Ognjen Spahić – Pacovljenja

Ognjen Spahić rođen je 1977. godine u Podgorici. Objavio je knjigu priča «Sve to», roman «Hansenova djeca», za koji je dobio nagradu «Meša Selimović». Radi kao novinar redakcije za kulturu u dnevnom listu «Vijesti»


Pacovljenja
(odlomci iz priče, zbirka SVE TO)


(…) Sada se prepuštam ćutanju. Pišem. Ovještale orgije riječi i događaje u životu jednog pacova, ostale su dio sjećanja o kojem se više ne govori sa strašću, uz cigarete i alkohol.

(…) Ponavljanje jeste majka nauke, Sem, ali zla maćeha književnosti, Sem.

(…) Bez suptilnih manira visoke srednje klase i bogate kućne biblioteke, svakako bih mnogo sporije došao do spoznaje šta znači voljeti i biti voljen. No ti dani su prošli. Volio sam, i sad više ne volim. Bio sam voljen, a telefon danima šuti kao mrtvi podrumski pacov. U pisanju je izbavljenje, rekao sam i bio upravu. Tako je nastalo “Pacovljenje”, moj prvi roman koji nikada neću štampati.

(…) “Rukopisi ne gore” ali ih jedu miševi. Sa mojim tekstom je drugačije. Jer ako bi neki pacov omastio brke, to bi podsjećalo na kanibalizam. A da ne govorimo o autodestruktivnom i pogubnom zatiranju njihove prilično slavne i još uvijek skrivene pacovske istorije.

(…) Priče ponavljanjem postaju nezanimljive ali ujedno se odijevajući patinom legende i mita, što djelimično umiruje i ispunjava nadanjem. Ostaju da čuče u nekom memljivom hodniku od teksta. Prođu godine, a one tada izranjanju u punom sjaju spremne za nove uši, nove oči, novi Holivud. Prođu vjekovi obojeni ništavilom, epohe rastrzane propadanjem, a one se vrate raskošno okićene novim značenjima.

(…) Dok mastilom ispunjavam posljednje ostatke papira, moja “Pacovljenja” lagano nestaju u zveketu oštrih štakorskih čeljusti. Prokletnici halapljivo jedu, pretvarajući svoju istoriju u niz tupih podrigivanja i zadah brabonjaka od teksta.