Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Borislav Jovanović:
MITROPOLITOV OPIS SOPSTVENE DRŽAVE



Vladika Vasilije Petrović

"Ova zemlja nazivase se ranije jedinstvenim imenom Zeta, a to ime je dato po rijeci zvanoj Zeta, koja izvire na sjeveru navrh te zemlje Zete i tece prema jugu. Nasuprot nje sa istoka tece druga rijeka Moraca, izmedju Crne Gore u Brdjana, i uliva se u rijeku Zetu ispod Vrtograda, gdje se rodio Diokletijan / Dioklecijan / i gdje je sagradio veliki grad, nazvavsi ga po svom imenu Diokletija / Duklja / , tada je ovoj zemlji umjesto Zete dato ime Diokletijska zemlja. Ovaj grad je kasnije Simeon Nemanja razorio, o cemu ce poslije biti rijeci..."

Na pocetku crnogorske istoriografije nalazi se spis vladike Vasilije Petrovica "Istorija o Crnoj Gori" objavljen u Moskvi 10. marta 1754. godine. A sam pocetak ove istorije u znaku je opisa Crne Gore i ima mnoge specificnosti antologijskog teksta. On nije samo istoriografski, geografski, vec je i etnoloski, etnosni, toponimican, ukupan. Istovremeno on je i narativan, literaran, stilski i jezicki oplemenjen, a kompozicijski osmisljen do zidarske cizeliranosti. Ima panoramicnost prostora i sugestivnost ravnu reljefnosti koju posjeduje prvi reljef Crne Gore: onaj kojeg su u sklopu Biljarde napravili Austrijanci poslije njihove okupacije Crne Gore. Opis Crne Gore koji daje Vladika Vasilije odgovara, kazu istoricari, kada je rijec o teritorijalnosti njegove drzave, onom sto su sadasnje granice Crne Gore. Pisac ove prve crnogorske istorije ocigledno je na osnovu onoga sto je napisao i kako je pisao imao duboku inspiraciju. Prije svega drzavnicku, diplomatsku, misionarsku, arhivsku, ali nista manje i knjizevnu, vjerujuci da ce ova dimenzija njegovog pisma znaciti pregledniju i bliskiju recepciju kod onih koji se budu prvi put srijetali sa sadasnjoscu i prosloscu Crne Gore. Iz te cetinjske zagledanosti u evropske tokove i sudbinu svoga naroda nastajao je i ovaj spis cije su prve tri stranice u znaku istorijskog i rekli bismo "katastarskog" situiranja Crne Gore. To je istovremeno i inicijalni dio crnogorske istoriografije od koje cemo ovom prilikom citirati prve tri recenice.
One glase:
"Ova zemlja nazivase se ranije jedinstvenim imenom Zeta, a to ime joj je dato po rijeci zvanoj Zeta, koja izvire na sjeveru navrh te zemlje Zete i tece prema jugu. Nasuprot nje sa istoka tece druga rijeka Moraca, izmedju Crne Gore u Brdjana, i uliva se u rijeku Zetu ispod Vrtograda, gdje se rodio Diokletijan / Dioklecijan / i gdje je sagradio veliki grad, nazvavsi ga po svom imenu Diokletija / Duklja / , tada je ovoj zemlji umjesto Zete dato ime Diokletijska zemlja. Ovaj grad je kasnije Simeon Nemanja razorio, o cemu ce poslije biti receno..."
Ovakav pocetak kao da je bio i jedino moguc i jedino prirodan. Intoniran je skoro biblijski ali sa upecatljivim istoriografskim kontekstom. Autor pocinje od postamenta, od imena drzave, podsjecajuci na njen kontinuitet oznacen kroz drzavu Zetu i drzavu Duklju. Kroz ovu inicijalnu faktografiju, kroz objasnjenje o porijeklu drzave kojoj je bio na celu i njenim imenima koja poticu od naziva jedne rijeke i jednog grada autor je otvorio cijelu vremensku vertikalu iz koje ce biti lasno procitati i sagledati milenijum postojanja sopstvene drzave ciju istoriju zeli da predstavi evropejskoj javnosti. Da ukaze na njen povijesni i narodonosni, te drzavni i borbeni subjektivitet.
Istoriografski materijal Vladika Vasilije je dao u najboljoj tradiciji tadasnjeg pripovjedackog – kako usmenog tako i pisanog izraza. On je, zapravo, dat u formi koja istoriografsko cini artikulisanijim. Stilistickim kontekstom naglasava se da se radi o drevnoj zemlji te da je Crnoj Gori prethodila Zeta, a Zeti Duklja, te da nije rijec o hidronimima i toponimima vec o drzavama koje su smjenjivale jedna drugu. Jer, trostruko spominjanje Zete u prvoj recenici i trostruko spominjanje Duklje u drugoj recenici nije, naravno, nikakav "dukljanski fanatizam" Vladike Vasilije vec osnovni elemenat borbe za opstanak: to je podsjecanje na istorijsku i geografsku utemeljenost drzave ciju istoriju pise. Simetricnost u pojavljivanju imena Zete i imena Duklje ima, takodje, svoju faktografsko-stilsku referencu. Insistiranje na njihovom paralelnom i istobrojnom pojavljivanju je, u stvari, insistiranje na detaljnom objasnjenju onog sto je nezaobilazni dio drzavnog nasljedja i naglaseno isticanje toga: na pocetku svakog pocetka. / I kralj Nikola je svoje kraljevstvo vezao za vrijeme drzave Duklje /.
I nastavak mitropolitovog opisa sopstvene drzave u znaku je kazivanja koje ima svoju istoricnost i plasticnost u predstavljanju drzavnog prostora. Njegovog nastajanja i sadrzavanja u zajednickom imenitelju. Pri tom se paralelno sa geografskom segmentacijom uspostavlja, kao nit vodilja, povijesna dimenzija. One su, zapravo, nerazdvojna faktografija. Sa podsjecanja na porijeklo imena drzave, Vladika prelazi na ono sto ta drzava jeste u vremenu i prostoru. Pocinje se od centralnog dijela, odnosno, od istorijskog i drzavnog jezgra ovdje oznacenog sredisnicom (ili dijagonalom) koja spaja unutrasnji dio Crne Gore sa morem.
Vladika Vasilije kaze:
"Ove dvije rijeke (Zeta i Moraca) se spajaju i nizinom tece rijeka koja se zove jedinstvenim imenom Moraca, tece pravo prema jugu i uliva se u jezero koje se prostire od Zetskoga polja do samog usca rijeka Bojane, koja tece od jezera ka zapadu u Adrijatsko more. U tom jezeru ima nekoliko ostrva, a na svakom ostrvu ima manastir koji sagradise zetski i crnogorski hercezi (vojvode) . . ."
Zatim slijedi pitoreskni opis onog sto se nalazi "s desne strane tog jezera okrenuvsi se prema Bojani" da bi se, potom, preslo na prostor zapadno od Crmnice a to je, kako Vladika Vasilije kaze, Primorska zemlja. Ovaj dio Crne Gore (gore dat je kroz detaljno imenovanje i geografsko lociranje svega sto se na tom dijelu obale nalazi – od juga prema sjevernom dijelu, "od Spica i Susena i provincije Pastrojevici i Mahine do Solijeckog polja i Kotora". Odatle Vladicin prikaz Crne Gore "skrece" ponovo ka kontinentalnom dijelu. Slijede Njegusi, katunski dio Crne Gore sa Cetinjem gdje se (kako napominje) nalazi rezidencija mitropolita, zatim predio Krivosija, Grahova i Tresnjeva na zapadu i Pjesivacka i Ljesanska provincija na zapadu do Morace i Zete.
Tako se ovdje poslije registrovanja juznog, primorskom dijela zemlje, te njenog podlovcenskog i prilovcenskog areala, autor "Istorije o Crnoj Gori" vraca tamo odakle je i poceo – njenom centralnom, istorijskom lezistu. S tim sto sada prelazi i na onaj dio drzave koji se nalazi, ako Vladika napominje, istocno od rijeke Zete i Morace:
"Juzno od Ostroga je provincija Bjelopavlici (Bjelopavljici), a istocno od Bjelopavlica je provincija Piperi, istocno od Pipera su Rovcani; tu tece rijeka Moraca, koja se uliva u rijeku Zetu, a odatle je pomenuto jezero. S druge strane rijeke Morace, od Pipera prema zimskom istoku (jugoistoku) nalazi se srez Bratonozici, a s lijeve strane provincija Vasojevici, a na desnoj strani provincija Kuci, provincija Klimenti, Kastrati, Tuzi, Skrelje, Grude . . ."
Koliko god je ovaj Vladicin opis drzave, na pocetku svog istorijskog spisa o njoj, ovakav kakav jeste, odnosno, koliko god je redosljed imenovanja i objasnjavanja onoga sto je teritorijalni sadrzaj drzave, prirodan tok istorijskih i drugih cinjenica, on je u svojoj koncepciji i simbolican. Vladika, naime, otvara i zatvara jedan istorijsko-teritorijalni krug. Pocelo se, od centralne, gravitaciono-teritorijalne tacke i njoj vratilo kao tacki oslonca. Na taj nacin, kroz naglasenu simetricnost opisa (i prema jugu i prema sjeveru), i uz vidnu izukrstanost onoga sto konstituise drzavotvorni i istorijski prostor data je, zapravo, upecatljiva slika teritorijalne i svake druge cjelovitosti i sabornosti. Sve to, naravno, iz ugla tadasnjeg Vladicinog saznanja, iskustva i potreba, i svakako onog sto bi se moglo nazvati jednom epsko-lirskom bliskoscu sa svim recenim i vidjenim.
I "Istorija o Crnoj Gori", kao i "Ljetopis popa Dukljanina" nastali su iz skoro istovjetnih potreba: da se sacuva drzava, da se podsjeti na ono sto je njena drzavna i istorijska tradicija.
Zato na kraju svog spisa Vladika Vasilije Petrovic kaze:
"Ja vrlo kratko napisah ovaj izvjestaj o nasem crnogorskom narodu, u kakvom je dosad bio stanju i kakve je usluge carevima hriscanskog imena svojom voljom cinio, iz cega svak moze dovoljno ocijeniti vjernost i postojanost ovog naroda, koji za jedinu cast smatra svojim oruzjem sluziti hriscanskom gospodaru".
A sve ovo pisano je – da podsjetimo jos jednom – u nekoj od celija Cetinjskog manastira prije dva i po vijeka.