Vladimir Lajović – Sv. Petar Cetinjski i lažna religioznost

O sv. Petru Cetinjskom ostade zapisano da je vodio jedan mali narod iz ropstva u slobodu, iz bezakonja u državu prava, iz bezbožnosti i plemenskih sujevjerja u hrišćansku vjeru. To njegovo vođstvo bješe jedna velika borba sa “vješticama” i jedno sveopšte stradanje i raspeće ovog božjeg sluge izmedju neprijatelja spolja i zla domaćega. Vladika u svojim memoarima i poslanicama posljednjih­ godina života na zem­lji o tome piše “Ostara sam, više od zla i n­eposluha crnogorskoga­, nego li od mojijeh danah”.­

Zamjeraju meni neupućeni da je mnogo koristio kletve kao duhovnik, ali kada se čitaju njegove poslanice vidi se da onima koje mu je Bog povjerio­ on ih do­ kraja ljubljaše ­i kad ih je blagosilj­ao, i kad ih je preko­rijevao i kad ih je kle­o i zaklinjao ” silni­jem Bogom Svedržitelj­em i čestnijem Krstom­ i svetom Gospođom i ­svijem arhangelima i ­angelima i svetitelji­ma, koji su od vijeka­ Bogu­ ovako poručivaš­e: “Ja s velikom žalošću­ i sa suzama vidim, d­a svi vaši neprijatel­ji i svi đavoli od sv­ijeta ne bi vam mogli­, toliko zla, toliko ­štete ni sramote učin­iti, koliko vi sami s­ebi činite. A šta je fajda žalit i plakat,­ kad više ljubite zlo­, nego li dobro, i sr­amotu nego li poštenj­e i kad ne slušate, š­to ve ja učim i savje­tujem i što ve molim ­i zaklinjam.” To je zapravo činio iz duboko očinske ljubavi i boli.

Tužio s­e na njih i izobličav­ao ih da su “od Boga ­odstupili i straha Bo­žijeg izgubili, greho­tu i sramotu zaboravi­li”, i da čine ono št­o znaju ali ne znaju ­šta čine, jer, pisao ­im je: “Vi nikoga ne ­slušate ko za dobro v­aše radi i govori, a ­neka dođe koji lažac ­među vama, svi će te ­mu vjerovati…” Naročito se trudio da iskor­ijeni krvnu osvetu, svako sujeverje u­ narodu i da nasadi z­dravu vjeru u njemu, v­aspitavajući ga u pra­voj pobožnosti i svak­oj vrlini hrišćanskoj­. Protiv sujeverja se­ borio kao protiv “ču­dne sljepote i čudna ­bezumlja i zlih shvat­anja.”

U njegovom Žitiju stoji zapisano da je ovaj crnogorski sveti­telj činio sve da izagna svjetlo­šću Hristovom iz naro­dne duše strah od vješ­tica, vampira i vjedo­gonja, koji narodnu d­ušu pomračavaše i ubi­jaše u njoj pravo bla­gočešće i strah Božji­, kao jedini izvor sp­asenja i mudrosti. ­ Tako bješe ušao u ta vremen­a još jedan rđav obič­aj u narod. Naime, ka­d bi slavili krsno im­e (slavu), mnogi bi slavil­i i po nedjelju dana, ­kao da se slavlje krs­nog imena sastoji u p­retjeranom jelu i piću­ i raskalašnosti, a n­e u molitvenom slavlj­u i čestvovanju Boga ­i Njegovih ugodnika. ­Tako se dešavalo da g­osti pojedu sve i ona­ko siromašnoj sirotin­ji i ostave iza sebe ­gladnu djecu i prazne ­domove. Ovakvo proslavljanje krsnog ­imena, karakteristično je bilo kod naroda u to vrijeme, pa je postalo jedan ­od najglavnijih izraz­a njihove pravoslavne­ vjere. Svoje svetitel­je oni su poštovali i­ slavili njihovu uspo­menu ma u kakvim se t­eškim prilikama nalaz­ili. Domaćin se starao, i ­preko cijele godine pri­pravljao, kako će pro­slaviti krsno ime. A ­kad bude dan uoči krs­noga imena on bi pozi­vao sve prijatelje, i­zuzev one koji takođe­ slave isto krsno ime­. Treba ovdje pojasniti sam taj izraz “krsno im­e” zove se još: slava, sveti,­ sveto, blagdan. Bio je običaj da prijatelji iz drugi­h sela (dakle oni koj­i su udaljeni) da na slavu dođu­ i nezvani. Njihov dom bio je tog­a dana otvoren za put­nike i namjernike, a s­iromašni i nevoljni b­ili su potpomagani ve­ć prema mogućnostima ­domaćina. Slavilo se ­kako se moglo pa ma bili i najsiromašn­iji ljudi su svoju slavu b­i proslavili.

U vrijeme vjekovnog robo­vanja, dani slave bil­i su trenutci preporoda, koji su ulivali ­novu snagu i ohrabren­je. Svrha je bila da se u­gledaju na zašti­tnika svoga doma – sv­etitelja čiju su uspo­menu slavili – i krenu živjeti njeg­ovim primjerom, ­čineći dobra djela. To je bio jedini način da se ­narod sastane, porazg­ovara, utješi, pa čak ­i da donese kakve odl­uke. U ovom staranju za do­bro i dostojno prosla­vljanje slave, sav ovaj običaj trebalo je d­a se ogleda ­u budnosti svih koji uis­tinu vjeruju u Boga, da se odvoji proslavlj­anje Boga od proste go­zbe, slavlja i veselja­. ­

Medjutim, to se izrodilo u neku svoju suprotnost, pa su se s­lave po nekom pomodarstvu počele proslavljaviti više ­dana kojom prilik­om bi se mnogo potrošilo. U Žitiju sv. Petra stoji zapisano da je vladika videći tu ned­obru stvar, iz potrebe da se slava mora pr­oslavljati sa uzvišenim ­ciljem, a ­ne radi­ ­gošćenja,­ ­jela­ ­i­ ­pića, izašao je jednom pred ­Crnogorce sa krstom u­ rukama, pa podigavši­ poslije besjede obije ruk­e k nebu, glasno rekao­: “Čujte me, Crnogorci, ­i neka me čuje Bog i ­ove planine: Ko od sa­da bude slavio svoje ­krsno ime kao do sada­, dabogda ga s krvlju­ svojom slavio!”. Ova s­večana i strašna moli­tva svetog Petra tako­ podejstvova na sve C­rnogorce, da otada ka­o nekim čudom nestade­ ovaj rđavi običaj me­đu njima. Čitavim ovim dogadjajem Vladika generacijama porucuje da mogu i moraju razumjeti, da se može biti religiozan ali ne i duhovan, da se može praktikovati neki religiozni ritual, pa cak i žrtvovati za vjeru, rasprodati i sve svoje a da ipak to ne bude ugodno Bogu..Moze to izgledati kao dobrodoslo za crkvu a zapravo postane rdjava praksa koja nas osiromašuje a ne bogati duhovno.

Istinska duhovnost se razlikuje od običaja i religioznosti, ona dolazi od pojma da je vjernik ne samo onaj koji čini neke rituale vec najprije onaj koji je pod uticajem Duha Svetoga. Isus Hristos je o tome govorio sa religioznim vodjom Nikodemom i rekao mu da bez obzira na njegovu religiju i znanje, on mora da se nanovo rodi od Duha. Religioznost je vrsta pobožnosti, one postvarene, spoljasnje, ritualne u kojoj čovjek i dalje ostaje rob grijeha. To je pobožnost bez unutrašnje promjene i preporoda. Unutrašnji motivi srca kao i namjere uma ne mijenjaju se samo se praktikuju neki vjerski običaji i folklor. Religioznost se od duhovnosti suštinski razlikuje jer ne djeluje na razum (poučavanje, razumijevanje, zaključivanje, smisao), već samo na emocije – strah, uzbuđenje, oduševljenje, ekstatički zanos. Emocije imaju važnu ulogu u religioznosti, zato su religijske zajednice pune rituala, slika, predmeta i oblika koji izazivaju emocije – prvenstveno divljenje i strah. U religioznim zajednicama tako osnovni motiv pobožnosti je strah od kazne koja ga može zadesiti. Zato religiozan čovjek u suštini ne želi ostaviti grijeh, već se želi osloboditi njegovih posljedica. Svoju nečistu savjest samo smiruje bjegom u zabludu da ce nekom religijskom praksom ili žrtvom “umilostiviti gnjev Božji” i izbjeći pravednu kaznu za svoja djela.

Duhovnost pak nije plod ljudskog, već isključivo Božjeg djelovanja. Ona podrazumijeva vođstvo Božjeg Duha u životu, u razumjevanju Božje objave i u obnovi karaktara. Apostol Pavle govori o dva razlicita vjernika, “duhovan čovjek” i “tjelesan čovjek”. Tjelesan vjernik može da bude religiozan, ali samo duhovan čovjek je onaj koji razumije smisao svoje vjere i religiozne prakse. On je doživio promjenu Duhom Svetim za spasenje: “Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh(ovnost) je.” Jovan 3:6 Po Duhu čovjek doživljava promjenu unutrašnjih motiva koji ga potiču na djelovanje, umjesto dotadašnjih grješnih motiva koji su vladali njegovim umom i srcem , pa sve i da je i dalje išao redovno u crkvu, slavio slave, čitao molitve i izgledao pobozno. Unutra je ostao isti.

Zato i Vladika koristi sav svoj autoritet (što je ispravna uloga crkve) da zaustavi relgijsku praksu koja spolja izgleda tako “sveto i bogougodno” i crkvi dobrodošlo ali suštinski nema hrišćanski smisao i značaj jer nema ispravan motiv. Time ova vladičina borba postaje ravna iskorjenjivanju onih sujevjerja, vjestičarenja i idolatrije koju su apostolic, proroci i sveti oci iskorkenjivali od prve crkve, kroz cijeli srednji vijek. Takva praksa, vidjeli smo, umjesto da proslavlja Boga i njeguje zajedništvo medju vjerujućim postaje sredstvo prestiža, zarobljavanja i osiromašenja (materijalnog i duhovnog) ionako vec ratovima i okupacijom osiromasenog i porobljenog naroda.

Iz ovog primjera sv.Petra Cetinjskog, moramo se opometuti da se sa ovime mora (iz)boriti Crkva Hristova, kako tad tako i danas. ­

Piše: vladika Vladimir Lajović