Vukota B. Radulović
SULA RADOV U
SVOM VREMENU

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PO IZBORU UREDNIKA
Veljka Rajkovića

 

SULA Radov RADULOVIĆ

Nije do sada tačno utvrdjeno kada je rodjen Sula Radov Radulović, ali se pretpostavlja da je rodjen 1790.

godine u Komanima, a umro, u osvit proljeća, 1872. godine – na crkveni praznik “Cvijetni”i bio sahranjen, o državnom trošku, uz prisustvo dvora i svih predstavnika državnih organa ondašnje Crne Gore. Dakle, živio je, po navedenoj pretostavci, 82 godine. Pravo mu je ime (kršteno) – Kostadin.

Radulovići su se u Komane doselili sa Čeva. Otac Sulin je Rade Muratov, a majka Dokna, od Pejovića iz Komana. Nadimak Sula mu je dao narod, a u kojem periodu života je dobio taj nadimak, ne zna se. U Bibliji postoji ime Sula, pa je moguće da mu je narod dao ime po njemu. Rijetki su oni koji znaju njegovo kršteno ime, pa, čak, i u njegovim rodnim Komanima. Imao je četiri sina, i to: Sava, Marka, Boja i Njenja. Kad mu je bilo 15 godina, ranjen je u nogu, u jednom ratu sa Turcima i od tada je bio hrom. Nije pohadjao školu. Sulu je, od vladara Petrovića, zapazio, kako je jednom prilikom rekao prof. dr Novak Kilibarda, najpametniji – a to je Petar I, čin kapetana mu je dao najmudriji – vladika Rade, raskapetanio ga najžešći – knjaz Danilo, a rehabilitovao ga najvještiji – knjaz Nikola. Za vrijeme Petra I, Sula je postao član Kuluka, prve jedinstvene sudske institucije u Crnoj Gori, koja je uspostavljena 1798. godine. Istakao se, kao član te institucije, i, kao takvog, cijenio ga je Petar I. Po nekim izvorima, Sula je učestvovao, veoma mlad, sa knezom Mrdjanom Jovanovićem, na sudjenju u manastiru Stanjevići – opatu Dolćiju, sekretaru Petra I, kao jedan od 48 biranih Crnogoraca. Kao član Kuluka, već je bio prepoznatljiv po zalaganju za pravdu i pravilnost, javno ističući: »Ne može čojek griješit – ako istinu reče. Griješi bi, ako je zaturi i krije od ljudi.« Vodjen ovom mišlju i tim životnim stavom, trudio se da, u izricanju presuda, bude oštar i pravičan, odnosno da presude zaštite pravoga, a pogode krivoga. Znao je, tada, govoriti: “Lako je čojeka ubiti u boju – još lakše u osveti, ma je muka, u ime naroda, po pravdi kaznu mu izreć! Čojeku, tada, ne uzimaš samo život, no i čojstvo, a to je više od života.”

Za vrijeme Petra II Petrovića Njegoša, prvi komansko-zagarački kapetan bio je Ramo Lazarev Pešić, veliki junak i Njegošev pobratim. Poslije njegove smrti, kapetan je bio njegov sin Jakša, koji tu dužnost nije dugo obavljao, jer je poginuo u ratu sa Turcima. Na prijedlog Senata, i preporuku Novaka Cerovića, Petar I je postavio Sulu za komansko-zagaračkog kapetana, jer je već bio glasovit i cijenjen čovjek u ondašnjoj Crnoj Gori.Takodje je – 1832. godine, postao član Gvardije i pročuo se širom Crne Gore, kao najpravičniji i najumniji gvardijan.

Sula je, za Njegoševo vrijeme, bio oduševljen otvaranjem škola, pa je pokušavao da u Komanima otvori školu, što mu nije pošlo za rukom. No, onda je pozvao u Komane jeromonaha Evgeniju Nikića, iz Podgorice, da bi opismenio nekoliko komanskih momaka. Nikić je, neko vrijeme, boravio u Komanima, o čemu svjedoči njegova rukopisna knjiga »Molitva svetih vračeva«, koju je poklonio popu i komandijeru Simu Raduloviću. Govorio je tada Sula: »Čojek ne traži mnogo: koru ljeba – da nije gladan, knjigu – da nije slijep i slobodu – da smije zborit.«

O njemu se pisalo u mnogim listovima i časopisima, a naročito: »Glasu Crnogorca«, »Prosveti», »Prosvjetnom radu«, »Istorijskim zapisima«, »Srbobranu«, »Pobjedi«, »Polisu«, »Socijalnoj sigurnosti« i drugim. Veoma nadahnuto i sadržajno, o njemu su govorilii: Jovan Ćetković, akademik Čedo Vuković, prof. dr Pavle Radusinović, prof. dr Slobodan Vujačić, prof. dr Vidak Vujačić, prof. dr Branko Kovačević, dr Radoje Pajović, dr Vukale Djerković, dr Čedomir Bogićević, prof. dr Novak Kilibarda, prof. dr Vuk Minić, Branko Banjević, Andrija Radulović i autor ovih ogleda.

Sula je, za svoje rane mladosti, u svom najbližem društvenom okruženju, stasavao kao neko ko je izuzetno pametan, darovit i plemenit. Dakle, na sebe je skretao pažnju, ne toliko fizičkim izgledom, koliko svojom duhovnošću i moralnošću. Kad je stasao, u selu, bratstvu, plemenu, a, kasnije, kapetaniji, svi su mu se, takoreći, obraćali za savjet, da im pomogne u porodičnim i životnim teškoćama, da riješi sporna pitanja, te, na taj način, postajao je, sve više, psihološka, moralna i duhovna potreba ljudi, njihov orijentir, savjetnik i presuditelj, čovjek kojem se vjerovalo u svakom pogledu, neko ko sve razumije i koji hoće i može svima pomoći. I Sula nije imao, što bi rekao naš narod, »druge«, već da znalački vrši taj svoj, nimalo laki zadatak, stavljajući u funkciju tog zadatka sve potencijale svoga bića, naročito – mudrost, pamet i moralnost. Sulina komunikacija sa neposrdnom okolinom je prirodna i sadržajna, dobronamjena, i zasnovana na pravoj snazi svake pojedinačne ličnosti, sa uvažavanjem vrlina i mana, sa njegovim autoritetom, koji je zasnovan, prije svega, na poštovanju, a ne kapetanskom činu i vlasti, koja je iz tog čina proizilazila. U izricanju sopstvenih sudova o pojedincima i njihovim mišljenjima i postupcima, Sula je bio veoma objektivan, počev od njegove žene Kokne, preko brata Novaka, najbližih rodjaka, do najdaljih bratstvenika i plemenika. Svakako da će biti zanimljivo i poučno navesti neke primjere o Sulinom djelovanju u svom neposrednom okruženju, odnosno kapetaniji.

 

 

 

SULA RADOV U SVOJOJ KAPETANIJI

U ANEGDOTAMA

 

Osmatrao je Sula, svakodnevno, kako mu odrastaju četiri unuka, pa, kad je došlo vrijeme da razumiju

njegovo pitanje, pa da na njega dječji iskreno odgovore, pitao ih je što bi koji od njih želio da radi u životu. Jedan je odgovorio da najbolje zna da trči, drugi – da voli najviše da skače, treći – da najviše voli da

čuva ovce, a četvrti je rekao da najviše voli da sluša što drugi govore. Ovoga je Sula odveo na Cetinje, kod

gospodara. Tada ga je gospodar pitao:

– Sula, koliko imaš unuka?

– Dosta, gospodare, samo su svi piplice, sem ovoga kojeg sam doveo. On će imati uvor, ako mu ga

sačuvaš, da mu ga vrane ne očupaju.

– Koje vrane, Sula?

– Neznalice i neprijatelji, gospodare! – odgovori Sula.

 

 

U Sulinoj kapetaniji desilo se i to da je jedna djevojka zgriješila, što bi se danas reklo – porodila je va-

nbračno dijete. Dakle, i tada se to dešavalo, i pored krutog patrijajrhalnog morala. Pred Sulom se djevojka

ispovijedila da je, jadnica, zgriješila pod pritiskom, a ne po vlastitoj volji. Sula je slušao njenu ispovijest i,

uzgredno, punio simsiju duvanom. U jednom trenutku, djevojci je tražio da mu priždi duvan, žiškom iz ognjišta. Ona ga je poslušala i, dok je pokušavala da mu zapali duvan, Sula je simsiju vukao gore, dolje, desno i lijevo. Djevojka, očigledno ne razumjevši Sulin postupak, reče mu:

– Stani, striko, ako oćeš da pripalim!

– Ne stani sine, bogami, jer da si i ti ovako radila, ne bi zgriješila! – odgovori Sula.

 

 

U Sulinom vremenu bilo je i ljudskih slabostii nemoralnog života. Bilo je i krvne osvete i kradje i ilje, mržnje, pakosti i zavisti. Jednom prilikom, kod njega je došao njegov plemenik i požalio mu se da mu je

neko pokrao sve pčele. Sula je okupio pleme. Šetao je ispred ljudi, a oni pognuli glave. Najedanput će:

– Kažujte, braćo, ko je ukrao čele, da ga ja ne kažujem!

Niko nije ništa izgovarao, a Sula će opet:

– Što ne priznaš, jadan brate, kad te čela soči, koja ti je na kapi!

Krivac mahinalno rukom ka kapi – i tako sebe otkrije.

 

 

Ljudi Sulinog doba su, zbog velike siromaštine, odlazili u svijet za zaradom. Neki su se vraćali, ubijedjeni da su mnogo naučili, pa su se tako u plemenu ponašali.

Došao je Sula u jedan viganj, da bi otkovao kosu. Tu se našao neki njegov plemenik, koji se vratio iz

svijeta i mudrovao naveliko, bez stvarne osnove. Na priču koju je pričao, Sula će:

– Bio zdravo, ako zboriš pravo! No, jadan brate, je si li donio koju paru iz svijeta?

– Malo, striko, ali, umjesto para, donio sam dosta pameti, da mogu sudit u pleme, kao ti!

– Ugrij to gvoždje dobro! – reče Sula kovaču. Izvuče ga, zažarenog, mašicama iz kovačnice i povika:

– Drž, gvoždje, rodjače, e se oladi!

Ovaj zgrabi gvoždje, pa uglas:

– Pomognite ljudi, ako boga znate!

– Trpi, rodjo, kad si toliko pameti donio iz svijeta! – reče Sula.

 

 

Jednom prilikom, Sula je, sa stricem, zanoćio u Zagaraču, sa još nekoliko Komana, pa se pokrili ćintercem. Stric mu je primijetio da ga neki Zagarčani gledaju, ne baš prijateljski, pa ga je pitao zašto je to tako.

Sula mu je odgovorio:

– Ko sudi i pravdu dijeli, vazda nekoga povrijedi.

Kad su zaspali Sula, svojim ćintercem, pokrije strica, a stričevim sebe. Ujutro je stricu sve rekao što je učinio, a stric će njemu:

– E, moj sinovče, svakome je glava jednako skupa.

– Istina je, striko! – reče Sula, samo što smo jutros oba pod glavom.

– A da su jednoga ubili? – reče mu stric.

– Da su ubili mene – reče Sula, ti me, zbog godina, ne bi moga osvetit, a da su tebe, ja bi za tebe i sedam.

 

 

Izmedju Turaka i Sulinih plemenika vodila se bitka na Kolovozu kod Spuža. U toj bici, njegovi plemenici zarobe nekoliko djece, sa majkama. Dovedu ih kod Sule, da bi vidjeli što sa njima da rade. Sula, kad je vidio turske bule sa djecom, naredi:

– Odvedite ih do granice, a od granice će sami znati do svojih kuća!

Na ovu naredbu, neki su se bunili, a Sula će:

– Otkad je zadjenut za pas, crnogorski andžar nije sjeka djecu, a crnogorski junak nije poseza za obraz i

čast Turkinja.

 

 

Jedan Komanin raspravljao sa Sulom o mnogim pitanjima, a najviše o krvnoj osveti i prejakoj riječi. Rekao je Suli da je njegov brat ubio nekoga zbog prejake riječi, a smatrao je da je krvna osveta zasnovana na prirodnom pravu. Na prvo je Sula svom plemeniku odgovorio:

– Ubiti čojeka zbog pogane riječi, isto je što i skočit u oganj ili bosim nogama gazit po ugljevlju.

Na drugo mu je odgovorio:

– Kad proključa ljucka zloba, a niko je ne kažnjava, i kad se prospe nedužna krv, a niko se na to ne osvrće, onda se čojek mora svetit, da kazni zlotvora. Osvetit valja svoju krv, ako vidiš da to ne može ljucka pravda.

 

 

Knjaz Danilo pozvao Sulu, jedne veoma nerodne i gladne godine, i dodijelio mu žito za kapetaniju. U

jednom momentu, reče mu da je podijeli pravo, po božjoj pravdi. Sula je pomoć podijelio na način što je

najviše dao onima koji su bili najimućniji, a ništa najsiromašnijim. Kod siromašnih, to je izazvalo opravdani revolt, i žalili su se Knjazu, a on Sulu, odmah, pozvao da dodje na Cetinje. Pitao ga je za učinjenu nepravdu, a Sula mu odgovori da je postupio po njegovoj naredbi, odnosno božjoj pravdi.

Knjaz, shvativši o čemu se radi, dade i za siromašne, tako da su svi dobili pomoć u njegovoj kapetaniji.

 

 

Jednom prilikom, Sula se, na nekom sjedniku, plemenicima požalio da su mu miši oglodali raonik. Tada je bio plemenski kapetan. Prisutni su izrazili žaljenje, za tu Sulinu štetu i niko nije, javno, posumnjao u

tu njegovu priču. Nešto kasnije, Sulu je Knjaz Danilo raskapetanio, pa je ostao bez kapetanskog čina, odnosno bez vlasti. Bio je početak proljeća i isti ljudi, koji su mu povjerovali da su mu miši oglodali raonik od

gvoždja, sastali su se, nekim povodom, pod dubom. Prisutan je bio i Sula. Počeo se šaliti da su mu miševi, te

zime, pojeli sve spice od tikava, pa nema da posije ni jednu. Na to su prisutni reagovali sa potpunim nepovjerenjem. Čuvši kako reaguju, Sula će:

– E, prošle godine, kada sam bio kapetan, vjerovali ste mi da su mi miši i raonik oglodali, a ove, kad nemam vlast, ne vjerujete mi da su mi spice od tikava pojeli!

 

 

 

SULA RADOV I CRNOGORSKI VLADARI

U ANEGDOTAMA

 

 

Vladika Rade je neobično cijenio ličnost Sule Radova. Sulu i ostale vidjenije Crnogorce znao je da pozove u Biljardu i da sa njima razgovara o mnogim državnim i društvenim pitanjima. Jedne večeri, u odžakliji, sjedio je Njegoš sa biranim Crnogorcima, medju kojima je bio i Sula. Slušali su kako im Vladika tumači

»Gorski vijenac«. Iznenada, Vladika se okrenu prema Suli, govoreći:

– Čini mi se, Sula, da umom i bistrinom ne ustupaš nikom, osim mene!

– Samo tri rabote ne čini, gospodare, pa neću ni tebe!

– A koje tri, Sula?

– Prvo, ti si gospodar, a ja kapetan, drugo – ne idi dalje od Krsca, a treće – ne uzimaj pero u ruku!

 

 

Poslije smrti Vladike Rada, kuća Petrovića se bila podijelila, oko toga ko će da vlada Crnom Gorom.

Jedni su bili za Pera Tomova, drugi za Djordjiju Savova, a treći za Danila Stankova.

– Što je ovo, Sula, te se Petrovići zakrviše i narod podijeliše?

– Kokot kokota bije, da u jato jedan gazduje! – odgovorio je Sula narodu.

 

 

Vladika Rade je za nasljednika bio odredio Danila Stankova koji je, preuzimajući presto, imao ambiciju

da bude veliki reformator crnogorskog društva i da crnogorsku državu učini modernom, sa svim karakteristikama koje su imale moderne evropske države. U preuzimanju vlasti, velike smetnje mu je pravio brat vladike Rada – Pero Tomov. U toj situaciji i pometnji, Sula je rekao:

– Neko je medju ovcama prosuo torbicu soli, pa je neka liznula, a neka ne, te one koje su liznule – glasno

bleje, a koje nijesu – gladne, ćute!

Čuo Knjaz za ove Suline riječi, pozva ga i reče mu:

– Sula, ko je lizao, neka i dalje liže, a ti, zanago, više nećeš lizat!

– Vaistinu, tako je! – reče Sula. Bolje čojekom ikad, no nikad. So je za brave, a riječ za ljude!

 

 

Kada se knjaz Danilo proglasio za knjaza, crnogorski glavari su mu prilazili, čestitajući mu, ljubeći ga u

ruku. Kad red dodje na Sulu, Knjaz ga upita:

– Sula, kako ti se ovo dopada?

– Dobro, gospodare! – odgovori Sula. Samo, što će brod u kamenicu? Doći će koza, popiće vodu i brod

će ostati na suvo!

Zbog ovih riječi Knjaz je oduzeo Suli kapetanstvo, a po Crnoj Gori otišao je glas »da ne može knjaževstvo u Crnu Goru, ka ni brod u kamenicu.«

 

 

Nekoliko godina kasnije, išao knjaz, sa svitom, preko Komana, u Danilovgrad. Sula se, slučajno ili namjerno, zadesio pored puta, a Knjaz će:

– Pomaže Bog, striko!

– Bog ti pomogo! – odgovori Sula i produži.

Sula, ni kao kapetan, nije, bogzna, imao nešto bogatstva, a otkako je izgubio kapetanstvo, išao je gotovo, go i bos. Kroz pocijepani džamadan vidjele su mu se gole prsi, a iz izdrtih opanaka virile su dobro očvrsle pete.

– Striko Sula, koliko si dao za taj džamadan? – upita Knjaz.

– Gospodare, dvije rekoh i ovaj džamadan stekoh! – odgovori Sula.

 

 

Kod Sule su stalno dolazili ljudi da se savjetuju, iako nije bio kapetan. Tražili su od njega i da presudjuje

u spornim stvarima. Mnogi nijesu podnosili takvo Sulino ponašanje, pa su se žalili gospodaru.

Pozva ga gospodar i pita ga:

– Jel istina, Sula, da još sudiš po narodu?

– Istina je, gospodare! Ko od nevolje pravdu traži, valja mu i put do pravde učinjeti! Ja sudim onima koji mi dodju, a o mene sude oni koji idu drugijema!

– Je li istina – opet će Knjaz – da ne fermaš plemensku vlast i da se inatiš sa novim kapetanom?

– Istina je! Pogani ljudi, koji drže vlas, misle da su oni koji su protiv njih – i protiv naroda, a ne znaju da je pogana vlas protiv naroda, a da su za narod oni koji su protiv nje!

– A za kakvu si ti, onda, vlast? – upita ga Knjaz.

– Za vlas dobrog običaja, dobrog zakona, dobre riječi i pravde čovjekove! – odgovori Sula Knjazu.

 

 

Ponovo su se, negdje, sreli Sula i Knjaz. Sula je bio u opancima, a Knjaz na konju. Pita Knjaz Sulu:

– Vidiš li dobro, stričane?

– Ove opanke na mene, u kojima gazim, vidju dobro, čibuk – isto tako, tvojega konja vidju lijepo, a tebe najbolje, gospodare!

– Kako to? – upita Knjaz.

– Gledam ozdolj! – odgovori Sula. A ti, gospodare, vidiš obrnuto!

– Kako to? – opet će Knjaz.

– Tako, gospodare! Prvo vidiš to zlato na sebe, pa onda svojega konja, mene teke nazireš, a moje prodrte opanke i ne vidiš – reče Sula, pa produži.

 

 

Dolazi Sula na Cetinje i nosi, na vrhu čibuka, siromašni zamotuljak hrane preko ramena i uporno gleda

prema knjaževom palacu-dvoru. Vidjevši ga neko od slučajnih prolaznika, kako uporno gleda prema Knjaževoj kući, priupita ga:

– Ušta si se zagleda, stričane?

– U zvijezdu iz one velje kuće, koja ne da da nadjem čojeka! Evo, vas cijeli dan, vrljim po ovoj pjaci i

dajem jagnje za cekin, ma ga niko neće!

Iznenada se pojavio Knjaz, sa svitom, i upita Sulu:

– Kako, Sula, preturaš ove godine, od kada si se izmakao ispod mojih skuta?

– Nikako, bogami, gospodare! Dok jedem, lijeva mi ruka mirno stoji, a desna – tek nešto ugrabi!

– Kako to? – upita Knjaz. Lijeva ti ruka nije grdja od desne!

– Grdje je ono što je ispred nje! – odgovori Sula. Ako na trpezi nema ljeba, ni smoka – lijeva ruka nema

što da dohvati! Gospodare, ko samo supu srka, dosta mu je i desna ruka!

 

 

Kad je bio u nemilosti knjaza Danila, jednom prilikom, požalio se, na nekom skupu, da su mu miševi probušili tikvu i pojeli sve spice, koje je čuvao za rasad. Prisutni su reagovali na sljedeći način:

– Ne bestijaj, Sula, tako ti Boga, kakvi miši i kakvi matraci, ne glodju oni ni bolje tikve, a ne tvoju tankokoru vodenjaču!

Neku godinu kasnije, Sulu je postavio knjaz Nikola za savjetnika i, time se, njegov upliv u plemenu i u Crnoj Gori vratio.

Na jednom skupu, ponovo se nadje Sula, kao savjetnik knjaza Nikole, sa onima kojima se žalio da su mu miševi pojeli spice od tikve.

Počeo im se, ponovo, žaliti na miševe.

– Proljetos, pošto uzorah njivu, ostavih raonik za avtulu. Jutros, no vamo krenuh, pogledah – raonik, gotovo upola, pojeden, a i ono što je ostalo, nazubljeno je i oštećeno.

Odgovara, mjesto svih, Joko Nikičin:.

– Bogami, ja se čudim što ga nijesu cijelog smotali! I neki moj raonik, da ga nijesam skrajnuo na vrijeme,

isto bi obršio!

– Čudi se, čudi poganštino! – na to će Sula, ma se i tebe ljudji čude što se svakom vjetru povijaš, i uz

svaku vlas privijaš.

 

 

Knjaz Nikola, kao što je već rečeno, Sulu je rehabilitovao, na način što ga je postavio za savjetnika na

svom Dvoru. Bio je to mudar potez, jer je Sula uživao veliku popularnost u oficijelnoj i neoficijelnoj Crnoj Gori. Ostalo je u pamćenju jedno Sulino razmišljanje, koje je iznio na nekom sjedniku kod knjaza Nikole.

Knjaz Nikola je pitao Marka Stanojeva, što bi učinili ljudi da nema žena, a što žene da nema ljudi. Marko je

odgovarao, ali Knjaz nije bio zadovoljan, pa se okrenuo Suli Radovu, sa pitanjem:

– Što misliš ti, pametaru iz Komana?

Sula odgovori:

– Mislim, gospodare, ono što ti ne misliš, a ne mislim ono što ti misliš! A. onda će:

– Kad bi žene vrgli u goru, a ljude ostavili u domu – svi bi ljudi vrtoglavi bili, a kad bi ljude vrgli u goru,

a žene ostale u domu – sve bi žene drvarice bile!

– Ne može, gospodare, ono što se ne može zbit!

Pita, dalje, knjaz Nikola Sulu:

– Koja je razlika izmedju momčeta i starca?

Sula odgovara:

– Momče je ka bor u rastu. Sunce grije – bor uspravniji, kiša pada – bor zeleniji, vjetar zviždi – bor grane

pruža! A, star čojek je ka drvo javorovo. Sunce grije – javor se suši, kiša pada – javor trune, vjetar zviždi

– javor se lomi! Eto tako, gospodare!

 

 

Knjaz Nikola je, isto kao njegovi prethodnici, okupljao valjane i umne Crnogorce, da bi sa njima porazgovarao o važnim pitanjima organizovanja društva i države. Jednom prilikom, bio je veći skup kod njega,

pa je pokazao interes da mu prisutni odgovore, koji je to pojedinac u Crnoj Gori sastavio dva dobra: oštri

mač i pravdu čovjekovu. Pitao je Knjaz, direktno, Jola Piletića, ko je u njihov vakat ta dva dobra sastavio.

Jole je pogledivao naokolo, sve junak do junaka i glavar do glavara. Teško je bilo koga izdvojiti, ali je teže

bilo ništa ne reći. Ipak, Jole Piletić reče:

– Sula Radov, gospodare! Dje je sablja sijevala i džeferdar grmio, bio je medju prvijema, a dje se pravda

čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega.

Sula, iako star, tada je hitro skočio i rekao:

– Pregoni Jole, gospodare, ja najbolje znam svoje junaštvo!

– Da čujem, striko! – reče Knjaz.

– U svoj vakat, reče Sula, ubio sam dosta ljudi, no, kojeg sam godj ubio, na mojoj pušci se nije moga vidjet ni dim, ni oganj! Oni su padali daleko od mene, ka do Djinova brda! Ža mi je što ih je toliko bilo, ma mi nije ža što nijesu pravdi izmakli! Jer, ako jednog krivog pravda propušti, stotinu će krivda u svoju mrežu uvatiti.

 

 

Knjaz Nikola je, u vladanju, veoma vodio računa o suštini narodnog duha. Dobro je poznavao Crnogorce

i njihovu psihologiju. U modernizaciji svoje države, namjeravao je da uvede i poštansko-telegrafski saobraćaj.

Takvu ideju saopštio je vidjenijim Crnogrcima, sa kojima je bio u stalnom kontaktu. Ljudi su se čudili takvoj

napravi, pa su i o tome pitali Sulu, u smislu – da li je moguće da se iz Vasojevića ili iz Hercegovine priča sa Cetinjem. Evo kako je Sula na sve to odgovorio:

– Ljudji znaju da malo znaju, a to što znaju, pola ne poznaju! A ja, vaistinu, o tome, baš, ništa ne znam! –

reče Sula.

– Ma, znaš, kako ne znaš! Ti si uvatio ono što je Knjaz reka, no promisli, čoče!

– E, kad je tako, nasmija se Sula, ta vam naprava, po prilici, radi ovako: pred nama leži pas, glava mu na

Cetinje, a rep u Vasojeviće. Pas drijema, sve dok mu neko u Vasojeviće ne nagazi rep, a tada će da digne

glavu i zalajati na Cetinje!

 

 

Knjaz Nikola je probao perjanike, koliko su domišljati, pa im postavi pitanje:

– Ko od vas zna koji je mlaz najduži od godine dana?

Perjanici ne znadoše, a knjaz će:

– Dajem vam rok od dvadeset četiri ure! Ko najbolji odgovor donese, kuburu ću mu pokloniti!

Perjanici smišljali odgovor i ne mogli smisliti, pa odlučili da dvojicu najmladjih pošalju u Komane, kod

Sule.

Sula, kad ih ču, reče:

– Najduži jednogodišnji mlaz je u crijevo od jagnjeta!

Zadovoljni perjanici se vrate na Cetinje i daju Knjazu odgovor:

– To vas je neko naučio! – reče Knjaz.

– Sula Radov! – odgovore perjanici.

– Ajte, opet, u Komane, a ova kubura nije vaša, no Sulina! – reče gospodar.

 

 

Knjaz Nikola je ozbiljno i znalački nastavio državne reforme knjaza Danila. Za izdržavanje državnog

aparata bilo je potrebno plaćati porez. Jednom prilikom, njegov izaslanik je došao u Komane i, okupljenom

narodu, objašnjavao državno uredjenje, funkciju sudova i potrebu da se plaća dacija (porez). Pitaju tada

Komani izaslanika:

– Reci ti nama, izaslaniče, je li dražava radi nas ili mi rad države?

Umjesto izaslanika, odgovori im Sula:

– Jes, vaistinu, jedno kad se uzima, a dvoje kad se dijeli!

 

 

Razgovarali knjaz Nikola i Sula o raznim pitanjima narodnog života. Knjaz upita Sulu:

– Striko Sula, za svoga vakta, prošao si mnogo svijeta, upoznao dosta ljudi i, preko glave, preturio dosta

nevolja. Što te u životu najviše uvrijedilo?

– Nečovještvo, gospodare! – odgovori Sula.

– Dok bijah kapetan, ljudi trčahu ko će mi prvi nazvati Boga, stegnut ruku i postavit stolicu. A kad nijesam

bio kapetan, nijesu me vidjeli – i kad me čuju, ne čuju me, jedva gledaju da mimogred prodju, ne bi li novom kapetanu, trčeći, nazvali Boga, stegnuli mu ruku i postavili stolicu!

– A, što te najviše uznijelo?

– Čovještvo, gospodare! Ono se ne povija prema vremenu, ka klas prema vjetru. Oni koji se ne slagahu

sa mnom, a ljudi bjehu – to ostaše i dalje, i ne dadu mi, po stare dane, nesvarenu usjeku da noktom tučem,

no i sad, ka i onda, zajedno je, sa mnom, pale, jednako sa mnom na stolicu sijedaju i Boga nazivaju!

 

 

Jednom drugom prilikom, kod knjaza Nikole raspravljalo se o poštovanju zakona i o bezakonju. Govorili

su prisutni da valja obuzdati ubicu – da ne ubija, lupeža – da ne otima, osvetnika – da se ne sveti i nikogovinu – da se za svakim ne obrće.

– Što ti, Sula, veliš na ovo? – upitaće Knjaz.

– Ako se ne može bez zakona – vrijeme ga je donijelo, ne može se, odista, ni bez dobrih običaja. Vlas čuva

zakon, vrijeme običaje – zato oni dulje traju. Prava se ne uspostavljaju, ka što neki misle – ona postoje!

Zakon ih može, samo, urediti i čuvati.

– Na koja to prava misliš? – upita Knjaz.

– Na svakojaka, bez kojih čojek ne može, a najviše na jedno – slobodu! Mi se dičimo da je ima na pretek,

a ja mnim da nema! Ograničena je osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom. Ako bi uveli zakon, koji bi ubijao poganu riječ, onda bi ubili slobodu riječi. A to ne bi valjalo, gospodare!

 

______________

 

Treba reći da je, zaista, Sula Radov bio uvažavan čovjek, od sva četiri gospodara, za koje je vrijeme trajala njegova ovozemaljska misija. Njegovu osobitu, specifičnu i originalnu pamet i mudrost, mnogo je uvažavao vladika Rade, udostojivši ga razgovora u Biljardi, o važnim pitanjima narodnog života. Knjaz Danilo,

bez obzira što ga Sula nije, u datoj situaciji, podržao, mnogo ga je cijenio i neke njegove postupke tolerisao,

ponekad, nemajući razumijevanja da je Sula, po svom cjelokupnom biću, ostao vjeran patrijahalnoj Crnoj Gori. Knjaz Nikola je cjelovito shvatao duhovne vrijednosti Sule Radova i dao doprinos da one budu opštedruštvena svojina, znajući da je duh neuništiv i da služi za opštedruštveno i državno dobro. Iz odnosa crnogorskih vladara i Sule, može se zaključiti da je tadašnja vlast bila kultivisana, promišljena, produhovljena i da nije bi la odvojena od moralne suštine narodnog života u Crnoj Gori. Vlast u vrijeme Sule Radova, stalno je bila u neposrednom kontaktu sa svojim narodom i iz njega dobijala snagu za svoje važne državno-političke odluke.

Narodni prvaci bili su, zaista, sa takvim društvenim statusom, na osnovu socijalnog nasljedja, ličnih osobina i vrijednost, koje imaju univerzalnu sadržinu. Očito, da je i Sula svoj društveni status zavrijedio na osnovu

rečenih kriterijuma i, tada važećih, vrijednosnih normi.

 

______________

 

PITALI SU SULU RADOVA

– Koji je najkraći put?

– Od junaka do zlikovca!

– A najduži?

– Od čojeka do nečojeka!

 

 

– Nečojek, što misli?

– Jedno!

– Što zbori?

– Drugo!

– A što tvori?

– Treće!

 

 

– Kada neko ima tvrdu glavu, što treba da čini?

– Da utvrdi pleći!

– A što?

– Da nose ono što je glava zaboravila!

 

 

– Ko je mudar?

– Ko misli, prije no počne!

– A, ko bestija?

– Ko misli, kad počne!

 

 

– Kada je pravdi najteže?

– Kada je krivda ispred nje!

– Ko uzdiže pravdu?

– Ljudi!

– A, ko je ponižava?

– Ljudi!

 

 

– Kad se sudi, što se prvo gleda?

– Zakon!

– A, onda?

– Običaj!

– A, iza običaja?

– Čast!

– A, kad se presuda donese?

– Sve troje!

 

 

– Što jede siromah?

– Drenjinu i trnjinu!

– Što siromašniji?

– Trulinu i ogulinu!

– A, najsiromašniji?

– Ništa!

– Kako?

– Njega jedu!

 

 

– Koji ljeb jedu Crnogorci?

– Ako ga iju, najtvrdji!

– Koju vodu piju?

– Ako je piju, najbistriju!

– A, kojim putem najredje idu?

– Prijekim!

 

 

– Kad je čojek mlad, šta radi?

– Gleda što će biti!

– A, kad je star?

– Gleda što je bilo!

 

 

– Koje je zvono najbolje?

– Ono koje se najdalje čuje!

– A, koje se najdalje čuje?

– Od čojeka do čojeka!

 

 

– Koji je najbolji junak?

– Onaj koji dobije, a ne izgubi!

 

 

– Koje je najteže breme?

– Koje je prazno!

– A, najlakše?

– Koje se ne nosi!

 

 

– Koji je zulum najteži?

– Bratski!

– A prijekor?

– Bratski!

 

 

– Kad lakomstvo počinje?

– Bogatstvom!

– Kad prestaje?

– Smrću!

 

 

– Odakle dolaze prva zla?

– Sa ognjišta!

– A, prva dobra?

– Sa ognjišta!

 

 

– Šta je teško nosit?

– Ime junaka!

– A., šta teže?

– Ime čojeka!

 

 

– Dje se može naći prijatelj?

– Dje si ga ostavio!

– A, neprijatelj?

– Iza svake busije!

 

 

– Šta je čojeku prva sreća?

– Dijete!

– A, nesreća?

– Dijete!

 

 

– Kome se čojek može povjeriti?

– Pametnome, da te nauči!

– A, kome ne?

– Ludome, da te ne prosoči!

 

 

– Kad je žrtva uzaludna?

– U osveti!

– I?

– Kad je zaborave oni rad kojih

je podnijeta!

 

 

– Šta je teško?

– Prećutat!

– A, teže?

– Oprostit!

 

 

– Kad se bori, što silnik ostavlja?

– Trag krvi!

– A, slobodar?

– Isto!

– Po čemu se, onda, razlikuju?

– Po krvi: jedna je prosuta za silu,

a druga – za slobodu!

 

 

– Kome je teško?

– Ko se rodi bez imena!

– A, teže?

– Ko za života ime izgubi!

– A, najteže?

– Kome svoje ime smeta!

 

 

– Kad se čojek najbolje pozna?

– Kad je nevolja!

– A, kad nečojek?

– Kad je nevolja!

 

 

– Kako se može znat što čojek mrzi?

– Pitaj ga što voli!

– A, što čini?

– Pitaj ga što ne čini!

 

 

NEKE SULINE IZREKE

 

Ako imaš čojeka ispred sebe – slobodno idi.

 

Ako vrani daš orlova krila – vrana će ostati.

 

Bezumna svjetina u torine se sama meće.

 

Bestiji mož kupit kapu, a ne pamet.

 

Bolje jednom »oću«, no vazdan »neću«.

 

Brz hod – često spoticanje.

 

Valjanu sinu, lako je biti otac.

 

Više domaćina kuća ne trpi.

 

Vrana ne leti daleko od bunjišta.

 

Glavar koji ne štedi riječi – sije u vjetar.

 

Gomila nema suda.

 

Da zaposti onaj koji ga je odredio – posta ne bi bilo.

 

Dok debeli pregori, sitnijeh mnogo izgori.

 

Dobru običaju pravda je temelj.

 

Duga priča cijenu gubi.

 

Dokle na vlas, dotle i na glas.

 

Dje je vrelo – kapaće!

 

Dje se zlo probija, odatle ne izbija.

 

Za obraz se ne kroje aljine.

 

Za šaku žita valja preturit tovar slame.

 

Zla pamet brze noge ima.

 

Kad siromah gradi kuću i kamen se znoji.

 

Kad glavari kevću, narod alače.

 

Kad jedeš sa male trpeze, ne sjedi visoko.

 

Kantar mjeri kako mu ruka naredi.

 

Ko se često klanja, ima povitu kičmu.

 

Ko više zna, manje trpi.

 

Ko s višim od sebe kumuje, taj s kumstvom trguje.

 

Kome su misli vezane, ruke su mu sputane.

 

Krpljenje i trpljenje najviše traju.

 

Lakomstvo čojeku čojstvo popije.

 

Malo kolo veliko okreće!

 

Mito i magarcima konjsko sedlo meće.

 

More nema mosta, ni lakomac gosta.

 

Najviše laže onaj, kome se reći ne smije.

 

Ne vozi se u ladju bez vesla.

 

Ne idi zagonom, no zakonom.

 

Ne sijedaj okle ćeš se brzo dići.

 

Ne itaj – više ćeš trajati.

 

Nije svako drvo za držalo.

 

Od dobre se krge prenose prutovi.

 

Po izvoru se rijeka cijeni.

 

Pored bestija se prćija kupi.

 

Pravdu traži, ma je traženjem ne ubij.

 

Sablja siječe vrat, a opaka riječ – dušu.

 

Sva su kola u ženske ruke.

 

Siti trbuh odredjuje post.

 

Slabo kljuse svi jašu.

 

Sramota nema starosti.

 

Sunce nevjera nikad nije bilo.

 

Umor pogne čovjeka, a glad ga savije.

 

Čini put onome koji od tebe brže putuje.

 

Čojek bez prijatelja – slamka na vjetrometini.

 

Čojek bez slobode – ovan u toru.

 

Što polako raste, polako i stara.

 

Što duži vijek, to viši grijeh.

 

(Iz knjige SULA RADOV U SVOM VREMENU – autora Vukote B. Radulovića, Podgorica,

2003. godine)

 

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

June 2017
M T W T F S S
« May    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930