Miljenko Jergović

 

Četkanje savjesti

 

 

 

Dvadesetosmogodišnjakinja, Jugoslavenka srpsko-crnogorskog podrijetla i karizmatične ljepote, kao da su po njoj oblikovane Meštrovićeve lovćenske karijatide, došla je 1974. u Napulj, po pozivu jednoga tamošnjeg studija za suvremenu umjetnost, da održi performans. Skinula se gola i oko sebe po stolu poredala 72 predmeta. Neki od njih mogu stvoriti ugodu, čovjeka usrećiti, drugi ga mogu ozlijediti ili ubiti. Na stolu su: staklenka s medom, peruška, žileti, noževi, bič, makaze, pištolj s jednim metkom…

Umjetnica je uza sve to priložila potpisanu i ovjerenu potvrdu da preuzima odgovornost za način na koji će ti predmeti biti upotrijebljeni i za sve što će joj, dok performans bude trajao, učiniti bilo koji posjetitelj ove umjetničke priredbe: “Na stolu se nalaze predmeti koje možete upotrebiti na meni, ja sam objekat. Akcija će trajati šest sati. Svu odgovornost za vaše ponašanje preuzimam na sebe.” U početku je sve izgledalo idilično: ljudi su dodirivali umjetnicu, milovali je, mazali medom, predavali se nježnostima, koje bi postajale vrlo prisne. Kada bi shvatili da nemaju razloga za distancu, jer između njih i umjetničkog objekta, svjedočila je pismena potvrda, nikakve distance nije bilo, činili bi umjetnici ono što ljudi jedni drugima čine samo ako su veoma bliski.

To oslobađanje, pojedinačno i kolektivno, činilo se ganutljivim, sve dok se, nakon što su prošla prva dva sata performansa, nešto nije počelo mijenjati. Kada su uspostavili potpunu bliskost, i kada su osjetili da nitko pred njih ne postavlja nikakve granice, da više nema straha, srama i otpora, da je pred njima doista samo objekt, ali i da ne postoje više nikakvi društveni obziri, pisana i nepisana pravila, niti zakoni koji bi stali između njih i umjetnice, počelo se događati nešto neočekivano.

Karamarko i new wave

Neki su je pošli rezati žiletom, ranjavati i tući, a drugi su je branili. Nastalo je otimanje oko nabijenog pištolja i izbila je ozbiljna tučnjava. Ne zna se, zapravo, je li performans trajao svih šest sati, ali je završio tako što su, na kraju, branitelji bježali od napadača. Svedeni na zvijeri, ljudi nisu znali što ih je dovelo u takvo stanje. Sve bi, vjerojatno, bilo lako objasniti preko nekoga jednostavnog socio-dinamičkog eksperimenta, pogotovu ako bi se u priču uključili televizijski psiholozi i psihijatri, ali nijedno takvo objašnjenje nije potpuno. Kada bi se svaki čovjekov postupak mogao objasniti neumitnim, skoro fizikalno egzaktnim, pravilima socijalne dinamike, i kada bismo se svi mogli svesti na vlastite, tipski zadane karaktere, ili na ono prema čemu nas usmjeravaju individualne traume i sjećanja, tada ne samo da ne bi bilo ratova, nego nitko nikoga nikad ne bi ni ošamario, a kamoli ubio. Sve bi se, naime, moglo predvidjeti i sve bi se unaprijed znalo.

O performansu Marine Abramović “Ritam 0” prvi sam put čitao u jesen 1985, u nekom časopisu za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, kratko nakon što sam se vratio iz vojske. Nekoliko mjeseci kasnije, u sarajevskom omladinskom listu Naši dani, objavio sam članak o Marini Abramović. Bilo mi je devetnaest i članak je bio euforičan. To je uzrast u kojem se otkrivaju amerike i lome nam se životi, a osamdesete su, pritom, u nas bile epoha u kojoj su se, barem kada je riječ o kulturi i umjetnosti, masovno otkrivale amerike. Tada je i Tomislav Karamarko izlazio u Kulušić i slušao new wave. Samo dvanaest godina kasnije, na videu sam gledao fragmente performansa “Čišćenje kuće”, s kojim je Marina Abramović otvarala Venecijanski bijenale.

Sjedila je u mračnoj prostoriji, okružena zastrašujućom količinom golih govedskih kostiju. Uzimala ih je, jednu po jednu, pa ih je ribala i prala metalnom četkom. U bijeloj haljini, sva mokra i krvava, što od životinjske, što od vlastite krvi, umjetnica je pjevala i svako malo bi zaplakala. Impresivne, zrele ljepote, već pedesetogodišnjakinja, djelovala je tada u Veneciji kao utjelovljenje nekog arhetipa, koji nisu opisali Malinowski ni Lévi-Strauss, ali koji je živ, i na ljude djeluje ovisno o njihovim kulturnim identitetima i osobnim ograničenjima. Na svakoga djeluje jednako snažno i u babilonskoj mješavini vjera i nacija, među turistima i posjetiteljima bijenala, stvara dojam koji nadilazi svoj umjetnički povod. Nije važan način na koji će ljudi razumjeti performans, nego je važan njihov zajednički osjećaj, njihovo ganuće i potresenost.

Između “Ritma 0” i “Čišćenja kuće” protekle su naše formativne godine i dogodilo nam se sve što se svakome balkanskom naraštaju, takvo je pravilo, za života moralo dogoditi. Stekli smo svoju čistu vjeru i svoju veliku iluziju (i jedno i drugo se u našem slučaju ticalo kulture i umjetnosti, u najširem smislu riječi), a onda smo doživjeli i svoj rat, koji će nas, mnoge, učiniti bezvjernicima, dok će drugi, poput Karamarka i onoga hrvatskog klerika koji svaku svoju moralnu dvojbu uspješno razriješi konstatacijom da se, kao hrvatski vojnik, mrznuo “po čukama”, završiti u vjeri pradjedovskoj, među čađavim kotlićima u kojima se, na vjekovnome ognjištu, kuhaju odrubljene glave neprijatelja. Sve nam se, dakle, dogodilo, i sve što se dogodilo, ispričano je u dva Marinina performansa.

Trulo i sveto

U prvom, u “Ritmu 0”, objašnjeno je kako počinje rat. U drugom, koji je, inače, dio šireg ciklusa “Balkanski barok”, pokazano je ono što ostaje iza rata. Gomile krvavih kostiju, koje Marina uzaludno pokušava izribati. Da nije bilo rata, ne bi bilo ni tog performansa. Ili bismo ga mi ovdašnji shvaćali na neki drukčiji, nezamisliv način. U toj je nezamislivosti tragika našeg rata. Doživotno smo njime određeni, i zato one kosti, govedske kosti, koje umjetnica riba željeznom četkom, nisu samo kosti iz masovnih grobnica zadnjega rata, nego ona struže i riba po našim živim kostima. Tu fizičku bol osjećamo dok Marinu Abramović gledamo kako nas uzalud pokušava osloboditi. Zato su Karamarko i drug mu sa čuke u socijalnom smislu ispred svoga naraštaja, zato su oni tako vitalni u odnosu na nas. Kosti su im nacionalni suvenir. Trule kosti, svete kosti. Savršeno su oni anestezirani patriotizmom.

Tekst preuzet sa “Slobodne Dalmacije” – online izdanje www.slobodnadalmacija.hr

 

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

March 2017
M T W T F S S
« Feb    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031