Čedo Vuković

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI DA ČUJETE
KAKO JE PROTEKLA UTAKMICA S BIJELIM MEDVJEDIMA

Uprava i igrači tima „Lavlje srce" smjestiše se po tijesnim sobama čiji su zidovi od ledenih tabli.

— Kako se zove onaj naš hotel? — upita Željko trenera FK „Santa leda".

— Hotel „Palma".
Dječaka to iznenadi:

— Kako to... „Palma"? Ovdje su samo led i snijeg, o palmama ne može biti ni govora.

Neobičan trener stade da izbacuje riječi izmedu brkova i brade:

— Ovdje ljudi čeznu za suncem, za tropskim drvećem. Zato su tako nazvali ovaj hotel, najluksuzniji odavde do Sjevernog pola.

Igrači „Lavljeg srca" drhtali su od hladnoće. Teta-Jula, umotana u ogromni ogrtač od kamilje dlake, zimogrožljivo je lupkala nogama i stalno pripiddvala:

— Koliko još ima do početka utakmice?

Grivašu se nakostriješila griva. Češko samo poskakuje, lupka se šakama u prsa pa tek kaže:

— Ako ćete mi vjerovati, studeno mi je kao da su mi oderali kožu, pa me stavili u ledaru!

Kako se obično kaže, i za ovu utakmicu vladalo je veliko interesovanje. Bilo je slučajeva da se za jednu ulaznicu nudilo deset dabrovih koža ili dva kitova zuba.

Kad se približi vrijeme za odlazak na teren, čika-Munja pozva igrače da se pripreme i da svi dobiju po jednu toplu potkošulju koju će obući ispod dresa.

Okupiše se prvotimci i rezervni igrači, koji su neprekidno priželjkivali da neko od „izabranih" bude povrijeden ili lakše bolestan da bi stupila u tim koja rezerva.

— Jesu li svi tu? — upita Željko.

Lav, kao kapiten tima, pogleda oko sebe:

— Pa, svi su... Svi, osim Gegule!

Stadoše da ga zovu i traže. Najzad Zeljko i čika-Munja odoše u njegovu hotelsku sobu. Tamo su imali šta da vide: medvjed Gegula sav se skupio i hrče li, hrče.

- Hej, Gegula, ustani! — drma ga čika-Munja. Uzalud. Gegula ni da mrdne.

- Šta mu se to desilo? — zabrinu se sekretar tima. Čika-Munja znalački odmahnu rukom.

— Sitnica! Vidio medvjed svud okolo snijeg; pa mu se učinilo da je nastupila zima i zaspao zimskim snom!

Na vratima se načetiše igrači i hotelska posluga.

Svi se zamisliše: kako probuditi medvjeda Gegulu iz zimskog sna? Jedni predložiše da mu se kraj njuške prinese činija s medom, drugi da mu se uz uvo opali hitac iz puške, treći da ispod prozora ispale granatu iz najvećeg topa, četvrti da ga bocnu velikom koštanom iglom.

Tada se progura naprijed gorila Češko:

— Kakve puške i topovi! Pustite mene, odmah ću ga probuditi.

Dozvoliše mu da priđe: Češko se naže nad medvjedovo uvo i stade istiha zujati kao pčela.

I, šta bi? Skoči naš Gegula i stade iz sve snage mahati šapom oko svoje njuške kao da se brani od pčela. Kad začu oko sebe grohotan smijeh, on začuđeno stade i nikako nije mogao da razabere šta se to, zapravo, desilo i čemu tolika smijurija.

Neposredno prije polaska iz hotela Željko opazi da Liska iz zatvorene kabine telefonira nekome. On prode pored kabine, zagleda kroz prozorče, oslušnu. Ne razabra ni jednu jedinu riječ.

Stade ga mučiti sumnja: s kime bi Liska mogla da razgovara preko telefona? Uz put, prema igralištu, on je zapita:

— Šta vi, Liska, mislite o telefonu? Veliki izum, zar ne?
Liska odgovori sasvim mirno:

— Šta pada na pamet našem sekretaru! Pita me o telefonu, a ja čak i ne znam njime da se služim! Izgleda da ni našem sekretaru ne prija ova sjeverna klima: počeo najednom o telefonu!

Željko prekide dalji razgovor. Njegova sumnja bi potisnuta brigama oko utakmice.

Igrači izidoše na teren u određeni minut. Ogromne mase navijača počeše odmah da skandiraju:

— Hoćemo po-bje-du!

Sudija se pojavi praćen pljeskanjem. Nosio je na sebi oklop od debele čelične mreže, ispod koje su se kretale njegove noge u krznenim čizmama.

„Izgleda" — pomisli Željko — „da je ova ideja o zaštiti sudije već doprla do Sjevernog pola!"

Igra otpoče na terenu pokrivenom snijegom. Bijeli i zeleni dresovi smjesta se izmješaše i poče strašna borba, podjarivana uzvicima publike i mumlanjem medvjeda-navijača.

Čika-Munja podstaknu kapitena tima Grivaša da kod sudije uloži protest i da zahtijeva kažnjavanje grubosti. Ali sudija se i ne osvrnu na Grivaša — ili se pravio gluv, ili nije razumio njegov jezik. Tako se igra nastavi kako je i počela. Iznenada, desi se teška nesreća za tim „Lavlje srce". Iz jedne naoko neopasne situacije, desna polutka bijelih projuri pored Komarca, koji se teško kretao po snijegu, i topovski opali u gol. Uzalud se kengur praćaknu u vazduh... Gol!

Neću ni pokušavati da vam predstavim oduševljenje domaće publike zbog postignutog gola. Biće dovoljno ako vam kažem samo ovo: jedan od navijača bio se toliko zanio da je zubima pokidao parčad svoje šubare, žvakao ih i gutao. Kad je došao k sebi, bilo mu je nestalo više od pola šubare. On se smiješio i klicao, i režao od sreće, i lajao, i skičao kao pingvin. Njegov zadovoljni osmijeh nije mogla da zamrzne ni sjeverna ciča, ali ga zamrznu jedan silovit prodor „Lavljeg srca"... Lav, u jakom zaletu, preskoči sudiju s njegovom čeličnom mrežom, dade loptu Vitorogu, ovaj upre svoje rogove prema protivničkom beku, te bek ustuknu. Jelen pronade Lisku. Ona primi loptu i, kad ugleda ispred sebe grdnog bijelog medvjeda, lukavo mu proturi loptu između nogu, pa i sama za njom pojuri. Pošto se nade na metar-dva od gola nije joj bilo teško da gurne loptu u mrežu.

Tužna tišina pritisnu bijeli stadion. Izjednačenje!

Domaći tim zape iz sve snage da opet povede. On odmah s centra krenu u napad. Da bi se bar malo odužio svojim bijelim rođacima, Gegula pokosi jednog od njih ispred same bekovske linije. Pištaljka. Kazneni udarac.

Znajući da medvjedi imaju jak šut, gosti odlučiše da načine „živi zid". Poreda se nekoliko igrača. Tada se približi slon Komarac i reče da je to nepotrebno. „Živi zid" će biti samo on! Komarac se poprečno posadi ispred gola. Bijeli medvjed koji se spremao da izvede udarac uvidje da je gol potpuno zaštićen tijelom. Stoga odustade od šuta i dodade loptu svom suigraču.

Ovaj zape iz sve snage i — promaši!

Prvo poluvrijeme završi se neriješeno.

U nastavku igre i jedan i drugi tim pokaza čvrstu riješenost da pobijedi.

Medutim, odluka pade tek pet minuta prije završetka ove oštre i naporne utakmice.

Zekan Junački Brk, koji toga dana nije bio u punoj formi, iskupi se jednim neočekivanim bijegom s loptom. Negdje u blizini kornerske zastavice on očeknu da k njemu krenu dva protivnička igrača. Onda u blagom luku posla loptu preko njihovih glava — u pravcu gola. Njegovu zamisao shvati jelen Vitorog, on na vrijeme potrča i zahvati loptu... Golmanu u bijelom krznu ne ostade ništa drugo nego da se objema šapama ščepa za glavu. Nasuprot tome, golman „Lavljeg srca" skoči od veselja, uhvati se prednjim šapama za stativu i stade se ljuljati...

Domaći tim uzalud preduze još dva naleta. Jedan korner u njihovu korist na bi iskorišten. Kengur Skok vinu se uvis dva-tri metra iznad svih igrača i uhvati loptu.

Kao što je već običaj, tim koji je pred porazom pribjegava najgrubljoj igri. Medvjeđi centarfor u silovitom naletu pokosi teta-Julu. Ona se pruži po zemlji. Eno, bespomoćno trza nogama. Zeljku se prekide glas u grlu. K teta-Juli pritrčaše igrači, čika-Munja i sportski ljekar. Ko za vrat, ko za noge — iznesoše je sa terena. Tu se ona ubrzo osvijesti, poskoči uvis, praćnu se nogama i obori debeljuškastog ljekara.

Odmah zatim sudija odsvira kraj utakmice i pohita da napusti teren prije nego što bi poraženi igrači mogli da mu izraze svoju „blagorodnost". Oni tako ljutito zamumlaše da se raspoluti velika santa leda u blizini stadiona.

Napuštajući teren Liska stade da se obazire: očekivala je da će je salijetati i snimati novinari. Ali oni su, kao njoj za pakost, tražili izjavu od Vitoroga. Liski ipak pođe za šapom da se umiješa medu novinare i da skrene pažnju na sebe.

— Uvjeravam vas, uvaženi brzopisci — izjavi ona — bez gola koji donosi izjednačenje, nema gola koji donosi
pobjedu!

Jedan novinar se okrenu k njoj i upita:

— Možete li mi reći: šta ste pomislili trenutak prije nego što ste zamahnuli šapom i postigli gol?

Liska se ljubazno nakloni:

— Znate, uvaženi majstore novinskih stubaca, kad sam projurila izmedu medvjeđih nogu, strahovala sam samo da mi kako ne prikliješte rep!

Ubrzo zatim SK „Lavlje srce" se ukrca u avion i krenu na put da bi do noći izišao iz predjela vječitog leda.

VJERUJEM, DRAGI SLUŠAOCI,

DA SVAKI OD VAS ZNA OVU ISTINU
PUT FUDBALSKE SLAVE NIJE BEZ TRNJA

Svi igrači i članovi uprave obradovaše se putu k jugu. Biće to mnogo prijatnije putovanje — nadali su se. Osim toga, pobjeda nad timom bijelih medvjeda još više podiže ugled „Lavljeg srca" i uvrsti ga u red jedne od najpoznatijih fudbalskih ekipa na svijetu. Stoga uprava stade svakodnevno dobijati čitave hrpe telegrama, u kojima su oduševljeni ljubitelji iz svih krajeva svijeta pozdravljali prve uspjehe „Lavljeg srca" i izražavali želju da ga vide na svojim ftidbalskim stadionima. Medutim, još uvijek je bilo malo životinjskih timova u svijetu, te tim morade da pričeka tri-četiri dana, dok mu ne stiže jedna primamljiva ponuda za utakmicu.

Mislim, nećete moći da pogodite koji se tim usudio da pozove na meč proslavljenu momčad „Lavljeg srca".

Bio je to tim lakonogih srna — FK „Ljepotica".

— Da li da prihvatimo ponudu? — upita čika-Munja.

— Ne bismo smjeli odbiti! — izjavi Željko samouvjereno.

Ali stari trener nastavi:

— Da neće biti nezgodno... Znaš kako je, sinko, ženski tim, nekakva „Ljepotica"...

Promisli i Željko. Onda istupi s novim prijedlogom:
— Mogli bi na toj utakmici isprobati neke rezervne igrače. I njima je potrebno iskustvo koje se stiče samo na
utakmica, pred publikom.
— Kad je tako, moglo bi — saglasi se najzad čiča.

Neposredno pred utakmicu sa srnama, novinari dobiše od čika-Munje izjavu o sastavu tima. Trener ih obavijesti da medvjed Gegula neće nastupati na ovoj utakmici, žali se da mu nije dobro. Nešto sa stomakom, sitnica neka. Prejeo se malina. Umjesto njega, desnog beka igraće Grivaš. Navalu će voditi ris, kome je ovo prva javna utakmica (inače, od njega se mnogo očekuje). Umjesto tigra Šaponje, desnog halfa će igrati zebra, a zec Junački Brk ustupiće mjesto divokozi.

Pred samu utakmicu prestade kiša. Trava je bila vlažna.

Tim „Ljepotica" pojavi se u plavim dresovima sa zlatnožutim prugama oko vrata, na rukama i preko pojasa.

Izlazak igrača „Lavljeg srca" na teren otkri sasvim neobičnu stvar: njih pozdravi veliki broj navijača koji su, to se odmah vidjelo, bili spremi da navijaju za goste. Moram priznati da je takva pojava krajnje nevjerovatna i mogli bismo je uporediti jedino sa nemogućim slučajem da nas u ponoć ogrije sunce.

Utakmica poče sasvim lijepo. Pošto se očekivala s obje strane fer igra, sudija nije bio zaštićen mrežom. On se čak sasvim slobodno kretao po terenu. Pretpostavljam da je to morao biti izuzetno hrabar čovjek i da je zaslužio odlikovanje koje se daje za ratne podvige.

Gledaoci su, u početku, bili svjedoci jedne za oko dopadljive, ali prilično mlake igre. Izgleda da je „Ljepotica" u tom smjeru djelovala na svoje protivnike. Jer srne zaigraše lak, mekan, gotovo čipkast fudbal, izatkan od pokreta. One su se kretale po terenu u skokovima gipkim i skladnim, dodavale loptu nejakim, ali tačnim udarcima, izbjegavale sudare i razvlačile igru u širinu.

Prva im se u tome pridruži teta-Jula. Ona uspori svoje skokove i stade obraćati pažnju na to da joj svaki pokret bude što ljepši i dopadljiviji. Isto učiniše Liska, zebra i divokoza, pa čak i Češko (ali ni sad nijesam siguran nije li to bila s njegove strane samo šala).

Navijači stadoše da negoduju:

• Ovo je fudbal, a ne baletska predstava!
• Razdrmajte se malo!
• Slone, pokaži im bar kako se igra!

Opazivši promjenu u igri tima, Zeljko pride aut-liniji i skrenu pažnju Grivašu da takva mlaka igra ne donosi golove. Kapiten prenese opomenu ostalim igračima, te oni naglo živnuše.

U timu „Lavlje srce" najviše se trudio jelen Vitorog. Valjda u želji da se istakne pred srnama, on je činio čak i ono što mu je ranije izgledalo nedostižno. Grudima je primao loptu, smirivao je i dodavao veoma tačno. I driblanje je izvodio onako kako je htio, s lakoćom, hitro i vješto. Ali on se toliko zanese ovim svojim uspjelim potezima da čak naumi da zaigra glavom. Jednu oštro dobačenu loptu on pokuša glavom da skrene prema risu koji je bio nepokriven. E, tu se desi nemio slučaj: lopta se nataknu na vrh njegova roga i ču se kako izduši — paff!

Na stadionu zavlada tišina, pa naglo grunu smijeh kakav se rijetko čuje na utakmicama.

To malo zbuni igrače. Lav Grivaš se ljutnu. On glasno uputi igračima prijekor da su maze i da se tako ne igra.

Ubaciše u igralište novu loptu.

Sedam minuta pred кrај poluvremena zbi se još jedan rijedak slučaj. Loptu primi teta-Jula. K njoj krenu jedna malo odlučnija srna. Da ne bi došlo do sudara, teta-Jula lagano vrati loptu prema svom beku Grivašu. Ovaj, kako je bio okrenut prema svom golu, primi loptu, jurne s njom nekoliko koraka i — okide. Golman Skok nije očekivao udarac, te samo pogledom poprati loptu do mreže.

Gol! Autogol!

Navijači „Ljepotice" stadoše da se ljube, da bacaju uvis kape, štapove, cipele. Jedan navijač izvede tada potez koji skrenu pažnju cijelog stadiona. On pritrča aut-liniji, baci uvis kišobran a onda ga, kao loptu, dočeka nogom. Drška se prelomi i pade na travu, dok kišobran poletje uvis, gore se raširi i onda poče padati lagano poput padobrana.

— Bravo! — stadoše mu odobravati navijači. — Vidi se da si od fudbalskog soja!

Igra se nastavi. Lav preuze mjesto centarfora. SK „Lavlje srce" stade redati navale, sve jednu opasniju od druge. Gol je — što se kaže — visio u vazduhu.

Tada Zeljko pogleda prema velikom satu da vidi koliko je još ostalo do prekida igre! Ispod samog sata on opazi medu publikom — Vujka! On je, glavom! Pogleda bolje: eno, pored njega je i upravnik i ona dva čovjeka!

Dječak sav protrnu.

„Kako su nas otkrili? Моrа da im je neko javio."

Zeljko munu čika-Munju i glavom mu pokaza koga je vidio. Trener ljutito pljunu sebi pred noge i reče:

— Za sve su krive novine! One nas izdaju!

Sudija objavi završetak prvog dijela igre. FK „Ljepotica" ode na odmor zadovoljno, s jednim golom razlike u svoju korist.

Medutim, Željku i čika-Munji nije više bilo ni do golova ni do utakmice.

Tim „Lavlje srce" je opet u velikoj opasnosti. Gonioci su tu. Oni posmatraju utakmicu nadajući se da će ostati neprimijećeni. Sigurno su skrojili plan da odmah po završetku utakmice preduzmu hvatanje bjegunaca. Ko zna koliko su još našli pomoćnika i kako su naumili da izvedu poduhvat.

Uprava „Lavljeg srca" pozva u svlačionicu sve igrače i kaza im da su upravnik i Vujko na stadionu.

Šta sad?

Lav zabrza:

— Da dobijemo utakmicu, a onda šta god hoćete! U drugom poluvremenu daću bar tri gola da se iskupim za onu glupost! Oj! Oj, šta mi bi da ubacim u našu mrežu!

Nastade kratki tajac.

Onda Željko ustade i iznese svoj predlog. Čika-Munja se poslije kraćeg kolebanja, složi s tim. Igrači takode. Usprotivi se samo Grivaš, ali i njega ubijediše.

Malo zatim iz svlačionice izide tim „Lavlje srce" i — na sporedni izlaz — kidnu iz stadiona. Oni koji to vidješe, bili su iznenadeni. U prvi mah nijesu mogli da shvate šta se to zbiva i zašto. Možda tim gostiju želi do početka drugog poluvremena da se još malo uigra, pa da na teren izide spreman da se bori za pobjedu. Ali, zar nije sumnjivo što se gosti i suviše udaljiše od stadiona? Domaći igrači već su na terenu. Izlaze i sudije. Glavni sudija poziva igrače da zauzmu mjesta, kako bi mogao dati znak za početak. Ali — gostiju još uvijek nema na terenu.

• Pobjegoše! — viknu neko.
  Nastade pometnja.
• Držite bjegunce! — viknu upravnik iz sve snage.
• U potjeru za njima! — urliknu Vujko.

Čika-Munja, vidjeći da opasnost još nije izbjegnuta, posla naprijed noja Trčka — nek javi posadi aviona da bude spremna za uzlet.

Trčko opruži svoje duge noge.

Nastade trka kakvu svijet nije vidio. Igrači jurnuše jedan preko drugog i jedan mimo drugog. Zec povi uši, a strugnu punom brzinom. Gorila Češko skoči na leda slonu, a ovaj zakasa mlatarajući surlom. Za igračima sijevaju Zeljkove noge, a iza njih šantuca čika-Munja, oznojen, zadihan. Kengur se osvrnu i, vidjeći da je stari trener već posustao, vrati se k njemu.

— Drži se za rep! — doviknu Skok.

Čika-Munja se prihvati za njegovu repinu i velikim skokovima lagano kao mladić, jurnu da stigne ostale. A u sebi pomisli: Ko bi sad rekao da ovaj tim nosi junačko ime — „Lavlje srce"!

Malo zatim, igrači stadoše uskakivati u avion. Opet se dizalica dade na posao — podiže slona Komarca u visini vrata.

I, baš u trenutku kad gonioci banuše na aerodrom, sva tri avionska motora digoše strašnu buku i — metalna ptica se pokrenu s mjesta da uzme zalet na pisti. Silan vjetar dunu ispod avionskih krila unatrag, zasu prašinom oči gonilaca i posmica im šešire.

RED JE DA SE MALO OSVRNEMO I POGLEDAMO

ŠTA SU DOŽIVJELIUPRAVNIK I VUJKO

Upravnik Zoološkog vrta stade da se smije od muke.

— Đavo da ga odnese, što da se uvijek ljutim! Što se ne bih smijao onda kad sam najteže nasamaren?

Vujko ga posmatra kosimice. Poćuta nekoliko trenutaka, pa upita:

— Upravniče, ima li kakvih vijesti od Liske? Da li je javila u kom su pravcu odmaglili?

Upravnik smjesta zaboravi svoju želju za smijehom — prasnu:

— Nemamo sreće! Izgleda Liska nije imala vremena da nam dostavi izvještaj... A možda i ne znaju kuda putuju: kad se bježi, nema se mnogo vremena za razmišljanje.

Priđoše im ona dva čovjeka, saveznici u gonjenju odbjeglog fudbalskog tima.

Čovjek u šeširu reče:

• Nas dvojica imamo jedan predlog.
  Upravnik:
• Da čujem.
  Čovjek u kačketu:

Čovjek u šeširu dodade:

— A igrače kao bjegunce, odmetnike i lopuže koji svuda uz put vrše krađe i prevare!

Upravnik poćuta razmišljajući. Onda reče:

— Sve što sam učinio prenagljeno, nije ispalo onako kako sam želio. Pričekajte malo.

Uto se ulicama razletješe prodavci novina izvikujući da su izašla vanredna izdanja. Upravnik kupi novine i raširi ih, pa poče naglas sricati naslove:

„Tajanstveni nestanak fiidbalskog tima sa stadiona!"... „Kakva se tajna krije iza bjekstva momčadi sa lavljim amblemom?"... „Zar je sportski i viteški — pobjeći sa utakmice i ostaviti ožalošćene navijače da tuguju dok su živi za drugim poluvremenom koje nijesu vidjeli!"... „Neshvadjivi nestanak gostiju mi ćemo kazniti na taj način što ćemo smatrati da je utakmica završena rezultatom tri prema nula u korist domaćina!"

Slušajući upravnika kako čita, čovjek u kačketu nade za potrebno da ga najzad prekine:

— Evo, vidite li da je pogodan trenutak da žigošete upravu i igrače toga divljeg tima kao nečasne, kao hajduke.

Čovjek u šeširu:

— Ljubitelji fiidbala sada su okrenuti protiv tima „Lavlje srce". Moramo to iskoristiti!

Ne pitajući Vujka za mišljenje, upravnik se saglasi s njima i naredi im da zovu novinare.

U jednom hotelskom salonu upravnik i njegovi pratioci izidoše pred novinare, koji ih prosto zasuše mnogobrojnim pitanjima.

Upravnik izjavi da su šefovi „Lavljeg srca", u stvari, otmičari koji su mu opustošili Zoološki vrt. A među igračima ima i takvih koji uz put kradu guske i kokoši. Prema tome, to nije nikakvo ozbiljno sportsko društvo, već banda bjegunaca.

U to su se svi mogli uvjeriti na današnjoj utakmici.

Tada se javiše za riječ čovjek u šeširu i čovjek u kačketu. Oni se predstaviše novinarima kao svjedoci upravnikovi, kao njegovi saradnici u hvatanju fudbalskih hajduka.

Novinari se razletješe u svoje redakcije da što brže — po mogućnosti prije ostalih — pripreme i odštampaju nova izdanja svojih listova.

Upravnik uđe u sobu na dvanaestom spratu hotela. Pipnu se za džep gdje mu se nalazio novčanik. Ali — novčanika nije bilo! Upravnik izvrnu sve džepove. Uzalud. Od novčanika ni traga. On tada opazi da mu nema ni zlatnog džepnog sata.

„Pokraden! Ja sam pokraden!" — jeknu u njegovim grudima.

Jurnu u sobu svojih saradnika. Tamo ne bješe nikoga. Samo je Vujko dremuckao na otomanu.

• Gdje su ona dvojica?
• Ne znam! — tromo odvrati Vujko.
• Mi smo pokradeni, vučino! Mi smo upropašćeni!
  Vujko skoči. Pogleda: u sobi više nije bilo ni kofera one dvojice, niti ijedne njihove stvarčice.

Upravnik se po običaju, ščepa šakom za glavu:

— Oni su, Vučino... Oni su me pokrali!

Upravnik otrča u svoju sobu, priskoči telefonu i pozva mjesnu službu reda. I zadihano kaza u slušalicu:

— Alo... Alo! Već sam vam rekao ko sam! Pokraden sam... Da, novčanik i zlatan sat! Na koga sumnjam? Bile
su sa mnom dvije bitange: jedan u šeširu, jedan u kačketu...
Pobjegli su iz hotela!

Gotovo jedan sat provedoše upravnik i Vujko, zabrinuti i tužni. Upravnik je ponavljao samo jednu rečenicu:

— Kako ću sad nastaviti gonjenje fudbalera? Zazvoni telefon. Upravnik poskoči.

— Alo! Da, ja sam! Šta — uhvaćeni su? Hvala vam... Zahtijevajte da dođem tamo i da potvrdim da li su to oni na koje sumnjam... Evo me, smjesta krećem... Vučino, zajedno ćemo!

Obojica otrčaše do zgrade službe reda. Tamo im se ukaza ovakva slika: čovjek u šeširu i njegov sabrat u kačketu imali su lisice na rukama i stajali su uz jedan zid.

• To su oni! — kaza upravnik.
• Oni su! — potvrdi Vujko.

Onda jedan činovnik službe reda upita upravnika koje je marke njegov zlatni sat.

Upravnik odgovori. Pokaza se da je sat njegov.

Upitaše ga koliko je bilo novaca u novčaniku. On kaza. Sve je bilo na svom mjestu, nedirnuto.

Upravnik dobi natrag novčanik i sat.

Odlazeći, Vujko iskezi zube prema uhvaćenim lopovima i zaprijeti im šapom.

Oni ostadoše stojeći snuždeno.

Na ulici — večernja živost. Mnoštvo svijeta, u šetnji, razgleda izloge, čavrlja o dnevnim događajima.

Upravnik, u prolazu, uhvati nekoliko odlomaka tih uličnih razgovora i zaključi da se ponajviše priča o današnjem dogadaju na stadionu. Njega prenerazi to što uvidje da ljudi ovog grada znaju imena svih igrača, iz tima „Lavlje srce". Mogao je čuti kako spominju noja Trčka, teta-Julu, slona Komarca...

„Eto, za njih zna sav svijet, a za mene — njihova upravnika — baš niko!".

On opazi da i Vujko prisluškuje razgovore prolaznika i onih koji u grupicama stoje na trotoaru.

„Možda je njemu krivo što je ostao nepoznat, što se nije proslavio" — pomisli upravnik, pokušavajući da po izrazu Vujkova lica dokuči o čemu li misli vučina.

Uto na upravnika naletje zadihan prodavac novina. Vikao je:

— Vanredan broj! Služba reda uhapsila upravnikove svjedoke sa konferencije za štampu! Pokraden upravnik
Zoološkog vrta iz kojeg su odbjegli igrači „Lavljeg srca"!
Vanredan broj!

Upravnik na brzinu kupi novine.

— Vučino, u hotel!

Požuriše. Upravniku se činilo da ga svi već prepoznaju i osvrću se za njim. Sigurno šapuću jedni drugima: „To je taj upravnik koji je pokraden"... „To je upravnik koji se udružio s onim lopovima"... „To je upravnik koji je htio da рrеко novine ocrni jedan slavni fudbalski tim, pa je sva ljaga pala na njega i njegove pomagače"...

— Kakva sramota! — uzviknu upravnik kad stigoše u njegovu hotelsku sobu. — Kakva bruka za mene! Tako mi i treba kad slušam onakve vucibatine i družim se s njima!

On ogromnim koracima stade juriti iz ugla u ugao.

— Vučino, pakujemo stvari! Odlazimo noćas. U ovom gradu ne mogu od sramote ostati ni jedan sat.

Stadoše se spremati.

• Pravac puta? — upita Vujko.
• Bilo kud.

Poslije kraćeg ćutanja, opet se javi Vujko:

• Liska neće moći da nas obavještava kad ne zna gdje se nalazimo.
• Ne mari! — reče upravnik. — Nije mi više stalo do njenog obavještavanja. Pokušaću da uhvatim bjegunce bez ikakvih smicalica i prevara, na pošten način. Iz novina ćemo doznati gdje se nalaze igrači čuvenog tima „Lavlje srce"!

ŽELITE LI, ISPRIČAĆU VAM

KAKO SE SK „LAVLJE SRCE" BORI
DA POPRAVI UZDRMANI UGLED

— Sinko — reče čika-Munja — mislim da će nam svima prijati ako malo promijenimo klimu. Krenimo na jug!

I krenuše na jug.

Uskoro se nadoše nad zelenkastim prostranstvom toplih mora, po kojima su rasuta suncem natopljena ostrva.

Eto i beskrajne linije kopna. Iza nje je siva pješčana ravnina. Ovdje-ondje — kao ostrvca, na moru — naziru se zelene pjege oaza. Onda — grad. Iz visine se vidi da je neobično šaren i bučan.

Pronadoše hotel u kojem je bilo mjesta za tim.

Čika-Munja zastade ispred glavnog ulaza i uzviknu:

— Pogledaj, Željko, ovaj hotel se zove „Polarna svjetlost"!

I Željka to ushiti:

— Odista neobično! A okolo su palme, pomorandže, kokosovi orasi, banane!

Tim ode na odmor: gotovo svi su osjećali malaksalost zbog naglih promjena klime. Kažem, gotovo svi, jer se to ne odnosi na lava, žirafu, gorilu.

Uprava kluba, u svom punom sastavu, povuče se na vijećanje koje je bilo preče od odmora.

Prvi uze riječ Željko:

— Čika-Munjo, čini mi se da ne možemo biti zadovoljni našim dosadašnjim bilansom. Evo zašto. Odigrali smo tri utakmice...

Trener upade:

• Ne računaj onu sa srnama!
• Mora se i ona računati, jošte kako! Napustili smo teren, pa se smatra da je tim „Ljepotica" odnio pobjedu sa 3:0...
  Dakle, odigrali smo tri utakmice; od toga dvije smo dobili a jednu izgubili. To još nije tako loše, ako uzmemo u obzir nepovoljne okolnosti na posljednjoj utakmici. Ali mene više od svega zabrinjava razlika u golovima — 5:4 u našu korist.
  To nije zavidno. Naš tim je mnogo bolji od onih s kojima smo igrali, a razlika u golovima to ne pokazuje. Naša navala mora biti efikasnija...

Čika-Munja mirno povuče iz lule i progovori:

— Pa, da im to kažemo, a? Da im malo podviknemo!

Željko nastavi nestrpljivo:

— Ne postiže se to podvikivanjem! Moramo im uliti više poleta, volje za pobjedu. A onda, vježbati ih da više i
bolje pucaju na gol, da su prodorniji, da ne oklijevaju pred stativama.

Trener odahnu.

— Pa što odmah to ne kažeš, đavole s pola nogavice! Navalićemo, naučiće i to!

Poćutaše. Željko je iz visoke čaše pio limunadu na slamku, a čika-Munja „prismakao" kafu i dim iz lule. Ovog puta starac pokrenu razgovor:

— Sinko moj oštroumni, znaš li ti da smo se na posljednjoj utakmici grdno obrukali? Ništa nije gore nego pobjeći s bojnog polja! A mi smo pobjegli. Stanovnici onog grada ne znaju zašto smo to učinili. I mogu pomisliti svašta. Neko će reći da smo postupili kukavički, uplašili se poraza...

Dječak ga prekide:

— U drugom poluvremenu dali bismo im deset golova!

• Polako, sinko! Mi smo pobjegli. I sad šta je, tu je. Moramo nekako osvjetlati obraz timu „Lavlje srce"!
• To možemo učiniti samo na zelenom polju. Treba nam utakmica. A za utakmicu — protivnik.

Stade da se niže dan za danom u očekivanju da se javi neki od timova.

U međuvremenu desi se nešto što ozbiljno baci u brige i upravu i tim. Jednog jutra iz hotela nestade centarfor Grivaš. To prekide niz treninga. Svi se baciše u traganje za lavom.

„Da ga nije ko ukrao?" — pitao se čika-Munja. — „Ali, nije Grivaš mačka, pa da ga neko strpa pod kaput!"

Cijelog dana su obilazili okolinu grada i raspitivali se za lava. Ne dobiše nikakvo obavještenje.

Uveče se igrači vratiše u hotel. Zeljko ostade s njima, a čika-Munja sa nekoliko najmljenih ljudi, nastavi da traži Grivaša.

— On je stub našeg tima! — ponosno i s tugom je govorio stari trener. — Pod njegovim imenom se borimo.
Ne, ne! Ne bih mogao da prežalim gubitak jednog takvog igrača i rođaka.

Ali traganje ne dade nikakve rezultate.

Čika-Munja se idućeg dana po podne vrati sasvim uznemiren i izgubljene nade.

Ne htjede da uzme ništa od ponudene hrane. Čak ne gutnu ni kap vode, iako su mu usne bile ranjave od žeđi. Ne zapali ni svoju omiljenu lulu. Zaključa se u sobu i ostade ležeći na leđima.

Pred veče svi biše prijatno iznenađeni.

Ispred hotela riknu lav Grivaš.

U želji da ga zagrli, čika-Munja umalo ne skoči kroz prozor. Svi istrčaše u susret lavu. Stadoše se raspitivati, gdje je to bio. On kaza kratko:

• Povukla me prerija!
• I bio si, zar, riješio da nas napustiš? — upita trener s prijekorom i gorčinom u glasu.

Grivaš samo odmahnu šapom. I reče, kao da traži izvinjenje:

— To je bilo jače od mene. Morao sam. Zaželio se prerije.

Onda stade da priča kako se tamo loše proveo. Lutao je, bio gladan, nije znao da se snađe. Najzad su ga opazili neki ljudi, naoružani, vjerovatno lovci na lavove. Progonili su ga, čak je i pucnjave bilo.

U čast povratka centarfora Grivaša, uprava kluba priredi malo obilniju veselu večeru, na koju pozva nekoliko gostiju iz grada. Do kasno u noć dizale su se zdravice, pilo se i jelo, pjevalo i zadirkivalo. To potraja sve dok gorila Češko ne dade znak da je veselje završeno. On je, krišom od čika-Munje, uspio da popije nekoliko flaša piva, više čašica raznih likera, pa vina. U pijanom oduševljenju on ustade sa svoga mjesta i, sav se klateći, ode da se pokloni ispred jedne mlade žene, nudeći je da zaigra s njim. Žena vrisnu i pade onesviješćena na ruke svojih prijatelja. Ožalošćeni Češko stade da vrišti, da se bije šapama u grudi i najzad se svali između stolova. Osoblje hotela priskoči u pomoć. Odnesoše ga u njegovu sobu. Nije se budio sjutradan do podne.

Tog jutra SK „Lavlje srce" primi radosnu vijest: fiidbalski klub „Džoni" nudi utakmicu za prvu narednu nedjelju.

Nastade oduševljenje.

Najzad se čika-Munja prisjeti da upita Zeljka:

• A kakav je to klub?

Čim se Češko probudi iz pijanog sna, javiše mu da će uskoro biti susret s njegovim pravim rođacima. Gorila to primi ravnodušno i pokaza želju da dijeli pouke drugima:

— Majmuni će sigurno igrati mudro. Pazite se trikova!
Kasnije se pokaza da Češkova predviđanja nijesu bila bez osnova i da su koristila igračima „Lavljeg srca" na utakmici sa majmunskim timom.

Mislim da ću vam tu utakmicu najbolje prikazati ako vam pojedine njene djelove naslikam riječima spikera Brzorečka koji je vršio radio-prenos.

— Dragi slušaoci! Sada na velikom satu iznad „Džoni"- stadiona otkucavaju istorijski trenuci: dok lopta miruje
na bijeloj tački, sudija u gaćicama od sjajnog crnog satena nervozno kontroliše svoju štopericu, prinosi pištaljku usnama i... ne, izvinite, on to samo grize svoj nokat! Svakog trenutka očekuje se znak za početak velike borbe... Domaći tim FK „Džoni" ima žute dresove sa crvenim prugama, a gosti su odlučili da se bore pod svojim tradicionalnim zelenim prugama... Oni su izveli svoj najjači tim...

Vrijeme veoma podesno za igru, jedan oblačak iznad kornerske zastavice. Majmunski tim je veoma šarolik: ima vam tu gorila, šimpanza, pavijana, orangutana i svakojake majmunske pasmine.

Evo, da li ste čuli pištaljku? Šteta što nijeste! Bio je to krasan zvižduk sudije! No počelo je, počelo... Domaći su poveli, loptu ima desno krilo, ono je lukavo probacuje ispod slonovog trbuha, onda ga obilazi, obilazi ga, još uvijek ga obilazi, jer mu slon Komarac siječe put... Izvinite, dragi slušaoci, kija mi se. — Ćiha! Tako mi i treba kad perem noge u hladnoj vodi. Ćiha! Ćiha! E, dragi slušaoci, neko kija dvaput, neko jednom, a ja uvijek triput. Redovno triput!... E-ha, eno, opasnost raščišćava drugi bek gostiju, slavni Gegula, koji nadamo se, više ne pati od stomaka. On se dokopao lopte i žestoko je odbio čak na polovinu domaćih. Tamo je strah i trepet svih golmana svijeta — centarfor Grivaš. On hladnokrvno prima loptu, sune s njom u stranu da prevari protivničkog centarhalfa. Sad nosi loptu, nosi je kao реrсе, gleda kome će je dodati. Eno, uputio je loptu prema Liski, ona se pravi kao da će je primiti. Ne, ona je propustila loptu slobodnom Trčku. Trčko trči najbržim trkom koji sam ikad vidio... Opasnost, gužva, šut... Ništa! Lopta se odbila od stative do bekovske linije.... Opasnost je otklonjena... Dragi slušaoci, oprostite svrbi me nos. Samo da se malčice počešem. Izgleda, ljutiću se nešto... Ovaj, čekajte, šta se to desilo? Lopta je u mreži... Gol! Odbijenu loptu zahvatio je volejom centarfor Grivaš i smjestio je onamo gdje treba... Sudija pokazuje na centar! U trećem minutu prvog poluvremena gosti su poveli sa jedan prema nula!

Dragi slušaoci! Mislim da ćete se složiti sa mnom ako kažem, već prema prvim minutama, da je ovo velika igra. Domaći tim „Džoni" odlikuje se mudrim, smišljenim i lukavim potezima. Oni igraju fudbal kao da se šale, kao da se rugaju publici i svojim protivnicima. To su vam pravi fudbalski šereti. Oni se ne ljute što su primili gol. Oni igraju i dalje na vic i trik. Eno, majmunski centarfor dočepao se lopte, obgrlio je šapama, pa se s njom zajedno kotrlja po igralištu. Protivnički igrači uzalud poskakuju oko njega. Ne mogu mu ništa! Publika se smije. Sudija se smije. Aut-sudije se drže za stomak. Golmani se smiju... I ja se, oh i ja se smijem... Dragi slušaoci, sigurno se i vi smijete. Sudija prekida igru...

Sad navaljuju gosti. Oni prikazuju čudo od znanja i tehnike. Čudo! Nevjerovatno šta su u stanju da izvedu s loptom! Eno, sad Komarac drži loptu na vrhu svoje surle, okreće je, vida njom i odbacuje je pravo na glavu halfa Češka. Taj Češko, što je obješenjak! On nosi loptu na glavi kao što seljanke nose sud s vodom. O, a šta tek zna drugi half, tigar Šaponja! On s loptom preskače protivničkog igrača, vara golmana i postiže drugi gol za goste... Gol! Čujete li kako je sav stadion zanijemio? A kengur Skok se raduje, sav je zapjenušen, skače, trese glavom, ponosno diže uši. Uh, neka muva mi se mota oko mikrofona! Iš, dosadna muvo! Ako kihnem, odletjećeš do oblaka.

Sada je petnaesti minut prvog poluvremena. Rezultat: dva prema nula u korist gostiju. Golove su daii Grivaš i Šaponja.

Igra se nastavlja. Domaći kao da su se prenuli. Oni navaljuju. Vidi se da su riješeni da smanje rezultat koji je sada na njihovu štetu...

Dozvolite da začas prekinem Brzorečka i da vam ispričam šta je bilo u svlačionici za vrijeme prekida igre. Igračima „Lavljeg srca", po običaju, pritrčaše maseri i navališe da ih istrljaju i osvježe. Na nesreću, lavu je bilo malo istegnut mišić desne prednje šape. Kad maser poče da mu tare bolni mišić, Grivaš riknu, poskoči, i njegovi zubi se munjevito zariše u mišicu prestrašenog masera. Nesrećnom čovjeku se od straha prevrnuše oči i on pade u nesvijest. Priskočiše njegovi drugovi, pa ga stadoše masirati ne bi li se osvijestio. To im pode za rukom tek poslije nekoliko minuta.

Opet dajem riječ spikeru — da čujete nešto malo iz drugog poluvremena:

— Dragi slušaoci! Sada je već osamnaesti minut drugog poluvremena izmedu proslavljenog tima „Lavlje srce" i domaćeg FK „Džonija". Rezultat četiri prema jedan za goste. Počasni gol za domaće postiglo je majmunsko lijevo krilo u trećem minutu drugog poluvremena, iz jedne gužve u kojoj se nije moglo razabrati šta se čini, jer je desetak igrača ležalo jedan preko drugoga... Ovdje se ne bi snašao ni profesor zoologije!

Oprostite, dragi slušaoci, propisno sam promukao. Moram popiti limunadu. Evo, uzimam čašu desnom rukom... Majmuni navaljuju prema golu kengurovom... Uzimam čašu, uzimam... Lopta je pred golom... Ja dižem u... Gužva! Slon startuje... Prinosim čašu ustima... Šut! šta! Ništa! Prosu mi se limunada!

Šta je ovo sada? Kraj! Da, kraj utakmice... Ovo je odista a velika igra, igra godine, igra stoljeća! Eno, kapiten maćih predaje gostima žuto-crvenu zastavicu svoga tima... Publika nadire sa svih strana. Lovci autograma pružaju igračima „Lavljeg srca" svoje notese i mole ih za potpis... Oni odmahuju šapama, ušima, kopitama, repovima... Tako skromni, tako su skromni ovi igrači svjetske klase! Gužva! i, neko mi ukrade mikrofon!

A SADA POSLUŠAJTE

ŠTA SE DALJE ZBIVALO U REDOVIMA
„LAVLJEG SRCA"

Poslije utakmice s majmunima i uprava i igrači „Lavljeg srca" padoše u neopisivo oduševljenje.

Tim je na dobrom putu ne samo da povrati svoj raniji ugled već i da zauzme zavidno mjesto na ljestvicama svjetske fudbalske slave. Vjeru u predstojeće uspjehe ulivala je dobra igra gotovo svakog pojedinca u timu, a naročito napredak koji su postigli igrači u vladanju loptom, u skupnoj igri.

„Lavlje srce" se još dalje proču po svijetu.

Upravu prosto zasuše pisma i telegrami: razne redakcije listova i ilustrovanih revija molile su da im se pošalju fotografije tima i pojedinih igrača. Zatim — tražili su podatke o svakom igraču, njegovu biograflju, kako i kad je počeo da igra fudbal, koje osobine posjeduje, na koji način trenira. Redakcija jednog lista sa dalekog zapada zatraži podatke o lavu Grivašu: da li je neko od njegovih predaka imao sklonosti prema fudbalu i šta Grivaš misli o pitanju — ko je danas najbolji centarfor svijeta? Iz tih listova su pitali: da li se teta-Jula bavi sportom zato da bi bila vitkija? Bilo je i ovakvo jedno pitanje: da li kengur Skok, pošto može da skoči čak do osam metara, smatra da je za njega premalen i prenizak gol i da li bi trebalo podići i razmaknuti stative kako bi Skok mogao da ispolji odlike velikog golmana?

— Glupo pitanje! — odgovori sam Skok. — Tako nešto može da pita samo onaj ko se nikad nije našao ispred mreže na golu; kad se tuče jedanaesterac, a tebi se učini da izmedu desnog i lijevog direka ima bar trideset metara!

Željko i čika-Munja imali su pune ruke posla. Valjalo je odgovarati na pisma i telegrame. Bilo je nužno da se zaposli nekoliko najboljih fotografskih radnji koje bi bile u stanju da snime i izrade za kratko vrijeme veliki broj fotografija. Dalje, tim je imao sve više ponuda za utakmice — i to iz svih krajeva svijeta. Moralo se o svemu tome dobro razmisliti, napraviti kalendar sa rokovima za svaku utakmicu, sklopiti ugovore s timovima koji žele da se ogledaju u sudaru sa „Lavljim srcem".

Sve to natjera Željka da se ozbiljno zamisli o daljoj budućnosti svog tima. U njegovom srcu brzo se zapali želja: zar ne bi bilo slavno da njegov i čika-Munjin tim postane prvak svijeta u fudbalu.

Kud god ide, šta god čini, samo o tome misli: prvaci svijeta! Kako to primamljivo zvuči!

Medutim, na žalost, još uvijek nijesu uvedena zvanična takmičenja izmedu životinjskih timova. Ne postoji nikakva medunarodna organizacija, nikakva FIFA za fudbal medu životinjama. Šteta!

Kako da se sve to pokrene?

Tu su prestajale sve njegove moći. On osjeti da bi za to bilo potrebno mnogo rada, veliki broj ljudi iz raznih zemalja koji bi prihvatili tu zamisao i zajednički je sproveli. Na primjer, nužno bi bilo da se održi jedan medunarodni osnivački kongres, pa da se onda postepeno zavede red u takmičenju, da se propišu pravila...

Ove svoje misli Željko saopšti čika-Munji sjutradan poslije utakmice s majmunima.

Stari trener ga samo pogleda, pa nastavi da vuče dimove iz lule. Najzad prozbori:

— Sinko, mi smo učinili svoje. Učinićemo još ponesto. Ali to što si mi govorio, nije za nas... Kud bih ja sazivao nekakav, na priliku, kongres, i držao tamo referate i trista čuda!

Na tome se i završi njihov razgovor.

I ko zna koliko bi još Željko maštao o svjetskom fudbalskom prvenstvu za životinje, da se ne desi nešto što skrenu njegove brige sasvim na drugu stranu.

Vedro jutro. Igrači su iza hotela u malom parku. Imaju slobodan čas za odmor i zabavljanje.

Najednom Zeljko, koji je bio u svojoj sobi, začu odozdo nekakvu viku. On pritrča prozoru. Ugleda nemio prizor.

Gegula i Grivaš stali jedan prema drugome, pa se žestoko prepiru.

— Bolji sam igrač od tebe! — mumla Gegula.

Lav se strese od ljutine:

• Zar ti? Za mene svi kažu da sam najbolji centarfor svih vremena! Svi kažu...
• Šta kažu? Ih, centarfor! I to mi je neka majstorija! U timu je glavna snaga — bek! Nego šta!
• A ko je kapiten? — prsi se lav.

Medvjed se lupi šapom u grudi tako snažno da zveknuše svi hotelski prozori.

• I ja bih mogao biti kapiten! Nijesam ni za dlaku gori!
• Ne vrijeđaj! — grmi Grivaš. — Svi mene ističu da sam igrač svjetske klase!
• Ko te ističe? Neznalice kakve...
• Novine! Sve novine!
• Phi! Zar da se vjeruje hartijama! I o meni su one...
• Ti si uobražena tikva! — riknu lav.
• A ti prazna narogušena košnica! — sunu k njemu medvjed.

Ostali igrači skočiše k njima da ih razvade, pa kad vidješe kako im sijevaju oči i zubi i kako im se mišići zatežu spremni na skok i udarac — svi se stadoše natraške izmicati. Zekan Junački Brk pobježe i sakri se u ugao parka.

Uzalud Željko stade vikati s prozora. Nijesu ga čuli. Ili nijesu htjeli da ga čuju.

Onda dječak stade dozivati čika-Munju, pa jurnu iz sobe niz stepenice ne bi li stigao u park prije nego što se desi nesreca.

Zajedno sa Željkom na mjesto sukoba stiže i čika-Munja. On se u trku dogega do lava i medvjeda koji se bjehu uhvatili u koštac i, uz strašno mumlanje i riku, omahivali jedan drugoga. Pokušavali su da ugrizu, da obore protivnika. Čika Munja neustrašivo jurnu među njih i viknu:

— Mir! Rođaci, miiir!

Kao opčinjeni tim riječima, oba zakrvljena borca spustiše svoje nabrekle šape. Odstupiše korak-dva u stranu. Čika- Munja stade izmedu njih i poče ih gurkati da se što više udalje.

— Sramota! — reče čika-Munja veoma blago. — Vi, moji rođaci, drugovi u igri, pa da se podževeljate kao kakve kukonose babe!

Čika Munja pogleda: i jedan i drugi kavgadžija imao je po nekoliko ogrebotina iz kojih izbiše kapi krvi.

— Eto, i do krvi je došlo!

Željko otrča da iz priručne apoteke donese vate i alkohola, kako bi se rane isprale.

Kad se sve malo smiri, čika-Munja ode na stranu sa dvojicom zavađenih igrača.

Medvjed pruži šapu, a lav stade da oklijeva.

• Hajde, Grivašu, daj i ti svoju šapu! — navali trener.
• Ne mogu — reče lav. — Gegula je kriv za svađu. Počeo je okolo da se hvali kako je bolji igrač od mene.

— Laž! — riknu Gegula i sav se naježi, spreman da opet zagazi u ljutu bitku.

Čika-Munja ih opet umiri. On uze da ispituje: otkud Grivaš zna da se Gegula hvalisao?

— Rekla mi je Liska.

Gegula se opet uzbudi:

— Dajte mi je ovamo, pa ću je natjerati da se to porekne ili da proguta sopstveni rep!

Tada im čika-Munja reče da je Liska to, svakako, zaplela, takva joj je zla ćud. Nek to prepuste njemu. Sam će kazniti liju. A oni nek ostanu prijatelji kao što su i dosad bili.

Cika-Munja potraži Lisku. Nade je u drugom parku ispred hotela. Ispružila se na jednoj klupi. Sunča se i uveliko hrče. On je probudi.

• Zašto si zavadila medvjeda i lava?
• Ja? Šta vam pade na pamet. To mi uopšte nije u krvi!

Čika-Munja iskolači oči i ščepa je za uši:

— Obećaj mi da nikad više nećeš podbadati igrače jednog protiv drugog!

— Neću... nikad više!

Tako bi okončana još jedna Liskina intriga.

Istog dana po podne, stigoše u hotel dva veoma uglađena čovjeka. Oni preko portira zatražiše da razgovaraju sa lavom Grivašem.

Čim on dode, počeše da ga nagovaraju da napusti svoje drugove i prede u njihov tim — u SK „Džoni". Oni nude lavu dvaput bolju hranu nego što je sada ima. Davaće mu velike nagrade za svaki postignuti gol na utakmicama. Spomenuše i to kako je ovdje klima koja će mu bolje prijati.

Lav ih pusti da se istutnje, pa mirno upita:

— Je li to sve što imate da kažete?

• Sve.
• Onda — ostajte mi u zdravlju i veselju. Ubuduće ćete
  imati čast da vidite samo moju sliku i to u novinama!

Grivaš im ponosno okrenu leda i ode.

Ona dva ugladena čovjeka pozvaše na razgovor Češka. Prema njemu stadoše da se ponašaju još medenije nego prema lavu. Rekoše mu da on inače pripada rodu majmuna i da bi mu bolje pristajalo da igra u majmunskom timu, a ne sa strašljivim zecom, uobraženim lavom, truntavim medvjedom.

Češko ih pogleda žmirkajući.

— Je li to sve što želite da mi kažete?

— Sve... Ovaj nije, još bismo mi... Eto, jeo bi banana i pomorandži koliko hoćeš, dali bismo ti jednu kuću sa
baštom, kupili ti moderan auto, radio-aparat, televizijski aparat, u tvojoj kući bi zidovi bili u ogledalima...

Češko nestrpljivo upita:

• Je li to sve?
• Sve.
• Tim „Lavlje srce" miliji mi je do svega toga! Uostalom, što će mi auto kad mogu da se vozim avionom!

Gorila Češko okrenu se i ode u park gdje ga je očekivala teta-Jula koja je rado slušala njegove dosjetke i vragolije.

Tako „Lavlje srce", uprkos svim nezgodama uprkos i iskušenjima, ostade jedinstven.

Niko nije mogao razbiti njegove redove.

DRAGI SLUŠAOCI, KAZAĆU VAM

ŠTAJE DALJE BILO UTIMU

Sasvim neočekivano, čika-Munja dobi telegram od kuće. On ga otvori s najvećim uzbudenjem i strahom da se nije desilo nešto nemilo. Pokaza se da nije bilo razloga za strahovanje.

Telegram su poslali njegovi unuci. Potpisali se obojica.

Čika-Munja pozva Željka da mu se pohvali. Unuci ga pozdravljaju, čestitaju mu na trenerskim uspjesima i kažu da se ponose svojim djedom. Na kraju dodaju da su ga se zaželjeli i da bi bili srećni kad bi im se pružila prilika da vide slavni tim — „Lavlje srce".

Stari trener se raznježi. U početku je pokazivao samo svoju radost. Zatim, malo-pomalo, poče ga obuzimati neka sjeta i zamišljenost. On o tome ne reče ništa. Ali nije bilo teško pogoditi da ga želje vuku njegovim unucima, gradu u kojem je proveo gotovo sav svoj vijek.

I Željko se osami. Zavidio je čika-Munji što je dobio vijest od svojih. Koliko bi se on obradovao kad bi dobio makar jedno parče hartije na kojem bi pisalo samo „mama i tata", i to onim hitrim, jedva čitkim očevim rukopisom!

„Sta će biti s mojim školovanjem? Bliži se kraj školske godine..." Kako opravdati izostanke? Tu neće biti vrdanja, jer mnogi nastavnici prate sportske rubrike u novinama i sigurno znaju sve o turneji Željkovog tima...

Sjeti se i kanarinca.

„Mora biti da je malo porastao... Bio se navikao na mene, a sad me je već i zaboravio!"

Željko je bio do grla sit života u tudini. Vratiti se u svoju zemlju, medu navijače koji na Željkovom jeziku bodre timove... Ala bi oni navijali za „Lavlje srce", i to od sveg srca!

Vratiti se u svoj grad, svojim drugovima. Okupiti ih oko sebe, pa im satima pričati o svemu što je doživio na ovom putovanju. Da li će oni povjerovati Željku? Možda će biti takvih koji će misliti da se Zeljko pravi važan. Neka ih, on je unaprijed spreman da im oprosti.

Željko i čika-Munja sjede na terasi hotela, u pletenim naslonjačama. Trener, koji je ujedno i blagajnik tima, sračunava nešto, gricka vrh olovke. Željko drži u rukama novine, a ne čita ih — misli su mu daleko, u rodnoj kući.

Dotrča majmun Češko. Smije se i poskakuje od radosti.

• Sta ima novo? — pita čika-Munja i ispitivački ga gleda preko naočara.
• Dodite da vidite!

Češko prilazi Željku i vuče ga za ruku. Dječak ustaje. Pušta majmuna da ga odvede do ograde terase.

— Slon se kupa! Kupa se slon! — klikće Ceško i šapom poziva trenera da i on ustane.

Zeljko i čika-Munja pogledaše prema bazenu u parku. U prvi mah ne opaziše ništa.

• Gdje je slon? Sto nas varaš! — okosi se čika-Munja na raspoloženog Češka.
• Slon se kupa! Slon roni!

Pogledaše malo pažljivije. Odista, iz vode se vidi samo vrh slonove surle — on se kreće kao periskop podmornice.

Najednom iz slonove surle šiknu mlaz vode, visoko — do same terase. Poprska čika-Munju i Češka.

Gorila oduševljeno zatapša i stade se okretati ukrug i ceriti se na sve strane.

• To ste se ti i Komarac dogovorili da i mene okupate!
  — reče čika-Munja i, u šali, zaprijeti prstom gorili.
• Oho! — uzviknu Češko. — A znate li zašto je slon zaronio? Ne! Pa to je da se valjaš od smijeha! Onolika grdosija, a uplaši se od miša! I — buć u vodu! Obična muva može da ga uznemiri i potjera! Oh, pući ću na rebra!

Uto slon izroni na plićem kraju bazena, frknu kroz surlu, pa se stade valjati s nogama uvis.

Zabavljanje posmatrača na terasi prekide dolazak poštara.

— Ekspresno pismo! — saopšti on poslovno.
Zeljko i čika-Munja vratiše se k stoliću.

Prije nego što otvori pismo, čika-Munja posla Češka s terase, te ovaj potrča za poštarom i prinudi iznenadenog čovjeka da sleti niz stepenice brže nego ikad u svom životu.

Dječak pročita naglas:

Dragi čika-Munjo i Željko!

Znam da će vas ovo pismo iznenaditi, ali ne mogu više ovako. Dodijalo mi je jurenje za vama. A i upravnika je izdalo strpljenje.

Molim za oproštaj. Izdao sam vas onda. Vjerujte u moju časnu riječ — nijesam kriv ja. Liska me je podgovorila, ona prokleta repuša! Rekla je da ste me izbacili iz prvog tima. To me je rasrdilo. No, ima Liska jos jedan grijeh: ona je u dosluhu s upravnikom, javlja mu kud se vi krećete. Pazite se nje, svaka joj je dlaka lukava. Najurite je iz tima, pa primite mene. Ja sam, krisom od upravnika, išao na utakmice.

Za „Lavlje srce" triput — ura!

Ili ću postati vaša lijeva polutka ili me neće biti među ž ivima!

Vaš odani Vujko

Dječak odmah kaza da ga sve ovo mnogo ne iznenađuje: on je već sumnjao u Lisku. Ali nije bilo dokaza.

• Gle ti nevaljalice! — rasrdi se stari trener.
• To je rodena mutivoda! A ja joj vjeruj, utiči na nju, savjetuj. Uh!

Koliko je Zeljko bio ljut na lisicu, toliko ga je obradovala Vujkova riješenost i želja da igra u timu.

— Imaćemo prvoklasnu polutku! — reče on.
Cika-Munja ga pogleda poprijeko.

— Sinko, ti samo o fudbalu! Lako ćemo za polutku i za sve drugo... Reci mi ti: šta da učinimo s Liskom?

Stadoše da smišljaju kaznu za lisicu. Kazniti je zabranom igranja od nekoliko mjeseci? Kakva korist od toga. Zabraniti joj uopšte da igra? Neće se ni time mnogo postići. Opet će ona naći pukotinu da se uvuče u tim.

— Sto da je vučemo sa sobom! — reče Zeljko. — Nek ide kud joj je drago! Onakva nam ne treba!

Cika-Munja se pokaza staloženiji i razložniji:

— Ne možemo je tek tako najuriti! Čim je iz Zoološkog vrta krenula s nama, mi za nju odgovaramo... Moramo naći neko drugo rešenje.

Starac i dečak se zamisliše.

ZANIMA LI VAS DA SAZNATE

KAKO JE LISKA DOŠLA NA SVOJE MESTO

Poslije nemilog slučaja sa ona dva lopova, upravnik Zoološkog vrta postade znatno drukčiji. Vujko to smjesta opazi. Kao da nešto splasnu upravnikova volja za gonjenje. I prema samom Vujku nije više bio onako oštar. Često bi mu prišao, upitao ga šta misli o ovom ili onom, čavrljao s njim koješta, a napokon se i našalio.

Jednog predvečerja, upravnik se vrati malo ranije iz grada u kojem su boravili. Ude u predvorje hotela, zatim u malu salu koja se nalazila pokraj restorana. Još je bilo rano za večeru, pa je upravnik htio malo da se razonodi gledajući kakav televizijski program.

On uđe u salu i pogleda prema televizijskom aparatu.

„Baš nemam sreće!" — zažali on u sebi.

Emitovala se fudbalska utakmica.

Upravnik ipak pogleda pažljivije.

Je li to mogućno? Pred njim se, malo zamućeno, trepereći, odvijao prizor za prizorom — fudbalska utakmica između „Lavljeg srca" i tima majmuna.

Gledaoci u sali pljeskaju onome što se zbilo prije više dana.

Upravnik se osvrće oko sebe i — kao da mu je žao što ne može biti ponosan na podvige „Lavljeg srca". Ali brzo se trže. Uputi sebi prijekor za trenutke slabosti prema fudbalu i bjeguncima iz Zoološkog vrta. I stade u sebi pritvrđivati odluku da im nikad neće oprostiti muke i brige koje su mu nametnute „sve zbog tog nesrećnog fudbala koji je otrovao svijet".

U jednom trenutku, pogled upravnikov se ukoči. Nedaleko od televizijskog aparata, kao opčinjen sjedi Vujko i gleda utakmicu. Oči mu zažgarile, sav se ustremio naprijed. Kad igrači SK „Lavljeg srca" navale na protivnički gol, Vujkove se šape spreme da zapljeskaju.

Upravnik htjede da ga zovne, da ga ljutito opomene i odvuče iz sale. Ali ne učini ništa od toga. Kao da mu je svejedno šta se oko njega zbiva, on se okrenu i tiho napusti salu.

„Sta je to u fudbalu što mami i začarava ljude?" — stade razmišljati. — „Ili sam ja toliko zaostao za vremenom, ili mi nedostaje neko naročito osjećanje?"

On izide pred hotel i poče osmatrati prolaznike, očekujući da planu ulične svetiljke.

Izide portir i nakloni se pred njim.

— Traži vas poštar.

Upravnik pođe za portirom. Poštanski službenik mu predade sprovodni list i reče:

• Imate specijalnu pošiljku.
• Gdje se nalazi?
• Tu, baš sad smo je skinuli s kola.

— Evo, to je pošiljka.

Upravnik začudeno pogleda. Varaju li ga oči ili je to odista kavez sa tankim čeličnim šipkama? I šta se to miče u kavezu! Gledaj čuda — to je Liska!

— Zdravo, upravniče! Baš sam vas se zaželjela! — stade da se umiljava Liska.

Čuvši njen glas Vujko odjuri nekud.

— A ko te tako spakova? — upita upravnik.

— Oh, onaj prokleti grubijan čika-Munja. Što sam se napatila, upravniče dragi! Sve za vas... Doznali su da sam vas obavještavala i strpaše me u ovaj kavez... A kako li su doznali, pitam se...

Upravnik je sluša, sluša, premišlja nešto u sebi. Ne zna da li bi se ljutio ili radovao. Najzad prasnu:

— Vidiš ti njih, bezobraznika! Još mi šalju lisicu da ja s njom kuburim!

Liska utanji glas:

— Oslobodite me odavde, upravniče! Jedva sam čekala da do vas stignem... Oslobodite me, patnicu!

Upravnik se razjari:

• Šta? Još da te oslobodim! Malo li si dosad prašila po svijetu... I, što da ti vjerujem? Kad nisi bila odana svojoj družini, kako ćeš meni biti odana!
• Oslobodite me, upravniče! Ja ću vam biti desna ruka u svemu. Repom ću da metem prašinu ispred vaših nogu...
  Oslobodite!
• Oho, pa da mi strugneš nekud!

Upravnik pozva na stranu poštara, progovori s njim nekoliko riječi. Onda priđe kavezu, napisa na njemu novu adresu, a poštaru doplati nešto za putovanje paketa i Liskinu hranu.

— А sad — do videnja! — reče upravnik. — Pozdravi sve u Zoološkom vrtu. Reci, uskoro će za tobom i ostali
fudbaleri!

Upravnik se vrati u hotel i potraži Vujka. Nije ga bilo ni u sali sa televizijskim aparatom ni u restoranu. Gdje li bi mogao biti? Upravnik čak ode liftom do Vujkove sobe. Ni tamo ga nema. Upravnik se zabrinu. Vujko nije imao običaj da se udalji a da ne ostavi bilo kakvu poruku.

Nešto kasnije, poslije uzaludnog traganja i raspitivanja, upravnik shvati da je Vujko odmaglio.

„Po svoj prilici, otišao je da stupi u tim umjesto Liske."

Upravnik se osjeti usamljenim i bespomoćnim u tuđoj zemlji. Sjede za sto da večera, ali ne okusi ništa. Ispi malo vina, pa krenu da se povuče u svoju sobu.

Presrete ga poštanski službenik.

• Hitno pismo za vas!
• Što ste vi poštari navalili! — gorko se osmjehnu upravnik.

Primi pismo i strpa ga u džep.

Otvori ga tek u svojoj sobi. Piše mu jedan od službenika Zoološkog vrta. Pored ostalog upravnik pročita:

„Vratite se što prije, molimo Vas. Jedino vi ste u stanju da opet zavedete red u Zoološkom vrtu. Mi smo bespomoćni. Ko će stati na put sportu! Nemojte se ljutiti na nas, ali mnoge životinje su počele da se bave sportom. Zamislite samo: bijeli medvjedi igraju vaterpolo, majmuni su prosto izgubili glavu igrajući ping-pong, plovke i labudovi priređuju plivačka takmičenja, a pingvini — jedriličarska, miševi kotrljaju klikere umesto lopte... Upravniče, molim Vas, dodite što prije!"

Upravnik klonu na stolicu.

Zar i u Vrtu sport? Ja progonim fudbalere po svijetu, a u Zoološkom vrtu sve se zapalilo sportom. Gotovo je sa mnom. Neka čini ko i šta hoće, ali ja se ne mogu dalje boriti. Sjutra ću nastojati da povedem pregovore s čika-Munjom. Izmirićemo se i — tačka!

NA KRAJU, DRAGI SLUŠAOCI, ISPRIČAĆU VAM

O SLAVNOM POVRATKUTIMA
„LAVLJE SRCE"

Uprava „Lavljeg srca" dobi od upravnika telegram koji bi pročitan pred svim članovima kluba.

Telegram glasi:

„Nudim izmirenje. Unaprijed prihvatam sve vaše uslove. Očekujte moj dolazak, pa ćemo se o svemu potanko dogovoriti."

Ovaj telegram kod svih izazva radost, malo zamućenu zabunom — upravnikov predlog stigao je iznenada. Osim toga, teško je vjerovati da će upravnik pristati na sve što se bude od njega tražilo.

Željko izrazi sumnju:

— Da nije to kakav mamac? Nije mogao drukčije da nas ulovi!

Čika-Munja ustade i svečano izjavi:

— Ne! Tu podvale nema. Ja upravnika poznajem već dugo vremena. Opak je, surov. Ali čovjek od riječi.
Mislim da se bez trunke strahovanja možemo osloniti na ono što je rečeno u telegramu. Dakle, đavole s pola
nogavice, moramo mu vjerovati!

Stade se govoriti samo o susretu s upravnikom, o nadama za skori povratak, o tome kako više neće biti strahovanja, bježanja i potucanja po tudem svijetu.

Gorila Češko upita čika-Munju da li će mu biti omogućeno da svojoj porodici u Zoološkom vrtu odnese kakve poklone, na primjer — banane. Čika-Munja reče da će i igrači moći da kupe poklone, jer su to zaslužili.

Odmah popodne stiže Vujko.

On stupi pred trenera i Zeljka malo postiđen.

Čika-Munja mu doviknu:

• Gore glavu, Vujko! Znamo mi da nijesi kriv.
  Okupiše se i igrači.
• Primate li me? — viknu Vujko.
• Primamo! Primamo!

Vujko se pozdravi sa svima. S čika-Munjom se čak zagrli i pošteno mu zapraši šapama novo odijelo. Onda se Vujko sa snebivanjem obrati svima:

— Danas ćete trenirati, zar ne?

I igrači i članovi uprave stadoše se zagledati. Odista čudno: na treniranje niko nije ni pomislio. Zeljko objasni Vujku:

— Dobili smo telegram od upravnika. Izmirićemo se. Od radosti smo zanemarili trening.

Vujko se uspravi.

— To ne bi valjalo. Hajde da mi ipak zaigramo! Njemu za volju, svi rado pristadoše da se poigraju.
Zeljko šapnu čika-Munji:

• Vidiš li što je fudbaler, a? Još umoran od puta, ali želi da potrči za loptom!
• Kad on zaigra, bićemo nepobjedivi! — dodade čika- Munja, pa, šantajući, pohita da vidi jesu li spremljene lopte.

Na treningu se pokaza da Vujko u znanju fiidbalske vještine zaostaje za svojim drugovima. Ali on ispolji takvu volju i toliko žara da se i trener i sekretar uvjeriše u njegov nagli uspon.

Sjutradan izjutra, oko devet časova, jedan automobil stiže sa aerodroma pred hotel. Iz automobila izide visok čovjek, maio blijed i kao zbunjen.

Prvi ga ugleda gorila Češko. On tiho uzviknu:

— Upravnik!

I pokaza želju da bude što dalje.

Medutim, upravnik se prijateljski uputi k njemu i pruži mu ruku. Ćak se osmjehnu:

• Kako si mi, Češko? Šta ti ono igraš... ovaj...
• Lijevog halfa!

Upravnik smjesta bi okružen igračima. Dotrča Zeljko. Dogega se i čika-Munja. Njega upravnik odvede u stranu i upita:

• Ne ljutiš se na mene?
• Mutnu smo vodu prebrodili... A i mi smo krivci.
  Tim „Lavlje srce" priredi upravniku svečan ručak. Za drugim stolom u posebnoj sali poredaše se svi igrači i uprava kluba. Na počasnom mjestu je upravnik, a uz njega čika-Munja, i Željko, zatim kapiten tima — Grivaš, pa teta-Jula, Češko, Komarac...

Usred najljepšeg raspoloženja, upravnik ustade s punom čašom vina u ruci i reče:

— Srećan sam što smo opet svi skupa! Osobito mi je milo što mi niko od vas ne postavlja nikakve uslove, niti od mene traži obećanja. A ja sam bio oštar prema svima vama. Zato vam obećavam: po povratku u Zoološki vrt, dozvoljavam da se igra fudbal! Moja ruka nikad se neće dići na vas (bič sam slomio i bacio)... Cika-Munja će se vratiti na svoje staro mjesto... Dječak Željko može dolaziti k vama kad god hoće. Ako želi, kad svrši školu, poslaćemo ga da studira za sportskog stručnjaka... I na turneju možemo ići... Šta još tražite od mene da obećam prije nego što ispijem ovu čašu?

Tišina. Svi se zagledaju.

Podiže se čika-Munja:

• Želimo da navijaš za „Lavlje srce!"
• Izgleda da sam već ulovljen — nasmija se upravnik.
  Tada ustade Željko:

— Imam i ja jednu želju. Predlažem da upravnika izaberemo za predsjednika „Lavljeg srca"!

— Prima se! Ura! — jeknu sav hotel.

Upravnik se zagrcnu od uzbudenja. Ipak nekako izgovori:

• Pijem ovu čašu... za buduće uspjehe „Lavljeg srca"!
  Nešto kasnije, preko stolova zamumla medvjedov glas:
• Upravniče, šta je sa Liskom?

— Onako upakovana produžila je put za Zoološki vrt.
Sigurno je već stigla tamo.

Odmah poslije ručka poče žurno spremanje za polazak. Predsjednik kluba dobi mjesto u avionu. Krenuše na put u svoju domovinu.

Avion stiže iznad aerodroma i napravi širok zaokret spuštajući se postepeno.

— Gle, koliko je svijeta! — iznenadi se Željko. — Je li mogućno da je to u našu čast... Otkud bi znali?

Predsjednik tima mirno reče:

— Ja sam o našem dolasku obavijestio samo službenike Zoološkog vrta... Možda se pročulo...

— Eh, novinari, novinari! — progunda čika-Munja.
— Šta bi oni da nije nas?

Izlazak igrača i uprave „Lavljeg srca" iz aviona bi dočekan spontanim povicima. Navijači pojuriše sa svih strana kličući:

• Dobro došli!
• Za SK „Lavlje srce" — ura!
• Živjeli slavni fiidbaleri!
• Što prije zakažite utakmicu!

Po starom navijačkom običaju, nekoliko mladića digoše na ramena lava Grivaša i ponesoše ga kličući. Drugi podigoše Trčka, zatim Češka, Šaponju, Skoka....I kad dode red na slona Komarca, navijači ustuknuše — nije šala četiri hiljade kilograma! Slon obradovan, podiže uvis surlu:

— Pošto vi mene ne možete nositi, neka mi se tri navijača popnu na leda!

Tako i bi. Na leda teta-Jule podigoše dva dječaka koji su nosili transparent na kojem piše:

„Dobro došli, junaci sa fudbalskog polja."

Na jednoj velikoj tabli bilo je napisano: Pozovite na revanš timove: „Av-av", „Santa leda", „Ljepotica" i „Džoni"!

Željka okružiše njegovi školski drugovi. Gledali su ga kao da je upravo stigao s druge planete. Jedan od njih mu reče:

— Moraćeš u školi dobro da zapneš!
Željko im obeća da će to učiniti.

Doček u Zoološkom vrtu bio je još srdačniji. Upravnik dozvoli da svi stanovnici Vrta izidu iz svojih kaveza. Nastade urnebesno klicanje, zagrljaji, gužva.

Samo iz lisičijeg kaveza ne izide niko. Sklupčana u jednom uglu, Liska se pravila da spava.

Upravnik se pope na sto i održa govor koji završi ovim riječima:

— Od dana današnjega ovaj će Vrt biti zavičaj sporta. Već imamo avion za turneje. Ubrzo ćemo podići veliki
stadion za sve sportove, stadion kojem neće biti ravna u svijetu, stadion koji će moći da primi više od pola miliona gledalaca!

Njegove riječi zagluši neopisiva galama na svim mogućim životinjskim jezicima i u svim tonovima — počev od cijuka ptica do lavlje i medvjeđe grmljavine.

U opštoj gužvi mladi gorila Pentralo skoči na sto, dočepa upravnikov zeleni šešir, nabi ga sebi na glavu i pobježe na najbliže drvo. Odatle je mahao šeširom i pokušavao da imitira upravnika.

Zeljko i čika-Munja, praćeni prvotimcima, odnesoše osvojene fiidbalske trofeje u čika-Munjinu čuvarsku kućicu.

Tada nekoliko dječaka pritrča Željku:

— Upravo sad je javljeno preko radija da će uskoro početi takmičenje za svjetsko fudbalsko prvenstvo životinja!

Željko se okrenu čika-Munji:

— Eto prilike za „Lavlje srce"! Moramo biti prvaci!

Iskreno da vam kažem, draga djeco, vjerujem da će SK „Lavlje srce" uskoro osvojiti prvenstvo svijeta!

Kraj