Krajem maja, u izdanju Udruženja humorista i satiričara Crne Gore, izašla je iz štampe Antologija crnogorskog aforizma RIJETKE ČESTICE. Autori su: Savo Martinović, Veljko Rajković i Dejan Tofčević, a recenzenti: Dr Ratko Božović i književnik Veljko Radović. Korice je uredio Luka Lagator. Zastupljeno je 114 autora, sa preko 1900 aforizama.

 

 

UVOD

Aforistički način izražavanja u crnogorskoj književnosti može se pratiti kroz čitavu njenu istoriju, a posebno od Popa Dragolja iz XIII vijeka, preko djela kotorskih humanista i pisaca XVIII i XIX vijeka, do naših dana.

Autori Antologije RIJETKE ČESTICE nijesu imali namjeru da prave retrospektivu ove književne forme u Crnoj Gori, već su se odlučili za savremeni crnogorski aforizam, imajući u vidu činjenicu da je doživio afirmaciju tek u prošlom i ovom vijeku.

U Antologiji su zastupljeni crnogorski autori u onom značenju koje se, na izvjestan način, koristi pri izradi enciklopedija, bibliografija, leksikona kulture i sličnih publikacija:

  • rođeni u Crnoj Gori, koji u njoj žive i stvaraju,
  • porijeklom iz Crne Gore, koji žive i stvaraju u
    drugim sredinama i
  • iz drugih sredina, koji žive i stvaraju u Crnoj
    Gori.

Radoznali čitalac može, na samom početku, postaviti pitanje smisla naslova RIJETKE ČESTICE. Iako odgovor može da dovede u pitanje sam smisao naslova, reći ćemo ovo: Dobar ili odabrani aforizam je, sam po sebi, rijedak. Čestica je najmanja cjelina, molekul, atom, iskra duha; a te dvije riječi, jedna uz drugu, tvore paradoks svojstven aforizmu.

Pri odabiru aforizama, autori su se držali uobičajenih estetskih i etičkih mjerila, imajući u vidu da je ovo Antologija crnogorskog, a ne, daleko bilo,svjetskog aforizma. Imali su u vidu i da je aforizam kratka, sažeta, jezgrovita, mudra misao, iskazana duhovito, koja sadrži ironiju, paradoks, obrt i, na kraju, poentu. U istom cilju, pri ruci su im bile već antologijske definicije aforizma savrmenih poznatih i nepoznatih mislilaca:

“Aforizam je dribling duha na malom prostoru.”;

“Aforizam je monumentalna minijatura” (Aleksandar Baljak).

“Aforizam je kap mudrosti u kojoj se prelama more gluposti.”; “Satiričar – aforističar izmišlja ono

što vidi” (Ilija Marković).

“Kad sine misao, aforizam zagrmi” (Rastko Zakić).

“Aforizam je ono što bi svako rekao – da se setio” (Slobodan Simić).”

“Aforizam je duhovna i duhovita borilačka vještina” (N.N.).

“Aforizam je srž suštine” (Ljubiša Mihajlović).

Svaki od aforizama koji su našli mjesto u Antologiji, uvjereni smo, ispunjava većinu postavljenih uslova i utvrđenih mjerila.

Imajući u vidu okolnost da forma aforizma nije strogo omeđena, namjerno i sa razlogom, promakla je i po koja sentencija, filozofski ili misaoni fragment, autorska poslovica, čak, i poneki epigram blizak aforizmu.

Zastupljenost autora je od 5 do 60 aforizama, pri čemu su sastavljači, kao i prilikom odabira aforizama, koristili pravo diskrecione ocjene. Tako, svaka nepravednost kojih, dakako, ne može biti malo, pada na njihovu, to jest našu dušu.

Čitalac se, na kraju ili na početku, svejedno, može zapitati: Otkud sad crnogorski aforizam? Odgovor je jednostavan: Iz Crne Gore ili porijeklom iz Crne Gore. Sama sintagma crnogorski aforizam je održiva onoliko koliko je on osoben; a osoben je po tome što liči na poljski, srpski, ruski, bugarski, češki, hrvatski … svjetski aforizam. Sličan je svjetskom i inom po tome što i on žigoše opštepriznate vrijednosti, podvrgava ih preocjenjivanju i ponovnom vrednovanju … i stoje, u dobroj mjeri, etičke prirode.

Na kraju, posebna napomena: Svjesni smo da ovom Antologijom niko ne može, do kraja, biti zadovoljan, počev od njenih sastavljača, preko autora aforizama (i njihove rodbine), do samih probirljivih čitalaca. Ipak, uzdamo se da će čitaoci biti njena posljednja odbrana.

Savo Martinović
Veljko Rajković
Dejan Tofčević

 

Antologija crnogorskog aforizma
RIJETKE ČESTICE
(izbor)

 


Kosta Krušić
, 1919-2007

Diktator sve drži u svojim rukama.
Zato mu nijesu čiste.

O mrtvima samo dobro,
ako su za sobom ostavili neko dobro.

Šala je melem na ranu
koju stvara oštar jezik.


Mirko Petrić
, 1922-1996

Najlakše polaze od sebe oni
koji ne misle do čega će doći.

Jedni žive kako mogu
a drugi – samo tako.

Ne uči se dok je živ
ko živi kako je naučio.

Rječiti imaju riječ,
a pametnii i pravo da govore.

Vid gubi oštrinu pogleda
u izgubljenoj oštroumnosti.


Miloš Radusinović
, 1925-1999

Nepodoban je za saradnju.
Uz rad bi htio i da misli.

Najviše ljudi progutala je provalija
izmedju zuba i jezika.


Radojica Becić
, 1927

Poštenoga je lako prevariti
a teško naći.

Čovek je u prvom planu
pod uslovom da nije u drugoj partiji.

Zbog srpa i čekića
stradale su kuka i motika.


Marko Djonović
, 1928

Zahvaljujući ratnim zaslugama
gradi kuću na dva sprata
i sad je borac za dvorac.

Grupa staromodnih dama
protivi se šetkanju golaća
jer remete mir – »zveckajući oružjem«.

Imenovani je počeo
da drži govor protiv ćutanja.

Upozorenje fotografima:
ozbiljno se smješkam!


Pero Vujotić
, 1929

Kod nas se budale ne radjaju
nego rastu.

Piši humor – satiru!


Mihailo Ruso Djurović
, 1929-1993

Lakše mu je da otvori sajam knjiga
nego knjigu.

Nudizam je bio privilegija bogatih.
Sada je dostupan širokim masama.

Da bi se zaposlili, ne biraju sredstva
nego srodstva.


Vladimir Kusovac
, 1929

Prijavio je imovinu,
ali ne i časnu reč.
Ima dokaze da je nema

Šećer! Kako to gorko zvuči.

Koreni su nam duboki.
Zato iz njih ništa ne raste..


Branko N. Rakočević
, 1929

Volim da idem na sahrane
samo onima
koji bi rado došli na moju.

Srećan sam kad sretnem
drukčijeg od sebe.


Veljko A. Popivoda
, 1930

Malarija je iskorijenjena.
Ostala je groznica.

Korupcija se uvuče kao bacil –
preko prljavih ruku.


Vojislav Vulanović
, 1931

Čovjek živi u neimenovanome.

Vidim samo ono što sanjam

Blago onome koga tišina doziva.

Svijet je bio slijep – prije mojih očiju.

Čovjek od duha neprestano putuje.


Cvetko Lainović
, 1931-2006

Dostojevski je kao Hristos.
Živ je, zato što nije živ.

Onaj ko ima Boga
nema pravo da ga nema.

Čekaju nas dani
u kojima neće biti trenutaka.

Dani prolaze
zato što ih neko prebrojava.


Dušan Djurišić
, 1932

Pravi vodopad nastaje
iz pouzdanih izvora.

Da je imao dobra ledja
ne bi ga tovarili kao magarca.

I diktator sluša narod –
kad mu kliče.

Cijene cijene kad padaju.

Majmun! Kako to proročanski zvuči.

Za sve je kadar. I – ostao je kadar.

Šaku jada niko ne vidi,
dok je šaka stegnuta.


Dušan Ičević
, 1933

Kada ima sebe u sebi
čovjek ima cio svijet.

Duša bez duha traje tren.
Ispari joj misao.

Velika ljubav je, najčešće, neuzvraćena.
Dvije velike ljubavi se potru.

Ko ne umije da živi svakog trena
život mu prodje u tren.


Mitar Mitrović
, 1933

Ona ga je stalno varala, a on se pravio lud.
i tako su srećno živeli – do kraja života.

Kad prilažete diskusiju
gledajte da papir bude mekši.

Tražim poštenog lopova, da mi čuva kući
dok se ne vratim iz kradje.

Tata je rekao komšinici da je dobra riba
pa mu je mama polomila pribor za pecanje.

Tata kaže da me donela roda, a baka tvrdi
da nije roda, nego veštica.

Volim da slušam kad neko laže.

Moj drugar živi na visokoj nozi.
Njegov tata je lopov.

Moj striko nije normalan.
Visok je preko dva metra.

Kada sam bio manji, tukli su me kao vola.
Da ne postanem tele.

Uželeo sam se mojih drugova.
Jedva čekam da se pobijemo.


Nikola Šaranović
, 1933

Odluka je pala! Od sjutra –
danas će biti juče.

Bolje je biti go ko pištolj
nego obučen kao mrtvac.

Kad im je ideja dobila na težini –
propala je!


Vojislav Brnović
, 1934

Razgovarali su iza zatvorenih vrata.
Nijesu ih puštili unutra.

Postoje majčini i kurvini sinovi.
Ne može sve jedna majka da rodi.


Vojislav Vujotić
, 1934

Najbolje lovačke priče
mogu se čuti na mitinzima.

Najbolje se puca na visoki položaj.


Vladislav Pavićević
, 1934

Svaka vlast boluje od malih bogova.

Nema struje, ima struje …
struja previše.

Što ne mogu – ne brane,
što mogu – ne daju!


Pavle Veličković
, 1935-2006

I cvijet i čovjek izgube
kad su u buketu.

Lokalna vlast je samo lokalna,
a lokalna bruka je opšta.


Savo Martinović
, 1935

Najbolje bi bilo da je onako kako nije.

Upravnik ludnice je duša od čovjeka.
Njegova vrata su svakome otvorena.

Ko ne može da živi od rada
mora nešto da radi od života.

Da se ne lažemo:
mnogo se lemo!

Hitna pomoć je zakasnila
akademskih petnaest minuta.

Da nemam šećer
bio bih zdrav ka cukar!

Ko vidi sebe – vidi daleko.

Naše raritete možete nabaviti
uvijek i na svakom mjestu.

Mladoženja je osvajač koji se predao.

Oženio sam se pametnom ženom.
To sam shvatio, tek, kad me je ostavila.

Moj tata je mnogo dobar.
Kad god mi kupi čokoladu
uvijek je podijeli sa mnom.

Prvo pljune u šake
pa – sve četiri u vis!

Ne budi kakav nijesi
makar bio kakav si!

Palanka je kao vasiona.
Stalno se širi.

Svako zna što je mladost
osim onoga ko je ima.


Boško Odalović
, 1935

Od svih čula
mi najviše koristimo čula-kazala.

Poslije velike nužde,
okrenuo se za sobom –
da vidi koliko ga nema.

Mi se ne učimo na greškama.
Samouki smo.

Uz maternji jezik
učimo i pasmaternji.


Nikola Racković
, 1935

Ne volim otadžbinu! Za nju se gine.

Završio je pravo, ali ga nije stekao.

Naš grad se brzo razvija.
Već je stigao do groblja.

Biti iznad njih
nije neka zavidna visina.

Ne dam ti ništa! – treba meni.
Što bih ja bez ništa.


Milorad Kalezić
, 1936-2006

Daleko smo dogurali.
Dalje moramo da vučemo.

Pravo prvenstva imaju oni
koji sami sebi daju prednost.

Svetli grobovi nisu na grobljima
nego na granicama otadžbine.

Najčešće žurimo
kad sretnemo jedni druge.

U miru se umire. Mora se ratovati!


Božidar S. Nikolić
, 1936–2004

Neću više da jedem!
Može da mi predje u naviku.

Zatvorite sitne lopove!
Kvare vam prosjek.

Oni su moj izbor.
Tako mi socijalne pomoći.


Veselin Brnović
, 1937

Kovači smo svoje sreće.
Zato smo ovako omrčeni.

Najteže je pronaći čovjeka
koji je na svom mjestu.

Nije pitanje ko je prvi
nego – ko je sljedeći.

Umislio pelikan da je velikan –
zato je nesit.

Napuštio je školu i započeo karijeru.

Svima je do kukanja
ali niko neće da bude prvi glas.

Ko drži gorile
nije daleko od majmuna.


Radomir Djurović
, 1937

Sve jedno mi je – ljevica ili desnica.
Oguglao sam na udarce.

Pošlo im je za rukom.
Sve im je bilo pod nogama.


Miladin B. Nikolić
, 1937

Jačajmo protivpožarnu službu.
Biće manje gorućih problema.

Ko zna koliko je dva i dva –
dobije pet.


Komnen Bulatović
, 1938

Dobro je što smo dvojica.
Ne valja što smo loši.

Siti smo budalaština.
Vrijeme je da predjemo na dijetu.

Ko laže – ima talenta za lopova.


Rako Nikčević
, 1938

Ako ne vjeruješ – bićeš uvjeren,
ako vjeruješ – bićeš razuvjeren.

Ne da priča da napišem pjesmu.

Dužan sam opomeni u meni.

Ne vole da ih gledamo.
Boje se da ne progledamo.


Ratko Šoć
, 1938

Skup je bio jeftin.

Upadao je u riječ
i tako se vadio.

Gete – fudbaleru ni do koljena.

Kad slušam Šopena –
padnem u sevdah!?


Nedjeljko Nedjo Varagić
, 1938

Probleme ćemo rješavati u hodu.
Čim stanemo na noge.

Testament je pisao čučeći.
Potomcima je ostavio
sve što je iza njega ostalo.

Krenuće od nule. Čim do nje dodju.

Da bi zaštitio obraz – sio je na njega.


Zef Bato Dedivanović
, 1939

Junački smo se povukli
i tako izbjegli poraz.

Ako vam je teško, ajde da se mijenjamo!

Ne bojim se od onoga što će biti
no od onoga što je prošlo.

Grdno je kad djeca mudruju,
a grdje – kad ljudi djetinje.


Dejan Lopičić
, 1939

Uhvatio se za glavu
i ostao praznih šaka.

Smeh je lekovit
samo ako je zarazan.

Mek kao pamuk, lako postaje krpa.

Postavili su ga, iako nije imao štofa.

Besmrtni žive ispred vremena
u kome umiru.

Savitljivost slama.

Da ga nismo mi obavili
mirne duše bi se moglo reći
da je to bio uzaludan posao.

Nešto nema Evinog lista.
A, baš je bio list od ugleda.

Otvorili su mi oči
i sad gledam svoja posla.

Ko ostane praznih šaka
ne mora od svega da pere ruke.

Čitaš li kako je napisano
piši prpalo.

Nespremne dokrajči početak.

Radio je naški, a uzimao svojski.

Ljudi velikog formata
javljaju se u malom tiražu.

Naš primarni zadatak je
da izbegnemo ostale.


Cvijeta Milatović Todorović
, 1939

Riječ koja se povrati
izaziva gadjenje.

Kalem strepi
od divljeg korijena.


Vuko Bezarević
, 1940

Čovjeka uče dok je živ.

Ako je dobar i lud isto,
nije lud da bude dobar.

Teško je podnijeti moć navike
a posebno naviku moći.

Hrabri su odavno poginulu.
A, on je bio hrabar i živ.

Bio je velikodušan.
Nije tražio da mu vratimo
obećanje koje nam je dao.


Anton Dudo Zakovšek
, 1940

Mi najviše znamo.
Na greškama se uči.

Više ne muca.
Prešao je sa riječi na djela.

Kod nas sve ide brzo
ali, ne stiže.


Pavle Kovačević
, 1940

Morao sam proći sve
da bih došao do ovoga.

Svi su digli ruke na nas.
Kakva veličanstvena predaja!

Divim se vatri u svemu što ne gori.

Kakva pustinja! – nigde prepreke.

Ako smo promašili cilj,
treba ponovo pucati.

Ubijajmo se medjusobno
kako bismo imali više heroja.

Reforma tablice množenja
daće veće rezultate.

Savladajmo nauku!

Vlast nas prati, od kad ne idemo za njom.

Kad se ide pogrešnim putem
najnapredniji vuku nazad.

Što se više klanjaš
stražnjica ti viši položaj zauzima.

Pravda je jača od nepravde
a, ljudi su na strani slabijeg.

Svaka se lepota vodoskoka
završava lepotom vodopada.

Proganjajući napredne ljude
idemo za njima.

Najmanja jedinica vremena je
jedan život.


Miloš Bato Milatović
, 1940

Da političari skinu maske
ne bi im se vidio obraz.

Na svjetskom takmičenju
kompjutera i čovjeka
pobijedio je naš čovjek.
Prvi je izračunao proviziju.


Radomir Mićunović
, 1940

Ne kitim se tudjim perjem
ali, ne dozvoljavam ni da me čerupaju.

Sizif na Olimpu
je trijumf uzaludnosti.

Relativno je što je apsolutno.
Večna je samo prolaznost.

Poljubac je uvod u nesanicu.

Ko šapuće, na dobrom je glasu.

Mazohisti uživaju u samomatu.

Mat je atentat
na krunisanu glavu.


Nikola V. Stanišić
, 1940

Da iz vatre ne iskaču iskre
tok sve vatre bi se ugasio.

Ljudi se u svakoj oskudici
razmeću riječima.

Nikad mudri ne pokušavaju
da ostave trag
na tek zaledjenom jezeru.


Milija Bulatović
, 1941

Zauzeli su stav! Poziraju.

Nekima je na umu
i ono što je van pameti.

Ako ćemo pošteno
lopovluk se isplati.


Andrija Markuš
, 1941

Kod njih nijedan kriminalac
nije na slobodi.
Dijeli sudbinu naroda.

Istorija počinje da živi
tek kad kaže posljednju riječ.

Kad želudac progovori
pesnica se javlja kao prevodilac.


Pavle Mirković
, 1941-1997

Pošteno sam se obogatio.
Sad mi ispituju porijeklo poštenja.

Dali smo im glas
a oni se, i dalje, prave mutavi.

Uskladili smo posao.
Oni broje novac, mi šuškamo.

Čim neko iznikne iz naroda
oni ga nakaleme.


Predrag V. Mugoša
, 1941

Svi ljudi misle.
Nekima se to i vidi.

Što zemlja rodi
nebo dočeka.


Stanka Jovanović Brajović
, 1942

Uče nas kako da isplivamo
oni kojima su sve ladje potonule.

Oni koji su odmakli
najprije zalutaju.

Kome je ostao obraz
može da se slika.


Branko Ćirović Ćiro
, 1942

Od vlasti nisam tražio ništa,
a uzela mi je sve.

Što se više kunemo u Hrista
sve nas više razapinju.


Murat Ćorović
, 1942

Izgubio sam prijatelja.
Držao sam ga za riječ.

Nemamo nezapošljenih.
Radimo jedni protiv drugih.

Radan smo narod
ali, imamo preča posla.


Bogoljub Boban Velimirović
, 1943

Nije loše poznavati zakon.
Lakše ga je izbjeći.

Možda bi štrajk humorista
vratio smijeh na ulice.


Mijo Miranović Grof
, 1943

Ovako rascjepkani
dobri smo samo za potpalu.

Adam se oženio iz ljubavi.
Uzeo je Evu i golu i bosu.

Više volim crne nego plave žene.
Manje se prljaju.

On ima vatrenu ženu
a ona – vatrogasno društvo.

Idealan muž ne pije, ne karta se,
ne svadja se – i ne postoji.

Prva žena mu je bila crna,
druga – još crnja!


Radomir Racković
, 1943

Mi ništa ne ostavljamo za sjutra.
Sve pojedemo danas.

Postao sam svoj čovjek.
Svi me se odriču.

Iz moje porodice samo je djed
ostao na selu.
Ne bi ni on – da nije umro.

Rasteretio se savjesti. Sad ide brže.

Kad kraljica vara kralja sa dvorskom budalom
onda kralj postaje nacionalna budala.

Ni u paklu nije loše. Niko se nije vratio.

Privilegije su počele na Golom otoku.
Sve sobe imale su pogled na more.

Proleteri bi se ujedinili
ali su bivši proleteri protiv.

Samo kad pravi budalu od sebe
postiže vrhunske rezultate.

Jedva čekam popis stanovništva.
Na platnom spisku se vodim kao nestali.

Nijesmo u krizi. Kriza je u nama.

Sudjenje je bilo fer. Niko nije navijao za istinu.

Svi muškarci su isti! –
rekoše žene i nastaviše da biraju.

Sizif nije uspio, jer se osvrtao
da se divi predjenom putu.

Više ima nijemih od vjenčanja
nego od rodjenja.


Avdija H.N. Kajević
, 1944

Doktor za stoku
omiljen je u narodu.

Blago dalekovidima!
Sve im je blizu.


Slobodan Žugić
, 1945

Narod postavlja glupa pitanja
a premijer odgovarajuće ministre.

Vlast se poziva na obraz.
Znači, opet ide djonom.


Luka Lagator
, 1945

Mi ne čekamo Godoa.
Mi čekamo onoga Gada!

Uhvatio sam korak sa životom.
Počeo sam da puzim.

Ja imam tri čiste: čist obraz,
čistu savjest i čist novčanik!


Vukota Babović
, 1946

U našoj postavci Hamleta
na sceni se našao i Tojago!?

Kad je čorba u pitanju
etnički čistači
zahtijevaju mnogo mirodjija.


Dobrašin Jelić
, 1946

Nije sve propalo!
Još mnogo toga čeka.

Vlast?
To je srozavanje naviše.

Nijesu fer na vozačkom ispitu.
Traže da mijenjam brzine.


Petar Kandić
, 1946

Baš su skladan par.
On ima sedamdeset godina
a, ona je šestdesetdeveto godište.

Neko jede tudje, a neko – sebe.


Ratko M. Pavićević
, 1946

Ako imate malo – imaćete kontinuitet.

Bogu božje, caru carevo – i naše!

Perspektiva nam je sjajna –
i uvijek će biti.

To što vlast misli da sam ovca
manje bi me boljelo
kad bih imao što da jedem.

I pravo je da se pojedinci bogate.
Nemamo mi za sve.

Bez ikakve nužde, napravismo veliku.

Ja ne bih da živim bolje.
Ja bih da živim.


Dragomir Vuksanović
, 1947

Pre početka svečane sednice
hor je otpevao »Ave mafija«.

Odlaskom njegove zadnjice sa vlasti
ostala je ogromna praznina.

Mole se pijani vozači
da voze trezveno!


Rajko Joličić Krnjičanin
, 1947

Ne bojim se laži.
Istina je ubitačna.

U Crnoj Gori nema drugih.
Svi smo prvi.


Milan Dugo Krivokapić
, 1947

Nekada je narod dizao ustanke,
a sad digne, ko što stigne.

Ima majmuna,
biće ljudi!

I vještice su se modernizovale.
Jašu usisivače.

Došlo je čudno vrijeme.
Ne možeš izaći iz kafane
a da ti neko ne stane na ruku.

Kad god se napijem vranca
ličim na dorata.


Ilija Lakušić
, 1947

On ima idealno mišljenje.
Ne razlikuje se ni od čijeg.

Biti pisca je drugi padež
od biti pisac.

Ima sve knjige o etici.
Ukrao ih je iz biblioteke.

Dok je bio na njoj
ona nije imala ništa na sebi.

Penelopa bi čekala
ali, penelopovi ne daju.

Živjela radnička klasa
na čelu sa znojem!

Jak je kao bik.
I ništa manje pametan.

Pametan uči dok je živ.
Budala sve zna od rodjenja.

Neke stvari je javno iznio
a neke su još kod njega.

Kako ćeš imati novine
ako ih ne kupiš?


Mihailo Radojičić
, 1947

Da demokratija dolazi od Boga
on ne bi bio Bog.

Ne idite mnogo putevima Kralja Nikole –
da ne zalutate u Podgoričku skupštinu.

Kad Crnogorcima ništa ne upali
upali im da se ugase.


Blagoje Vujisić
, 1948

On više liči majmunu
nego majmun njemu.

Čovjek dobije krila
tek kad ga najure.


Jovo Knežević
, 1948

Istorija se ponavlja –
svakog mandata.

U laži su kratke noge.
Zato, nikako da ode od nas.

Tata, po Darvinovoj teoriji
da bih ja postao čovek
treba ti, prvo, da postaneš majmun.


Radivoje Bojičić
, 1949

Sve što imam da kažem
slobodno pomislim.

O njemu samo u superlativu.
Sve najgore!

Onima bez gača – kapa dole!

Podmetanje noge nam najbolje ide
od ruke.

Ne znam kako su se obogatili na naš račun
kad na našem računu nije bilo ništa.

Kako god ga bace,
padne na naš teret.

Sve naše gluposti su dokaz
da, ipak, mislimo svojom glavom.

Njih dvojica su slična po mentalitetu.
Obojica su mentalno zaostali.

Našu nesreću preživeli su samo oni
koje je pregazilo vreme.

Ja svaki dan radim do tri:
Jedan, dva, tri – i odem!

Kad vidim naše ministre
dodje mi da stavim vatu u uši.

Ako hoćete da iščupamo repu
neka se za dedu uhvati nešto mladje.

Ne verujem više u bolje sutra.
Utvrdite vi neki bliži datum!

Ako ćemo pošteno
mi ništa ne možemo da uradimo.

Digli su ruke od svega,
ali se ne predaju.


Ratko B. Brković
, 1949

Bolja vremena smo čekali,
loša su nam dolazila sama.

Šuška se da će početi da bruji.

Blago nama ticama!
Orlovi su rano poletjeli.


Vladimir Jovićević Jov
, 1950

Ars aforistica, aps aforističar!

Nije to taj kamen! –
rekoše Sizifu na vrhu.

Omče su pripitomljena lasa.

One koje ne možemo očima da vidimo
vidjamo svakodnevno.

Um memoriam!

Tako je govorio zarad sutra!

Šah je duboka igra
na površini table.

Odigrao je najjači potez.
Još odjekuje!

Rokada je gubitak iluzije
da kralj može ostai u centru.

Kad pioni odustanu od prvog poteza
povlače ga konji.


Milorad Joknić
, 1950

On je čovjek od riječi.
Kad počne da govori – ne prestaje.

Priložio je diskusiju
jer nije imao što da kaže.

Napuštio je posao.
Vrijeme radi za njega.

Gluposti su
najbolji trag za povratak.


Lazar Božović
, 1951

Puštite ga da priča
jer, ako ga prekinete –
počeće ispočetka.

Neko vuče naprijed, neko nazad.
Nama ne ostaje ništa.


Čedo Baćović
, 1952

Čim je vidio da je zaškripalo
krenuo je u podmazivanje.

Žena je velika tajna.
Dok se ne skine.


Slobodan B. Djurović
, 1952

Vjerovao je u srećnu,
iako je vidio sve zvijezde.

Prokrčmio je put ka uspjehu.


Jovan Eraković
, 1953

Nekada se sijalo, oralo i žnjelo
a danas se samo melje.

Prljava usta treba zatvarati
a ne ispirati.

Bolje je štedjeti dugačak jezik
nego rasipati kratku pamet.

Kad djubre ispliva, zemlja potone.

Smrtna kazna je ukinuta.
Živjeće ovaj narod.


Dragan Koprivica
, 1953

On se odlikuje medaljama.

Kad god mi dignemo jedro
neko baci sidro.

Političari se uspinju na zahtjevima
a padaju na prohtjevima.

Aforističar je fino vaspitani zlobnik.

Žena je predstava
koja se u svakoj reprizi daje premijerno.

Kad na vlast dodju pravi krivci
onda nas očekuju krivi pravci.

Kad se političar vjenčavao
mlada je rekla: »Da!«, a on:«Ja sam za!«

Oponente je srozavao tako
što ih je spuštao na svoj nivo.

Potapanje našeg broda transformisali smo
u svečano porinuće podmornice.

Forsirali smo prelaz preko potočića!?


Veselin Mišnić
, 1953

Ako se ja nešto pitam
neka bude kako vi kažete.

Testament je poslednji pokušaj
da se naše mišljenje uvaži.

Njegova smrt bi nas vratila u život.

Jedanaesta zapovest: zaboravi deset!

Nemamo predstave
što je na repertoaru.

Delegaciju Eskima
oduševio je naš ledeni doček.

Biblija je savršena knjiga
jer nema autora.

Bezbožnici!
Veruju samo u svog boga.

Truli bogataš živi duže
od zdravog siromaha!?

Mir je odbačen s indignacijom.
Nećemo ništa što nam neprijatelj nudi.


Milenko Pajović
, 1953

Dugo smo klicali
a, sada su došle epidemije.

Bio je pristalica pokreta.
Stalno je pristajao na sve.

Vaša Svetlosti, više svetlosti!

Nemam državu! – to sam ja.

Nabacite ženi perje
da bi što pre odletjela.

Ne treba ciljati u metu
treba metati u cilj.

Da bi se čovek potvrdio
mora da mu se udari žig.

Devojko mojih snova,
pusti me da spavam!

Eh, da mi je sadašnja pamet.
Ala bih bio glup!

U ljubavi je od »ne« do »da«
samo jedan raskorak.

Tišina!
Da čujemo ima li ko protiv.

Ako se ne slažeš, možeš da se pakuješ.

Jedni su se borili
drugi nisu imali ništa protiv.

Himna nije kriva
što loše stojima.


Ragip Sijarić
, 1953

Ustao je danas i za sjutra,
da bi uštedio san jedne noći.

Čovjek je čovjeku vuk
ako im sve ovce nijesu na broju.


Senad Strujić
, 1953

Ako si vuk na jeziku,
očekuj lisice na rukama.

Komunizam je
za manjinu bio vrt
a za većinu – zoo vrt.


Božidar Markuš
, 1954

Držao je oči dobro otvorene.
Zeznuo se dok je trepnuo.

Bio je u toku.
Voda ga je odnijela.


Veljko Rajković
, 1954

Demokratija je daleko odmakla.
Ne nazire se!

Policija je depolitizovana.
Bije koga stigne.

Nijesmo izgubljeni.
Našlo nas je čudo.

Obučeni smo za goli život!?

Muvu nije zgazio.
Kupile su se na njega.

I naš narod će ogrijati Sunce.
Sve se manje oblači.

Ova vlast je antimaterijalistička:
sebi je priuštila paru, svijetu maglu,
narodu mrak!

Opet ću im dati glas.
Da, poslije, ne bih mogao da kukam.

Duvaju neki čudni vjetrovi,
Čovjek, prosto, ne zna
kada da piša.

Nemam dosije!
Pratili su me nepismeni.

Našao sam je s drugim u krevetu.
Prvi se već oblačio.

Rad je stvorio čovjeka,
partijski rad – poslovne ljude.

Izvući ćemo se!
Puzavci su u većini.

Izvrću istinu.
Da bi je sagledali sa svih strana.


Milomir Šarančić Leki
, 1955

Govornik koji čita
dokazuje da je pismen.

Ljudi su braća. Zato se dijele.

Za njega je narod
vlastita imenica.


Šaban Dizdarević
, 1956

Oca ne poznajem.
Sam sebe sam napravio budalom.

Ko se školuje na ulici
diplomira u zatvoru.


Zoran Raonić
, 1956

Vlastodržac ne može imati čiste ruke.
Previše je onih koji ih ljube.

Da mi nijesmo kasno stigli
ne bi se Evropa tako lako ujedinila.

Zahvaljujući njima, ruke su nam čiste.
Prvi su počeli.


Milko Grbović
, 1957

Od čvrste ruke ostali su:
šaka jada i dugi prsti.

U našoj vojsci postoje tri čina:
oficirski, podoficirski i svršeni.

Konac delo krasi – reče marioneta!

Dragan Pavličić
, 1957

Aforizam je početak kraja priče.

Mislilac je filozof za sebe
a budala za druge.

I majmuni štrajkuju.
Ne žele da naprave novog čovjeka.

Socijalistima vlast,
biračima – socijala!


Predrag Pedja Puletić
, 1957

Kad se bave kriminalom – politika,
kade se bave politikom – kriminal.

Što su za nas zakoni
za njih su zakloni.


Vlajko Ćulafić
, 1957

Budite sitničari!
Imajte me u vidu.

Sumnjivo lice
poznatije kao narodni poslanik
uz pomoć mister dolara
režiralo je našu ožalošćenu porodicu.

Otkrili su mu spomenik.
Ostalo su prikrili.

Kad proradi pompa demagogije
istina doživljava sudbinu Pompeje.


Slavka Klikovac
, 1958

Sloboda je slobodno reći
da nijesi slobodan.

Socijalizam je omasovljenje
korisnika socijalne pomoći.


Višnja Kosović
, 1958

Aforizam je osica duha
sa žaokama koje bude.

Stid je kao zora.
Obliva se rumenilom
dok najavljuje svjetlost duše.

Kad demokratija spava
snovi se ostvaruju diktaturi.

Veličina ptica mjeri se rasponom krila,
a veličina čovjeka – širinom srca.

Kad prestaneš slijediti liniju
ona se pretvara u omču.

Da bi obezbijedio dupe
čovjek je rep žrtvovao evoluciji
a glavu – civilizaciji.

Satira?
To su makaze kojima
neposlušni šišaju nedodirljive.


Stojan Čabarkapa
, 1958

Imao je sve,
ali ga nizašto
nijesu mogli uhvatiti.

Vuk dlaku mijenja
a vučica vuka.


Zoran Djurović
, 1960

Od kada smo zajedno
živimo odvojeno.

Ko ima dasku u glavi
ne može da računa na odskočnu.

Krivina je kriva, ali je niko ne tuži.

Nezadovoljstvo je maćeha brige.

Borivoje B. Orović
, 1960

Ne duguje mi ništa,
Ali – ima puno da mi vrati.

Bolje da smo ostali na drvetu.
Ne bi nas mogi praviti majmunima.

Posijano je djavolovo sjeme.
A on, kad tad, dodje po svoje.


Milinko Bojat
, 1961

Roboti zamjenjuju čovjeka
u nedostatku ljudi.

Ako je nula pozitivan znak
onda smo daleko dogurali.


Dobrašin Kićović
, 1961

Fotelja je upražnjena.
On je na svom mjestu.

Bosonogo djetinjstvo mi se svidjelo.
Strepim od takve starosti.


Dejan Miličić
, 1961

Od vas tražim red, rad i
disciplinu u redu!

Zavarali smo neprijatelja.
Od nas – ni traga ni glasa.

Djeca nam imaju loš apetit
pa smo se odlučili za treće.

Da su naši preci znali
kakvi će im biti potomci
koristili bi kondom.

Ne može sve jedna majka da rodi.
Inače bi se mi klali češće.


Milica Papović
, 1961

U raju imaš sve.
Samo ti fali život.

Noć je crna.
Dani mogu biti i crnji.


Darko Drljević
, 1962

Postao sam daltonista.
Ne razlikujem žutu od dnevne štampe.

Predlog ili prijedlog?
Ma, nek bude prijedlog!
Od viška glava ne boli.


Vladislav Vlahović
, 1963

Kod nas se odavno ništa ne dešava.
A, i kad se desi – ninašta ne liči.

Džaba ti čvrst stav
ako ti je mek argument.

Kad žena ne zna »koji joj je djavo«
obično ode »k vragu«.

Bili smo na tajnoj večeri.
Sramota nas je bilo
da neko vidi što jedemo.

Čovjek je postao od majmuna –
lažnim predstavljanjem.

Ja sam čobanin.
To je sve u što sam uspio
ubijediti stoku.

U govnima smo do grla.
Sad je važno da nam ne klecnu koljena.

Mrak je idealan
za njegovanje svijetlih tradicija.

Sve laži o meni su živa istina.

Još niko nije umro
a da nije podnio svoju smrt.

Kad čujete pucnjavu – legnite
jer, mi se nemamo čemu veseliti.

Da sam na vrijeme poturio dupe
sad mi se ne bi radilo o glavi.


Dragan Drinčić
, 1963

Morali smo da zaratimo.
Od ljubavi se ne živi.

Sve su to pošteni političari.
Čast izuzecima!

Ovo je demokratska država.
I tačka!

Moja je prva i posljednja.
Za sreću je potrebno dvoje.

Demokratiji pružamo herojski otpor.


Slobodan Čurović
, 1964

Dolje sloboda!
Ne vjerujem! – reče rudar.

Život bez smrti
ne bi imao straha.


Dragan Sklender Pele
, 1966

Ja sam lud, a ti zbunjena –
pa, vidi što ćemo!

Poziv patuljcima: Uveličajte našu proslavu!


Milutin Djuričković
, 1967

Opšte nerede prekinuli su
nemili dogadjaji.

Propali smo! –
a, znam i druge državne tajne.

Politički razgovori protekli su
u prijatnoj atmosferi.
Jelo se i pilo do fajronta.

Bilo je to u jednoj zemlji gradjana.
Sve seljak do seljaka.

Iz čistog mira
došlo je do prljavog rata.

Sve je na svom mestu.
Samo je moja komšinica
kod svog muža.

Dobio je sva ljudska prava.
Sad se oporavlja.


Darko Batan Žunjić
, 1967

Dogovor važi
dok govor ne počne.

Naš je problem
da živog čovjeka
pomjerimo sa mrtve tačke.

Čist posao – čiste pare,
prljav posao – oprane pare.


Vladimir Mićković
, 1967

Rodio se rasipnik.
Prohodaće i nepokretna imovina.

Zakon jačega niko nije izglasao
ali su ga jači usvojili.

Naš mrak se malo popravio.
Manje jede.

Mnogo ćemo još progutati
dok svoje ne povratimo.

I zora ima mračnu prošlost.

Vidio sam seks bombu.
Dabogda, u mojoj kući eksplodirala!

Navikli su da puno pričam.
Ako zaćutim – odjeknuće!

Debelo sam se namučio
da bih potanko bio upoznat.

Dok sam je nosio u srce
ona je išla s drugim.

Antiratna parola:
Što će ti bomba, baci to!?


Ranko Pivljanin
, 1967

Nisu za sve krive aveti prošlosti.
Zasluge imaju i avetinje.

Priča se da je ćutanje zlato!?

Zalud preti ponor pakla.
Mi stižemo!

Demokratija je svratila kod nas.
Od tada joj se gubi svaki trag.

Kad policija prekorači ovlašćenja
to je za nju prebačaj norme.

Staćemo mafiji na put!
Samo da ga asfaltira.

Mi jedni drugima
dodjemo kao braća
a odemo kao krvnici.

Zasad smo goli i bosi,
al nam majka crnu vunu prede.

Živimo za danas od sutra.

To što smo ludi
mogli smo i pametnije iskoristiti.

Miroslav Kovačević Mikkeli
, 1968

Svijeću žrtvujemo
za plamen koji gori.

Prava knjiga se
bez olovke ne čita.

Nadanje je lijek
koji se uzima kad si zdrav.

To što drugi prvima kažu o trećima
istina je o drugima.


Vladan Čizmović Čiki
, 1968

Drugarice, sudeći po vašim atributima,
u vašem perfektu je bilo mnogo subjekata!

Stani kišo, stala ti voda!

Ima li kod nas jeftinog voća?
Ima šipak!

U bolnici je, ali ne brinite –
neće dugo!


Milorad Grbović
, 1969

Naš model tranzicije:
tendera, mandara, broć!

Ko na brdu ak i malo stoji
ima bolji signal za mobilni.

Lopovčić, lopov, lopovčina –
ekspert!

Nije bitno ko nas jaše
nego da li se neko na nas kladi.


Dragan Vukajlović
, 1970

Situacija je složena
jer glavnu riječ vode prostaci.

On ne govori jezikom mržnje.
Okrenuo se pisanoj formi.


Radoje Madjo Golović
, 1970

Ako je istorija majka mudrosti
onda su naši očevi povijesne budale.

Puko nam je film
ali su ostali kadrovi.

Moral jedinice ravan je nuli.

Poglavica je legalno izabran.
Imao je potrebnu većinu skalpova.

Sve je namješteno! –
reče sobarica.

Opozicija ima pravo
vlast – silu.

Pacifisti su se raspištoljili.

Ispratili smo najludju noć.
Očekuju nas blesavi dani.

Naš mrak će da traje
svjetlosnu godinu.

Država – to su oni!


Dejan Tofčević
, 1971

Svaka naša pobeda je istorijska.
Samo su nam porazi geografski.

Radnici su izašli na ulice.
Ne mogu kod kuće da prose.

Pogodio je ukus žirija.
Poveo ih je na večeru.

Ostavili su neizbrisiv trag.
Sve fleka do fleke.

Pantomimičar je bio sjajan glumac.
Sve nas je ostavio bez teksta.

Branim se ćutanjem.
Dok bijem ne pričam.

Politika nije kurva.
Ona ne daje svima.

Uvlačeći se – ušao je u anale.

Da nisu davali znake života
niko im ih ne bi uzeo.

Pade vlada! Držte lopova!

Demonstriramo silu.
Buzdovane postavljamo
na najviše položaje.

Ključ rešenja je u nečijem džepu.


Gojko Božović
, 1972

Aktuelna dezinformacija:
Dobar dan!

Iskrivio se.
Nije savijao kičmu.

Od ovih na čelu
mozak puca.

Ćelije dišu punim plućima.

Sumnjivo je lice
narodnog poslanika.


Blagoje Krivokapić
, 1973

Ljepota braka krije se
u njegovom nagovještaju.

Čovjek koji se razlikuje od drugih
mora biti bolji od njih.


Ljubomir Bulatović
, 1986

Ne treba razbijati glavu sitnicama.
Valja uzeti nešto krupnije.

Umjesto da se hranimo
jedemo što se ne jede.

 

 

VIRUS KRITIČKOG MIŠLJENJA

Aforizam, kao kratka književna forma, nije u nas na velikoj cijeni, kod jednog dijela književne kritike. To je jedan od razloga što se najbritkija kritička riječ našla na margini književnog života. Nepravedno i neopravdano. U stvari, aforizam može da “privuče” tradicionaliste, kojima je bliska poslovica, koju je iznjedrila narodna mudrost, baš kao i znatiželjnike vremena sadašnjeg, čijem senzibilitetu ne odgovaraju rasplinute, epske i sofisticirane književne tvorevine.

Ovdašnji aforističari nastavljaju zmajevsko – domanovićevsku tradiciju. Više od toga, oni su nasljednici znamenitog Stanislava Ježi Leca. Razmišljajući o Lecovom stvaralaštvu, Gabriel Laub tvrdi da “aforizmi ne samo da čitaocima postavljaju zahtjeve, oni im se obraćaju, agresivno i neodbranjivo, zbog svog izbrušenog vrha, iznenađujućih tokova misli, svoje duhovne ubojitosti”. U spisu “Umjetnost smijeha”, Laub bilježi: “Poezija i filozofija ostavile su aforizmu u nasljeđe – preciznost forme i preciznost mišljenja, nauka – preciznost posmatranja. Od filozofske definicije aforizam se često razlikuje samo svojom umjetničkom višesmislenošću.” Nije u pitanju dvosmislenost kao značenjska neodređenost, jer se uopšte ne radi o dvosmislenosti kao entropiji, nego o značenjskoj polivalentnosti. Stanislav Ježi Lee je zapisao:”Kad mi se prebaci da sam dvosmislen, riječ je upravo o tome da sam nedvosmislen.” Kad se želi zaobići mnogosmislenost, a nastoji izbjeći pojednostavljivanje, neophodno je aforizam, do kraja, precizno oblikovati. To i jeste njegovo osnovno obilježje.

Naši aforističari su se i sami, svojim aforističkim umijećem, odredili prema ovoj mini književnoj formi i kritičkoj formaciji. Tako će Savo Martinović doći do zaključka da je aforizam “tačka u kojoj se sijeku umjetnost i filozofija”, a Ilija Marković, jedan od najplodnijih tvoraca umjetnosti aforizma, smatra da je aforizam “karikatura u kojoj su se riječi nacrtale.” U tom je duhu i ova njegova meditacija:”Aforizam je književno djelo u nastavcima. Nastavlja se tamo gdje pamet stane.” Za to je neophodna kritička subverzija, neravnodušna savjest i satirična britkost. To su, u stvari, atributi ovdašnje aforističarske gerile. Njeni protagonisti neštedimice su i proživljeno raskrinkavali zločinstva varvara, političko i moralno propadanje, ljudska nevaljalstva i društveni haos. U središtu njihove pažnje je sumorna sadašnjost, ali nije zaboravljena ni mistifikovana prošlost. Nijesu zapostavljene ni slabosti kulturnog obrasca, ni iracionalni mentalitetski talog. Njih posebno “privlači” tamna strana egzistencije.

Ironja i samoironja, proplamsaji duhovitosti, suverena vladavina dosjetke i smjehovite provokacje, javljaju se u našoj sredini kao obnova kritičikog duha, koji je bio ozbiljno skrajnut i pokoleban. Aforistčari su, zahvaljujući svom osjetljivom senzibilitetu i kritičkoj svijesti, uspijevali da uspješno ironijski razobličavaju vrijeme naše besprimjerne krize i posrnuli svijet politike. U najboljim ostvarenjima satiričnog aforizma bila je prisutna osveta pameti, ali bez osvetničkog zlotvorenja. Buntovni aforističari prkosili su vlasti, koja je poništila i slobodu i istinu i zakon. Oni su pokušavali da uspostave slobodno mišljenje i slobodu kazivanja kao kritičku alternativu. Nijesu pristajali na zajednicu bez identiteta, niti na neslobodnu javnost, pa su, zato, postajali graditelji slobodne javnosti i slobodnog mišljenja. Bio je to trzaj snage otpora i vid nepristajanja na bezprizivno propadanje. Zaista su naši aforističari bušili balon mrtve javnosti zatvorenog i zastarjelog društva. I kad nijesu bili veliki umjetnici, bili su veliki u svojim kritičkim zanosima, kritičarskoj retorici i nepredvidljivim ishodištima. Pisali su baš onako kako su doživljavali svijet svojih opsesija u društvu propadanja. Činili su to bez dlake na jeziku i bez zadnjih namjera. Aforističari zastupljeni u ovoj Antologiji pretežno tematsko uporište nalaze u našoj dramatičnoj stvarnosti i društvenoj krizi bez premca. Oni su, kao nepomirljiva kritička družina, pokazali da se, u kratkom i duhovitom misaonom obrtu, može dijagnostikovati svijet okrenut naopačke. Naš udes je bilo teško pratiti kalamburom humora i prostodušnim smijehom, najviše s toga što se brutalizacija života našla u blizini tragičnog, pa je bilo suženo polje ironijskog razobličavanja. Ipak, u ovim aforizmima, tragično iskustvo preoblikovano je u diskurs smiješnog i komičnog. Predrasude, laži, manipulacije i mistifikacije postaju predmet njihove žustre kritičke i ironične refleksije. Oni govore u svoje ime i u ime svih koji nijesu u prilici da se javno usprotive nasilju i haosu. Šta oni brane? Brane slobodu, pravdu i univerzalne vrijednosti, a prije svega – vrijednosti ljudskog postojanja. Najbliži im je čin pobune. Koliko su mogli – budili su uspavane i ravnodušne. Suočeni sa apsurdnim društvom, aforističari postaju demistifikatori svih ideologija i svih iluzija. Najvredniji od njih, koji stižu do tamnih dubina egzistencije, stvaraju aforizam koji se može označiti kao antidogmatska kritička higijena. Često ironično ja vodi aforističara do eksplozije kritičkog duha i kritičkog fanatizma. Tada mu tolerancija nije bolja strana. Kad je to tako aforizam, i kad označava moralizatorsku žestinu i dopadljivu refleksiju, ne može postati eliksir produbljenog kritičkog mišljenja.

Pokazalo se da je prava vještina, u umijeću stvaranja umjetnosti aforizma, naći pravu riječ, osvojiti jezik koji je primjeren humorno-ironijskom iskazu. Zato i vrijedi ponešto reći u kakvom je odnosu jezik, kao potencijalitet, u odnosu na oblikovanje aforizma? Svakako, u odnosu velike zavisnosti. U jeziku je sadržana elementarna snaga, pretpostavka dejstvovanja i suštastvenog saznanja. Britkost, jezgrovitost i odsječnost, plahost i ustreptalost u aforizmu, prozvode bljesak i varnicu kritičkog mišljenja. Plamen, koji munjevito sijevne, osvijetli mračne prostore stvarnosti, učini ih vidljivim, a zatim nestane. I kad nestane, on je zapamćen, jer je nastao da ne bi bio zaboravljen. Poslije toga, ništa više nije kao što je bilo prije toga. Razumljivo je da jezik nije nikada samo instrument satiričnog mišljenja i duhovnih vježbi, nego i podsticaj, možda i odlučujuća provokacija za ironičnu i polemičku avanturu. Sam jezik navodi aforističara na kritičko sažimanje i misaonu pregnantnost. Ako je jezik negdje aktivan i djelotvoran, onda je to u aforizmu.

Minimalne formalne pretpostavke u stvaranju aforizma čine daje riječima tijesno, ali ne i mislima. To je, u stvari, plodan paradoks. Tu bi mogli identifikovati i sličnosti u stilu umjetnosti aforizma. Nasuprot baroknoj razbarušenosti, razuđenosti i razgranatosti, ovdje je djelatna poetika minimalizma ili kreativnog redukcionizma. Jezičko sažimanje u neposrednoj je vezi sa oblikovanjem jezgra značenja, sa visoko određenim obrisima smisla. Tako nastaje i zatvorena i otvorena forma. Istovremeno. U njoj je sadržan i zaplet i rasplet. I pitanje i odgovor. I zagonetka i odgonetka. Tako se i uspostavljao jedan kritički medijum, koji svoj uspon oblikuje kao lucidnu poentu, kao majstoriju dosjetljivosti. Taj kritički diskurs snažno oblikuje žestoki temperament aforističara. Kad se temperament ne kontroliše, aforizam može uploviti u razbarušenost i kalambur, u ačenje. To je, u stvari, granica između aforizma koji ima unutrašnju snagu i stvaralački ritam i aforizma koji je skliznuo u haotičnu proizvoljnost. Tu već postoji i opasnost od prisustva prizemnog diletantizma, misaonog haosa i nekreativne improvizacije. Izražajne moći jezika mogu da prevare i zavedu, naročito ako govorni galimatijas prevlada kritički duh i misaonu lucidnost. Ako nepredvidljivost poente u konačnosti aforističarskog iskaza nije domišljena, ako nije oblikovana darovitošću umjetnika, prijeti joj opasnost da sklizne u ispraznu retoriku i simulirajući patos. To se, već, teško moglo dogoditi u ovoj Antologiji odabranim aforističarima i pored toga što često nijesu daleko od patetičnih strasti, familijarne neobaveznosti i polemičke isključivosti. Umijećem dramatizacije mini teksta kroti se nepredvidljiva razbarušenost i neodređena ustreptalost, a kristalizuje se kritičko ishodište kao koherentna domišljenost. U stvari, naši najbolji aforističari ne postaju žrtve ove izrazite verbalne i misaone redukcije, jer se njihova lucidnost okončava kao jezička virtuoznost, kao kritička neposrednost, kao živo treperenje duha i kao jasan oblik mišljenja. Za rasne aforističare neprihvatljiva je zbrka u mišljenju, baš kao i bilo kakve misaone pregrade i društveni tabui. Uz individualne razlike u vještini oblikovanja sažetog iskaza, provokativnih saznanja i satiričnih iskošenosti, aforističarima koji su se našli u ovoj Antologiji zajedničkaje pobunjenička energija i antidogmatski čin ironičnog mišljenja. U traganju za istinom, oni ponajviše kazuju baš to što se u neslobodnoj političkoj zajednici i filistarskoj kulturi prećutkuje. Satirična žaoka je u motivacionom središtu i literarnom ishodištu. Njihovi aforizmi nijesu samo aktuelna gledišta i laička mudrovanja, već u najboljim realizacijama imaju trajniju filozofsko – književnu vrijednost. Njihov stilski dijapazon iznenađujuće je širok: od prozivki, kao direktnih obraćanja i supstancijalnih iskaza, do postmodernističkih poigravanja. To se, primjerice, odnosi na umjetnost aforizma Mitra Mitrovića, Pavla Kovačevića, Dejana Lopičića, Vuka Bezarevića, Mija Miranovića Grofa, Radomira Rackovića, Milana Duga Krivokapića, Radivoja Bojičića, Vladimira Jovićevića Jova, Dragana Koprivice, Milenka Pajovića, Višnje Kosović, Vladislava Vlahovića, Ranka Pivljanina, Radoja Mađa Golovića, Vladimira Mićkovića, Ilije Lakušića i Dragana Drinčića, kao i na aforizme autora ove Antologije. Najradije bih pomenuo sve izabranike – aforističare, a njih je preko stotinu, ali to nije neophodno, jer oni se svojim aforizmima dovoljno i sugestivno predstavljaju.

Aforističari koji su se našli u ovoj Antologiji uveliko pokazuju da se naš satirični aforizam pomjerio sa društvene margine u središte društvenog i kulturnog života. I da je u stalnom usponu. Mnogi od njih su pokazali svoju kreativnu snagu i sa svega nekoliko aforizama. Konačno, kvantitet ne određuje kvalitet. Njeno objavljivanje vidim kao iskorak iz zatvorenog društva i kao virus kritičkog mišljenja. Trebalo bi ovakvo uvjerljivo prisustvo aforističarskog kritičkog nespokoja i budilničke energije shvatiti kao prisustvo kiseonika u zagušljivim lavirintima sumorne i mrakovite zbilje. Možda će aforizmi, tematski najbliži ovdašnjim nemirnim vremenima, doživjeti aktivnu i aktuelnu recepciju, ali su, svakako, najvredniji oni koji posjeduju univerzalno važenje i koji su smišljeni za dugo trajanje.

Ratko Božović

AFORIZAM KAO SAŽETOST

Prije dvadesetak godina, u Crnoj Gori je počeo da se rasprostire, u raznim formama, humoristički i satirički duh, koji nije ranije imao dovoljno visok javni rang i zastupljenost u crnogorskoj kulturi. Kao znak sigurnog osvajanja ove oblasti duha, pojavljuje se ova dragocjena Antologija crnogorskog aforizma, koju su zamislila i ostvarila trojica uglednih aforističara ovog podneblja u sveopštoj transformaciji i razvijanju: Savo Martinović, Veljko Rajković i Dejan Tofčević. Ona uspostavlja kontinuitet s tradicijom njegovanja originalnog, i dokazanog, smisla za humorističko i satiričko izražavanje, ali koja je neopravdano i neoprostivo zapostavljena, kao i mnoge druge, po nacionalni duh, važne tradicije.

Knjiga aforizama Rijetke čestice će, vjerujem, postati važan i karakterističan datum novije crnogorske kulture, a nastala je kao rezultat djelovanja tek osnovanog i inicijativnog Udruženja humorista i satiričara Crne Gore.

Humor je najviša, najplemenitija i najrazvijenija forma duha, bez njega nema zrele i cjelovite nacionalne kulture. On je izraz samopouzdane i kultivisane spremnosti jedne nacije da se suoči sa sobom i svojim manama, da na sebe primi kritički, satirički duh do nivoa bespoštednosti. Zato knjiga aforizama crnogorskih, Rijetke čestice, nije obično djelo od svakog dana. Ona je ubjedljivo svjedočanstvo da crnogorska kultura postepeno prelazi iz opširnog, rasplinutog, epskog tona u sažeti, jezgroviti i dramatski.

Veljko Radović

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

June 2017
M T W T F S S
« May    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930