O sv. Petru Cetinjskom ostade zapisano da je vodio jedan mali narod iz ropstva u slobodu, iz bezakonja u državu prava, iz bezbožnosti i plemenskih sujevjerja u hrišćansku vjeru. To njegovo vođstvo bješe jedna velika borba sa “vješticama” i jedno sveopšte stradanje i raspeće ovog božjeg sluge izmedju neprijatelja spolja i zla domaćega. Vladika u svojim memoarima i poslanicama posljednjih godina života na zemlji o tome piše “Ostara sam, više od zla i neposluha crnogorskoga, nego li od mojijeh danah”.
Zamjeraju meni neupućeni da je mnogo koristio kletve kao duhovnik, ali kada se čitaju njegove poslanice vidi se da onima koje mu je Bog povjerio on ih do kraja ljubljaše i kad ih je blagosiljao, i kad ih je prekorijevao i kad ih je kleo i zaklinjao ” silnijem Bogom Svedržiteljem i čestnijem Krstom i svetom Gospođom i svijem arhangelima i angelima i svetiteljima, koji su od vijeka Bogu ovako poručivaše: “Ja s velikom žalošću i sa suzama vidim, da svi vaši neprijatelji i svi đavoli od svijeta ne bi vam mogli, toliko zla, toliko štete ni sramote učiniti, koliko vi sami sebi činite. A šta je fajda žalit i plakat, kad više ljubite zlo, nego li dobro, i sramotu nego li poštenje i kad ne slušate, što ve ja učim i savjetujem i što ve molim i zaklinjam.” To je zapravo činio iz duboko očinske ljubavi i boli.
Tužio se na njih i izobličavao ih da su “od Boga odstupili i straha Božijeg izgubili, grehotu i sramotu zaboravili”, i da čine ono što znaju ali ne znaju šta čine, jer, pisao im je: “Vi nikoga ne slušate ko za dobro vaše radi i govori, a neka dođe koji lažac među vama, svi će te mu vjerovati…” Naročito se trudio da iskorijeni krvnu osvetu, svako sujeverje u narodu i da nasadi zdravu vjeru u njemu, vaspitavajući ga u pravoj pobožnosti i svakoj vrlini hrišćanskoj. Protiv sujeverja se borio kao protiv “čudne sljepote i čudna bezumlja i zlih shvatanja.”
U njegovom Žitiju stoji zapisano da je ovaj crnogorski svetitelj činio sve da izagna svjetlošću Hristovom iz narodne duše strah od vještica, vampira i vjedogonja, koji narodnu dušu pomračavaše i ubijaše u njoj pravo blagočešće i strah Božji, kao jedini izvor spasenja i mudrosti. Tako bješe ušao u ta vremena još jedan rđav običaj u narod. Naime, kad bi slavili krsno ime (slavu), mnogi bi slavili i po nedjelju dana, kao da se slavlje krsnog imena sastoji u pretjeranom jelu i piću i raskalašnosti, a ne u molitvenom slavlju i čestvovanju Boga i Njegovih ugodnika. Tako se dešavalo da gosti pojedu sve i onako siromašnoj sirotinji i ostave iza sebe gladnu djecu i prazne domove. Ovakvo proslavljanje krsnog imena, karakteristično je bilo kod naroda u to vrijeme, pa je postalo jedan od najglavnijih izraza njihove pravoslavne vjere. Svoje svetitelje oni su poštovali i slavili njihovu uspomenu ma u kakvim se teškim prilikama nalazili. Domaćin se starao, i preko cijele godine pripravljao, kako će proslaviti krsno ime. A kad bude dan uoči krsnoga imena on bi pozivao sve prijatelje, izuzev one koji takođe slave isto krsno ime. Treba ovdje pojasniti sam taj izraz “krsno ime” zove se još: slava, sveti, sveto, blagdan. Bio je običaj da prijatelji iz drugih sela (dakle oni koji su udaljeni) da na slavu dođu i nezvani. Njihov dom bio je toga dana otvoren za putnike i namjernike, a siromašni i nevoljni bili su potpomagani već prema mogućnostima domaćina. Slavilo se kako se moglo pa ma bili i najsiromašniji ljudi su svoju slavu bi proslavili.
U vrijeme vjekovnog robovanja, dani slave bili su trenutci preporoda, koji su ulivali novu snagu i ohrabrenje. Svrha je bila da se ugledaju na zaštitnika svoga doma – svetitelja čiju su uspomenu slavili – i krenu živjeti njegovim primjerom, čineći dobra djela. To je bio jedini način da se narod sastane, porazgovara, utješi, pa čak i da donese kakve odluke. U ovom staranju za dobro i dostojno proslavljanje slave, sav ovaj običaj trebalo je da se ogleda u budnosti svih koji uistinu vjeruju u Boga, da se odvoji proslavljanje Boga od proste gozbe, slavlja i veselja.
Medjutim, to se izrodilo u neku svoju suprotnost, pa su se slave po nekom pomodarstvu počele proslavljaviti više dana kojom prilikom bi se mnogo potrošilo. U Žitiju sv. Petra stoji zapisano da je vladika videći tu nedobru stvar, iz potrebe da se slava mora proslavljati sa uzvišenim ciljem, a ne radi gošćenja, jela i pića, izašao je jednom pred Crnogorce sa krstom u rukama, pa podigavši poslije besjede obije ruke k nebu, glasno rekao: “Čujte me, Crnogorci, i neka me čuje Bog i ove planine: Ko od sada bude slavio svoje krsno ime kao do sada, dabogda ga s krvlju svojom slavio!”. Ova svečana i strašna molitva svetog Petra tako podejstvova na sve Crnogorce, da otada kao nekim čudom nestade ovaj rđavi običaj među njima. Čitavim ovim dogadjajem Vladika generacijama porucuje da mogu i moraju razumjeti, da se može biti religiozan ali ne i duhovan, da se može praktikovati neki religiozni ritual, pa cak i žrtvovati za vjeru, rasprodati i sve svoje a da ipak to ne bude ugodno Bogu..Moze to izgledati kao dobrodoslo za crkvu a zapravo postane rdjava praksa koja nas osiromašuje a ne bogati duhovno.
Istinska duhovnost se razlikuje od običaja i religioznosti, ona dolazi od pojma da je vjernik ne samo onaj koji čini neke rituale vec najprije onaj koji je pod uticajem Duha Svetoga. Isus Hristos je o tome govorio sa religioznim vodjom Nikodemom i rekao mu da bez obzira na njegovu religiju i znanje, on mora da se nanovo rodi od Duha. Religioznost je vrsta pobožnosti, one postvarene, spoljasnje, ritualne u kojoj čovjek i dalje ostaje rob grijeha. To je pobožnost bez unutrašnje promjene i preporoda. Unutrašnji motivi srca kao i namjere uma ne mijenjaju se samo se praktikuju neki vjerski običaji i folklor. Religioznost se od duhovnosti suštinski razlikuje jer ne djeluje na razum (poučavanje, razumijevanje, zaključivanje, smisao), već samo na emocije – strah, uzbuđenje, oduševljenje, ekstatički zanos. Emocije imaju važnu ulogu u religioznosti, zato su religijske zajednice pune rituala, slika, predmeta i oblika koji izazivaju emocije – prvenstveno divljenje i strah. U religioznim zajednicama tako osnovni motiv pobožnosti je strah od kazne koja ga može zadesiti. Zato religiozan čovjek u suštini ne želi ostaviti grijeh, već se želi osloboditi njegovih posljedica. Svoju nečistu savjest samo smiruje bjegom u zabludu da ce nekom religijskom praksom ili žrtvom “umilostiviti gnjev Božji” i izbjeći pravednu kaznu za svoja djela.
Duhovnost pak nije plod ljudskog, već isključivo Božjeg djelovanja. Ona podrazumijeva vođstvo Božjeg Duha u životu, u razumjevanju Božje objave i u obnovi karaktara. Apostol Pavle govori o dva razlicita vjernika, “duhovan čovjek” i “tjelesan čovjek”. Tjelesan vjernik može da bude religiozan, ali samo duhovan čovjek je onaj koji razumije smisao svoje vjere i religiozne prakse. On je doživio promjenu Duhom Svetim za spasenje: “Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh(ovnost) je.” Jovan 3:6 Po Duhu čovjek doživljava promjenu unutrašnjih motiva koji ga potiču na djelovanje, umjesto dotadašnjih grješnih motiva koji su vladali njegovim umom i srcem , pa sve i da je i dalje išao redovno u crkvu, slavio slave, čitao molitve i izgledao pobozno. Unutra je ostao isti.
Zato i Vladika koristi sav svoj autoritet (što je ispravna uloga crkve) da zaustavi relgijsku praksu koja spolja izgleda tako “sveto i bogougodno” i crkvi dobrodošlo ali suštinski nema hrišćanski smisao i značaj jer nema ispravan motiv. Time ova vladičina borba postaje ravna iskorjenjivanju onih sujevjerja, vjestičarenja i idolatrije koju su apostolic, proroci i sveti oci iskorkenjivali od prve crkve, kroz cijeli srednji vijek. Takva praksa, vidjeli smo, umjesto da proslavlja Boga i njeguje zajedništvo medju vjerujućim postaje sredstvo prestiža, zarobljavanja i osiromašenja (materijalnog i duhovnog) ionako vec ratovima i okupacijom osiromasenog i porobljenog naroda.
Iz ovog primjera sv.Petra Cetinjskog, moramo se opometuti da se sa ovime mora (iz)boriti Crkva Hristova, kako tad tako i danas.
Piše: vladika Vladimir Lajović
Be the first to comment