronzani novac), apoeni od dvije i jedne pare, sadrže 950 hiljaditih djelova bakra, četrdeset hiljaditih djelova kositera i deset hiljaditih djelova cinka. Dvije pare teže 3,333 grama i imaju u dijametru 19 mm, a jedna para teži 1,666 grama i u dijametru ima 17 mm. Te 1906. godine iskovane su po strukturi novca, sljedeće količine: 1 para 200.000 komada, 2 pare 600.000 komada, 10 para 750.000 komada i 20 para 600.000 komada. Pomenutim raspisom Ministarstva finansija i građevina od 28. VIII 1906. godine, kojim se u opticaj pušta crnogorski nikleni i bakarni novac, kaže se: “Ovim novcem zamijeniće se sad u tečaju slični novac, t.j. heleri. Ušljed toga, Uprave carinarnica dobiće nužnu količinu istog i pozvaće imaoce novca u helerima, da najdalje do 15. oktobra t.g. zamijene isti sa crnogorskim novcem”. Ovaj rok za mijenjanje je kasnije produžen do 20. decembra 1906. godine. U raspisu se dalje navodi da će poslije 15. IX samo Glavna državna blagajna primati helere i to do 1. januara 1907. godine. U raspisu, ministar finansija i građevina, A. Radović nalaže upravama carinarnica da primaju u “neograničenoj količini crnogorski nikleni i bronzani novac, i po potrebi, u zamjenu davaće: srebro, zlato ili banknote”.
“Pojedinci neće biti dužni primati u jednoj isplati više od 5 kruna niklenog i 2 krune bronzanog novca”. Tako je, konačno, počeo cirkulisati crnogorski novac. Kako će se ubrzo pokazati, količina od 209.000 kruna u nominalnoj vrijednosti u apoenima od: 20, 10, 2, 1, pare nije mogla istisnuti austrijski sitni novac iz upotrebe jer je ta količina bila nedovoljna. Primjetna je i razlika od 9.000 kruna više iskovanih, nego što je knjaževim Ukazom od 11. IV 1906. odobreno.
Ovaj prvi crnogorski novac je izražen vrlo kvalitetno sa jednim čistim kovanjem i vrlo ukusnim i lijepim idejnim rješenjem. Vrlo brzo se moralo razmišljati o povećanju količine sitnog novca u prometu, kao i o prvom srebrnom novcu. Količina puštena u opticaj, nije, i pored svih pozitivnih rezultata, mogla istisnuti austrijski sitni novac iz cirkulacije po Crnoj Gori. Za Crnu Goru onog vremena, nijesu bili nimalo zanemarljivi ni finansijski efekti kovanja sitnog novca. Kako su ukupni troškovi za kovanje u 1906. godini iznosili: 46.558,83, čist prihod za državnu kasu bio je 162.441,17 kruna nominalne vrijednosti. Kako je Ukazom knjaza od 11. IV 1906. određen izgled (a o veličini, težini i materijalu od kog je iskovan ovaj novac, dao sam precizne podatke), mislim da još treba nešto reći i o terminu “para” koji stoji na ovom novcu. Riječ para u našem jeziku se koristi i kao termin za novac uopšte. Para je izvorno arapska riječ bara - što znači srebro. Taj je termin iz arapskog jezika stigao do nas preko turskih para. Crna Gora je uzela naziv para za stoti dio svoje novčane jedinice. Vjerovatno se pitate zašto još uvijek pišem crnogorska novčana jedinica kad je poznato da je crnogorska moneta nosila naziv perper?! Kako se moglo primijetiti u Ukazu o kovanju, kao i raspisu o puštanju ovog kovanog novca u promet, te brojnim napisima po stranim novinama, taj termin se ne pojavljuje.

Ko je dizajnirao crnogorski novac?

EMISIJA KOVANOG NOVCA 1908. godine:
Perper kao naziv se ne pominje ni u Ukazu od 18. V 1908. godine za kovanje “110.000 (sto deset hiljada) kruna nominalne vrijednosti niklenog i bronzanog novca u komadima od 10, 10 i 2 pare. Ovome je razlog to što još nije bilo utvrđeno ime crnogoske valute, pa je ime dobio samo njen stoti dio. U pomenutoj predstavci Jovana Vaclika knjazu Nikoli 1902. godine, na kojoj je zapisano “da se rani”, predlaže se ime crnogorskog novca po “primjeru primljenom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji za Crnu Goru, isto dinar ili po crnogorski - ORAO (frank). Ovo, kao što znamo, nije usvojeno, ali je sigurno razmatrano kao ozbiljan predlog. Već pomenutim Ukazom knjaza Nikole od 18. V 1908. godine, odobrava se kovanje i puštanje u promet “110.000 (sto deset hiljada) kruna nominalne vrijednosti niklenog, bronzanog novca u komadima od 20, 10 i 2 pare”. Ovaj novac je bio, takođe, iskovan u Beču, pod istim uslovima kao i 1906. godine i, u potpunosti je, sem godine proizvodnje, identičan sa istim nominalama iz 1906. godine. Struktura novoiskovanih 110.000 kruna nominalne vrijednosti izgleda ovako: 250.000 kom po 2 pare = 5.000; 250.000 kom po 10 para = 25.000 i 40.000 kom po 20 para = 80.000 - svega: 110.000.
Čist prihod od ovog kovanja za državnu kasu je bio 88.560,32 kruna, što svakako nije bilo beznačajno u finansijski teškim vremenima za Crnu Goru. Autore dizajna i gravera ovog novca, kao i onog kovanog 1906. godine, nisam uspio da otkrijem u tekstovima, objavljivanim u “Glasu Crnogorca”, niti u Arhivu Ministarstva finansija i građevina iz tog perioda. I u čisto numizmatičkoj literaturi, brojnim katalozima za autore se navodi - nepoznat. Možda nije na odmet pomenuti da me je, na samom početku mog zanimanja za sva pitanja oko perpera i njegove sudbine pokojni Vuko Špadijer, pitao, da li znam ko je autor likovnog rješenja ovog novca? Na moj odgovor da još nijesam to pronašao u dokumentima, on mi je iznio svoju pretpostavku da bi to mogao biti Anastas Bocarić. Ovo neću dalje elaborirati, jer bi to bilo samo parafraziranje onoga što je on govorio o sličnosti slova i brojeva sa nekim radovima Bocarića. Ovo navodim samo da još jednom potenciram nepoznatog autora ovog novca. Možda nekog i podstakne ovo razmišljanje pokojnog Špadijera da, svoje istraži-vanje oko novca ili slikarskog rada Anastasa Bocarića dovede u vezu.
KADA I KAKO JE CRNOGORSKA MONETA DOBILA IME?

EMISIJA KOVANOG NOVCA 1909. GODINE:
Perper kao ime crnogorskog novca se pominje prvi put u Ukazu knjaza i gospodara Crne Gore, Nikole I od 4. V 1909.godine. “Ovlašćuje se naš ministar Finansija i Građevinia da može iskovati i pustiti u tečaj crnogorskog srebrnog novca u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 800.000 perpera (osamstotina hiljada perpera) = 800.000 kruna (osam stotina hiljada kruna) austrijske vrijednosti. Dalje se navodi da će to biti srebrnjaci od 1 i 5 perpera. Da je ime crnogorske valute bilo utvrđeno prije ovog kovanja, siguran sam da bi se to, na isti način reklo, i u prethodnim ukazima o kovanju. Ovo najbolje dokazuje Finansijski zakon za 1909. godinu. Član 1. tog zakona glasi: “Državni budžet prihoda i rashoda za 1909.godinu, koji je Crnogorska Narodna Skupština riješila 23.decembra 1908.godine, predstavlja iznos i to:
prihoda 2.906.905 kruna i rashoda 2.906.950 kruna.

Perperi od srebra i žeženog zlata

Dakle, sve do Ukaza od 4.V 1909. godine perper, kao ime crnogorske valute, se ne spominje. Interesantno je da se od prvog kovanja niklenog i bakarnog novca 1906. ne upotrebljava više termin heler, tako da se za skoro tri godine može naći primjera da je cijena u izvještajima recimo 2 krune i 40 para. Čak i u izvještajima o poslovanju novčanih zavoda, bankara i slično, pominju se krune i pare zajedno. “Glas Cr-nogorca” br.1 za 1907. godinu, umjesto dotadašnjih 20 helera, ističe cijenu od 20 para što je u skladu sa Raspisom o promjeni helera do 1.I 1907. godine. I u državnom budžetu za 1910. godinu, prvi put se pominje ime crnogorske valute. “Državni budžet prihoda i rashoda za 1910. godinu koji je Crnogorska narodna Skupština riješila 19. XII 1909. godine predstavlja iznos i to:
prihoda 3.423.847 perpera i rashoda 3.423.847 perpera. Pošto se prvi put u budžetu pominju perperi, treba nešto više reći i o tom terminu.
Sama riječ perper potiče od grčke riječi nperperon, odnosno HYPERPERON, što znači sjajan, užaren, prepržen, prečišćen. Perpera je ime vizantijskog zlatnika čiju stopu je odredio car Valentijan I (364 - 375), a iznosila je 72 komada od libre zlata. Interesantno je, da se do pada Vizantijskog carstva, ova stopa nije mijenjala. Na ovim prostorima se u srednjem vijeku perper pominje kao opšti naziv za vizantijski ili mletački zlatni novac: “...kada je u Italiji u toku XIII stoljeća počeo kovati zlatni novac, i on je cirkulisao pod nazivom perpero”. Vrlo često, perper, perpera, perpero srećemo i kao obračunski novac. Tako je računato u perperima kao obračunskoj jedinici u Kotoru u toku XV, XVI i prvoj polovini XVII vijeka. Kotorski obračunski perper u XV vijeku iznosio je “12 groša pri čemu je oko 40 groša išlo u dukat”. U Budvi je u tom periodu računato na “dukate, perpere, solde, groše”. “U Dubrovniku je od 1272. godine perpera računski novac od 12 dinara”. Dubrovnik je od 1683. do 1709. godine kovao “perpere, teške 6,42 grama, ali sa samo 4,61 grama srebra”. Ponovo su od 1723. do 1750. kovane dubrovačke perpere, težine 5,482 grama, a sadržavale su 3,2 grama srebra.
Perper je, dakle, sjajan, prepržen, užaren zlatni novac, ili što su Crnogorci govorili, “žeženo zlato”.
U knjizi dr Mirčete Đurovića “Crnogorske finansije” pronašao sam podatak da se u Istorijskom institutu u Podgorici nalazi rukopis Miloja Ž. Jovanovića u kojem sam pronašao neke detalje o kovanju prvog srebrnog novca 1909. godine. Miloje Jovanović je od 1908. do 1910. godine bio načelnik Ministarstva finansija i građevina, a na to mjesto je došao kao ispomoć srpske vlade na reorganizaciji Ministarstva finansija i građevina Knjaževine Crne Gore. U dijelu rukopisa pod naslovom “Kovanje novca”, Jovanović kaže da je po razgovoru sa ministrom Vukotićem “odmah pristupio najbržem prikupljanju potrebnih podataka na osnovu kojih bismo mogli približno proračunati koliki bi procenat od iskovanog novca mogla dobiti država na ime vanrednog prihoda. U tom cilju, uputio sam odmah jedan telegram u Paris i tražio obavještenja o cijenama srebra i bakra koji su metali bili potrebni za kovanje srebrnog novca”. “Pozvao sam profesora Šobajića, nastavnika gimnazije na Cetinju, i zamolio ga da mi spremi potrebne nacrte za obje strane novca.”

Sopstveni novac budi ponos i vjeru

Jovanović dalje piše: “Šobajić je po narodnosti Crnogorac, bio je jedan mlad sposoban i darovit slikar, i bio sam uvjeren da će sve dobro uraditi. Zatim sam napisao pismo profesoru Stevanu Švarcu u Beč i izložio mu našu namjeru za kovanje novca”. Iz ovih redova može se jasno zaključiti da je profesor Šobajić uradio nacrt za apoene od 1 i 5 perpera, kovane 1909. godine, po Ukazu od 4. V iste godine. Ovaj podatak, bar po mom saznanju, do sada nigdje nije objavljen. Šobajića svi navode kao autora zlatnog jubilarnog novca. Za S. Švarca se zna da je bio graver na svakom srebrnom i zlatnom apoenu crnogorskog novca. Na svima njima se i nalaze inicijali gravera S. S. (Stefan Swarc). Miloje Jovanović piše da je, nakon što je prikupio sve potrebne podatke vezane za kovanje srebrnog novca i njegovih razgovora sa ministrom finansija i građevina D. Vukotićem i predsjednikom vlade dr L. Tomanovićem, knjaz Nikola organizovao “Sjednik” u Dvoru povodom rješavanja tog pitanja. “Ukoliko se sjećam, bili su prisutni: predsjednik dr Tomanović i svi članovi kabineta; Lazar Mijušković, narodni poslanik, bivši predsjednik vlade; Marko Đukanović, narodni poslanik i predsjednik Državnog savjeta; Jovan Popović, načelnik Ministarstva pošta; Slavo Ramadanović, načelnik Ministarstva spoljnih poslova; Milo Dožić, narodni poslanik i član Velikog suda; Filip Jergović, jedan od sp-osobnijih viših činovnika; Savo Vuletić, narodni poslanik i sudija Oblasnog suda; Mirko Mijušković, narodni poslanik i direktor Gimnazije; Janko Spasojević, narodni poslanik, član glavne državne kontrole i bivši načelnik Ministarstva finansija; i još neki”.
Kako kaže Jovanović, bilo je mnogo različitih mišljenja o kovanju novca i o mogućnostima za tako nešto. Uglavnom su mišljenja bila da nije momenat, da se taj posao ne može isfinansirati i slično. “Po želji Gospodarevoj, ja sam uzeo da odgovorim na sva ova razna mišljenja.” Dalje navodi da je rekao kako je “ovo vrijeme baš zgodno za kovanje i zlatnog i srebrnog novca, jer bi njegova pojava u narodu probudila narodni ponos i vjeru u snagu Države”! Navodi da će “država imati oko 50% ukupne nominalne sume iskovanog srebrnog novca kao čist prihod, pa čak i više što se bude više iskovalo”. Rekao je da se tu mora dobro voditi računa i “ne sme ići suviše daleko i ako ga Crna Gora može iskovati relativno više, jer u cijelom svom novčanom saobraćaju ima sada svoga domaćeg novca svega u nominalnoj vrijednosti od 110.000 kruna u sitnim bronzanim i niklenim parama”.
Ovo je kako znamo netačan podatak, jer je u prometu bilo 319.000 kruna nominalne vrijednosti u bakarnim i niklenim parama: 209.000 kovano 1906. i 110.000, koje i on navodi, iz 1908. godine. Jovanović je, kako piše dalje, izložio čitav projekat: o cijeni srebra i bakra, troškovima, to jeste, honorarima Šobajića i Švarca, te približno cijeni kovanja i tako sve ubijedio u ispravnost i dobit od kovanja. Dalje navodi da će finansiranje ovog poduhvata obezbijediti kod Narodne banke Srbije, jer garancije pozajmice će biti “kupljeni metal”, a poslije izrađen novac, čijim bi se puštanjem u cirkulaciju, povlačio austrijski srebrni novac koji bi se “upotrijebio za isplatu učinjene pozajmice”.

Otpalo je “Lovćen” “Srebrnjak” i “Zeta”

“Poslije ovoga ministar finansija Vukotić izjavio je u ime Vlade da je ona za to da se sada pristupi kovanju novca.” “Sa ovim se u svemu saglasio Knjaz”. Dalje Jovanović navodi da je Vukotić predlo-žio da to bude suma od 800.000 kruna i to: “60.000 u komadima od po 5 jedinica, a ostatak u komadima od 1 jedinice. Istovremeno je riješeno da se po završetku kovanja srebrnog novca iskuje i pusti u tečaj zlatnog novca u nominalnom iznosu od 1.030.000 kruna u komadima i to 300 komada od po stotinu, 30.000 komada od po dvadeset i 40.000 komada od po 10 kruna.
Poslije ovoga Knjaz je želio da čuje mišljenje od prisutnih o nazivu koji bi trebalo dati novom crno-gorskom novcu”.
“Bilo je raznih predloga, kao: “Lovćen”, “Zeta”, “Srebrnjak”.
Za ovaj posljednji naziv Knjaz je izjavio odmah da mu ne izgleda zgodan. Taj je naziv u narodu poznat po zlu, pa i u osnovnoj školi djeca uče da je Juda prodao Hrista za 12 srebrnjaka. Ni “Lovćen”, ni “Zeta” nijesu zgodni nazivi. Ružno je čuti kad neko traži za jednu kutiju duvana jedan “Lovćen” ili “Zetu”. Sem toga to stvara neko rivalstvo među Crnogorcima i mnogi bi bili nezadovoljni zašto se ne zove po njihovom kraju, kad ni oni nijesu ništa gori od Zećana. Ni naziv “Dinar” nije ulazio u kombinaciju, jer i to nije stari srpski novac. Kod starih Rimljana postojao je “Denarius” dakle, riječ je stranog porijekla. Na kraju, predložen je naziv “Perper” kako se nazivao stari nemanjićki novac iz doba cara Dušana. Ovaj predlog odmah je usvojen. Knjaz je bio vrlo zadovoljan radom na konferenciji i odlukama na njoj donijetim, i pri rastanku mi je zablagodario na lijepim iscrpnim i preciznim objašnjenjima i na brzom i predanom radu.”
Iz sjećanja Miloja Ž. Jovanovića se ne može zaključiti ko je predložio ime perper, a ni to da li je na tom “sjedniku” predlagač pogrešno vezao za Nemanjiće ime novca perper, ili je to njegovo, Jovanovićevo tumačenje. Teško je povjerovati da niko na tom skupu (a Jovanović je naveo ko je sve učestvovao) nije znao što znači perper. Ovo tim prije što su to bili vrlo obrazovani ljudi. Jovanović kaže da “dinar nije ulazio u kombinaciju” jer je to riječ stranog porijekla, a ne kaže da li je to objašnjenje dato na “sjedniku” ili, možda, u njegovim ranijim susretima sa ministrom Vukotićem, predsjednikom vlade dr Tomanovićem ili možda prilikom njegovog susreta sa knjazom prije opisanog “sjednika”. Čudno je da, po Jovanoviću, niko, pa ni dr Tomanović, predsjednik vlade, nije pomenuo perun, a znamo da je on pronašao i opisao kutijicu sa klišeima peruna?!
Sjećanja su, kako piše Jovanović, zabilježena 20 godina kasnije. Vjerovatno je zbog tog vremenskog razmaka i došlo do greške o sitnini od 110.000 kruna, kao i nepreciznosti o tome ko je predložio ime “Perper” i nejasnoće da li je “Dinar” uopšte predlagan na sjedniku (Ne pominje ga. “Bilo je raznih predloga “Lovćen”, “Zeta”, “Srebrnjak”) ili je on osjećao potrebu da objasni zašto dinar nije “ulazio u kombinaciju”.
Ipak, iz svega se može zaključiti, kada je crnogorski novac dobio ime perper, da je nacrt novca radio Ilija Šobajić, da je graver bio S. Swarc i da je kovan u Parizu u kovnici “Bertrand et Beranger”.

Perper u temelju Vladinog doma

Jovanović je otputovao u Pariz jer je bio zadužen da ugovori kovanje novca i zapisao sljedeće: “Osjetio sam ovom prilikom da Francuzi jako žele da se novac kuje u njihovim kovnicama, ne radi nekih velikih materijalnih koristi, no da bi se Crna Gora odvojila što više od Beča i približila se njima”. Jovanović nije u svojim sjećanjima naveo kada je “sjednik” održan, ali iz Ukaza knjaza Nikole o kovanju 800.000 perpera vidi se da je potpisan 4. V 1909. godine, pa je za pretpostaviti da je opisani “sjednik” na kom je prihvaćeno ime “Perper” za crnogorski novac održan 2. ili 3. V 1909. god., jer “Cetinjski vjesnik” u broju 34 od 2. V bilježi: “Nj. Kr. V. knjaz Gospodar i Nj. Vis. Knjaz Petar vratili su se sa puta iz inostranstva i prispjeli na Rijeku”. Interesantno je da je Ukaz objavljen tek u subotu 6. VI iste godine u “Glasu Crnogorca”. U istom broju u rubrici: “Domaće vijesti”, pod naslovom “Naš srebrni novac”, objavljeno je: “Na Cetinje je stigla prva partija našeg novog srebrnog novca - perpera, koji je već pušten u saobraćaj. O njegovoj izradi stručnjaci su se povoljno izrazili, a isti je izrađen u Francuskoj. Ima ga od 1 i do 5 perpera, a vrijednost mu je kao i austrijska kruna”.
U br. 26. “Glasa Crnogorca” takođe u rubrici “Domaće vijesti”, objavljen je tekst o polaganju kamena temeljca za zgradu “Vladin dom”. “ Po svršenom vodosvećenju Njegovo Kraljevsko Veličanstvo, Gospodar sišao je niza stepenice do mjesta određenog za kamen-temeljac, prihvatio kamen, stavio u nj prvi srebrni crnogorski novac”.
Sve oko kovanja ovog srebrnog novca je bilo vrlo brzo urađeno jer su od potpisivanja Ukaza 4. V 1909. do njegove objave i istovremenog puštanja u saobraćaj 6. VI 1909, prošla samo 32 dana. Struktura iskovanih 800.000 hiljada perpera je bila sljedeća: “komada 60.000 (šezdeset hiljada) od pet (5) perpera, veličine 36 mm u dijametru, težine 24 grama, a kompozicije 900/00 čistog srebra, a 100/00 bakra, i komada 500.000 (petstotina hiljada) od jednog (1) perpera, veličine 23 mm u dijametru i kompozicije 835 odsto čistog srebra a 165 odsto bakra”.
Izgled ovog novca je: avers - lik knjaza Nikole u centralnom dijelu novca (desni profil), unaokolo piše: “Nikola I B. M. (božjom milošću) Knjaz i Gospodar Crne Gore”. Ispod knjaževog lika je lovorova grančica između čijih listova se pri samoj ivici novca nalaze inicijali gravera SS (Stefan Swarc). Revers: u centralnom dijelu je crnogorski grb (dvoglavi krunisani orao) koji je postavljen na portiru sa krunom. U polukrugu iznad stoji natpis: Knjaževina Crna Gora. Pri donjem kraju porfira je i broj koji označava vrijednost (1 ili 5). Lijevo u polukrugu je hrastova grančica, a desno lovorova na čijem je stilizovanom (u obliku pravougaonika) sastavu ispod broja vrijednosti ispisano perper (1) ili perpera (kod 5). Na donjem dijelu ispod naziva novca je godina kovanja - 1909.
Svi kasniji iskovani srebrni apoeni od: 1, 2, 5 perpera imaju identičan izgled, sem godine kovanja i promjene u imenu države sa Knjaževina u Kraljevina Crna Gora, kao i titule: Kralj umjesto: Knjaz Crne Gore. Obod apoena od 1 perpera je nazupčan, dok je na obodu apoena od 5 perpera utisnut natpis: “BOG * ČUVA * CRNU * GORU***”. Oba apoena su simetrična.

U prometu oko tri miliona perpera

Finansijski efekti ovog prvog srebrnog novca bili su vrlo pozitivni po državnu kasu. Od iskovanih 800.000, čist prihod je bio: 492.216,59 perpera.
EMISIJA KOVANOG NOVCA 1910. godine (KNJAŽEVINA): Već smo naveli da je na sjedniku, koji je opisao Miloje Jovanović, donijeta odluka da se po kovanju srebrnog novca iskuju i zlatnici od: 10, 20 i 100 perpera ukupne vrijednosti od 1.030.000 perpera. 6. III 910. objavljen je Ukaz kojim se ovlašćuje ministar finansija i građevina da iskuje i pusti u promet 1.630.000 zlatnih i srebrnih perpera u sljedećoj srazmjeri: Zlatnog novca, komada 300 (tristotine) od 100 (stotinu) perpera, veličine 37mm u dijametru, a težine 38,875335 grama; komada 30.000 (trideset hiljada) po 20 (dvadeset) perpera, veličine 21 mm u dijametru, a težine 6,775067 grama; komada 40.000 (četrdeset hiljada) po 10 (deset) perpera veličine 19 mm u dijametru, a težine 3,3875338 grama; Srebrnog novca, komada 300.000 (tri stotine hiljada) od 2 (dva) perpera veličine 27 mm u dijametru, a težine 10 grama.
Iskovani zlatni novac mora sadržati 900% čistog zlata i 100% bakra, a srebrni 835% čistog srebra i 165% bakra. Ovaj Ukaz je potpisan 2. marta 1910. godine, na Rijeci Crnojevića od strane Dušana Vukotića, ministra finansija i građevina, i knjaza Nikole.
Radovi na kovanju ovog novca su bili pri kraju jer je već u broju 14 “Glasa Crnogorca”, od 21. marta 1910. godine, objavljen sljedeći raspis: “Ministar finansija i građevina izvještava sve državne i opštinske vlasti da je na osnovu najvišeg ovlašćenja sadržanog u Ukazu njegovog Kraljevskog Visočanstva, Knjaza Gospodara od 2. marta t.g. riješenjem svojim od 17. marta t.g. broj 1030, odlučio da se novi crnogorski zlatni novac, iskovan u Carskoj i Kraljevskoj kovnici u Beču, pusti u tečaj na dan Blagovijesti 25. marta t.g.” U daljem dijelu raspisa se navode količine novca kao i uputstva državnim i opštinskim blagajnama. Srebrni apoeni od 2 perpera su pušteni u promet nešto kasnije, što je objavljeno u “Glasu Crnogorca” od 17. IV. 1910. godine, broj 18, u rubrici “Domaće vijesti”: “Nov srebrni novac, Pošto je prispjela ukupna suma od 600.000 novih srebrnih dvoperperaca, to su isti na Glavnoj državnoj blagajni pušteni u promet 15 ov. mj. Izrada novca je umjetnički izvedena, a kovan je u Bečkoj kovnici”. Sa ovim novoiskovanim zlatnim i srebrnim novcem u prometu je bilo 2.749.000 perpera. Od te sume, u zlatu je bilo 1.030.000; u srebru 1.400.000; u niklu 300.000 i u bakru 19.000 perpera.
Ova suma je bila dovoljna da se, skoro u potpunosti, zamijeni austrijska kruna. Ne manje važno je i to, da su broj i struktura apoena, u potpunosti zadovoljavali sve potrebe. Svi ovi apoeni su izgledom istovjetni sa apoenima izrađenim 1909. godine, to jest po nacrtu Ilije Šobajića; graver aversa bio je S. Swarc, dok je revers uradio Rudolf Neuberger. Kako se vidi iz raspisa ministra finansija i građevina o “puštanju u tečaj”, novac je izrađen u Carskoj i Kraljevskoj kovnici u Beču, kao i onaj izrađen 1906. i 1908. godine. Sada treba reći i to da je do kovanja 1909. godine u Parizu, u kovnici “Baertrad et Beranger”, došlo iz političkih razloga. Odnosi Beča i Cetinja bili su u to vrijeme zahladnjeli usljed poznate aneksione krize. To je uslovilo da se zaobiđe provjerena kovnica u Beču i posao povjeri kovnici u Parizu.

Nije isto kovati u Parizu i Beču

Ovo je za crnogorsku numizmatiku važno zbog činjenice da su apoeni od 1 i 5 perpera, izdati 1909. godine, lošijeg kvaliteta izrade od svih ostalih izdanja crnogorskog kovanog novca. Primjerci, kovani u Parizu, nemaju jasnoću i reljefnost i među numizmatičarima su poznati kao “plitko kovanje”. Miloje Ž. Jovanović u navedenom rukopisu, pominje da nijesu bili baš zadovoljni kovanjem u Parizu. Odmah po popuštanju zategnutih odnosa Beča i Cetinja, pristupilo se realizaciji kovanja zlatnog i srebrnog novca od: 100, 20, 10 i 2 perpera u Carskoj i Kraljevskoj kovnici u Beču. Ovi apoeni su, kako sam rekao, istog razloga, kako sa aversa, tako i sa reversa, kao i pr-imjerci iz 1909. godine, ali znatno kvalitetnije izrade. Obod apoena od: 100, 20 i 2 perpera ima natpis, kao i primjerci od 5 perpera 1909. godine “BOG* ČUVA* CRNU* GORU***”. Zavisno od primjeraka, ovaj natpis se može čitati sa aversa ili sa reversa. Povodom ovog kovanja, odlikovani su: Josif Pranglen, generalni direktor austrijske banke, i Stefan Swarc, profesor iz Beča. Apoen od 10 perpera nema natpisa po obodu, a nije ni nazupčan kao apoen od 1-og perpera. Crnogorski kovani novac po ljepoti dizajna, preciznosti i jasnoći gravure, kako aversa, tako i reversa, stilski klasičan, tehnički vrhunski izrađen, spada u sam vrh evropske i svjetske numizmatike tog vremena. Ovo se posebno odnosi na zlatan novac, u prvom redu na apoen od 100 perpera. Finansijski efekti kovanja zlatnog novca nijesu bili pozitivni. Ukupni troškovi oko nabavke zlata, plaćanja honorara, te kovanja, bili su: 1.037.109,58 perpera.
Finansijski efekti srebrnog novca opet su bili vrlo pozitivni, pa je od iskovanih 600.000 perpera čist prihod bio: 378.743,13 perpera. “Cetinjski vjesnik”, u rubrici: “Dnevne novosti” detaljnije prati kovanje ovog novca. Tako u broju od 9. januara piše: “G. Miloje Ž. Jovanović načelnik Ministarstva finansija, otputovao je iz Londona u Beč, gdje se bavi radi kovanja našeg zlatnog novca”. Broj 7 od 23. I 1910. piše: “Kako smo s pouzdane strane izviješteni, u najkraćem vremenu iskovaće se i pustiti u tečaj i novi srebrni novac u komadima od 2 perpera”. U istom broju je i tekst: “Naš zlatni novac”. “U Bečkoj carskoj kovnici svršeni su već svi radovi na izradi klišea i matica potrebnih za kovanje našeg zlatnog novca”. Kao modelari i graveri se, u ovom tekstu pominju: Stefan Swarc i Rudolf Neuberger, za čiji se rad kaže: “Mi smo imali prilike da vidimo otiske ovog novca i milo nam je što možemo reći da su vrlo solidno i umjetnički urađeni”.
Isti list, 29. I 1910, objavljuje: “Danas su iz kovnice prispjeli prvi primjeri našeg zlatnog novca od: 10, 20 i 100 perpera. Izrada je odlična”. Gotovo je sigurno da je “pouzdana strana” “Cetinjskog vjesnika” bio sam gospodin Miloje Ž. Jovanović, jer je on bio najupućeniji i u stalnom kontaktu sa kovnicom. Možemo zaključiti da su primjerci, koji se pominju u broju 9 od 29. I, bili u stvari probni primjerci, kako su ocijenjeni kao odlični, i tek tada je, kako piše “Cetinjski vjesnik”: “Ministar Finansija predao kovnici u Beču svu potrebnu količinu zlata”. Broj 21 “Cetinjskog vjesnika” od 13. III 1910. piše o tome da će novi srebrni “dvoperperi” biti “najbolji naš srebrni novac”, a, takođe, navode da je “stigla pošljednja partija našeg novog zlatnog novca”.

Poput razvijenih evropskih država

S obzirom na to da je Miloje Ž. Jovanović sa mjesta načelnika Ministarstva finansija i građevina bio jedan od glavnih operativaca, prilikom izrade novca u Parizu i u Beču, treba reći da je “Cetinjski vjesnik” u broju 36 od 5.V 1910. donio vijest o njegovom penzionisanju od strane ministra finansija, Srbije S. Protića, a da je to objavio “Službeni dnevnik Kraljevine Srbije”. Jovanović je bio na odsustvu u Srbiji i, kako piše “Cetinjski vjesnik”: “Došao je u sukob sa S. Protićem”. Ovdje treba reći da je, po povratku iz Srbije, Jovanović ostao samo toliko koliko je trebalo da preda dužnost i sredi ostale stvari oko svog dvogodišnjeg boravka u Crnoj Gori.
EMISIJA KOVANOG NOVCA 1910. godine (KRALJEVINA): Knjaževina Crna Gora je iskovala 2.749.000 perpera. Sav novac je kovan po knjaževim ukazima na osnovu člana 10, Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, koji glasi: “Knjaz Gospodar ima pravo kovanja novca”. Kako je ovaj član Ustava bio jedini zakonski akt o novcu, bilo je to malo i premalo za državu koja je već imala novac sa 4 različite godine izdanja (1906, 1908, 1909, 1910) i raznolikost apoena (1, 2, 10, 20 para; 1, 2, 5, 10, 20 i 100 perpera), kao i raznolikost materijala za izradu novca (bakar, nikal, srebro i zlato). Dakle, Crna Gora je 1910. godine imala kovani novac, kao i najrazvijenije i najbogatije države u Evropi. Ovo je moralo dovesti do izrade posebnog zakona, pa je 4. XII 1910. godine u broju 54 “Glasa Crnogorca” objavljen: “Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore”. Iz ovog Zakona, koji ima 32 člana, na ovom mjestu kao najinteresantniji, izdvojiću član 27, u kome stoji, “pored ranije iskovanog novca” “ovlašćuje se Ministar Finansija da može iskovati i pustiti u tečaj još sljedeću količinu jubilarnog zlatnog novca: 500 kom po 100 per = 50.000; 30.000 kom po 20 per = 600.000; 35.000 kom po 10 per = 350.000; Svega perp. 1.000.000. Ovaj jubilarni novac razlikuje se od ostalog zlatnog novca tijem, što se oko glave Vladaočeve nalazi vijenac od lovorovog lišća, a mjesto lovorove grančice ispod Vladaočevog lika, napisane su godine 1860 - 1910”. Ovim članom Zakona se u stvari ozakonjuje već iskovani zlatni jubilarni novac. Kako je opšte poznato, 15. avgusta 1910. godine, Crna Gora je, odlukom Crnogorske narodne skupštine, proglašena kraljevinom (svi do sada navedeni datumi su po starom julijanskom kalendaru). Povodom tog krupnog događaja, kao i jubilarne pedesetogodišnjice stupanja na prijesto Crne Gore i pedesetogodišnjice braka knjaževskog para, na Cetinju su: 15. 16. i 17. avgusta organizovane velike svečanosti. Obilježavanje ovih događaja praćeno je mnogim izdanjima: knjiga, plaketa, maraka, medalja i nešto kasnije već pomenutog jubilarnog zlatnog novca. Tako “Glas Crnogorca” br. 33, od 31. VII 1910. godine, u rubrici “Domaće vijesti”, donosi vijest pod naslovom: “Jubilarna izdanja centralnog odbora”. “Ovih dana stigli su prvi primjerci onih svečanih izdanja koje je Centralni odbor spremio za proslavu Vladalačkog jubileja Nj. Kr., Visočanstva, Knjaza Gospodara. Ta izdanja sačinjavaju:
1. Vladalačka kuća Petrović - Njegoš; 2. Slike iz Crne Gore;
3. Ciklus 25 raznih dopisnica”. U tekstu je dat i kraći sadržaj pomenutih izdanja.

Uz knjaževske i kraljevski perper

Broj 42, od 11. IX. 1910, “Glasa Crnogorca”, u istoj rubrici, donosi tekst pod naslovom: “Nove poštanske marke”. “U početku ovog mjeseca donešene su i puštene u tečaj nove jubilarne poštanske marke koje su od iste vrijednosti kao i dosadašnje, to jest od: 1, 2, 5, 10, 15, 20, 25 i 50 para kao god i od: 1, 2 i 5 perpera. Nove marke su veće od dosadašnjih, a ukrašene su likom Nj. V. Kraljice Milene”.
Izrađeno je i nekoliko plaketa kao i već dobro poznata knjiga: “50 godina na prijestolu Crne Gore”, koju je izdao Ministarski savjet, a štampala Državna štamparija. “Glas Crnogorca” od 7. VII 1910., u rubrici “Domaće vijesti” objavljuje tekst o novim oficirskim uniformama, po uzoru na ruske, koju su, za tu svečanost, prvi put obukli knjaz i sinovi, Danilo, Mirko i Petar. U tekstu se dalje navodi da je bila svečanost na Dvoru povodom novih uniformi, te da je: “Knjaz Gospodar podijelio zatim nove jubilarne medalje Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Našljedniku, Nj. V. Knjazu Mirku i Nj. V. Knjazu Petru, kao i svim prisutnim oficirima”. Ova jubilarna medalja je rađena u Beču u Carskoj i Kraljevskoj kovnici novca.
Avers ove medalje radio je kao graver Stefan Swarc kao i gravuru aversa jubilarnog zlatnog novca. U centralnom dijelu aversa novca i medalje je u lijevom profilu lik, sada već kralja Nikole I sa lovorovim vijencem na glavi. Uokolo, na novcu piše: “Nikola I B. M. Kralj i gospodar Crne Gore ( a ispod lika godine) 1860 - 1910”. Na medalji je uokolo natpis: “U spomen proslave pedesetogodišnjice vladavine 1910.”. Gotovo istovjetan avers jubilarnog novca i medalje upućuje na zaključak da je idejni autor ove medalje kao i novca Ilija Šobajić. On je bio autor i već pomenutih maraka.
Ali, da se vratimo osnovnoj temi - novcu. Kako sam već dao opis aversa ovih jubilarnih zlatnika, treba reći da je revers isti kao kod ranijih izdanja, sem natpisa Kraljevina Crna Gora, umjesto Knjaževina Crna Gora. Svi katalozi novca, koji obrađuju crnogorsku numizmatiku, navode da je graver reversa ovog jubilarnog novca bio Rudolf Neuberger. Ja nijesam našao dokaz za to, ali, kako sam već naveo da je Rudolf Neuberger bio graver reversa na prvom zl-atnom novcu, vrlo je vjerovatno da je bio graver i na ovim primjercima.
Prvo pominjanje zlatnika Kraljevine Crne Gore je u broju 89 od 10. XI 1910. “Cetinjskog vjesnika”, rubrika “Dnevnik”, naslov “ Novi zlatni novac”: “U spomen proglašenja Kraljevine Crne Gore, u Bečkoj kovnici, dat je da se iskuje novi zlatni novac u onoj istoj vrijednosti i obliku kao što je sadašnji, samo s tom izmjenom što je riječ “Knjaževina” zamijenjena riječju “Kraljevina”. Prva partija novog novca već je prispjela i brzo će se pustiti u tečaj”. Ovo je bio prvi kovani novac Kraljevine Crne Gore. Sa već iskovanih 2.749.000 perpera u periodu Knjaževine, sada je u prometu bilo 3.749.000 perpera. Kako Crna Gora tog perioda nije imala mogućnosti, to jest praktično nije bilo bezgotovinskog plaćanja, ovako značajna suma je bila važna, kako iz finansijskih i tržišnih, tako i iz političkih razloga. Ovo kovanje zlatnog novca bilo je skuplje od njegove nominalne vrijednosti za 10.064,55 perpera.

U Beču su perpere pretapali u krune

Naveo sam da je prvo kovanje 1.030.000 zlatnih perpera bilo skuplje za 7.109,58 od nominalne vrijednosti što, čini ukupno 17.174,13 perpera. Ako uporedimo ove odnose, dolazimo do podatka da je kovanje zlatnog novca bilo skuplje od njegove nominalne vrijednosti za 0,846% što je zaista zanemarljivo. Ovaj iznos je gotovo beznačajan kada se uzmu u obzir pozitivni monetarni i politički efekti kovanja zlatnog novca. Kada se uzmu u obzir pozitivni finansijski efekti bakarnog, niklenog i srebrnog novca 1.121.893 perpera od iskovanih 1.719.000 perpera, onda se dolazi do podatka da je državna kasa od kovanja novca prihodovala 1.104.718,87 perpera, u periodu od 1906. do 1910. godine.
Kako se do kraja postojanja Kraljevine Crne Gore više nije kovao zlatni novac, treba nešto više reći o crnogorskim zlatnicima. Izdato je ukupno 2.030.000 perpera u zlatu i to u apoenima od 10, 20 i 100 perpera. Od te sume 750.000 perpera u apoenima od 10 perpera, i to 400.000, to jest 40.000 komada iskovanih u periodu Knjaževine i 350.000 ili 35.000 komada u periodu Kraljevine. U apoenima od 20 perpera i 1.200.000, a od toga 600.000 ili 30.000 komada u periodu Knjaževine i 600.000 ili 30.000 u periodu Knjaževine i 600.000 ili 30.000 komada u periodu Kraljevine Crne Gore. 80.000 perpera izrađeno je u apoenima od 100 perpera, a od toga 30.000 ili 300 komada u periodu Knjaževine i 50.000 ili 500 komada u periodu Kraljevine. Odmah po puštanju u tečaj (a sve je iskovano i pušteno u tečaj 1910. godine), primijećeno je da je Austrija, kojoj iz političkih razloga nije odgovarao crnogorski novac, počela otkupljivati i pretapati zlatne perpere, o čemu piše vojvoda Gavro Vuković: “Zlatnici pak vratili su se odakle su i došli. Austrija ih je kupovala i pretapala u zlatnike od dvadeset austrijskih kruna”. Ovo govori da je inače mali broj iskovanih komada 75.000 od 10 perprera, 60.000 komada od 20 perpera odmah umanjen pretapanjem od strane Austrije. Apoeni od sto perpera su inače iskovanih u tako malom broju da je njihovo pojavljivanje u prometu moralo biti vrlo rijetko, pa je pretapanje ovih apoena od strane Austrije najvjerovatnije bilo isto tako rijetko, odnosno proporcionalno mnogo manje.
Na ovakav zaključak navodi i činjenica da je u Glavnoj državnoj blagajni na dan 12. IX 1915. bilo 164 komada od 100 perpera Knjaževine Crne Gore i čak 389 komada apoena od 100 perpera Kraljevine Crne Gore. Ovo se vidi iz zapisnika koji je sačinjen prilikom preuzimanja Glavne državne blagajne od strane novog Glavnog državnog blagajnika Andrije Popovića, dotadašnjeg upravnika Nikšićke carinarnice. Do ove primopredaje je došlo zbog smrti dotadašnjeg glavnog državnog blagajnika gospodina Mila Miletića. Iz istog zapisnika se vidi da je na Glavnoj državnoj blagajni bilo samo 30.560 perpera u apoenima od 10 i 20 perpera. Nije dat broj komada po apoenima, već samo ukupan iznos. Još početkom Prvog svjetskog rata upućen je dopis svim carinarnicama da: “Sav novac, koji u zlatu imate, uputite ga Glavnoj državnoj blagajni uz izvještaj koju ste svotu uputili, a ubuduće nikakve isplate nemojte vršiti u zlatu”. Skoro sa sigurnošću se može tvrditi da je sva ova suma zlatnih perpera odnešena iz Crne Gore.

Zlatnik od stotinu perpera je raritet

Krajem 1915. i početkom 1916. godine, prilikom okupacije Crne Gore od strane Austrije, državna blagajna je sa Vladom i kraljem morala otići u emigraciju. Nije teško zaključiti da su ovi zlatnici morali biti upotrijebljeni za razne potrebe Vlade i kralja u emigraciji. Nestankom crnogorske države, novi imaoci crnogorskog zlatnog novca izgubili su interes da ga posjeduju kao novac, pa je većim dijelom išao kao “staro zlato” u pretapanje. Od 553 komada apoena od 100 perpera, za koje znamo da su 12. IX 1915. bili na Glavnoj državnoj blagajni i koji su sigurno odnešeni u emigraciju, teško je reći koliko je sačuvano. Slična sudbina je bila i sa ostalih 247 komada koji su, uslovno rečeno, bili u domaćem prometu. Već u vrijeme austrijske okupacije bilo je korisnije za vlasnike crnogorskog zlatnog novca da ga upotrijebe kao zlato nego kao novac.
Poslije stvaranja Kraljevine SHS, imaoci zlatnih perpera imali su mnogo veći interes da ih unovče kao “staro zlato” nego da ih mijenjaju po kursu. Ovo što je do sada navedeno je iz razloga da se bliže objasni zbog čega je ostalo tako malo apoena od sto perpera, pa su vrlo brzo, po završetku Prvog svjetskog rata, postali jedan od najvećih numizmatičkih rariteta XX vijeka.
Slična sudbina je i apoena od 10 i 20 perpera. Ovih apoena iskovano je mnogo više. Apoena od 20 perpera 75 puta, a apoena od 10 perpera čak 94 puta više nego apoena od 100 perpera. Ipak, ni njih nije sačuvano ni približno tom odnosu. Naveli smo već da je Austrija odmah, po puštanju u promet, počela da ih “otkupljuje i pretapa”, a od njih su se vlasnici, poslije 1918., lakše odvajali kao od “starog zlata”, jer je za njih, korist bila veća, nego da ih mijenjaju po kursu. Procjenjuje se da ih sada ima minimalno 15 do maksimalno 25 puta više nego apoena od 100 perpera. Niko ne zna koliki je broj apoena od 100 perpera sačuvan. Razgovarajući o ovom pitanju, sa ovdašnjim numizmatičarima, kao i onima sa prostora bivše SFRJ, a i nekim poznatim kolekcionarima iz Evrope, koji su u prilici da godinama prate evropsko i svjetsko tržište numizmatike, došao sam do zaključka da taj broj (uz sav rizik pogrešne procjene) teško da je veći od 150 komada, ne računajući muzejske zbirke. Od ovog broja, ne manje od 10%, ali sigurno ne više od 15%, se danas nalazi u Crnoj Gori, računajući zbirku Narodnog muzeja na Cetinju. Sličan, možda malo veći broj komada, bio je u nekadašnjim republikama SFRJ.
Zadnjih desetak godina to je sigurno umanjeno jer je jedan broj tih primjeraka završio na numizmatičkim aukcijama po Evropi. Dakle, u Evropi i širom svijeta, se nalazi ne manje od 120 komada apoena od 100 perpera, ne računajući muzejske zbirke. Njihovi vlasnici su kolekcionari i to, što se kaže, stoprocentno. Otuda i činjenica da se pojavljuje na većim evropskim i svjetskim aukcijama po nekoliko primjeraka svake godine. U Crnoj Gori je situacija gotovo potpuno suprotna. Najveći broj ovih apoena je u vlasništvu ljudi koji nijesu numizmatičari niti kolekcionari. To su uglavnom naslijeđeni primjerci, često i sa više vlasnika, pa je to razlog zbog čega se gotovo ne pojavljuju na numizmatičkom tržištu.

Kovani perper u vrhu numizmatike

Kako je u Crnoj Gori, nažalost, vrlo malo numizmatičara i kolekcionara, a standard nije na evropskom nivou, ovi primjerci, i kad ih vlasnici otuđuju, odlaze prema Evropi. Pored ekonomskog motiva, nije zanemarljiv ni diskrecioni momenat. Slično je i sa drugim crnogorskim starinama. Već sam napisao da crnogorski kovani novac, po svim karakteristikama, spada u sam vrh evropske i svjetske numizmatike dvadesetog vijeka. Krase ga svi elementi koji su potrebni da bi bio na tom nivou: ljepota dizajna, vrhunska izrada, majstorska gravura, mali broj iskovanih primjeraka, raznovrsnost od 10 apoena i 4 vrste materijala. Normalno najrjeđi, najveći i najljepši je apoen od 100 perpera, pa se njime diče i najbogatije zbirke širom svijeta: American Numismatic Society, British Museum, Ermitaž, Prado, Narodni muzej Srbije, i naravno, Bečki kabinet.

ZAKON O NOVCU:
Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore usvojila je Crnogorska narodna skupština 30.XI 1910.godine. Debata se vodila samo o članu 20. Ovaj Zakon svakako zaslužuje da se u cjelosti navede i prokomentariše. Kao što se vidi, Članom 1, konačno Kraljevina Crna Gora ozakonjuje, odnosno “usvaja na svojoj teritoriji” valutu čije je ime “Perper” i koji ima 100 para. Članovi Zakona od 2. do 16. govore ko i na koji način ima pravo kovanja novca, koje su vrste novca, kao i o kvalitetu sadržaja, veličini i izgledu zlatnog, srebrnog, niklenog i bakarnog novca. Članovi 6, 9. i 14. govore o maksimalnom dozvoljenom odstupanju u pogledu težine i sadržaja kovanog novca. Ovi članovi Zakona su, u stvari, samo ozakonili ono što je već bilo navedeno u knjaževim ukazima o kovanju novca. Članom 16. se propisuje da se zlatni perperi, koji izgube na težini usljed lizanja, moraju povući iz cirkulacije i zamijeniti punim nominalnim iznosima. Određuje se njihova minimalna težina: za 100 perpera - 33,70; 20 perpera - 6,74 i za 10 perpera - 3,37 grama. Članom 17. propisuje da zlatni novac koji je izgubio na težini “drugim načinom” treba povući iz opticaja i vlasniku nadoknaditi “odgovarajuću vrijednost zlatnog metala”. Takođe, propisuje i odbijanje od vrijednosti zlata troškove pretapanja i prekivanja: za 100 perpera: 3,80 perpera; za 20 perpera; 1,40 perpera i za 10 perpera: 1 perper.
Članovi 18. i 19. propisuju da će se srebrni, nikleni i bronzani “novci koji usljed duge cirkulacije i lizanja izgube znatno u težini”, povući iz prometa. A “probušeni ili na drugi način pokvareni novci poništavat će se na štetu sopstvenika”.
Jedini član ovog zakona, koji je izazvao debatu u Skupštini, je bio član 20, kojim se propisuju određena ograničenja po vrstama novca za pojedinačna plaćanja. U njemu se govori da će se na državnim kasama primati zlatni i srebrni novac u neograničenim količinama, a nikleni i bakarni do 10 perpera u jednom plaćanju.
Za privatni promet određena je slična norma i to je u stvari bio povod za debatu. Po toj normi niko nije bio dužan da primi više od “300 perpera u srebru i 10 perpera u niklenom i bronzanom novcu” po jednom plaćanju. Ovo je bio povod debati i raznim prijedlozima, a najviše o strukturi 300 perpera u srebru, to jest o odnosima apoena od 1, 2, i 5 perpera. Na kraju je usvojen nepromijenjen član Zakona.

Perper je bio jednak sa krunom

Član 21 govori o kažnjivosti falsifikovanja novca. Članovi 22, 23 i 24 govore o odnosu Crne Gore prema zlatnom i srebrnom novcu drugih država koje imaju novac “skovan po ovom istom sistemu”, i da će biti priman na državnim blagajnama “samo ukoliko države koje su te novce kovale” budu primale isti takav crnogorski novac. Za zlatni novac drugih država će se povremeno objavljivati “kako će se i koliko primati”. “Srebrni i drugi novac se neće primati i ne smije cirkulisati.” Slične norme su propisane i u ranijim ukazima, ali, zbog malo crnogorskog novca u prometu, to nije moglo biti sprovedeno.
Iz člana 22 se vidi da se ostavlja mogućnost da se “ugovorom uredi” cirkulacija crnogorskog i novca neke druge države na teritorijama obije države. Jasno je da se mislilo prvenstveno na Austriju jer je crnogorski novac kovan po “istom sistemu”. U članu 24 se govori da su građani obavezni da primaju strane novce kao i država, a ostavlja se mogućnost svakom građaninu “da po pogodbi prima ove novce i po većoj cijeni”.
Članom 28 se ovlašćuje Vlada da “može zaključiti ugovore za kovanje novca”. Ostali članovi propisuju kako će se knjižiti prihodi i rashodi oko kovanja novca, ko će i kako određivati “te-čaj za strane novce” i neke formalne odredbe u smislu stupanja na snagu i slično. Tako je konačno Crna Gora krajem 1910. imala dovoljno svoga novca za unutrašnji promet i sve je to zaokružila Zakonom o državnom novcu Kraljevine Crne Gore.

MONETARNA KONVENCIJA: Sve ovo je dalo željene rezultate: istiskivanje iz prometa austrijskog srebrnog i sitnog niklenog i bakarnog novca, pozitivan finansijski efekat za državnu kasu, puno povjerenje građana u domaću valutu, kao i svi pozitivni ekonomsko -politički efekti koji su mogli proizaći od pune monetarne suverenosti. Ne treba smetnuti s uma da je to pitanje, početkom XX vijeka, bilo vrlo značajno, a sopst-veni novac, čak i jedan od simbola državnosti. Čak je u to vrijeme moćna Austrougarska, koja je ranije činila sve da omete Crnu Goru da iskuje svoj novac, i poručivala: “Austriji kao velikoj državi nije ni na kraj pameti ulaziti u novčane unije ni sa jednom državom, a kamoli sa Crnom Gorom”, morala prihvatiti činjenicu da crnogorski novac cirkuliše u prometu na njenim teritorijama. Austrougarska je bila najveći i najznačajniji spoljnotrgovinski partner Crne Gore. To je moralo neizbježno dovesti do činjenice da perper, pogotovo zlatni, bude prihvaćen od njenih građana, trgovačkih kuća itd. Odnos kruna-perper bio je: 1:1 jer je perper iskovan po istom sistemu kao kruna. A srebrna kruna je istisnuta sa teritorije Crne Gore.
Sve ovo je uslovilo Austrougarsku da sklopi Monetarnu konvenciju sa Crnom Gorom. Monetarna konvencija predstavlja dugogodišnju želju, potrebu, cilj i značajan je ekonomsko-finansijski i politički uspjeh za Crnu Goru. Ova konvencija je objavljena 24. IX 1911. godine i istog dana stupila na snagu.
Monetarna konvencija je perperu omogućila mnogo veći prostor cirkulacije, pa se već krajem 1011. godine počinje osjećati potreba za kovanjem nove količine, kako zlatnog, tako i srebrnog novca. Za zlatni novac sam već rekao da je prije Monetarne konvencije imao prođu i van Crne Gore, a od Austrije je čak i pretapan i prekivan u krune. I srebrni perperi su našli svoj put na teritoriji Austrije poslije konvencije, pa se osjećala potreba i za njima, jer ih je u prometu bilo nedovoljno.

Politički motivi za zabranu perpera

Isti list je 27. IV 1921. objavio tekst pod naslovom: “Perperi”. Tekst je potpisao “ S Vučinić biv. Bank. činovnik”. Vučinić piše o tome da je perper bio pokriven svim državnim dobrima Crne Gore i da je izdato oko 17 miliona perpera, koji su cirkulisali kao valuta ravna efektivnom zlatu. Kako Vučinić navodi, u 1915. godini zlato je raslo u odnosu na papirni perper “kao i kod svih saveznih država”, pa je “u danima kapitulacije Srbije plaćan 1 napoleon džor 30 perpera u papiru”. Vučinić navodi da je Srpsko - Francuska banka prilikom odstupanja prodala filijali Crnogorske banke u Podgorici “1500 komada napoleona džora po 35 din, ili 31 1/2 perpera u papiru po komadu”. Dalje se u tekstu govori kako je juna mjeseca 1916. austrijska vlast donijela odluku o “žigosanju perpera” i stavljanju njegove vrijednosti na pola. Govori takođe da se do sada moglo provjeriti da li je Vojna uprava pustila u opticaj tačno onoliko okupacionih perpera koliko je i povučeno iz prometa, te da je prijavljeno samo 8.500.000 perpera za zamjenu (u Crnoj Gori) i da ima znatan broj perpera u Italiji “Compania d`Antivari”, pa ga baš zanima kako će i po kom kursu taj zahtjev biti riješen. Vučinić postavlja pitanje kako je u “Finansijsko ekonomskom komitetu ministra donesena odluka o kursu 4 perpera za 1 dinar i da li to znači da je prijavljeno 17.000.000 perpera za razmjenu da bi kurs bio 8 perpera za 1 dinar”. Takođe se osvrće i na problem dužničko povjerilačkih odnosa i kaže da je “kuća sa hipotekom od 20.000 perpera sada valjda 5.000 dinara”. Vučinić navodi podatak da je po kursu 1 : 5 sa početka 1919. godine samo u Podgorici “odsjek Ministarstva ishrane za jun, jul i avgust 1919. prikupio je od prodaje namirnica i položio Finansijskoj upravi preko 800.000, sve po 5 perpera za 1 dinar, naravno, od sirotinje koja nije imala dinara”. Iz svega ovoga nije teško razaznati da suma od 17.675.734 perpera, koliko je trebalo zamijeniti za dinare odnosom 1 : 1, nije predstavljala za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca više od 0,5% ukupne novčane mase. Ovdje ću napomenuti da je samo austrougarskih kruna iz prometa povučeno preko 5 milijardi što je po kursu 1 : 4 iznosilo preko milijardu i dvjesta pedeset miliona dinara.
Jasno je da je za početni nepovoljan kurs od 1 dinar za 5 perpera, pa zatim odluka o isključivanju perpera iz prometa za više od dvije godine, mogla biti motivisana samo političkim razlozima. Mislim da nema tog eksperta iz monetarne oblasti, koji može objasniti početni kurs 1 dinar = 5 perpera. Takođe je nemoguće objasniti i zabranu prometa perpera za više od dvije godine, navodnom potrebom o utvrđivanju ukupne količine perpera za razmjenu. Ova situacija je najviše pogodila srednji i siromašniji sloj društva. I poslije 1921. godine “perpersko pitanje” se postavljalo, ali bez povoljnog rješenja za vlasnike papirnih perpera. List “Crnogorac”, 28. II 1925, objavljuje nepotpisan tekst u kome se daje kraći pregled događanja vezanih za razmjenu perpera za dinare, i navodi se da je po “početnom kursu 5 perpera za 1 dinar, perpere “urvao” samo onaj kome je bila “neodoljiva nužda”.

Crna Gora kraća za milione dinara

U nastavku teksta govori se o tome da je za dvije godine, koliko se perper nalazio van prometa “dinar toliko pao da su 100 dinara mijenjali za 1 dolar mjesto ranije 10 do 15 dinara”.
U članku se opisuje kako je prošla deputacija iz Crne Gore 1919. godine, kod predsjednika vlade, Stojana Protića, koji se prije nego što su mu se “deputati” predstavili razvikao govoreći: “Vi ste došli radi perpera! Ne možemo perpere primati ni u šta. Nepotrebno ih je bilo izdavati jer je onda bilo dosta u prometu naših srpskih novčanica. Perpere je štampao Kralj Nikola, te je za njih pokupio po Crnoj Gori naše novčanice i odnio ih van, a perpere bez vrijednosti, ostavio u Crnoj Gori. Idite, idite, ne mogu vam ništa”. Listi navodi da je među deputatima bio i Gavrilo Cerović, ratni ministar, koji je rekao: “Da nema ništa od toga što Protić zbori, Kralj Nikola je imao udijela u izdavanju papirnih perpera koliko i vaš pokojni đed. To je radila parlamentarna vlada čiji je on bio član. Sličan komentar je dobio i narodni poslanik M.Ivanović koji je tražio od ministra finansija Stojadinovića da se “zaostali perperi zamijene 1:1 za dinare i da se svima, koji su to uradili po nepovoljnom kursu, nadoknadi”. Stojadinović je pismeno odgovorio da su se “Crnogorci, koji su do sad zadržali svoje perpere, nadali da će im ih neko drugi otkupiti, pa kad su se prevarili u računu, neka snose i štetu od toga”.
Da apsurd bude veći, računica pokazuje da su, mjereno kursom dinara prema dolaru, najbolje promijenili oni početkom 1919. godine po kursu 10 din = 50 per = 1 dolar, a 1921. godine za vlasnike do 5000 perpera 100 din = 100 perp = 1 dolar. Znači, 1919. po kursu 1 din = 5 perpera, trebalo je 50 perpera za 1 dolar, a 1921. godine po kursu 1 din = 1 perper trebalo je 100 perp. za 1 dolar. Iz obrazloženja, koje je dato uz odluku da se perperi mijenjaju za dinare po kursu 1 : 1 do 5000 perpera i 1 : 2 preko 5000 perpera, vidi se da su “Kraljevina Srbija i njeni saveznici, raspolažući sa vojnom snagom Kraljevine Crne Gore”, trebalo je da “finansijski omoguće Crnoj Gori vođenje rata za ostvarivanje opštih ciljeva. U tom cilju, Crnoj Gori stavljene su na raspoloženje potrebne sume u francima i našim dinarima. Kako je saobraćaj sa Crnom Gorom bio težak i zauzet ratnim potrebama, to se nije mogla uvijek i na vrijeme dostaviti dovoljna količina dinara”. U obrazloženju, koje je potpisao ministar fin. dr Kosta Komanudi, stoji i sljedeće: “Vlada Kraljevine Crne Gore na podlozi potraživanja kod naše vlade spremila je i pustila u opticaj svoj Papirni Perper”. Kakvi i koliki su “problemi” to bili, vidi se iz br.72, Gl. Crnogorca koji je štampan 15. VI 1919. godine u Nejiu kod Pariza. “Delegacija Srbije na Konferenciji mira priznaje, da je vlada Srbije u početku rata zadužila Crnu Goru bez njenog pitanja, sa 48 miliona franaka. Pošten svijet bi se nada da Srbija preda Crnoj Gori to što je uzela na njen račun. Vlada Srbije, pak, predaje Crnoj Gori samo 31 milion dinara u toku 18 mjeseci rata. Međutim, kurs dinara je prosječno bio 130 dinara za 100 franaka i prema tome, vlada Srbije nije izdala Crnoj Gori 31 milion, nego samo 21 milion franaka”.


(Kraj)

SINOĆ U PODGORICI PREDSTAVLjENA KNjIGA PAVLA V. NOVAKOVIĆA

„Perper crnogorski novac”

Podgorica, 14. oktobra 2004. - Večeras je u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” predstavljena knjiga „Perper crnogorski novac” Pavla V. Novakovića.
- Novaković nam je otkrio mnoštvo tajni koje mnogi numizmatičari nijesu uspjeli kao što je kovanje peruna, falsifikati i greške u kovanju perpera, rekao je dr Branko Babić.
- Knjiga govori o novcu Nezavisne Crne Gore, prati život perpera kroz vjekove i završava ga zajedno sa sudbinom Crne Gore 1918. godine. Tekst je napisan sažeto i s ljubavlju, uporedo na srpskom i engleskom jeziku, propraćen kvalitetnim ilustracijama, istakao je dr Branislav Marović.
- Nedostatak cjelovitih podataka o perperu, pozitivni finansijski rezultati kojima je ovaj novac ispunio sva očekivanja njegovih tvoraca i političara, i sama numizmatička vrijednost perpera koju ima u poznatim svjetskim kolekcijama, navelo me na petogodišnje istraživanje, bile su završne riječi autora.


Mj. Đ.