Rasprava u britanskom parlamentu 1920. o stanju u Crnoj Gori – Preveo i priredio: Dragan Vugdelić

Dragan VUGDELIĆ:
RASPRAVA U BRITANSKOM PARLAMENTU 1920. GODINE O STANJU U CRNOJ GORI


U Gornjem domu engleskog parlamenta tokom 1920. godine vođena je rasprava o tragičnom položaju Crne Gore pod srpskim trupama; inicijator rasprave bio je lord Sidenem koji je detaljno iznio stanje u kojem se Crna Gora našla nakon srpske okupacije i pripajanja Srbiji; Dragan Vugdelić, počasni konzul Britanije u Crnoj Gori, preveo je i priredio stenogram tih rasprava

Surova je kleveta porediti gubitak Lovćena sa izdajom

19. FEBRUAR:
Lord Sidenem imao je sljedeće saopštenje: da skrene pažnju na stanje u Crnoj Gori i pokrene raspravu za usvajanje dokumenta. Uvaženi lord je kazao: ‘Sa dopuštanjem vaših gospodstava, želim da kažem da sam danas u dvanaest i po sati dobio poruku od uvaženog erla koji je predsjedava Domom, u kojoj se kaže da mu je potpuno nemogućno da odgovori na moj predlog danas, i da on posebno želi da to lično uradi. On je veoma ljubazno ponudio da mi se ubrzo odredi dan za tu svrhu. Stoga moli da se odloži moj predlog’.
11. MART:
Lord Sidenem je ustao da skrene pažnju na stanje u Crnoj Gori i da pokrene raspravu. Uvaženi lord je kazao: ‘Gospodo lordovi, nadam se da će ovaj Dom imati strpljenja sa mnom nakratko nakon vaše rasprave koju smo imali, kako bih mogao predstaviti slučaj Crne Gore pred Domom vaših lordovskih gospodstava. Prije Velikog rata Crnogorci su se borili tokom čitava dva Balkanska rata 1912. i 1913. godine kao vjerni saveznici Srba. U tim ratovima oni su pokazali svu svoju tradicionalnu hrabrost, a njihovo zauzimanje Skadra – njihove stare prestonice – od Turaka nakon opsade od šesnaest mjeseci, bio je izvanredan vojnički čin. Kad je izbio Veliki rat Crna Gora nije bila okupirana kao Srbija i Belgija, nije čak bila ni napadnuta i mogla je da zadrži svoju neutralnost; ali ona se odmah stavila na stranu Saveznika, sazvala svo svoje ljudstvo od osamnaest do devedeset i jedne godine starosti, uzela Hercegovinu i nakon toga se borila da pomogne Srbima u svim uspješnim okupacijama od strane Austrije. Mnogi drugi Crnogorci služili su u prekomorskim jedinicama Kanade i Južne Afrike, a neki i u američkoj vojsci sa velikim zaslugama. Svi se mi sjećamo kako su bezbroj puta austrijske invazije na Srbiju bile odbijene, i ja sam čvrstog uvjerenja da bi Srbi i Crnogorci, da nije bilo iznenadnog i podmuklog napada Bugara na njihovo istureno desno krilo, izdržali. Taj se napad pokazao fatalnim. Ipak, uprkos tome Crnogorci su bili sasvim u stanju da zaštite povlačenje velikog dijela srbijanske vojske preko njihove teritorije, i tom prilikom učinili veliku uslugu Srbima. Onda je uslijedio gubitak planine Lovćen i visova iznad Kotora. To je bio smrtni udarac crnogorskim snagama, ali oni su neko vrijeme vodili gerilski rat dok su Austrijanci nastavili da okupiraju njihovu zemlju.
Tokom čitavog tog kritičnog vremena Saveznici nijesu bili u mogućnosti da pruže ikakvu pomoć, pa su do 1915. godine Crnogorci bili sabijeni u svoje beznadne gudure.
Svo ovo vrijeme naša štampa je odzvanjala pohvalama Crnogorcima, našim najmanjim saveznicima.
A onda je došlo do promjene pa su počele da kruže priče sa ciljem da se diskredituje crnogorski kralj i njegov hrabri narod. Govorilo se da postoji tajni sporazum sa Austrijom i da je mala crnogorska vojska predala planinu Lovćen na osnovu nekog dogovora sa neprijateljem. Ja ne mogu da nađem nikakvu potvrdu za takve priče, i vjerujem da su one napuštene ali ne prije nego što su nanijele ozbiljnu štetu crnogorskom pitanju. Te priče nijesu čak bile ni vjerovatne. Austrija je po nasljedstvu bila neprijatelj Crne Gore, a kada su Crnogorci 1814. godine bili naši saveznici protiv Napoleona, i kad su zauzeli Kotor – njihovu prirodnu morsku luku – u sadejstvu sa britanskim eskadronom, Austrijanci su im ga oduzeli Bečkim sporazumom. Tu činjenicu Crnogorci nikad nijesu zaboravili. Sa druge strane, crnogorska armija koja je držala Lovćen sastojala se od 5. 000 vojnika sa pedeset starih topova; nedostajala im je municija i hrana, kao i oprema i sve ono što je modernoj vojsci potrebno. Protiv te šačice gorštaka Austrijanci su nagomilali 50.000 vojnika, uključujući njemački i bugarski kontingent, 480 topova i jedan broj aviona; pored toga imali su vatrenu podršku sa svojih ratnih brodova iz luka. Pravo je čudo da se Lovćen uopšte držao, i surova je kleveta pripisivati njegovo zauzimanje izdaji od strane Crnogoraca. U julu 1915. godine Saveznici su odlučili da pomognu Crnoj Gori, i ta je činjenica zvanično prenesena Crnogorcima, ali je tada bilo već prekasno. Jadran je bio pun podmornica, teškoće su bile ogromne, a činjenica je da nikakva adekvatna pomoć nikad nije stigla.

Teror srpske vojske po Crnoj Gori tokom mnogih mjeseci

No, 20. januara 1916, kad je za Crnu Goru i Srbiju sve izgledalo najgore, g. Askvit (Herbert Henri Askvit, premijer 1908 – 1916, uveo Britaniju u rat sa Njemačkom nakon što je ova povrijedila neutralnost Belgije – prim. prev) je objavio da su Saveznici odlučili da nastave rat sa najžešćom snagom do postizanja nezavisnosti Crne Gore i Srbije. U čuvenoj poruci od 8. januara 1918. godine, predsjednik Vilson, u jedanaestoj od svojih Četrnaest tačaka, posebno je pomenuo Crnu Goru i zahtijevao ‘političku i ekonomsku nezavisnost i teritorijalni integritet nekoliko balkanskih zemalja’. Četvrtog jula 1918. on je uputio telegram Kralju Crne Gore i, uz izražavanje svog najdubljeg saosjećanja za nesreću koja je zadesila njegov narod, izrekao sljedeće značajne riječi:
“Vjerujem da Vaše Kraljevsko Visočanstvo i plemeniti i hrabri crnogorski narod neće biti potišten, već da će imati povjerenja u odlučnost Sjedinjenih Aeričkih Država da obezbijede da u konačnoj pobjedi, koja će uslijediti, integritet i prava Crne Gore budu osigurani i priznati”.
Drugog novembra 1918, M. Pišon (ministar spoljnih poslova Francuske – prim. prev) je napisao pismo Kralju u kojem je stajalo: “Budite uvjereni, Vaše Visočanstvo, da će trupe stavljene pod komandu generala Franše D`Eperea učiniti sve da održe red u Vašem Kraljevstvu i osigurati poštovanje ustavnih institucija i slobodu crnogorskog naroda”. Dvadeset i osmog dana istog mjeseca, dakle oko dvije nedjelje nakon postizanja mira, Poenkare je pisao Kralju i nakon obećanja da će francuske trupe učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu Crnogorcima da se vrate u normalan život, rekao je ovo: “Bilo bi poželjnije da Vaša Visost sačeka da povrati svoju Kraljevinu, što je očekivani cilj, i da život u Crnoj Gori dobije svoj uobičajeni tok”. Ovo su bila nesumnjiva i jasna obećanja od strane tri velike sile. Kako su ta obećanja ispunjena? U decebru 1918. godine Crnu Goru je nasilno okupirala srbijanska vojska. Kad se Mirovna konferencija sastajala odlučeno je da Crna Gora ima pravo na jednog delegata, ali mislim da naš najmanji saveznik uopšte nije ni bio zastupljen na Konferenciji. Mislim da su manje francuske, italijanske i britanske jedinice okupirale neke primorske gradove, ali su Srbi nastavili sa zauzimanjem i radili sve što su htjeli. Da su imali ikakav mandat, u šta ne vjerujem, za svoje djelovanje, onda bi to bio najnesrećniji primjer mandatnog sistema koji se može zamisliti. Smatram da je trebalo predvidjeti da srbijanska vojska nije bila dobar instrument za sprovođenje posla na obnovi koja je Crnoj Gori bila potrebna, i da nije bilo vjerovatno da bi jedna vlada koja je bila odlučna da uništi nezavisnost Crne Gore postupala pravedno prema svom nekadašnjem vjernom savezniku. Tokom mnogih mjeseci odvijao se teror u Crnoj Gori, a Mirovna konferencija je povremeno dobijala izvještaje o okrutnostima najgore vrste. Ja ću navesti samo dva novija slučaja. Dvadesetog decembra prošle godine Vlada Crne Gore obavijestila je Mirovnu konferenciju da Srbi angažuju neregularne jedinice koje djeluju sa njihovim regularnim snagama, a koje pljačkaju i pale crnogorske domove i ubijaju Crnogorce koji odbijaju da se zakunu na vjernost Srbiji. Oni oblače srbijanske oficire i vojnike u uniforme naših armija – američke, francuske i italijanske – i tako preobučene šalju ih kod nekih od crnogorskih lidera da ih pozovu na razgovor u srbijansku komandu. Oni koji su tako prevareni uhapšeni su i strijeljani. Dvadeset i četvrtog decembra, prije nepuna tri mjeseca, Mirovnoj konferenciji je dostavljen novi izvještaj. Neka mi vaša lordovska gospodstva oproste što ću doslovce citirati njegov dio:
“Srbijanske vojne vlasti u Baru primijenile su sva mogućna sredstva da primoraju, kao i na hiljade drugih Crnogoraca, Miliju Stamatovića i Mihaila Bačetina (!?), dva starosjedioca Bara, da se zakunu na vjernost srbijanskom kralju Petru kako bi njihova imena stavili na listu koju navedene vlasti dostavljaju stranim diplomatama kao dokaz da su Crnogorci jednoglasni u traženju da njihova zemlja nestane u korist Srbije. Kad su ova dva Crnogorca odbila, Srbi su ih uhapsili i ubili na sljedeći način: najprije su im izvadili oči, odsjekli uši i proturili jezike kroz rasjekotine koje su im napravili u vilicama. Ovako užasno izmrcvareni mučenici ostavljeni su neko vrijeme da pate, da bi konačno podlegli bajonetima koji su im iskidali utrobu”.

Sela gađaju topovima, ubijaju žene i djecu i spaljuju kuće

Ja, naravno, ne mogu jamčiti za tačnost detalja iz ove užasne priče, ali s obzirom na to da je o ovome izvijestio crnogorski ministar g. Plamenac, smatram da je potrebno odmah izvršiti istragu tih okolnosti. Ne bi trebalo da bude teško da se u Bar uputi jedan brod da se ovaj događaj ispita. Iz pouzdanih izvora saznajem da je trenutna situacija u Crnoj Gori prosto takva da cijepa srce. U mnogim mjestima nedostaju hrana, medicinska pomoć i osnovne potrepštine za život, a patriotski Crnogorci koji se drže svoje nezavisnosti tretiraju se kao pobunjenici tako da se borbe vode skoro svaki dan. U tim borbama sela se gađaju poljskim topovima, žene i djeca ubijaju, a na hiljade kuća je popaljeno. Vaša lordovska gospodstva možda ne znaju da slični izvještaji stižu iz Bosne gdje se kaže da je 270 muslimanskih sela opljačkano i uništeno, hiljadu muškaraca ubijeno a sedamdeset i šest žena zapaljeno. Oko 7.000 Crnogoraca je sada u izbjeglištvu u Albaniji, Francuskoj, Italiji i Švajcarskoj, i njima se sprečava povratak u svoje domove jer nijesu pristali da se zakunu na vjernost Srbima. Ministri i članovi predratnog Parlamenta se drže u zatvorima. Sve to čini jedna država koja, koliko razumijem, nema ovlasti i djeluje isključivo silom. Da su ove činjenice bile poznate u ovoj zemlji, vjerujem da bi se javio veliki talas saosjećanja za patnje crnogorskog naroda, ali se pokazalo krajnje teško da se dođe do otvorene rasprave za istinu o Crnoj Gori. Godine 1918. objavljena je knjiga Le onti ni gro Pendant La Grande Guerre (Crna Gora za vrijeme Velikog rata) od čijih je 316 stranica cenzura izbacila čak 119, uključujući citate Tenisona i Klemansoa. U međuvremenu, sa zadovoljstvom saznajem da Američki Crveni krst pokušava da pomogne ovom jadnom narodu, i da su Kanađani obezbijedili jednu medicinsku jedinicu koja je odlično obavila određeni posao i vratila se da ga nastavi. Osim toga, građani Glazgova predvođeni gradonačelnikom su sakupili sredstva da upute jednu misiju tamo. Stižu izvještaji da su Srbi stvorili mnoge teškoće za izvršavanje ovog milosrdnog rada. Izvještaji govore da su srbijanske trupe zauzele školske zgrade u Crnoj Gori: ‘Poharale su sav namještaj, prozorska okna, peći, hranu i drugo, i ostavile ih kao da su doživjeli požar’. U Nikšiću je 143 lica, uključujući 73 djece, nađeno stisnuto u jednoj sobi. U izvještaju se kaže: ‘Prosto se razbolim kad pišem o njima. Nasred poda ležao je jedan starac koji me preklinjao za pomoć. Ja sam jedino mogao (ma kako to surovo zvučalo) da se okrenem od njega na užas 73 najbeznadežnijih malih stvorenja koja možete zamisliti, polumrtvih od neuhranjenosti i ciče zime’. Srećom, misija je našla drugi način da zbrine ovu jadnu djecu. Jedan drugi britanski posmatrač, koji je nedavno proveo neko vrijeme u toj zemlji sa narodom, piše mi kako slijedi. Bojim se da ću morati da njegove riječi navedem nešto opširnije: ‘Moja istraga me je dovela do zaključka da je izbor takozvane Velike narodne skupštine bio farsa, da je izvršen prevarom, zastrašivanjem i nasiljem, i da ne održava volju naroda; da je pomoć koja stiže u zemlju direktno ili indirektno pod nadzorom administracije’ – radi se svakako o srbijanskoj administraciji – ‘koristi u svrhe političke propagande; da se građanima zabranjuje da traže i primaju pomoć iz određenih izvora (Italije) pod prijetnjom kazne; da se građani u nuždi koji su primili pomoć iz tih izvora hapse i šalju u zatvor zbog toga; da sadašnja Vlada Crne Gore nije po volji građana već je vladavina terora; da 90 odsto stanovništva traži punu nezavisnost njihove zemlje i da će biti stalnog ratovanja dok se to ne postigne’. Ovaj britanski svjedok kome se bezuslovno može vjerovati, kaže da je smještaj zatvorenika u Carigradu kao u palati u poređenju sa onim u koji se zatvaraju Crnogorci. On je našao trideset i osam zatvorenika u četiri male sobe veličine tri sa četiri i po metra. On kaže: ‘U tri sobe bilo je po devet zatvorenika a u jednoj jedanaest. Svjetlo i vazduh dolazili su kroz male prozore na kamenom zidu, sasvim nedovoljno za broj ljudi unutra. Svi zatvorenici su očigledno bili Crnogorci od ugleda. Na pitanje za razlog njihovog zatočeništva bez oklijevanja su kazali, i to u lice zvaničnicima, da ni sami ne znaju razlog. Jedan čovjek očiglednih sposobnosti bijesno je tvrdio da su nepravedno zatvoreni i to zato što žele da njihova zemlja opet bude slobodna’.

Dakle, imamo slobodne Crnogorce zarobljene u vlastitoj zemlji

“Tamo, dakle, imamo slobodne Crnogorce zarobljene u vlastitoj zemlji od jedne strane sile nakon što im je obećana nezavisnost! To je sasvim neprihvatljivo, i mi moramo u određenoj mjeri biti odgovorni za patnje tog naroda.
Moj izvjestilac dalje kaže:
“Kako srpska nacija može tako nehumano tretirati ljude sopstvene rase, religije i jezika, prevazilazi moje poimanje. Jedna mala Crna Gora, koja je bila prva da stupi u rat na našoj strani, guši se na smrt. Nijesam mislio da smo se za ovo borili. Ni neprijatelj ne bi gore učinio”. Prošlog septembra mala dotacija koja je davana crnogorskoj Vladi ukinuta je, ali je srbijanska Vlada potrošila preko trideset miliona franaka na propagandu za sopstvene ciljeve, a taj trošak mora da je uglavnom pokriven iz dotacija koje su Srbiji davali saveznici.
Crnogorci uglavnom imaju isto slovensko porijeklo kao i Srbi, ali kod njih ima nasljeđa mnogih drugih rasa.
Jedan njemački istoričar tvrdio je da nezavisnost Crne Gore datira od prije hiljadu i dvjesta godina, što nas vraća u vrijeme Heptarhije (vladavina sedmorice, odnosno vrijeme postojanja sedam nezavisnih anglo – saksonskih kraljevstava u današnjoj Engleskoj u periodu između V i XI vijeka – prim. prev). Ja to ne mogu potvrditi, ali je sasvim izvjesno da je Crna Gora bila nezavisna država neko vrijeme prije dana Armade (kraj XVI vijeka – prim. prev) i njeni ljudi su u ovih pet stotina godina i više razvili poseban nacionalni duh i kulturu i sopstveni nacionalni patriotizam. Kada su se Turci proširili po čitavoj jugoistočnoj Evropi i došli do zidina Beča, Crnogorci su održavali sebe i čitavu svoju teritoriju nedirnutim, i bili su posljednji bedem Hrišćanstva na Balkanskom poluostrvu. U devetnaestom vijeku Crnogorci su devet puta ratovali sa Turcima, a 1877, godine osvojili su Hercegovinu koja im je kasnije oduzeta u vrijeme Mirovne konferencije. Mi nijesmo imali viteškijeg i vjernijeg saveznika u ratu, i nijedna druga nacija nije izvela toliki dio svog stanovništva na bojno polje. Herojske žene crnogorske obezbjeđivale su jedini transport za vojsku. Govoreći na jednom drugom mjestu, g. Bonar Lou (Endrju Bonar Lou, državni sekretar za kolonije i član Ratnog kabineta u Askvitovoj vladi, ministar finansija u vladi Lojda Džordža, lider Konzervativne stranke 1911 – 1921, premijer 1922 – 23, prim. prev) je kazao: “Znam ponešto o ovoj stvari. Nijesam imao priliku da razgovaram sa crnogorskim Kraljem, ali sam o tome diskutovao sa drugom stranom – sa krunskim princom Srbije, i sa našim predstavnikom u Parizu, i mislim da sam u pravu kad kažem da je on predstavio stvar sa pozicije Kralja Crne Gore”. To je kao sudija koji nakon izricanja presude kaže da nije saslušao tužitelja zbog toga što mu je optuženi u potpunosti objasnio stvar. G. Bonar Lou nastavlja kazujući da britanska Vlada “nema predrasuda” prema Crnogorcima. To je svakako najnesretnija fraza koja je upotrijebljena. Nemati predrasuda prema jednom lojalnom malom narodu kojeg je g. Gledstoun nazvao “slavnim i besmrtnim” i koji je poslužio kao inspiracija za najljepše Tenisonove pjesme!? Bez predrasuda prema najhrabrijem savezniku slomljenom u ratu’!? G. Bonar Lou je kazao da vjeruje da većina Crnogoraca nije željela obnovu nezavisnosti svoje zemlje. Ja sam pokušao da pokažem korijene ovog zapanjujućeg uvjerenja, i nadam se da sam uspio. Mi smo ljubomorno štitili prava drugih malih naroda u sjevernom Slezvigu na slobodu glasanja, i spremni smo da isti postupak primijenimo u Silesiji (Šlezija), a ipak smo dozvolili da glasovi budu silom i terorom izvučeni iz Crnogoraca. Kaže se da je Veliki rat vođen da bi se obezbijedila pravda i sigurnost malim narodima. Oboje je uskraćeno najmanjem narodu i jednom od najstarijih u Evropi. Ako sada dopustimo da petovjekovna nezavisnost Cnre Gore bude od nje oduzeta, povrijedićemo principe koje zagovaramo da gajimo. Bez daljeg, monstruozna je stvar da se jedan saveznik iz Velikog rata pothvati da uništi nacionalni život drugog, dok ostali mirno gledaju i ne čine ni najmanji prigovor. Mogu da zamislim da se jedan od razloga za to može naći u vještoj propagandi koju su Srbi sprovodili neko vrijeme…”

Umjesto nagrade Crnogorcima je pripala mučenička patnja

“Postoje okolnosti koje jasno govore o preudmišljaju. Godine 1917, dok su Beograd i skoro cijela Srbija bili pod austrijskom okupacijom, srbijanska Vlada je davala koncesije u Crnoj Gori, a ja sam vidio srbijanske pasoše u kojima se za prestonicu Crne Gore, Cetinje, tvrdilo da je na teritoriji Srbije. Još mora biti mogućno obnoviti nezavisnost Crne Gore uprkos velikih napora Srba da to predstave nepraktičnim. Siguran sam da ćemo, ako se pravda ne učini ovom hrabrom malom narodu, napraviti ranu koja će zagnojiti i koja će se pokazati izvorom nevolja u budućnosti. Svi shvatamo ogromne teškoće sa kojima se Mirovna konferencija morala suočiti. Ona je trebalo da pokuša da učini nemoguće: da usaglasi nespojive uslove. Ona je stvorila velik broj novih država od kojih neke, bojim se, nikad neće postići političku ili ekonomsku stabilnost. Ona do sada nije uradila jednu stvar koja se meni čini relativno lakom: to je obnova jedne stare države koja je prije rata bila srećna i zadovoljna. Ali da nije bilo nečasnog čina Bugara, moglo bi biti nemoguće pobijati nezavisnost Crne Gore, a da nije bilo kataklizme u Rusiji Crna Gora bi imala bar jednog moćnog prijatelja. Nema male države koja ima jača potraživanja od Saveznika od Crne Gore koja je kao nagradu dobila mučeničku patnju nakon postizanja mira. Crna Gora je izgubila trećinu svog stanovništva i polovinu svoje vojske. Ne može biti previše kasno da se obnovi nacionalni život tog hrabrog malog naroda za kojeg se s pravom kaže da ima “neprekinutu istoriju herojskih postignuća”. Jedino se u ovom Domu jedna gorka nepravda može mirno razmatrati, i to je moj razlog za stavljanje surovog tretmana ove suverene države pred vaša lordovska gospodstva. Ja se iskreno nadam da će Vlada učiniti sve što je u njenoj moći da obezbijedi povratak Kralja i svih izbjeglica koji sada čekaju da se vrate u svoju zemlju. Nadam se da će Vlada insistirati na savršeno slobodnom izboru crnogorskog Parlamenta u skladu sa veoma liberalnim i demokratskim Ustavom te zemlje. Samo njen Parlament je taj koji ima pravo da govori u ime naroda i odlučuje da li će budućnost zemlje biti nezavisnost ili neka vrsta saveza sa Srbijom. Nema drugog načina na koji se obećanja data Crnoj Gori mogu nadomjestiti’. Lord predlaže da se pred Dom stavi izvještaj grofa De Salisa i svaki drugi papir koji se bavi sadašnjim stanjem u Crnoj Gori. Javio se za riječ erl Kurzon od Kedlstouna (Džordž Nataniel Kurzon, prvi markiz Kurzon, rektor Univerziteta u Oksfordu, član kabineta Askvita i Lojda Džordža, ministar spoljnih poslova 1919 – 24, prim. prev): ‘Gospodo lordovi, Od vremena pokojnog Gledstouna nije nikad bilo da Crna Gora ne nađe prijatelja u ovoj zemlji. Njena stvar je zagovarana sa velikom iskrenošću i djelotvornošću u nedavnim raspravama u oba doma ovog Parlamenta, i svako ko je slušao plemenitog lorda koji je upravo govorio složiće se sa mnom kad kažem da ta mala zemlja nije mogla da nađe elokventnijeg ili uspješnijeg zastupnika njenih int-eresa nego što je on sam to pokazao. Slučaj Crne Gore bio je podrobno iznesen na Mirovnoj konferenciji. Moj plemeniti kolega se žali da je predvodnik Donjeg doma na jednom drugom mjestu koristio rječi koje sugerišu da je on bio upoznat samo sa jednom stranom ovog slučaja. Moja pozicija nije takva. Ja sam upoznat – ne bih želio da kažem previše upoznat – sa obje strane slučaja, jer on ima dvije strane. Ministar spoljnih poslova kralja Crne Gore (?!), na kojeg se aludira, u ovoj je zemlji. On je imao priliku da predstavi slučaj Ministarstvu spoljnih poslova i to je sadržano u mnogim papirima koje imam u svojim rukama. Slučaj Kralja Crne Gore dalje je iznesen pred Vrhovni savjet u Parizu 5. marta prošle godine, i sigurno je da ni do jednog mišljenja koje sam stekao nijesam došao na osnovu jednostranog ili prejudiciranog viđenja ovog slučaja. Trudio sam se što sam najbolje mogao da dođem do istine. Razlog iz kojeg pitanje Crne Gore i, budućnost Crne Gore dosad nije konačno uzeto u raspravu i riješeno od strane Mirovne konferencije je, kako plemeniti lordovi dobro znaju, to što je ono posmatrano kao dio ukupnog Jadranskog pitanja (!?) i da je smatrano poželjnijim da se uklone s puta druge teške i zamršene stvari nastale u tom dijelu svijeta prije nego što Mirovna konferencija nastavi da odlučuje o sudbini same Crne Gore…”.

Lord Sidenem naročito stavlja naglasak na okolnost okupacije

“Interesovanje koje je lord Sidenem pokazao za sudbinu Crne Gore večeras, mogu ga uvjeriti u to, dijele ne samo Ministarstvo spoljnih poslova u čije ime govorim već i Vlada njegovog Kraljevskog Veličanstva u cjelini. Odista ne postoji nikakva osnova za prepirku koju sam ponekad vidio da se javlja a koja kao da naglašava dio večerašnjih primjedaba plemenitog lorda, da je Crna Gora zapostavljena jer je mali i nezaštićen saveznik i da su razlozi i politika Vlade Njegovog Veličanstva dopustili da interesi drugih, većih i moćnijih država, prevladaju nad onim koje ima crnogorski narod. Istorijat naših ukupnih odnosa sa Crnom Gorom je upravo drugačiji. Pitanje Crne Gore, čak i tokom prethodne godine, okupiralo je pažnju Vlade i svih drugih savezničkih sila u obimu i stepenu van svih proporcija u odnosu na veličinu i važnost same zemlje, a to upravo iz razloga što Vlada Njegovog Veličanstva pokazuje prema toj maloj zemlji baš onu vrstu saosjećanja koju je sam plemeniti lord pokazao kao elokventni eksponent večeras. Nama je poznata istorija Crne Gore. Znamo da je taj mali narod tokom vjekova turske dominacije i bezakonja na Balkanskom poluostrvu održavao tradiciju Srpskog carstva i stvorio jezgro za emancipaciju hrišćanskog stanovništva na Balkanu. Moj plemeniti prijatelj mi mora oprostiti što neću ići u dalju istoriju. Do 1913. godine oni su bili odvojeni od svoje braće Srba. Rezultat Balkanskog rata bio je da ove dvije grupe dođu u međusobni kontakt i da se podstaknu nade, koje je srpski narod oduvijek gajio, da se ujedinjenje čitave srpske rase ne može odlagati u nedogled. To ujedinjenje nije bilo mogućnost sve dok je postojala stara austrijska carevina, ali je skoro automatski zaživjelo sa padom te carevine kad su Južni Sloveni – Srbi, Hrvati i Slovenci – širom Austrije i Mađarske proglasili svoje ujedinjene u zajedničku državu, i pozdravili srbijanske trupe kao oslobodioce. Šestog novembra 1918. godine Austrijanci su napustili Cetinje a njihovo mjesto zauzeli su lokalni dobrovoljci sa jugoslovenskim osjećanjem, koje je podržavao mali broj regularne vojske. Znatan naglasak plemeniti lord je stavio na okolnosti okupacije Crne Gore od strane Srba. Ne mogu a da ne mislim da je bilo određenog pretjerivanja u ciframa koje su date o velikom broju regularnih srbijanskih jedinica za koje se vjeruje da su na taj način izvršile invaziju i zaposjele zemlju.
Naša evidencija pokazuje da je čitavo to vrijeme broj regularnih srbijanskih vojnika u zemlji bio mali; a da su Crnogorci, koji su posebno pleme kako nas je plemeniti lord podsjetio, sa tradicionalnom ljubavlju prema slobodi i rođeni da nose oružje, stvarno smatrali Srbe neprijateljima – osvajačima, mislim da bi oni njihov položaj učinili mnogo težim nego što je to bio slučaj.
Većinu oružanih snaga u zemlji čine Crnogorci, ali Crnogorci koji simpatišu jugoslovenstvo. Plemeniti lord je aludirao na ono što se dogodilo u Podgorici: takozvana Narodna skupština izjasnila se u prilog zajednice sa Srbijom. Datum je, mislim, bio 24. novembar 1918. Istina je da je do nas došao velik broj pritužbi na sastav i rad te Skupštine, i ja mislim da one nijesu bile bez temelja jer se čini da ni vrijeme ni prilike nijesu dati od strane Jugoslovena za razložnu i detaljnu raspravu o odlukama koje su donošene. Iz tog razloga savezničke vlade nijesu zvanično priznale odluke te Skupštine i otuda se Mirovna konferencija u Parizu sastala bez ikakve odluke o tom pitanju.
Dalje je plemeniti lord govorio o predstavljanju, ili nedostatku predstavljanja, Crne Gore na Konferenciji. Kad je Vrhovni savjet raspravljao pitanje prava savezničkih država na predstavljanje na Konferenciji, on nije oklijevao da prihvati Crnu Goru, iz razloga koje je plemeniti lord naveo, kako u odnosu na sami rat tako i na njenu dugotrajnu borbu za nacionalno ujedinjenje na Balkanu u prošlosti. U skladu sa tim Crnoj Gori je dozvoljeno, ili je bila namjera da joj se dozvoli, da ima jednog opunomoćenog predstavnika, ali je teškoća u vezi sa Konferencijom bila u tome da se odluči ko bi taj opunomoćenik trebalo da bude…”

Vlada izbjegava da objavi De Salisov izvještaj o Crnoj Gori

“Prema informacijama kojim je Konferencija raspolagala, velika većina crnogorskog naroda smatrala je da je došao čas za ostvarivanje njihovog vjekovnog sna o ujedinjenju u jedinstvenu jugoslovensku državu. U isto vrijeme, legalni predstavnik crnogorske države bio je kralj Nikola koji se protivio tom rješenju. Otuda je Vrhovnom savjetu bilo teško da odbije jednu ili drugu stranu; hoću reći, ili da ignoriše Kralja koji je sve do tada bio prihvatan kao legalni šef crnogorske države, ili da ignoriše ono što se činilo kao prevladavajući stav većine njegovih podanika.
Sada nešto o samom Kralju. Vidio sam mnoge žalbe – a bilo je i prikrivenih pritužbi, mislim, u govoru mog uvaženog prijatelja – na neplemenit tretman za koji se navodi da se primjenjuje na Kralja Nikolu. Ne mislim da se ta optužba može sasvim podržati. Od kraja 1915. godine kad je Kralj napustio Crnu Goru i kad je crnogorska vojska, ne mogavši da nastavi borbu, morala da se preda austrijskim zavojevačima, Vlada Njegovog Veličanstva i Saveznici stavili su Kralju na raspolaganje znatne donacije koje su isplaćivane tokom čitavog trajanja rata do potpisivanja mira sa Austrijom. Cilj tih sredstava bio je da se pokriju troškovi Dvora i Vlade u izbjeglištvu do vremena kad će, nakon poraza od strane neprijatelja, crnogorski narod moći da sam obezbijedi potporu za sopstvenu državnu upravu. S obzirom na prilično zamršene okolnosti u kojima se mirovna konferencija našla u pogledu Crne Gore, Vlada Njegovog Veličanstva je nastavila da dalje isplaćuje navedenu dotaciju i nakon tačke u kojoj bi ona normalno bila obustavjena – naime, od zaključenja mira sa Austro-Ugarskom i povlačenja austrougarske vojske iz Crne Gore. Prirodno je, pak, Vlada Njegovog Veličanstva smatrala da ne bi bilo opravdano beskonačno nastavljati sa dotacijom koja je bila dodijeljena kako bi se ublažilo stanje nastalo ratom, nakon što su neprijateljske snage istjerane iz zemlje, a crnogorski narod najzad dobio priliku na koju je tako dugo čekao, a za koju se u svojim ranim danima sam kralj Nikola proglasio njenim najistaknutijim pristalicom – naime, za ujedinjenje svih Južnih Slovena u jednu državu. Vlada Njegovog Veličanstva je odista, u svojoj želji da učini pravdu crnogorskom narodu, otišla dalje nego ijedna druga saveznička vlada. U toku prošle godine predsjednik Vilson, čije su riječi ovdje citirane, najavio je u Parizu svoju namjeru da uputi jednog nezavisnog američkog oficira ili jednu nezavisnu američku komisiju da ispita stanje stvari u toj zemlji. Šta je od toga urađeno, nijesam čuo. Ili emisar nije otišao, ili nije podnio izvještaj, ili, ako je podnio izvještaj, isti nikad nije dostavljen Konferenciji u Parizu. Na drugoj strani, u aprilu prošle godine mi smo uputili u Crnu Goru svog predstavnika – grofa de Salisa, čovjeka sa znatnim iskustvom i širokim saosjećanjem, iz čijeg izvještaja očekujemo da dobijemo, kao što smo dobijali, korisne informacije. Plemeniti lord je svoje izlaganje večeras završio predlogom da se izvještaj grofa de Salisa i svaki drugi dokument koji ima stavi na dnevni red. Ja ne bi trebalo, u generalnom smislu, uopšte da budem protivan da se to uradi, ali ne mogu da zamislim ništa što bi moglo biti nepovoljnije za same Crnogorce, jer ako se ti izvještaji objave u njima će se naći imena svjedoka koji su grofu de Salisu dali izjave samo pod obećanjem najstrožije tajnosti i koji bi, smatram, mogli ozbiljno ispaštati zbog njegovog objavljivanja. Na toj osnovi Vlada Njegovog Veličanstva nije mogla da obznani taj dokument. Stoga, kako ne možemo da podnesemo izvještaj, ja isključujem i mogućnost da citiram iz njega iako bih to večeras inače volio da uradim. Smatram, pak, da se ne može reći da smo došli do nekog suda o ovom pitanju bez potpune posvećenosti da se upoznamo sa svakom stranom slučaja kroz sud jedne nepristrasne strane na licu mjesta.
Sada o budućnosti Crne Gore. Uporedimo sudbinu koja kako se nadamo leži pred njom u budućnosti sa onim što je bilo u prošlosti. U prošlosti Crna Gora je bila mala, izolovana planinska kneževina. Njena mala veličina, njena izolovanost, očigledne su u svakoj aluziji koju je napravio poznati pjesnik Tenison na kojeg se plemeniti lord poziva… “

Kurzon: Nacionalni život Crne Gore imao primitivan karakter

“I ta mala država je u prošlosti zavisila od finansijske pomoći, kao što svi znamo, i patronaže ruskih careva, a njene potrebe, njene težnje, njen nacionalni život, imali su neminovno uzak i prilično primitivan karakter. Zatim dolazimo do rata. Nova faza do koje se došlo emancipacijom južnoslovenskih naroda u ratu i stvaranja jedinstvene nacionalne države u tom dijelu Evrope, po prvi put nudi Crnoj Gori mogućnost da dijeli život i progres jedne napredne zajednice i uživa u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj koristi koju donosi veća državna zajednica.
Nastojao sam da utvrdim koliko bi bilo u interesu, ili kolika je želja, same Crne Gore da postoji nezavisno izvan ove zajednice. Koliko mogu da shvatim, najžarkija je želja samog naroda – u svakom slučaju većine stanovništva – da ostvari ovu uniju. Ja ni za trenutak ne kažem da oni žele da izgube svoj identitet, već žele da zadrže sopstveni identitet kao dio šireg etničkog sklopa. Ne izražavam nikakvo mišljenje o tome kakav može biti njihov stav prema Kralju, jer ja to ne znam; ali da je crnogorski narod u cjelini čvrsto uvjeren da njegova budućnost leži – neću reći u apsorbovanju, već u inkorporisanju i zajedničkom djelovanju sa većom zajednicom koja je mogla nastati jedino kao rezultat rata, i svi dokazi kojima raspolažem vode me tom ubjeđenju. Ja ne vjerujem da Crna Gora u budućim aranžmanima Evrope može ekonomski, finansijski ili politički stajati sasvim sama, i stoga smatram da njoj treba ponuditi mogućnost, koja će joj se uskoro dati zajedno sa drugim Jugoslovenima, da dobije svoj dio ukoliko ona to želi, u stvaranju jugoslovenske države. Ni jednog trenutka nijesam se usudio da odredim ili predvidim kakva ta država treba da bude, kakav njen poredak treba da bude. To će odrediti, nadam se, sam narod. Sasvim prihvatam da tamo, kao i drugdje, postoji velika teškoća u pomirenju lokalnih zahtjeva ili predrasuda ljudi sa velikim aspiracijama veće zajednice kojoj oni treba da pripadaju. Sjećam se veoma dobro dok sam bio u Južnoj Africi – a moj uvaženi prijatelj lord Gledstoun će, ako ne iz ličnog sjećanja a ono bar iz iskustva, potvrditi ovo što kažem – kad je isti problem iskrsao pred države koje sada čine uniju. Postojale su zajednice Natal, Slobodna Država Oranž, Kolonija Kejp i tako dalje, koje su se sastale čvrsto braneći sosptvene interese, ali spremne da sa svake strane učine po neku žrtvu za jedan veći ideal. Sačinile su Ustav kojim je stvoren jedinstveni moćni Komonvelt. To je, nadam se, zadatak koji će se naći pred crnogorskim narodom. Slučajno znam da su oni koji se bave ovim pitanjem računajući na njegovo praktično rješenje vrlo pomno proučavali južnoafrički primjer sa ciljem da vide da li se neke od teškoća sa kojima su se tamo suočavali mogu prevazići. Uvaženi lord je zaključio svoje izlaganje kazavši – i tu se sasvim slažem sa njim – da je ovo pitanje koje treba riješiti slobodnim i neometanim glasanjem samog naroda. Mi u ovom Domu nijesmo narod koji treba da to određuje – možemo samo biti zainteresovani na ovaj ili onaj način. Ali ja sam se oduvijek nadao da se do generalnog rješenja može doći jedino sazivanjem Konstitutivne skupštine u kojoj svi segmenti srpsko-slovenačko-hrvatske države u zemlji treba da budu pošteno zastupljeni, i u kojoj Crnogorci treba da imaju svoje mjesto. Da ta Skupština, kad bude sazvana, bude sačinjena na osnovama slobode i nezavisnosti, a da glas koji Crnogorci budu dali bude neometan. To je bez sumnje naša politika i naša želja; i kakva god bude odluka, ja se nadam da će se do nje doći metodama koje su u skladu sa principima na kojima su Velike sile djelovale na Konferenciji u Parizu”.
Vikont Gledstoun (Herbert Džon Gledstoun, sin čuvenog premijera Vilijema Gledstouna, bio sekretar za unutrašnja djela, prvi generalni guverner i visoki komesar za Južnu Afriku, zalagao se za zakonodavstvo u korist rudara i radnika uopšte, prim. pjev):
“Gospodo lordovi, Mislim da svi treba da priznamo da je uvaženi erl govorio sa puno saosjećanja i razumjevanja za crnogorski narod, i ja sam mu za to zahvalan kao i za riječi kojima je završio svoje izlaganje. Ali nijesam sasvim siguran šta one stvarno znače.”

Sve da je Crna Gora neprijatelj ne bi mogla biti gore tretirana

“Ja znam šta on sam misli, ali da li mi treba da shvatimo da možemo računati na to da će se crnogorskom narodu pružiti slobodna i puna mogućnost da izrazi svoju želju da li će zadržati svoju nezavisnost apsolutno ili će u nekom obliku prihvatiti pripajanje većoj zajednici. U to nijesam sasvim siguran, ali je sigurno da Crnogorci imaju pravo na tu mogućnost. Koliko je meni poznato, svaka sila koja je učestvovala u radu Pariske konferencije saglasila se da zemlje kao što su Belgija i Crna Gora treba da budu pravno uspostavljene u obliku kakav su imale prije rata. Ali do ovog trenutka, nema sumnje, da je Crna Gora umjesto Saveznicima prišla silama Centralne osovine i borila se protiv nas, ona ne bi mogla biti tretirana gore nego što je bila tokom posljednjih godinu i po dana. To je bio naš prigovor, ali smo i dalje ostavljeni u mraku. Ja žarko želim da znam šta sami Crnogorci zaista hoće. Ako se pokreće pitanje Ustava, u smislu da li Crnogorci žele da im se vrati Kralj ili da imaju republiku ili neki drugi oblik državne uprave, to je za mene relativno nematerijalno pitanje. Crnogorci moraju sami da odluče o tim pitanjima. A mi smo odista zabrinuti oko toga da li imamo ikakve garancije da će taj narod imati fer priliku da da svoj slobodni glas u iskazivanju kakvu budućnost želi da ima.
Plemeniti erl se pozvao na slučaj Južne Afrike, ali, uz svo poštovanje, iako se ima dosta toga naučiti iz tog primjera koji je prethodio stvaranju Unije, jedva mogu smatrati da je on prilično sličan sa slučajem Crne Gore. Crna Gora je vjekovima postojala kao nezavisno društvo, i tokom dužeg perioda nego što je plemeniti lord pomenuo na početku svojeg izlaganja, jer su njeni žitelji bili nezavisni i bili na svome i prije nego što je Konstantinopolj pao u turske ruke (1453 – prim. prev). I pošto je to tako, njihov položaj se teško može uporediti sa Natalom u odnosu na druge djelove Unije. Konačno, ono što sada znamo kao Četiri provincije Južne Afrike naseljavaju Holanđani i Britanci. Svi znamo kakvi su njihovi odnosi bili, ali sigurno nijedan dio Južnoafričke Unije nema ni rasu ni vladu koja bi se u bilo kojoj mjeri mogla uporediti sa Crnogorcima i njihovom istorijom.
Neki od nas se plaše da će Crna Gora biti iskorišćena samo kao pion u rješavanju Jadranskog pitanja. Mi se toga bojimo jer smo toliko držani u mraku tokom posljednjih osamnaest mjeseci o tome šta će se sa njom desiti. Konačno, zašto Velike sile Crnogorcima ne bi omogućile – a one mogu da im pruže i obezbijede tu priliku – da kažu šta žele. To je ono što mi želimo. Ako utvrdimo da Crnogorci hoće da budu u potpunosti i apsolutno pripojeni proširenoj Srbiji, to je njihova briga. Ali ono čega se mi bojimo, i ono što nam je rečeno, jeste da je slučaj sasvim drugačiji i da postoji jaka želja naroda da zadrži svoju nezavisnost. Stoga smo mi tako zabrinuti i, priznajem, da ma koliko da sam zahvalan za saosjećajni ton plemenitog erla, donekle žalim što nam nije ponudio jasnije, određenije uvjeravanje i jamstvo u pogledu budućnosti. I dalje treba da živimo u nadi. Ali moj zaključak iz onog što je plemeniti erl kazao je da će ta prilika biti data. On je svakako kazao da je to bar njegova želja po ovom pitanju. Mislim da sam ga dobro razumio kad je rekao da će Velike sile pružiti mogućnost Crnogorcima da iskažu svoju volju. Ako je to tako, onda smo mi učinili veliki korak naprijed. Ali ta prilika – siguran sam da će se plemeniti lord (Sidenem) saglasiti – treba da bude pažljivo stvorena, i da sve mjere predostrožnosti treba preduzeti da se obezbijedi da Crnogorci imaju poštenu mogućnost da kažu šta žele. Ja iskreno vjerujem da će plemeniti erl iskoristiti svoj jak uticaj u korist tog naroda, i u svakom slučaju sam mu zahvalan što je kazao ovoliko večeras jer smo saznali mnogo više nego što smo mogli da doznamo tokom posljednjih osamnaest mjeseci.”

Neugodna pitanja britanskoj vladi o tragičnoj situaciji u Crnoj Gori

Vikont Brajs (Džejms Brajs, pravnik, istoričar i političar, podsekretar za spoljne poslove, kancelar Vojvodstva Lankaster, predsjednik Trgovinskog odbora, ambasador u Vašingtonu; Askvit ga je imenovao za izvještača o prijavljenim zlodjelima Njemaca u Belgiji, prim. prev): “Gospodo lordovi,
Niko nije mogao posjetiti planinska uporišta u kojima je ova šačica hrabrih gorštaka održala svoju nezavisnost kad se poplava muslimanske invazije razlila preko svakog drugog dijela Balkanskog poluostrva dok konačno nije potopila Konstantinopolj; niko nije mogao posjetiti tu zemlju, sa svim onim što na nju podsjeća i svim njenim uspomenama na mnoga herojska djela, a da se ne osjeća obaveznim da kaže neku riječ o ovom pitanju. Ja sam se, kao i moj uvaženi prijatelj koji je upravo završio, osjećao da sam u potpunom mraku što se tiče onoga što se tamo dešavalo. Mi, uistinu, nijesmo mogli da razaberemo zašto izvještaj grofa de Salisa nije objavljen i zašto je ovo pitanje ostalo neriješeno. Nešto svjetla na to bacio je večeras plemeniti erl, na čemu smo mu zahvalni. Ali ono što bih ja volio, podržavajući tvrdnju mog vrlog prijatelja lorda Gledstouna, jeste da se kaže da mi želimo – i smatram da će svako ko išta zna o Crnoj Gori i njenoj istoriji željeti – da narodu treba dati savršeno slobodnu priliku da izrazi sopstvenu volju. Mi smo je dali narodu Šlezviga, dajemo je, vjerujem, nekim regijama kod kojih postoji sumnja da li treba da pripadnu Austriji ili Jugoslaviji, pa koji se razlog može ponuditi zašto takva puna mogućnost ne bi bila data i crnogorskom narodu? Postoje tri puta, koliko razumijem, koja stoje pred njima. Oni mogu željeti da budu apsolutno obuhvaćeni jguslovenskom zajednicom. Oni mogu da požele, kako je nagovijestio plemeniti erl, da imaju posebnu autonomnu egzistenciju ali kao dio nečega što je kao jugoslovenska federacija. Napomenuto je, naravno, da i Slovenija, i Hrvatska, i Dalmacija, Bosna i Srbija treba da imaju nezavisne entitete u Federaciji, ali ujedinjene u opštu jugoslovensku državu. Da li će do toga doći ja ne znam, ali ako će se išta od toga dogodi onda je jasno da Crnoj Gori treba dati pravo da kaže da li i ona želi da ima isti položaj. Ili, pak, ona može htjeti da ima apsolutnu nezavisnost. Razlozi koje je plemeniti erl naveo u sugerisanju da bi u njenom interesu bilo da bude u potpunosti stopljena ili da uđe u Federaciju radije nego da ostane izolovana na svojim golim brdima, nose po meni veliku dozu prisile i vrlo vjerovatno bi moglo ispasti da bi većina stanovništva više voljela da bude stopljena. Ali dug je, smatram, prema istoriji i tradiciji i duhu ovog malog naroda da treba da ga tretiramo sa poštovanjem koje se iskazuje u tome da saslušamo njegove želje. Stoga se iskreno nadam da sam u pravu kad tumačim da plemeniti erl smatra da će mu se takva prilika dati i da će mu Velike sile garantovati svaku sigurnost potrebnu da se iznese savršeno istinsko mišljenje o pitanju njegove budućnosti. Nadam se da smo moj vrli prijatelj i ja u pravu kad plemenitog erla shvatamo u tom smislu, i mislim da će, ako je tako, cilj koji moj vrli prijatelj lord Sidenem želi, biti postignut”.
Lord Sidenem: “Molim da povučem svoj predlog”. (Povlačenje predloga je dopušteno.)

10. JUN:
Lord Sidenem je ustao i upitao Vladu Njegovog Veličanstva:
“1. Da li bivše ministre i članove bivšeg crnogorskog Parlamenta Srbi i dalje drže u zatvorima u njihovoj sopstvenoj zemlji; 2. Da li se Crnogorci u Italiji i drugdje sprečavaju od strane Srba da se vrate u svoje domove;
3. Da li se nastavljaju borbe između Srba i Crnogoraca;
4. Sa kojim su ovlaštenjem Srbi okupirali Crnu Goru nakon jasnih i određenih obećanja predsjednika Vilsona da će “integritet i prava Crne Gore biti obezbijeđeni i priznati”, M. Pišona (?!) i Predsjednika Puankarea da će francuske trupe biti angažovane da se Crna Gora vrati u normalno stanje, te predložio da se zaključi “da je neophodno da se srbijanske trupe povuku kako bi se iskazao slobodan glas crnogorskog naroda u pogledu budućeg oblika njihove državne uprave”.

Porobljivači Crne Gore čine sve da bi ućutkali one koji ih ne priznaju

Plemeniti lord Sidenem je dalje kazao:
“Gospodo lordovi, u martu sam pokušao da pred vas postavim pitanje surovog tretmana crnogorskog naroda od strane srbijanskih vojnih vlasti. Ne moram ponavljati šta sam rekao tom prilikom, samo ću to rezimirati u što je manje mogućno riječi. Srbijanske jedinice počinile su razna okrutna djela u Crnoj Gori. Crnogorska sela su bombardovana poljskom artiljerijom, a žene i djeca ubijani. Na hiljade crnogorskih domova je uništeno, a na stotine Crnogoraca u sopstvenoj zemlji od strane Srba bez da je ikakva optužnica podignuta protiv njih. Ponudio sam britanske dokaze za neke od tih događanja, kao i za uslove u zatvorima u kojima se ti nevini ljudi drže. Plemeniti erl, predsjedavajući ovog Doma, nije opovrgao nijednu od optužbi koje sam iznio, i ja sam mu zahvalan za saosjećanje sa kojim je govorio o tom hrabrom malom narodu čiji su nacionalni život, čini se, Srbi odlučni da unište. Čini se da se od marta stanje nesumnjivo pogoršalo. Prije kratkog vremena održan je u Gaeti, u Italiji, skup Crnogoraca na kojem je donesena rezolucija koju mi je uputio bivši predsjednik Vlade Crne Gore. U toj rezoluciji zadržano je sljedeće:
“Crnogorci, bježeći pred krvavim srpskim terorom u Italiju, ustanovili su sa velikim bolom: da je Mirovna konferencija pogazila sve elementarne principe međunarodnog prava i morala, što se tiče pitanja Crne Gore, ne uzimajući u obzir to da je Crna Gora odredila svoju sudbinu sa Saveznicima već 1914. godine, izgubivši pedeset odsto svoje vojske i trećinu svog stanovništva; da je Mirovna konferencija ostala indiferentna na sve apele i proteste protiv krvožedne tiranije koju je Crnoj Gori sprovodi srpska vojska koja pali naše domove, uništava sela, uznemirava naše posjede i internira, zatvara i strijelja naše najuglednije građane; da Velike sile nijesu ispunile svoja svečana obećanja… za obnovu Crne Gore i poštovanje njenog suvereniteta”.
Zatim nastavlja da apeluje:
“Da Mirovna konferencija ne smije da sankcioniše utapanje Crne Gore u Srbiju prije nego što narod Crne Gore bude imao priliku da iskaže svoju volju u pogledu sopstvene sudbine, i izrazi je bez smetnji i prepreka i bez prisustva srbijanskih okupacionih trupa i njihovih civilnih vlasti”. Ovo je apel velikog broja ljudi od kojih je skoro svaki bio vojnik koji se najhrabrije borio za našu stvar tokom rata.
Jedan britanski oficir u Crnoj Gori pisao mi je prošlog mjeseca ovo:
“Ljudi se neprestano šalju u zatvore bez optužbe i drže neodređeno vrijeme bez podizanje tužbe ili suđenja… Meni se čini da porobljivači ove zemlje čine odlučne napore da ućutkaju nenaklonjeni im dio stanovništva koji, svakako, predstavlja oko 90 odsto ukupnog življa. Samo je mali dio toga sada u stanju da pruži bilo kakav efikasan otpor“.
Nečuveno ponašanje srbijanskih vlasti zahvatilo je i jednog američkog građanina. Ovo su riječi bivšeg crnogorskog vojnika Nikole Bačevića (?!) u peticiji kojom se obraća američkim organima:
“Prošlog mjeseca doputovao sam iz Sjedinjenih Američkih Država u Ulcinj u Crnoj Gori sa namjerom da sa sobom nazad povedem svoju porodicu u S.A.D. ali su me vlasti u ovoj zemlji bacile u zatvor osam dana i uzele moj američki pasoš br…. izdat 31. januara 1920. u Vašingtonu, kao i sva dokumenta i novac što sam imao. Poslije osam dana pustili su me iz zatvora, ali pod stražom i bez ikakvog dopuštenja da komuniciram sa američkim vlastima. Pokušao sam da obavijestim američku legaciju u Beogradu, ali bez uspjeha. Nijesam ni imao prilike da to uradim. Nijesu mi dozvolili da kontaktiram američkog predstavnika. Stoga kao Amerikanac apelujem na vas za pomoć i zaštitu. Spasite mene i moju porodicu od ove surove patnje”.
Taj čovjek, dok je bio u zatvoru, vidio je kako jednu ženu bičuju jer je jedan od njenih sinova pobjegao iz ruku Srba. A nijesu sasvim sigurni ni britanski građani. Naime, prije neki dan dvije britanske medicinske sestre su iznenada pozvane da se pojave pred srbijanskim vlastima koje su svo vrijeme, koliko su to mogle, nastojale da ometu rad britanskih tijela za pomoć Crnoj Gori”.

Saveznici znaju: ujedinjenje sa Srbijom iz 1918. godine dobijeno je na prevaru[

“Moja najnovija informacija iz britanskih izvora je pismo od 27. maja u kojem potpisnik kaže: “Svi muškarci od 18 do… (nečitljivo – prim. prev) godina starosti poslati su u radne brigade, što je značilo prisilnu deportaciju od strane Srba sveg muškog stanovništva sposobnog da im pruži bilo kakav otpor. Ovo je rezultiralo u tome da neki od Muslimana uteknu u Albaniju, kao što su neki uspjeli da urade juče. Albanci i Muslimani su svi do jednoga za Kralja. Ja sam dobio najpotresnije opise bičevanja starih žena čiji su sinovi pobjegli od terora”. Ovo se čini posljednjom kapi, i u punoj mjeri je saglasno boljševičkom stavu koji su Srbi, izgleda, usvojili. Da su sve činjenice, od kojih sam iznio samo neke, poznate, siguran sam da bi došlo do velikog talasa simpatije u ovoj zemlji za taj jadni, mučenički narod. Da je gospodin Gledstoun danas živ, sigurno je da se ovakve stvari nikad ne bi dogodile. Čini se da je bilo tek juče kad je štampa bila puna pohvala za našeg hrabrog malog saveznika, prvog koji se priključio Alijansi i to – na sopstvenu žalost – priključio bez postavljanja ikakvih uslova. Kao što sam kazao, Crnogorci su odigrali veoma važnu ulogu u ranim danima rata u pomaganju Srbima da se odupru i odbiju neprestane invazije na njihovu zemlju. A onda, u posljednjoj fazi 1915. godine, nakon podmuklog napada Bugara, mnogo su uradili da zaštite lijevo krilo srbijanske vojske u povlačenju kroz njihovu zemlju. Tokom sveg tog kritičnog vremena mi nijesmo, imajući i sami pune ruke posla, mogli da uradimo ništa za našeg malog saveznika. Sve to se sada čini zaboravljenim. I jedino u nekim francuskim novinama mogu da nađem neki nagovještaj patnji Crne Gore. Iz Člana 7, Tajnog sporazuma sa Italijom, koji je potpisan 26. aprila 1915. godine, sasvim je jasno da su u to vrijeme i Vlada Njegovog Veličanstva i Vlada Italije razmišljale o proširenju teritorije Crne Gore kao nadoknadi za proporcionalno najveće gubitke koje je imala jedna zaraćena strana. Mirovna konferencija priznala je nezavisan status Crne Gore i imenovala predstavnika, ali vjerujem da on nikad nije uveden u njena vijeća; a Crnogorcima je davano obećanje za obećanjem a da nijedno nije ispunjeno. Koji je razlog za ovu čudnu promjenu politike prema ovoj jadnoj maloj zemlji? Ja to ne mogu reći. Ali znam da su, dok je potpora Crnoj Gori prekinuta prije godinu dana, Srbi utrošili veliki dio – više od trideset miliona franaka svojih obilnih subvencija, na propagandu u korist svojih interesa. Vidio sam mnoge primjere ove propagande, a sve je bilo usmjereno da se stvori pogrešno mišljenje o Crnogorcima, da se potkopa popularnost te zemlje kod nas ovdje. Crnogorci su bili slobodan narod skoro šest stotina godina. Po kom ovlašćenju je Srbima dopušteno da okupiraju crnogorske gradove krajem 1918. godine, da ubiraju poreze, da ukinu crnogorsku poštansku marku, da izdaju pasoše i da tiranišu narod uprkos izjava gospodina Pišona i predsjednika Puankarea? Plemeniti erl, predsjedavajući ovog Doma, kazao je da je u novembru 1918. godine takozvana Narodna skupština sazvala u Podgorici i izglasala ujedinjenje sa Srbijom. Ali Saveznici, kako nam je rekao, nikad nijesu priznali to izglasavanje jer dobro znaju da je dobijeno prevarom i silom. To pitanje još je otvoreno, a može se utvrditi samo na jedan način. Plemeniti erl je kazao – a što je savršeno istinito – da je prije rata Crna Gora zavisila od finansijske pomoći Rusije; ali Crna Gora je, što nije generalno poznato, možda jedna od mineralima najbogatijih zemalja na Balkanu, a njeni prirodni resursi, ako se pravilno razviju, mogli bi joj široko omogućiti da stane na svoje noge kao nezavisna država. To, bojim se, može biti jedan od razloga za njeno poništavanje jer je, kako sam ukazao u martu, srbijanska Vlada 1917. godine – kad je skoro cijela Srbija bila posjednuta od neprijatelja – imala drskosti da daje koncesije u Crnoj Gori. Ponekad se možemo pitati da li bi međunarodne finansije mogle igrati ulogu u procesu koji je veoma teško razumjeti”.
Hiljade Crnogoraca mogu iz Italije kući samo ako prihvate srpsku upravu

U sadašnjem trenutku ima na hiljade Crnogoraca u Italiji, Albaniji i drugdje, i svi se oni sprečavaju da se vrate u svoje domove osim ako odmah ne pristanu da prihvate srbijansku upravu. Rečeno je da većina odista želi takvo utapanje u Srbiju, ali moje informacije opovrgavaju takvu teoriju u potpunosti. A ako Srbi zaista žele da pripoje Crnu Goru svojoj teritoriji, mogli su izabrati djelotvornije sredstvo nego što jesu navukavši na sebe mržnju svakog patriotski nastrojenog Crnogoraca. Njihova politika se čini ne samo pokvarenom već i glupom sa njihovog vlastitog stanovišta. Sve što tražim ovim predlogom je da vaša lordovska gospodstva potvrde da ono što je nekada bila suverena država Crna Gora ima ista prava kakva su data onima koji su nekad bili neprijateljski narodi. To se može jedino učiniti pod uslovom da se srbijanske trupe i vlasti povuku i svim izbjeglicama dopusti da se vrate u svoju zemlju. Nama su poznate velike komplikacije oko Jadranskog pitanja i strahujemo da to pitanje neće biti riješeno dok ne prođu bar dvije godine od potpisivanja mira. To je vrlo žalosno, ali taj korak bi se mogao načiniti odjednom i tek tada će – nakon što se taj korak napravi – Vrhovni savjet biti u poziciji da se pozabavi budućnošću Crne Gore.
Jugoslovenska država koja se predlaže da se formira, sadrži određene elemente u Bosni i Hercegovini koji se nikad neće stalno potčiniti upravi Beograda. Neki od tih elemenata već su pokazali simptome pobune. Ako se crnogorski narod prisili na ovu uniju mimo njegove volje, to će biti obilat izvor beskrajne nevolje na Balkanu u narednim godinama. U ovom Domu, saosjećanje koje ja u potpunosti dijelim, pokazano je prema Mađarima koji se silom stavljaju pod stranu upravu što neki od njih, savršeno sam siguran, nikad neće trpjeti. Ali Mađari su makar bili neprijatelji, iako ne iz sopstvene greške. Ja najiskrenije plediram za malo saosjećanja za Crnu Goru, našeg najmanjeg saveznika, koja bi daleko bolje prošla da je objavila svoju neutralnost u ratu, a koja nije mogla gore proći ni da se pridružila velikoj zavjeri Njemačke protiv mira čovječanstva. Predlažem da se donese sljedeći zaključak:
“Neophodno je da srbijanske trupe budu povučene kako bi se omogućilo slobodno glasanje Crnogoraca o svojoj budućoj formi uprave”.

ERL KURZON OD KEDLSTOUNA:
“Gospodo lordovi, plemeniti lord, koji se tako žarko i nesmanjeno interesuje za sudbinu Crne Gore, počeo je svoje napomene aludirajući na diskusiju koju smo vodili u vašem lordovskom domu 11. maja. Mislim da je iz onoga što je tada rekao, kao i iz ovog što je kazao večeras, jasno da on ovo pitanje tretira sa nešto drugačijeg stanovištva od onog kako ga ja vidim. Stanovište plemenitog lorda je, mislim, sljedeće: on smatra da Vlada Kralja Nikole predstavlja narod Crne Gore, ne samo u teoriji već i činjenično, i smatra da bi, ako se Crnogorcima ostavi da načine sopstveni izbor, ta Vlada u ovom trenutku mirno upravljala zemljom. Prethodnom prilikom, kao i večeras, on je poduže ukazao na razlike između Crnogoraca i Srba i govorio o stanju kao da je ono stanje potčinjenosti – mislim da je čak upotrijebio riječ “mučeništvo” – jednog malog, hrabrog i istorijskog naroda pod moćnijim stranim susjedom. Ja sam, naprotiv, u svojim napomenama u martu, oslikao stanje stvari u kojem su, kao rezultat Velikog rata, narodi jugoistočne Evrope – Srbi, Crnogorci (konačno, Crnogorci su Srbi), Hrvati i Slovenci – realizovali mogućnost stvaranja za sebe ujedinjene nacionalne države u tom dijelu svijeta. Plemeniti lord, koji tako dobro poznaje raniju istoriju Crne Gore, potvrdiće kad kažem da je to bio san ovih ljudi generacijama. Bila je to težnja koju je sam Kralj Nikola često izražavao, i vjerujem da ne griješim kad kažem da izvor svih pokreta – ideja koja je u umovima tih naroda (a ona je, u krajnjem slučaju, plemenita težnja i plemenita ideja) – leži u tome da njima treba, izvan svih nevolja i nemira iz prethodnih godina, na kraju omogućiti da ostvare ono što im je bila skoro vjekovna težnja.

U zatvorima u Crnoj Gori zatočeno je blizu šest hiljada mladih ljudi

“Govoreći sa pozicije Vlade Njegovog Veličanstva i savezničkih sila, ja sam u martu urgirao da se naši napori usmjere ka tome da se obezbijedi da u Konstitutivnoj skupštini, koja se mora uskoro ustanoviti, Crnogorci dobiju priliku da daju svoj slobodan glas o ulozi koju treba da igraju u toj budućoj državi ako ona zaživi. Plemeniti lord me, u početku svog izlaganja, oslobodio potrebe da u većem obimu ponavljam ono što sam tada kazao, a večeras se ograničio na bavljenje manjim a ne i nevažnim stvarima iz događanja u nekoliko prethodnih godina. U određenoj mjeri meni je teško da mu odgovorim jer mi u ovom trenutku nemamo predstavnika u Crnoj Gori. Incidenti i detalji o kojima je on dobio izvještaj nama ne dolaze zvanično, i meni nije mogućno ovdje, kao predstavniku Forin ofisa, da dam detaljne odgovore na bilo kakve navode koji se mogu ponuditi. Ja ću ipak, što bolje budem mogao, uzeti pitanja koja je plemeniti lord stavio na papir i dati neke odgovore na njih koji su u mojoj moći da ponudim. Plemeniti lord je kazao u jednom dijelu svojih napomena da se stanje pogoršava. To nije potkrijepljeno svjedočanstvima koja su do mene došla. Sa druge strane, trebalo je da kažem da se ono vidljivo poboljšalo, i ja sa većim uvjerenjem nego što sam imao prije nekog vremena očekujem stvaranje duha dobre volje koji će pomoći objema djelovima naroda da izađu iz nevolje u koju su sada zapali.”

29. NOVEMBAR:
Lord Sidenem je ustao da pita Vladu Njegovog Veličanstva – koji se koraci preduzimaju da se sprovedu njihove želje u pogledu Crne Gore, kako je podsekretar Forin ofisa iznio 11. novembra 1919. godine sljedećim riječima:
[ “Nema druge želje na strani Vlade Njegovog Veličanstva osim te da crnogorski narod dobije formu države po sopstvenoj želji, i to onaj oblik koji je saglasan crnogorskom slobodnom i miroljubivom razvoju, i predložio da se donese odluka o tome.
Plemeniti lord je kazao:
“Gospodo lordovi, dvaput sam pokušao da skrenem pažnju na veliku tragediju Crne Gore, i molim za strpljenje vaših lordovskih gospodstava ako još jednom plediram za stvar te najnesrećnije male zemlje. Ubrzo nakon rasprave u junu, i kao posljedica te rasprave, primio sam pismo iz Rima u kojem se kaže:
“Upravo sam se vratio iz Albanije i Crne Gore gdje moja firma posluje šezdeset godina. Uzimam slobodu da Vas obavijestim da u nekoliko zatvora u Crnoj Gori ima između pet i šest hiljada mladih ljudi koji se drže zatvoreni i hrane jedino hljebom i vodom. Sušica (TBC!) uništava ovu zdravu mladost. Možete li na bilo koji način pomoći ovim paćenicima? Bio bi to čin milosrđa”. Bila je to izrazita potvrda izjave koju sam se usudio da dam u vašem lordovskom domu u junu. Od juna, koliko mogu da razumijem, Srbi su ostali uporni u svojoj politici nastojanja da terorišu Crnogorce da se potčine vlastima u Beogradu. Šokantna okrutnost koja se sprovodi prema porodici Bulatović čijih je nekoliko članova služilo najčasnije u ratu, obnarodovane su u mnogim novinama ovdje i u inostranstvu, i ja sam siguran da su izvještaji o tim užasima morali biti dostavljeni Forin ofisu. Mnogi svjedoci tih grozota mogu se naći u Italiji, pa se za njih lako može dobiti potvrda, ili se opovrgnuti. U junu sam pomenuo poseban slučaj jednog američkog državljanina koji se preziva Bačević koji se vratio u Crnu Goru, svoju domovinu, da odvede porodicu a koga su Srbi odmah strpali u zatvor i oduzeli mu sav novac. Slučaj ima svoj nastavak. Taj čovjek je na neki način uspio da dostavi apel američkoj ambasadi u Rimu, i gospodin Edvard Arnold je odmah poslat u Beograd gdje je zahtijevao i isposlovao njegovo puštanje. Po povratku, g. Arnold je sačinio izvještaj u kojem se kaže sljedeće:
“Crnogorci trenutno žive u stalnom strahu koji se može objasniti time da su se mnogi Crnogorci pobunili protiv jugoslovenske vlade na koju oni gledaju u svijetlu neprijateljske okupacije više nego izabrane forme države. Okrutnosti koje su porodice tih ljudi propatile od strane Vlade sračunate su da usade strah u srce svakog ljudskog bića”.

Crveni krst javlja o pobijenim porodicama i zapaljenim domovima

“Mnogi od tih ljudi napustili su zemlju, drugi su generalno u planinama. Osoblje Crvenog krsta mi je pričalo o opljačkanim kućama, o čitavim porodicama pobijenim i zapaljenim domovima. Jugoslovenske vlasti prirodno ova grozna djela pripisuju onima koji su na slobodi u brdima. Ali je jasno da su ta djela počinili jugoslovenski vojnici, i to kao dio plana da se narod drži u potčinjenosti putem terora. Kapetan Vajting iz A.R.C. (Američki Crveni Krst), koji kaže da je bio u najgorim djelovima Francuske i Belgije, smatra stanje u Crnoj Gori najgorim koje je vidio u Evropi”.
Ovo je, pošto dolazi od jednog nezavisnog spoljnjeg svjedoka, zaprepašćujuće. No, britanski podanici nijesu dobili takvu zaštitu kakva je pružena pomenutom bivšem crnogorskom vojniku. Pukovnik Bernam, koji je bio na čelu kanadske zdravstvene misije koja je radila sve što je bilo u njenoj moći da pomogne paćenicima u Crnoj Gori, bio je protjeran iz zemlje. Ovo su njegove riječi: “Upravnik oblasti je došao u Ulcinj i poslao po mene, prijetio mi, i završio naredivši ovoj misiji da napusti zemlju. Žalosno je da se takvim ljudima dopušta da postoje da bi terorisali narod ove zemlje. Nikad nijesam mislio da je mogućno da takve strahote može činiti jedan naš saveznik prema drugom”.
Da li je ikakav protest protiv ovoga upućen Beogradu?
Srbijanske vlasti nijesu ograničile svoju energiju na pojedine regione Crne Gore. Anglo – albansko društvo je ukazalo u svom pismu listu “Times” ovog mjeseca na to da srbijanske jedinice “nastavljaju da okupiraju velike djelove albanske teritorije unutar granice koja je određena 1913. godine”. Zatim to Društvo poziva Srbiju “da povuče svoje snage iz tih oblasti i omogući 30.000 ojađenih izbjeglica iz sela na okupiranoj teritoriji koje sada gladuju u Skadru, Tirani, Elbasanu, da se vrate u svoje domove”. Očigledno je srbijanska vojska odgovorna za patnje u Crnoj Gori kao i u Albaniji. Nedavno je došlo do pobune Hrvata koju su srbijanske trupe ugušile, ali nemam detaljnijih podataka koje mogu ponuditi u vezi sa tim. Ali Hrvati su izjavili svoje saosjećanje sa Crnom Gorom, a Slovenci zahtijevaju nezavisnost od vlasti u Beogradu za koju tvrde da je nekompetentna i koja je, koliko ja mogu da vidim, u stalnom stanju promjena što ne može služiti njenoj efikasnosti. Ne mogu shvatiti kako iko može vjerovati da će Srbi moći da upravljaju različitim slovenskim narodima, a da ne govorimo o Mađarima koji su im dodijeljeni na papiru. Trenutna međunarodna pozicija u Crnoj Gori je, po mom mišljenju, sasvim neshvatljiva. U januaru 1919. godine Vrhovni savjet je odbio da usvoji zahtjev Srbije da apsorbuje Crnu Goru, i znam da nikakvo ovlaštenje nije od tada dato toj državi da upravlja Crnom Gorom, što ona radi u posljednje dvije godine. Vlada Njegovog Veličanstva ukinula je svoju malu dotaciju Crnoj Gori prije nekog vremena, a nedavno je prekinula svoje odnose sa de facto crnogorskom Vladom ne popunivši mjesto na koje je bio postavljen Džordž Grem. Sa druge strane, Francuska, Italija i Amerika nastavile su odnose sa Crnom Gorom, a u raspravi u italijanskom Kameri 24. marta o Rapalskom sporazumu svaki od govornika je zagovarao nezavisnost Crne Gore. Dvadeset i petog septembra ove godine, M. Leigu (francuski Ministar pomorstva u vrijeme Mirovne konferencije u Parizu – prim. prev) je pisao M. Leturneu, otpravniku poslova Crne Gore, u tom smislu: “Preuzimajući rukovođenje Ministarstvom želim da Vas uvjerim u svoju želju da radim na održavanju i daljem razvoju dobrih odnosa koji postoje između naše dvije zemlje”.
Očigledno, dakle, mora da postoji neko nesretno neslaganje politike Saveznika u pogledu tretiranja crnogorskog pitanja.
Nijedna mala država slomljena ratom nikad nije dobila tako zvaničnu i jasnu zavjeru protiv nezavisnosti, kao Crna Gora. Hoće li vaša lordovska gospodarstva imati strpljenja dok pokušavam da tu izjavu potkrijepim. Najprije uzimam jasno obećanje Vlade Njegovog Veličanstva. Dvadesetog januara 1916. godine gospodin Askvit je kazao: “Belgija, Srbija i Crna Gora će biti obnovljene i ponovo uspostavljene. Engleska će stalno voditi bitku do obnavljanja Crne Gore i Srbije kao nezavisnih država”.

Saveznici su u obraćanju Nikoli garantovali obnovu nezavisnosti

“Sadašnji premijer (Dejvid Lojd Džordž – prim. prev) je 7. septembra 1917. izjavio:
“Vrijeme malih država treba prvo da dođe na dnevni red jer se oko njih – oko Srbije, Crne Gore i Rumunije – koncentriše ova velika bitka za slobodu, a dan njihove obnove će takođe biti dan oslobođenja svijeta”.
Ako te riječi imaju ikakvo značenje gospodo lordovi, onda je sigurno da je čast ove zemlje založena u punoj mjeri za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Što se tiče Francuske, ja ću samo navesti jednu od mnogobrojnih izjava te vrste. Dvadeset i prvog novembra 1918. godine predsjednik Puankare je pisao kralju Nikoli: “Prisustvo savezničkih trupa, saradnja koju će one pružiti stanovništvu, doprinijeće, bez sumnje, da se ubrza dolazak trenutka kojem su sve želje Vašeg Veličanstva okrenute. Čim on dođe, Vlada ove Republike sa zadovoljstvom će, Vaša Visosti, omogućiti Vaš povratak”. I g. Pišon je pisao isto tako odlučno. Konačno, tu je i američko obećanje koje je možda najčvršće od svih. Crna Gora je imala čast da bude obuhvaćena u čuvenih Četrnaest tačaka predsjednika Vilsona, a 4. jula 1918. g. Vilson je telegrafisao Kralju, najavljujući: “Odlučnost Sjedinjenih Američkih Država da se pobrinu nakon konačne pobjede, koja će uslijediti, da integritet i prava Crne Gore budu obezbijeđeni i priznati”.
Gospodin Lodž, lider Republikanske stranke, koristio je uglavnom iste riječi. I nakon svih tih zvaničnih zavjeta Crnoj Gori, ta zemlja je poslije potpisivanja mira bila stavljena na muke od strane Srba koji su ubijali, mučili i zatvarali muškarce, žene i djecu i potpuno izbrisali sa svojih mapa ovu jadnu malu zemlju! To je sigurno najozbiljniji primjer da su tri najveće sile prekršile svoja obećanja, a čini se da niko nije intervenisao da osigura slobodu Crne Gore za koju se svaki od njih borio. Prijatelji Crne Gore jedino traže potpuno slobodno izražavanje mišljenja i želja tog naroda. U svom pitanju sam naveo mišljenje i želje Vlade Njegovog Veličanstva od 11. novembra 1919. godine – od prije tek godinu dana. Državni podsekretar je dodao sljedeće: “Mogu sa sigurnošću reći da su sve službe Vlade Njegovog Veličanstva, koliko je to u njenoj moći – a mi nijesmo bez težine u evropskim tijelima – na raspolaganju Crnogorcima u oblikovanju njihove sudbine”.
Vaša lordovska gospodstva će primijetiti da je trebalo da oni odluče o sopstvenoj sudbini uz pomoć Vlade Njegovog Veličanstva. Plemeniti erl, predvodnik ovog Doma, je 1. juna sa simpatijama govorio o Crnoj Gori i rekao: “Ono što mi želimo jeste da u toj zemlji budu slobodni izbori, a što se mene tiče – ako se predloži da bi prisustvo savezničkih oficira bilo garancija da ti izbori budu slobodni i da se terorizam i uticaj na birače neće vršiti – biću sasvim spreman da takav predlog podržim”.
U sadašnjim uslovima ne vjerujem da bi prisustvo savezničkih oficira imalo iole uticaja na već terorisani narod. Ako treba da bude slobode izbora, onda je neophodno da se sve srbijanske jedinice, žandarmi i službenici povuku iz zemlje; da se politički zatvorenici, a njih je veoma mnogo, oslobode; i da se izbjeglima kako u planine tako i strane zemlje dozvoli da se vrate svojim domovima uz garanciju sigurnosti. Ako se to ne učini, izbori će biti jednako prevarni kao i izbori u Podgorici 1918. godine koje Vrhovni savjet tada nije priznao. Kralj Grčke je bio aktivni agent Njemačke tokom cijelog rata, ili bar znatnog njegovog dijela, i bio je umiješan u podmuklo ubijanje savezničkih vojnika i mornara. Saveznici su ga svrgnuli, ali je vrlo vjerovatno da će se on vratiti na svoj presto jer je njegov narod izrazio želju da on to uradi. Kralj Crne Gore je odmah ponudio Saveznicima svoju malu vojsku koja je bila sve što je imao, bez ikakvih uslova, i ta se vojska borila najhrabrije dok nije nadvladana od strane daleko brojnijeg neprijatelja, jer mi u to vrijeme nijesmo mogli da pružimo pomoć koju smo obećali. Grčka kraljevina nastala je 1829. godine djelovanjem velikih sila. Crna Gora je uživala potpunu nezavisnost skoro 600 godina, i tu svoju nezavisnost ona duguje isključivo izuzetnom junaštvu njenih ljudi.”

Zločinstva koja su počinjena u Crnoj Gori neće biti zaboravljena

“Kralj Nikola je ponudio da se povinuje odluci svog naroda ako se ona donese u uslovima pune i apsolutne slobode. Kojim pravom on može biti svrgnut a suverena država Crna Gora izbrisana sa mape dok se takav plebiscit ne održi u Crnoj Gori? Jedno je sigurno: prekršena obećanja uvijek donose zasluženu i neizbježnu kaznu, zlodjela koja su počinjena u Crnoj Gori neće biti zaboravljena, a mi ćemo ostaviti gorko nasljeđe za buduće nevolje na Balkanskom poluostrvu. Prošle nedjelje primio sam izvještaj o ubistvu dr Drljevića koji je bio kandidat varoši Kolašina na izborima. On je bio bivši ministar i jedan od vodećih advokata u Crnoj Gori, i postojali su razlozi zašto bi srbijanska vlada željela da ga ukloni. Kaže se da ga je ubio jedan srbijanski žandarm dok je vodio svoju predizbornu kampanju. Ne bih pominjao ovaj izvještaj bez potvrde koju sam dobio u telegramu iz Rima jutros. Obaviješten sam da su priče o tom događaju naširoko objavljene u mnogim švajcarskim i italijanskim novinama a da Beograd nije učinio nikakav demant. Takođe mi je rečeno da lica koja su nedavno stigla iz Kotora kazuju da su tamošnje vlasti opravdavale to ubistvo putem plakata u kojima su tvrdile da je dr Drljević bio izdajnik. Ako je to tako, onda će izbori početi ubistvom sa namjerom da se zastraše glasovi crnogorskog naroda. Ja molim Vladu Njegovog Veličanstva da odmah utvrdi da li je ono što sam kazao o ovom ubistvu tačno. Moje pitanje je bilo sa namjerom da se iznesu koraci koji su preduzeti da se sprovede želja Vlade Njegovog Veličanstva jasno iskazana u novembru 1919. godine na jednom drugom mjestu, a ovdje ponovljena 10. juna ove godine od strane plemenitog erla koji predvodi ovaj Dom. Dva su dokumenta koja tražim. Prvi je izvještaj grofa de Salisa, za koji je plemeniti lider ovog Doma kazao da nema protiv da ga podnesu, ali je dodao: “Ako se taj izvještaj objavi u njemu će se naći imena svjedoka koji su grofu de Salisu dali izjave samo pod obećanjem najstrožije tajnosti i koji bi, smatram, mogli ozbiljno ispaštati zbog njegovog objavljivanja”. Da li može biti jasnijeg priznanja o onome što se dešava u Crnoj Gori? Ja molim za taj izvještaj bez imena, ličnih ili geografskih, i vjerujem da ima dosta ranijih primjera takvog izostavljanja. Drugo, molim za nedavni izvještaj majora Temparlija koji, siguran sam, govori iskreno o onome što mu je bilo dopušteno da vidi. Izvinjavam se što sam ovaj Dom zadržao tako dugo, ali bavio sam se pitanjem koje najdublje doživljavam jer ono nosi čast naše zemlje i sudbinu jednog od naših najstarijih saveznika – male zemlje koju je gospodin Gledstoun nazvao Čslavnom i besmrtnom”. Molim da se donese zaključak”.

KANCELAR VOJVODSTVA LANKASTER (ERL OD KROFORDA):
“Gospodo lordovi, drago mi je da mogu da uvjerim lorda Sidenama da Vlada Njegovog Veličanstva nije izgubila iz vida posebne uslove koji su vladali u Crnoj Gori u periodu koji je neposredno prethodio izborima za konstitutivnu skupštinu nove južnoslovenske države. Trebalo je da ti izbori budu završeni juče i da budu sprovedeni po posebnom zakonu koji je donijela Vlada Srba, Hrvata i Slovenaca. Odredbe tog zakona razrađene su i oblikovane sa namjerom da se suoči sa posebnim okolnostima koje moraju uvijek postojati kad velika asocijacija srodnih naroda traži da ostvari nacionalno jedinstvo. Mi imamo veliko iskustvo u britanskoj imperiji u spajanju lokalnih tradicija i političkih težnji kod velikog dijela Komonvelta. Na Balkanu, u prošlosti, ne može se poreći da su lokalne aspiracije dolazile u sukob jedne sa drugima bez političkih rezultata, osim u onim slučajevima kad su one upadale u stegu krutih dinastičkih i vojnih sistema kakvi su bili stara Habzburška i Otomanska imperija. Kako je državni sekretar za spoljne poslove već najavio, mi smo pratili prava nove nacije Južnih Slovena sa velikim interesovanjem i simpatijama. Ta nacija je izrasla iz želje Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i mnogih Crnogoraca, da stvore jednu državu. Za nekoliko dana znaćemo kakve su želje crnogorskog naroda u cjelini, kao rezultat izbora za Konstitutivnu skupštinu”.

Sidenem: Bojim se da će se glasati pod prijetnjom srbijanskih bajoneta

“Kao što vaša lordovska gospodstva znaju, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca suočila se sa početnom teškoćom što je velik dio stanovništva u različitim vremenima bio, voljno ili protiv svoje volje, pod upravom koje – iz stvarnih okolnosti u kojima su se razvijale – nijesu mogle da uvažavaju interese svih Južnih Slovena sa jedinstvenog stanovništva. Neke teritorije su bile provincije Austrije ili Mađarske; neke su uživale sumnjive kombinovane beneficije habzburške supremacije i otomanskog sizerenstva; treća grupa je postala izolovana i održala nesigurnu nezavisnost pod vladikama Crne Gore. Moderna istorija ove crnogorske grupacije bila je da je vladikat postepeno prerastao u dinastiju, čime su Crnogorci, koji su iste rase kao i Srbi, spriječeni – kao što su spriječeni i Hrvati i Slovenci – da imaju nacionalni život u zajednici sa srbijanskom državom ili u Kraljevini. Skupština koja se sastala u Podgorici neposredno po zaključenju mira objavila je svrgnuće kralja Nikole I i ujedinjenje Crne Gore u Jugoslaviju, pod dinastijom Karađorđevića. Postojala je, pak, velika sumnja da li je ovo u to vrijeme bilo ispravno ili tačan odraz osjećanja crnogorskog naroda. Vlada Njegovog Veličanstva bila je nesklona da prihvati odluke Podgoričke skupštine kao konačne, i odlučila da sačeka rezultate izbora za Konstitutivnu skupštinu. Da bi osigurala nezavisne dokaze tokom održavanja samih izbora, Vlada Njegovog Veličanstva je uputila jednog službenika da posjeti Crnu Goru i bude prisutan za vrijeme aktuelnog glasanja. Taj odabrani službenik je gospodin Brajs koji je već imao dosta iskustva u Jugoslaviji, a ima i posebna znanja o izborima u kojima su jugoslovenski birači učestvovali pošto je službovao kao pomoćnik Komesara za plebiscit u Klagenfurtu. Vlada njegovog Veličanstva je sasvim uvjerena da će gospodin Brajs biti u stanju da pravilno prosudi ispravnost izbornih rezultata, i njen budući stav o tom pitanju biće uglavnom zasnovan na dokazima koji tako budu dobijeni. U pogledu aktuelnog zahtjeva za dokumentom, dozvolite mi najprije da zahvalim lordu Sidenemu što mi je naveo dokumente koje želi. Mislim da je on u nekoj vrsti zablude u pogledu izjave lorda Kurzona. Lord Kurzon nikad nije kazao da nema primjedaba na iznošenje izvještaja grofa de Salisa, a 11. marta on je objasnio razloge zbog koji je po njegovom mišljenju zaista nemogućno da se on objavi, i taj konkretni odgovor je više puta davan u Donjem domu. Činjenica je da bi objavljivanje ovog izvještaja u formi koju želi lord Sidenem imalo ozbiljna skraćivanja i sakaćenja koja bi toliko poremetila slijed i simetriju tog dokumenta, tako da Forin Ofis predlaže da se ostane pri ranijoj odluci da se on ne daje u javnost. Drugi izvještaj koji lord Sidenem traži je onaj koji je dostavio major Temperli. Lord Sidenem je kazao da je sigurno major Temperli vjerno iznio ono što mu je bilo dopušteno da vidi. Ja nemam sumnje da se to jednako odnosi na svakog zvaničnika, bilo ovlaštenog službenika ili pripadnika diplomatske službe, kome je naloženo od strane Vlade Njegovog Veličanstva da sačini izvještaj. Obziri na koje sam se pozvao u vezi sa izvještajem grofa de Salisa jednako se odnose i na izvještaj majora Temperlija u njegovom originalnom obliku. To je bio povjerljiv dokument namijenjen za informisanje Vlade Njegovog Veličanstva, i očigledno bi bilo nemogućno postaviti generalni zahtjev da Forin Ofis ne može primiti nikakav povjerljiv izvještaj bez da Parlament traži da se on objavi. Izvještaj majora Temperlija, međutim, sadrži mnogo valjanih informacija koje ćemo rado publikovati. Uslovljeno ovim što sam upravo rekao o stvarnoj formi izvještaja majora Temperlija, on će biti podnesen u skoro vrijeme, vjerovatno sa drugim dokumentima.

LORD SIDENEM:
“Gospodo lordovi, bojim se da ne mogu pretvarati da odgovor plemenitog erla smatram iole zadovoljavajućim. Meni se čini da nikakvi koraci nijesu preduzeti da se birači u Crnoj Gori zaštite od zastrašivanja. Veoma je dobro, u to nema sumnje, da je tamo upućeno zvanično lice da prati šta se dešava, ali ono ni na koji način ne može zaštititi birače koji će, kako mi se čini, morati da glasaju pod prijetnjom srbijanskih bajoneta. Stoga se bojim da će ovi izbori biti isto toliko prevarni kao i izbori u Podgorici 1918. godine. Iz riječi plemenitog erla shvatam da će se izvještaj majora Temperlija dati i stoga molim da se moj predlog sada povuče”. Povlačenje predloga je prihvaćeno.