Čedo MAROVIĆ:
TVRĐAVA JE MLAĐA OD NEMANJE 360 GODINA

STAV: KADA JE PODIGNUT DEPEDOGEN NA UŠĆU RIBNICE U MORAČU

       Predugo se zloupotrebljava prošlost tvrđave na ušću Ribnice u Moraču (a time i Podgorice i Crne Gore) u razne politikanske svrhe. Tako smo svjedoci najave Srpskog narodnog vijeća u Crnoj Gori o namjeri pokretanja postupka za sanaciju i objilježavanje tvrđave kao istorijskog jezgra od značaja za srpski narod i njegovu prošlost?!

       Predsjedništvo Udruženje boraca NOR-a i antifašista Podgorice prihvatilo je inicijativu akademika Branislava Bata Pešića koji je zatražio prezentaciju jedne cjelovite analize o dosadašnjim naučno-stručnim nalazima koji upućuju na to da je tvrđava o kojoj je riječ stara turska građevina iz druge polovine 15 vijeka.

       Kada nešto iz daleke prošlosti bez traga rezervi potvrde arheološka i filološka istraživanja, kao što je riječ o ovom slučaju – onda nema sumnje da o tzv. Nemanjinom gradu nema tragova života od kraja kasne antike do kraja Crnojevićeve Podgorice (1474-1478.). To se svuda prihvata bez rezerve izuzev kod nas.
Akademik Pavle Mijović sa ekipom istraživača: O. Velimirović, R. Vujošević, M. Kovačević, Đ. Bošković (a prije njih B. Đurđev i dr.) 1963. je dokazala da su 1474. godine Turci Osmanlije na ušću Ribnice u Moraču počeli da grade tvrđavu, koja je građena tri do četiri godine. U jednom turskom defteru iz 1485. godine ta se tvrđava zove Depedogen, što u prevodu znači Pod brdom (Pod Goricom). To bi značilo da je Depedogen turski naziv za Podgoricu; (Podgorica – Depedogen – pod brdom, Pod goricom). Poređenja radi, navodimo i da je talijanski naziv za Podgoricu Sotto la collina, što bukvalno znači pod brdom (Pod goricom).
Bez sumnje, tvrdi akademik Mijović, “tvrđava je bila snažni fortifikacioni objekat u doba prelaza iz hladnog u vatreno naoružanje”.

       U toku svoje četiristogodišnje uloge u ratovima i borbama između Crnogoraca i Turaka tvrđava je u više navrata prepravljena, proširivana, ojačavana i dograđivana. Tvrđava je zidana kamenom iz ostataka antičke Duklje. Bila je ispunjena kasarnama, manjim kućama za posadu, magacinima za hranu, a imala je i svoju džamiju.

       E, sada zamislite, kaže akademik Mijović, “dolazi pravoslavni epoiskop sa gomilom popova i osvještavaju to tursko utvrđenje, do 1878. godine tursko mjesto molitve”.
Citadela je imala funkciju velikog matičnog vojnog utvrđenja sa razgranatim sistemom pomoćnih odbrambenih kula i ušančenih garnizona na prilazima duž Zete, Morače, Ribnice i Cijevne i prema Kučima, Piperima, Bjelopavlićima i Lješkopolju.

       Kasnije u XVIII vijeku istočno od varoških bedema nastalo je drugo predgrađe Mićen (Milćen) bez odbrambenih zidova ali sa jakim kamenim kućama – kulama opasnim visokim zidinama od kamena što je u cjelini služilo odbrani varoši i tvrđave.

       Istraživanja su pokazala da bedemi tvrđave i kula počivaju na temeljima dubine 25 do 50 santimetara, te da ispod temelja nema ostataka gradnje ranijih utvrđivanja ili bilo kakvih objekata.
Ovakve kule nastaju svuda po zemljama Balkana gdje su došli Turci (Niška tvrđava, Kalemegdan u Beogradu, Golupcu, Jelču, Petrus kod Paraćina, Zvečanu, Herceg-Novom, Skoplju, u gornjem gradu Starog Bara i dr.

       Život u Podgorici se odvijao u znaku Podgoričke tvrđave, pri čemu se jedno vrijeme čitav grad zvao po imenu tvrđave – Depedogen. Tokom XVI vijeka taj se turski naziv gubi i gradu se vraća domaće ime – Podgorica.

       Poslije oslobađanja Podgorice od Turaka 1879. godine, kamen sa tvrđave je odvlačio ko je htio za gradnju kuća u Staroj i Novoj varoši.

       Ovim je akademik Pavle Mijović sa ekipom istraživača iz Beograda i Podgorice, dokazao da na ušću Ribnice i Morače, ni u rimsko, ni u vizantijsko doba, ni u dukljanskom ni u zetskom periodu sve do dolaska osmanlija na tom prostoru nije postojalo veće naselje niti ikakvo utvrđenje. Neka novija domišljanja da je na tom prostoru postojao navodno “Nemanjin grad” nemaju nikakvog osnova. TA tvrđava je podignuta 360. godina prije Nemanjina rođenja (P. Mijović – Od Dokleje do Podgorice 1998.).

       Srpski istoričar – turkolog akademik Branislav Đurđev u prilogu Depedogen – Podgorica (Istorijski zapisi, Titograd 1962, 58-62) daje, takođe, niz zanimljivih podataka o gradnji tvrđave Depedogen i brdskim (crnogorskim) i malisorskim plemenima.

       Akademik Radoslav Rotković kaže: “Nemanjići u centru Zete daleko od granica njihove države nijesu imali potrebe da grade tvrđavu kao odbrambeni objekat. Nasuprot tome Turcima je bilo i te kako potrebno imati tvrđavu jer je bila na granici sa državom Crnojevića, koja je imala topove iz Venecije, pri čemu se tvrđavom branio grad”.

       Mladi istoričar-turkolog mr Adnan Pepić na osnovu sopstvenih istraživanja potvrdio je da je Podgorica prema turskom popisnom defteru iz 1485. godine upisana kao selo sa 15 domaćinstava, dok je Podgorica sa okolinom upisana u defter kao nahija, a Crna Gora područje sa sedam nahija (Lješanska, Župa Malonšića, Pješivci, Cetinje, Katunska nahija, Riječka i Crmnička nahija.

       Na osnovu prethodnih izvora može se nedvosmisleno zaključiti: na ušću Ribnice u Moraču ni u rimskom ni u vizantijskom dobu, ni u dukljanskom ni u zetskom periodu, sve do dolaska Osmanlija, na tom prostoru nije postojalo veće naselje niti ikakvo utvrđenje.
Neka kasnija domišljanja da je na tom mjestu postojao “Nemanjin grd” nemaju nikakvog osnova.
Tvrđava čije ostatke i dnas imamo podignuta je 360 godina poslije Nemanjinog rođenja.

       U cilju ostvarivanja određenih političkih ciljeva pored prethodnog stoji i činjenica, da je prema tvrđavi dugo vremena vladao jedan nepravilan odnos zbog toga što je ona turskog porijekla i da navodno ne pripada našoj kulturi. Naspram ove činjenice može se navesti mnoštvo dokaza koji svjedoče upravo o tome da su takva shvatanja bila čista zabluda. Bilo kako bilo, stara Podgorica je dio prošlosti naroda Crne Gore, a njeni ostaci – ruinirana citadela, iskidani ili skoro upropašteni urbani ansambl Varoš i Mićen, stari most na Ribnici, Serdareva kula, Adži-pašina džamija, Sahat-kula i po neka još dobro očuvana kuća iz XVI-XIX vijeka, pretstavlja pravo spomeničko kulturno blago našeg naroda.

       Primjer ubogog stanja u kojem se nalazi tvrđava Depedogen i Stara varoš kao spomenički areal, nažalost, samo je pokazatelj naše velike udaljenosti od cilja kojem stremimo.

       Udruženje boraca i antifašista glavnog grada na stanje u naznačenoj oblasti gleda kao na povampirenje prošlosti i stalnog otpora razvoju svijesti ljudi na crnogorskom prostoru, kako bi se točak istorije vratio u dvadesete ili devedesete godine prošlog vijeka.

Tekst preuzet iz dnevnih novina "Vijesti", mart 2010.