Sreten Zeković:
VRAĆANJE NA IZVOR(NIK)E - IMPERATIV CRNOGORSKE ISTORIOGRAFIJE

U mnoštvu drugačica i kopija ''Cetinjskog ljetopisa'' ne zna se izvornik i mjerilo određivanja pomena srpskog imena kod vladike Vasilija i onodobnih Crnogoraca.

Đe se đede izvornik Cetinjskog ljetopisa?

Vrsni istoriolog i poznavalac, prevodilac i izdavač dva izdanja Cetinjskoga Ljetopisa, dr Božidar Šekularac pouzdano tvrdi da je ''vladika Vasilije, sastavljač Cetinjskog ljetopisa, odnosno najvećeg njegovog dijela'', da je njegov tvorac, da je1753. u Moskvi sastavljao Vječnopamjatnik (drugo ime za isto) i da bi ga, možda, bolje bilo nazvati Crnogorski ili, pak, Vasilijev, po sastavljaču (Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis, IIC Cetinje Cetinje, Obod, Cetinje 1996, 17, 14).

VIŠE VARIJANTI LJETOPISA

To je načelno, vjerovatno, istinita tvrdnja, ali već nakon dva lista štiva inicira sumnju tijem što zbori: ''Cetinjski ljetopis je po sadržaju, po stilu i jeziku heterogeno štivo. To je razumljivo kada se zna da ga je pisalo više autora u različitim vremenima. Doduše najveći dio rukopisa je pisao, odnosno prepisao sa raznih predložaka, crnogorski vladika Vasilije Petrović'' (isto, 19).
Sam B. Šekularac, kao i ostali spisatelji, utvrđuje da je ''Cetinjski ljetopis sačuvan u nekoliko varijanti'', koje se među se razlikuju, naliče, ali nijesu iste, da je ''prepisan u Bugarkoj, Rusiji, Hrvatskoj, Italiji itd.'' (isto, 19). Šekularac konstatuje da je Cetinjski ljetopis (naziv koji su mu spisatelji dali u literaturi) i do sada bio znan i korišćen u nauci, da je više puta objavljivan u fragmentima, i to primjerak koji se nalazi u zaostavštini poljskoga slaviste A. Kuharskog, rukopis br. 104 biblioteke Odeskoga univerziteta. Taj primjerak rukopisa je profesoru Kuharskom poklonio crnogorski vladika Petar II 1830. po tvrdnji V. Jagića koji je prvi i objavio dio Ljetopisa.
Na osnovu toga primjerka zatim Lj. Stojanović objavljuje 1927. također dio Ljetopisa koji se odnosi na period od Stefana Nemanje do despota Jovan Srijemskog i mitropolita Maksima. Lj. Stojanović smatra da je cetinjski tekst (odeska varijanta) ''proširenje i produženje Studeničkog ljetopisa'' (l6.v.). Šekularac to prihvata, ističući da to nije teško potvrditi, jer su iste redakcije i da su ljetopisi koje Stojanović nabraja ''postali iz jednoga originala'', a da su razlike samo rezultat ''proširenja i produženja'' tog prvobitnoga originala.

NALIČNOST, ALI NE I ISTOST

Međutim, niko nije pouzdano utvrdio koji je to original iz kojega su nastali ostali ''proširenjem i produženjem''. Jedna inačica Cetinjskoga ljetopisa nalazila se krajem prošloga vijeka u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. C. Mijatović je ukazao na još jedan rukopis srpske redakcije o Skenderbegu, prepisan sa ruskoga predloška u srpskom manastiru Hilandaru. U njemu se samo sažeto prepričava Martinovo djelo sa dopunom lokalne (srpske) tradicije.
Cetinjski ljeopis je objavljivan više puta u odlomcima, a dva puta u cjelini. Iščupke iz njega su objavljivali P. A. Rovinski, Marko Dragović, Dušan Vuksan i nedavno u cjelosti B. Šekularac.
Prvi, najopširniji dio Cetinjskoga ljetopisa, Povijest o Skenderbegu Crnojeviću, prvi put je objavio stvarni autor Marin Skadranin u Rimu (1508 -1510) na latinskom jeziku, a docnije je doživljela još tri izdanja. Prevođena je više piuta i data u više izdanja (isto, 30-33). B. Šekularac je pronašao i još jednu drugačicu Martinove Povijesti u Petrogradu, koja ima nešto što nema cetinjski i obrnuto. Našao je i drugu inačicu u Publičnoj biblioteci u Petrogradu i upućuje na ''nesumnjivu sličnost tekstova dvije varijnate Povijsti'' (petrogradske i cetinjske). Vazda je u pitanju naličnost, ali ne i istost. U podnaslovu ovoga rukopisa, nastavlja Šekularac, zbori se da je ''izveden iz poljske hronike na ruski prepisan s Martinovog pisma Bjelskom''.
U komentaru svojega izdanja Ljetopisa, D. Vuksan se osvrće na izdanje Lj. Stojanovića i konstatuje da u knjizi Stari srpski rodoslovi i ljetopisi nema ''specijalnog crnogorskog ljetopisa'', jer on do pojave njegovoga izdanja nije bio objavljen. D. Vuksan izričito tvrdi da Cetinjski ljetopis, koji je vladika Rade poklonio prof. Kuharskom 1830, ''nema nikakve veze s našim'' (Jedan neobjavljeni Cetinjski ljetopis, Zapisi, V, sv. 3, 1929, 166-172).
To potvrđuje i B. Šekularac: ''Vuksan je uglavnom u pravu: zaista se odeska (izdanje Lj. Stojanovića) i cetinjska varijanta Ljetopisa mnogo razlikuju'' (isto, 34).
Posve je tačno da se ove, kao i ostale rukopisne drugačice, među se ''mnogo razlikuju'' i da ''nemaju nikakve veze s našom'', ali se samo na tome ostaje, što je, izgleda, opšta karakteristika naše istoriografije i istoriologije, koje se i dalje uporno oslanjaju, koriste i (zlo)upotrebljavaju takav istoriografski materijal i za izvođenje opštenitih zaključaka i sinteza o Crnoj Gori i Crnogorcima, pa, zanago, i po najviše, i etnikoloških.

KOJI JE TO ''NAŠ PRIMJERAK''

Nije glavni problem: da li se sve te inačice među se razlikuju, no što je njihov prvobitni original, da li ga uopšte ima, i što se u svoj toj heterogenosti, raznijeh prepisivača, dopisivača, iz različnih vemena, može pripisati Vasiliji i onodobnijem Crnogorcima, njihovoj stvarnoj etničkoj svijesti i pojmovniku. Ispada da su one svaka za sebe ''original''. Što znači Vuksanova izjava da odeski primjerak ''nema nikakve veze s našim'' (cetinjskim)? Koji je to ''naš primjerak''; radi čega primjerak rukopisa, koji je Njegoš poklonio (ako jest), nije naš, a iz Cetinja je: rašto bi se on razlikovao od ovoga koji se zadržao u Cetinjskom manastiru? Na osnovu čega se može tvrditi da je baš on original? To još nije niko utvrdio, kao što nije ispitano je li oni u biblioteci Odeskog univerziteta original, a ako nije, zašto nije.
Na osnovu čega se, uopšte, tvrdi da je Vasilije sastavio, odnosno prepisao veći dio Ljetopisa?! B. Šekularac nam daje (samo) jedno opšte upućivanje: ''Pošto je u to vrijeme štamparska djelatnost u svim našim centrima skoro sasvim zamrla, knjige i rukopisi se prepisuju po crkvama i manastirirma. Tako je bilo i sa Cetinjskim ljetopisom, koji je sačuvan u nekoliko varijanti'' (isto, 14).

Gotovo nemoguće utvrditi autentičnost Ljetopisa

Postoji, znači, nekoliko rukopisnijeh primjeraka, odnosno inačica Cetinjskoga ljetopisa u kojima je gotovo nemoguće utvrditi autentičnost (''Izveden iz poljske hronike na ruski prepis s Martinovoga pisma Bjelskom'', ''ruska varinata bugarskoga porijekla'', ''prepis sa ruskoga predloška u srpskom manastiru Hilendar'', ''sažeto prepričano Martinovo djelo sa dopunama lokalne, srpske tradicije''). Dodamo li tome i činjenicu da je prilikom povezivanja Cetinjskoga ljetopisa u Manastiru cetinjskom došlo do miješanja raznih tekstova, redosljeda i hartija (B. Šekularac, isto, 127), onda je osnovanost sumnje u autentičnost ovoga Ljetopisa potpunija.

OGLUŠIVANJE O KRIJUMČARENJA

Kao i za sporno autorstvo pojki Petra I, njegove koautorske Istorije Crne Gore (S. Milutinovića) i Kratke istorije Crne Gore, i u ovom ''slučaju'' nije toliko najbitnije: je li Vasilije autor, sastavljač (većega dijela) Cetinjskoga ljetopisa, koliko to: da li i pod kojim uslovom se njemu mogu pripisa neki pomeni ''srpskoga imena'' u tom ''Ljetopisu'', a to baš dosadašnje istoriografe, uglavnom, nije zanimalo, ili su se, pak, baš zbog zaturanja toga problema, kao najbitnijeg, oglušvali na krijumčarenja pomena ''srpskoga imena'' u Crnorj Gori. Međutim, sa stajališta etnikologije Crnogoraca to je prvorazredno.
Prvi i najotutašniji dio Cetinjskoga ljetopisa, pod nazivom Povijest o Skenderbegu Crnojeviću na svetom krštenju narečenom Đurđe, nije napisao vladika Vasilija, no samo prepisao istoimenu Povijest Martina Skadarskoga, iz ko zna koje ruke. To nije sporno. Na kraju Povijesti konstatuje i sastavljač, odnosno prevodilac i prepisivač Cetinjskoga ljetopisa: ''Pisa o njemu ovo Martin Skadranin, rodom Slоven, na latinskom jeziku veoma učen''. Netačno je navedeno da je ''rodom Slоven'', jer je riječ o piscu Martinu Barleti Skadraninu, katoličkom svješteniku u Skadru. Prema tome, pomeni ''srpskoga imena'' u ovoj ''Povijesti'' ne mogu se pripisivati ni Vasiliju, ni onodobnijem Crnogorcima, ni crnogorskoj etničkoj (samo)svijesti, no Martinu Barletiu ili, još prije, raznim prevodiocima njegovoga djela i prepisivačima tih prevoda, raznem redakcijama.

SVE PODREĐENO ''SUDARU LUNE I KRSTA''

Moje je mnijenje da je do Vasilija dospjela inačica srpskoga prijevoda i prijepisa, koja je na obiknuti način ''prepričavana'' i ''prilagođavana'' u skladu sa shvatanjima, interesima i ciljevima srpske crkve. Sa njom se vladika Vasilije mogao upoznati i prepisati je u srpskijem manastirima u kojima je boravio još prije i uoči hirotonije, kada je i postao ''egzarh Svetoga trona Pećke patrijaršije slavenosrpske''.
Smatram da u Cetinjskom ljetopisu postoje više slojeva, naslaga. Jedan, prvi i autentični, sloj je izvorno štivo Martina Barletia Skadranina, koje je nastalo i pobudilo se iz potrebe stvaranja opštehrišćanskoga otpora (''krstaškoga rata'') protiv turskoga osvajanja hrišćanske Evrope kroz uobličavanje zvane Hriščanske unije iliti Unije (crkovna unija, unijatski pokret, Firentinska unija). Martinu Berlatiju je to bilo najvažnije i najsuštastvenije, pa sve ostalo (istorijske činjenice, istinu, rodoslovlje, samu povijest) podređuje osnovnom cilju: ''sudaru lune i krsta'', oživljavanju borbe za slobodu hrišćana protiv turskoga islamskog osvajača. Gotovo sve ostalao, počev od rodoslovlja, poistovjećivanja Crnojevića i Kastriota, samijeh imena, borbi i ratova, do etničkih pojmova i naziva, čini u stvari jedan galimatijas, jednu pojmovnu zbrku, istoiografski i istoriološki gotovo beslovesnu. Najvjerovatnije je da je tome doprinio drugi sloj.
Drugi slojevi potiču od raznijeh redakcija, izdanja, prijevoda, prijepisa, dodavanja, preinačenja prepisivača u raznijem vremenima.
U Cetinjskom ljetopisu se u ovijem neautentičnim slojevima znatno, čak i naglašeno oœeća hrapava intonacija pravoslavnoga antiunijatizma i opštenito antikatolicizma, baš nasuprot suštastvenoj intenciji M. Berlatia (Œetimo se zamjerki pravoslavaca M. Orbina autora Kraljevstvu Slovena, pa i Vasilija Petrovića).
Nerazborito je pomišljati da je Martin Barlati, kao učevni katolički svještenik, davao onako loše, pogrdne ocjene i nazive katoličkom svijetu, kao npr. da su Latini stare varalice, da bolje znaju plesati no boj bojevati, da šapuću na uši i visoko sjede, a nisko padaju pred Turcima, da su podmitljivi, srebroljupci (zapravo, sve ono što je pravoslavni, posebno svetosavski fundamentalizam i antikatolicizam propagirao i širio od davnina, od Sv. Save, Dušana silnog, pa sve do današnjega doba).
Posve je prirodno da u ovoj Povijesti postoji jaki protivturski sloj i ton, ali ima i jedan prenaglašeni, koji ni se čini da je više pravoslavnoga no rimo-katoličkoga podrijekla, kao npr. češći izrazi ''poturčenjaci'', ''poturčiti'', ''pogan(c)i Turci'', ''prokletoga lažljivoga proroka vašega Muhameta'' i druge omalovažavajuće ocjene o islamu (Takvijeh izraza, pa ni ''poturčenjaci'', nema u originalnim œedočanstvima ni kod Vasilija ni Petra I, no rijetki takvi izrazi su dodatak preinačitelja).

''CRNA GORA JE JEDAN OPŠTI ZBOR NARODA''

Četvrta glava Cetinjskog ljetopisa, zvana Knjiga za Crnogorce i u službu crnogorsku (iliti Na senat venetski), zvanični akt koji je crnogorska delegacija predala venecijanskoj vlasti ( isto, 127), započinje zvonkom i upozoravajućom rečenicom: ''Crna Gora je jedan opšti zbor naroda'' (isto, 127). Vri od pomena crnogorskoga imena u etničkom smislu. Na ovom malom prostoru 19 puta je pominjan nacionim Crnogorci, crnogorski crnogorski narod i svoju otadžbinu Crnu Goru.
Na kraju dijela Cetinjskoga ljetopisa, pod naslovom Kverini, Albrici, Bolica i Crnogorci pominje se i naški govor i pojka Crnoj Gori, za koju Šekularac veli da je Vasilijeva (isto, 140).
To znači da je neosnovano mnijenje T. Đukića i drugih da je Petar I prvi crnogorski pjesnik.
Dalje se u Cetinjskom ljetopisu nalazi utvrđeni očigledni falsifikat Povelje Stefana Prvovjenčanog kralja srpskog, a poslije nje je ubačena rimovana pojka o Simeonu Svetom Nemanji. Slijedi Rodoslov srpskih despota, a zatim Sud carski i patrijarški koji je uzakonio gospodin zetski Ivan Crnojević, te Rodoslovije Crnojevića.

Ne postoji izvornik testamenta Petra Prvog

Iako se mnogo puta na njega pozivalo, oslanjalo i citirao, nepobitna je činjenica da ne postoji original Testamenta Petra I Svetoga (sa svojeručnim potpisom). Da paradoks bude veći, u nauci se gotovo nije ozbiljno ni postavljalo i izoštravalo pitanje postojanja izvornika Testamenta vladike Petra, a još manje u vezi sa autentičnošću njegovoga štiva u odnosu na pominjanje ''srpskoga naroda''. Ovo i pored toga što se ovi dokument češće objavljivao, navodno kao original, i na njega pozivalo, pa je čak i u cetinjskom muzeju izložen i označen kao izvornik.
Bilo je sporova samo u vezi njegove autentičnosti u odnosu na nasljednika Svetoga Vladike Crnogorskoga. Poznato je da je cio problem smutio Simo Milutinović i da ne postoji originalni Testament, sa svojeručnim potpisom Vladike Petra I, nego samo sa Simovim ''dodatkom'' da ga je on ovjerio kao ''naroda Cer. Sekretar Simenon Milutinović''.

POSTOJI SAMO ''PRIJEPIS PRIJEPISA''

Vladika Sveti je nekoliko ura pred smrt, na Lučandan 18/30. oktobra 1830. izdiktirao S. Milutinoviću Testament, kako tvrde Jevto Milović, Milorad Medaković i drugi, ali ga Vladika, iz (još) nepoznatih razloga, nije potpisao.
Branko Pavićević u svojoj monografiji o Petru I zbori da je Vladika izdiktirao Testament Simu Milutinoviću pred najistaknutijim zemaljskim starješinama i članovima svoje uže i šire porodice (B. Pavićević, Petar I Petrović Njegoš, Pergament, Podgorica, 1997, 521).
Po jednijema, Vladika je izdiktirao Testament S. Milutinoviću nekoliko ura pred smrt, što znači da ga je mogao i potpisati, a ako on nije mogao, mogli su to prisutni glavari i članovi familije, kao svjedoci njegove potonje želje. Međutim, Testamenta sa bilo čijim potpisom, osim S. Milutinovića, nema - ne postoji.
Po drugim, srpskim izvorima ''Simo je mrtvom rukom Mitropolita Petra potpisao Testament'' kojega je potom ''stopio'' i radi toga je ''morao da bježi pred Njegoševom potjerom''.
Radi čega Testament nije potpisan nije (po)uzdano poznato, iako ga je Petar I imao vremena da ga potpiše, ili pak neki od prisutnijeh glavara, članova uže i šire porodice. U svakom slučaju, problem postoji i još uvijek je posve otvoren.
Ono što je u svemu tome bitno je da ne postoji original, tj. Testameent koji je potpisao Petar I i da se bez njega ne može pripisivati Vladici pomen ''srpskoga naroda'' u njemu, na osnovu Simovoga prijepisa (sopstvenoga) prijepisa, za koji nije bilo izvornika ni kada je vršio prijepis Testamenta, jer bi bio dostupan i Njegošu i ne bi mu bilo potrebno potvrđivanje njegovoga vladičanskoga nasljeđivanja niti dva naknadna ''potvrždenija'' crnogorskih glavara za potpisanu volju Petra I, niti bi bio uopšte problem njegovoga izbora za vladiku.
O problemu Njegoševoga izbora za vladiku piše M. Medaković u svojoj Istoriji Crne Gore na osnovu ''priča ljudi po uglovima, tajno razgovaralo se i govorilo'', a zatim to ponavlja i u svojoj knjizi P. P. Njegoš, posljednji vladika crnogorski (Novi Sad, 1882, 48.). Medakovićevo svjedočenje je zbrkano i protivrječno: S. Milutinović je napisao lažno zavještenje u korist mladoga Njegoša, a ujedno da je Simo poradi toga morao da se krije u kući brata guvernadura (Đuza) i da je ''uvatio zgodu da uteče''. Njegošev sekretar Dimitrije Milaković svjedoči da je i tada, a i docnije, bilo sumnje u autentičnost Testamenta Petra I i sporova u vezi s njim. Risto Dragićević, međutim, nije mogao nigdje u tadašnjim dokumentima ništa pronaći o tome. Jevto Milović konstatuje, kao i drugi, da je Njegoš tada dobio ''dva potvrždenija ot naroda'' da je on nasljednik Petra I, ali je ''potvrždenije koje su mu glavari dali'' S. Milutinović ponio sa sobom ''kad je poša na Stanajeviće i tako ga je stopio'' (Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, isto, 31).
To je, vjerovatno, bio razlog radi kojeg je Simo bježao pred Njegoševom potjerom, o čemu pišu srpski biografi S. Miluitinovića. Ispada da je S. Milutinović ukrivao i ''stapao'' i Testament i ''potvrždenije ot naroda'' i glavara.
Dokument sa Simovim potpisom je sumnjiv, tim prije što se u njemu javlja pomen ''srpskoga naroda'' neuobičajen za Petra I, naročito u ovakvomu dokumentu u kojem se više puta upravo navodi ''Crnogorski narod''.

NESPORNI I PREINAČENI DIO TESTAMENTA

Sumnje u autentičnost Testamenta Petra I od samoga početka odnose se samo na ono što u njemu, u stvari, nije problematično, a to je da je vladika Petar I odredio sebi za nasljednika Njegoša. To su potvrdili i glavari u dva navrata i izvorna pisma Petra I za svoga života. Ovaj dio Testamenta se osporavao u sklopu zavjere protiv izbora Njegoša za vladiku. Međutim, neautentičnost Testamenta Petra I ne odnosi se na to, nego u onom dijelu gdje se neočekivano pominje vladičino, navodno, srbovanje, tj. pomen ''srpskoga naroda'' u Crnoj Gori.
U sporenju oko izvornosti Testamenta Petra I u Simovoj varijanti niko na to nije obraćao pozornost, no se interesovanje istraživača prenijelo sa onoga spornog na ono što je vjerodostojno, ali što se od samoga početka, od smrti Petra I dovodilo u pitanje. Tim se potpuno pažnja preusmjerila na pitanaje nasljednika Petra I, znači, na ključno pitanje vlasti. Tako se (strukturalnim) dokazivanjem da je Testament Petra Svetog autentičan u odnosu na potonju želju Vladičinu da za nasljednika odredi Rada Tomovoga, hoće nametnuti da je on i u cjelosti originalan i tako p(r)oturiti i prokrijumčaraiti i onaj dio koji je krivotvoren. Nekim istoriografima to je bio i glavni cilj.

“NAROD CRNOGORSKI” POSTAJE “NAROD SRPSKI”

Risto Dragićević je posredno, preko rečenih činjenica i akata, dokazivao uopštenu autentičnost Testamenta u odosu na vladičinoga nasljednika. Međutim, tu se i krije zavrzlama.
Ni njega, kao, uopšte ne interesuje stvarno i jedino sporni dio Testamenta koji je preinačio S. Milutinović (sporna sintagma i druge izjave). Naime, u Simovoj drugačici Testamenta izjava ''naroda našega'' ili ''naroda crnogorskoga'' prenačena je u ''naroda srpskoga''. To, dakako, istraživače autentičnosti Testamenta Petra I nije uopšte zanimalo, niti to (s)pominju, nego kao da se to (takvi izraz) podrazumijeva kao nešto normalno. Na taj način i u tom smisli J. Milović također, kao i R. Dragićević, odbača svaku sumnju u autentičnost Testamenta Petra I (isto, 34). Branko Pavićević također ne dovodi u sumnju autentičnost toga Testamenta u onom smislu koji je zanimao R. Dragićevića, J. Milovića i druge, ali ni kod njega nema ni riječi o njegovoj izvornosti u odnošenju na pomen ''srpskoga naroda'' u Crnoj Gori. Što više, Pavićević smatra da se izdanje Tesamenta R. Dragićevića ''može smatrati kritičkim izdanjem vladičine oporuke'' (isto, 521). Napominje da je Vladičinu oporuku objavio i Dušan Vuksan, ali bez ikakvih primjedbi i napomena o nepotpunosti navođenja izvora i o njihovoj upadljivoj razlici (isto, napomena 353).
Risto Dragićević pokušava da dokaže autentičnost toga Testamenta i ranijom vladičinom praksom diktiranja, potpisivanja pisama djelimično svojeručno ispisanih i upoređenjem stilova (Testament mitropolita Petra I, Istorijski zapisi, Cetinje, 1949, II,5-6, 233.247), ali ne navodi poznato Simovo preinačenje Vladičinoga pisma knezu Milošu Obrenoviću, koji je utvrdio sam Petar I Sveti, i zbog kojeg je došlo do oštoga diplomatskog spora, a Simo bio odstranjen sa svoje dužnosti. Međutim, J. Milović, Medaković i drugi tvrde da je Testament pisao Milutinović u cjelosti (drugoga i nema, osim njegovog).

Preispitati objavljenu građu Dušana Vuksana

Tačno je da je Petar I diktirao pisma, ali ih je i redovno potpisivao (kao i ono za koje je sam utvrdio falsifikat Sima Milutinovića), a ovaj Testament nije, i to je najsuštastvenija, iako još nerazjašnjena, činjenica.
Poslije lošega iskustva koje je imao sa S. Milutinovićem, Petar I je imao i veću obazrivost pema njegovom pisanju po diktatu, pa ga je i više nadzirao, osobito, kada se radi o ovako značajnom dokumentu.
Radi čega Testament nije potpisao Petar I ili svjedoci pred kojim ga je diktirao ostaje otvoreno pitanje u nauci, ali ostaje ta činjenica nepobitna, i da on radi toga nije autentičan, tim prije, što je u to neposredno prstostavljen S. Milutinović, koji je u nauci več ozloglašen.

UPOREĐENJE STILOVA I KRIVOTVORENJE RIJEČI

Također i ukazivanje Rista Dragićevića na upoređenje Mitropolitovoga i Milutinovićevog stila u ovom slučaju nema nikakvoga osnova, jer se u inače nespornom ostalom dijelu štiva Testamenta po stilu ne može ništa utvrditi za krivotvorenu sintagmu ''naroda srpskoga'' umjesto i ''naroda crnogorskoga'' (ili, može bit, naroda “srskoga” = hrabroga, srčanoga), osim po tome što ona, i to u rečenim okolnostima (pred smrt Vladike Svetoga i Simove ''agenturne ludosti'') zaista strči, u odnošenju na sve ostale izvorene poslanice i pisma. u kojima Vladika crnogorski nigdje ne (s)pominje ''srpski narod'' u Crnoj Gori. Štoviše, tušte putah je vrlo jasno i određeno razgraničavao crnogorski narod i naciju od srpskoga naroda i nacije. U istom Testamentu se više puta naglašava ''crnogorski narod'', ''naroda crnogorskoga'', ''našega naroda'', pa je pomen ''naroda srpskoga'' zaisto protivrječan tome, tj. opštem stilu i kontekstu toga štiva, a u odnosu na ostale izniman.
Nije u Testamentu ništa sporno do sintagma ''naroda srpskoga'', pa se ne može po stilu ništa utvrditi, kada se doda samo jedna riječ - ''srpskoga''. Uostalom, R. Dragićević, B. Pavićević, J. Milović i drugi ne uporediše ''prijepis prijepisa'' Testamenta sa onom njenom drugačicom koju je Dušan Vuksan objavio, iako bi (i) obična štamparska korektura utvrdila peko 150 razlika i preničavanja.
Iako se radi o velikoj rečenoj preinaki, niko nije upoređivao njihove stilove, jer ih takva vrsta krivotvorenja, ustvari, nije privlačila za istraživanje.

''NOVA'' KRIVOTVORENJA I IZOSTAVLJANJA

U Narodnoj biblioteci u Beogradu čuva se štivo Testamenta Petra Svetoga. Njega je pisao S. Milutinović. Na njemu je označeno da je to rig -''(o)rig(inal)'', iako ga nije potpisao Petar I Sveti. Ovo utvrđuje J. Milović, koji kudi oznaku (o)rig(inal), jer to on nije, nema potpisa Petra I. Znači, J. Milović tim povodom izričito i tvrdi da to nije original, jer nema potpisa Vladike Svetoga (isto, 29).
Milutinović je taj Testament objavio u Podunavci, naravno, kao original. Između ove dvije varijante Testamenta (u Narodnoj biblioteci u Beogradu i ove u Podunavci) ima razlika (isto), što je posve uobičajeno za S. Milutinovića. Poradi čega bi se taj tobožnji ''(o)rig(inal)'' nalazio u Beogradu, a ne kod onoga kome je i namijenjen – kod Njegoša?! Svi Simovi prijepisi, ''kopije prijepisa'', ''prirjepisi kopija'' mogu biti rig-ovi (originali) ako za izvornik nije potreban, odnosno nužan svojeručni tekst i potpis. Simo ne bi bio to što jest, da i taj navodni izvornik nije objavio u Podunavci u drugačijem, preinačenom (ob)liku. Tako se sada javljaju četiri (Simove) varijante Testamenta Petra I, a ni jedna nije original, niti ista.
U svojoj studiji o Petru I D. Vuksan je objavio Testament Petra I (Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje, 195l, 367-369), ne navodeći nikakav izvor, odakle ga je objavio i uopšte ne ukazujući na problem njegove (ne)autentičnosti. Naprotiv, tako ga je objavio kao da ni prećutno nudi original, iako to nije, niti, po mnogo čemu, odgovara sumnjivom ''prijepisu prijepisa'' koji je, navodno, objavio. Što više, umjesto da iz spornoga ''prijepisa prijepisa'' objavi konstataciju da je istu prepisao Vladičin sekretar S. Milutinović, D. Vuksan izostavlja i navodi (ovom dokumentu nepripadajuće i beznačajno) mnijenje ruskoga oficira Bronjevskoga o stasu i izgledu Petra I. Ne samo da D. Vuksan nije naveo izvor toga objavljenog svjedočanstva i da nije naveo rečenu konstataciju (koja je suštastveni sastavni dio toga dokumenta), da taj njegov objavljeni Testament Petra I nije original i da izvornik uopšte i ne postoji, no je i sporni ''originalni'' “prijepis prijepisa” objavio zapanjujuće preinačeno sa preko 150 razlika, odnosno grješaka, bolje reći, preinaka u odnosu na onaj Testament koji je objavio Jevto Milović na osnovu Simovog, a koji jedino postoji (Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, NIO Univerzitetska riječ, Titograd, 1984, 27, 28. i 29).

Riječ je o leskičkim, gramatičkim, sintaksičkim, sadržajnijem, materijalnim, čak, i formalnim razlikama, a sve u cilju gubljenja izvornosti dokumenta, crnogorskoga jezika i mentaliteta uopšte. Dovoljno je samo sposobnost štamparske korekture, pa da se normalnijem čulima utvrdi rečena razlika, odnosno grješke.
U ovih 150 razlika nijesmo ubrojali oni potonji ''službeni'' dio koji je ispisao, dopisao sekretar S. Milutinović, a koji u njegovom prijepisu (koji je Njegoš poslao Jeremiji Gagiću) glasi: ''Pred smrt jego napisal naroda Cer. Sekretar Simenon Milutinović''.
Ne postoji, dakle, Testament kojega je ''svojeručno potpisao vladika Petar''. no, po diktatu, sekretar S. Milutinović. Ne postoji (ili je nepoznat) Testameent Petra I koji je on i djelimično svojeručno potpisao. Ako je Testament Vladika Sveti potpisao, gdje je on?; radi čega je u opticaju samo Simov prijepis (Simovoga) prijepisa? Po Jevtu Miloviću, kao najpouzdaniji, je prijepis kopije Jeremija Gagića kojemu je Njegoš poslao kopiju.
Već sam rekao da ovaj dio D. Vuksan nije objavio u svojoj varijanti Testamenta. Može bit da je original (sa Vladičinim potpisom) i postojao, ali ga je Simo uništio (''stopio''), da bi u njemu mogao da p(r)oturi preinačenja kao originalna (to je već isprobani način falsifikovanja, koji je vršio i D. Milaković). To je baš (pro)krijumčario D.Vuksan i rehabilitovao krivotvorstvo. Dovoljno je (samo) to Vuksanovo preinačavanje (bez već ozloglašenoga krivotvoritelja Sima Milutinovića), pa da se postavi i prihvati naučno opravdani zahtjev za potpunim preispitivanjem Vuksanove objavljene građe i crnogorke istoriografije uopšte.
Upravo takav Testament Petra I češće se u publicistici i u nauci citira kao, tobože, izvornik i p(r)otura kao utvrđena istoriografska činjenica na koju se drugi posve sigurno pozivaju. To je rađeno po modelu: uništi original, p(r)oturi i prokrijumčari što ti odgovara (prijepis prijepisa, prijepis kopije, rig) pod pričinom izvornika. Takva praksa je uobičajena u crnogorskoj istoriografiji, nauci uopšte, publicistici i novinarstvu, a takvi dokumenti se smatraju za ''(po)uzdane izvore prvoga reda'' i za ''provjerenu naučnu istinu'' koja se ne smije zaobići, nego samo na njoj zasluženo nadgrađivati.

Medaković uništio i dva govora Petra Prvog

Crnogorsko kulturno nasljeđe ostalo je i bez originala i bez ikakvoga valjanog arhivskoga svjedočanstva za dva govora Petra Prvog Svetoga, održanih Crnogorcima u junu i septembru 1796. pred polazak u bojeve protiv Mahmut paše Buštlije. Ova dva govora su poznata kao uzorni primjeri oratorstva. Oba originala su nestala iz Arhive Muzeja na Cetinju, gdje su bili pohranjeni, po kazivanju Milorada Medakovića, koji ih je ''sa rukopisa štampao'' u svojoj Povjestnici Crne Gore na str. 92. i 82.
Ne zna se kada su ovi originali nestali iz Arhiva na Cetinju. Po svemu sudeći, i oni su otuđeni kada i manuskript Zakonika Petra I sa istim ciljem–preinačavanja, u skladu sa načertanijevskim načelom srbiziranja Crnogoraca. Kao i u ''slučaju'' Zakonika Petra I, i ove govore je uništio, zaturio ili prisvojštio M. Medaković koji je za to bio najviše zainteresovan, da bi potom u njima mogao da krivotvori neposredni pomen srpskoga imena i to tako da se ti pomeni izravno, bez dilema, odnose na same Crnogorce i Petra Prvog.
Iako se u rečenijem govorima naglašava ''da smo mi Crnogorci, da smo narod, narod voljan'' (slobodan), ipak se, suprotno i protivrječno tome, i svemu drugome što je Vladika u cjeleosti zborio, nameću fraze ''da u nama neugašeno srpsko srce kuca, srpska krvca vrije'', ''ustremite se na neprija telja naše vjere, našega predragog imena srbskog '', ''vi sami znate da su se Turci odvazda bojali, a i sad se boje Crnogoraca, boje se srbskijeh vitezova''. Sve ovo je, zaista, Medakovićev dodatak. Medaković ih je objavio da bi mu ''na riječ'' i na njegov ''autoritet'' povjerovali. I ''vjeruje'' mu se!?
Izvornost oba ova govora nije ničim potvrđena, odnosno dokazana, bolje reći, njihova je valjanost u potpunosti osporena.
Nije (samo) riječ o tome da je Medaković riječ ''srski'' (hrabar, srčan) zamijenio sa riječju ''srpski'', no su sve ove sintagme naknadno nametnute i ubačene. U nauci i u intelektualnim krugovima je pozato da ovijeh originalnih govora više nema i da su ove Medakovićeve objavljene drugačice drski falsifikat baš radi spominjanja srpskoga imena kod ondašnjih Crnogoraca.
Na preinačenje i neautentičnost ovoga falsifikata kategorično i argumentovanao su ukazivali: Sreten Perović, Danilo Radojević, Vojislav P. Nikčević, Sreten Zeković, Jevto Milović, Branko Pavićević i drugi i ovo je jedan od izrazitih primjera uništavanja originala, da bi se moglo dopisivati što je potrebno za posrbljavanje Crnogoraca. No, i pored toga, Vladičini govori u izdanju M. Medakoviča uporno se objavljuju i na njih pozivaju radi stalne reperodukcije mistifikacija i manipulacija.
Najnovije reprodukcije tih krivotvorenja imamo u knjizi Crnogorske mitropolije Boj Crnogoraca s Mahmut pašom, 1996, sabirno izdanje Crnogorske povjesnice, Unireks, u raznim novinskim dodacima i drugim pamfletima, a najnovije u razglednici Cetinjske mitropolije (SPC).
Revnosni J. Milović je u svom Zborniku dokumenata Petra I, knj. 1. objavio prvi Vladičin govor od juna 1798. na osnovu Medakovićevoga izdanja ovoga govora u Povjestnici. U napomeni kaže smo ovo: ''Govor Petra Prvog objavio je Milorad Medaković (Povjestnica...). Govor je štampao starom ortografijom Milorad Medaković. Mi smo ga transkribovali'' (Petar I Petrović Njegoš, knj. 1 br. dokumenta 130/77).
Međutim, za drugi govor Petra I od septembra 1798. Milović zbori: ''Nijesmo sigurni da je ovako glasio govor Petra I. Sigurno je da ga je Medaković dotjerao po svome'' (Isto, 97/98.). Ovo dotjerao po svome ne znači ništa (drugo) do da ga je Medaković krivotvorio u pomenu srpskoga imena. Nije, doduše, objašnjeno zašto je siguran da je ovaj govor preinačavao M. Medaković, ali njegovo dotjerivanaje ima smisla samo u svezi sa posrbičenjem Crnogoraca i Crne Gore.
Čudno je da J. Milović nije to isto konstatovao i za prvi govor, s obzirom da se ne razlikuju po pominjanju srpskoga imena. Vojislav P. Nikčević dodaje i to da je čudno što je M. Medaković iz originala izbacio Vladičine karakteristične likove (produžavanja) ijeh, ijem, pa zaključuje da je ''i njih uklonio Medaković poput mnogijeh intervencija što je izvršio u Zakoniku knjaza Danila kojim ga je znatno udaljio od izvornika'' (Piši kao što zboriš, CDNK, 1993, Podgorica, 41).
Branko Pavićević smatra da je poenta Vladičinoga govora u rečenici kojom Petar I poziva Crnogorce da ''ne zažale umrijeti za pravoslavnu vjeru i slobodu otačastva''. Pravoslavna vjera nije srpstvo, a sloboda otačastva ne može biti ničija no crnogorska. Pavićević nedvojbeno konstatuje:''Vladičin govor koji je u svojoj Povjestnici Crne Gore (98-99) donio M. Medaković ne može se smatrati autentičnim'' (isto, 206).
Iako Pavićević ne objašnjava zašto Vladičin govor iz Medakovićeve Povjestnice ne smatra autentičnim, podrazumijeva se da je očigledni i drski falsifikat, odnosno p(r)oturanje posrbljivanih Crnogoraca. Takođe, i dr Radoslav Rotković tvrdi da je taj govor falsifikat, da ga je učinio M. Medaković i da ga je on i odnio iz Cetinja, da se ne bi mogla provjeravati njegova izvornost (Crna Gora i Dušanovo carstvo, Grafos, Cetinje, 1997, 190).
Međutim, svi ovi pomenuti autori svoje tvrdnje upućuju samo na jedan Vladičin govor, pri čemu neki miješaju na koji se odnosi. Smatram da su oba Vladičina govora, objavljena u Medakovićevoj Povijestnici falsifikovani, da je on oba sa Cetinja odnio ili uništio, kako bi mogao da ih krivotvori i posrbičava Crnogorce i Crnu Goru.
Interesantno je da naša nauka tome ne pridaje značaj i da neće na opšteprihvaćeni način jednom za svagda da skine pitanje ovoga krivotvorenja s dnevnoga reda, kako se više ne bi moglo s tim manipulisati.

I KRATKA ISTORIJA BEZ IZVORNIKA

Već sam ukazao da se i Kratka istorija Crne Gore, koju je Dimitrije Milaković objavio u Grlici pod imenom Petra I, neautorizovanu, bez pristanka i bez ikakvoga izvornika ili(ti) kopije, prepisa oli(ti) drugoga valjanog arhivskoga svjedočanstva, pripisuje ovom crnogorskom Vladici. (da podsjetimo da je D. Milaković osvjedočeni rehabilitator i krijumčar najdrskijeg falsifikata Povelje Stefana Prvovjenčanoga i da je to krivotvorstvo nauka odavno utvrdila).
Bilo je dovoljno da se ''povjeruje na riječ'' (ničim podastrtu) takve ličnosti da je objavio autentični rukopis u Grlici, pa da se pripisano autorstvo Kratke istorije Crne Gore Petru I primi i uzgaja kao opšteprihvaćeno naučno mnjenje, koje do danas niko nije osporavao niti suštastveno dovodio u pitanje. To je toliko nenaučno, više no mitski naivno, da se, zaista, svaki nepristrasni umstvenik, da ne kažem istraživač, mora suštastveno upitati: na čem je, zapravo, temeljeno to opšteprihvaćeno naučno mnjenje. To može da se desi samo u ''našoj'' tradicionalističkoj nauci, koja je bila kadra da gradi vodenice bez izvor(išt)a i vode, i - što je još gore - da one b(r)učno rade i melju ''načertanijevsko sjeme''.

Bez izvornika nema ni izvor(išt)a nauke

Revnosni i pedantni Jevto Milović, doduše, nije spornu Kratku istoriju Crne Gore uvrstio u dva toma zbirke dokumenata Petra I Svetoga, u kojoj su našle mjesto gotovo sve hartije Petra I i o njemu (originali, prepisi, kopije, raspisci, potvrde, sentence i sl., njegov Zakonik, Stega, pa i sporne deseteračke pojke, koje je objavio prema ''originalnom prepisu'' P. Markovića nakon njihovoga otkrića na Medunu. Nije uvrstio ni pojku Poučenje u stihovima, koja se također pripisuje Petru I. J. Milović zbori da je ''od 1951. nastojao da snimi sve spise Petra I koje je pronašao u našoj zemlji i inostranstvu i da njihove snimke objavi, jer se samo na taj način mogu dokumenti spasiti od propasti 'za daleka neka pokoljenja' '' (isto, knj. 1). Na drugom mjestu iste svoje knjige zborio je da u tom vaktu Vladika nije imao vremena za Istoriju Crne Gore, no da je imao mnogo prešnijega posla.

NIJE BILO SLUČAJNO

Iako je pretendovao na sveobuhvatnost svoga dvotomnog zbornika svjedočanstava, J. Milović nije uvrstio Kratku istoriju Crne Gore u spise Petra I, čak ni kao papir o Petru I i u vezi s njim, što je u drugim slučajevima radio, niti rukopisni list za koji Dušan Vuksan smatra da je pisan Vladičinom rukom i koji je nazvao Početak Istorije Crne Gore Mitropolita Petra I. Ovo i pored toga što su mu bili znani i dostupni svi ti papiri. To sigurno nije bilo slučajno. Ta činjenica znači dosta, ako ništa drugo, ono kao indicija za sumnju, obazrivost i zazor od našega opšteprihvaćenog naučnoga mnijenja iliti mnjenja.
Branko Pavićević ukazuje (zamjera) da ''ozbiljni istoričari nijesu uzimali Kratku istoriju kao istorijski izvor za istragu poturica'' (isto). Ne vjerujem da je Vladičin izraz ''poturica'' i njemu nalični, jer ih u brojnijem svojim papirima nije koristio, a nijesu se slagali ni sa njegovim bogoslovskim shvatanjima, koja su imala respekt i uvažavanje vjerske različitosti i dostojanstvo svoga inovjernoga neprijatelja.
Međutim, ti isti ozbiljni pisci nijesu ni radikalizovali sumnju i pitanje autentičnosti i autorstva te Istorije, no su je samo zaobilazili kao istorijski izvor, jer se zasniva na predanju i tradiciji, pa je samo poradi toga nesigurna. Druga stvar na koju Pavićević obraća pažnju je: ''Od svih vladičinih literarnih ostvarenja dosad je bilo najmanje govora o Kratkoj istoriji Crne Gore'' (isto 15), ali on ne ukazuje da se, posigurno, odnosi i na radikalizaciju sumnje u autentičnost i autorstvo Vladičine Kratke istorije Crne Gore. Pavićević je, pod uticajem ''naše'' istoriografije, nekritički prihvatio i vjerovanje, odnosno mnjenje da je Vladika Sveti i autor spornih deseteračkih pojki, iako nigdje nema njihovoga izvornika, ili verifikovanog prijepisa.
Sa našega stajališta, etnikologije Crnogoraca, navlaštito Petra I, njegovoga etničkog pojmovnika i etničke (samo)svijesti, u krajnjoj vjerovanci nije ni u ovom ''slučaju'' najbitnije i najvažnije toliko da li je Petar I stvarni autor Kratke istorije Crne Gore, koja mu se pripisuje, koliko to: je li ona i koliko vjerno i autentično objavljena, je li u ''originalu'' (ako ga je uopšte i bilo) što i koliko preinačavano, navlastito ''pomeni srpskoga imena'', te da li se to može preuzeti kao autentično mnijenje Vladike Svetoga o svom etničkom biću. Ovo tim prije što se baš u Kratkoj istoriji Crnogorci i Crna Gora napadnije posrbljavaju i što to frapantno odudara od uobičajenoga i preovlađujućega mnijenja Petra I.
No, da bi se to utvrdilo, mora se (nedozvoljeno) objavljena inačica Kratke istorije uporediti i s ravniti sa njezinim originalnim rukopisom (manustriptom) ili pak sa bilo kojom drugom inačicom, a toga u stvari nema. Toga radi se mora opet pozivati na izvornik, bez kojega nema ni izvor(išt)a nauke.

PRIČA O «PRVOM NACRTAJU»

U uvodnom popisu izvora i literature na koju se oslanjao u pisanju Istorije Crne Gore, pod njegovim nazivom Kratak pregled za ovu knjigu upotrebljenih materijala, Dimitrije Milaković pod III navodi: ''Rukopis crnogorskoga vladike Petra I, u dva egzemplara, od koji(h) jedan je samo prvi nacrtaj, po kojemu je izvođen drugi. - Ovaj rukopis, koji se hrani u izbranoj arhivi na Cetinju i sadržava kratku istoriju Crne Gore od početka do 1711. godine pečatan je od riječi do riječi u Grlici za 1835. (str.55-75. i 85-86); no sad u ovoj knjizi odstupljeno je od njega, u onim slučajevima, u kojima su, pošto je sravnjeno s drugima vjerodostojnim djelima, pokazalo se javno protivorječije'' (Istorija Crne Gore, izd. Braće Jovanović, u Pančevu).
Prije svega, D. Milaković netačno, bez ikakvoga stvarnog oslonca u izvorima, zbori o ''prvom nacrtaju'' (originalu) Kratke istorije Crne Gore Petra I Svetoga, o drugom njegovom egzemplaru, da se čuva u Arhivi na Cetinju, te da ga je doslovice prenio u ''Grlicu'', jer, narposto, ne postoje ni prvi ni drugi egzemplar, ili je zaturen, nepoznat original te Istorije. Najvjerovatnije ga je on (ako je postojao) odnio sa sobom i uništio, da bi ga mogao ''priređivati'', redigovati i krivotvoriti po želji, što je već bila praksa M. Medakovića sa dva dokumenta - govora Petra I. Još je vjerovatnije da takvoga Vladičinog rukopisa nije ni bilo, no da mu je D. Milaković p(r)oturio svoga ''dvojnika'' prema (na)liku Načertanija.
Milaković nigdje ne zbori da je sa tih rukopisnih egzemlara načinio (zvanični) prepis (kopiju). Tijem bi se eventualno ogradio od optužbi da ga je on odnio, pred nosem Njegoša. Njegoš je olako poklonio rukopis Cetinjskoga ljetopisa prof. Kuharskom, ali pošto je bilo još njegovih prijepisa. U ovom slučaju nema nikakvoga prijepisa, ali ni Njegoševih izjava o Medakovićevom objavljivanju Kratke istorije. Čud(n)o je da niko drugi nije čuo, znao, ni pronašao manuskript Kratke istorije Crne Gore, osim D. Milaković. Branko Pavićević tvrdi da su Njegoš i D. Milaković prvi sistematski pregledali Vladičinu Arhivu (isto, 271). Postavlja se i pitanje: kako je mogao D. Milaković da postfestum, nakon smrti Petra I, kao tobožnjega autora, bez njegove dozvole i preporuke (ili bar Njegoševoga mnijenja) objavi Kratku istoriju Crne Gore pod Vladičinim imenom, a da nije sačuvao njezin original, manuskript ili ovjerenu kopiju, prepis, kojom bi dokazivao njezino autorstvo i autentičnost?! Poradi čega se ovaj problem u istoriografiji i istoriologiji nije uopšte postavljao, još manje zaoštravao, no se naprosto reprodukuju mistifikacije na osnovu ''vjere na riječ'' D. Milakovivća?!

ĆORSOKAK DUŠANA VUKSANA

Kada ne postoji original, kada se ne insistira na njemu, kao na prvorazrednnom izvoru, kada nema ni drugijeh svjedočanstava, kopija, prepisa i sl., za anonimna i neautorizovana djela, zapravo, kada postoji volja i želja da se u to (po)vjeruje bez pozivanja na izvornike i arhivska svjedočenja, onda je, zaista, sve moguće; tada je i nemoguće utvrditi autentičnost iskaza Petra I, ali i samo preinačavanje i krivotvorenje koje se sravnjuje samo sa izvornicima.
Do takve aporije, ćorsokaka dopro je i Dušan Vuksan, kao što ćemo u nastavku viđeti.

Nema traga originalu rukopisa Kratke istorije

Dušan Vuksan je u Zapisima, u rubrici Sitniji prilozi objavio, kao arhivsku građu, jedan rukopisni list za koji, bez ikakvoga, posebno utemeljenoga obrazloženja, tvrdi da je Početak istorije Crne Gore Mitropolita Petra (Zapisi, knj. XVIII, sv.1 - jul, god X, 1937, Cetinje, 121-122). Kao što se iz citata (u fusnoti) vidi, D. Vuksan je, kao i mnogi drugi, sve do danas, naprosto prihvatio kao činjenicu da je Petar I Sveti autor tzv. Kratke istorije Crne Gore. Time se svojim ondašnjim ''autoritetom'' uključio u tvorenju ''nauke'' o autorstvu Petra I za njegove neautorizovane tvorbe i utro put i za autorizaciju Kratke istorije Crne Gore.
Već samim naslovom svoga štiva u Zapisima sugeriše i podastire ''vjeru na riječ'' Dimitriju Milakoviću, tim što pronađenu stranicu rukopisa (Petra I) ''s praga'', apriori imenuje kao Početak Istorije Crne Gore Mitropolita Petra I. Na osnovu ove Vuksanove formulacije - naslovljenja ovoga rukopisnog lista, ustalilo se shvatanje da je Kratka istorija Crne Gore Vladičina. Na osnovu toga se taj rukopisni list i u registru u arhivi Muzeja na Cetinju imenuje po Vuksanovoj nominaciji Početak Istorije Crne Gore Mitropolita Petra I.

UPADLJIVE RAZLIKE I ODSTUPANJA

Naslovljena stranica Petra I Istorija o Zenti i Černjej Gori, ne daje mu, odmah, sama po sebi, dovoljnu osnovu za takvu hitru identifikaciju. U ovoj kratkoj zabilješci (Petra I) ima fraza i stavova koje je on više puta koristio u svojim pismima (npr. ona o postojanju Zete/Crne Gore i ''priđe i potlje srpskih carah'', a koja postoji i u Vasilijinoj Istoriji), pa je to moglo biti neko njegovo ''opšte mjesto'', ili pak neki njegov prijepis ali iščitavanje iz neke knjige ili rukopisa o istoriji Crne Gore, oli čak posve odloženi pokušaj početka njegovoga pisanja Istorije. Sve što je tu rečeno, naravno, bez Milakovićevih preinaka, parafraza i dopričavavnja je iz Vasilijine Istorije o Crnoj Gori. Uostalom, čak i da je D. Vuksan u pravu, tj. da je ova rukopisna stranica (Petra I) odista njegov Početak Kratke istorije, ona, i po konstataciji samoga Vuksana, već otkriva upadljive razlike i odstupanja u odnosu na sami početak one drugačice koju je objavio D. Milaković. To potvrđuje praksu i pojavu preinačavanja, koju Vuksan rašomonski ne zna kome da pripiše: Petru I ili izdavaču, mаda se na osnovu njegovoga uviđanja da nema imena Balšine žene ni kod Petra I ni kod izdavačeve inačice s puno obazrivosti opredjeljuje: ''Možda bi se po ovome moglo tvrditi, da je prepravke i dopune činio sam Milaković''.
Malo je pikantan način i razlog zbog kojih se D. Vuksan opredjeljuje za tvrdnju da je Milaković vršio prepravke i dopune: neslaganje u mnogo čemu Vuksanu ne znači ništa, a to što se u rukopisnoj listi i objavljenoj Istoriji slaže da nema imena Balšine žene Despine, to mu je odlučujući razlog da je preinačenja vršio D. Milaković, ali ne toliko zbog samih preinačenja, nego radi toga da se potvrdi da je to Istorija Petra I. Ako je ''prepravke i dopune činio sam Milaković'' na tako malom dijelu, samom početku, već i u naslovu, što se može očekivati u cijeloj Kratkoj istoriji.
Takođe, čak i da prihvatimo da je Petar I stvarno autor rukopisne Istorije u cjelosti, što ni i onda jemči da je Milakovićevo izdanje vjerno Vladičinom originalu; da li je i što je u njoj preinačavano i dopunjavano, i što je najvažnije, na osnovu čega to utvrditi, kada rukopisnoga izvornika (ni u ''prvom ni u drugom egzemplaru'') ne postoji. Razlike su velike, već od sa moga naslova, pa dalje: izbačani i dodavani čitavi djelovi rečenice, slovne, pojmovne i nazivne razlike. Već i to samo pokazuje da nije riječ o početku Kratke istorije o Crnoj Gori, jer ovaj rukopisni list ne odgovara više odnosnom dijelu (početku) u objavljenoj Istoriji Petra I, no više onom u Vasilijinoj Istoriji.

Dalje, sam Milaković priznaje da je ''u ovoj knjizi'', tj. u njegovom drugom izdnju Kratke Istorije Crne Gore odstupio u odnosu na ono štivo koje je objavio u Grlici, jer ga je prilagođavao drugim istorijskim izvorima da ne bi s njima bilo u suprotnosti. Sam, ''po svom nahođenju'', mijenja tobožnje štivo Petra I, kao da se radi o Milakovićevom djelu. U ''priređenom'' izdanju Kratke istorije Milaković stavlja napomene (''primječanija'') u kojima saopštava što je izbacio iz, tobožnje, Vladičine rukopisne Istorije. On sam odlučuje što će, a što neće u navodno Vladičinu Istoriju, najčešće nedopustivim izgovorom da je to predviđeno da bude objavljeno u Istoriji Crne Gore S. Milutinovića. Poradi čega bi D. Milaković određivao što će iz Vladičinoga materijala ući u Kratku istoriju Petra I, a što u Istoriju Sima Milutinovića, a što u Milakovićevoj, tim prije što je Vladičina, kako joj i izmišljeni naslov zbori, bila najkraća. Kao da su Simo i Dimitrije bili u dosluhu i dogovarali se što će ko uzeti iz toga jedinstvenoga materijala, a što će ostaviti Vladici i što mu preinačiti?
Stiče se upečatak da su sve tri istorije (Simova, Dimitrijina i Petrova) tri drugačice istoga koncepta, s tijem što su Simo i Dimitrije bili u položaju da mogu iz njega da prisvošte što im je odgovaralo, a Vladici da pripišu sve što je bilo potrebito prema ''načertanijevskom'' mjerilu. Simo je makar priznnao da je sve vjerno prenio sa ''vladičinoga usnog pričanja''. Po svemu sudeći, D. Milaković je u ovom ''slučaju'' prevazišao plagijatstvo i krivotvorstvo i samoga S. Milutinovića, s tim što je to radio ''mudrije'', tajnije, sa manje b(r)uke.
Već i samo preinačenje naslova i mnogih djelova rečenica, riječi, pojmova i naziva, pokazuje da je netačna tvrdnja D. Milakovića da je prenio Istoriju s rukopisa Petra I ''od riječi do riječi''. Ako je to, međutim, tačno, onda rukopisni list Petra I nije početak Vladičine Istorije. Ako je uopšte i postojao izvornik Istorije Petra I, ne može se saznati što je u njemu autentično, a što nije.
U vezi s tim je i XV izvor Milakovićeve Istorije Crne Gore: “Grlice, u kojima, osim gore već kazanoga (pod III), od kuda je što u njih prešlo, ima još što po gdje što od istorije crnogorske, što sam, koje po kazivanju stari(h) ljudi, koje po pjesnama opisao'' (isto)..
D. Milaković priznaje da je mijenjao štiva iz Grlice (svoja i Sv. Petra), i to po kazivnju starijeh ljudi i po pjesmama (opet po onom ''reče mi naki čojak''), sakupljanim kao i one S. Milutinovića. Takođe, u napomeni 3. Kratke istorije D. Milaković objašnjava radi čega je metnuo (dopisao) ime Despine Balšinoj ženi, kojega nije bilo u tobožnjem manuskriptu Petra I: “Neki spisatelji umjesto nje spominju Maru, a neki Jelenu. U jednom rukopisu, prepisanom iz drugog rukopisa koji se u Pećkoj patrijaršiji hrani, našao sam Milevu na mjesto Despine; no u Mavrourbin za ženu Baoševu naznačuje, pa sam njemu i sljedovao - D.M.”.

JOŠ JEDAN PRIMJER

To je još jedan primjer za dokaz da se D. Milaković prekomotno ponašao sa tobožnjim rukopisom Petra I u kojem je dopisivao imena, sam procjenjivao što će da stavi, da bi bilo saglasnije sa drugim autorima. Pominje i više, vazda nekih (neodređeno), rukopisnih prepisa od kojih se neki čuva u Pećkoj patrijaršiji, a to znači taman onako kao što se, po njemu, ''čuva u Arhivi na Cetinju''.

“Kritička izdanja” bez uvida u manuskripte

Ne postoji nikakva druga drugačica Kratke istorije osim one koju je, navodno, Milorad Medaković koristio i zatim utajio. A sve to gotovo i da nije privuklo pažnju ''naše'' nauke. Zaista, riječ je o vrlo ''liberalnoj'' i ''širokogrudoj nauci'', navlastito ''neutralnoj'', sa onom Milakovićevom sintagmom, kojom završava Predgovor svoje Istorije Crne Gore - ''Černogorski Serbov'' (citira neimenovanoga ''srpskoga Horacija''), isto kao što i M. Medaković završava predgovor svoje Povjesnice Crne Gore: ''Radujte se Crnogorci, srpski prvijenci (avangarda)'' (Povijesnica crnogorska, Unireks - Podgorica, Unireks MB Beograd, 172).
Pronašli smo u arhivi Muzeja Cetinje rukopisni list, koji Dušan Vuksan naziva Početak Istorije Crne Gore Petra I, pod rednim brojem registra 5565, i iz njega utvrdili i zaključili dvije stvari. Prvo, to nije početni (prvi) list Vladičine Kratke istorije, jer da je to istrgnuti list iz nje, bilo bi nastavljeno štivo i poslije stranice i po, a ono nije, no je pola lista prazno. Na vrhu ovoga rukopisnoga lista piše (uslovno naslov) Istorija, a ne Kratka istorija Crne Gore, kako je naslovio izdavač Dimitrije Milaković. Ispod toga (Istorija), nakon veće praznine piše ''O zente i černjej gori'', početnijem velikim slovom O, što znači da nije nastavak prve nominacije (Istorija), no početak nove, mnogo rastavljene nominacije. Zato nije tačna Vuksanova nominacija rukopisnog lista ''ISTORIJA O ZENTE I ČERNJEJ GORI'', no treba da stoji ''O zente i černjeh Gori'', pri čemu je i zente i černej pisano malijem početnim slovom (može li se to, ipak, pripisati Petru I?). Drugo, ovi rukopisni list nije originalni rukopis Petra I, kako tvrdi D. Vuksan. Smatramo da bi to utvrdila stručna ekspertiza.
U rukopisnom listu se, po mojem viđenju, miješaju dva rukopisa već i u prvoj i drugoj nominaciji, a naročito početak sa ostalijem dijelom. Nije na odmet primijetiti da je Jevto Milović bio dugogodišnji arhivski radnik u arhivi Muzeja na Cetinju, gdje je dobro bio upoznat sa svim aktima Petra I, da mu je, posigurno, bio poznat i ovaj rukopisni list, ali ga, ipak, nije uvrstio u svoju dvotomnu zbirku dokumenata Petra I.
U Kratkoj istoriji, navodno Petra I, provukuje se na više ključnih mjesta ''pomen srpskoga imena'', nekarakteristična za Petra I Svetoga.

NI ZA ZAKONIK PETRA I NEMA IZVORNIKA

Nije crnogorska kulturna baština ostala samo bez izvornika Kratke istorije, navodnijeh pojki Petra I i njegovoga Testamenta, no i bez manuskripta samoga njegovog Zakonika opšteg crnogorskoga.
Više je no sporno da li se izvorno tako imenovao ili je i u ovomu imenu naknadno dodato ''i brdski'', kao što je M. Medaković falisifikovao i Zakonik knjaza Danila, dodavši mu u naslovu ono ''i Brdah''. Danas je taj naziv opšteprihvaćen u našem naučnom mnijenju, na osnovu izdanja M. Medakovića u Povijestnici Crne Gore, i pored toga što ne postoji manustript Zakonika Petra I, zvanoga još i Zakonik otačastva.
Nezavisno od toga što se tvrdi da je ovaj Zakonik izdat s manuskripta u Rusiji i u Novom Sadu u ramu M. Medakovićeve Povijestnice Crne Gore, te da je sačuvan u ruskom prijevodu, ostaje tvrdokorna činjenica da manuskript ''Zakonika'' Petra I ne postoji, pa se sa sigurnošću i ne može tvrditi da je to autentični naziv Zakonika Petra I.
Postoje dva osnovna izdanja Zakonika Petra Svetoga. Prvo je A.N. Popova, izdato kao prilog njegovoj knjizi Putešestvije po Černojgori 1847. (281-301), a drugo M. Medakovića iz 1850. kao dodatak Povjestnici Crne Gore (21-39) U istorijskoj i istorijsko-pravnoj literaturi ''drži se da su ovo dva osnovna izdanja. Svi ostali priređivači služili su se jednim ili drugim, ili i jednim i drugim. Izdanja ostalih priređivča, strogo uzevši, imaju samo bibliografski značaj'' (Radmila S. Petrović, Zakonik Petra I vladike crnogorskog, kritičko izdanje, Godišnjica Nikole Ćupića, XXXIX, Beograd, 1930, 44; B. Pavićević, isto, 193).
Ova dva osnovna izdanja, sa kojima se slažu sva savremenija, Branko Pavićević ničim ne dovodi u pitanje, u sumnju, naročito u odnosu na samo ime, odnosno oni dodatak ''i brdski''. Pavićević dalje zbori da je 1930. R. Petrovićeva, pravni istoričar, priredila ''kritičko izdanje'' Zakonika i da je u njemu rečeno sve, ili gotovo sve, što je trebalo reći, ali dodaje jednu teško shvatljvu opasku:
''Čudno je da stvaralac takve erudicije priređuje kritičko izdanje ovakvog izuzetno značajnog istorijskog i pravnog spomenika bez uvida u manuskript'' (isto). Ovo i pored toga što već u sljedećoj rečenici kaže: ''Da li je manustkript Zakonika propao ili je negdje zaturen – teško je reći. Sačuvan je samo njegov onovremeni prevod na ruski jezik. Prevodilac je bio Stefan Andrejevič Sankovski. Tekst je prva pronašla sovjetska istoričarka Irina Stepanovna Dostajan'' (isto).
Jasno je da B. Pavićević naglašava da manuskripta Zakonika nema, pa ostaje zagonetna primjedba koju je uputio R. Petrovićevoj da je čudno da nije stekla uvid u manuskript, kojega zapravo nema. Da li onovremeni prijevod na ruski jezik može da zamijeni manuskript i da li su oni identični, a zašto bi on bio autentičniji od Popovog?! Kao da je svojom primjedbom B. Pavićević posredno, zavijeno i zagonetno sugerisao sumnju u prijethodna i u njeno izdanje.
Međutim, Pavićević dalje nigdje sam ne ispoljava sumnju, no govori kao da svako izdanje u potpunosti odgovara manuskriptu Zakonika. Ili, može bit, zamjera R. Petrovićevoj što nije koristila ''onovremeni prijevod na ruski jezik'', pri čemu ničim ne obrazlaže poradi čega bi bio vredniji taj prijevod. U tome je ostao nedorečen.

KADA JE NESTAO ORIGINAL ZAKONIKA

R. S. Petrovićeva je, ipak, pošla dalje od B. Pavićevića, pa ni daje i neke nove indicije i podatke. I ona utvrđuje da ''original Petrovog Zakonika nije sačuvan'', da se ''nalazio u Cetinjskom Arhivu, ali ga, po privatnim obaveštenjima g. D. Vuksana, direktora Arhiva, tamo više nema''. Ne zna se, smatra Petrovićeva, kada je tačno Zakonik nestao iz Arhiva, ali ubjedljivo pobija mnijenje D. Vuksana (da je on propao 1918-23. ležeći u zemlji, sa ostalom arhrivom), ukazivanejm da Zakonika nije bilo u Arhivi ni 1912. kada je priređivan zvanični Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci u kojem, očito, nije objavljen Zakonik po originalu, no po Medakovićevom izdanju (isto, 43/44).
Dalje utvrđuje da se dva rečena osnovna izdanja ne slažu sasvim među se, da su oba prepisa sa jednog istog rukopisa, samo da su prepisivači vršili izvjesne manje ili veće grješke, te da otuda dolaze sva neslaganja. Znači, između dva izdanja postoji razlika i neslaganje (isto, 44).
U prijethodnoj raspravi o Zkoniku Petra I, R. S. Petrovićeva utvrdila je da je ''veće greške pri prepisivanju pravio Medaković, a da je izdanje A. N. Popova nesumnjivo tačnije i vjernije originalu'', i bolje.
Toga radi ga je i uzela kao osnov za svoje kritičko izdanje, ali i poradi toga što je gotovo nepoznato i što je Medakovićevo uopšte i u literaturi jedino poznato i na osnovu kojega se objavljuju druga izdanja (O Zakoniku Petra I, Zapisi, IV, 1929, sv. 3-6).

Gotovo sinhronizovano ištu i dobijaju od knjaza Danila crnogorsko državljanstvo tri izvanjca: Milorad Medaković i dva ''austrijska Srbina'' Nikanor Ivanović, arhimandrit Cetinjskoga manastira, docnije vladika crnogorski, i poznati naučitelj Cetinjske škole Stevan Petranović. (Po zadatku i instrukcijama Ilije Garašanina, M. Medaković se obratio knjazu Danilu s molbom da dobije crnogorsko podanstvo. Obično je bilo obrnuto, Crnogorci su se iseljavali i iskali spsko podanstvo. Ovaj gotovo iznimni slučaj do tada Danilo je odobrio i primio Medakovića kod sebe da obavlja ulogu sekretara i da mu pomaže u državnim poslovima).

UMIJEŠANOST U ZAVJERU

Dolazak M. Medakovića i N. Ivanovića u Crnu Goru i odlazak iz nje poklapaju se s Danilovim dolaskom na prijesto i s njegovom pogibijom. S razlogom se smatra da su bili umiješani u prigotovljenju atentata na knjaza Danila. Dr Petar Popović drži da je Nikanor ''svakako i pripremio svoj dolazak u Crnu Goru'' (Nikanor Ivanović Njegoš, Godišnjak Filozofskoga fakulteta u Novom Sadu, knj. IV, 1959, 68.), a dr Danilo Radojević da ''svoj plan nije sam pripremio, jer je njegov uspon bio začuđujuće nagao'' (isto; Dukljanski horizonti, CDNK, Podgorica 1995, 34).
Također, M. Medaković, sekretar Senata, provodio je politiku vojvođanskih pravoslavnih krugova i tadašnje srpske vlade. Pominje se i kao inicijator prijethodne zavjere protiv knjaza Danila. Kao jedan od dokaza za učešće u toj zavjeri, knjaz Danilo šalje baronu Mamuli Medakovićevo pismo od 23. 6. 1850. kojim je podžižao Đorđija Petrovića na smutnju u Crnoj Gori.
Nakon Đorđija emigrirao je i M Medaković, kao što je i ''raščinjeni'' vladika Nikanor poslije ubistva Danila. Sve su to činjenice koje upućuju na umiješanost Medakovića u zavjeru i protiv knjaza Danila. Tome ide u prilog i znana Medakovićeva politička i ideološka agitacija. (Saznajemo od popa Vuka Popovića iz Risna, agenta Vuka Karadžića, da je M. Medaković za vrijeme svadbe knjaza Danila, počeo ''pričati o boju kosovskom, ma su mu presjekli z grajom'' (Vidi i: Vladan Đorđević, isto, 55/56).
U Povijesnici Crne Gore od najstarijih vremena do 1830. često je interpolirao ''srpsko ime u Crnoj Gori''. Svoje viđenje problema južnoslovenskijeh naroda iznio je u polemičkom štivu Odziv na Komarovljevu etnografsku kartu Balkanskog poluostrva (Novi Sad, 1890) u kojem, pored ostaloga, tvrdi: da su Srbi ''živili u istim današnjim zemljama i prije Hrista''; da su ''šest godina poslije Hrista'' bili nadvladani od Rimljana na rijeci Bosutu; da su Srbi naselili Bugarsku, nakon što su se odselili u Italiju i Francusku, a pošto su primili bogumilstvo; da su ''izgleda po svemu... Srbi naselili i podigli Mletke'', i druge sulude ''načerte''...

''POVJESNICA'' - OPERATIVNI PROGRAM NAČERTANIJA

Posebni razlog zbog kojega smo cjelovitije ukazali na Medakovićev anticrnogorski rad, pogotovo na njegovu ponavljanu očitu falsifikatorsku djelantost, jeste Medakovićeva Povjesnica Crne Gore u kojoj apriori insistira na posrbljavanju Crnogoraca i da je Crna Gora srpska država, pa i nije čud(n)o što u svemu prepoznaje i dopisuje ''srpsko ime u Crnoj Gori''.
Njegov Predgovor, Uvod i sama Povjesnica Crne Gore svojevrsni su operativni program za ostvarivanje Načertanija u cilju ''sravnjivanja Srpskoga naroda i Crnogorskog'' sa svim najvažnijim tačkama (načertima) koji su se koristili u vaktu priprave i izvršenja prisajedinjenja Crne Gore (Velikoj) Srbiji, a koji su eksplicitno prisutni u svakodnevnoj empirijskoj, odnosno ideološkoj i političkoj, a implicitno u naučnoj svijsti sve do danas. Tako se u Predgovoru navodi gotovo opšte mjesto, na koje se asocira u gotovo svim spornim dokumentima Petra I, ali i Vasilija, ''poslije padenija Srpskoga carstva, držala se kako Crna Gora, tako i sva Zeta skoro stotinu godina nezavisna i slobodna. Tako ova viteška grana Srbstva ostala je usamljena bez svake bratske pomoći, nego su još svakovrsnim spletkama neprestano nastojavali da joj pokopaju osnov i da poraste čisto sjeme ostatka Srbstva ljubećeg svoju nezavisnost i slobodu'' (D. Medaković, Povjesnica Crne Gore, isto, 169.
Povijesnica crnogorska ''svemu Srbstvu za čest i ponos služi, a osobito gorskijem junacima''. Toga radi je pripravio svoju Povjesnicu da se ne bi zaturila ili nekakvom zemaljskom izmjenom izmijenila istina o Crnoj Gori i Crnogorcima kao najboljim Srbima (isto, 170). Za njega je, kao i za današnje svesrbe, crnogorska povjesnica samo dio srpske: '' Upuštajući se u opširnu povjesnicu crnogorsku morao bi se unekoliko pridržavati i uobšte srpske, budući su djela zajednička, a osobito starijega vremena''. Na kraju Predgovora ''usklikuje s ljubavlju'': ''Radujte se Crnogorci, srpski prvijenci (avangarda)''.
Kako može biti nepristrasni istraživač i istorik čovjek koji se unaprijed, apriorno već svim svojim ''ideološkim i političkim srcem'' opredijelio za posrbičenje Crnogoraca i Crne Gore?!
Da bi ova rasističko-demagoška teorija o Crnogorcima kao srpskijem prvijencima (avangardi) bila što prihvatljivija i da bi je Crnogorci što bolje ''progutali'', Medaković u svojoj Povjesnici ''jezik nije preinačavao po nepripadajućem mi pravu'' kako bi srpstvo viđelo da u Crnoj Gori ima osobenost njegovoga jezika (isto). Već u Uvodu Povjesnice M. Medaković operacionalizuje Garašaninovu instrukciju ''jedinstva naroda'', jedinstva i objediniteljstva svega srpstva, srpskih zemalja: ''Jedinstvo u slogi najjači je mač koji narod brani'' (isto, 173).
Tu je i nezaobilazno Srpsko carstvo kao svesrpstvo: ''Ako ikom zebe srce, kad zaviri u povijesnicu, to zaista zebe Srbstvu, znajući pređašnju slavu, a današnju bolest, kako je raskomadano i podjarmljeno pod strane bičeve. Šta nam je ostalo od onoliko velikog carstva? Ništa do jedina šaka malobrojnoga naroda srbskog u visokim i nepristupačnim klisurama i to u današnjoj Crnoj Gori'' (isto, 173).
''Srbi u Crnoj Gori radosno su ovu slavu i preporođeni život (ustanak u Srbiji 1813- S.Z.) svoje braće pozdravili.... Srbi u Crnoj Gori kao od svagda, tako i u ovo vrijeme ostali su slobodni i nezavisni od ikakve gospodarujuće vlasti nad njima... Poslije propasti Carstva na Kosovu... vojvoda srpski u Zeti i Crnoj Gori... sačuvali su svetinju srpskog imena... Srpsko blagorodstvo, ne hoteći podnositi sramno nasilje, zbježalo se u današnju Crnu Goru, đe su mučno provodeći život ostali čisti Srbi'' (isto, 173/4).

FALSIFIKATI SE MNOŽE I OBNAVLJAJU

Na istom kratkom prostoru Uvoda jezgrovito se nastavlja: ''Da je položenije srpskoga naroda u Crnoj Gori odveć neprijatno, vidi se da je ruski car pozvao Srbe iz Crne Gore. Niko se na ovaj poziv nije odazvao do jedini Srbi u Crnoj Gori, kao narod koji sam sobom zapovijeda... Od viteškog vremena pridržavaju se Srbi u Crnoj Gori Rusije... pod jetkom trubom jedinstva za Slovene – Srbski narod u Crnoj Gori'' (isto, 174/5).
Odmah na početku svoje Povjesnice M. Medaković to i operacionalizuje: ''Po predanjima starog vremena zvala se ova zemlja Prevala, a to ime dobila je od slovenskog, ili strogo uzevši od srbskog naroda''. Kako je započeo, tako je i privršio svoju Povjesnicu.
Sva izdanja ovih agitatora i propagandista, falsifikatora samo se obnavljaju, bez ikakvih kritičkih primjedbi i pristupa. Ovdašnja nauka ih ili ''mudro'' zaobilazi, ili ozbiljnije ne dovodi u pitanje.

Zar se “zlim genijima” može vjerovati “na riječ”

Rečene utvrđene činjenice o Miloradu Medakoviću, posebno njegov agenturni, zavjerenički i falsifikatorski rad još više (samo)potvrđuje neautentičnost njegovih objavljenih dokumenata Petra I. To je siguran osnov za diskvalifikaciju njegovoga spisateljstva, za nepovjerenje u njegov ''naučn'' i uopšte spisateljski rad, njegovo intelektualno nepoštenje. Pozivati se na hartije Petra I koje je on objavio, a za koje ne postoji originali i ostala arhivska svjedočenja, znači, zaista, zaobići najosnovnije naučne zahtjeve, naučno i uopšte intelektualno poštenje i moral.

SUMNJIVI DOKUMENTI V. ĐORĐEVIĆA O PETRU I

Iz istijeh razloga, kao i za prijethodne spisatelje, navešćemo i neke podatke o dr Vladanu Đorđeviću koji je, takođe, objavljivao dokumenta Petra I, a za koje ne postoje izvornici, ni ostali arhivski dokazi (Jevto Milović, Petar I Petrović Njegoš, isto, knj.1, dokument br. 79, str. 82-83).
Kada se iz Austrije vratio u Srbiju 1897. Milan Obrenović je za šefa Vlade postavio Vladana Đorđevića, dotadašnjega poslanika Srbije u Carigradu. Od ranije znan kao čovjek koji mrzi Crnu Goru, Crnrogorce i knjaza Nikolu, V. Đorđević je autor najcrnjega, fašistoidnog zakonika u istoriji južnoslovenskih naroda. To je ozloglašeni Zakon o zabrani useljavanja Cigana i Crnogoraca u Srbiju, donesen sredinom 1879. Tim zakonom je V. Đorđević “presjekao” iseljavanja Crnogoraca u Srbiju iz ekonomskih i drugijeh razloga. Taj ukaz je naišao na najoštrije kuđenje od strane javnosti. U Crnoj Gori je izazvao veliko ogorčenje. U povodu toga knjaz Nikola, pismom od 1879. protestuje kod Aleksndra Obrenovića, ističući da niko ne vjeruje da je pravi razlog onaj koji se javno navodi, da u Srbi ji nema mjesta za seljenje Crnogoraca.
O Vladanu Đorđeviću i njegovom odnošenju spram Crnogoraca i Crne Gore zbori i vojvoda Gavro Vuković, ministar vanjskijeh poslova u vladi knjaza Nikole. Zbori da mu je V. Đorđević preko M. Bakića porućio da će ga naučiti što je politika. Tu prijetnju je ostvarivao preko rečenoga Zakona, progona svih Crnogoraca iz Srbije, čak i žena porijeklom iz Crne Gore koje su tamo bile udate, kao i nadničare, studente i đake. Neke je progonio silom i u Tursku, kod Arnauta. Razagnao je, zbori G. Vuković, sve sveštenike, činovnike, učitelje, službenike koji su bili porijeklom iz Crne Gore.

“... I ĆIPUR ĆEMO VAM UZETI”

V. Đorđević je, uz to, raspleo najodvratniju anticrnogorsku kampanju u štampi, srpskoj i međunarodnoj javnosti protiv knjaza Nikole i Crne Gore. G. Vuković citira riječi V. Đorđevića: ''Prizren, Prizren vam treba, jelte, gladnovi jedni!? A, znate da ćemo vam i Ćipur uzeti, po kome slavnom imenu nazivate se nekakvim ušljivim plemićima''... Sve to samo da se udvori srpskom kralju. Dok je svoj gnjev i mržnju kalio na crnogorskoj sirotinji po Srbiji, ujedno oko sebe u Srbiji kupi (kupuje) Crnogorce nezadovoljnike - emigrante: ''U svojoj razuzdanoj mržnji prema Crnoj Gori, marširao je taj zli genije dalje. Pokupio je sve crnogorske nezadovoljnike, pa ih je grupisao oko sebe, izvlačeći iz njih ijed i gnjev, koji su skoro svi gajili prema knjazu i Crnoj Gori, da njima oslači paškvile, koje su povrvile iz njegove kuhinje, da sve potruju što se crnogorskim nazivalo'' (Memoari, knj. 2, Titograd - Cetinje, 1985, 437-438).
Iz svega ovoga se vidi da u ovom ''zlom (negativnom) geniju'', dr V. Đorđeviću ključala neskrivena mržnja, genocidni i fašistoidni naum spram Crnogoraca i Crnoj Gori. One njegove riječi o ''ušljivim plemićima'' su zapravo izraz širega mentalnog sklopa i kompleksa inferiornosti srpske birokratije, zbog viševjekovnoga turskoga ropstva, u odnosu na slobodarsku pijemontsku ulogu Crnogoraca i Crne Gore. To se navlaštito ispoljilo docnije, 1918. pri ''okupacionom oslobođenju'' Crne Gore nad svijem što je istinski crnogorsko.
Od dr V. Đorđevića se mogao učiti, kao od preteče, njemu nalični dr istorik Vaso Čubrilović, tvorac projekta za nasilno iseljavanje i uništavanje Albanaca na Kosovu, pomoću nasilnoga iseljavanja Crnogoraca, koji bi se, kao jači element, sukobili sa Arnautima. Ovi program genocidnoga uništavanja Albanaca, pomoću samouništeneja Crnogoraca, izložio je Vaso Čubrilović u Srpskom kulturnom krugu u Biogradu 7. 3. 1937. godišta.
V. Đorđević se, inače, uzima kao simbol zvane ''vladanovštine'', kao jedne od najfamoznijih karika u anticrnogorskoj politici Srbije spram Crne Gore. Red je da se makar priupitamo: jesu li ovi ''zli geniji'' u moći da budu nepristrasni istoriografi i istoriolozi i može li im se ''vjerovati na riječ'' kada je u pitanju istorija crnogorska, makar za ono za čem ne postoje izvornici.

I PROJEKAT O ''SLAVENOSRPSKOM CARSTVU'' BEZ IZVORNIKA

Crnogorska kulturna baština ne posjeduje original ni za projekat Petra I o stvaranju šire državne i narodne zajednice na Balkanu, a koji se, iako nema izornika, često imenuje kao stvaranje ''slavenosrpske države'' i ''slavenosrpskoga carstva''.
Originali vladičinih pisama nijesu pronađeni, no se o njihovom sadržaju i pojmovniku saznaje posredno, preko hartija drugih posrednika vezanih za vladičin Projekat, a naročito na osnovu dva Budbergova referata spremljena za imperatora ruskog (B.Pavićević, isto, 318), pa se na osnovu njih, samo zbog toga što u njima figurira taj naziv, smatra da ga je i Petar I koristio. Dobar poznavalac epohe Petra I i crnogorsko-ruskih odnošenja Branko Pavićević dodaje: ''A najpouzdaniji izvor za ustanovljenje sadržaja vladičine peticije o osnivanju slaveno-srpske države predstavlja pismo Simeona Ivkovića Budbergu od 2/14. 5. 1807. sastavljenog i predatog ruskom ministru u gradu Bartenštejnu'' (isto). Pavićević interpretira da je Ivković istakao da je ''izabran po opštoj želji mitropolita crnogorskog i naroda slaveno-srpskog'' i da je ovlašćen da izrazi ''jednodušnu želju svih jedinovjernih naroda Crne Gore, Boke Kotorske, Hercegovine i Dalmacije''. Ne samo da je vladika Sveti protestovao kod ruskoga konsula u Dubrovniku Jeremija Gagića što novce iz Rusije šilje u Crnu Goru na slavenoserbski narod, umjesto na crnogorski narod, no je u ovoj rečenici sporno da li se je Ivković, pa i Petar I, mogao uopšte predstavljati u ime čitavoga slavenosrpskoga naroda.
B. Pavićević naglašava da nam je najzanimljivije podatke o Ivkoviću i njegovom djelovanju u Petrogradu pružio sam Adam Čartorijski u jednom od svojijeh referata spremljenih za Aleksandra I. Iz toga referata se da zaključiti, nastavlja B. Pavićević, da se Ivković u ruskoj prijestonici sreo s ministrom i članom Tajnoga carskog komiteta radi izmjene gledišta o prilikama na Balkanu. Napominjemo da je taj isti Adam Čartorirjski, nakon što je prestao biti ministara spoljnih poslova Rusije i njegove emigracije, zajedno sa F. Zahom, idejni tvorac Načertanija, koje je Ilija Garašanin kompilirao i prilagodio svesrpskim interesima.
Znači, Stevan Ivković, Simeon Ivković i Budbergov su posrednici koji interpretiraju pisma i namjere Petra I. U literaturi figuriraju smo oni i njihove hartije, ali nigdje sama originalna pisma Vladike crnogorskoga.
Čemu sve to, ako su već postojala originalna Vladičina pisma i predata ruskoj diplomatiji?

Zar Vladika Sveti traži da Porti plaća danak

Svi ovi posrednici su interpretirali Vladičin projekat prema svojim afinitetima, sklonostima i usmjerenosti. Moje je mnijenje da ni ovi naziv nije upotrijebio Petar I ni u svojim pismima u kojima je izložio projekat, niti u bilo kojem njegovom drugom pismu, vezanom za isti. Ovo tim prije što kod Petar I ovaj naziv (Slaveno-srbi) nije uglavnom prisutan, navlastito ne u originalima, i što se čak i izričito protivio da se crnogorski narod poistovjećuje sa slavenosrpskim narodom.
Ovaj naziv forsirala je i nametala ruska diplomatija u demagoškim obećanjima da Crna Gora treba da bude centar i pijemont oslobođenja Južnih Slovena, odnosno Slaveno-srba, slaveno-srpske države (carstva), a u stvari je tu ulogu već bila namijenila Srbiji i tzv. slavenosrpstvu, odnosno svesrpstvu, pa je stalno i upotrebljavala taj naziv, u kojem se javljaju Serbi, Srbija, srpstvo. Riječ je o metodi poistovjećivanja svih tzv. slavenosrba (u koje spadaju i Bugari) sa Srbima.

SUMNJIVI “PROJEKAT” PETRA PRVOG

Ovo je, inače, vrijeme kada su Rusiji nuđeni i predlagani razni projekti o stvaranju širih državnih i narodnih cjelina, a svi su ti projekti bili u duhu Projekta Adama Čartorijskoga, ministra vanjskijeh poslova Rusije, o rješavanju istočnoga pitanja. To je, inače, onaj isti Čartorijski koji je docnije, sa Franjom Zahom, bio sastavljač prvobitnoga nacrta Načertanija i po kojem je Srbija bila određena za pijemont oslobođenja.
Takav jedan projekat je sačinio i poslao srpski mitropolit Stratimirović, po čijem planu je trebalo stvoriti nezavisnu Srbiju, pod pokroviteljstvom Rusije. Tako zamišljena država bila bi obavezna da Porti plaća godišnji danak, s tim da sačuva autonomnost unutrašnje uprave u odnosu na Tursku, ali ne i na Rusiju. Naravno da je Projekat Vladike crnorskoga bio drugčiji od Stratimirovićeve srpske varijante u vezi sa zavisnošću od Porte i hatišerifske autonomije.
Sveti Vladika crnogorski je projekat sastavio u februaru 1807. i odmah je po svom emisaru arhimandritu Stevanu Ivkoviću poslao dva pisma, od kojih je jedno bilo namijenjeno Imperatoru ruskom. Ta pisma nijesu sačuvana u originalu, niti pak u kopiji, prijepisu, iako su predata ruskoj diplomatiji i bila sastavni dio referata za rusku vladu i imperatora.
Ivkovićeva predstavka i Budbergov referat (h)oće se poistovjetiti sa Vladičinim pismima i Projektom, i to u svemu, pa i u imenu. Samo na osnovu toga, a ne na osnovu originala, smatra se da je Vladika tu širu državu nazvao ''Slavenosrpsko carstvo'', koje treba da obuhvati Crnu Goru, kao matičnu zemlju, Boku Kotorsku, Hercegovinu, Dubrovnik, kao glavni grad, i Dalmaciju. Ona treba da bude pod protektoratom Rusije i da tituli sveruskog imperatora treba dodati i ''slavenosrpski car''. Za pomoćnika namjesnika, ili viceprezidenta, treba naznačiti crnogorskoga mitropolita i, po opštoj želji naroda, dodijeliti mu zvanje ruskoga knjaza i čin ''dejstviteljnog tajnog savjetnika''. Ujedno bi Petrar I bio glavni arhijerej u tzv. Slavenosrpskom carstvu, pored još dva.

IDEJA O SLAVENOSRPSKOM CARSTVU POSTALA IDEJA O VELIKOJ SRBIJI

Ovako velike pretenzije Petra I, pod uslovom da je takav njegov prijedlog bio, trebalo bi da zainteresuje one spisatelje koji su anonimnost deseteračkijeh i ostalih pojki objašnjavali njegovom skromnošću, a pohvale u njima bile razlog da se posumnja u autorstvo Petra I tih pojki. Najveća sumnja u autorstvo Petra I Svetoga za baš takvi projekat je to što stvaranje Slavenosrpskoga carstva podrazumijeva stvarni, formalnopravni, državni i narodni protektorat Rusije nad Crnom Gorom, neposredno upravljanje ''glavnoga ruskog namjesnika'', protiv čega se Vladika Sveti već bio pobunio, energično braneći ukupni crnogorski integritet i suverenitet.
Sjetimo se da je Praviteljstvo crnogorsko, na čelu sa Vladikom Svetim, izričito i kategorički odbijalo svako pokroviteljstvo Rusije nad Crnom Gorom, izuzev moralno. To je jedan od krucijalnih dokaza da Ivkovićeve predstavke i Budbergovi referati nijesu autentnično interpretirali Vladičin prijedlog projekta te šire državne i narodne zajednice, pa ni u samom imenu, ili naši spisatelji nijesu tačno interpretirali. To su redigovani Vladičini zahtjevi, uobličavani prema ruskoj strateškoj politici, posebito njezinoga rješavanja istočnoga pitanja. Ako bi to bilo suprotno, onda bi Petar I i Praviteljstvo crnogorsko bili sebi nedosljedni, protivrječni i naknadno prihvatili razloge za atentat ruske politike na Petra I, crnogorski narod, državu i crkvu.
I pored deklarativnih obećanja o uvažavanju Vladičinoga Projekta, u Rusiji je prihvatan kao nestvaran i s njim se stalno odugovlačilo. U pismu Iveliću od 31./12.2.1805. godišta A. Čartorijski je zborio da ''Njegovo carsko veličanstvo očekuje da se Crna Gora pretvori u centar slaveno-srpske države, pod vrhovnim pokroviteljstvom Rusije''. Znamo da se ta ideja o slavenosrpskom carstvu ubrzo pretvorila u ideju o “Velikoj Srbiji”.

“S NJEGOŠEM SE TUNE BLIŽE NEBA...”

Kad gođ treba nekoga ubijediti da su Crnogorci Srbi i da je njihov jezik srpski, češće se u svakodnevnom životu i politici, ali nikda u nauci, naizust navode donji stihovi koji se drsko pripisuju Njegošu, bez ičesove sohe, vjerodostojnoga dokaza i Njegoševoga potpisa. Navodim prvobitnu varijantu Milisava D. Protića u kojoj sam boldirao 16 slova, riječi i interpunkcijskih znaka, u kojima se ona razlikuje od one docnije, Durković-Jakšićeve:
“Dobrom hristijaninu i učitelju g-d Preosvjaščenom užičkom ep. Nikiforu, O Đurđevdanu. Na Lovćenu, ljeta 1833.” (umjesto potpisa su stihovi)
“Ime mi je Veroljub,
Prezime mi Rodoljub.
Crnu Goru, rodnu grudu,
Kamen paše odasvud.
Srpski pišem i zborim
Svakom gromko govorim.
Narodnost mi Srbinska,
Um i duša slavjanska”.
Episkop Nikifor je dodao:
“Ko se popo na vrh Lovćena
Nek prebiva onđena.
S Njegošem se tune bliže neba
I Sunca koje nam svima treba.
Episkop Nikifor M.”

“Njegoševi” stihovi kojih nema u Sabranim djelima

Milisav D. Protić piše da je episkop Nikifor Maksimović, kada se vrnuo iz Crne Gore, u Čačak donio, kao dar od Petra II Petrovića Njegoša, Vukov kalendar Danicu za 1826. godinu, koji se nalazi u biblioteci manastira Sretenja (koji je još podavno u ratu razuren). Tvrdi, a ne zna se na osnovu čega, da je Njegoš na prvoj praznoj stranici toga kalendara napisao posvetu, a umjesto potpisa ispisao sporne stihove, a ispod njih je stihove dodao i sam episkop Nikifor (Njegoš – vladar – preosveštenik – pesnik, Glasnik, službeni list Srpske pravoslavne crkve, br. 11, Beograd, novembar 1963, 435).

NAVODNI ''IZVORNIK'' SVETA TAJNA - NEPOSTOJEĆA

Pozivajući se samo na rad M. D. Protića, ova tobožnja Njegoševa posveta objavljena je, naravno, bez faksimila, u Sabranim djelima Vuka Karadžića koje je 1972. priredio Golub Dobrašinović, ali u izdanju iz 1987. zajedno sa Milenkom Filipovićem, ista je posveta ispuštena. Ne može da se prepozna ničesov čvršći razlog poradi čega bi ova sporna posveta u Danici bila objavljena u Vukovim Cjelokupnijem djelima, i to u radovima o Crnoj Gori. Uvršćen je tu, navodno, što je napisana od strane anonimnog autora u Vukovom kalendaruru Danica.
Samo poradi toga što su ova posveta i stihovi posve sporni, nijesu objavljeni ni u jednom od toliko izdanja cjelokupnih djela Petra II Petrovića Njegoša. U stvari, riječ je o krivotvorenoj podmetačini Njegošu da bi se njegovo poetsko neetničko i nadetničko srpstvo nadopunilo i narodnosno-nacionalnim srbovnjem kroz ove popularne i prijemčive stihove. Toga radi nijedan ozbiljan istoriograf i priređivač Njegoševih djela nije našao ni najmanje osnove da ove stihove naknadno autorizuje kao Njegoševe i da ih uvrsti u neko od tolikog broja izdanja Cjelokupnih djela Petra II Petrovića beogradske Prosvete i cetinjskoga Oboda, počev od 1951. Sporne, odnosno krivotvorene podmetačine Njegošu nema čak ni u Dodatku sabranih djela pod nazivom Pjesme đe su objavljene (u pogledu autorstva) sporne pjesme.

FALSIFIKATI U STILU “NAPISA MI NAKI ČOEK”

Poznavalac falsifikata pomena srpskoga imena u Crnoj Gori lasno prepozna da se i u ovom “slučaju” primjenjuje dobro uhodani i provjereni metod srpske “režimske nauke o samobitosti Srba u Crnoj Gori”: na ovako nepouzdanijem temeljima, po onom “reče mi naki čoek”, nadgrađuju se tekstovi koji “potvrđuju” da je riječ o Njegoševoj posveti i stihovima, pozivajući se jedino na prijethodnike, njihove istimnijenike, bez objavljenoga originala – faksimila, sve do danas.
Kao i u drugijem “slučajevima”, i ovđe se papagajski popularaizuje, svuđe i na svakomu mjestu, ovo navodno Njegoševo “srbovanje”, a da se nikada ne pokaže ili objavi - izvornik. Posve je sumnjivo što ideolozi posrbičenja Crnogoraca ne objavljuju taj izvornik - faksimil, a također ne često i dostupno ni tobožnji njegov “prijepis”. Da je riječ o vjerodostojnom svjeedočanstvu, posigurno je da bi bilo objavljivano i u bukvarima i udžbenicima za osnovno i srednje učilište.

NADGRADNJA BEZ TEMELJA

Oslanjajući se na Protićev rad, dr Krunislav J. Spasić piše da su to stihovi Njegoševi (Isto). Pridružuje mu se i dr Ljubomir Durković-Jakšić i prenosi istu navodno Njegoševu posvetu i stihove, zanago, bez faksimila, odnosno izvornika i bez ičesovoga čvrstog dokaza da je stvarno riječ o stihovima crnogorskoga poete (Mitropolija crnogorska nikada nije bila autokefalna, Beograd-Cetinje, 1991, 36. Poziva se na svoju prijethodnu radnju Episkop žički Nikifor Maksimović i mladi Njegoš, Kraljevo, 1980, 25-26).

DVIJE DRUGAČICE SA 16 NEOBJAŠNJIVIH RAZLIKA

Između ova dva objavljena izvora postoji 16 interpunkcijskih, pravospisnih i slovnih razlika. Očita je i razlika između ekavice i ijekavice (Veroljub – vjeroljub, Preosvjaščenom - preosvećenom), velikijeh i malih slova (Veroljub – vjeroljub…), a da i ne zborimo o padežima, što, zanago, nije karakteristično za Njegoša (Na Lovćenu). Sami stihovi su daleko ispod nivoa genijalnoga crnogorskog pjesnika, naročito strogo rimovani sedmerci. Ostaju obavezna pitanja bez odgovora: rašto posveta nije autorizovana, radi česa se nikada nije objavio njezin original - faksimil, te je teško dostupna ili nedostupna naučnoj javnosti; čemu tolika velja razlika pomeđu ovijeh objavljenih inačica, posebno tobožnja Njegoševa ekavica i izmjena i miješanje ijekavice i ekavice?
Zbog naučne obazrivosti, uglvnom zbog nedostupnosti sporne izvorne posvete i stihova, dr Vojislav P. Nikčević nije izričito tvrdio da je riječ o krivotvorstvu i podmetačini iako nedvosmisleno ističe da se ne radi o Njegoševim stihovima (Prepjevani stihovi Lukijana Mušickog, Lučindan, br. 7, Cetinje na Vaskrs 2003, 67-69).

Preinačena Njegoševa pjesma u stilu Mušickog

U vezi sa ovom krivotvorenom podmetačinom i opštenito sa krivotvornim i preinačenjima Njegoša bitno je podsjetiti na činjenicu koju je utvrdio profesor na Sorboni Francuz Mišel Oben. On zbori da je Sentimento verace u prijevodu P. Pentića bio prvobitni naslov Njegoševe pojke Srbin Srbima na časti zahvaljuje. Smatra da je ta pojka spojana juna 1833, da je datirana u Petrogradu 20. VIII 1833, da je vrlo malo prerađena prije objavljivanja, da je jedna njezina verzija, ipak, bila pridodata rukopisu Glas kamenštaka, još u julu, u Beču; da su između te drugačice i one koju je Njegoš pečatao na Cetinju 1834. godišta, razlike male, beznačajne, te da sam naslov te sporne pjesme, efekti koji se postižu ponavljanjem riječi Srbin podœećaju na stil Lukijana Mušickog: V. Stefanoviću, Serbljinu od Serbljin, Serbljin Serbljinu.
Lukijana Mušickoga su i karakteristični stihovi:
''Ja, Serbin serbski čitam, pišem
I duhom serbskim k Rodu dišem
Pa pesmom serbskom dižem rod''.
Na prtini istraživanja Francuza Mišela Obena, Vojislav P. Nikčević zaključuje da su sporni, tobože Njegoševi stihovi, uz posvetu episkopu Nikiforu Maksimoviću na Vukovom kalendaru Danice iz 1826, prepjev citiranih rima Lukijana Mušickoga.

GRAFOLOŠKA EKSPERTIZA NUŽNA ALI NEMOGUĆA

Na vrhu svoje radnje Vojislav P. Nikčević zaključuje: prema tome, sve upućuje na zaključak da Petar II Petrović Njegoš nije autor posvete na Vukovoj Danici iz 1826. godišta. Tu posvetu sačinjavaju prepjevni stihovi Lukijana Mušickog. I ukoliko je pisana Njegoševom rukom, na nju nije mogao polagati autorsko pravo, jer nije izražavala njegovo crnogorsko narodnosno, nacionalno i jezičko oœećanje, već dobro poznato jako naglašeno srpsko rodoljublje, etničko, nacionalno i jezičko opredjeljenje Lukijana Mušickog. Zato je nema ni u jednom izdanju Njegoševijeh djela. A pojavljuje se u Sabranim djelima Vuka Stefanovića Karadžića stoga što je navodno napisana od strane anonimnog autora u njegovom kalendaru Danici.
S grafološkog stajališta sporna posveta na njoj može da predstavlja i falsifikat, da je podmetnuta Petru II Petroviću kako bi se njime dokazala njegova srpska narodnosna, nacionalna i jezička identifikacija. Najvjerovatnije je tome sve podređeno. To treba da se provjeri ekspertizom posvete (Isto).
Vjerovatno Vojislav P. Nikčević iz naučne obazrivosti neće kategorički da ustvrdi da je riječ o falsifikatu podmetnutom Njegošu radi posrbičavanja Njegoša i Crnogoraca opštenito. Međutim, sve potvrđuje, da je isključivo riječ o krivotvorstvu i podmetačini, da se uopšte ne radi ni o Njegoševom rukopisu, a kamo li o njegovoj posveti, ni o Njegoševom prepjevu tuđe pojke.
Ekspertiza sporne posvete, međutim nije moguća, jer originala i nema, niti je njegov faksimil ikada objavljen. To je samo jedan od tušte drugijeh krivotvorstava i podmetačina na koje sam već ukazivao drugom prilikom (Crnogorska hrestomatija, tom VI).

MEDAKOVIĆEVE “ISPRAVKE”

Milorad Medaković je kao sjenka pratio u svemu rad Njegošev. On je sa Njegošem putovao u Beč oktobra 1846. godišta i nadgledao štampanje Gorskoga vijenca i tom prilikom napravo više preinaka u odnosu na sam rukopis (Dr Radoslav Rotković, Crna Gora i Dušanovo carstvo, isto, 184/5).
Već je Risto Dragićević utvrdio znatne razlike između Njegoševoga manuskripta i objavljenoga Gorskog vijenca: ''Sravnjivanjem originalnoga teksta sa tekstom prvoga izdanja vidi se da je sigurno sam korektor (Medaković) ispravljao na mnogim mjestima poznatu osobinu crnogorskog dijalekta o čestoj zamjeni 4. i 7. padeža, te se kroz cio tekst Gorskoga vijenca nalazi velika nedosljednosti u ovom pogledu''.
Osim ovijeh preinaka, ima i mnogo drugih, na koje upozorava dr Radoslav Rotković (Crna Gora i Dušanovo carstvo, isto, 184/5) i drugi autori. Sve to pokazuje da se M. Medaković vrlo “komotno” ponašao pri korekturi i redakturi Gorskoga vijenca. Jevto Milović ubjedljivo pokazuje da je u vršenju redakture i super-revizije Gorskoga vijenca učestvovao i Vuk Karadžić (Rukopis ''Gorskog vijenca'' Petra II Petrovića Njegoša, Titograd), a Živko Brković da su Njegoš i Vuk bili bliski saradnici u Beču, dok se štampao Gorski vijenac (Sudbina rukopisa ''Gorskog vijenca'', Beč 1987, pečatano u Jermenskom mehitarističkom manastiru).
Ž. Brković ukazuje da je rukopis Gorskoga vijenca prošao kroz obavezno cenzurisanje za koje se ni danas ništa ne zna. O cenzuri Posvete u Gorskom vijencu pronašao je trag J. Milović u pomenutoj knjizi. Gorski vijenac nije bio posve privršen kada ga je Njegoš donio sa sobom u Beč, što dokazuje i sama Posveta prahu oca Srbije, koja je ispjevana, kako je na njoj Njegoš zabilježio: ''U Beču, na novo ljeto 1847. goda''. Cenzura koja je bila pribavljena, kao uslov za štampanje, ostala je do danas nepoznata (isto, 21).
Da je Njegoš u Beču bio pod uticajem Vuka Karadžića i ostalih srpskih intelektualaca svjedoči i Milan Ž. Milićević: ''Što bi danju napisao to bi uveče čitao Vuku Karadžiću, Anastasu Jovanoviću i još nekim Srbima što su kod njega dolazili'' (Knez Miloš u pričama, Beograd, 1888.

MNOGA ODSTUPANJA OD ORIGINALA

Rukopis (original) Gorskog vijenca je odjednom nestao, a jedanak su se pojavile nebrojene kliširane kopije, što zbori o nekoj kauzalnosti, inkopatibilnosti originala i njegove kopije. Original je ne samo zapostavljen, no i nestaje kao u mraku, gubi se, dok se njegove kopije umnožavaju i dalje popularišu. Naravno sa grješkama, propustima (Ž. Brković, isto, 34). Ž. Brković ukazuje da se, od kada je rukopis Gorskoga vijenca dostupan, sve više utvrđuju grješke i mnoga odstupanja od originala. Kaže da se utvrđuju i neki razlozi zašto su i kako nastale razlike i propusti, prepravke i dopune između pisanoga, autorskog djela i štampanoga teksta.(Isto, 26).