Kćerka operske dive Olge Milošević i potomak ugledne cetinjske umjetničke porodice, Ana se školovala u Americi i nastupala na svjetskim operskim scenama, ali su njena najljepša sjećanja vezana za ljeta provedena na Cetinju i za Crnu Goru. A onda je zapjevala prvu himnu nezavisne Crne Gore i kaže da je to nešto jače i od same umjetnosti, i od istorije, od svega.

Ona stara krilatica "da se sve dešava sa razlogom i da je sve negdje zapisano" u narednoj priči ima, itekako, smisla. Danas, kada njena majka, operska diva Olga Milošević slavi 46 godina maestralne karijere, koju je započela u Karnegi holu u Njujorku davne 19бО, ona pjeva himnu Crne Gore. Kao potomak ugledne umjetničke porodice, svesrdno pomaže crnogorsku kulturu, pospješuje međunarodnu saradnju i pokušava da svim onim mladim talentima pruži ono što ona nije imala, mogućnost da se razvijaju i umjetnički iskažu u svojoj zemlji. Kao da je ta rodna Crna Gora neraskidivo i vječno opredjeljivala životni put i jedne, i druge. Nakon svih emocija, strasti i vihora koje su donosile evropske scene, i majka i kćerka su ovdje tražile smiraj dana i mir koji im je nedostajao. Ana Lačković danas hrabro gazi stopama svoje majke i pomjera granice, proslavljajući crnogorsko ime na svjetskoj sceni. Nekadašnja manekenka, specifične, gorostasne ljepote, svojstvene samo našim ženama, danas drži sve konce u svojim rukama. Za "Porodični magazin" priča o Crnoj Gori, Americi, svojoj karijeri, ljubavi.

- Nikada, nažalost, nijesam u kontinuitetu živjela u Crnoj Gori, zato što nije bilo uslova za tako nešto. Moja majka je vječito putovala i bila je član Narodnog pozorišta u Beogradu. Potomak sam prave umjetničke crnogorske dinastije, jer je i moja baka bila prvi crnogorski koncertni pijanista. Deda mi je bio gradonačelnik Cetinja i narodni poslanik, pa i ovo dokazuje da kultura i politika uvijek idu jedna uz drugu. Ova prva stvara granice, a kultura ih ruši. Danas se i moj sin Filip zanima za muziku, već se kao četvorogodišnjak oprobao na sceni u maestralnoj "Madam baterflaj". Sa samo četiri godine imao je priliku da se pojavi na "daskama koje život znače", međutim, ja neću uticati na njegov izbor, već ću mu samo omogućiti da se razvija u svim pravcima.

Naša sagovornica tvrdi da velika Olga Milošević nije uticala na izbor njenog zanimanja.

- Moja majka, recimo, uopšte nije uticala na mene, niti je pokušavala da mi nametne svoje ambicije, ja sam se sama opredijelila za solo pjevanje. Živjela sam u Americi, a ona je bila ovdje u Evropi i imala je svoju karijeru, tako da sam sama odlučila koji će biti moj životni poziv i moj put.

Prešla je cijeli svijet, okusila italijanski romantizam, američku vrhunsku organizaciju i sigurnost, ali, je, ipak, najljepše mjesece provodila baš u maloj Crnoj Gori.

- Sva moja ljeta su bila crnogorska, nigdje se nije išlo osim na Crnogorsko primorje i Cetinje. I te uspomene I prijatelji i porodica koju imam ovdje mnogo me više zbližavaju sa ovom zemljom nego li da sam cijeli život provela u Crnoj Gori. Ta moja veza je genska, emotivna i sudbinska.



Ljubav na crnogorski način

Anina ljubavna priča je takođe sudbinska i čisto crnogorska.

- Moj suprug Novak je, takođe, Crnogorac, od ponosnih Stanišića iz Bjelopavlića. Mi se, čak, takmičimo u tom našem dičenju Crnom Gorom. Upoznala sam ga u Beogradu neposredno pred bombardovanje. On je došao iz Holandije, ja iz Amerike. Tu smo se našli privatno, a i profesionalno smo usko vezani. On je ekonomista koji svojim biznisom pomaže kulturu u njenim naporima da promijeni svijet.

- Moja majka je uvijek pomagala Crnoj Gori, i dan danas ona pomaže crnogorskim umjetnicima u Beogradu. Privatno predaje pjevanje i usmjerava mlade generacije. Pošto na Crnogorskoj akademiji još uvijek nema katedre za solo pjevanje, nema ni mogućnosti da se ova vrsta umjetnosti razvija. Ipak, uvjerena sam da će se ubrzo otvoriti ova katedra, pa će mladi talenti moći direktno ovdje da se školuju, da ne prolaze taj neki zaobilazni put koji smo ja i moja majka bile prinuđene da koristimo.

Ana kaže da se svaki početak karijere pamti po debijima.

- Imala sam ih u SAD-u, u Sijetlu, gde sam se i školovala, u operi "Slijepi miš", i u Italiji, u Mon Selićeu, u
"Nabuku". U Americi sam živjela do 1998, neposredno pred NATO bombardovanje vratila sam se u Beograd.
Amerika je neprikosnovena u organizaciji života, sve je kod njih biznis, pa i kultura. I najviše mi zasmeta kada
na Balkanu primijetim to totalno odsustvo organizacije i tradicije suvoparnog biznisa koji je donekle potreban
i samoj umjetnosti. Znači, ono čisto umjetničko treba ostaviti umjetnicima, a ovo drugo, iza scene, treba da
bude organizacija, da se to radi kao i svaki drugi biznis. Opet, postoje brojne predrasude o Americi. Danas najmoćniju zemlju na svijetu mnogi gledaju na pogrešan način, iz ugla njihove spoljne politike, ali sa tom politikom se ne slaže veliki broj Amerikanaca i ne treba praviti generalizacije. Oni su jako topla i humana nacija
i od njih treba učiti.

Ana tvrdi da crnogorska kultura mora imati podlogu u biznisu.

- To je moja misija i za to se zalažem, za veću organizovanost i za stvaranje biznisa u kulturi koji će umjetnicima stvoriti dovoljno sredstava da nesmetano rade. Kada oni gube vrijeme na novac i organizaciju onda i umjetnost gubi na vrijednosti.


Majka i kćerka: Olga Milošević i Ana Lačković

Stvaranje adekvatne kulturne politike će podići svijest ove nacije. Jer to je kultura, ona kida sve granice tamo gdje ih ima, a otvara beskrajna polja kreativnosti tamo gdje fali slobode. Zato je i međunarodna razmjena veoma značajna, mi smo se otvorili prema svijetu, oslobodili se političkih stega, pa nas sada očekuje veliki posao i u kulturi.

Dok posmatra prolaznike sa zelene terase hotela „Crna Gora" Ana kaže da osjeća da se u njenu rodnu zemlju vratilo proljeće.

- Gledam ove nasmijane ljude i vidim da se sada na podgoričkim ulicama diše punim plućima. Osjećam kao da je pao neki teret, kao da se sve otvorilo, kao da je prodisalo, kao da je konačno došlo proljeće. Osjećam da je napokon sve u rukama mladih, oni su, čini se po prvi put, samostalni i svoji. Crna Gora je mlada nacija sa dubokim korijenima. To što sada imamo mladu državu je i prilika da stvaramo pozitivni nacionalizam koji će iz nas izvući ono najbolje i učiniti nas boljima, uspješnijm i reprezentativnijim svijetu. Onako ponosna i strastvena Ana priznaje da sada konačno zna šta hoće, i da i dalje sanja, ali umjerenije.

- Kao mala sam sanjala da imam mecosopranski glas, da mogu da pjevam sve uloge koje sam voljela, ali da ga nemam vjerovatno bih nastavila da se bavim manekenstvom, što sam dugo radila. Posljednji veliki debalans u tom odnosu željenog i mogućeg sam, medutim, imala na studijama, kada sam se divila velikim pjevačima. Od početka svoje karijere sam već bila realnija, i sa svakim izlaskom na scenu sam to sve više. Scena vas brzo "nauči" ko ste, a ja se toga ne plašim, naprotiv.


Ana kao Fenena u Nabuku

Ipak pjevati himnu svoje zemlje je, kaže Ana, san koji se ostvaruje.

-Taj osjećaj se ne može opisati. To je nešto jače i od same umjetnosti, i od istorije, i od svega. To je pjesma mojoj zemlji, koja je stala na noge. To je pjesma za sve one koji su to žarko željeli i sanjali. To je pjesma za buduću Crnu Goru koja će svim svojim građanima pružiti sve ono što zaslužuju. Ovo je novi početak koji puno obećava.