Sande Dodevski – POVRATAK S PLANINE

 

 

Vraćamo se sa primorske planine koja štrči nebu pod oblake i vozimo putem koji je još u izgradnji i u veoma lošem stanju.

Nasumice se provlačimo kroz  guste oblake prašine vozeći čas jednom čas drugom nepostojećom kolovoznom trakom, a da se pri tom  ne zna koja je od njih neprohodnija!

-Baš su se sada sjetili da ga prave poslije toliko godina! – kaže mi sin.

Bolje ikad nego nikad, pomišljam, a onda u mraku vidim  izvaljeno ogromno kamenje  uz ivice puta. Bjelasa se kroz tminu   osvijetljeno farovima našeg preostarjelog automobila. Malo dalje od izguranog kamenja stoji napušteni rovokopač sa skinutom utovarnom kašikom.

Crna crijeva hidraulike vise na kraju krana i iz njih svjetlucaju crvenkaste kapi  glicerinskog ulja.

Vruć vjetar olujne jačine pomjera grane na stablima čije grane bez prestanka šume; nisko poljegla  uz put, sagorjela se makija snažno odupire vjetru. I lišće u vrhovima bijelog jasena je već pocrvenjelo uslijed dugotrajnih suša i vrućina koje  dostižu i preko četrdeset stepena …

„Ne boj se! –  kažem sebi.    Nećemo se pretvoriti u pustinju! Nije nama ni do kakve pustinje. Još će malo da prži, a onda će zaredati sve one dugotrajne i odvratne kiše sa oblacima koji se vuku  poput onih crijeva  na kranu rovokopača! I sa vlagom – vlagom od koje ni disati ne može!!!“ -E pa, ne može kada pušiš! – kaže mi sin. – Prestani da pušiš, pa ti onda neće smetati vlaga!

Slažem se s njim i ćutim. I inače sve više zaćutkujem, jer, niti umijem kazati to što bi trebalo da se kaže, niti znam zbog čega mi se ne govori! Samo posmatram sina kako stameno vozi. Ne osjeća nikakv umor poslije uspona na vrh Orjena. Više je u tome na majku nego na mene. Radišan je, stalno nasmijan i ništa mu nije teško! Potpuna suprotnost od mene. Sličan mi je samo u slučajevima kada bezrazložno pobjesni. U svemu ostalom – moja zasluga je zanemarljiva. Ipak, i njemu smetaju na putu svi oni polovni  „Golfovi- dvojke“ koji nas bez prestanka prestižu i zasipaju prašinom. – Pusti ih! – kažem mu nervozno. – Pusti ih, nek idu u pizdu materinu kada im se toliko žuri! Vidiš da su to sve neke ušonjice koji bezglavo jure da bi što prije stigli na more!?

-Uh! Stvarno! – odgovara  mi sin i dodaje: -Čekaj…Večeras! Pa da, večeras ona „malecka“  ima koncert!…

Tržem se i već sam ljut i na  samu pomisao na tu „malecku“! Ne spominjem joj ime. Postaje mi jasnija žurba  svih onih momčića iza volana. Oni to idu na njezin koncert… Ipak, ne mogu odoljeti a da joj glasno ne spomenem  ime i da cijelu stvar sa koncertom ne izvrgnem ruglu. U izrugivanju sam pravi majstor, i to onaj od zanata! Sin me i u tome  podržava; slaže se sa mnom i vozi po dozlaboga lošem putu koji liči na pravu katastrofu! Probija se probirući zdrava mjesta, a kada je to nemoguće, upada u rupe i nasjeda točkovima na kamenje kojega je  teško zaobići.

Sande Dodevski - DIZDARICAI sam osjećam umor i u nogama i u rukama. Bole me  ramena, a i glava mi postaje sve teža. Komad glave! Uvijek sam se s njom ponosio. Ne toliko njenom  pameću, koliko veličinom i težinom. Velika glava na mom inače omanjem tijelu sa pomalo okraćalim i od koljena naniže zakrivljenim nogama – valjda zbog tereta glave?!…

Ali, ništa mi to ne smeta. Takav sam kakav sam. Izgled mi sve manje znači s godinama koje dolaze i prolaze poput krda magaradi koja se međusobno češkaju. Besposlena magarad koja takođe ni malo ne brinu o svom izgledu!

Uostalom, eto, uspio sam se  i na vrh Orjena popeti. Ih – kažem sebi: mnogi iz moje generacije su već odavno pod zemljom, a rijetki su i svi oni koji su u tome bolji od mene… Ako ih i ima, nimalo im ne zavidim. Naprotiv!

Začudo, sin me  podržava bez bilo kakve zadrške,  ili mi barem ništa ne govori?!…

I dalje stameno vozi naš ostarjeli automobil, a toliko sam ga kritikovao u početku što ne vozi dovoljno dobro kao ja! Sada smo tu negdje. Još samo da se izvučemo iz pojasa prašine koja me i dalje guši, ali ne toliko ona koliko sparan i pregrijani vazduh čiji se pritisak sve više pojačava kako se spuštamo prema morskoj obali.

Poslije planine, obala nam liči na ludnicu sa  svijetlima i zakrčenom magistralom u daljini. Kamo lijepe sreće da ostadosmo noćiti u planini! No, šta je tu je. Gotovo je sada.  Jedino što me još interesira jeste to da saznam o čemu moj sin razmišlja?  Na onu pjevačicu sigurno ne; o svojoj daljoj životnoj perspektivi takodje ne… Ipak, sve vrijeme mu se na licu opaža prigušeni osmijeh. Vozi, okreće volan iz sekunde u sekundu, a onda, odjednom, iz njega  snažan povik: — Zla ovoga, Bako-ooo!!!

Mislim da znam o čemu se radi. On to imitira svog kolegu  sa posla.

I dok  još ne dovrših pomisao, dostiže nas i prestiže novi „Golf –dvojka“ crne boje. Izleti ispred nas i naglo zakoči prepriječivši nam put. Zacrvenješe mu se  štop-svijetla kao dvije upaljene baklje. Zastadosmo i mi jer ga nijesmo mogli zaobići.

Ušonjica za volanom, iskrivljen u tijelu i nagnut u jednu stranu, otvara prozor i nekoga doziva iz mraka. Vidimo tri curetka. On je to zbog njih zastao. Curetcima se crni  kosa u pomrčini i sve tri se polagano uvlače u ušonjicin automobil. Ulaze jedna za drugom saginjući se i pokazujući   svoje razgolićene noge. Zagledam im se u njih. Čini mi se da sve mlade djevojke imaju te strahovito dugačke  i odnjegovane  noge, te da niti jedna od njih ne može  biti a da nije zgodna. Zbog toga valjda i ulaze sporo u ušonjicin auto? Neka ih. Neka otežu – kažem sebi, a i ušonjica ih stoposto vozi na onaj koncert?

Vjetar, međutim,  podiže nove oblake prašine koju skoro da čujemo kako struže o stranice našeg  automobila. Ulazi i kroz otvoreni prozor na sinovljevoj strani, ali – ne smeta nam! Svikli smo na nju!

Samo čekamo da  se „Golf“ ispred nas pokrene i da i nas pusti da krenemo za njim.

Odjednom, nisam više nervozan. Sigurno je to zbog sustiglog umora, a možda i  zato što nam je na planini bilo lijepo. Čudo je planina kao i inače  što je  svaka  divljina i osama!

Zaključujem svoju misao i za  trenutak gledam  ustranu. Nalazimo se tačno na mjestu sa kojega smo godinama brali bijeli vrijesak u punom cvatu. Cijela strana ispod puta bijeljela se od njegovih cvijetova – čitava  vrijeskova polja takoreći!

Zamišljajući ta procvjetala polja, kašljucam i spremam se da  lagano zapjevušim  jedino što znam. Počinjem: „Hej-haj, brigade! Hej-haj, brigade-eee!“ Pomišljam i na Mošu Pijade čiji lik mogu da vidim uz betonsku branu na hidrocentrali „Jablanica“…

Sinu ništa ne govorim. I žal za neubranim vrijeskom ubrzo postaje prošlost u mojim mislima, baš kao što su to postale  i moje bijele patike od „skaja“ otprije petnaestak godina… Onda, kada sam ih gledao, isto tako mi se pjevalo, a bilo je  to samo prije petnaest godina?! I pravo je čudo kako se u međuvremenu skoro ništa nije promijenilo! Ne. Sve ostalo isto ili se samo  ponešto otrglo kontroli. Ne može se baš sve sačuvati. Nešto ipak mora  da iscuri i ishlapi, ili pak da bude zameteno ovom večerašnjom prašinom! Takav je život, zaključujem  i usput gledam u svoje  sadašnje, ofucane patike.

Iste patike, i – isti ja!

I samo što to rekoh, zbog nečega mi siđe  veselost sa lica kao neka ugašena vatra!

Ubrzo se približismo i magistrali. Jedva dišem od sparine i vrelog vjetra koji pomahnitalo kovitla sparušenu krošnju košćelinog stabla u strani iznad puta. Ne posustaju ni nepregledne kolone automobila koji neprestano nailaze i prolaze, prolaze…

Najviše je podgoričkih i nikšićkih registracija. Svi trube, a poneki  nose  i zastave sa ocilima i nije im, izgleda, mnogo stalo do koncerta.

Takvi smo mi, mada niti ja niti moj sin ne želimo da smo isto što i oni, ali ko nas pita!?

Priključujemo se najzad na magistralu i odmah krećemo u suprotnom pravcu od onoga na kome se održava koncert, nimalo ne žaleći što ama baš ništa nismo ponijeli sa planine.

Ostavili smo je onakvu kakvu smo je zatekli. Kada prespavamo, ponovo ćemo zaželjeti da se vratimo na nekom od njenih visova…!

 

Đenovići, 2008. godine.