Vlado Đ. Duletić: Bogoboj Rucović – virtuoz pozorišne umjetnosti

Vlado Duletic 200px

Budva i njeno zaleđe (Maini, Pobori i Brajići), kroz istoriju, bili su pretijesni za brojne nadarene ljude koji su ovdje rođeni. Zbog toga su oni odlazili u svijet, gdje su – po pravilu – ostvarivali uspješne karijere, visoki ugled i sveopšti društveni uspon.

Kada je riječ o mainskom području, u tom pogledu posebno se ističu četiri markantne ličnosti – pisac i modruški biskup Nikola Mainjanin, mletački general Rade Maina, austrijski feldmaršal-lajtnant Jovan Aleksić od Maina i, najzad, pozorišni glumac Bogoboj Rucović.

Svakako, najznamenitiji Maina je Nikola Modruški (ili Nikola Mainjanin, kako se zvanično potpisivao), koji je živio i stvarao u XV vijeku, u doba humanizma. Njegova bogata biografija i raznovrsni stvaralački opus, svrstavaju ga među najistaknutije humaniste na području južnoslovenskih zemalja. Kao što je poznato, sa današnje državne teritorije Crne Gore bio je prvi doktor nauka, odnosno prvi doktor filozofije i teologije. Isto tako, ostao je upamćen i po tome što je on zapravo prvi autor na slovenskom jugu kome je neko djelo štampano Gutenbergovom tehnikom (1474).

Tri vijeka kasnije, u XVIII stoljeću, jedan drugi Mainjanin se u mletačkoj vojnoj službi relativno brzo uzdigao od zastavnika do čina generala. U mletačkim izvorima on je poznat kao Rade Maina, a u budvanskom kraju kao Rade Krapović, jer potiče od mainskog bratstva Krapović iz sela Mažići.

Poslije smrti generala Rada Krapovića (1792), Jovan Aleksić iz mainskog sela Podostrog počeo je, još od malih nogu, da gradi briljantnu vojnu karijeru, počev od kadeta, pa sve do čina feldmaršala-lajtnanta, prvo u oružanim snagama Venecije, zatim Napoleonove Francuske i na kraju Austrije.

Pošto sam životni put i djelovanje Nikole Mainjanina, Rada Krapovića i Jovana Aleksića, kroz posebne zapise, već osvijetlio i publikovao, ovom prilikom bih se – prije svega – zadržao na skiciranju rama za portret Bogoboja Rucovića (1869 – 1912), barda beogradskog glumišta, koji – takođe – potiče iz sela Podostrog kod Budve.

Iako je trebalo da nastavi porodičnu svešteničku tradiciju  (porodica Rucović je dala deset pravoslavnih sveštenika, uključujući i njegovog oca prota Gavrila), Bogoboj se posvetio glumačkoj profesiji. Baveći se teatrom i glumom stasao je u umjetnika nesvakidašnjeg senzilibiteta. Iza sebe je ostavio duboki i neizbrisivi trag u pozorišnom životu Beograda i Srbije s kraja XIX i početka XX vijeka. S druge strane, ostao je upamćen kao izuzetno nemiran, nekonvencionalan i pustolovan duh, privržen lutanjima, sanjarenju, romantici i boemskom načinu života. Nikada se nije mirio sa postojećim i dostignutim stanjem. Stoga je stalno radio na svom glumačkom usavršavanju i napredovanju, kao i na iznalaženju novih formi umjetničkog izražavanja.

Bogoboj Rucovic-1903 godineU mnogo čemu Bogoboj Rucović je išao ispred svog vremena i na pozorišnu scenu je donio avangardu. Kao takav, morao je da uđe u konflikt sa sredinom u kojoj je stvarao, naročito ako se tome dodaju njegov neobuzdani karakter i strast sa kojom je živio. Poput mnogih ljudi od velikog dara i integriteta, koji su potekli sa ovih naših prostora, ostao je neshvaćen i doživio je brojne nepravde. Jedna od tih nepravdi ogledala se u tome što svoj pregalački rad u pozorištu nije znao materijalno da valorizuje. Osim toga, nije ušao ni u pozorišne antologije, iako je u njima zaslužio posebno mjesto.

Velika je šteta što je rano otišao (umro je u četrdesetčetvrtoj godini života), kao i što je nailazio na tako ogromno nerazumijevanje. Na ustajale okolnosti u teatru nije pristajao i protiv te „žabokrečine“ enegično se borio. Razumije se, ljudima kojima je suđeno da prave iskorake nikada nije bilo lako. Tako ni Bogoboju Rucoviću nije bilo jednostavno da početkom prošlog vijeka krči puteve modernog srpskog i jugoslovenskog glumišta. U toj borbi neprestanoj, prepušten strastima avanture svog boemskog života, postepeno je sagorijevao, da bi na kraju – sa životne i pozorišne scene – nečujno ižčezao i bio relativno brzo zaboravljen.

Iako predstavlja značajno ime naše kulturne prošlosti, u svom rodnom kraju je gotovo potpuno nepoznat. Doduše, Peko Liješević je 1.08.1986. godine u budvanskim „Primorskim novinama“ objavio tekst o Bogoboju Gavrilovom Rucoviću, u kome se osvrnuo na život i djelo ovog glumačkog velikana. Sjećanja na njega u Budvi su posebno oživljena tek 2008. godine, kada je u okviru pozorišnog festivala Grad teatar izvedena drama „Ogovaranje“, u režiji Ljubiše Ristića. Centralni lik ove predstave je upravo budvanski glumac Bogoboj Rucović, koji je decenijama bio neopravdano zaboravljen.

Osvjetljavanju njegovog imena, lika i pozorišnog angažmana značajno je doprinio teatrolog prof. dr Darko Antović, koji je u Zborniku radova iz nauke, kulture i umjetnosti „Boka“ (broj 26, Herceg-Novi, 2006, 163 – 199) objavio naučni rad „Bogoboj Rucović – okvir za portret velikog zaboravljenog glumca“.

S druge strane, moj ujak mr Marko Đ. Ivanović je godinama, idući tragom dokumenata prošlosti, vrlo brižljivo prikupljao podatke, istorijska fakta i sjećanja o bratstvu Rucović iz sela Podostrog kod Budve. Dio tih sabranih saznanja objavio je u članku „Rucovići na Očinićima i u Mainima“ („Primorske novine“ od 25.11.1989. godine). Pripremajući se za „tvorenije“ ovog skromnog priloga o još jednom znamenitom Mainjaninu i Budvaninu, pozorišnom glumcu Bogoboju Rucoviću, Marko Ivanović mi je nesebično ustupio svu prikupljenu dokumentaciju, na čemu sam mu posebno zahvalan.

Treba reći da Bogobojeva porodica Rucović pripada jednom od najstarijih bratstava u Mainima. Naime, negdje poslije Kosovskog boja preci današnjih Rucovića su se iz Stare Srbije, bježeći pred Turcima, doselili na Očiniće, u blizini Cetinja. Na njih ovdje ukazuju toponimi Rucova lokva (u Srednjim Očinićima) i Rucev brijeg (sjeverno-zapadno od Gornjih Očinića). Navedeni toponimi svjedoče o turskom dobu i podsjećaju na vladavinu ovdašnjih muslimanskih begova Rucevića. Naime, jedan dio ovih Rucevića, što su došli iz Stare Srbije na Očiniće, prešao je u islam i postali su turski begovi (njima su lokalni stanovnici plaćali harač), dok je drugi dio, da bi sačuvao hrišćansku vjeru, došao u Primorje, odnosno na Vrh Laza u Mainima. Sa ovog mjesta dva brata su se kasnije preselila „malo k istoku“ u selu Mažići (od njih je tamo nastalo poznato bratstvo Krapovići), dok su se ostala dvojica naselili u selo Podostrog, od kojih su današnji Rucovići. U odnosu na islamizirane Ruceviće, koji su zastali na Očinićima, kod mainskih Rucovića postoji razlika u četvrtom slovu njihovog prezimena.

Za proučavanje istorije i genealogije mainskih Rucovića značajna su dva dokumenta, oba pisana od sveštenika iz njihovog bratstva. Prvi je starinski testament popa Šćepana Rucovića, pisan 7. aprila 1519. godine u Podostrogu, a drugi je samo prateće pojašnjenje prote Gavrila Rucovića, dato uz objavu naprijed pomenutog testamenta. Ovi dokumenti su – inače – objavljeni u Šematizmu pravoslavne eparhije Bokokotorske, Dubrovačke i Spičanske za godinu 1886 (Zadar, 1886, str. 36 i 37).

Prota Gavrilo u ovom šematizmu bilježi da su Rucovići dali, uključujući i njega, deset pravoslavnih sveštenika. Imajući u vidu da je on bio posljednji pop u svom bratstvu, podatak popa Sava Nakićenovića, iz njegove poznate antropogeografske studije „Boka“ (Beograd, 2013, str. 591), da su Rucovići navodno imali 18 sveštenika je netačan.

Osim navedenih deset sveštenih lica, ovo ugledno mainsko bratstvo je, u teškim vremenima mletačke i austrijske okupacije, dalo i brojne druge narodne prvake (kapetana Nika Ivova Rucovića, pominje se 1782. godine, kao i dr.).

Rucovići i Petrovići

Treba istaći da su Rucovići bili rodbinski povezani sa četvrtom crnogorskom vladarskom dinastijom Petrović – Njegoš. Naime, za Bogobojova djeda Joka bila je udata Gordana – Gorde Petrović, kćerka Sava Markova Petrovića, rođenog brata Petra I. Ona je – ujedno – bila i sestra od strica (prva rođaka) Petra II Petrovića Njegoša. U vezi s tim ostalo je upamćeno da je Petar II, kada je boravio u manastiru Podmaine, rado posjećivao svoje prijatelje u Podostrogu. U braku sa Jokom Rucovićem Gordana je izrodila, čak, šest sinova (Nika, Gavrila, Pera, Sima, Iva i Marka) i dvije kćerke.

Kuća Rucovića u selu Podostrog

Kao što je poznato, poslije Njegoševe smrti 1851. godine, a u skladu sa njegovom potonjom voljom, na crnogorski presto je stupio Danilo Stankov Petrović. Međutim, sa takvim izborom se nije slagao jedan broj crnogorskih glavara, koji su – za čitavo vrijeme vlade knjaza Danila – predstavljali njegovu političku opoziciju.

Jedan od najaktivnijih protivnika mladom knjazu bio je Đorđe Savov Petrović, rođeni brat Gordane Petrović, udate Rucović. Još od prvih dana Danilovog dolaska na vlast on je, zajedno sa Perom Tomovim Petrovićem, rođenim bratom Petra II i predsjednikom crnogorskog Senata, počeo da priprema zavjeru protiv Danila ne bi li ga natjerao na abdikaciju.

U toj političkoj borbi oko preuzimanja vlasti u Crnoj Gori, simpatije Rucovića su – razumije se – bile na strani Đorđa Petrovića. Šta-više, u podršci Đorđu posebno je prednjačio Gordanin sin Ivo.

Knjazu Danilu kao da je bilo suđeno da pogine od zavjereničke ruke. U kratko vrijeme njegove vladavine na njega su pripremana tri atentata. U drugoj po redu zavjeri, koja je počela da se priprema u novembru 1859. godine, vodeću ulogu je – pored ostalih – imao pomenuti Ivo Jokov Rucović. Ova zavjera je blagovremeno razotkrivena putem jednog isljeđenja, koje se vodilo pred crnogorskim Senatom.

„Preslušivani su Stanko Otov Pejović i Minja Šunjin. Minja je priznao da je sa Stankom pošao u Majine kod Rucovića da prihvate 150 funti praha, da ga donesu na Rijeku i da lagumaju kuću u kojoj je sjedio Knjaz i kuću u kojoj je sjedio vojvoda Mirko. Minja je rekao da prah ovom prilikom nijesu donijeli, pošto je bilo rđavo vrijeme. Za Minjom je izveden Stanko, ali nije htio ništa priznati. Suočen je sa Vasom Savovim Filipovićem, koji ga je vidio kad je pošao s mazgom u Majine u društvu Minjinom, a suočen je i s Minjom. Opazivši da ga je drug izdao, izda se i sam. On je ispovjedio da ga je Rucović pozvao i prisovjetovao da ubije Knjaza, obećavajući mu da će srećan čovjek biti ako to izvrši; da je Rucović kupio 150 funata praha i kazao mu da ga potpali pod kućom u kojoj je sjedio Knjaz na Rijeci i pod kućom vojvode Mirka; da mu je preporučio da prah potpali onda, kad budu skupa s Knjazom i senatori, kako po smrti Knjaževoj ne bi ostao vojvoda Mirko kao glava naroda i kako bi odmah, počem bi se umišljeno zločinstvo izvršilo, Đorđe na Cetinje došao i proglasio se za Gospodara“ [Dušan Vuksan: Knjaz Danilo – osma godina vlade (1859), Zapisi – Glasnik cetinjskog istorijskog društva, knjiga XVIII, sveska 3 – septembar 1937, Cetinje, 1937, str. 137 i 138].

Ova direktna involviranost Rucovića (posebo Iva Jokova) u kovanju političko-prevratničkih zavjera protiv knjaza Danila veoma ih je skupo koštala. U znak odmazde, dva sestrića Đorđa Petrovića iz porodice Rucović (Gordanini sinovi Simo Jokov i Pero Jokov) ubijena su nadomak njihove kuće u Podostrogu. Zastupana ubistva su se desila nakon otkrivanja zavjereničkih planova, a u nevine mladiće su pucali Drecuni sa Ljubotinja.

Razumije se, iza ove surove likvidacije stojali su knjaz Danilo i vojvoda Mirko. U to vrijeme u zatvoru na Cetinju tamnovao je jedan Drecun. Ovu okolnost je iskoristio knjaz Danilo, tako što je obećao njegovim najbližim da će ga osloboditi, pod uslovom da se oni osvete Rucovićima zbog pripremanja zavjere. Stoga su Drecuni inkognito došli u Podostrog (kod Tanovića). Pažljivo su pratili kretanje Rucovića. Kada im se jedne noći ukazala povoljna prilika, Drecuni su nemilosrdno ubili sestriće Đorđa Markova Petrovića, knjaževog najvećeg protivnika.

Ipak, na kraju, knjaz Danilo nija mogao da umakne smrti od zavjereničke ruke. Kao što je poznato, njega je 31. jula 1860. godine (po starom kalendaru) u Kotoru teško ranio crnogorski politički emigrant Todor Kadić. Dan kasnije, od zadobijenih prostrelnih rana, knjaz je izdahnuo.

Kao što je istaknuto, jedan od naših najvećih, najdominantnijih i najautentičnijih pozorišnih glumaca je – svakako – Bogoboj Rucović. Rođen je 21. marta 1869. godine u Budvi, kao najmlađe, sedmo po redu dijete uglednog mainskog i budvanskog sveštenika i potonjeg prote kotorskog, sestrića vladarske kuće Petrovića Gavrila – Gaša Rucovića (1826 – 1902). Bogobojeva majka je bila Marijeta Ćelović (porijeklom iz Risna), rođena sestra Sofije Ćelović, supruge poznatog budvanskog književnika Stefana Mitrova Ljubiše, koji je s razlogom nazvan „Njegoš u prozi“.

Prije Bogoboja, rođena su dva njegova brata – Jovan (umro 1860. godine) i Mladen (umro 1861. godine), kao i četiri sestre – Bosiljka (koja se – takođe – bavila glumom u pozorišnom društvu „Bokelj“ u Kotoru), Olga, Persida i Olimpija. Kada se Bogoboj rodio u svešteničkoj kući Rucovića zavladala je neopisiva radost. Poslije prerane smrti dva njegova brata, došao je na svijet još jedan muški potomak, od kojeg se s pravom očekivalo da produži lozu Rucovića i nastavi porodičnu svešteničku tradiciju. Uostalom, dobio je ime Bogoboj, koje je upućivalo da će se, uz roditeljski blagoslov, prihvatiti bogougodnog svešteničkog poziva.

Miljenik i velika nada cijele familije, Bogoboj je imao sve uslove da se uputi mirnim životnim vodama, odnosno putem koji bi odgovarao društvenom statusu i ugledu svešteničke kuće Rucović u budvanskom kraju. Međutim, ipak tako neće biti. Pošto je u njegovim venama, na neki način, tekla i strujala nespokojna krv violentnih Petrovića (po liniji babe Gordane) i uzburkana krv pomoraca iz risanske porodice Ćelović (po liniji majke Marijete), to će životni put Bogoboja Rucovića predstavljati jedan uzbudljiv roman. Jednu pravu „anarhiju“, sa dosta lutanja, zapleta, padova i uspona.

Osnovnu školu je završio u Budvi, a gimnaziju u Kotoru. Kao gimnazijalac ostao je upamćen po brojnim nestašlucima, zgodama i nezgodama. Već tada se moglo naslutiti da će se uputiti nemirnim stazama života. Nestrpljivo je brojao gimnazijske dane kada će se, iz toplog i  patrijahalnog roditeljskog doma, otisnuti u nepoznat svijet.

Očigledno, sveštenički poziv nije ga privlačio. Stoga, po završetku gimnazijskog školovanja, u jesen 1890. godine upisuje studije prava u Beču. Pošto nije odslužio vojni rok, po nalogu austrijskih vlasti vraćen je u Kotor, gdje je regrutovan. Vojnu obavezu je služio iznad Kotora, na granici prema Crnoj Gori. Pošto tuđinsku uniformu nije podnosio, a – uz to – bio sazdan od buntovničkog duha, iskoristio je prvu priliku da pobjegne na Cetinje. Tu je počeo da se bavi pedagogijom kao profesor Cetinjske gimnazije. Osim toga, sarađivao je i objavljivao tekstove u „Glasu Crnogorca“. Tako je Bogoboj Rucović autor natpisa, koji će u ovom listu biti prenijet u tri nastavka, a u kome će opisati doživljaje saputnika poznatog italijanskog botaničara Antonia Baldačija prilikom obilaska Crne Gore.

Treba reći da je knjaz Nikola bio izložen snažnom pritisku austrijskih vlasti da bjegunca Rucovića izruči matičnoj državi. Da bi razriješio to otvoreno pitanje knjaz je Bogoboju dao nešto novca i predložio mu da se skloni u Srbiju. Tako se on obreo u Beogradu. Istovremeno su austrijske vlasti obaviještene da se Rucović više ne nalazi na teritoriji Crne Gore.

U Beogradu studira prava na Velikoj školi. U dvije godine studija daje nekoliko ispita, ali vrijeme najrađe provodi u pozorištu i oko pozorišta. Od 1892. godine isključivo se posvjećuje teatru, iako ga – pri tome – priroda nije previše obdarila za glumački poziv. Kako je zapisao Milan Grol, srpski književnik i dugogodišnji dramaturg i upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, Bogobojeva „mršava i nedovoljno plastična figura, u kostimu naročito, a zatim kataralni, skoro promukao glas“ nijesu mu davali velike izglede na uspjeh u pozorišnoj umjetnosti. Uprkos tome, Rucović je čitavog sebe unosio u uloge koje je tumačio i tako pobjeđivao svoje fizičke mane i nedostatke.

Bogoboj Rucović i Olga Ilic - 1908. godinePosve okrenut teatru, 1892. godine stupa u putujuće pozorište Nikole Simića, koje je gostovalo po Srbiji, ali i izvan Srbije. Nakon toga, kratko je angažovan u pozorišnoj družini Mihaila Dimića. Od jednog dijela ovog putujućeg pozorišta obrazuje se Niško pozorište „Sinđelić“, u kome svoju glumačku karijeru nastavlja Bogoboj Rucović (1893 – 1896). U ovom pozorištu, koje je gostovalo u svim većim gradovima Srbije, dobija prve veće uloge i skreće pažnju na sebe.

Ostarjelog prota Gavrila, nosioca visokog Danilovog ordena, odlazak mezimca sina u „komedijaše“ je veoma teško pogodilo. Tu se – međutim – ništa više nije moglo promijeniti, jer je Bogoboj duboko zakoračio u glumačke vode i boemski život.

Katarina Rucovic - 1902Kao član Niškog pozorišta 1893. godine ženi se sa poznatom glumicom Katarinom – Katicom Popović, koja je ranije bila udata za glumca Petra Šarčevića. U braku nijesu imali djece.

U trećoj godini bavljenja glumom (1895) pokušao je da uđe u Narodno pozorište u Beogradu, ali u tome nije uspio. Dvije godine kasnije, u oktobru 1897. godine, dobio je angažman u ovoj pozorišnoj kući.

„Za pet prethodnih godina prije dolaska u Narodno pozorište i za vrijeme rada u putujućim pozorišnim družinama i u Niškom pozorištu „Sinđelić“, na osnovama svog širokog obrazovanja i svoje inteligencije, izučavajući strane listove i pozorišnu literaturu, Bogoboj Rucović je izgradio svoj metod rada koji je bio novina u odnosu na ustaljeno i viđeno. Svaka njegova, pa i najmanja uloga, građena je na temeljnoj studiji i predstavljala je orginalnu i novu kreaciju“ (dr Darko Antović: Bogoboj Rucović – okvir za portret velikog zaboravljenog glumca, Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti „Boka“, broj 26, Herceg-Novi, 2006, 163 – 199, str. 175).

Uprkos tome što je stasao kao kreativni i ambiciozni glumac, u beogradskom Narodnom pozorištu je napredovao prilično sporo. U početku ga zaobilaze velike uloge. Međutim, vremenom njegova pozicija u ovom pozorištu se popravlja. Tako dobija ulogu tragičnog junaka Maksima Crnojevića u istoimenoj drami Laza Kostića. Potom uspješno igra Hljestakova u Gogoljevom „Revizoru“. Nadalje, zapaženu ulogu ostvaruje u Dimanoarovoj drami „Don Cezar od Bazana“. Pravi početak Rucovićeve slave i velikih ostvarenja jeste uloga poručnika Rajfa Rajflingena u njemačkoj komediji „Rat u miru“ Mozera i Šentana. Sve ove predstave su potvrdile Bogobojev ogromni glumački potencijal i talenat. Iz njih se vidjelo da je povjerene uloge studirao do najsitnijih detalja, kako bi na pozorišnoj sceni bio što izražajniji i sugestivniji.

Pošto je težio ličnoj slobodi i častoljubivosti, Bogoboj Rucović se u jednom trenutku vraća u Kotor, gdje se prijavljuje austrijskim vlastima. Kao vojni bjegunac osuđen je na zatvorsku kaznu. U zadarskom zatvoru  proveo je samo tri mjeseca. Svakako, njegova uticajna porodica  pomogla mu je da relativno brzo bude pušten iz zatvora.

Kada se konačno „odužio“ austrijskim vlastima, ponovo se vraća u Srbiju, odnosno u Narodno pozorište u Beogradu. Nestalne i pustolovne prirode, nekoliko puta je izlazio i opet se vraćao u ovo pozorište. U periodu od 1899. do 1900. godine angažuje se u Niškom pozorištu Glumac Bogoboj Rucovic„Sinđelić“, da bi se ponovo vratio u Narodno pozorište. U februaru 1901. godine opet podnosi ostavku, da bi se u njega ubrzo vratio. U decembru 1905. godine ponovo napušta beogradsko Narodno pozorište, da bi se 1906. godine našao u putujućoj družini Mihaila – Ere Markovića. Odatle se opet vratio u Narodno pozorište i već krajem 1908. godine podnio ostavku. Potom je relativno kratko nastupao u putujućoj družini Nikole Hajduškovića. Početkom 1909. godine Rucović je osnovao svoje privatno pozorište, pod nazivom Drugo pozorište (koje bi se moglo nazvati i „odmetničko pozorište“) i davao je predstave u čuvenoj kafani „Kolarac“. U avgustu 1909. godine ponovo ga, kao privremenog člana, angažuje Narodno pozorište u Beogradu, uz uslov da se neće više trpjeti „njegovi ispadi i ćudljivosti“. Nije potrajalo dugo, a Rucović opet 1. juna 1910. godine podnosi ostavku, ali ovoga puta – odista – i posljednju u svojoj bogatoj pozorišnoj karijeri. Potom vodi sopstveno pozorište, sa kojim u Beogradu daje predstave kod kafane „Bulevar“. U septembru 1910. godine ponovo se vraća u Narodno pozorište, gdje mu je jedino i bilo pravo mjesto.

Razumije se, ovakav pustolovni glumački i boemski  život, koji je podrazumijevao česta putovanja, potucanja, avanture i umjetnička „čergarenja“ širom Srbije, lomio je i trošio Bogoboja Rucovića. „Iz svojih manitih pustolovina Rucović je izlazio fizički istrošen ali duševno prekaljen i s gordošću koja je prezrivo odbijala svako sažaljenje“ – zapisao je o njemu Milan Grol.

U svojoj relativno kratkoj glumačkoj karijeri, na pozorišnoj sceni je  ostvario vrhunske uloge. Pored već navedenih, Bogoboj Rucović je – na maestralan način – tumačio brojne likove, kao što su „Hamlet, Jago (»Otelo«), Don Huan (»Mnogo vike ni oko čega«), u komadima Šekspira, Ferdinand (»Spletka i ljubav«), Franja Mor (»Razbojnici«), u komadima Šilera, […], Grgur (»Đurađ Branković« Obernjika), Karlo II (»Zvonar Pavlove crkve« Ž. Bušardija), Markiz de Tremuj (»Otadžbina«), Moris (»Bliski prijatelji«), u komadima Sardua, Fromon (»Fromon i Risler« A. Dodea – Beloa), […], G. od Briva  (»Merkade« O. de Balzak), Deprinel (»Sipriena« Sardua E. Nažaka), Robespijer (»Devedesettreća« Pola Merisa), Muzon (»Crvena haljina« E. Brijea), Edmondo (»Nov komad« Dona Tamaja i Bausa), Oktav (»G. Alfons«), Arman Divel (»Gđa s kamelijama«), u komadima A. Dime Sina, […], Gvido (»Lucifer« Enrika Butija), Bernar (»Zaza« Pjera Bertona i Šarl Simona), Lord Baberli (»Karlova tetka« Brandina Tomasa), Osvald (»Aveti«), Dr Rank (»Nora«), u komadima H. Ibzena, Slikar VIII (»Sodom«), Robert (»Čast«), u komadima Sudermana, […], Velimir (»Beograd nekad i sad«), Žarko (»Običan čovek«), Obućar Joca (»Iza božijih leđa«), u komadima Nušića, Grof Trifić (»Zla žena« Sterija), Tošica (»Izbiračica«) Trifkovića“ [Borivoje Stojković: Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera), Beograd, 1978, str. 265]. S tim u vezi treba reći da je predstava „Hamlet“, u kojoj je Rucović igrao glavnu ulogu, smatrana za jednu od najboljih koje su, početkom prošlog vijeka, viđene na beogradskoj pozornici.

Osim glumom, Bogoboj Rucović se u sopstvenom teatru uspješno bavio režijom pozorišnih predstava („Sodom“, „Čast“, „Jadni Pjero“, „Lucifer“, „Videlo“ i dr.). Njegove režije ostale su upamćene kao primjer visokog stvaralačkog dometa, kao i rafiniranog i modernističkog izraza, budući da se protivio svim stereotipima i ograničenjima u pozorišnom životu. U tim Bogobojevim predstavama su igrali mnogi poznati beogradski glumci, kao što su Čiča Ilija Stanojević, Dimitrije Ginić, Olga Ilić, Desanka Đorđević, Leposava Nišlić i dr.

Kao što je poznato, Rucović je dosta prevodio sa francuskog i italijanskog jezika, i to lijepim „scenskim“ jezikom. Spisak njegovih prevoda pozorišnih komada je veoma širok i raznovrsan, pa ga u ovoj prilici ne bi posebno navodili.

Svakako, u skiciranju portreta velikog glumca Bogoboja Rucovića nezaobilazan je njegov boemski i emotivni život. Sa sobom je u Beograd i Srbiju donio zvuke Mediterana i nemir morske pučine. Kada nije nastupao na pozorišnoj sceni, slobodno vrijeme je – praveći razne skandale – najčešće provodio po poznatim beogradskim boemskim kafanama („Tri šešira“, „Dva jelena“, „Venecija“ i dr.) i u društvu lijepih i zanosnih žena. Voljele su ga najljepše glumice i žene tog doba, poput Katarine Popović, Olge Ilić, Marije Taborske i drugih. Šta-više, po beogradskim kuloarima šaptalo se i o njegovoj vezi sa Dragom Mašin.

U višeslojnoj ličnosti ovog znamenitog Mainjanina i Budvanina srijećemo – dakle – virtuoznog glumca, režisera, prevodioca, neshvaćenog pustolova, boema i zavodnika. „Rucović je bio, nesumnjivo, neobična i retka umetnička pojava u istoriji srpskog pozorišta, jer je u sebi sjedinio najlepše umetničke i intelektualne osobine: veliku darovitost, vrlo bogat i raznovrstan duhovni i emocionalni život, snažnu ljudsku i umetničku individualnost, ispoljenu u specifičnosti i diferenciranosti umetničkog izražavanja, široko obrazovanje (bio je jedan od najobrazovanijih glumaca svoga doba u Srbiji), visoku inteligenciju, nepresušnu stvaralačku snagu i izuzetnu ljubav za svoj poziv“ [Borivoje Stojković: Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera), Beograd, 1978, str. 265].

Zbog izražajne glumačke strasti i posebne umjetničke imaginacije, bio je veoma omiljen kod publike. Prema nekim izvorima, za velika glumačka ostvarenja kralj Petar Karađorđević ga je 1905. godine odlikovao ordenom Svetog Save. Tako je Bogoboj Rucović jedan od rijetkih pozorišnih glumaca koji je dobio ovo visoko državno odlikovanje.

Rucović je, bez sumnje, bio jedan od najveličanstvenijih glumaca svog doba koji su nastupali na beogradskoj pozornici. Nažalost, njegov život je bio veoma kratak. U vrijeme kada je najviše radio teško se razbolio od upale pluća. Poslije nekoliko mjeseci mučnog i agoničnog bolovanja preminuo je 1. aprila 1912. godine, u četrdestčetvrtoj godini života. Budući da je umro u doba kada je najviše stvarao i blistao, može se reći da se njegove glumačke iluzije i umjetnički snovi nijesu, ipak, u svemi ostvarili.

U znak sjećanja i poštovanja, zahvalni Beograd je, pored svega nekoliko svojih najvećih glumaca, jednu ulicu posvetio i Bogoboju Rucoviću. Pošto Bogobojev rodni kraj još uvijek nije obilježio njegovo ime i djelo, Budva ima obavezu da se na primjeren način oduži ovom zaboravljenom velikanu našeg glumišta.

Tekst je u vidu feljtona objavljen u “Vijestima”.