|
|
|
|
Dr Šerbo Rastoder: Knjiga Đorđa Nastića: ULOGA "CRNE RUKE" U ZAVJERI PROTIV KRALJA NIKOLE Knjiga "Finale" Đorđa Nastića, jednog od glavnih svjedoka na suđenju zavjerenicima u "bombaškoj aferi" protiv crnogorskog dvora i kralja Nikole, koja je objavljena 1908. u Budimpešti i Zagrebu, je najcjelovitije svjedočanstvo do danas objavljeno o srpskoj zavjereničkoj organizaciji "Crna ruka". Za organizaciju anticrnogorske akcije znali su i na nju pristali članovi Narodne stranke Ime Đorđa Nastića (1884-1919) najčešće se vezuje za tzv. bombašku aferu iz 1907/8. godine, odnosno na njegovu ulogu jednog od glavnih svjedoka na suđenju zavjerenicima protiv crnogorskog dvora i kralja Nikole. Ovaj Srbin iz Mostara bio je aktivni član nacionalnih srpskih organizacija u Sarajevu, da bi potom otišao u Beograd gdje se povezao sa tada brojnim nacionalnim, revolucionarnim i zavjereničkim organizacijama koje su djelovale u Srbiji i van nje sa ciljem srpskog ujedinjenja. Oficijelna istoriografija ga uglavnom tretira kao ubačenog austro - ugarskog agenta, a u enciklopedijama je najčešće označen kao izdajnik srpskog naroda, jer je u svojoj brošuri objavljenoj 1908. raskrinkao čitav niz tajnih i zavjereničkih aktivnosti koje su provodili beogradski režim i brojne nacionalne organizacije u Srbiji. Poslije majskog prevrata 1903, kada je grupa "crnorukaca" likvidirala kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin, u Srbiji je na vlast došla dinastija Karađorđevića i radikali koji su razvili živu revolucionarnu aktivnost kroz tajne i javne nacionalne organizacije. Recept majskog prevrata mogao je biti inspirativan za zavjerenike, posebno u njihovoj djelatnosti prema Crnoj Gori i dinastiji Petrovića, odnosno knjazu Nikoli koji je označavan kao najveća prepreka velikosrpskom nacionalnom konceptu i ujedinjenju srpstva. U borbi protiv apsolutizma crnogorskog gospodara (koji se, istina, ne može osporiti, ali ni smetnuti sa uma da ni u okolnim zemljama u to vrijeme nije cvjetala engleska demokratija), čija je suština bila u stalnom kompromitovanju Crne Gore i dinastije Petrovića, uključila se snažna propaganda preko štampe koja je direktno finansirana iz srbijanske državne kase, štampanjem raznih falsifikata poput onog iz 1907. o navodnoj tajnoj konvenciji Crne Gore sa Austro-Ugarskom na štetu srpstva i pravoslavlja, a u korist katoličanstva. Taj lažni dokument koji je sačinio Radovan Perović - Tunguz trebalo je da bude aluzija na obrenovićevsku tajnu konvenciju sa Austro-Ugarskom iz 1881. i pokušaj kompromitovanja Crne Gore na ruskom dvoru. Zanimljivo je da su se u burnom političkom životu u Crnoj Gori, između 1905. i 1910. godine, javile brojne "demokratske" snage, kao da je Crna Gora imala tradiciju engleske parlamentarne demokratije, a ne države u kojoj su se tek začinjale klice građanskog društva i zemlje koja je svoj prvi Ustav dobila 1905. Kao najradikalnija opozicija cr-nogorskom režimu tih godina se javlja tzv. Crnogorska univerzitetska omladina, odnosno studenti iz Beograda. Prema zapisima Nikole Đonovića, brata Jovana Đonovića, jednog od vođa ove grupacije kojoj su pripadali i Marko Daković, neformalni šef, Todor Božović i drugi, oni su bili vezani za javne i tajne srpske nacionalne organizacije. Jovan Đonović je bio ovlašćen za vezu sa "crnorukcima". S "Narodnom odbranom" preko Ljuba Davidovića i dr Gođevca održavali su vezu sva trojica, a sa "Srpskom braćom" održavao je vezu Todor Božović, preko svog strica Lazara Božovića, člana Komiteta za makedonske i srbijanske stvari, čije je sjedište bilo u Vranju. Ministar spoljnih poslova Srbije Milovan Đ. Milovanović ih je držao na vezi i u sporazumu sa njim su neki "mladocrnogorci" otišli prvo u Tursku, a potom u SAD i Švajcarsku. Za razumijevanje teksta u brošuri Đorđa Nastića bitno je sljedeće: 1907. godine upućeno je 16 bombi u Crnu Goru iz Srbije u dva pravca - preko novopazarskog Sandžaka bombe je nosio Vaso Ćulafić, dok je preko Boke Kotorske bombe unio Stevan Rajković, tipografski radnik. Iz Beograda su u Boku došli Jovan Đonović i Todor Božović (na čiju su inicijativu bombe nabavljene u Kragujevcu), Đuro Vojvodić i Petar Novaković, dok ih je Marko Daković čekao u Kotoru. Bombe su u ono vrijeme bile najefikasnije "revolucionarno sredstvo", za neupućeni svijet one su bile strašno oružje koje su koristili ruski revolucionari, a posebno srpski komiti na turskoj teritoriji. Sa "mladocrnogorcima", po Raj-kovićevom priznanju, sastajao se i Andrija Radović koji je smatran neformalnim šefom tzv. "klubaša", odnosno Narodne stranke. Zavjera je otkr-ivena zahvaljujući Stevanu Rajkoviću, koji je bombe umjesto zavjerenicima predao crnogorskim vlastima, koje su u međuvremenu uhapsile i drugog nosioca bombi Vasa Ćulafića. Počela je obimna istraga i otkrivena čitava zavjera za koju je Rajković na prvom saslušanju izjavio da je na zahtjev crnogorskih studenata donio bombe sa "namjerom da njima rasprše crnogorski Dvor i njegove članove, kao i Narodnu skupštinu". Glavni akteri organizacije, po Rajkoviću, bili su Marko Daković, Todor Božović, Jovan Đonović i Petar Novaković, a za organizaciju su znali i na nju pristali članovi Narodne stranke Mihailo Ivanović, Milosav Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavrilo Cerović i drugi. U Crnoj Gori su uhapšeni brojni prvaci Narodne stranke, a od Srbije je tražena ekstradikcija Božovića, Đonovića, Dakovića, Sima Šobajića, Milije Pavićevića, Lazara Božovića, Ljuba Pavića. Srpska vlada je odbila takav zahtjev, sa izgovorom da između Crne Gore i Srbije nije postojao ugovor o izručenju, odnosno srpskim Ustavom (čl. 31) je bilo zabranjeno izdavanje političkih krivaca. Presuda je izrečena juna 1908. godine. Od 53 optužena, osuđeno ih je 50, od kojih šest na smrt, koje je knjaz Nikola pomilovao. Jedan od glavnih svjedoka na ovom suđenju je bio Đorđe Nastić. U svom svjedočenju Nastić je optužio kralja Petra Karađorđevića, prestolonasljednika Đorđa i "Slovenski jug" kao glavne podstrekače zavjere pr-otiv kralja Nikole i režima u Crnoj Gori. Nastićevo svjedočenje je izazvalo revolt srpskih oficijenih krugova i štampe koja je bila pod njenim nadzorom, jer je razotkrivalo zavjereničku politiku koja je u evropskim diplomatskim krugovima izazivala podozrenje još od krvavog majskog prevrata 1903. Nastićeva brošura je otkrila niz tada nepoznatih informacija o Crnoj ruci, tajnoj zavjereničkoj organizaciji koju je 29. maja 1903. stvorila grupa oficira, među kojima je bio najpoznatiji Dragutin Dimitrijević-Apis. Organizacija je imala svoj Program i Statut. Program je objavljen u "Pijemontu" , glasilu organizacije Ujedinjenje ili smrt, kako se zvanično nazivala od 1911, čiji je cilj bio "ujedinjenje srpstva". Članovi "Crne ruke" su djelovali i preko društva Slovenski jug koje je osnovano 1903. godine, čiji su članovi bili i neki ugledni srpski intelektualci, i preko Narodne odbrane osnovane 1908. Predsjednik Slovenskog juga bio je Ljuba Nešić, visoki činovnik u Ministarstvu za spoljne poslove Srbije, a pokrovitelj kluba je bio knez Đorđe. Prema navodima Čedomira Popovića, objavljenim u "Novoj Evropi", Vrhovna centralna uprava, najviši organ Crne ruke, često se sastajala i raspravljala o planovima da se ubiju bugarski kralj Ferdinad i crnogorski knjaz Nikola, kao glavni protivnici ujedinjenja Srba. Inače, Vrhovna centralna uprava kao najviši organ organizacije sa sjedištem u Beogradu u svom sastavu, pored članova iz Kraljevine Srbije, imala je i po jednog delegata iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Stare Srbije, Makedonije, Hrvatske, Slavonije i Srema, Vojvodine i Primorja. Knjiga "Finale" Đorđa Nastića, koja je objavljena 1908. u Budimpešti (prvo izdanje), a zatim iste godine u Zagrebu, je najcjelovitije svjedočanstvo do danas objavljeno o srpskoj zavjereničkoj organizaciji Crna ruka. Terazijski krugovi su sveli revolucionarnu akciju samo na teroristički rad u Crnoj Gori Politički položaj srpskog naroda u ove zadnje nekolike godine nije baš zavidan. Mnoge neprilike kod kuće i na strani uzrok su, što najnoviju eru našeg političkog života neće obilježiti istorija kao eru nacionalnog napredovanja. Ne treba velike političke mudrosti pa da se ovo zapazi, niti treba puno okretnosti i opširnosti pa da se gornja konstatacija i utvrdi! Ubistvo zadnjega Obrenovića; krvava svađa s jačim i spremnijim Bugarima radi t. zv. posrbljivanja i kultivisanja Maćedonije i St. Srbije; novi kurs u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, od koga niko do danas nije vidio koristi; krvna svađa i zavada srpskog naroda u Mađarskoj; vratolomna i apsurdna politika većine naroda našeg u Bosni i Hercegovini; a povrh svega toga pokušaj službenih, poluslužbenih i t. zv. patriotskih krugova biogradskih, da se terorističkom akcijom u Crnoj Gori domognu glave kneza Nikole - uzrok su današnjem rđavom političkom položaju srpskog naroda, uzrok su potpunoj osamljenosti našoj u borbi oko nacionalnog napredovanja. Možda će se ponekom našem sentimentalnom političaru ovakovo svaćanje situacije učiniti odveć pesimističko, ali je ono na žalost istinito, a ja ga ovdje ističem, što hoću da dokažem, kako je velika odgovornost onih ljudi, koji su zadnjim svojim nepromišljenim aktom, šiljanjem bombi u Crnu Goru, još otežali i onako teški položaj srpskog naroda. Kako je crnogorska afera s bombama umanjila ugled srpskog naroda na strani a u domaćoj politici proizvela strašnu zabunu, i kako se još do današnjeg dana nije staložila uznemirenost i uzbuđenost, koja je nastala onog časa, kada se na našoj političkoj pozornici počela odigravati sramna tragedija s cetinjskim bombama, sročena na biogradskim Terazijama - ja ću i opet govoriti o toj aferi. I neću prestati o njoj pisati i govoriti, dok mi ne pođe za rukom, da na osnovu onih fakata, koje sam iznio pred crnogorskim sudom i na osnovu do sad nepoznatih argumenata, koje ću iznijeti u ovoj knjižici, rasvijetlim i najtamnije momente ovog nemilog događaja. Tajanstvena koprena, koja je pokrivala do danas crnogorsku aferu s bombama pružala je mogućnost i neprijateljskoj a često i indiferentnoj štampi, da aferu tumače i eksploatišu na štetu onih, protiv kojih je bila uperena (na štetu mjerodavnih krugova na Cetinju). Od danas će to biti nemoguće! Ja ću u ovoj knjižici na osnovu nepobitnih argumenata dokazati, da se crnogorska afera s bombama izlegla iz priprema za veliku opću revoluciju svih južnih Slovena. Te su pripreme činjene u Biogradu, odnosno u Kragujevcu, tokom cijele prošle godine, činjene su uz asistenciju mnogih istaknutijih političara iz raznih srpskih krajeva a sa znanjem terazijskih mjerodavnih krugova, koji su, rukovođeni mračnim političkim spekulacijama, u zadnjem času sveli pripremanu južnoslovensku revolucionarnu akciju na teroristički rad u Crnoj Gori. Ja sam živeći prošle godine u Biogradu sudjelovao živo kao špijun u svim pripremama za veliku južnoslovensku revoluciju, jer sam bio uvjeren, da se naše nekulturno društvo može zatalasati samo fizičkim ekstremima, bio sam uvjeren, da je naš narod sposoban samo za dvoje; ili da robuje ili da se buni, pa sam stoga držao da je bolje da se buni, nego da vječito robuje, kad već ne može da ide putem zlatne sredine: progresivne evolucije. Ja sam držao, da je dužnost inteligentnijih elemenata našeg naroda, da što prije u gornjem pravcu porade, stoga sam i uzimao živog učešća u namjeravanoj akciji, što je trajalo sve do onog časa, kad sam se, na žalost, uvjerio, da baš ti inteligentniji elementi našeg društva, te uzdanice našeg naroda, robuju spekulativnim instinktima u istoj mjeri kao i naša starija filistarska generacija. Ja moram priznati, da mi je bilo potrebno sedamnaest mjeseci trzavica, lutanja i razočaranja, pa da steknem današnje iskustvo, da se odreknem i otresem saveza sa ljudima, koji, na žalost, još i danas gospodare našim javnim mišljenjem, i ako im tobožnja ljubav prema "napaćenom" srpskom narodu služi samo za lakše podmirivanje fizičkih potreba!... Ja sam mogao i prije nekoliko mjeseci rasvijetliti i najtamnije momente crnogorske afere s bombama, ali nijesam to učinio! Bombe su uhvaćene na Cetinju, ja sam ćutao. Sva naša "patriotska" štampa dokazivala je uporno, da je afera s bombama komedija crnogorske vlade, ja sam ćutao. Došlo je do javne rasprave na Cetinju. Devet dana se vodila rasprava, ja sam ćutao. Zašto? Zato, što sam vjerovao, da inspiratori crnogorskog zločina nijesu beskrajno bezočni i pokvareni, vjerovao sam da neće svoju prljavu igru tjerati do vrhunca. Ali sam se upravo u toku javne rasprave na Cetinju uvjerio o protivnom! "Lako im je bilo udarati na malu Crnu Goru, ali bi se teško uhvatili u koštac sa snažnom Monarhijom" Devet dana vodila se javna rasprava na Cetinju, iskazi svih okrivljenika jasno su dokazivali, da pokušaj terorističke akcije nijesu inscenirali današnji crnogorski vlasnici, nego da je cijela stvar potekla iz Beograda, a naša "patriotska" štampa pjevala je staru pjesmu. Ovaj beskrajni bezobrazluk vrijeđao me, stoga sam i zamolio za riječ na raspravi i iskazao ono,što sam znao, čuvajući se opet, da ne pomenem ni jednom riječi namjeravanu južnoslovensku revolucionarnu akciju. Umjesto da demantuju činjenice, koje sam ja u svom iskazu pred sudom utvrdio, biogradski presbiro i sva naša "patriotska" štampa ispletoše bajku, kako sam ja austrijski agent, najmljen i plaćen od balhausplaca, da rastavim i zavadim dvije bratske, srpske, slobodne zemlje. Ja sam prošlog mjeseca napisao u svoju obranu "Moje afere", i ni tu u svojoj obrani nijesam ni jednom riječi pomenuo namjeravanu revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu. I ako je za svakog nepartajičnog čovjeka, koji je god pročitao pomenutu moju odbranu, moralo biti jasno, da ja nijesam u austrijskoj službi, - nije bilo jasno našoj "patrotskoj" štampi i onim bogaljima, koji svu svoju duševnu hranu crpe iz umnih produkata nekolicine plaćenih piskarala. Kampanja se protiv mene produžila i dokazuje se uporno iz dana u dan, da sam ja kao austrijski najamnik istupio na crnogorskom sudu, da zavadim Srbiju i Crnu Goru. Pa ja ipak ni do danas nijesam nigdje ni jednom riječi pomenuo namjeravanu revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu, a da sam to učinio, rasplinule bi se, kao mjehurići od sapuna, sve one grube klevete, koje mi je natovarila naša "patriotska" javnost. Ali što nijesam učinio do danas čuvajući se da ne pogazim svoju riječ, da ću pred nepozvanim i neprijateljima čuvati najveću diskreciju o revolucionarnoj akciji na Slovenskom Jugu - činim danas, jer se smatram lišenim svih obaveza i obzira prema ljudima, koji su u svojoj najamničkoj službi povrijedili moje najintimnije osjećaje... Možda će neka izlaganja u ovoj knjižici dati povoda austrijskim vlastima da zakuče teškim paragrafom kaznenog zakona mene i još neke ličnosti, koje ću morati spomenuti, jer su u direktnoj vezi s argumentima, kojima ću dokazati istinitost izlaganja, odnosno imena se tih ličnosti spominju u pismima, kojima ću se služiti pri dokazivanju istinitosti navoda ove knjige. Možda će materijal izložen u ovoj knjizi momentano dobro doći onim političkim krugovima u Austriji, koji su tradicionalno rđavo raspoloženi prema Srbima, odnosno prema Južnim Slovenima, a možda će moje izlaganje dati povoda austrijskim vlastima, da privremeno upotrijebe represivne mjere na Slovenskom Jugu... Sve ove eventualnosti lebde mi pred očima, dok pišem ove retke, pa ipak nastavljam, jer mi viši razlozi, humani i patriotski, diktuju da reknem sve, da ne pritajim ništa o namjeravanoj revolucionarnoj akciji na Slovenskom Jugu! Znam, da moji lični a danas i načelni neprijatelji, neće htjeti razumjeti one uzvišene motive, koji meni, dok se smatram lišenim obaveza diskrecije, imperativno nalažu da budem otvoren; ali to mi ništa ne smeta, da ovdje obrazložim te motive radi poštenih i nepristranih čitača ovih redaka, kao i radi sebe samoga. Ja se smatram dvostruko obvezanim prema srpskom, odnosno južnoslovenskom narodu: moralno kao čovjek, a politički kao Srbin, odnosno kao Jugosloven. Stoga ja i kao čovjek i kao Srbin, odnosno kao Jugosloven, smatram svojom dužnosti, da dalje ne sakrivam podzemne mahinacije srpskog Pijemonta. Ja sam doduše kao mladi i oduševljen čovjek još prije nekoliko mjeseci slijepo vjerovao u iskrenost i dobre namjere naših Pijemonteza, ali su mi crnogorska afera s bombama i njene posljedice otvorile oči, te ja danas držim, da bi dvostruko griješio (i kao čovjek i kao Srbin), kad bi svojim ćutanjem ostavio i dalje nevezane ruke "rodoljubivim" Pijemontezima našim... - Velika bi nesreća bila, da se zlom sudbom uhvati kakova ekspedicija bombi u Sarajevu, Zagrebu, Trstu ili Ljubljani! Lako je bilo bezočnicima udarati na malu i slabu Crnu Goru, ali bi se bilo teško uhvatiti u koštac sa dobro organizovanom, disciplinovanom i snažnom Monarhijom! - Mnoga bi naša majka zakukala, mnogi bi nevini ljudi platili životima svojim bezočnosti i mračne političke spekulacije srpskog Pijemonta, a Pijemontezi bi zadovoljno trljali ruke, topeći svu svoju političku mudrost u onom beskrajnom ludom radikalskom aksiomu:"čim gore, tim bolje!". Da se zapriječe eventualne pošiljke eksplozivnog materijala po Slovenskom Jugu, da se zapriječi svaka buduća vratolomija u politici našeg naroda, da se zapriječi eksploatisanje naše narodne energije za račun tuđih prljavih spekulacija - dužnost je sinovlja, dužnost je čovječanska svakog člana našeg naroda, da govori, ako je uvjeren, da će svojim govorom, svojim izlaganjem, onemogućiti ubuduće slične vratolomne pokušaje! To je na prvom mjestu uplivisalo na mene, da uzmem riječ u ovoj delikatnoj stvari i da po mogućnosti stanem u kraj podzemnim mahinacijama srpskog Pijemonta i nekolicine nešto zavedenih, a nešto i bezočnih političara naših! Kad bi u našem narodu bilo svijesti, bilo dovoljno kulture i progresa, onda bi se moglo može biti i govoriti o revolucionarnoj akciji. Danas je to nemoguće! Velika većina našeg naroda živi u grubom neznanju, neorganizovana je, nedisciplinovana, neprosvijećena, apatična prema svim pojavama kulturnog života - u takoj masi ne smiju se raspirivati životinjski instinkti, ne smije se takva masa tjerati u fizičke ekstreme. Tko to čini griješi i kao čovjek i kao političar. Snaga našeg južnoslovenskog naroda gubi se pod današnjim okolnostima pred snagom habsburške monarhije. Nikakovo sredstvo u fizičkoj borbi Južnih Slovena protiv snage austro-ugarske države ne bi moglo izvojevati narodu pobjedu, a pogotovo kad je činjenica, da mi, Južni Sloveni, nemamo danas ni kulturnog jedinstva, pa kako bi mogli stvoriti jedinstvo u fizičkoj borbi?! I ako je ovo sve jasno kao dan, ipak su se cijele prošle godine činile u Biogradu zamašne pripreme za skoru opću revoluciju svih Južnih Slovena. Iz tih se priprema izlegla na žalost crnogorska afera s bombama, pa nije isključena mogućnost, da će se isčauriti danas ili sjutra kakova hrvatska, slovenačka ili bosanska afera s bombama, stoga ja smatram da je srpski, da je politički, spriječiti slične trzavice u političkom životu našeg naroda. Južnim Slovenima prijetili su nemili događaji zbog bezočnosti nekolicine srpskih političara Politički je pred cijelim svijetom pokazati na bezočnost takvog "patriotskog" rada i bez ustručavanja priznati pogrešku, pa makar i svoju, kao što ja evo činim. Eto, to je onaj veliki politički motiv, radi koga ja govorim! Sad nastaje pitanje: kome ja govorim? Većina onih, koji danas gospodare našim javnim mišljenjem, upleteni su bilo direktno bilo indirektno u namjeravanu revolucionarnu akciju. Oni su bezočni i slijepi i danas, nemaju snage da otvoreno priznaju svoju pogrešku i nastaviće ubuduće svoj "patriotski" rad, ako ne osjete nad sobom oštriji Damoklov mač, nego li je moje pero! Moja želja nije, da se represivnim mjerama uguše revolucionarni pokušaji, kada ima zgodniji i kulturniji način za to: evropsko javno mišljenje, humana štampa velikih i kulturnih naroda! Nevinom srpskom, odnosno južnoslovenskom, narodu prijete nemili događaji radi bezočnosti nekolicine njegovih političara, koji stoje u službi mračnih spekulacija službenih i poluslužbenih krugova kraljevine Srbije. Crnogorska afera s bombama otvorila je seriju tih nemilih događaja a kod kuće nema načina da se vodi kontrola nad radom pomenutih podzemnih političara, stoga je potreba, da se dozove u pomoć javnost strana, javnost velikih humanih i kulturnih naroda, da se njoj povjeri kontrola, zaštita i obrana nad nezaštićenim i nevinim narodom južnoslovenskim. Radi toga ja ovu knjigu ujedno pišem i na njemačkom jeziku, u namjeri da zainteresujem i neslovenske kulturne i političke krugove za ovu stvar, u namjeri da predam sudbinu južnoslovenskog nevinog naroda u ruku evropskog kulturnog javnog mišljenja. Nadam se da će ova moja knjižica učiniti kraj pripremama i eventualnim pokušajima revolucionarnog rada na Slovenskom Jugu; nadam se, da ću ovom publikacijom učiniti kraj izopačenom komentarisanju crnogorske afere s bombama; nadam se, da ću učiniti kraj svima budućim ludim političkim planovima i bezočnim spekulacijama srpskog Pijemonta i stoga sam i krstio ovu knjižicu imenom: finale. Jest, i biće ova knjižica finale mnogih bajki, koje danas nalaze vrlo dobru prođu u našem političkom životu: biće finale bajke, da je Austrija najmila mene da zavadim Crnu Goru i Srbiju; biće finale bajke, da sam ja austrijski agent, jer kad bi to bilo istina, već bi odavno u rukama austrijskih vlasti bili dokumenti, koje ja tek danas svojevoljno publikujem u interesu srpskog odnosno južnoslovenskog naroda!! I. U prošlom dijelu ove knjižice dovoljno sam obrazložio motive, koji su me pokrenuli da pišem o delikatnim stvarima, da objavim urbi et orbi činjenice, koje mogu skupo stati i mene i one ljude, čija imena moram spomenuti radi potpunosti izlaganja. Mislim, da će pomenuto obrazloženje u uvodu ove knjige biti dovoljno svima onim, koji budu čitali ove retke bez prethodnog rđavog raspoloženja prema njihovom piscu, stoga se i neću više povraćati na ovu stvar, nego ću odmah preći na suho izlaganje događaja, koji su prethodili i koji su pratili prošlogodišnje i ovogodišnje pripreme za opštu revoluciju svih Južnih Slovena. S materijalom, koji meni stoji pri ruci dok pišem ove retke, mogao bih ovu knjižicu učiniti najinteresantnijom svoje vrste, da se samo upustim u komentarisanje pojedinih činjenica. Ali ja to neću učiniti pa makar i na štetu interesantnosti ovih redaka, neću se upuštati u nepotrebno i suvišno komentarisanje, čuvajući se, da svojim ličnim neprijateljima ne pružim mogućnost, da ponovo okušaju moć svoje fantazije stvarajući bajke o mojoj političkoj nekorektnosti. Moje će izlaganje biti hladno, suho, bez smoka i začina; svaka riječ biće i dokazana, ni jedno slovo neće biti previše rečeno, ni jedan slog neće biti dodan ili premaknut sa svog pravog mjesta... Iz ove hladne zbilje moga izlaganja padaće strašni udarci na naše patentovane patriotske lažce i klevetnike, na lažne demokrate i lažne prijatelje srpskog naroda, na njegove zlosretne vođe i zastupnike! Neće doduše biti svi bezočnici poimenice spomenuti, jer se njihovo učešće u namjeravanoj južno-slovenskoj revolucionarnoj akciji ne može dokazati konkretnim činjenicama, ali će moje izlaganje dozvati pameti i te bezočnike, i oni će se valjda okaniti svoga lukrativnog "patriotskog" rada, kad se pogledaju oči u oči sa ledenom zbiljom"... Kako sam ja od dolaska u Biograd pa sve do nazad četiri mjeseca uzimao živog udjela u revolucionarnim pripremama, to ću svoje izlaganje početi od onog dana, kada sam prešao u Srbiju, pa ću opisujući vjerno svoje učešće u namjeravanoj revolucionarnoj akciji pružiti potpunu sliku svih događaja, koji su pratili pripreme za opštu južnoslovensku revoluciju. Ja ću biti malo opširniji, govoriću i o onim događajima, koji ne stoje na prvi pogled u vezi sa namjeravanom južnoslovenskom revolucijom, stoga molim svoje čitače, da budu malo strpljivi... U decembru mjesecu 1906. godine prešao sam iz Bosne u Srbiju. Neprestani progoni od strane bosanskih vlasti prisilili su me, da se bar za neko vrijeme uklonim ispred domašaja rasrđenih vlasnika. Moram priznati, da me odavno vukla želja da vidim srpsku kraljevinu Srbiju, da se ogrijem na suncu srpskog Pijemonta... Ali mi se, na žalost, nije nikad do tada pružila prilika, da rashladim svoje vruće patriotske osjećaje na njedrima slobodne srpske kraljevine. Tada, gonjen od bosanskih vlasti, sudskih i političkih, stavljen pod najstrožiji policijski nadzor, - jedva sam čekao da se isčupam iz čeljusti rasrđenih silnika. Pored toga sam bio dobio od nadbiskupskog sekretara u Sarajevu, g. Grge Lesića, dragocjene podatke o djelovanju katoličke propagande u Bosni i Hercegovini, pa sam nestrpljivo očekivao, da mi se pruži prilika, da mognem pomenuti materijal predati javnosti. U Bosni to nijesam mogao učiniti, s toga sam se na brzu ruku spremio i prešao u Srbiju. Nijesam pomišljao da su se u Biogradu mogle događati stvari kao što su "crnogorske bombe" Teškom mukom, bez putnih isprava, prešao sam iz Bosne u Srbiju. Neprestani progoni od strane bosanskih vlasti prisilili su me, da se bar za neko vrijeme uklonim ispred domašaja rasrđenih vlasnika. Moram priznati, da me odavno vukla želja da vidim srpsku kraljevinu Srbiju, da se ogrijem na suncu srpskog Pijemonta... Ali mi se, na žalost, nije nikad do tada pružila prilika, da rashladim svoje vruće patriotske osjećaje na njedrima slobodne srpske kraljevine. Tada, gonjen od bosanskih vlasti, sudskih i političkih, stavljen pod najstrožiji policijski nadzor - jedva sam čekao da se isčupam iz čeljusti rasrđenih silnika. Pored toga bio sam dobio od nadbiskupskog sekretara u Sarajevu, g. Grge Lesića, dragocjene podatke o djelovanju katoličke propagande u Bosni i Hercegovini, pa sam nestrpljivo očekivao, da mi se pruži prilika, da mognem pomenuti materijal predati javnosti. U Bosni to nijesam mogao učiniti, s toga sam se na brzu ruku spremiio i prešao u Srbiju. Teškom mukom, bez putnih isprava, prešao sam srpsku granicu u Mitrovici i nastanio se u Biogradu. Ja nijesam imao tada mnogo poznanika među biogradskim političkim svijetom, ali sam ja bio svima političkim krugovima dobro poznat radi učešća u radničkim štrajkovima u maju 1906. godine. Stoga su mi se svagdje vrata otvarala, gdje god sam zakucao, svagdje su me lijepo primali, dočekivali i dalje preporučivali. Prva mi je briga bila, da što prije štampam pomenuti materijal o katoličkoj propagandi u Bosni i Hercegovini. Sve podatke o tom zlu našeg naroda bio sam složio u knjižici pod naslovom: Jezuite u Bosni. Do nekoliko dana po dolasku u Biograd otišao sam g. Ljubi Jovanoviću, profesoru univerziteta i predsjedniku Narodne skupštine. Za g.Jovanovića bio sam odavno čuo, da je Mecena neoslobođenih Srba, pa stoga sam ga i potražio bez ustručavanja, pročitao mu rukopis i zamolio ga, da se pobrine za izdavača. Moram priznati da nijesam očekivao da će mi se ubrzo pružiti prilika da zađem u t.zv. više političke krugove u Biogradu. Ali ono, o čem ja nijesam ni pomišljao, dogodilo se toga dana. Čim me g. Jovanović saslušao, odmah me uputio tad. ministru predsjedniku Nikoli Pašiću, dao mi propratno pismo uvjeravajući me, da su dokumenti koje kanim objaviti, vrlo interesantni i korisni po Srbiju i njenu politiku, pa da će stoga uvelike interesovati i g.Pašića. I zbilja je tako bilo! Bio sam primljen od g.Pašića najprije u ministarstvu pa onda 7. januara u 7 i po sati kod kuće g.Pašića, gdje sam tad. ministru predsjedniku i pročitao dokumente o katoličkoj propagandi. Stvar se osobito svidila g.Pašiću, bio je, valjda stoga, prema meni vrlo ljubazan i razgovarao dugo, što inače nije običaj ovog orijentalnog političara! G.Pašić naredio je odmah da se knjiga štampa a posrednik sa štamparijom bio je g.Ljubo Jovanović. I štampao sam odmah "Jezuite u Bosni" u više hiljada primjeraka. Ja nijesam imao novca, pa nijesam mogao naravno ni podmiriti trošak g. Ljubi Davidoviću, kod koga se knjiga štampala, sve je podmirila srpska državna kasa. Knjiga je bila dogotovljena polovicom januara. Suvišno je ovdje i govoriti o uspjehu, koji je imala ova knjiga. Za nekoliko dana nije se u biogradskom političkom svijetu ni o čem drugom ni govorilo nego o mojim "Jezuitima u Bosni". Uspjeh knjige značio je uspjeh pisca. Ja sam poslije te publikacije bio još rađe i još simpatičnije priman i dočekivan u svim biogradskim političkim krugovima. Ovo ne može demantovati ni presbiro, koji raspolaže s mnogo većom dozom laži, nego li je to slučaj kod biogradskog presbiroa... Ja sam se može biti, malo udaljio od stvari, o kojoj želim govoriti, ali to činim iz nužde, jer znam da će se mnogi neobaviješteni čitači ovih redaka u čudu pitati: "Kako je došlo do toga, da se ovaj mladi čovjek u Biogradu primi otvorenih ruku i da mu se povjere teške stvari?". Poslije ovog obrazloženja biće valjda svakom jasno, kako sam ja dospio u najdelikatnije političke krugove u Biogradu. Gornjem izlaganju moram još dodati, da sam došao u Biograd vrlo mlad i neiskusan, da nijesam tada mogao ni pomišljati, da se u srpskom Pijemontu mogu događati stvari, koje sam, na žalost, sam kasnije doživio (ubijstvo Novakovića i crnogorske bombe!), - pa će onda biti potpuna slika moja kao i okolice, u kojoj sam se tada kretao. Kako sam se u uvodu istaknuo, ja sam se tada slijepo zanosio idejom, da se naš narod mora što prije zatalasati fizičkim ekstremima, da mora što prije koncentrisati sve svoje snage na polju nelegalne borbe, ako se uopće misli na njegovo oslobođenje, odnosno ujedinjenje!... Srbobran" je klevetama i podvalama pokrivao podzemne mahinacije Beograda protiv Cetinja Ja sam te svoje ideje isticao u Biogradu svagdje, gdje sam mislio da govorim među rodoljubima i iskrenim prijateljima svojim i svoga naroda, pa moram priznati, da sam bio ugodno iznenađen, kad sam u klubu "Slovenski Jug" naišao na grupu ljudi, koji su dijelili moje mišljenje. Unišao sam u društvo tih ljudi, koje se sastojalo od nekolicine oduševljenih članova kluba "Slovenski Jug" i nekolicine oficira zavjerenika. Ubrzo smo se sprijateljili i postali intimni. Vođa tog društva bio je Jašo Nenadović, artiljerijski kapetan I klase. Ovaj čovjek, iako se ne može podičiti visokim vojničkim činom, ipak uživa veliki ugled u Biogradu, jer je rođak kralja Petra i jer je vrlo dobro primljen i kod kralja i kod prestolonasljednika. Kapetan Nenadović bio je uopšte duša "Slovenskog Juga", on je dirigovao pravac lista istog imena, on je nabavljao u oskudici novce, on je dostavljao klubu želje viših političkih krugova itd. Pored njega najviše se isticao od oficira artiljerijski poručnik Aleksandar Srb, poznati intimni prijatelj i drug prestolonasljednika Đorđa, pješadijski potpukovnik Mirko Naumović i artiljerijski kapetan Dušan Optrkić. Od biogradskih građana bio je aktivniji Rade Mihajlović, trgovac, a najviše se zauzimao oko organizovanja revolucionarnog rada tadašnji urednik "Slovenskog Juga", a sada pitomac srbijanske vlade u Brislu, Ljubo Jovanović i predsjednik kluba, Ljubo Nešić, bivši činovnik ministarstva inostranih djela u Biogradu, a sada ataše srbijanskog poslanstva u Parizu. U ovo društvo unišao sam oko 20. januara prošle godine. Oni su me poslije mojih uspjeha u Biogradu dočekivali otvorenih ruku a pogotovu kad su razabrali, da se ja oduševljavam idejom nelegalne borbe. Bez ustezanja su mi povjerili, da oni već od osnutka kluba "Slovenski Jug" (1903. godine) rade na organizovanju revolucionarnog rada na Slovenskom Jugu. Na moje veliko iznenađenje saznao sam, da su ovi ljudi već i zadobili mnoge revolucionarne veze sa istaknutijim političarima na Slovenskom Jugu. "Jugoslovenska izložba" i razni skupovi, koje je taj klub organizovao u ove zadnje nekolike godine samo su zgodna koprena njihovog pravog rada! Meni su se sviđali ovi ljudi, rad njihov oduševljavao me, pa sam stoga i unišao u njihovo društvo, radio i oduševljavao se s njima zajedno, ne razbijajući glavu mislima, ko stoji za leđima ovih ljudi? Opažao sam, da ti ljudi imaju oslona, i moralnog i materijalnog, u ljudima velikog autoriteta u državi, ali to im nijesam uzimao za zlo, čak sam se tome i veselio, jer mi je to pružalo garanciju, da je rad ovih terazijskih Jugoslovena ne samo oduševljen, nego i ozbiljan. Slušao sam često o velikoj naklonosti kralja Petra prema klubu, slušao sam o oduševljenju prestolonasljednika Đorđa za revolucionarni rad ovih ljudi, slušao sam da i profesor dr. Jovan Cvijić odobrava ideju revolucije na Slovenskom Jugu itd., ali to nije mene vezalo i intimno spajalo sa klubom, nego moje uvjerenje, da je rad kluba iskren i ozbiljan, kao i činjenica, da se moje političko "vjeruju" slagalo s njihovim. Kako sam gore spomenuo, imali su ovi ljudi prije mog ulaska u klub izvjesnih revolucionarnih veza sa istaknutim političarima na Slovenskom Jugu. Ja neću ovdje spominjati sve te veze, jer ih ne mogu sve dokazati, i jer nijesu sve jednako opasne po miran politički razvoj našeg naroda. Ali ću morati spomenuti veze kluba sa nekolicinom istaknutijih članova srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, što ću i dokazati autentičnim pismima dotične gospode. Meni je žao što ću ovom knjižicom, može biti, napraviti neprilike nekim inače simpatičnim članovima srpske samostalne stranke, ali zub za zub! Izvrtanjem istine, klevetama, podvalama, i uopće najnemoralnijim sredstvima služio se "Srbobran", organ samostalne stranke, da pokrije podzemne mahinacije Biograda protiv Cetinja. Ja sam pokušao najpre sva blaža sredstva, ali pomoglo nije, stoga sam prisiljen, da se latim ovog najradikalnijeg puta, pa da se jedanput dođe do materijalne istine u mnogim stvarima, koje su u ovo zadnje vrijeme drmale našim javnim životom, a do danas ostale neraspletene. Kako sam već prije spomenuo, ja neću u svom delikatnom izlaganju dometnuti ni jedno slovo, a na svršetku ove knjižice nastupiću dokaz istine s nepobitnim argumentima, dotle molim da se pažljivo prati moje izlaganje i da se ad hoc uzme kao istinito! Ja sam unišao u društvo revolucionarnih terazijskih Jugoslovena oko 20. januara pr. g. i odmah smo otpočeli življe raditi oko organizovanja revolucionarnog rada. Nastala su silna prepisivanja, savjetovanja i dogovaranja. Neku vrstu tajničke dužnosti obavljali smo ja i urednik "Slovenskog Juga" Ljubo Jovanović. Ubrzo smo uspjeli da uz odobrenje svih jednomišljenika fiksiramo ad hoc pravac revolucionarnog rada. Poslije dogovaranja i savjetovanja sa jednomišljenicima u Biogradu i u unutrašnjosti Srbije poslije dopisivanja i prepisivanja sa jednomišljenicima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Dalmaciji i Dubrovniku izdali smo mi u Biogradu od prilike ovakav kominike: u načelu se angažujemo za veliku, opću revoluciju masa na Slovenskom Jugu i savjetujemo, da se što življe priprema teren za takovu revolucionarnu borbu, ali se mora odmah početi s terorističkom akcijom pojedinaca u Bosni i Hercegovini, Novom Pazaru i Hrvatskoj, pošto su političke prilike u tim zemljama zaoštravaju svaki dan, pa se bojati, da nas spontana erupcija narodnog nezadovoljstva ne zateče nepripravne i da nas ne omete u pripremanju terena za opću revoluciju masa na našem Jugu. Gospodi u Biogradu poručujem, da sam prešao preko mnogih dokaza njihovog zlikovačkog rada Čim je izdan i usvojen ovaj kominike odmah smo pozvali istaknutije jednomišljenike, iz unutrašnjosti i sa strane, na konferenciju u Biograd, gdje se imalo riješavati o daljnjem radu. Mnogi su se odazvali. Iz Hrvatske su delegirali kao zastupnike profesora karlovačke bogoslovije, Valerijana (Vasu) Pribićevića i poručnika u Kruševcu Milana Pribićevića, braću narodnog poslanika Svetozara Pribićevića. Dvojica Pribićevića došli su tada sa agitacionog putovanja po Hrvatskoj i referisali klubu o uspjehu. Valerijan Pribićević referisao je, da mu je pošlo za rukom pridobiti za stvar narodnog poslanika Budu Budisavljevića i još neke druge, a Milan Pribićević saopštio je, da je zadobio svoga brata Adama Pribićevića, političkog činovnika u Hrvatskoj (tada u Vrginmostu a danas u Pregradi?), da je i sam razgovarao sa Budom Budisavljevićem, narodnim poslanikom, i da ga je upravo iznenadio Budisavljević svojim oduševljenim pristankom na revolucionarni rad. Poslije referata braće Pribićevića, koji su u klubu s oduševljenjem primljeni i usvojeni, saslušani su referati i ostalih članova pa se prešlo na debatu o biogradskom kominikeu. Stanovište izloženo u kominikeu usvojeno je u cjelosti s dodatkom, da se što prije pripremi eksplozivni materijal za početak terorističke akcije u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj i Novom Pazaru i da se pribave novci za akciju. Kad je došao u pitanje eksplozivni materijal i novci, ustao je kapetan Nenadović i zamolio nas, da njemu prepustimo brigu oko nabavljanja eksploziva i novaca. Razjasnio nam je, kako će otputovati u Kragujevac, ako to odobri konferencija, kako će preporukom prestolonasljednika Đorđa uzeti iz vojne fabrike u Kragujevcu potreban broj eksplozivnog materijala, odnosno bombi, za početak terorističke akcije. Isto je tako kapetan Nenadović držao kao u ruci da će prestolonasljednik dati i novce za početak akcije. Otvorila se debata o predlogu Nenadovićevom. Niko nije imao ništa protiv toga da se preporukom prestolonasljednika Đorđa nabave bombe, ali smo ja i Milan Pribićević bili protivni, da se od mladog prestolonasljednika uzmu novci, bojeći se, da bi tako naša akcija, koju smo htjeli očuvati suverenu i nezavisnu, postala ovisna od biogradskog dvora. Na koncu bi zaključeno, da kapetan Nenadović pribavi preporuku od prestolonasljenika, da otputuje odmah u Kragujevac i da skloni upravitelja fabrike da dozvoli, da jedan od članova kluba prisustvuje fabrikovanju bombi u vojnoj fabrici. Glasanjem budem izabrat ja, da odem odmah u Kragujevac po povratku kapetana Nenadovića. Što se tiče novaca bi riješeno, da se po mogućnosti nađe kakav Mecena, a ne pođe li to diskretnim putem za rukom, da se onda obrati na prestonasljednika Đorđa. Vaso i Milan Pribićević povratili su se odmah na svoja mjesta, kapetan Nenadović otputovao je već drugi dan (čini mi se 15.februara) u Kragujevac, klub u Biogradu javio je litografisanim okružnicama na diskretne adrese zaključak biogradske konferencije svim jednomišljenicima na Slovenskom Jugu a ja sam čekao povratak kapetana Nenadovića pa da i sam otputujem u Kragujevac. II Govoreći na cetinjskom sudu o pohodu u Kragujevac prećutao sam sve činjenice, koje sam u prošlom odsjeku ove knjige izložio. Ali sam i u svom iskazu na cetinjskom sudu rekao, da sam mnoge stvari prećutao i to ovim riječima: "... gospodi u Biogradu poručujem odavde javno, da sam prešao ćutke preko mnogih dokumenata njihovog zlikovačkog rada... Za danas iz patriotskih obzira dosta!". Ovdje konstatujem ove činjenice, da unaprijed onemogućim podvale, kako bi ja sve ovo bio rekao i na cetinjskom sudu, ne štedeći nikoga, da sam imao pozitivnih dokaza u rukama. Da su se inspiratori crnogorskog zločina opametili, da su se okanili uzaludnog negiranja činjenica, nego priznali pogrešku i povukli konzekvencije od takvog priznanja, ne bi došlo do današnjih mojih otkrića, jer bi ja još živio u uvjerenju, da biogradska gospoda i njihovi saveznici po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu, Dalmaciji i Novom Pazaru nijesu izgubili potpuno glave. Pošto se to nije dogodilo, što su očekivali svi pametni ljudi, ja se smatram dužnim, da istupim javno još jedanput i da reknem i ono, što sam na cetinjskom sudu iz patriotskih obzira prećutao. Danas me baš ti patriotski obziri gone da govorim, stoga nastavljam mirne duše svoje izlaganje. Kapetan Nenadović povratio se iz Kragujevca 18. februara, a 19. februara referisao nam je u klubu o ishodu svoje misije konstatujući potpun uspjeh. Nenadović je referisao, kako je prestolonasljednik s velikom gotovošću dao naredbu da se izdaju bombe i da je, kako mu se čini, o svemu izviješten i sam kralj Petar. Upravitelj fabrike, artiljerijsko-tehnički pukovnik Mihajlo Vukićević, nije naravno ni jednog časa oklijevao da izda naredbu za fabrikovanje bombi upravitelju pirotehnike, artiljerijsko-tehničkom majoru, Miodragu Vasiću. Referat kapetana Nenadovića saslušan je s velikim oduševljenjem i odmah je stvoren zaključak, da ja krenem sjutradan, 20. februara, večernjim vozom za Kragujevac i da mi kapetan Nenadović dade preporučna pisma na upravitelja fabrike i pirotehnike. Beograd do danas nije demantovao moje detaljno svjedočenje o bombama, kazano na cetinjskom sudu Meni bi stavljeno u dužnost, da nastojim, da donesem što više bombi i da na svaki način pridobijem za revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu i majora Vasića, kako bi kasnije bez preporuke i bez znanja prestolonasljednka Đorđa mogli dobivati potrebni eksplozivni materijal. Izgledalo mi je tada, da svi nastoje iskreno, da očuvaju revolucionarnu akciju nezavisnu i suverenu. Barem su i kapetan Nenadović i drugi biogradski članovi kluba uvijek pokazivali težnju da budu neovisni od vlade i dvora. Tokom vremena razjasnilo mi se sve. Biogradski mjerodavni krugovi nijesu mogli drugačije, nego fingirajući apsolutnu samostalnost revolucionarne akcije uspješno najmiti u svoju službu nekolicinu oduševljenih mladih Srba. Ja sam na cetinjskom sudu izložio do detalja svoj boravak u Kragujevcu, odnosno fabrikaciju bombi a do danas nije pokušao Biograd da to demantuje, stoga ću i ovdje djelimično citirati stenografski zapisnik dotičnog dijela moga govora. To će biti potrebno koliko za bolje razumijevanje stvari, toliko i da se utvrdi autentičnost mog izlaganja. Dakle. "... 20. februara, u veče u 11 1/2 sati, krenuo sam brzim vozom za Kragujevac. Na stanicu me ispratio Ljubo Jovanović, urednik "Slov. Juga" i donio mi od kapet. Nenadovića dva pisma. Jedno je bilo adresirano na Mihajla Vukičevića, upravitelja vojne fabrike, a drugo na Miodraga Vasića, upravitelja vojne pirotehnike. Pisma nijesu bila zapečaćena pa sam pročitao sadržaj. U oba pisma preporučuje kapetan donosioca pisma, t. j. mene, a u pismu na Miodraga Vasića, opominjaše majora neka sa mnom preduzme stvar što ozbiljnije i detaljnije, neka me dobro uputi u rukovanje s bombama i neka ih što prije pošalje po meni u Biograd. 21. februara, u 5 sati izjutra, stigao sam u Kragujevac i odsio u hotelu "Takovo". Tu sam se zapisao u knjigu stranaca pod pseudonimom: dr. Kraus, inženjer, iz Beča. U hotelu sam se pravio da ne znam srpski govoriti, nego samo njemački. Ovo sam smatrao potrebnim iz dva razloga: prvo, što sam živio u uvjerenju, da srpska vlada nema pojma o mom dolasku u Kragujevac, a drugo, što sam se bojao, da mi ne bi austrijske vlasti pravile neprilika čak i u Srbiji. Uzeo sam slugu iz hotela za vođu i potražio upravitelja pirotehnike Miodraga Vasića. On je mlađi čovjek, simpatičan (kako mi rekoše u Biogradu), stoga sam htio njega prvo naći nego li pukovnika Vukičevića. Od prilike u jedan i po sat popodne našao sam majora Vasića u pirotehnici zaposlena. Moram ovdje istaknuti, da je ovaj čovjek učinio odmah na mene dobar utisak, što je trajalo sve do u najnovije vrijeme kako ću kanije razjasniti! To poslijepodne razgovarali smo podugo o svemu i svačemu, razgovarali smo se o političkim prilikama u Bosni i Hercegovini i o političkim prilikama u drugim krajevima neoslobođenog srpstva. Na koncu smo odlučili, da sjutradan, 22. februara, počnemo naš posao teoretski, pa onda za nekoliko dana praktički. Major je bio mišljenja, da ćemo kroz nedjelju dana sav posao svršiti. Još mi je savjetovao, da se odmah preselim iz hotela u privatan stan kod njegovog kuma, majstora Milića, koji je nadglednik radionice za pravljenje kapisla. Ja sam ga poslušao i preselio se još isto poslijepodne kod majstora Milića. Osim toga ustanovili smo, da sjutradan prije nego pođem majoru u pirotehniku posjetim pukovnika Mihajla Vukičevića, upravitelja fabrike. Sjutradan 22. februara, bio sam već u 8 i 30 sati u koncelariji upravitelja fabrike. Ja sam mu ukratko ispričao moju misiju. Iza toga dao je pukovnik nalog jednom poslužitelju, da me kroz fabriku provede u pirotehniku. U pirotehnici me očekivao major Vasić i odmah smo otpočeli posao. Sa velikom spretnosti i s očitim zadovoljstvom razložio mi je major toga dana razne eksplozivne smjese i njihovo djelovanje, njihove koeficijente rušenja itd. Sve eksplozive, počevši od baruta pa do srebrenog fulminata (Knallsilber), prešli smo za tri dana. Moglo je biti 26. februara u jutro, kad mi je major počeo tumačiti najobičniju konstrukciju bombi i odveo me u tzv. "vatrometno" odjeljenje pirotehnike, gdje sam prvi put vidio čaure ovih istih bombi, gospodo sudije, koje danas leže pred Vama kao corpora delicti. Vatrometno odjeljenje pirotehnike leži podaleko od ostalih zgrada i upalo mi je u oči, da je s vrlo malo pažnje građeno i udešeno. Tu, u vatrometnom odjeljenju bio je zaposlen Miloje Gojaković, koji je sada izvan granica Srbije i živi u Novom Pazaru, kao ekonom manastira Banje kraj Priboja, pa se može preslušati putem rekvizicije na sve okolnosti, koje ću navesti u vezi s njegovim imenom. Pored njega bio je tu i majstor Miloje Stefanović, nadglednik toga odjeljenja, čovjek povjerljiv i dugogodišnji radenik u fabrici. Ja sam bio počeo s Vasićem i tu govoriti njemački, jer sam u fabriku bio uveden kao strani inženjer, koji ne zna ni riječi srpski, ali me major opomenu, da govorim slobodno srpski; jer su i Gojaković i Stefanović njegovi povjerljivi ljudi. Na jednom podugačkom stolu ležalo je od prilike 30 komada tek salivenih željeznih čaura ovih istih četvrtastih bombi, koje stoje pred Vama, gospodo sudije. Svjedok Nastić je na sudu detaljno opisao kako su u Kragujevcu pravljene bombe za atak na Crnu Goru Sve čaure bile su četvrtasto-kockaste, ali nijesu bile isto veličine i jednakih rubova. Veliki dio (24 komada) bile su ovog istog oblika, koji vidite pred sobom. Ostatak, od nekih šest komada, bio je nešto manjeg oblika i slabije fiksiranih rubova. Za stolom su Gojaković i Stefanović lakirali bombe iznutra sa rastopljenim šelakom. Na moje pitanje, zašto to čine, odgovorio mi je major, da je lakiranje potrebno, da ne bi dugim stajanjem metal djelovao štetno po eksploziv. I mene je major potjerao da ih lakiram a i on sam pristupio je poslu. Tako smo vrlo brzo lakirali iznutra sve čaure i stavili ih kraj peći, da se suše. Po svršenom poslu vratismo se u kancelariju majorovu, gdje mi on pokaza nekih 50 komada kapisla za detonaciju punjenih sa 2 grama živina fulminata (Knallquecksilber) i oko 50 komada ovih istih upaljača, koji su privrnuti na te bombe, što leže pred Vama, gospodo sudije. Molim, gospodine predsjedniče, naredite da se donese školska tabla, da crtežima jasnije pokažem konstrukciju bombi. Predsjednik: Dobro, neka se donese jedna školska tabla: (Donosi se tabla). Đ.Nastić: Kao što spomenuh, iz vatrometnog odjeljenja otišli smo u kancelariju majorovu, gdje mi je pokazao oko 50 ovih istih upaljača, koji su privrgnuti na bombe, koje ovdje leže. Ovaj upaljač izgleda ovako (crta). Dio, što proviruje iz bombe jeste vrh upaljača a u njemu se svršava u četiri kraka ispod ove kapice fitilj (barutna smjesa), koji je utaknut u upaljač. Upaljač je privrgnut u bombu a dug je 5 cm. Dio, koji se nalazi u unutrašnjosti bombe uzak je i na njega je nataknuta kapisla za detonaciju, pričvršćena pomoću jedne udubine na upaljaču. U šupljini, kao što rekoh, nalazi se jedna smjesa barutova, fitilj. Mi smo počeli pažljivo naticati kapisle na upaljače i pričvršćavati kapisle na udubinu na upaljaču. Ovako opremljene upaljače sa nataknutim kapislama odnijeli smo u vatrometno odjeljenje, gdje su ležale čaure ovih bombi i počeli smo da punimo čaure sa eksplozivnim štofom, tzv. šnajderitom, kojim su punjene srbijanske bojovne granate. Šnajderit je eksploziv sigurnosti, tj. ne eksplodira od udara, niti je osjetljiv od vatre, a eksplodira samo ako se detonira kapislom. Šnajderit je major miješao s barutom, da lakše prihvati eksploziju, pa je stoga nešto izgubio od svoje žute boje. Ja predlažem, da se ovdje obrazuje komisija ad hoc od sudija, državnih tužioca i branioca, da ja otvorim jednu bombu i da konstatujemo, da je unutrašnjost bombe, odnosno upaljač u unutrašnjosti bombe da je onakav, kako sam ga ja opisao, te da konstatujemo, da je bomba punjena gore opisanim eksplozivnim štofom. Veći dio čaura napunili smo šnajderitom, čini mi se 19 komada, a ostatak sa nekim eksplozivnim štofom zelene boje, koga je sastavio major Vasić i po sebi nazvao "vasit". Vasit ima ista svojstva kao i šnajderit, a i njega smo miješali s malo baruta. Meni se čini, da smo sa vasitom napunili jednu od ovih većih četvrtastih bombi i sve prije opisane manje bombe, čini mi se 5 ili 6 komada. (Uopće smo napunili 25 čaura). Kako nijesu uhvaćene te manje, tvrdim, da se u ovima ovdje nalazi šnajderit. Molim, g. predsjedniče, da li je austrijska ekspertna komisija u Kotoru ustanovila unutrašnjost ovih bombi? Predsjednik: Nije! Đ.Nastić: Tim prije molim, da se odmah obrazuje komisija ad hoc, da se ustanovi unutrašnjost bombe i da se konstatuje da li do detalja odgovara mome izlaganju. Dakle, gospodo, pošto smo čaure napunili eksplozivom od prilike do vrha, počeli smo vrlo pažljivo privrtati upaljač u čauru mažući ujedno šraf na otvoru čaure vrlo lahkom rastopinom šelaka, da ne bi eksploziv prihvatio vlagu. Kada je to sve bilo gotovo, onda smo upaljače zatvorili kapicama, a ispod kapica mazali voskom, da ne ulazi vlaga na fitilj. Po tom smo bojadisali bombe sivkastom bojom, da bi pri bacanju svraćale na se što manju pažnju. Ove bombe eksplodiraju ovako: Upali se fitilj i za nekoliko sekunda (9-10) dogori fitilj u upaljaču do kapisle, kapisla eksplodira i detonira bombu. Vrijeme od 9-10 sekunada dovoljno je, da pobjegne onaj, koji upali bombu. Moram još konstatovati, da se ove bombe upotrebljavaju isključivo za žive ciljeve i da im je djejstvo strašno. Kad bi se bacile u sobu, obične veličine, ne bi mogao niko živ glavu iznijeti. Ali, gospodo, pored ovih četvrtastih bombi, koje služe isključivo za žive ciljeve, major je fabrikovao i druge, i to bombe, koje eksplodiraju od udara. 27. februara 1907. ujutru uzeo je major tri stare topovske kugle, veličine srednje čovječije glave, pa ih dao izbušiti. Ove su kugle od prilike, kako rekoh, veličine srednje čovječje glave, a teške su 6 kilograma. Na površini kugle dao je izbušiti 6 rupa sa 6 upaljača i jednu rupu za punjene eksplozivom. Moram napomenuti, da su rupe za upaljače tako porazmještane, da kugla kad padne na zemlju, mora pasti na jedan od tih upaljača. Ove sitne kapisle, zvonasta oblika, sastavni su dio upaljača tih okruglih bombi. Za terorističke akcije u Crnoj Gori pravljene su i razorne bombe od starih topovskih kugli Sam je upaljač vrlo interesantno konstruisan, pa i ako nijesu uhvaćene kugle, ja ću pokazati konstrukciju tih bombi, odnosno sastav upaljača, kako bi se stekao pojam, čemu služe ove uhvaćene zvonaste kapisle, koje leže pred Vama, gospodo sudije. U udubinu upaljača, takođe zvonasta oblika, metne se ova zvonasta kapisla, nad nju se uvrne poklopac, koji je u sredini šupalj a o kapislu se opire jednim spiralnim perom. Kroz rupu na zaklopcu uvije se šiljak, koji ide gotovo do kapisle, a treba da detonira kapislu. U momentu kada se baci bomba, usljed težine bombe i težine kapisle (koja se može pomicati u prostoru upaljača) stegne se spiralno pero i šiljak udari u kapislu. Toga časa prenese se eksplozija kapisle kroz rupu na donjem dijelu upaljača u unutrašnjost bombe i eksplodira cijela mašina. Ove su bombe hermetički zatvorene, a pune se jednom običnom eksplozivnom smjesom, koja se dobije kad se dva dijela calii chlorici pomiješaju sa jednim dijelom vrlo sitno istucanog šećera, pa se ta smjesa pažljivo i dobro izmiješa. Fabrikovano je tada tri komada ovih velikih bombi i 18 malih kapislica. Ja ne znam koliko ih je uhvaćeno? Predsjednik: Upravo 18 komada. Đ.Nastić: U ove bombe staje 3/4 kilograma do jednog kilograma eksploziva. Djejstvo ovih bombi mnogo je strašnije od djejstva, četvrtastih bombi, u koje staje samo 10 dekagrama eksploziva. Kora ovih okruglih bombi vrlo je debela i jaka pa pruža jači otpor, usljed čega se postizava i jače djelovanje eksplozivne smjese. Dakle, 27. februara 1907. pokazao mi je major Vasić manipulaciju s ovim bombama. Istoga dana poslije podne otišli smo iz pirotehnike izvan fabrike duž jednog potoka i udaljili se oko 500 m od fabrike, pa smo eksplodirali ovu jednu četvrtastu bombu i jednu valjkastu, od kojih doduše ne vidim nijednu ovdje, ali koje su takođe tada liferovane, kad sam bio u fabrici, pa mislim, da su i one ekspedovane ovamo. Te bombe valjkasta su oblika, služe za rušenje, dva puta su više od ovih malih, zidovi su im tanji i u njih staje oko jedna polovina kilograma eksploziva. Na vrhu je jedna rupa za kapislu. Sutradan je major donio iz ljevaonice 5 komada ovih bombi pa smo ih napunili šnajderitom. Ove se bombe eksplodiraju na vrlo jednostavan način, naime; na kapislu se metne fitilj tzv. Bikfordov štapin, štapin se zapali, kapisla eksplodira i detonira eksploziv bombe. Pošto se ove valjkaste bombe mogu dovesti u vrlo interesantan spoj sa satom budilnikom, a pošto su ti spojevi sa satom vrlo lagani, to mislim, da su i oni bili u onom paketu, pa ću i njihovu konstrukciju rastumačiti... Toga dana pokazivao mi je major konstrukciju tih spojeva sa satom. Na osovinu sata budilnika pričvrsti se ova sprava, pošto se ukloni zvonce. Tučak na budilniku udara u malu kapislu od srebrnog fulminata, koja je pričvršćena na toj spravi (spoju). Sprava se sastoji od jedne iskrivljene tanke bakarne cijevi napunjene živinim fulminatom. Cijev je tako zgodno iskrivljena, da se njen donji dio uklapa u rupu valjkaste bombe, koja se položi kraj budilnika. Na dnu cijevi nalazi se poznata kapisla od 2 grama živina fulminata i utaknuta je u bombu. Tako opremljen budilnik upakuje se u sanduk i reguliše se na satu čas eksplozije. Uzmimo, da navijemo sat u 10 sati izjutra, to se može eksplozija udesiti za 9 sati i 55 minuta u večer, dakle u razmaku čitavih 12 sati. Kad počne sat da zvrči, tučak umjesto u zvonce udari u kapislu srebrnog fulminata, upali je, i kroz dvije male rupice prenese se vatra u unutrašnjost cijevi a odatle na kapislu za detoniranje odnosno na bombu i dogodi se katastrofa. Ova je sprava vrlo opasna. Spominjem i ove spojeve sa satom i ako nijesu uhvaćeni, jer hoću da do detalja analizujem događaje u Kragujevcu! 28. februara pokazao mi je major Vasić rukovanje jednim vrlo interesantnim aparatom, od koga ste također našli jedan dio, a to je ova velika kapisla. Ova kapisla punjena je sa 7-8 grama živina fulminata, i valjda je najopasnija od svih stvari, koje kao corpus delicti leže na ovom stolu. Ovu je kapislu major dao napraviti od čaure metka iz srbijanske puške "Kokinke", samo je dao ostrugati firmu fabrike, koja je liferovala municiju, da se ne bi našao po njoj majstor kapisle. Ova kapisla se pričvrsti na jedan vrlo interesantan aparat i pomalo zamršene konstrukcije, ali ću gledati, da ga rastumačim, koliko mi bude moguće. Na četverouglastoj metalnoj ploči, veličine jednog kvadratnog decimetra, koja se može na krajevima pomoću klinaca pričvrstiti na izvjesni sanduk, sto ili šta drugo, od prilike u sredini ploče nalazi se rupa dovoljno široka, da ova kapisla prođe kroz nju i da se ustavi na svom rubu. Beogradski carinici su na mig propustili tovar od četrdeset bombi, ne dotaknuvši ga Ubistvo knjaza Nikole I predloženo je na skupu terorista u Beogradu, aprila 1907.
|