stranica_tekstovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pismo Angelini

… Ne znam jesam li ti rekao da sam na tvom putu
Sreo Dzeka Keruaka kako sa benzinom u krvi grabi
Ka Bit generaciji Ka Srži Ka suštini
Okružen djecom sunca i jahačima apokalipse
Ne znam jesam li ti rekao da sam na tom putu
Propio čitavu prohibiciju sa Alom Paćinom
Na bioskopskom platnu
Ne znam šta sam ti sve rekao Jer se sjećam samo tvog puta
Na koji si me navela kao vučica gladnog vuka
I nestala u šumi Čijim stazama i bogazama
Dolutalo moje pleme odnekud sa Karpata
Iz tri majčine Iz Biblije ili Kurana
Sve sam to imao na umu Ali su mi tvoje ptice
Iskljucale zjenice, sjećanje i jetru
I nikad nijesam pomislio da sam Prometej
Jer samo silni imaju neznanje za poređenjem
A ja sam bijeli dječak iz crnih gora
Koji se još uvijek traži
Kao večeras tvojim putevima i šumama…

Ne znam jesam li ti priznao da sam voajer
U umjetnosti Lošiji nego u životu
I gori nego Velaskez na svojim platnima
Ne znam ni ovo što znam
I to me kao svakog idiota ne brine
Ne znam i ponosan sam što sam otupio
I što me samo tvoje šume večeras grle
Kao nahoče iz Knjige o džungli
U kojoj sam razapeo strahove
Kao paukovi mreže
I čekam da se zaljuljam kao avet
Na tvojoj slici I potonem sve do Atlantide
Po kojoj gacaju štikle Seks i Grada
U ritmu groznice subotnje večeri
I možda samo sadomazohistički Henri Miler
Sa planetom u ustima kao kuglom
Još jedino razumije feminističke ludorije

Govori mi u slikama o Kineskom zidu
To je jedna svijetla tačka mongolske utopije
Na njemu su se sudarili svila i Zapad
Na njemu su se sreli Marina i Ulaj
Ti i barut Što je prsnulo u paramparčad boja
Od kojih ne sijevaju svici I ne boli glava
Već se odmaraju oči i duša I teku potoci
Nježnosti Uprkos pticama rugalicama
I noćima prema kojima rastu tvoja stabla
Jer si potpuno u pravu da sunce nije na nebu
Nego u nama

Opet mi kistom pošalji davnu
Brezu što voljeh ko ludi jablan
Raspojasan na vjetru
Nemaš ti prava iako ti se čini
Sudbine da kradeš i bacaš od boja čini
Zar nije dosta što sam ko pjesnik proklet
I čitam prošlost Još treba da gledam
Kako se opet motam i tražim
Po taštini tvojoj na platnu
I tražim onu moju zlatnu Prvu ljubav iz studenjaka
I parkova nekih Tašmajdana i Kalemegdana
I nek te kunu Cigani i nomadi
Jer si njima mjesec kalajisani
I put ukrala I grabiš
Ka vječnosti

Vidiš iza tvog raspetog hrasta
U nekoj kući gori svijetlo po danu
To je moja rodna kuća I nema ko da ga ugasi
Vidiš ispod humusa tvojih šuma
Leže moji preci
Molim te kao Bogorodicu Olistaj im gore
I tako upali svijeće
Za duše prognanih sa ovog svijeta
Za duše prognanih na ovaj svijet…

I kad već nećeš da prestaneš da nas sve slikaš
Ćuti nam tajne
Da nas ne pokazuju prstom
Da nas ne objavljuju na vijestima
Da nas ne čereče tabloidi
Da nas ne dave popovi pizmama
I demagozi teologijama
I filozofi pornografijom
I erotomani beletristikom
Samo zatvori prozore Jer će proljećne kiše
Da razblaže boje I ne volim akvarele
Od ljudi prije svega I razblažene duše kao vina

Slikaj I ne dozivaj riječi
Jer da su znale da se slikaju bile bi one po pećinama
Kao oni divni bikovi pored ružnih ljudi u bikinijima od bizona
Slikaj Dok ratuju jebeni Rusi i Ameri
Ta azurna stoka i Ujedinjena ostrvska govna
Zajedno sa šeicima do grla u fekalijama zlata
Slikaj sve te šume obestrvljenih duša sa afričkog fronta
Slikaj Dok opet ljudi stoje u redove za život
I ne zovu se Židovi
Oni su sad na drugoj strani I imaju jedinicu iz istorije
Jer gaze Gazu čizmama Aušvica
Slikaj Dok nas marva zajebava sa kvazi demokratijom
Jer ne postoji nijedan put oproštaja
Kao umjetnosti
Ne postoji nijedan put vječnosti
Kao put ljubavi
Prema bojama, platnu… prema životu
A to je put koji si nam večeras pokazala!

I hvala ti na tome!

Obrad Nenezić,
Nikšić, februar 2016.

 

PUTEVI ANGELINE JANJUŠEVIĆ

Ako je umjetnost želja čovjeka da izrazi sebe, zabilježi reakciju svoje osobenosti na svijet u kome živi i pomogne da se on promijeni na bolje, slikarka Angelina Janjušević, ima razloga da bude zadovoljna onim što radi.

Njeni svojevrsni pejzaži prirode posvećeni putevima, na najljepši način dočaravaju  ljepotu prirode, kamena i neba Crne Gore i predstavljaju traganje za drugačijim svijetom i čovjekom. Motivi na slikama pružaju posmatraču užitke, pokreću emocije i obogaćuju život. Oni su istovremeno i pejzaži njene duše.

Angelina Janjušević slika očima ljubavi, putujući ponijeta mirisom zemlje i boja, tom nedokučivom magijom alhemije. Njene tople slike su na neki način, nijemo pjesništvo, na kojima se osjeća probudjen život i eho muzike. One, kao buket autorkinih višegodišnjih emocija, djeluju kao lijek na brojne bolesti današnjice i površnost svakodnevnog življenja.

Slikanjem pejzaža, umjetnica izražava sopstveni likovni jezik, pa su njen intimizam i poetski realizam, postali osnovna obilježja njenog stvaralaštva. Slike, obavijene osobenom kolorističkom notom, sa puno osjećaja za svjetlost, na pravi način govore, da kod autorke, ljepota na pravi način stanuje u najtananijem dijelu njene duše i njenim snovima. One su skriveni zamak ljubavi i poruka o ljepoti postojanja.

Putevi na Amgelininim slikama su traganja, ali i molitva povratka ka unutrašnjem u čovjeku. Njene boje treba osjetiti, a to je umijeće, veće od onog, koje samo može da ih vidi.

U susretu sa slikama Angeline Janjušević i kratkog smiraja, kod svakog će probuditi emociju o ljepoti življenja i unutrašnji duh, ako ga u čovjeku, još uvijek ima?

Ranko Pavićević,
novinar i publicista

 

PUT

Reč dve o delu
Angeline Janjušević

U metežu zbivanja ne samo ovih vidljivih oku, već i onih samo odabranima datim na uvid pineala, u razdrobljenoj čestici života dok se savremeni čovek koprca u vreći od kostrijeti i umetnost ne odoleva da bude progrižena alama adskim. Suverena dama koja je svedočila carevine, imperije, likovne pravce, kulturu, božanstva i civilizacije pa bila uzdanica lepote duha čovečanstva polako propada između obezglavljenih masa ljudi u ponor ništine. Nije potrebno biti dalekovid da bi se ustanovilo da jalovo seme u brazdama mulja neće niknuti Ticijana, Leonarda, Klimta, Rafaela. Da neće ustati kroz materiju kamena Donatelo ni kroz platno Karavađo ili Botičeli no da će u taj razor leći Umetnost kao najviše dobro Čovekove svesti. Da će se smučiti nereč likovnih prokazanja ispod epitafa kaljuge.

No, da nema tame zar bi bila prepoznata svetlost. Da nije uzburkanog mora i da nije olujnih vetrova, tamnih oblaka i kiša, zar bi trebao svetionik da brodovima ukaže na put u mirnu luku spasenja? Pa naravno da ne bi. Samo jedna luča može i ume osvetliti put između zvezda ali ume i put između ljudi do lika Čoveka.

I tu nastaje Angelina Janjušević. Tu se izrađa ona što samim imenom i prezimenom oslikava sebe i doslikava se bojama kolorita. Tu nastaje ona što je otrgnuta kroz istoriju jednog velikog naroda da ga svedoči sobom.

PUT. Put Angeline je taj put. Anđeoskim potezom žene koja se izborila sa demonima života ona utanja u senke sećanja da umesi svetlost od duše orošene suncem. Zar nije njen put počeo i pre rođenja? Zar iz crnogorskog kemena ne niču najvišlja stabla sa orlovima u kruni i ne teku li nebeski izvori kroz kamena sukna vena jednog naroda? Zar u njenim slikama nije urešeno ime Njenoga Oca koji kao preteča mačem kista saseca vezove sa muke jednog roda da bi njegoševskom vrlinom pronikao kroz tamninu u svetlost boja?! Ono u čemu ova dama odiše to je misterija prokazanja. To je tom od dvanaet svezaka saznanja tajne Neba i tajne čoveka kojem je sva priroda i flore i faune vrata do lica duše. Svaka Angelinina slika je ključaonica tajni. Svaki potez kistom je otkrovenje tajne nje same. Dubine ponora duše koja se kazuje u spletu kolorita i ritma otkucaja srca. Takt sećanja koraka posrtajne duše do iskazanja u delu. I svaka Angelinina slika je zamka u koju se ulovih uplovljen u njen svet iza kojeg vreba prasvet da ti ispripoveda priču o jednom velikom rodu, o crnogorskoj visini, otmenost i lepoti o tugi samoće i gordosti uzvišenosti misli i lepote. No to je prva slika te magije boja koje teče iz aure Angeline. I ne videh stablo na kome ne piše:” To sam ja. Da to sam ja.” Druga je potok i reka i čistota i pranje tog uzbnebesenog sveta boja i treća, kao to obično i biva u ovakvim delima je čistota pred zaveštanjima onih pre nje isplovljenih na more deločiniteljstva i onih što još stoje na molovima kujući svoje barke da krenu za majkom u lov na svetlost duše i Dela. Onih što klešu vesla delom svetlosti majke koja ih vodi kroz bure šuma svetlošću ljubavi prosecajući Put.

Put Angeline Janjušević je rudnik čestara i šuma. Crnogorske litice čoveka sa koje ona dodiruje večnost svojim nežnim i jakim prstima punim boja. I svakako da je važno istaći da misija ove dame umetnosti nije samo u slikarstvu nego u očuvanju eona umetnosti u diskusu čovekovog stvaranja. U Genijusu njegovog Svelika duše. U oboženom plavetnilu ljudske aure iz koje ističu lepote neba sa imenom Ljubavi u sebi. Jer kada utihne to svetlo, kada se ugasi luča mikrokozme stvaranja čoveka po liku Nebeskom ugasiće se i čovek između ljudi.

Klanjam se dakle tri puta delu Angeline Janjušević. Klanjam se delu kao delu misaone umetnosti sa dubokom porukom u sebi. Klanjam se i toj luči što prokazuje Put kroz moreuz šuma i planina i nadasve klanjam se semenu koje će niknuti Nebo za večnot umetnosti.

Iz pera misli
Boris S Staparac
Vajar i književnik

 

SLIKARSKI PUTEVI ANGELINE JANJUŠEVIĆ

Likovno stvaralaštvo Angeline Janjušević utemeljeno je na njenom doživljaju prirode, koju posmatra i opaža poetsko-realistički, širom otvorenih očiju. Ona predstavlja suptilnu pjesnikinju prirode lirskog senzibiliteta,  jer je njome duboko zanesena. Zato je i slavi, iskreno osjeća i u njoj nalazi neiscrpnu riznicu nadahnuća i ljepote življenja. Priroda je osnovno izvorište njene slikarske percepcije. Zasnivajući svoj likovni rukopis i estetiku na analizi i opservaciji predstavljene materije, autorka sentimentalnom intonacijom i skladnim kolorističkim komponovanjem naglašava ljepotu prirode, težeći da u svojim  poetizovanim kompozicijama predstavi sve njene draži i ljepotu. Autorka uranja u tajne prirode ne remeteći njene zakone.  Slaveći je,  ona u njoj traži vezu  između čovjeka i prirode, iako u svojim pejzažima isključuje ljudsku figuru. Pejzaži, koji predstavljaju okosnicu njenog likovnog opusa,  redovno su slikani bez  ljudske figure, ali se njeno prisustvo naslućuje.

U autorkinom najnovijem ciklusu pejzaža intimističke orjentacije pod nazivom  Putevi,  koji su nastali kao plod njene misaone opservacije,  sintetizovna je lirska poetika i kontenplativno posmatranje prirode koja nas okružuje  u kojima se ukršta i prožima stvaralačka imaginacija autorke.

Prezentovani pejzaži potvrđuju da se radi o umjetnici koja na svojstven način registruje svIjet oko sebe,  analitički istražujući unutrašnju snagu prirode sa tvorevinama koje je čovjek u njoj ostavljao poput staza i puteva, koji za autorku imaju  simbolično značenje puteva naših života.

Duboka zanesenost prirodom i njenim nesvakidašnjim i čudesnim oblicima otkrivaju nam umjetnicu rafiniranog senzibiliteta koja njen jedinstveni sklad oblika, boja i svjetlosti definiše dominantnim sredstvom njenog slikarskog izraza – svijetlim koloritom sa akcentima različitih tonova zelene, plave i žute boje  koji su sukcesivno postavljeni  jedan preko drugog kako bi se postigao željeni tonalitet.  Faktura slike sastoji se od lazurnih i pastuoznih partija koje se smjenjuju. lirsku atmosferu na svojim platnima dočarava konsonantnim tonskim  gradacijama i sazvučjima koji su u saglasju sa kolorističkim i svjetlosnim vrijednostima.

Predstavljenim pejzažima, autorka je udahnula svoju ličnu notu i svoj prepoznatljiv i osoben slikarski izraz. I pored verističkog prikazivanja plenerističkog okruženja, njeni pejzaži nisu puke deskripcije krajolika zasnovane na faktografskom potvrđivanju, već predstavljaju jednu homogenu cjelinu intimnih lirskih  predjela kompozicione usklađenosti i harmoničnog kolorita, punih vedrine na kojima sve odiše iskonskom ljepotom tragova prirode. Autentičnim likovnim rukopisom, autorka uspješno prenosi na platno atmosferu prirode, ispunjenu svjetlošću sa svim svojim oblicima, kontrastima i koloritom, naglašavajući kolorističkom skalom zelene plave, i žute boje svu njenu pitoresknost  i ljepotu.

Autorkin likovni jezik zasniva se na klasičnom umjetničkom izrazu i tretmanu. Siguran potez kičice, neposrednost likovnog izraza  i lakoća realizacije sa posebnim osjećajem za detalj predstavljaju je kao umjetnika koji posjeduje likovnu zrelost i izraženu stvaralačku snagu.

                                                                                            Vladislav Kasalica
istoričar umjetnosti

 

Kada prvi put pogledate slike Angeline Janjušević možda ćete odmah pomisliti na umjetničke fotografije, pošto se prizori na njima predočavaju u njihovim realističkim oblicima, odnosno konturama.  No, ukoliko ih pogledamo još koji put, mi, međutim, dobro vidimo da to nijesu ni razglednice, ni fotografije, nego su u pitanju umjetničke slike u pravom značenju te riječi kao što, pri tome, vrlo dobro možemo da razumijemo da njihova realističnost potiče od besprekorne crtačke vještine, pomoću koje se izgrađuje vizuelna osnova ili struktura ovih slika. Besprekorno sačinjen crtež sa bojama što povećavaju živost prizora – i evo te krasote koja ne izostaje ni sa jednog jedinog od ovih platana. Može se svakako govoriti o tome, da se ovakvo podražavanje „prirode“ (dakle, taj famozni „mimezis“) ne nalazi unutar dominantnih tokova modernog slikarstva – ali šta to uopšte mari? Umjetnička djela, barem u svojim autentičnim porivima, i ne nastaju da bi se uklapala u ove ili u one tokove, te da bi ih, s obzirom na to koliko su „uklopljena“, kritičari procjenjivali i definisali. Ne! Umjetnost, bilo da nije bilo da jeste realistična, predstavlja, prije svega drugoga, manifestaciju subjektivnosti kao i vijugavu vještinu da se i ova subjektivnost i njena manifestacija učine takvima da nas, kako to utvrđuje klasična estetika, u emocionalnom smislu dodirnu – i svaki od rečenih elemenata je na ovim slikama „odrađen“ u potpunosti. Zahvaljujući tome, na njima je ostvarena ona estetska ravnoteža zbog koje nam predočeni prizori i oblici ostaju dugo u osjećanjima i u pameti. Svaka čast!

Milorad Simunović

 

Najnovije slike Angeline Janjušević,  na više načina okupiraju pažnju. Prvo što uočavamo ujednačenost formata srednje veličine, što odaje namjeru autora za unaprijed smišljenim i planiranim konceptom same postavke. Uokvireni, zadati prostor umjetnik ispunjava predstavama pejzaža, čestog motiva u umjetnosti ali na jedan poseban, jedinstven, tajanstven i duboko emotivan način. Uslovljen i protkan uspomenama i sjećanjima na djetinjstvo, zavičaj i sve one puteve koji iz bilo kog pravca vode od njega i opet do njega.

Tehnikom ulja na platnu, koja pruža beskrajne mogućnosti, umjetnik je uspio da ostvari svoja i naša očekivanja i da nas ubijedi u apsolutnu opravdanost postojanja kako samih slika, tako i načina razmišljanja koji je doveo do njihove realizacije. Bez imalo pretjerivanja i bespotrebnog “dramatizovanja” unutar samog formata, uočavamo veoma skladnu kompoziciju, što samim slikama daje određenu i potrebnu snagu i stabilnost. Cjelokupna slika, kao i pojedini fragmenti nje same, ima harmoničan odnos linije i boje, to jest neku posebnu i čarobnu vrstu igre između bojenih partija i samih linija koje opisuju same te oblike i površine.

Kolorit je raznovrstan, uslovljen samim motivom koji nam se prikazuje i pokazuje, od toplog do hladnog, sa jako puno valerskih rešenja i pretpostavki. Stičemo utisak da su ovi pejzaži prošli i kroz fini filter godišnjih doba, pa tako nam se serviraju u sve četiri varijante i mogućnosti sa obaveznom promjenom cjelokupne obojenosti i ukupne atmosfere.

Rađene strpljivo, sigurnom rukom umjetnika i likovnog pedagoga, bez nepotrebnih likovnih vratolomija, ove slike kao da predstavljaju pjesmu napisanu  zavičaju. One predstavljaju stalno traženje i stalno nalaženje novih puteva do zavičaja, tog jedinog i toplog kutka koji nas svojim bojama i mirisima, grli i štiti od svake nevolje i neizvjesnosti.

Na slikama Angeline Janjušević, ne postoji klasična i mrtva pozadina, već samo niz planova, likovno odvojenih, pa njen dalji i dublji plan sa jedne slike i sam bogat detaljima, prerasta u prvi plan već, možda, na sledećoj slici. Ovo su stvarni pejzaži, stvarna priroda, stvarni ambijenti, a realnost i realizam na slici pojačava trodimenzionalnost, tačno definisana, pažljivom i promišljenom upotrebom kako  linearne, tako i vazdušne perspektive, složenih valerskih odnosa i rješenja, pomoću kojih imamo jasnu predstavu o svakom segmentu slike koji je likovno tretiran i koji nam se predstavlja u svom svojem svijetlu, obojenosti, formi i volumenu.

Autor nas uporno i hrabro, ovim putevima vodi do svog zavičaja, i mi odjednom, postajemo dio njega i prihvatamo ga kao svoj, i sami opijeni mirisima njega samoga. I mi smo ovakvim ili sličnim putevima otišli iz njega i mi ćemo se, ovakvim ili sličnim putevima, njemu i vratiti, tim prije što imamo osjećaj i doživljaj šireg, opšteg zavičaja, tek ponegdje narušenog ogradom ili međom i to diskretno, tzek toliko da nam sugerišu ljudsko postojanje na tim prostorima, a ne samo divlju i nekontrolisanu prirodu

Uz  čestitke autorki za veoma uspješnu likovnu realizaciju ovih slika, želim joj još puno godina strpljenja i rada i da nas, opet obraduje ovakvim ili sličnim likovnim ostvarenjima i rezultatima.

Pomaknimo ograde i, makar u mislima, zakoračimo u ove slike dobro znanim putevima, nagledajmo se ljepote i nadišimo se svježeg vazduha njenog i našeg zavičaja.

Boško Raičević
Akademski grafičar i slikar

 

Pejzaž kao osnovno tematsko polazište slikarke Ane- Angeline Janjušević, opredijelio je njen umjetnički izraz. Na platnima autorke dominiraju staze i putevi kao tema, što još preciznije opredjeljuje autorku i sužava prostor za manevrisanje, a samim tim povećava posvećenost i koncetraciju ka ovoj ozbiljnoj i gotovo filozofskoj temi- putevima. Dakle, misaonost  i emocija su osnovni atributi Angelininih slika.

Nadahnutost malim, sasvim običnim prostorima, koji čak nijesu ni atraktivni, prostorima njenog djetinjstva i mladosti, otkriva vrijednost i draž trenuzka njenog pamćenja, a ljepota njenih pejzaža u okviru  lirsko sentientalne tematike, je u skladu sa autorkinim senzibilitetom. Umjetnica se vrlo vješto uhvatila u koštac sa žanrom koji je mnogo eksplotisan u umjetnosti, izbjegavajući tako zamku, da slika pejzaža bude samo slatka slika- razglednica. Na najjednostavniji slikarski način, četkica,- boja- platno, slikaraka polazi u avanturu slikarskog traganja i građenja slike, stvarajući tako djela ujednačenog umjetničkog slikarskog kvaliteta. Vidljivo je na njenim djelima, da su to sekvence istrgnute iz dubokih razmišljanja i iskrenih ” ženskih ” emocija, muški prenesenih na platno.

U mreži zamršenog života, kroz rad, stvaranje, strahove i nadanja, autorka kao da pokušava naći izlaz, tako da imamo utisak, da se on nalazi iza prve okuke, krivine, ili tamo negdje daleko gdje put zamiče…, iza malih zelenih livada, svijetlih šuma, prastarih izlomljenih ograda. Posmatrajući njene pejzaže, vidimo i osjećamo tu neminovnost života, njegovu prolaznost.  Vidimo beskrajni i bezbrojni niz ljudskih tragova koji su utkani u prirodu, u put koji je uvijek tu….  Vidimo  Angelinino ukrašavanje njegputa, kao olakšicu  hodanja  i traganja  za smislom postojanja puteva i stranputica.

                                                                                                                Miomir Mišo Vemić

 

TEKSTOVI

 

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

July 2017
M T W T F S S
« Jun    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31