Zauzdavanje ludog vjetra – Danilo Burzan

Danilo Burzan:
“ZAUZDAVANJE LUDOG VJETRA”

ISPOVIJEST NOVINARA KOJI JE, BRANEĆI SE OD PROGONA,
NA OPTUŽENIČKU KLUPU IZVEO ŠEFA DRŽAVE


U vrijeme “događanja naroda” i potom krvavog raspada bivše SFRJ javna glasila su odigrala prvorazrednu (uglavnom negativnu) ulogu. Autor ovog feljtona tada je bio glavni urednik Radija Crne Gore. O iskustvima iz tog perioda objavio je knjigu pod naslovom “Zazuzdavanje ludog vjetra” koja je u široj javnosti skoro prećutana

Crna Gora je imala javni servis prije deceniju i po

Događanja s kraja 1988. i početka 1989. godine, imenovana ”antibirokratskom revolucijom” – a koja su, ispostavilo se, bila običan puč, izveden dirigovanim velikosrpskim pritiskom, putem zloupotrebe omamljene i nezadovoljne mase – urodila su plodom zbog nagomilanog nezadovoljstva građana, pa je tadašnja crnogorska vlast svrgnuta pritiskom sa ulice. Istina, i šira politička gibanja ukazivala su na neminovan krah zemalja “socijalizma”. Netom je pao Berlinski zid, a ”domaća” zbivanja krenula ka rušenju SFRJ, uz razbuktavanje političke pluralizacije. Nažalost, došlo je i do oružanih sukoba, neviđenih zvjerstava nad civilima, genocida…
Nacionalizam je u svim republikama bivše SFRJ (manje-više) bujao kao središnji pojam javnog življenja, a ne malo novokomponovanih političara barjačilo je šovinizmom, iako su im usta bila puna demokratije. Javno mnjenje nije uspjelo ni da predahne od (velikosrpskih) masovki diljem zemlje, a novi lideri ponovo su sve uzburkali, nudeći boljitak (samo) za “svoj” narod. Znatan broj “običnih” ljudi, koji su makar djelimično naslućivali o čemu se radi (malo ih je shvatalo suštinu!), pobjegao je (ili makar to pokušavao) u porodični konfor ili čamotinju sopstvenog doma i tu, ćutke (i u strahu) čekao. Samo rijetki i najhrabriji digli su glas protiv ratnog huškanja i krvavog raspleta…

FILMSKO DOBA

Bilo je to neko više nego čudno, takoreći filmsko doba. I sam sam, nerijetko, bio u prilici da se snebivam nad činjenicom da se i ljudi iz mojeg okruženja, pa i dugogodišnji znalci, za koje sam vjerovao da ih dobro poznajem, bukvalno prekonoć mijenjaju i neke elementarne etičke i profesionalne principe odbacuju, ili makar stavljaju u drugi plan, okrećući se veličanju velikosrpskog fanatizma i idolatrije…
To dotad nezapamćeno političko i svako drugo (prije svega nacionalističko, lažno prekriveno socijalnim) talasanje masa moralo je imati oduška putem medija. Međutim, nespremnost najvećeg broja najodgovornijih ljudi u javnim glasilima da shvate i prihvate ta zbivanja na način kojim bi omogućili što manje bolnu erupciju narodnog nezadovoljstva stanjem u društvu i razvojem događaja, urodila je i dodatnim nezadovoljstvom, odnosno političkim i bezbjednosnim “usložnjavanjem” prilika. Uveliko se to desilo zbog takvog odnosa javnih glasila i njihovog navijanja za ”svoje” – nacionaliste. Masa (kažem: masa, a ne građani, jer riječ građanin znači nešto civilizacijski i kulturološki sasvim drugačije, oplemenjeno) je bivala kao u nekom transu i prosto vapila da bude manipulisana, pa je svako ”dolivanje ulja” od strane javnih medija neminovno vodilo dodatnom sučeljavanju i zaoštravanju sukoba, a time predstavljalo i svojevrsno zločiniteljstvo.
Radio-Titograd (dvije-tri godine poslije promijenio je ime u Radio Crne Gore) u tom periodu nastojao je da omogući ispoljavanje svih različitih strujanja, bez programskog favorizovanja bilo koga, pa ni vladajuće (tada jedine) partije. Bio je to, svakako – za te i takve prilike – presedan svoje vrste, ali sam ja, kao glavni urednik i najodgovorniji čovjek u programu, smatrao da to iziskuje profesija kojom se bavim, znajući da je to, da tako kažem – druga krajnost. Uostalom, za takvo ponašanje u Radiju postojala je i zvanična osnova, odnosno obaveza – programski dokument koji je, na predlog redakcije Radija, usvojio tadašnji “gazda” – osnivač tog medija, Republička konferencija SSRN Crne Gore.

TRI BITNA PRINCIPA

Polazeći od neprikosnovenog pravila profesije, po kojem su činjenice svetinja, a komentar slobodan, suštinski, kao profesionalac i programski čelnik Radija, “bitku” sam vodio za tri bitna principa: za slobodan protok različitih ideja i informacija, odnosno protiv sprečavanja ili ometanja političke pluralizacije; protiv iskrivljavanja činjenica i, najzad, protiv bilo kakve redakcijske cenzure. Naravno, bilo je i u Radiju (posebno nakon uvođenja višestranačja) onih koji se nijesu slagali sa takvim mojim angažmanom.
Tako se desilo, za razliku od drugih državnih medija u Crnoj Gori, da od samog starta političke pluralizacije svojih ”pet minuta” na talasima Radija imaju sve novoosnovane stranke, pokreti i udruženja, te da nijedno njihovo saopštenje za javnost ne bude odbačeno… Radio-Titograd je (to je i ovih dana izjavila jedna uvažena crnogorska novinarka) tada bio istinski javni servis, onakav medij u kakve se danas nastoje transformisati negdašnja crnogorska državna javna glasila. Danas, možda, zvuči skoro nevjerovatno, ali je istina da su mnogi “radni ljudi” tada nastojali da i na radnom mjestu “uhvate” talas Radio Titograda/Crne Gore.
Doduše, i u tom periodu redovno smo objavljivali i komentare svojih novinara iz kojih je (to je skoro neizbježno!) izbijao i lični stav o događajima i procesima. Tih godina i sam sam, svake subote, preko talasa Radija (u rubrici “Na kraju nedjelje”) čitao svoje komentare o najaktuelnijim političkim zbivanjima (a tada je sve bilo politika). Bilo je to nerijetko i vrlo rizično, ali je činjeno u namjeri da se tadašnji politički i društveni haos zvani pluralizacija i vrijeme u kojem se živjelo, pokuša kanalisati u pravcu istinske demokratizacije i kakve-takve pomoći slušaocima, da lakše shvate ili prepoznaju pojave i ponude ubrzano rastućih nacionalizama, šovinizma i množenja ratnohuškačkog klikovanja.
Tih dana i godina u informativnom programu Radio-Titograda/Crne Gore, inače, dominantno je bilo pravilo: ”pratimo život i procese, a ne forumske sastanke”!

FAKTOGRAFIJA A NE LITERATURA

O tim burnim mitingaškim i pratećim zbivanjima, koja su dovela do posljedica koje danas svi živimo (ali i dalje na različite načine doživljavamo), već su i brojne knjige napisane, a krug mojeg interesovanja ovdje je samo viđenje tog (ne)vremena kroz sopstveno, novinarsko iskustvo.
I mada često ”život piše romane”, molim čitaoca da ima u vidu da ovo nije literatura, već faktografija. Takoreći, izvod iz (nenapisane) autobiografije. Dakle, dokumentovani prikaz i “evidencija” samo nekih životnih dogodovšina i to negativno selektirana. Za mnoge lijepe epizode iz moje novinarske prakse – kojih je, naravno, bilo – ovdje nije bilo mjesta. O ovoj tematici, inače, napisao sam knjigu “Zauzdavanje ludog vjetra”, koja je osnova i za ovaj feljton.
Svoja sjećanja, potkrijepljena dokumentima, prepričavam kroz nekoliko najzanimljivijih epizoda. Nakon ovog «uvoda», u narednim nastavcima sasvim konkretno, hronološki. Sjutra će biti riječi o “događanju aroda” u Crnoj Gori – Mitingu solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu, priređenom u Podgorici, avgusta 1988. Bio je to jedan od najtežih ispita (“početak kraja”) za “staro” crnogorsko rukovodstvo, ali i “generalna proba” srpskih nacionalista za populističku radikalizaciju i pokušaj stvaranja “srpske Jugoslavije”. Naravno, o tome i drugim dogodovštinama pišem prvenstveno iz novinarskog ugla.

NAKON TRI DECENIJE – NA ULICU

U pripremi ovog rukopisa pretumbao sam mnogo toga – i u glavi i u fasciklama sa dokumentacijom. Svega vrijednog da se zabilježi, ipak, nijesam se sjetio (a pisani trag nije ostavljen), pa se nekih zbivanja samo dotičem. Ipak, vjerujem da se može steći prilično uvjerljiva slika onoga što sam doživio u vrijeme i nakon ”antibirokratske revolucije”, koja je – kao i svaki period prepun zbivanja – bila svojevrsna prilika za profesionalno dokazivanje… Ali i za stradanje. Tako se i desilo da sam, naime, tri decenije nakon obavljenog prvog novinarskog zadatka u Radio-Titogradu, iz te iste kuće, zbog političkog hira “mladih i lijepih” na vlasti, bukvalno – izbačen na ulicu. Prije toga preživio sam brojna šikaniranja i prijetnje, a oduzeli su mi i stan… Tri godine poslije, nakon mnogih dodatnih stradanja i muka, ali i bitke za istjerivanje pravde, uslijedila je i sudska i materijalna satisfakcija… Ožiljci, naravno, nijesu izostali, ali jeste bilo kakva odgovornost onih koji su bili progonitelji. Štoviše, mnogi od njih se i danas “šepure” na crnogorskoj političkoj sceni. Čitajući ovaj feljton naići ćete i na mnoga od tih imena i saznati makar za dio njihovih ne/djela o kojima ja svjedočim… Tek da se ne zaboravi!

HLJEB SA SEDAM KORA

Kada sam 15. novembra 1961. godine poranio da ne zakasnim na raport kod glavnog i odgovornog urednika Radio-Titograda, Đura Lakovića, pun elena i želje da iskoristim šansu koja mi se iznenada pružila, pa još i maštajući o burnom, ali ugodnom novinarskom životu posvećenom borbi za istinu, nije mi ni na kraj pameti moglo biti da ću, tačno tri decenije poslije, doživjeti da (zajedno sa porodicom), upravo zbog bitke za dostojanstvo i kodeks te profesije, budem i egzistencijalno i fizički ugrožen. A bi tako! O tome šta se zbivalo u intermecu teško je sve saopštiti. Iz lične dokumentacije i sjećanja izdvojio sam ponešto o jednom periodu bavljenja tim zanosnim, ali vraški teškim poslom, tek da ostavim trag, a onima koji se opredijele za bavljenje istim zanatom zanimljivo svjedočenje, koje smatram vrijednim iskustvom, moguće i upozorenjem onima koji budu namjerili da jedu novinarski ”hljeb sa sedam kora”.

JEDNO JE NOVINARSTVO

Upotrebom javne riječi oduvijek se odlučujuće utiče na javno mnjenje. Zato i toliki interes vlasti da se žurnalistika drži ”na uzdi”. Novinarstvo, pak, ima svoja pravila – biti novinar znači dosljedno poštovati kodeks profesije, isti na svim meridijanima. Postoji samo jedno novinarstvo, različiti su samo ljudi koji se tim pozivom bave.

U strahu od mitingaša državni vrh izgubio glavu

Vrelih avgustovskih dana, 1988. godine i zvanična Crna Gora se preznojavala, ne toliko od – inače, za Titograd normalnih – visokih temperatura, već prvenstveno od sve učestalijih tenzija, preživljavanih tokom otvorenog sučeljavanja političkih vrhuški republika SFRJ, bujanja nacionalističkih strasti i širenja opake mitingaške atmosfere, odnosno ”podrške Srbima i Crnogorcima sa Kosova i Metohije”, koji su, kako se saopštavalo, bili egzistencijalno ugroženi od Albanaca. I životni uslovi u zemlji bivali su sve teži, pa su učestala poskupljenja hljeba, struje, benzina…
Tih nedjelja i mjeseci pred Skupštinom SFRJ u Beogradu više puta su se okupljali nezadovoljni građani iz glavnog grada i unutrašnjosti Srbije, a prvi su počeli Srbi i Crnogorci sa Kosova, što je umnogome i dodatno uzburkalo i najširu javnost. Utisci sa, tih dana u Novom Sadu, održanog velikog mitinga ”podrške Srbima i Crnogorcima na Kosovu i Metohiji”, nazvanog “jogurt revolucija” (potom mitinga u Novoj Pazovi), bili su dosta mučni, ali i kao da nijesu bili dovoljno indikativni za nadležne državne i političke organe.
I mada je Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije (najvažniji politički faktor u zemlji), na svojoj 16. sjednici, ”zabranio” da se ”mitinzi solidarnosti” održavaju van teritorije Srbije, jedan od lidera “pobunjenih” Srba sa Kosova, tada čuveni Miroslav Šolević, 15. avgusta 1988. godine telefonom je nadležnima u Crnoj Gori najavio masovan dolazak “nezadovoljnih” u Titograd. Navodno, crnogorsko rukovodstvo nedovoljno podržava pokret pobune Srba i Crnogoraca na Kosovu.
Vijest o najavi organizovanja mitinga u gradu pod Goricom sjutradan je objavio Radio-Titograd. Ta vijest pojačala je ionako već vidno talasanje crnogorske javnosti, pa je na zatvorenoj sjednici republičke vrhuške, posvećenoj upravo toj Šolevićevoj najavi, oštro reagovano. Ali ne zbog najave mitinga, već zbog – objavljivanja te informacije! Navodno, još nije bilo dogovoreno da se miting održi, a naročito ne da ”domaćin bude OK SSRN Titograda”, kako je javljeno. Zahtijevano je da, kao glavni urednik, pismeno obrazložim zašto je i kako došlo do objavljivanja te vijesti (inače pristigle posredstvom zvanične i tada jedine novinske agencije, Tanjug). Profesionalno gledano, smatrao sam da bi zanimljivije bilo da se neko upitao: zašto tu, prethodno potvrđenu agencijsku vijest tada nijesu objavili crnogorska TV, niti dnevni list ”Pobjeda”, a ne zašto Radio jeste?! No, kad je ista vijest sjutradan objavljena i u svim beogradskim listovima taj ”popust” Radio-Titograda (odnosno moj) sasvim je zaboravljen.
Šolević je sa svojim saradnicima iz glasovitog kosovopoljskog mitingaškog jezgra stigao u Titograd 18. avgusta da (kao “više nego ravnopravan” partner) pregovora o mitingu i crnogorskim zvaničnicima postavi svoje uslove! Iako je ”stvar” bila u žiži najviših državnih i partijskih organa Republike Crne Gore (koji su, kako se kasnije tvrdilo, znali da je i taj, kao i ostali protestni mitinzi samo “maskiranje” političkih ciljeva Slobodana Miloševića) kada se vidjelo da niko iz rukovodstva SK Srbije ”ni prstom da mrdne” u smislu poštovanja stava CK SKJ o zaustavljanja ”izvoza” mitinga van te Republike, rukovodstvo Crne Gore je naložilo da Šolevića ”preuzme” SSRN u glavnom gradu. I moralo se popustiti…

LJUTNJA PREDSJEDNIKA CRNE GORE

Ekipe Radija Crne Gore – i tehničke i novinarske – bile su toga dana na užarenom Trgu mnogo prije početka mitinga, pa su i fono izvještaji sa opisom atmosfere, sadržajem transparenata i parola, izjavama pojedinih ljudi iz organizacije mitinga, zatim kosovopoljskih i drugih zvaničnika koji su se tu našli, pristizali u redakciju i emitovani sunkcesivno. U vijestima u 12 sati (kada je miting trebalo da počne) u program Radio-Titograda uključio se reporter Slavica Milović (talentovani novinar, nažalost, u saobraćajnoj nesreći tragično i prerano okonačne karijere), saopštivši utiske uoči otvaranja skupa na prepunom Trgu, dodajući, na kraju, da je od organizatora mitinga iz Kosova Polja novinarima rečeno da će se istoga dana, u 17 časova, slično protestno okupljanje prirediti i u Kolašinu.
Tokom čitavog burnog mitinga, inače, sa Trga su stizali izvještaji sa insertima izlaganja pojedinih govornika koje je Radio emitovao ”odložno”, sa nekoliko minuta ”kašnjenja”, tako da je – za one koji su bili kraj svojih radio-aparata – to bilo skoro kao i direktan prenos.
Bio sam u tehničkom dijelu Radija zvanom Centrala vodova, gdje sam pratio (i kontrolisao) proces prijema i emitovanja izvještaja koje su reporteri slali sa Trga, kad sam telefonom od sekretarice direktora Radija obaviješten da me hitno traži Božina Ivanović, predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore. Povezala me sa direktorom Čedomirom Lješeviem koji mi je rekao da je predsjednik Ivanović ”strašno ljut” zbog emitovanja obavještenja da će i u Kolašinu tog popodneva biti priređen miting.
Nijesam se mnogo uzbudio zbog poziva predsjednika Republike (dijelom i zato što sam ga i privatno dobro poznavao i uvažavao), pa sam mu se javio tek kada je profesionalni dio posla u vezi sa informisanjem javnosti o mitingu bio okončan. Naprosto, vjerovao sam da prioritet ima značajan profesionalni zadatak koji je bio u toku, a i savjest mi je bila mirna: bio sam uvjeren da i ja i sve angažovane radijske ekipe činimo sve što je u našoj moći da maksimalno dobro odradimo svoj posao.

ISTINA JE NAJVAŽNIJA…

Kada sam se telefonom javio, s razlogom, veoma uznemirenom predsjedniku Ivanovićem, istrpio sam bujicu oštrih riječi i saznao razloge. Otprilike i najkraće rekao mi je: otkud vama pravo da pozivate narod na novi miting… Idite sad, ti i tvoj direktor, pa organizujte obezbjeđenje tog mitinga u Kolašinu!
Miting u gradu podno Bjelasice, naime, nije bio predviđen ranijim ”ugovorom” sa Šolevićem, pa se ni policija nije spremala za tako nešto. Šef crnogorskog državnog Predsjedništva se, s toga, zajedno sa MUP-om i ostalim nadležnim organima i službama, našao na muci – valjalo je brže-bolje do Kolašina prebaciti desetine (ili stotine) policajaca radi obezbjeđenja… No, izvjesno za takav razvoj zbivanja nije krivicu snosio Radio.
Naravno, bio sam svjestan predsjednikovih i nevolja njegovih saradnika, ali sam, isto tako, bio sasvim uvjeren da je moje tada bilo da brinem o svojim profesionalnim obavezama i da Radio istinito informiše javnost. Što se tiče vijesti koja je izazvala uzbunu, a koju je novinar sa Trga poslao, što je najvažnije – bila je istinita!
Moram priznati da sam tog popodneva osjećao neku zebnju, sve dok iz Kolašina nije stigla vijest da je tamošnji miting protekao bez ikakvih problema. No, valja istaći i da zbog te ljutnje šefa državnog Predsjedništva nijesam imao nikakvih posljedica. Štaviše, Programski savjet Radio Titograda (organa koji je imenovao osnivač – SSRN) dobio sam punu satisfakciju za sve što je tih dana rađeno. Savjet je o izvještavanju Radija o seriji mitinga u Titogradu, Kolašinu, a potom Nikšiću, Cetinju i Andrijevici zaključio: ”Sve je urađeno korektno, profesionalno dosljedno, pravovremeno, tačno i samostalno. Stvari su prikazane kako su se dešavale… Vrlo su zapaženi beskompromisni i britki komentari iz Radio-Titograda…”

NEMOĆ NADLEŽNIH ORGANA

Povodom mitinga u Titogradu i Kolašinu Radio-Titograd je narednog dana emitovao moj komentar (koji su preuzele i ostale YU radio-stanice). Nakon šire najave, rekao sam i ovo: ”Ovi mitinzi iziskuju temeljno analiziranje: onoga što im je prethodilo, samih skupova, pa i loših posljedica koje se mogu očekivati. Ako govorim o onome što im je prethodilo, teško je zaobići činjenicu da je jedan od glavnih uzroka neefikasna država, koja ne štiti svoje građane i poredak na efikasan način. Govorim o državi SFRJ, ali se posebno pitam: zašto uža, republička država – SR Srbija, dakle – ne može da zaštiti slobode i prava građana na svom području? Hitno se mora raspraviti i pitanje: šta znači osnivanje alternativnih organa (kakav je i Organizacioni odbor iz Kosova Polja), zato što zvanični organi ne mogu, ili neće da obavljaju ono što bi morali!? I šta valja očekivati, ako se svi zvaničnici odriču tih organa, kao što se to čini na Kosovu i u Srbiji, a ti organi vode izuzetno značajne aktivnosti i javljaju se ne samo kao ravnopravan partner, već i takoreći diktiraju ponašanje legalnih, ali, očito, nemoćnih nadležnih organa? Lakše je, doduše, postavljati pitanja, ali – umjesto očekivanja neizvjesnog odgovora – postavljam novo: šta je, recimo, titogradsko rukovodstvo moglo da uradi, sem ono što je pod pritiskom uradilo? Kad se tridesetak hiljada ljudi, kao na titogradskom Trgu, po ”goropeku” okupi da jednodušno izrazi krajnju zabrinutost za svoju i sudbinu Jugoslavije (što je osnovni i “vidljivi” utisak), onda je to za duboko uvažavanje. Narod hoće državu kojoj ne klecaju koljena, hoće domovinu u kojoj je zagarantovan mir i sloboda za svakog njenog građanina… Ipak, zapitajmo se: da li bi danas ijedan politički organ uspio da okupi toliko građana koliko ih se našlo na Trgu u Titogradu? Teško, jer taj narod se okupio, prije svega, nezadovoljan i ozlojeđen do zla boga neefikasnim organima svoje države, kao i opasno suprotstavljenim pojedincima i rukovodstvima, čije nejedinstvo sve više najavljuje mnogo teže dane ove zemlje…”

ZABRANA PRENOSA

Povodom mitinga u Titogradu održano je više sastanaka, uglavnom van domašaja javnosti, a sve u cilju procjenjivanja okolnosti i mogućih dešavanja na najavljenom mitingu, kako prije tako i poslije njega. Predsjedništvo Republičke konferencije SSRN Crne Gore, na zatvorenoj sjednici, razmatrajući šta i kako valja uraditi, moralo se (kao formalni osnivač svih republičkih javnih glasila) izjasniti i o mojem prijedlogu (kao glavnog urednika Radio-Titograda) da se miting u glavnom gradu Republike direktno prenosi. Pokušavao sam – sa stanovišta profesije – ukazati na, po mom uvjerenju, višestruku koristi od direktnog prenosa, pa, uz ostalo, istakao da je direktan prenos imanentan mediju kakav je radio, da postoji izraženo interesovanje već uveliko uzburkane javnosti, da se miting predviđa u podne, dakle pod pakleno vrućim podgoričkim ljetnjim suncem… U jednom trenutku, kada je bilo izvjesno da odobrenja za direktan prenos mitinga neće biti (uostalom, odluka je već bila donesena, na drugom mjestu), pokušao sam i ”adutom”: ako bude direktnog prenosa i to bude unaprijed obnarodovano, biće manje ljudi na Trgu Ivana Milutinovića i time će posao organa reda znatno biti olakšan… Uzalud! Predsjednik Republičke konferencije SSRN Ramiz Bambur je energično bio protiv, ali nije krio ni da je to ”stav drugova iz CK”. Desilo se, ipak, da se i jedan od članova Predsjedništva RK SSRN pridruži mojem prijedlogu i zdušno se založi za odobrenje direktnog prenosa mitinga. Istoričar dr Branislav Kovačević (on je bio taj) čak je bio izričitiji od mene u nabrajanju razloga ”za”. Nije, ipak, bilo druge: ”stav drugova iz CK” je bio odlučujući…

Projekat SANU odvijao se pod vidom socijalnog bunta

Zbivanja u SFRJ i većini njenih republika tada sve više ukazuju na okrenutost skoro svih vrhuški ka razgradnji federacije. Stvari se odvijaju u atmosferi širenja nepovjerenja, koje se posebno množilo nakon (koju godinu prije toga) objelodanjivanja čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), koji je otvoreno propagirao projekciju velike Srbije. Taj dokumenat je naišao na vrlo plodno tlo i odmah postao politička platforma Slobodana Miloševića, koji je i to, kao i mnogo drugoga, koristio za jačanje svoje neprikosnovene vlasti.

“DAKIĆEVCI” KAO IZVRŠIOCI RADOVA

Masovni protestni “mitinzi solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima sa Kosova” bivali su već dominantna politička karakteristika u zemlji, kada je 7. oktobra 1988. godine, odmah nakon što sam ušao u svoju kancelariju, došao (tada) mlađani novinar Radija Darko Šuković i saopštio da ima informaciju da se radnici ”Radoja Dakića” spremaju da toga dana izađu na titogradske ulice. (Tri dana prije, u Beogradu su desetine hiljada radnika iz Rakovice protestovali ispred Savezne skupštine, a slično je bilo i u Novom Sadu. Šestog oktobra glavni grad Vojvodine bio je bukvalno u vrenju tokom “jogurt revolucije” – preko 100 hiljada ljudi bilo je u protestnim kolonama… Istoga dana uveče, radnici Kombinata aluminijuma, na protestnom skupu u titogradskom Domu omladine, demonstrirali su svoje nezadovoljstvo…)
Procjenjujući da bi i u ”Radoju Dakiću” moglo da bude ”nešto”, poslao sam Šukovića da odmah ide na zadatak i dežura ispred kapija te (tada) mnogoljudne i uvažene industrije građevinskih mašina.

MITING ISPRED SKUPŠTINE
Šuković nije predugo čekao: netom je javio da se okupljanje radnika ispred hala, u krugu fabrike, odvija veoma brzo. Radio-Titograd je odmah pustio u eter tu vijest… Ubrzo su tamo pristigli brojni novinari i druge ekipe iz svih crnogorskih medija, kao i dopisništava beogradskih glasila. U brojnim govorima na tom skupu dominirali su uobičajeni socijalni zahtjevi, za poboljšanje standarda.
Dok je miting trajao, sastalo se sindikalno rukovodstvo tog kolektiva, uz učešće pristiglih gradskih partijskih i sindikalnih prvaka. Negdje u rano popodne pred fabričke kapije dolaze grupe studenata iz obližnjeg Studentskog doma, sa transparentom ”Radnici, studenti su s vama!”. Radio-Titograd objavljuje i informaciju o tom događaju, uz naznaku da se sa skupa u krugu fabrike najavljuje odlazak ispred Skupštine Crne Gore. Vijest o tome upravo je emitovana dok je mnoštvo radnika krenulo kroz fabričke kapije, izašlo na Cetinjski put. Tu su ih čekali studenti i grupice pristiglih radnika iz drugih kolektiva, pa su se, uz grljenje i žamor, pomiješali i oformili dosta brojnu povorku. Nakon kraćeg zadržavanja i uzvikivanja socijalnih parola, manifestantima su podijeljeni transparenti i zastave i lagano su krenuli prema centru grada, pjevajući i uzvikujući parole….

RADIO U CJELOSTI MOBILISAN

Tokom 18-očasovnog trajanja protestnog mitinga ispred Skupštine, Radio-Titograd je kontinuirano izvještavao. Praktično je ”mobilisan” skoro čitav kolektiv – radne ekipe su se smjenjivale, dolazili su i ”dobrovoljci”, oni koji su bili na odmoru ili bolovanju, a naročito su bili revnosni najmlađi novinari, kojima je (to se kasnije ispostavilo) to bila svojevrsna škola.
Uspostavljeno je dežurstvo u svim sektorima, obezbijeđeno je i nešto hrane, jer mnogi dan i noć nijesu išli kućama, a zbog potrebe permanentnog izvještavanja javnosti o tom događaju, odlučio sam da se program Radija emituje tokom čitave noći. (Tada je, naime, Radio-Titograd emitovao program samo do 23 časa.)
Prema podacima iz dokumentacije, tokom tih burnih dana Radio-Titograd je emitovao oko 180 priloga, pretežno izvještaja sopstvenih novinara (sa tonskim insertima), a više desetina proslijeđeno je i emitovano i na talasima radio-stanica ostalih glavnih gradova republika i pokrajina SFRJ.
Zajednička sjednica partijskog i državnog predsjedništva Crne Gore, posvećina tom narodnom buntu, direktno je prenošena, a prenos su preuzimale i neke druge radio-stanice.
Pored pozitivnih ocjena u samoj kući i nadležnim organima, o tome kako je obavljen posao izvještavanja, može reći i zaključak Komisije Programskog odbora JRT, na sastanku održanom u Beogradu, 12.oktobra: ”Izražava se zahvalnost Radio-Titogradu za profesionalno izvještavanje o događajima u Crnoj Gori… Ocijenjeno je da bi ovaj vid saradnje trebao biti obrazac za ubuduće. Izvještaji i komentari Radio-Titograd od svih radio-stanica visoko su ocijenjeni, kako u pogledu objektivnosti, tako i brzine, kvaliteta i dr.”

BEZ ODOBRENJA ”NADLEŽNIH”

Iako nezvanično, Radiju su stizali i ozbiljni prigovori zbog toga što je u noći između 7. i 8. oktobra program (bez odobrenja ”nadležnih”) emitovan kontinuirano, odnosno izvještavano o tim burnim događajima. Formalno: kao glavni urednik o produženju cjelonoćnog rada Radija nijesam mogao sam odlučivati, ali su događaji to zahtijevali. A, kako bi Radio mogao opravdati status ”najbržeg informatora”, a ja svoj profesionalizam, da je – kakvih je mišljenja bilo – program toga dana zaključio u uobičajenih 23 časa, dok je na ulicama glavnog grada i bukvalno sve bilo u previranju?!
Bilo je, doduše, namjernih podvala, tipa informacije objavljene u prištinskom ”Jedinstvu”, od 11. oktobra: ”… Iako su održane vanredne zajedničke sjednice predsjedništava Republike i CK SK CG, Radio-Titograd svoj program pokriva uglavnom muzikom… U 13 sati Radio-Titograd nije ni riječju pomenuo zbivanja u Nikšiću. Nikšićani tvrde da je Titograd danas zatvoren grad, ali se tješe da za radio-talase nema prepreke i da se program Radio-Nikšića čuje u glavnom gradu Crne Gore”!?
To je, možda, moglo proći kod čitalaca na Kosovu… Jer, pored zvaničnih ocjena, stizali su i brojni telegrami, kako od pojedinaca, tako i kolektiva, u kojima se Radio-Titogradu zahvaljuje na profesionalnom izvještavanju o tim zbivanjima.

NIJE ŠIJA NEGO VRAT

Zanimljivo je bilo i reagovanje nekih republičkih zvaničnika zbog toga što je, na kraju Jutarnjeg dnevnika Radio-Titograda, 8.oktobra, u 6 sati, u najavi jednog od više izvještaja o zbivanjima u toku minule noći, voditelj emisije rekao i da su ”uvedene vanredne mjere”. Odmah nakon emisije učinjena je ispravka i emitovano da nijesu u pitanju ”vanredne”, već ”privremene mjere”. Zbog toga mi je od nekih funkcionera upućeno puno oštrih riječi, jer, zvanično, vanredne mjere nijesu bile uvedene. Sekretar Društveno-političkog vijeća Skupštine Crne Gore, zvaničnim aktom, nakon postavljenog delegatskog pitanja, zahtijevao je pismenu informaciju, a potom i moje lično prisustvo, kao glavnog i odgovornog urednika, sjednici parlamenta, radi usmenog informisanja o tome ”kako je i na osnovu čega Radio-Titograd objavio da je došlo do uvođenja vanrednih mjera”.
Činjenično stanje bilo je sljedeće: toga jutra, nakon što je miting rasturen od strane policije i pritom privedeno dvadesetak učesnika toga skupa, u komunikaciji sa novinarima ispred Skupštine niko nije govorio o hitnim, već samo o vanrednim mjerama, uvedenim naredbom Predsjedništva SFRJ. Njima se predviđala zabrana okupljanja. Ne malo ljudi je iz svojih gradova krenulo ka Titogradu prije nego je Radio objavio da su zavedene ”vanredne”, odnosno ”hitne mjere”, ne znajući, tako, da je miting rasturen, pa su po dolasku u glavni grad imali neprijatnosti – bilo je i sukoba sa policijom.
Istoga dana desilo se da više stotina radnika iz Nikšića krene za Titograd, te da se na magistralnom putu, na mjestu zvanom Žuta greda, sukobe sa policijom, gdje je upotrijebljen suzavac. Saopšteno je da je osam građana povrijeđeno. Taj događaj kasnije je poprimio, takoreći, mitske dimenzije i Žuta greda je zadugo bila svojevrsni simbol stradanja od ”nenarodnog režima”.

“NAMETANO JE NEŠTO RUŠILAČKO I SVAĐALAČKO…”

Iako neispavan i umoran od danonoćnog rada, ujutro sam (za Jutarnji dnevnik, u 6 sati) pripremio komentar o tim zbivanjima. Evo emitovanog teksta: ”Vjerovatno ste, poštovani slušaoci, makar povremeno, slušali naše izvještaje o tome šta se dešavalo od juče popodne ispred zgrade Skupštine Crne Gore. Putem naših talasa nastojali smo da vas neprekidno i u toku čitave noći obavještavamo o onome što se govorilo iza mikrofona, dostupnih svima koji su željeli da iskoriste šansu i okupljenoj masi kažu šta ih muči. A, ruku na srce, rečeno je mnogo šta – od izuzetnih teških i srceparajućih, gorkih i olovnih istina, iskrenih i oporih, čisto ”radničkih” riječi iz kojih je izvirio i bunt, i nevolja, i socijalna ugroženost, i razočarenje institucijama društva, koje poodavno ne funkcioniše kako valja. Tražene su ostavke – i konkretne i načelne. Upućeni su i jasni zahtjevi za bolji život. Radnicima iz titogradskih kolektiva u toku noći stizale su radnička “pojačanja” iz drugih gradova. Ne samo zbog puke solidarnosti, već zbog sopstvenog nezadovoljstva stanjem u zemlji. To se, uostalom, moglo i očekivati ovih dana. No, sasvim je bilo očito da su nezadovoljstvo radnika niskim zaradama i stanjem koje ih čini nemoćnim da svojim radom obezbijede sebi i svojoj porodici čovjeka dostojan život, iskoristili i neki sa drukčijim namjerama. Iz tog opravdanog radničkog bunta, sasvim lagano, ali i sasvim vidljivo, okupljenjim građanima nametano je ponešto rušilačko i svađalačko, nešto i teatralno, ali i šeretsko, pa i bukvalno – sprdajuće. Valjda da bi se masa što duže održala na okupu, nije se ni vodilo računa šta ko govori iza mikrofona, koje su, ovom prilikom, kao u Hajd parku, mogli koristiti svi koji to žele… Nije ovo pogrda masovnim okupljanjima i na ovakav način izraženom nezadovoljstvu radnika i svih građana. Rekoh već: toliko se toga nakupilo, a sve što su radnici tražili – zvaničnici su ocijenili opravdanim. Biće, uvjeren sam, još takvih skupova i takvih zahtjeva. Neminovno je, čak. Međutim, oni koji čine organizacione odbore moraju imati i neke elementarne obaveze – i političke, i bezbjednosne, i ljudske. Ne dozvolimo, s toga, da se opravdani revolt radnika i narodna muka svekolika, zloupotrijebi i prilikom ovakvih okupljanja izrodi u krvavu zbilju, od koje će samo biti velikih nevolja i gorkog kajanja. Najzad: čiji je interes militarizacija, netrpeljivost, sukobljavanje, rantohiškačko i bratoubilačko projektovanje puteva za opravdane masovne izlive radničkog i svenarodnog nezadovoljstva?” No, na odgovore na ta i slična pitanja nije se dugo čekalo…

Jedanaesto januarsko jutro nije znalo šta donosi dan

Mada je takvo uvjerenje u javnosti bilo dominantno, sve je bilo izvjesnije da “mitinzi solidarnosti” nijesu bili nikakav spontani socijalni pokret, već da su bili dirigovani i veoma dobro koordinirani. Slovenci su (naravno!) prvi shvatili i odbili “gostovanje” mitingaša iz Srbije. Kako je Slobodan Milošević već postao politički gazda u Beogradu, prva je na udaru bila “neposlušna” vlast u Crnoj Gori, u kojoj je masa bila “uzavrela”, a lideri “zastranjivali”.

DAKIĆEVCI OPET NA ČELU

Desetog januara 1989. godine u šest sati Radio-Titograd je objavio izvještaj sa partijskog sastanka, održanog minule noći u ”Radoju Dakiću”, gdje je jedan od najvažnijih zaključaka bio: protesti se nastavljaju, ali se neće izlaziti na ulice. U Radiju smo, međutim, imali pouzdanu informaciju da ”neke strukture” u tom kolektivu, naravno zajedno sa nekim beogradskim “ispostavama”, ipak, pripremaju novi ulični miting, pa je naš novinar od jutra bio ispred kapija ”Dakića”. I tek što je izvještaj o noćnom zasjedanju komunista toga kolektiva bio emitovan, javili smo novu vijest: u krugu Fabrike počelo je okupljanje radnika. ”Dakićevci” su vrlo brzo ispunili fabričko dvorište, gdje im se obratio generalni direktor Drago Šofranac i prenio im partijski stav. No, okupljeni radnici nijesu ga poslušali i nešto poslije osam sati, njih oko 150, izašli su na Cetinjski put. Ispred zgrade Rektorata Univerziteta na okupu su, kao spontano, već bili studenti, gdje im se obratio rektor Miloš Radulović, da bi se, odmah potom svi oni pridružili radnicima. Nepunih pet minuta poslije, Radio-Titograd je javio da su ”Dakićevci” izašli na ulicu i sa studentima se uputili ka centru grada, pjevajući ”Druže Tito, mi ti se kunemo…”

“NAROD JE POBIJEDIO!”

Ta informacija putem talasa Radija kao da je bila svojevrsni signal i drugima (mada se, izvjesno, to ranije planiralo), pa su počele stizati vijesti o ”pokretima” radnika i iz drugih većih titogradskih kolektiva…
Od tada, pa sve do 11. januara oko 14 časova i 30 minuta – kada je ”svenarodni bunt” ispred zgrade Skupštine Crne Gore, okončan riječima Momira Bulatovića: ”Narod je pobijedio! Svi zahtjevi su ispunjeni!” – mikrofoni i reporteri Radio-Titograda bili su neprestano uključeni ispred Skupštine. Od uobičajene programske šeme, naravno, nije ostalo ništa. Bez ičije “naredbe”, samoorganizovano je zavedeno ”vanredno stanje” u tom kolektivu i tokom svih tih 30-ak sati trajanja mitinga sve je funkcionisalo ”kao po koncu”. U dokumentaciji je ostao podatak da je Radio-Titograd tada emitovao oko 200 priloga (!) – izvještaja, razgovora, reportažnih zapisa, komentara. Pored direktnog prenosa značajnijih perioda mitinga (bilo je i pauza, čkanja na odluke rukovodstva…) o zbivanjima ispred Skupštine izvještaji su se mogli čuti svakih desetak minuta.
”Pokriveni” su bili i svi slični događaji koji su se odvijali u drugim crnogorskim gradovima, kao i skupovi po titogradskim radnim i drugim organizacijama…
Bilo je to istinsko ”vrijeme radija”, događaj koji je bio veliki profesionalni izazov i za mnoge prava proba, tokom koje je Radio-Titograd vrhunski položio “stručni ispit”, što je kasnije i rezultiralo visokim ocjenama o profesionalno obavljenom poslu. I brojni drugi javni mediji tih dana objavili su pohvale našoj kući.

POHVALE I PRIZNANJA

Novinar ”Njujork tajmsa” Henri Kem, došao je sredinom januara ‘89. u Podgoricu, da se na licu mjesta uvjeri u rezultate ”oktobarsko-januarskih događaja”. U tom listu, od 23. januara, pod naslovom ”Republika koja je zagrmjela”, opširno je opisao zbivanja u Titogradu i Crnoj Gori, stavio to u kontekst ukupnih zbivanja na prostorima SFRJ, uz više citata Momira Bulatovića i Ljubiše Stankovića. Treći koga je citirao bio sam ja.
Tokom razgovora sa mnom, u jednom trenutku je ustao, pa gledajući kroz prozor kancelarije glavnog urednika Radija, pokazujući rukom, rekao je: ”Da, da… Imali ste odavde potpun pregled – tamo Univerzitet, tamo radnici ‘Dakića’…” Rekao mi je i da on smatra da je profesionalni posao koji je tada obavio Radio-Titograd imao veoma važnu ulogu u masovnom učešću građana na mitinzima, odnosno u ”obaranju” stare vlasti…
Stizala su i brojna slična priznanja. Ne samo u vidu javnih pohvala, već sam za svoj rad (posebno komentare na Radiju) dobio i prvu nagradu Udruženja novinara Crne Gore, zatim nagradu RTV Titograd za stvaralaštvo i td.
JOŠ DVIJE OPASKE. Prva, primijetili ste, nadam se, da ovdje mitinzi nijesu centralna tema, već novinarstvo u Radiju. Druga i važnija. Potonjih godina nametala mi se profesionalna (ali i ljudska) dilema: da sam znao pravu političku pozadinu “događanja naroda” i ”šta se iza brda valja” (a nijesam, kao ni najveći broj učesnika tog i drugih mitinga) da li bih tako profesionalno “ginuo”?! Ne, sigurno! Ipak sam prvo čovjek, pa novinar!

ČEKAMO ISTINSKI STRAHUJUĆI

U komentaru, emitovanom na talasima Radija, nakon dvodnevnog januarskog mitinga, o tim burnim danima kazao sam i ovo: ”Deseti i jedanaesti januar: najsnažniji politički zemljotres u Crnoj Gori, sa epicentrom u Titogradu, dani kada je radništvo i omladina ove Republike digla ustanak bez ijednog metka. Hoće li to istorija zabilježiti kao revoluciju, ili će tok događaja obezvrijediti tekovine januarskog bunta – ostaje da se vidi… U rukovodstvima koja odlaze naći će se i oni bez putera na glavi, što je i normalno, jer ‘uz suvu i sirova gori’. No, najčešće je riječ o onima što su vrlo tolerantno i dugo ćutke gledali šta se zbiva, a bili su i u mogućnosti i u obavezi da reaguju, da se suprotstave, da ne prihvate, da se ograde… Narod kaže ‘s kim si, onakav si’… A odgovore na pitanje hoće li ljudi i događaji obezvrijediti tekovine januarskog bunta iščekivaćemo istinski strahujući. Valjda kadrovska revolucija, koja je u toku, neće omogućiti šansu i onima koji, sa naknadnom pameću, trče prema prvim redovima… ‘Nova metla dobro čisti, ali ne zna gdje sve ima smeća’ – kaže ona narodna, pa ostaje da i sami doprinesemo da strahovanja od budućnosti ne prerastu u još goru javu”… Komentar sam završio riječima: ”Svanulo je novo jutro. A, zna li to jutro šta donosi dan?” To pitanje – pokazalo se – bilo je sasvim na mjestu…

”ŽIVIO RADIO!” – PUČ JE USPIO

Za profesionalni angažman Radio-Titograda karakterističan je tekst, objavljen u beogradskoj ”Radio TV reviji”, od 13. januara 1989. pod naslovom: ”Živio Radio!” Evo tog teksta: ”Tokom dramatičnih događaja u Titogradu, prošlog utorka, opet se pokazalo da je u zaista kritičnim trenucima radio nezamenljiv. Televizija je tokom dana šest puta emitovala izvještaje iz Titograda i uz to uključivala kamere na licu mjesta, na žalost obično onda kada se tamo ništa nije događalo. I tako je cijela zemlja napeto očekivala sledeće emisije vijesti. Ali, ko je bio uporan, mogao je i u Beogradu da na skali radio-aparata pronađe Titograd. Reporteri Radio-Titograda bili su na samom ulazu u Skupštinu i njihovi mikrofoni bili su stalno uključeni. Oko 18 časova čulo se kako neko iz Odbora demonstracija beskrajno ponavlja molbu: ”Ljudi, sačekajte još samo nekoliko minuta! Ljudi, molim vas, strpite se! Ako ste dostojanstveno čekali devet sati, strpite se još samo nekoliko minuta! Ljudi! Molim vas!’ Zatim žamor, pjesma, uzvici… Niko ne prilazi mikrofonu. Prolazi pet, deset, petnaest minuta…Niko od članova Odbora ne želi da bude taj koji će pročitati saopštenje rukovodstva. Niko ne želi da baš na njega padne sva odgovornost u času kad bude morao da saopšti lošu vijest. Konačno čuje se glas Momira Bulatovića, predsjednika Konferencije komunista Univerziteta, čovjeka koji je, u ime Univerziteta nedavno odlučno i smireno zahtijevao od oba rukovodstva Republike da podnesu ostavke. Sada smireno i polako čita saopštenje rukovodstva koje se opet oglušilo o zahtjev naroda. Demonstranti ga prekidaju. Momir Bulatović moli ljude, koji su deset sati mirno i odlučno protestovali, za još samo malo strpljenja, da bi mogao da kaže šta Odbor predlaže da čine. Ali, nastaje zbrka… Buka je zaglušujuća… Momir Bulatović, u posljednjem pokušaju, obraća se narodu: ”Ljudi,molim vas, ljudi, vratite se nazad! Vratite se nazad! Čuje se glas: ”Čitaj, Momire, zbog radija i televizije! Zatim glas Momira Bulatovića: ‘Neću više da čitam! Kakvi radio i televizija!’ Repоrter: ‘Popušta petostruki kordon milicije!…’Neću više da čitam! Kakvi radio i televizija!’ Rеpоrter: ”Popušta petostruki kordon milicije!… Studenti su se već popeli na stepenice Skupštine!’ Glas Ljubiše Stankovića, predsjednika Omladine: ‘Sačekajte da čujete šta predlažemo dalje da radimo! Molim vas, stanite…! Ima povrijeđenih… Vodite računa… Molim vas, vratite se, ima povrijeđenih!’ ‘Čujte šta misli omladina, šta misli Univerzitet! (zastaje) Pazite…! Ima povrijeđenih…’ Opet opšta gužva… Najzad, ponovo glas Momira Bulatovića: ”Ljudi, pustite nas da siđemo među vas…’ Nešto kasnije. radio-reporter iz same zgrade Skupštine: ‘U zgradi više nema nikoga. Svi funkcioneri su napustili Skupštinu. Čuvari i nas upravo udaljavaju. Moramo da izađemo. Gase svijetla…’ Svi se sjećaju onog strašnog časa kada su, zahvaljujući televiziji, bili svjedoci naredbe ”Milicijo, postupi po naređenju!’ U tom trenu, televizijske kamere, koje su vjerovatno nastavile da snimaju obračun milicije sa narodom, za nas, obično gledaoce, ugasile su se. Mogli smo samo u mašti da nagađamo šta se dalje događa. Sto dana kasnije, u najopasnijem trenutku, reporteri Radio-Titograda, nisu isključili svoje mikrofone. Hvala im!”
…………………………
…………………………
…………………………
…………………………

Željezničari kao cenzori i Radiju prijete mitingom

Ko nije bio učesnik (savremenik) zbivanja tokom i nakon ”antibirokratske revolucije” u Crnoj Gori, ili ko nije bio u prilici da se naknadno detaljnije upozna sa tadašnjim događanjima, stanjem i odnosima u svim segmentima rada i života, teško će ikad moći da shvati sva ta muljevita gibanja, niti, pak, da povjeruje da je moguće da se ljudska svijest (a tek ponašanje!) nađe na tako niskim razinama. Istina, svima je, manje ili više, bilo teško. Sem “patriotama”, mitingašima, velikosrpskim bukačima i šovinističkim galamdžijama, koji su bili “na svom terenu” i imali svuda otvorena vrata. Tamo gdje nije bilo tako, takvi su činili sve, baš sve, da uklone “prepreke” i osvoje pozicije. Iz “antibirokratske revolucije” proistekla nova vlast u tome im je u svemu išla na ruku. Bolje reći ona ih je “hranila”… Uostalom, ta vlast je i došla plivajući na istom ”talasu”.

RADIO NA UDARU MITINGAŠA

Radio-Titograd je – kako prije, tako i poslije “AB revolucije” – prioritetno nastojao da bude profesionalan medij, otvoren za sve, posebno za nove ideje i političke pokrete, naravno, ako nijesu bili usmjereni na otvoreno širenje međunacionalne mržnje, ili ratnohuškačke propagande, ili, pak, saopštenja za javne medije nudili sa sasvim neprimjerenim sadržajem. Uostalom, na takvo ponašanje u Radiju upućivale su i sopstvene ”osnove uređivačke politike”, verifikovane od nadležnih programskih organa.
U toj dosta kamufliranoj i nemilosrdnoj “borbi” za kodeks profesije prilično se uspijevalo, мada je i u samom Radio-Titogradu, odnosno u cijeloj RTV Titograd (potom Crne Gore), postojalo organizovano jezgro “nove vlasti”, odnosno velikosrpskih nacionalista, koji su bili u dosluhu (ili pod diktatom) sa “mladim i lijepim” i njihovim sve brojnijim političkim (i policijskim!) ekspoziturama u svim sredinama. Ipak, program Radio-Titograda je, što je najvažnije, tada bio veoma slušan i cijenjen medij, naročito njegove prijepodnevne, dvosatne emisije ”otvorenog studija”, čiji voditelji su bili, uglavnom, talentovani novinari početnici, koji su, ispostavilo se, na briljantan način obavljali posao i osvojili nepodijeljene simpatije auditorijuma. Ističem da su sve (ama baš sve!) tek osnovane političke stranke imale “svoja” dva sata (!) na talasima Radija, da predstave svoj program i “ponudu” višestranačjem već tada dobrano “inficiranoj” javnosti.
Sve što je Radio-Titograd tada emitovao, od strane slušalaca bilo je svakodnevno temeljno ”filtrirano” i na razne načine ”analizirano”, a nerijetko su se direktno oglašavali pojedinci, pa i kolektivi ili grupe ljudi sa dosta oštrim reagovanjima, ponekad i otvorenim prijetnjama, zbog pojedinih objavljenih informacija koje im se nijesu ”dopadale”. Na adresu glavnog urednika Radija svakodnevno su stizala takva pisma (brojna i danas čuvam u svojoj dokumentaciji!).
Za ovu priliku podsjetiću samo na jedan od najkarakterističnijih primjera te vrste – takozvani ”slučaj ŽTO Titograd”. (U nastavku feljtona biće mjesta i za druge…) Valja podsjetiti i da je kolektiv ŽTO Titograd tada, poslije “Radoja Dakića”, bio jedan od najpouzdanijih “prvoboraca” na protestnik mitinzima i najglasnijih pobornika politike Slobodana Miloševića.

ZAR SRBIJA ISTO KAO I SLOVENIJA?

Petog juna 1989. godine – kako je sjutradan izvijestila ”Pobjeda” – “radni ljudi ŽTO, zaposleni u Titogradu, povodom najnovijih komentara objavljenih na Radio-Titogradu i u ‘Pobjedi’, o nedavnoj prepisci predsjedništava SR Srbije i SR Slovenije, održali su protestni zbor, na kojem je direktor OOUR-a Tehničko-kolska djelatnost Novak Klisić, u ime stotinak radnika, pročitao protestno pismo…”
U tom protestnom pismu, uz ostalo, kaže se da su željezničari ”nažalost prinuđeni da se po peti put sastaju i da osuđuju pojedine pojave koje se dešavaju među nama u Crnoj Gori”. (Valja ukazati da je ŽTO Titograd tada imalo ulogu jednog od najisturenijih i najznačajnijih punktova nove crnogorske vlasti, sa direktorom Dragom Vučinićem, na čelu). U nastavku pisma stoji: ”… Neposredni povod da se danas okupimo je komentar Radio-Titograda, povodom pisama predsjedništava Srbije i Slovenije, gdje se Srbija, ama baš u svemu, izjednačava sa Slovenijom…
Neće nam biti teško poručiti iz ove hale crnogorskom narodu da, ako pojedinci ovako nastave, bilo bi dobro da se još jednom sakupimo ispred Skupštine…
Molimo Predsjedništvo CK SK CK da se od takvih komentara ogradi… Tražimo da se javnost hitno upozna: ko stoji iza tih komentara i čiji su to komentari?!”

”ČIJI SU TO KOMENTARI?”

A, šta je bilo rečeno u tom komentaru, koji sam ja i napisao i lično pročitao? (Uostalom, to je spiker i najavio prije komentara, pa onda nije jasno otkud pitanje ”Čiji su to komentari?” – sem ako su ga postavljali oni koji moj komentar nijesu ni slušali?!) No, taj ”sporni” dio komentara ovako je glasio:
”Kosovo je povod i za nastavljanje međurepubličkog rata između Srbije i Slovenije. Pisma razmijenjena između dva predsjedništva samo potvrđuju da je između riječi i djela put više nego trnovit. Pisma govore puno i o onima koji ih pišu, svojevrsno su svjedočanstvo o njima samima. I, ako je tako, onda bi se reklo da je nedostatak dobre volje izrazit. A bez želje da se razgovara, da se sjedne za isti sto i pokuša razjasniti, nema mogućnosti ni da se prevaziđu nesporazumi, ma kakvi oni bili…
Posljedice takvih sučeljavanja rukovodstava poodavno su više nego loše i po zemlju u cjelini i za svaku republiku ponaosob. Zar je moguće da najistaknutiji funkcioneri republika smatraju da je dijalog veća opasnost od prepucavanja preko novina? Nije li i nedavno izlaganje Janeza Stanovnika u Titogradu pokazalo da neke stvari izgledaju makar malo drukčije, nakon neposrednog dijaloga?”
Redakcija Radio-Titograda je tim povodom reagovala i saopštila da ”u navedenom komentaru nema nijednog argumenta, koji bi zaslužio kvalifikacije izrečene na zboru željezničara”. Redakcija je odbila napade iz ŽTO-a kao tendenciozne i neprihvatljivu vrstu pritiska na javna glasila, odbaijajući i namjeru i pravo željezničarima da oni budu jedini ”tumači suštine januarskih zbivanja”…

“SAMO NAROD PIŠE KOMENTARE”

Tri dana poslije, uslijedilo je pismo predsjednika sindikata ŽTO Titograd, Petrislava Danilovića, u kojem ističe da, uz već navedeni moj komentar (za koji veli: ”Uvjereni smo da nije onakav kakav bi crnogorski narod rekao da je dobar”!?), protestuje i zbog ”neshvatljivog komentara drugarice sa Radija, poslije pročitanih pisama predsjedništava Srbije i Slovenije”, koji je, navodno, pravi povod za proteste željezničara.
(Voditelj emisije Novosti dana, Dušanka Tasovac, nakon citiranja tih pisama, rekla je da je ”posebno tragično što i jedni i drugi navodno žele isto, a pritom se ponašaju kao dvije posebne države u Jugoslaviji, nespremni za dogovor i kompromis, u interesu te iste Jugoslavije, domovine – na koju se tako glasno pozivaju”.) Lider željezničarskih sindikata, zatim ističe da ”već od oktobra, do dana današnjega, pojedini komentari koje daje Miodrag Vukmanović iz Beograda neprihvatljivi su, iritiraju crnogorski narod i od njega ne bi bili prihvaćeni”! Pojašnjavajući svoj stav, Danilović kaže da misli da ”određeni komentar treba da predstavlja mišljenje kakvo bi rekao crnogorski narod”.?! U post skriptumu traži da mu Radio-Titograd pošalje kopije svih komentara Miodraga Vukmanovića za potonjih osam mjeseci, kao i već inkriminisani…

“STVARI POČINJU NEUGODNO MIRISATI”

Nastojanje radnika ŽTO Titograd da cenzuriše javna glasila izazvalo je široko interesovanje medija, posebno pisanih. Tako su o tome komentarisali beogradska ”Politika” (u tekstovima sa naslovom ”Ko stoji iza komentara Radio-Titograda?” i ”Diskusija van dnevnog reda”), zatim ”Pobjeda” (”Zamjerke Radiju” i ”O novinarima i željezničarima”), pa ”Borba” (”Ko cenzuriše narod?” i ”Neki novi cenzori”) i drugi. Tako ”Borba” u dvobroju od 10/11. juna, uz ostalo, piše: ”Nikome se ne može sporiti pravo, pa ni radnicima ŽTO Titograd, da o političkim i inim stvarima donosi sopstvene sudove, saglašava se ili kritikuje. Ali, onog trenutka kad posegnu za viškom prava i drugačije stanovište procjenjuje po maniru neprikosnovenih arbitara, stvari počinju neugodno mirisati. U tom slučaju postaje jasno da se demokratija ne želi upražnjavati kao model opštenja različitosti, već isključivo kao model jednoglasja…Želi li to neko da odmah stavi do znanja kako pravo na slobodno mišljenje seže do linije koju on sam odredi…? ” Na taj “Borbin” tekst oglasio se pominjani lider sindikata ŽTO-a, čudeći se jer, ”kao da je tekst pisan prije avgusta 1988. godine, a kamo li kasnije… čudan jer zabranjuje da mislimo ono što bi narod rekao… Ko nama ne vjeruje – neka istraži”, veli on, precizirajući da se ”neće miriti s tim da se neki komentari – podmeću narodu…” Ovaj ”slučaj” bio je posebna tema na sjednici Predsjedništva RK SSRN, po čijem zaključku je održan zajednički sastanak predstavnika te organizacije, kao osnivača republičkih javnih glasila, zatim Radija, ŽTO Titograd i ”Pobjede”, gdje je na neki način ”spuštena lopta”. No, željezničari su se slično oglasili i u još nekim prilikama, ali kad je agilni i politički veoma angažovani direktor ŽTO-a Drago Vučinić, ”po zadatku”, premješten za generalnog direktora Luke Bar, to je – sasvim splasnulo! Bolje reći, kako se ispostavilo – “preseljeno” je u Bar…

Radio daje “politički azil” rukovodstvu opštine Bar

Među prvoborcima ”AB revolucije” i neumornim verbalnim ratnicima za ”svesrpsku stvar” uobičajeno je tada bilo da se (u crnogorskom novinarstvu) primat “priznaje” redakciji Radio-Bara. Pa, i sami poslenici te medijske kuće stalno su se reklamirali kao ”najjužnija srpska radio-stanica”. Afirmacija mitingaške atmosfere i poruka koje ona nosi bila je prioritet programa, u kojem su defilovali svi veliki Srbi, iz svih ”srpskih zemalja”. Novinari te radio-stanice stizali su – kako su govorili – svuda ”gdje god su srpski grobovi”! Praktično, bilo je tek pitanje dana kada će oni objelodaniti da je Srbija “rastegnuta” sve do Zagreba, odnosno Soluna.

BOJKOT “NENARODNOG” RUKOVODSTVA

Urednici Radio-Bara su se tih dana, takođe, hvalili da su, navodno, jedino oni imali ”direktan prenos” takozvanog Šolevićevog mitinga u Titogradu, a zapravo se radilo o telefonskom javljanju iz jednog obližnjeg stana, putem kojega su reporteri slušaocima prenosili šta se zbiva i o čemu govornici na mitingu govore. Ipak, taj ”direktni prenos” im je donio (kratkotrajnu) profesionalnu slavu i nagrade.
Radio-Bar je uređivačku politiku stavio “u službu” srpskih nacionalista, posebno nastojeći da “poklopi” (objektivni) Radio-Titograd (ili mu, makar, postane konkurent).
Do koje mjere je profesionalno dosegao Radio-Bar, neka ilustruje činjenica da je bio ”zatvoren” za funkcionere te Opštine, koja je, inače, bila njegov osnivač!? Jednostavno, vlast u Baru tada se nije povinovala republičkoj vlasti, tada tvrdokornoj Miloševićevoj ispostavi, pa je taj medij postao glasnogovornik ”svesrpske stvari”, a lokalno rukovodstvo proglašeno ”izdajnicima”…

IPAK “POLITIČKI AZIL”

Elem, opisaću zgodu koja o tome svjedoči. Bio je ponedjeljak, 23. oktobra 1989. kada me je telefonom pozvao tadašnji predsjednik omladine Bara, Zoran Nikitović, pitajući: Da li rukovodstvo grada Bara može, putem talasa republičkog Radija, javnosti saopštiti situaciju u toj opštini, jer im “njihov” lokalni radio – nije dostupan. Prihvatio sam i predložio da iz lokalnog radija ”ide” zajednička emisija ”Otvoreni studio”, ali je on prenio insistiranje barske političke vrhuške da to bude isključivo iz Titograda… Dogovoren je i termin: ponedjeljak, 30. oktobra, u 9 sati.
Istoga dana telefonom mi se javio v.d. direktora i glavnog urednika Radio-Bara, Vasilije Lalošević, (danas agilni poslanik SNP-a u Skupštini Republike Crne Gore) pokušavajući da me, u veoma dugom razgovoru, ubijedi kako je ”neprofesionalno takvu emisiju raditi bez novinara Radio-Bara”. Upozorio me je čak da “nije korektno što pružate politički azil” barskom rukovodstvu, ”jednom od najčvršćih uporišta u januaru diskreditovane politike u Crnoj Gori”…
Naravno, ostalo je onako kako sam već bio dogovorio, a Laloševiću sam obećao da će Radio-Titograd učiniti sve da profesionalno obavi taj posao, bez zloupotrebe od bilo čije strane. Moje obrazloženje je bilo: makar i da ima istine da je barsko rukovodstvo ”nenarodno” i ”pinočeovsko”, ipak je rukovodstvo opštine i mora imati mogućnost da se – kao i mnogi drugi, njima “ravni” ili ne – obrate javnosti preko republičkog Radija…
Zahtjev da novinari Radio-Bara u toj emisiji budu prisutni kao ”druga strana”, naspram rukovodstva toga grada, nijesam prihvatio jer je za mene ”druga strana” bio audotorijum kojemu su barski čelnici željeli da se obrate, jer to nijesu mogli preko sopstvene lokalne radio-stanice. To što je v.d. direktora Radio-Bara Lalošević naročito naglašavao da je riječ o ”ljudima koji su pinočeovskim metodama organizovali gušenje javne riječi”, nije za mene bilo ubjedljivo. Jer, ako je redakcija Radio-Bara bila taj ko rukovodstvu grada onemogućava pristup mikrofonima, bilo je jasno ko ”guši javnu riječ”. Ili: ako je, po sugestijama Laloševića, većina Barana bila protiv svog rukovodstva, zašto bi, onda, samo Radio-Bar imao ulogu ”druge strane”? Uostalom, znao sam i ja ponešto o tadašnjim političkim i ukupnim zbivanjima u Crnoj Gori, pa i konkretno u gradu podno Rumije…

BILA JE TO “IZDAJA”

Emisija je realizovana po planu, trajala je tri sata, više desetina slušalaca se telefonom direktno uključilo u program, postavljali su pitanja, komentarisali izjave barskih lidera. Gosti u studiju su bili: Slobodan Leković, predsjednik SO, Milenko Sjekloća, predsjednik OK SK, Gano Slaković, predsjednik IO SO, Svetozar Durović, predsjednik OK SSRN, Zarija Lekić, predsjednik Sindikata, Milivoje Pejović, predsjednik SUBNOR-a i već spominjani omladinac Nikitović. U emisiji su (telefonom) učestvovali i urednici Radio-Bara…
Nije, potom, trebalo dugo čekati da krene lavina telefonskog uznemiravanja, prijetnji, psovki… Stizala su prijeteća pisma, objavljeno na desetine tekstova u novinama u kojima sam ja “meta”… I tako danima. Takva, beskrupulozna hajka, organizovana iz jednog medija prema drugom, teško da se ranije dogodila, a još teže da će ikada više biti zabilježena u novinarstvu ”svih srpskih zemalja”. (Ko bi prelistao obimnu dokumentaciju – požutjele isječke iz svih beogradskih dnevnih novina i ”Pobjede”, kao i desetine pristiglih mi pisama – istinski bi mogao steći utisak da je “AB revolucija” u znatnoj mjeri bila usmjerena na rušenje glavnog urednika Radio-Titograda!?)
Tada već čuvena ”Pobjedina” rubrika “Pisma čitalaca” (autori su, uglavnom, bili iz same te redakcije!?) danima je imala “zakupljen” prostor za reagovanja protiv mene. Neki novinari tog lista su ispunjavali normu ”dopisujući” se sa mnom, ali nije objavljeno nijedno pismo koje bi iole išlo meni u prilog, iako je takvih bilo ne malo (mnogi su, naime, kopije meni upućivali).

PRIJETNJE I PRITISCI

O ”burnim reagovanjima na radio-prezentaciju barskih čelnika” oglasio se i zamjenik glavnog urednika “Pobjede” Momčilo Popović, opširno pismo poslao je još jedan Baranin, Zoran Živković, a najoštrija je bila novinarka Gordana Vujović, dok je njena koleginica D. Janković izvijestila o ”oštrom protestu barskih brodara”, kao i o ”protestu barskih profesora” tim povodom. Stizali su i protesti redakcije Radio-Bara Programskom savjetu i uređivačkom kolegijumu Radio-Titograda, zatim Sudu časti Udruženja novinara Crne Gore, Komisiji CK SK za informisanje itd… ”U pomoć” su im pritekle i beogradske ”Večernjih novosti” (“Sumnje u režiju”, autori Savo Gregović i Rajko Joličić) i drugi. Objavljeno je sijaset pogrda, pa i kleveta, ali niko od autora nije ni ponudio da ”druga strana” (odnosno ja, kao napadani glavni urednik) bude “druga strana” u njihovim tekstovima. U tim pisanijama je bilo “zajednički” stav: kako neko može biti protiv Radio-Bara, dobitnika nagrade UN CG za ”podvig godine” (za ”prenos” mitinga iz Titograda), te kako neko uopšte može braniti ”nenarodno” rukovodstvo Bara…
Više saopštenja iz Radio-Bara i barskog rukovodstva, tim povodom, objavio je, naravno i Radio-Titograd. No, u sve to uključili su se i pojedini kolektivi, organizacije SK, ili grupe radnika barske opštine… Da ne bude zabune, ponavljam: stizale su i tim povodom desetine pisama podrške Radiju i meni lično, a i Programski savjet je taj ”poduhvat” ocijenio ispravnim.

META ZA ODSTRIJEL

Taj sukob sa vrhuškom Radio-Bara (posredno sa “mladim i lijepim”) bio je, izgleda, ”početak kraja” mojeg urednikovanja u Radio-Titogradu, jer tada počinje progresivno množenje mojih nevolja. Postajem “meta za odstrijel”. Rastu organizovane telefonske prijetnje, uznemiravanje porodice… Ipak, nova vlast je tada imala i neke važnije ”neprijatelje”, a nije baš ni bilo u tome lako naći argumente da mi, eventualno, tada ”zavrnu šiju”. Čekali su se povoljniji uslovi…
Za taj ”slučaj” vezana je i jedna skoro istorijska dogodovština… Naime, po prijavi Vasilija Laloševića, Sud časti Udruženja novinara Crne Gore sastao se da razmotri ”slučaj glavnog urednika Radio-Titograda”, što je tih dana, kako rekoh, bila prvorazredna medijska tema. Na sjednici Suda, uz učešće Laloševića, raspravili smo sve aspekte mojeg navodnog ”neprofesionalnog ponašanja i kršenja novinarskog kodeksa”. Nije bilo mnogo dvoumljenja – Sud je konstatovao da nema mjesta odgovornosti, odnosno da je “sporna” tročasovna emisija Radio-Titograda, realizovana u skladu sa uređivačkom politikom Radija i novinarskom etikom… (To, međutim, nije bilo prihvatljivo za ”buntovnike” iz Bara, pa sam dugo još bio na oštrici napada, njih i njihovih pajtaša. No, biće o tome još riječi…)
P.S. Da je to izdržalo probu vremena, za ilustraciju neka posluži činjenica da znatan broj članova ”nenarodnog rukovodstva” Bara (tih anatemisanih ”azilanata” Radio-Titograda) godinama poslije bivaju istaknuti funkcioneri.

HVALIO GA RADIO-BAR – IZGUBIO IZBORE

Bar je, inače, tih mjeseci sav bio u političkom vrenju, kao jedna od rijetkih komuna koja nije ”poklopljena” u naletu ”ab” revolucije. U Luku Bar je pućen jedan od mitingaških ”prvoboraca” – Drago Vučinić, a za sekretara SUP-a postavljen je Nikola Pejaković, (ubrzo potom postaje “poznati” ministar policije Crne Gore, a zatim nanovo biva nagrađen i postje ambasador SRJ!?) Kako je u jednom pismu pristiglom iz Bara tada naglašeno, bila su to ”jedina dva funkcionera koja je u Baru postavila nova vlast”. Kasnije će se potvrditi da ”nova vlast” u tom lučkom gradu ne samo nema ”prave ljude”, već ni oslonca, a to se verifikuje i na prvim višestranačkim izborima… O tom vremenu veoma je indikativno svjedočenje, iz jednog od brojnih meni upućenih pisama, u kojem se, uz ostalo, ističe da je kandidat za predsjednika SO Bar, dr Ljubo Živković ”čovjek koji je veoma omiljen u ovom gradu, sada ubjedljivo izgubio, zato što ga je Radio-Bar svakog dana hvalio, a drugog kandidata Slobodana Lekovića – napadao”!!! Tadašnji beogradski nedjeljnik ”Komunist”, pišući o već rasplamsalom medijskom ratu, to ilustruje i primjerom iz Crne Gore ”povodom gostovanja sadašnjeg barskog rukovodstva u kontakt emisiji Radio-Titograda”. ”Pokrenuli su taj rat Radio-Bar i ‘Pobjedin’ dopisnik iz Bara” – piše taj nedjeljnik i dodaje da ”nije problem u tome što su se oni obrušili na Radio-Titograd (vrijeme je, najzad, da razvrgnemo i cehovsku solidarnost kad za to ima razloga), nego u tome što kritičari iz Bara ne vide da, zaista, nijesu u pravu! Prvo, zato što je barsko rukovodstvo (koje oni inače odavno kritikuju) u pomenutoj emisiji dovedeno u poziciju da odgovara i na vrlo neprijatna pitanja, što nije nikakva privilegija, a još manje davanje ‘političkog azila’ – kako tvrdi Radio-Bar, i, drugo – zar je demokratski dijalog to kad neistomišljenika spriječimo da kaže to što hoće da kaže?”

Sve “izdaje” su oproštene ali ne i ostavka u CK

Nakon uspješnog okončanja “AB revolucije” i nasilnog svrgavanja crnogorske “stare vlasti”, u proljeće 1989. godine priređen je kongres Saveza komunista Crne Gore (tada još uvijek jedine političke stranke) koji je – podrazumijeva se – imao svu vlast u Republici. U znak priznanja za tek minuli profesionalni rad u Radiju (dobio sam već dvije značajne staleške nagrade, bio kandidovan čak i za Trinaestojulsku nagradu…) “zavrijedio” sam i izbor za člana novog Centralnog komiteta SK CG, a potom izabran i za predsjednika Komisije Predsjedništva CK SKCG za informisanje… (Zbilja – osnova za sjajnu karijeru, zar ne?)

PLURALIZACIJA

Tokom cijele godine, inače, na političkoj pozornici Crne Gore nastavljeno je “vrenje” – uveliko se, naime, radilo na pripremama za osnivanje novih političkih stranaka (svaka od njih imala je dovoljno – i jednako – vremena za ozbiljnu promociju u programu Radiju Crne Gore). Pravljene su razne procjene i kombinacije, prepričavalo se ”šta će biti, ako bude”… Mnogi su se tvrdokorno opirali nailazećoj pluralizaciji. Naročito je, rekao bih, bilo živo u krugovima intelektualaca, prvenstveno na Univerzitetu Crne Gore, odakle su pokretane skoro sve inicijative.
Shvatajući da je vrijeme jednopartizma prošlo, tih dana sam sve češće pomišljao da podnesem ostavku na članstvo u CK. S jedne strane, višepartijsko društvo koje je bilo na vidiku trebalo bi – uz ostalo – da, najzad, novinare u cjelosti ”vrati” struci, a s druge, bilo je sve više poteza tadašnje partijske vrhuške koji su me “tjerali” da uvidim da meni i nije mjesto u tom i takvom organu, preciznije sa takvim ljudima.
Negdje ujesen te godine desilo se da se, na prijedlog prof. dr Novaka Jaukovića, uključim u jednu već oformljenu grupu istomišljenika, uglavnom ljudi sa Univerziteta, koja se pripremala za osnivanje Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI). Priređena je osnivačka skupština, zabilježili su to štampa i televizijske kamere, pa je (nakon emitovanja izvještaja o tome) sjutradan u političkim vrhuškama “pukla” vijest: zamislite, Danilo Burzan, član CK, predsjedavao osnivačkoj skupštini tamo nekog UJDI-ja!? Opštinski komitet SK glavnog grada ”morao je” o tome hitno raspravljati (bez mojeg znanja, a time i prisustva!?). I, naravno osudili su me… Zahtijevano je da se, ipak, taj ”slučaj” raspravi ”na višem nivou” – na sjednici Centralnog komiteta SK CG, čiji sam član bio.

TAJNA RASPRAVA O “IZDAJI”

Pismeno sam se obratio Opštinskom komitetu, protestujući što se o meni tajno raspravlja, bez mojeg prisustva, pokušavajući i da im stavim do znanja da UJDI nije nova politička partija, nego udruženje građana, opredijeljeno da radi na očuvanju cjelovitosti federalne Jugoslavije.
Na sjednici CK SK CG, tim povodom, rekao sam da očekujem otvorenu raspravu o tom ”grijehu”, prvenstveno da bi se utvrdilo o kakvom se to ”disciplinskom prekršaju” radi, kako su nagovještavali iz Opštinskog komiteta SK. Nakon (uglavnom načelne) rasprave nije ništa precizirano, već je zaključeno da najviše partijsko rukovodstvo uskoro izađe sa stavom o tome da li se članovi CK mogu uključivati u političke pokrete i udruženja građana…
U nedostatku prostorija, sastanke Izvršnog odbora UJDIJ-a održavali smo po kancelarijama članova tog organa, pa smo se, tako, jednom našli i u kancelariji glavnog urednika Radija. Nakon sastanka sa teleksa RTV poslao sam u Beograd, spisak do tada upisanih članova toga Udruženja. Iste večeri, međutim, taj spisak je bio u rukama tajne policije, a potom i takozvanog ”Koordinacionog odbora mjesnih zajednica”, neke vrste podgoričkog ”Kosovopoljskog odbora” za organizovanje bunta, pisanje protestnih pisama i podsticanje masovnih okupljanja. Kopiju toga spiska tim kanalima dobio je i sekretar organizacije Saveza komunista u Radiju. Obavještajna mitingaška ekspozitura i u RTV-u je dobro funkcionisala…
Tako je otkrivena još jedna moja ”izdaja”… Narednih dana i mjeseci imena ljudi sa toga spiska biće korišćena za odstrijel putem ”pisama čitalaca” jedinog dnevnog lista. Jer, nije bilo ni normalno, niti poželjno da se u Titogradu formira udruženje koje želi da svojom demokratskom inicijativom utiče na sporazumno rješavanje već svakome vidljivih opasnih sporova među liderima šest tadašnjih jugo-republika.

ZAR I PROTIV CK ?!

Tih dana (23. januara 1990. godine, na Cetinju) bio sam među tridesetak crnogorskih novinara, koji su, nezadovoljni stanjem u staleškoj organizaciji, odlučili da se izdvoje iz postojećeg i osnuju novo – Udruženje profesionalnih novinara Crne Gore. Stvari su se, naime, sve jasnije kristalisale i u mojoj glavi… Politički – bila je to nova ”izdaja”…
Najzad, pretposljednjeg dana januara uputio sam pismenu ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SK CG, a time i na funkciju predsjednika Komisije za informisanje. U pismu sam naznačio da ”višepartijski sistem koji je na vidiku, podrazumijeva stvaranje uslova za punu slobodu javnih glasila, odnosno nezavisnost štampe”, pa ”kako sam profesionalni novinar, ne želim da budem član nijednog političkog organa”. Ukazao sam i na ”podozrenje i primjedbe članova CK, a posebno OK SK Titograda” na moje angažovanje u UJDI-ju, koje ”može uticati na vaše jedinstvo”, pa će ”korak koji činim otkloniti i tu eventualnost”. Saopštio sam da isti takav korak činim i u pogledu napuštanja UJDI-ja, a slično pismo poslao sam i Opštinskom komitetu SK, uz ostalo, prigovorivši im i zbog toga, što su tih dana o meni imali novu raspravu (opet bez mojeg znanja i učešća!), i to na osnovu neke anonimne dostave (o tome posebno u nekom narednom nastavku).

OSTAVKA I – ZBOGOM, “DRUGOVI”!

Ostavka na članstvo u CK, rekoh već, dugo je ”visila u vazduhu”. Pokolebao sam se naročito krajem 1989. godine, kada sam, kao član jedne radne grupe CK, boravio u Baru i na konkretnim stvarima se uvjerio da neki ljudi sa kojima, navodno, dijelim “politički hljeb”, u stvari beskurpulozno i neosnovano nastoje da “samelju” svoje neistomišljenike. No, smijenjen sam iz te radne grupe jer sam ”navijao” za ”neprijateljsko” barsko rukovodstvo! U stvari, to i jeste bilo tako, ali ne zbog navijanja za ovu ili onu politiku, već zbog tvrdoglavih činjenica, koje su bile na strani Barana, a ne ”mladih i lijepih”.
Ostavka je označila i potpuni ”pad” mog rejtinga kod ”novog rukovodstva”, a neki su mi rekli da to “nipošto nijesam smio učiniti, jer će cijena biti visoka”. A još kada sam, mjesec-dva poslije, prestao biti član te partije, ubrzano su se “valjali” novi pogromi…
Umoran od svega, u jednom trenutku, tih dana sam podnio ostavku i na funkciju glavnog i odgovornog urednika Radija, što je objavljeno u ”Pobjedi” i naišlo na ”punu podršku” mnogih kojima se otvoreni program Radio-Titograda i moj rad nije sviđao. Nije potrajalo dugo, prije nego li je ostavka stigla na dnevni red, odlučio sam da, ipak, nastavim borbu – ostavku sam povukao! O tom činu sam obavijestio javnost preko ”Pobjede” (20. februara 1990), saopštivši, uz ostalo, da ”nijesam mogao ostati ravnodušan prema zahtjevima mojih iskrenih saradnika da istrajavamo na zajedničkom poslu…”. ”Onima koji su se tome radovali” – napisao sam – ”poručujem da su to činili prerano…”
Tako sam riješio da nastavim da istrajavam u odbrani profesije. No, ne za dugo – “mladi i lijepi” su bili beskrupulozni… U strahu od drugih, ili od samih sebe, tek će se vidjeti.

CRNA GORA SE TRIJEZNI, BIĆE DANA!

Moja ostavka na članstvo u CK SK CG naišla je na širok odjek. Sve dnevne novine objavile su tu vijest, uz svoje komentare toga čina. Tako ”Borba”, pod naslovom ”Novinar ne smije biti ‘politički čovjek”’, uz informaciju o ostavci i njenim razlozima, piše i da je ”Burzan na vlastitom primjeru osjetio da je samostalnost javnog glasila danas nasušna potreba”, jer ”trpi svakodnevne pritiske sa svih strana, kojima nije lako odoljeti”. ”Večernje novosti”, pod naslovom ”Ostavka Danila Burzana”, uz ostalo, ističe da ”Burzan smatra da u informativnim kućama treba odmah ukinuti partijske organizacije, pa je u svojoj redakciji već pokrenuo inicijativu da se članovi Saveza komunista povežu u osnovnim organizacijama na terenu, u mjesnim zajednicama”. Sličnu informaciju objavljuje i ”Politika”, a ”Pobjeda” taj čin koristi za opširan osvrt od naslovom ”Za samostalna glasila”, u kojem, uz pomoć mojih riječi, korektno ukazuje na potrebu profesionalnijeg odnosa svih crnogorskih redakcija i njihovo ”otimanje” ispod skuta bilo koje politike. Zanimljiv je tekst iz beogradske ”Mladosti”, u kojem se potanko govori o nekim mojim uredničkim mukama, u kojem dopisnik tog lista Velizar Brajović veli da ”nenaviknuti na različita mišljenja, Crnogorci znaju da budu veoma zaguljeni demokrate. Baš kao da su Slovenci!” Opisuje on i razloge dvije moje ostavki, neke primjere pritisaka, pa postavlja pitanje: ”Zašto Vas optužuju da ne podržavate ‘mlado rukovodstvo’ Crne Gore? Odgovorio sam (tako piše): ”Vrijeme je da se te floskule o ‘mladom rukovodstvu’ ili ‘staroj politici’ bace u muzej starina. Život je već donio nešto sasvim novo i mi u programu Radio-Titograda činimo sve da pratimo procese, a ne rukovodstva. Crna Gora se trijezni, biće dana!’
……………………………..
……………………………..
……………………………..
……………………………..

Paklena noćna “telefonijada” anonimnih provokatora

Vlast “mladih i lijepih” nije mi mogla oprostiti sve “izdaje” iz tih dana, pa sam za svoju profesionalnu i ukupnu upornost i tvrdoglavost (rođen u znaku “ovna”) morao plaćati na razne načine. Ispostaviće se da će mi takvo “čuvanje” sopstvenog integriteta i nesavitljivost kičme “doprinijetiti” ne samo (prolaznom) ugrožavanju egzistencije, već i samog fizičkog života!?
U obilju mnogih, po mene neprijatnih, dogodovština, ipak, bilo je i onih koji potvrđuju da ”i od goreg ima – još gore”! U ovom i narednom nastavku ovog feljtona biće riječi o jednoj od takvih paklenih ”telefonijada”…

“SLAVKO” ZOVE U SITNE SATE

Ta noć, između 9. i 10. februra 1990. godine, već je bila prevalila u svoju drugu polovinu, duboko utonuvši u takozvanu mrtvu tišinu. Vani zamrla buka automobila, komšije odavno pogasile televizore, ne čuje se ni pisak voza u daljini… Skoro da se moglo iščekivati oglašavanje i prvih kokota, kada me najmlađa kćerka Ljiljana (koja se za ispite na Ekonomskom fakultetu pripremala, uglavnom, tokom noći) probudila i najavila da me telefonom hitno traži ”neki Slavko Perović”.
(Valja ovdje neupućenog čitaoca podsjetiti da je to vrijeme početaka političke plurizacije na ovim prostorima, kada je među prvima ”iznikao” Liberalni savez Crne Gore. Sa Slavkom Perovićem, liderom crnogorskih liberala, imao sam /do tada/ samo jedan susret – prilikom promocije te, tek osnovane stranke, na Radiju. Jednako kao i kad je u pitanju Sreten Zeković, lider Crnogorskog federalističkog /neo/zelenaškog pokreta, koji se uskoro spominje u ovom tekstu. Ovo ističem da bi se lakše shvatio tok ”telefonijade” koju opisujem, jer bi bilo normalno da prepoznam njihove glasove, da sam te ljude, tada, iole bolje poznavao. I još nešto: dijalog koji u nastavku navodim u cjelosti “skinut” je sa magnetofonske trake, dakle riječ je o magnetogramu. A detalje misterije u vezi te telefonske provokacije, odnosno te trake saznaćete u posebnoj priči, nakon ove o “telefonijadi”.)

ALO, DARO!… PRVI PUT

Onako sanjiv, tek poluotvorenih očiju, oteturao sam nekako do telefona, uzeo slušalicu i sjeo na trosjed, znatiželjno ali i nervozno očekujući da čujem zašto me Slavko Perović budi u cik zore, pa još uz najavu ”hitno”. Iz slušalice se poluglasno čulo:
– Alo… Daro! Oprosti, molim te, što sam te probudio. Bi li mogli sjutra da se vidimo…
– Pojma nemam… Ja ću biti na poslu, a da li možemo…ne znam bogami…
– Ah… kad bi mogao noćas… Nešto je jako važno!
– Kako noćas?
– Da se dogovorimo za ujutro, zorom…
– Pa… rekoh Vam da sam na poslu sjutra, pa prema tome nema ništa sporno, ja sam tamo…
– Pa, da dođem kod tebe?
– Ako želite, pojma nemam…
– A izvinite (prvo me je persirao, pa se ispravio)… A, izvini, možeš li Jevrema Brkovića da vidiš, da se vidimo zajedno svi?
– Koga?!
– Jevrema Brkovića… i Lala…
– Gdje da ga vidim?
– Molim?
– Gdje?
– Kod tebe!
– A što će mi?
– Pa, treba… Nešto je važno… mnogo…
(Razgovor je bivao sve čudniji, nikako nijesam mogao da shvatim šta hoće “Slavko”. Nijesam tada, naime, ni pomišljao da to nije “pravi” Slavko Perović. U magnovenju nastavljamo dijalog…)
– Ne znam! Ja… s tim što Vi pričate nemam veze… što god da je tako važno… Ako imate potrebu, rekoh Vam, ja sam sjutra na poslu, pa izvolite… (Pozivar se malo, kao, snebivao i potom nastavio)
– Dobro, ja ću ga, onda, zvat…
– …Ja nemam nikakvu potrebu s njima da razgovaram. Ako tvrdite da ima, rekoh Vam… sjutra…
– …Ima, brate, zato te i zovem noćas!
– Pa, dobro… Ja Vam kažem: što se mene tiče, nemam pojma zašto… — Ako ima potrebe, izvolite – da se čujemo ujutro. Ja sam na poslu…
(Moje papagajsko ponavljanje skoro istih riječi ili rečenica kao da je umorilo sagovornika s druge strane žice, pa je odustao.)
– Dobro… Dobro, Daro! ‘Ajde, pozdravljam te… Izvini što sam te probudio. Ujutro ću ja doć’ do tebe…
– Dobro…
– Laku noć…

“ĆENOV” GLAS: ALO, ALO!

Otišao sam u postelju razmišljajući šta bi to moglo da bude, kakvu mi to vijest u to doba noći nudi Slavko Perović. Ne znam koliko je trajalo to napregnuto i mučno pretumbavanje po moždanim vijugama i prevrtanje po krevetu, tek – u neko doba sam zaspao. I, valjda, taman kad sam ponovo ”utvrdio” san, moja Ljilja me opet uhvati za stopalo i prodrma: ”Tata… tata! Opet te zovu… Veli da je neki Sreten Zeković, sa Cetinja!”
Ustao sam, naravno, ponovo ojađen i jednako sanjiv kao i malo prije toga, ali sada već ljut i znatno nervozniji, pomalo i zabrinut… Koji li je vrag da mi ne daju mira…?
– Alooo..! Alooo..!
– Halo! Daro! Jesi’ ti?
– Alooo…
– Alo..! Daro! Ovdje je Sreten Zeković.
– Da…
– Zdravo, kako si mi? Izvini, molim te, što sam te probudio…
– Eee.., da čujem…
– …Vrlo je hitno… Čuješ… Sad sam, malo prije, razgovarao sa Slavkom.
– Da…
– Reče mi da ste se vi čuli.
– Da…
– Vidi: ja se nalazim u hotelu ”Crna Gora”. Hitno je… Sjutra da se vidimo…
– Da…
– Pod hitno: ja, ti…, doć’e Slavko, doć’e Jevrem… ovaj… Radi se o Momu i o Milu, razumiješ…?
– E…
– Ima nešto pod hitno da uradimo… Neka tajna dokumenta… razumiješ… koja smo dobili da dovršimo i da… ovaj, napravimo jedan bum… Razumiješ…
(To su trenuci kada i pamet počinje da otkazuje… Jednostavno, pravi košmar – niti znaš šta da pričaš, niti šta se to uopšte zbiva… Izbezumljenost ide dotle, da mi tada ne pada na pamet tako jednostavna i makar privremeno spasonosna stvar – da isključim telefon!)

“RUŠIMO” MILA I MOMA

Nastavljam “telefonijadu” i ponavljam po ko zna koji put:
– Dobro…
– Ovaj… Kad bi mogli sjutra… Slavko mi reče da ste se vi dogovorili, da sjutra on dođe kod tebe na posa’.
– Jes’ …
– Ali, molim te, nemoj tamo! Molim te, nemoj ni slučajno u firmu. Nemoj! Biće sumnjivo…
– Nego?
– Daj da se vidimo… Ja ću biti u hotelu ”Crna Gora”. Daj… možemo li neđe… bilo đe, vani da se vidimo, da ne dolazi on kod tebe i da se dogovorimo… Ja ću ga, poslije ovoga, zvat’…
– Kad?
– Reci ti… kad god ’oćeš… Kad si ti slobodan? Do kad radiš?
– Pa, evo… Slavko je zvao i ima moj broj telefona… Ja ću bit’ na poslu…
– … A, dobro, reci mi – kad si ti slobodan? On zna tvoj broj…
– E, zna on moj broj i ja…
– Znam, on je mene zvao…
– Eee…
– … i ja ću, poslije, da ga zovem… Jer, on mi je tako rekao – nijeste se vi načelno ništa dogovorili.
– Ne… On je rekao da će doći ujutro…
– On reče… Jes’ i meni je rekao da će on doć’ kod tebe… Ali, nemoj to ni po koju cijenu… Molim te…
– Od osam sam na poslu…
– jer, ti znaš… ovi oko tebe, znaš kako ti rade…
– …od osam sati sam na poslu, pa neka Slavko javi – u koje vrijeme i đe da se nađemo.
– Dobro, Daro!
– Prijatno…
Iznerviran, umoran, zbunjen i ojađen (i ohlađen – nijesam se sjetio ni da nešto ogrnem na leđa dok traje razgovor!), odoh opet u krevet.
Nakon, otprilike, pola sata Ljilja i treći put dolazi u spavaću sobu da me budi. Veli: “Tata, evo ih, zovu opet..!”
ZLOUPOTREBA IZUMA GOSPODINA BELA

Bio je to, uz ostalo, period kada je izum gospodina Bela, namijenjen da ljudima učini život prijatnijim i ljepštim, meni (pa i mojoj porodici) život zagorčavao! Do te mjere, da sam na svaki zvuk telefonskog zvonca, prosto bio izbezumjen. Svakodnevno, bilo u stanu, bilo na radnom mjestu, makar po desetak pozivara, sasipalo mi je u uho bujice pogrda, psovki, vulgarnosti najgore vrste… Sve to, naravno, zbog “nečijeg” nezadovoljstva uređivačkom politikom koju sam ja personifikovao, odnosno emisijama u kojima su se javnosti predstavljali i oni koji se vlastima nijesu “svidjeli”, a posebno mojim subotnjim komentarima na Radiju.

Brigu o Burzanu preuzimaju dvije tajne policije

Bilo je to treće buđenje tokom nepuna dva sata, u osvit novoga dana, pa sam bio u nekom neopisivom bunilu, prosto izbezumljen. I dalje žmureći, teturajući, psujući i trabunjajući još ponešto, opet sam se nevoljno dovukao do telefona i uzeo slušalicu… I čujem:
– Daro! Alo! – odjeknu iz slušalice prilično visokim tonom. Učinilo mi se da sam taj glas negdje ranije već čujao…
– Da… – prozborio sam, sav smotan i napregnut, u pokušaju da se koncentrišem na to što mi se dešava, ili prepoznam glas sagovornika, dok se iz slušalice povremeno čulo nekakvo šuškanje i pucketanje.
– Izgleda da imamo špijune… Nešto su veze… Ne mogu da te čujem – nastavio je glas sa druge strane…
– Eee… Ne znam ni ja što je ovo…
– Daro! Vidi, molim te..! Sad sam se čuo sa Slavkom…
– Da…
– … i sa Ljubišom… (Misli na Ljubišu Stankovića, jednog od tada najistaknutijih crnogorskih političara – prim. D.B.)
– Da…
– Znaš što Ljubiša kaže..? Da nije vrijeme da mi još otkrivamo sve karte!
– Da…
– E, sad ne znam što da radimo… Mi imamo sve dokumente u rukama…
– Eee… Pa, ne znam ni ja, bogami…
– Ja ne znam… On kaže: sačekajmo! Sačekajmo svi, pa da vidimo šta ćemo i kako ćemo… A, molim te, reci mi: što ti misliš o tome? – nastavlja moj sagovornik, skoro monološki, ne dajui mi da izustim koju riječ više, sem to sam ponavljao “da”, “da”… Taman zaustih: “Ja…” ali provokator nastavlja po svome:
– Evo, ja ti kažem: ja sam se sa Slavkom dogovorio. U stvari, mi smo se čuli i razmijenili smo mišljenja…
– Eee…
– …i mi kažemo da je vrijeme za to i da nema čekanja.
– I..?
– Molim te, reci mi: što ti o tome misliš? Šta… kako… Šta da uradimo?
– Može li, zaboga, to sjutra…
Izvini, molim te… Vidi! Ova noć će za nas biti neprospavana, ali – što ćemo… Moramo da učinimo nešto…

OTKUD U IGRI I LJUBIŠA?

(Preslušavajući magnetofonsku traku i ovaj dijalog koji vi sada čitate, ni dan danas ne mogu da shvatim svoje ponašanje u tim trenucima. Odnosno, zašto sam “prihvatio” da tako dugo i tako nemilosrdno budem “žrtva” tog nesuvislog razgovora, kad se od početka do kraja vidi da je – bezvezan!? Izvjesno da nijesam shvatao, u stvari ni pomišljao, da bi to mogla biti tek policijska provokacija. Što jeste bila!)
– Slušajte, pobogu – nastavio sam malo povišenim tonom, kad mi to konačno sagovornik omogući. – Možemo li se sjutra, negdje oko osam sati, čuti ili vidjeti… Kao što sam već rekao…
– Pa, dobro… A, reci mi… reci mi – što da mi radimo? Ljubiša kaže da još nije vrijeme…
– Zaboga…
– … da nije vrijeme i da treba da sačekamo…
– … Ja rekoh…
– … Ali, oni su zapeli i kažu da to učinimo odmah.
– Možemo li mi to ostaviti za ujutro, čovječe…
– Pa, dobro… Ali, kako ujutro?! Reci mi ti, molim te – šta ti misliš o ovome?
– Pa, evo… slušajte, zaboga – prvo da neđe sjedemo… da vidimo o čemu se radi…
– Dobro… Ali, vidi, Daro! Možemo li mi noćas da se neđe okupimo?
– Oooo…
– Vidi: oni su mi rekli svi da su spremni da dođu ovdje, kod mene, u hotel ”Crna Gora”.
– O tome noćas…
– Hoćeš li ti doć’.
– Slušate li što ja kažem, zaboga… O tome ne možemo ni sad, nit’ ovako… Nije, valjda, to toliko hitno da u ovo doba tako razgovaramo. Ja sam rekao: sjutra ću biti oko osam na poslu, pa da se čujemo ili javite da se neđe drugo sretnemo.
– Ali, vidi…
– Eee…
– …Ti znaš i sam … Ta demokratija, taj… taj… ta tolerancija…
– Eee..
– … mislim, to čekanje… ovo, ono…

“STVARI SU NAM U RUKAMA”

(Moj sagovornik je najednom počeo nekako da zamuckuje, da otaljava
usiljeni dijalog, a u “pozadini” kao da se čuo još neki, veoma tihi glas, kao nečije došaptavanje. Sagovornik je, reklo bi se, od nekoga pored sebe primao instrukcije da ne prekida i potom nastavi)
– Ja osjećam… Ne samo ja, nego svi mi… Svi smo se tako, ovaj…
Došli smo do tih stanovišta… došli smo do tih, ovaj… Čitava situacija je… Došli smo do… ovaj… stvari, koje su nam u rukama… I mi smo se dogovorili…
– Pa, nije, valjda, toliko hitno da to ne može da sačeka jutro?
– …Dobro, Daro! Može da sačeka… Ja sam se već dogovorio…
– Dobro…
– …sa Slavkom… I sa još par njih…
– Dobro…
– …Ti znaš o kome se radi…
– Nije bitno sad, pustite me da odspavam…
– Ali, znaj – mi smo se o tome dogovorili…
– Dobro!
– …da mi pomalo o svemu progovorimo, da raspravimo…
– Dobro, čovječe… da se ujutro čujemo oko osam sati?
– Dobro… ali – je li tebi teško da sad dođeš, na jedno po’ sata…
– Sad?!
– … do nas, ovdje..? Jeste, sad…
– Ne, tako mi boga… To, sigurno, nije toliko hitno, pa ga neka za ujutro… Da se čujemo sjutra oko osam. ‘Ajde…
– …Dobro, Daro! Evo: mi ćemo se okupiti noćas i mi ćemo razgovarati…
– Dobro!
– … i raspraviti…
– Dobro!
– … ali, nemoj da sjutra bude: ja nijesam znao, nijesam zbog ovoga, zbog onoga…
– Što..?
– Pa, da nijesi mogao doć’ zbog ovoga, zbog onoga… Jer, mi ćemo se… nas pet-šest ćemo se noćas okupiti kod mene radi dogovora…
– Evo, ja vam i dalje ponavljam: nije, valjda to toliko hitno da ne može sačekati jutro?!
(Bilo je očito da moj sagovornik biva od nekoga i dalje podstrekavan da nastavi razgovor, da insistira na dijalogu, valjda da bi od mene “iznudio” bilo kakvu izjavu u kojoj bih pomenuo Slavka Perovića, Jevrema Brkovića, Ljubišu Stankovića ili bilo što o nekakvoj navodnoj “zavjeri” protiv vlasti “mladih i lijepih”, kako je to izviralo iz riječi mojeg sagovornika.)

“MI SMATRAMO DA JE VRIJEME”

– Vidi, mi… – nastavio je neznanac zamuckujući. – Nijesam siguran da ovo nije hitno. A viđećeš sjutra već…
– Dobro… Sjutra da se čujemo, pa da vidimo… neđe ćemo se nać’…
– Vidi, Daro!
– Eee!
– Prije nego što kreneš na posao…
– Da…
– Mož’ li u pola osam da dođeš do hotela ”Crne Gore”?
– Đe?
– Do hotela ”Crne Gore”.
– A đe?
– Dolje, fino… u onaj aperitiv…
– …Uhhh…Pa, dobro… ‘Ajde, dobro…
– Dođi u pola osam…
– Dobrooo…
– Čekam te… Mi ćemo noćas raspravljati o mnogo čemu…
– Dobro… ‘Ajde, važi…
– … Ljubiša je rekao da nije vrijeme…
– Dobro, čoče…
– …ali, mi smatramo da je vrijeme.
– Dobro…
– Mada, u suštinni, i on tako misli. A i ti znaš sam da on tako misli…
– Dobro, zaboga… ‘Ajde, više… važi…
– Ali, Ljubiša ide jednom linijom manjeg otpora…
– Dobro…
– … i sam znaš.
– Dobro, vidjećemo se ujutro…
– Dođi u pola osam u aperitiv bar, tamo ćemo se okupiti… Mi ćemo iznijeti ono što smo se mi dogovorili… A, vjeruj mi da su to stvari koje će uzdrmati Crnu Goru!
– Dobro… nije to za ovu priču…
– Daro!
– Eee!
– Daro, živio mi..! Vidi… Izvini!
– ‘Ajde…
– …izvini… ‘Ajde, laka ti noć, pa se ujutro vidimo…
– Važi… Zdravo!

EUREKA! – ISKLJUČITI TELEFON

Konačno je tom razgovoru došao kraj! Ali, tada sam (na moje veliko žaljenje sa ogromnim zakašnjenjem) riješio da to, makar za tu noć, bude finale: iz zida sam iščupao utikač telefonskog kabla i tako ”umrtvio” liniju, jer je to, izgleda, bio jedini način da prestane ta više nego mučna ”telefonijada” i da pokušam odspavati preostali dio noći, odnosno jutra.
Probudio sam se i ustao ”na vrijeme” da ne zakasnim na ”ugovoreni” sastanak u hotelu ”Crna Gora”. Stigao sam minut-dva ranije i laganim korakom, praveći se nezainteresovan za okolinu, ušao sam u hotel i uputio se ka recepciji, netremice, skoro “ispod oka”, gledajući ka aperitiv-baru. Iza pulta hotelske recepcije stajao je elegantni muškarac, recepcioner valjda, a na polufotelji u foajeu, pored stuba ispred recepcije, u pozi sanjivog noćobdije leškario je neki srednjovječni muškarac, ne obazirujući se na moj prolazak. U aperitiv-baru – nigdje nikoga!
Prva misao, uz neku tihu jezu bila je: podvalili su mi, valja što prije da idem odavde! Ne, nijesam se uspaničio, ali me uhvatila nekakva zebnja, da ne kažem strah, pa sam se – kobajagi nonšalantno, ali prilično uzbuđen – okrenuo ka ulaznim hotelskim vratima i užurbano izašao. Nešto mi, opet, nije dalo mira, pa pomislih: možda su moji pozivari, ipak, tu negdje i uputih se s druge strane, kroz ulaz u hotelsku kafanu i ponovo bacih pogled kroz staklene zidove aperitivi-bara. Nigdje nikoga. Onaj malopređašnji ”sanjivac” već bijaše na nogama i uputio se ka izlazu iz hotela. Brzo odoh do automobila i odmaglih ka zgradi Radio-televizije…
Slijedilo je iščekivanje u kancelariji: hoće li se glasnuti Slavko Perović, ili Sreten Zeković? Još uvijek nijesam bio svjestan da oni uopšte i nijesu bili moji sagovornici minule burne noći. I tek kada se taj dan primicao svojoj mračnoj polovini, shvatio sam da su moje ”noćne more” bile – nečija igra. Igra? Hm…
No, potom će se ubrzo ispostaviti da su se zbivanja oko mene i u vezi sa mnom poprilično iskomplikovala. Po posljedicama koje sam morao iskustiti, naročito… A sve je bilo izvjesnije da su dvije tajne policije – civilna i vojna – preuzele “punu brigu” o meni. Ubrzo će o tome stići i potvrde…

Strogo povjerljivo

Taj prvi dan vikenda, subota, 3. marta 1990. godine, za najveći broj zaposlenih neradan dan, za glavnog urednika Radija Crne Gore, bio je jednako radan, uostalom – kao i svi ostali dani u sedmici… Po već stečenoj navici, svoju prvu jutarnju kafu i toga jutra sam ispijao u daktilobirou Radija, gdje sam, usput – takođe uobičajeno – prelistavao od štamparske boje još mirišljavi novi broj ”Pobjede”. I jedva da sam počeo pregledati prve stranice te novine i dva-tri puta srknuo “malo slađu”, kad se na vratima daktilobiroa pojavio stariji kolega i moj prijatelj, urednik dokumentarnog programa Radija, poznati crnogorski pjesnik Petar Đuranović.

KAKO JE STIGAO MAGNETOGRAM ?

Njegovim “standardnim” laganim korakom Petar mi je prišao i poluglasno zamolio da odmah dođem u njegovu kancelariju:
– ‘Ajde, molim te, treba da nešto vidiš… Hitno je!
– Neka sačeka, Petre… Prvo moram da obavim ovaj običaj i posrkam kaficu, pa me eto… – nonšalantno i skoro ne obazirući se na njega, odgovorih.
– ‘Ajde, kad ti kažem… Strašno je, vidjećeš! – reče Petar sada već povišenim i vrlo ozbiljnim glasom, dodade još ponešto, što me namah “otrijezni” i prinudi da ne budem tako tvrdoglav. Znao sam i da Petar nije “šaldžija”, pa na brzaka ispih i preostalu kafu, žurno ustadoh i eto nas u njegovoj kancelariji, samo nekoliko koraka odatle.
– Sjedi! – reče Petar i lagano nastavi: – Vidi, burazeru! Ovo sam jutros našao ovdje, na gornjem pragu vrata moje kancelarije – dodade on, zagonetno pokazujući na “ovo” koje se nalazilo na velikom magnetofonu, na stolu. U pitanju je bila magnetofonska traka, već montirana za preslušavanje snimka na njoj. Osjetio sam neku nelagodnost, jer sam izvjesno znao da me Petar ne bi tek tako “plašio”, niti olako najavljivao da je tu nešto “strašno”. Zagonetnost je potrajala samo kratko – do trenutka kada je on uključio magnetofon i iz zvučnika odjeknuo meni već poznati glas. Čulo se: “Daro! Alo…!”
Kao grom iz vedra neba! Osjetio sam se kao grogirani bokser. Odjekivala mi je neka zvonjava u ušima, ustreptao sam ubrzano dišući, obuzela me jeza, počelo hladno preznojavanje…

“VODI RAČUNA… IMAŠ PORODICU”

– Jaooo..! Otkud ti ovo, Petre..?! – grmnuo sam izbezumljeno, hvatajući se za glavu i tražeći da ugasi magnetofon.
Petar mi je, onda, potanko ispričao da je dan ranije dobio neko anonimno pismo i izvadio ga iz ladice radnog stola. Uzeo sam i pročitao – u njemu je, uz ostalo, pisalo: “Dobićeš pošiljku za DB. Vodi računa o svemu… Imaš porodicu..!” Dodao je da je sjutradan (dakle, toga jutra) kutija sa magnetofonskom trakom bila ostavljena na gornjoj površini rama vrata njegove kancelarije. Nikakve druge detalje nije imao – magnetofonska traka je, dakle, “misteriozno” stigla u RTV dom, uz poruku da je Petar proslijedi DB-u. I rekao mi je da mu je prvo palo na pamet da su inicijali D.B. moji i stoga me odmah pozvao da mi uruči pristiglu “pošiljku”. (I danas razmišljam o dilemi: da li je ta traka bila namijenjena meni, ili, pak državnoj bezbjednosti /takođe “DB”/. To jeste ostala tajna, ali je izvjesno da je “DB”, dakle tajna policija, u tome imala punog udjela!)
O čemu se, zapravo, radi? Ta magnetofonska traka bila je, u stvari, snimak one noćne “telefonijade” sa nepoznatima (o čemu je bilo riječi u prethodna dva nastavka ovog feljtona). Radilo se o provokaciji kojom je trebalo da tajna policija prikupi “dokaze” o mojem “saučesništvu” u nekakvoj navodnoj zavjeri.
Nakon što sam Petru ukratko prepričao o čemu se radi i kakvu je, zapravo, pošiljku dobio i pojasnio šta mi se sve dešavalo u noći “telefonijade”, uzeo sam tu traku i anonimno pisamce kojim se najavljuje ta pošiljka, te pošao u svoju kancelariju. Jako usplahirenom i ljutom, prvo mi je “palo na pamet” da bi bilo najbolje da dam nalog da se u glavnoj informativnoj emisiji Novosti dana emituje taj snimak sa provokativnim noćnim razgovorima, a da ja sve to prokomentarišem i ukažem javnosti na moj i položaj drugih novinara, tokom tih “revolucionarnih” dana u Crnoj Gori.
Odmah sam i počeo da pišem tekst o tome… No, nakon nekoliko redaka, počelo je “hlađenje” i pomislih da bi to, možda, bila profesionalna zloupotreba – da preko talasa Radija ističem “svoje” nevolje? Radi konsultacija, potražio sam direktora Radija Čedomira Lješevića, ali ga nijesam našao. Pozvao sam, potom, generalnog direktora RTV Branimira Bojanića. On se ubrzo obreo u mojoj kancelariji (inače, imao je običaj da skoro svake subote u određeno vrijeme navrati do mene, valjda da sazna šta će biti tema mojeg redovnog subotnjeg komentara na Radiju). Ispričao sam mu šta se dešava, te da namjeravam da objavim taj magnetogram… On nije imao nikakvih sugestija, pa nastavih da kucam tekst komentara, a Bojanić ode…
Ipak, i dalje me je mučila misao: ne pravim li time medijski “prejak” potez, ako bez “tvrdih” argumenata u etar pustim snimak na kojem se spominju imena “mladih i lijepih” lidera Crne Gore, pa odlučih da pozovem ministra policije Pavla Bulatovića (dosta dobro smo se poznavali prije AB revolucije, iz vremena njegovih studentskih dana). “Specijalom” ga nađoh u stanu dok se – kako mi je rekao – brijao i pripremao da ide u Kolašin i njegovo rodno selo. Rekoh o čemu se radi, ponudih da presluša “sumnjivi” magnetofonski snimak, prije nego ga objavim…

GRLJENJE SA NEZNANCEM

Ističući da je u žurbi, da ga porodica već čeka da kreću ka Kolašinu, ministar Bulatović mi predloži da pozovem njegovog pomoćnika za državnu bezbjednost, Lazara Boričića. Pozvah pomoćnika ministra i kazah mu da me je Pavle uputio da ga zamolim da on čuje magnetofonski snimak. Nakon nekih za mene čudnih “nesporazuma” u komunikaciji sa Boričićem, dogovorimo da u 11 sati budem kod njega, u kancelariji. (Naime, nekoliko zagonetnih upita pomoćnika ministra – ”Je li to traka što je donio… /taj i taj/?”, ili ”Aaa.. ja sam mislio da ste vi onaj sa Cetinja…” i sl. dodatno su me onespokojili, pa odlučih da presnimim tu traku i primjerak negdje sklonim.)
U glavi mi se vrtjela misao da nipošto kod Boričića ne idem sam. No, uzaludno sam ponovo tražio direktora Radija, pa ne bi druge: opet pozvah generalnog direktora Bojanića, insistirajući da pođe sa mnom. I pristao je…
Portir je već bio obaviješten i odmah nas uputio na sprat, gdje su nas čekala otvorena vrata kacelarije pomoćnika ministra policije Boričića. Nakon predstavljanja, uz njegov vidno usiljeni osmijeh, izljubismo se “kao tetke” (a tog čovjeka sam tada prvi put u životu vidio!?) i ubrzo prešli “na stvar”. Naložio je da mu donesu magnetofon i odmah smo preslušali “sporni” snimak, što me je ponovo natjeralo na mučninu i hladno preznojavanje. (Bojanić je tom prilikom samo “statirao”. Tada mi nije padalo na pamet da se upitam: zašto mi on, kao generalni direktor, ne pomogne da razmrsim to nesojski zamršeno klupko policijskih ujdurmi. Naprotiv, govorio mi je, poslije, da sam bio previše bučan i nervozan kod pomoćnika ministra…)
– Da, zanimljivo! – prozborio je nonšalantno Boričić, nakon što je preslušao snimak. – Ovo je međugradski telefonski poziv, to se lako raspoznaje – dodao je nekako samouvjereno, podižući obrve i ubjeđujući me, potom, da ne bi bilo dobro da se to objavljuje. Naglasio je da će on i “njegova služba” ubrzo otkriti ko mi je priredio te noćne more. Uzeo je i ono pisamce sa porukom pristiglom Petru Đuranoviću…

NI TRAGA OD ISTRAGA

Ukazao sam Boričiću i na neke, za tu od njega najavljenu istragu, zanimljive detalje, kao, na primjer da je traka na kojoj je snimljen noćni provokativni razgovor prava rjetkost na ovim prostorima – proizvedena je u SAD (što se vidjelo i riječima utisnutim na površini plastičnog točka, nosača trake), da takvih, dakle, nema u prodaji, a dobijaju ih neke radio-stanice od Ujedinjenih nacija, sa snimkom izlaganja o nekim međunarodno značajnijim temama, zatim da traka nije stigla poštom, već ju je neko fizički donio, pa bi portir u zgradi RTV CG morao znati i ko je (ako je), sem dežurnih, dolazio u RTV i sl… Upoznao sam ga i sa nevoljama u vidu stalnih pritisaka i prijetnji, pa i sa cenzurisanjem moje pošte.
(Uzgred, u svojoj dokumentaciji imam izjavu od 3. aprila 1990. godine, u kojoj piše: “Danas sam sa ostalom poštom donio i pismo adresirano na ime Danila Burzana, preporuka br.16494, upućeno sa Cetinja. Pošiljku sam primio u stanju u kojem je i uručena imenovanom. To tvrde kurir koji je donio, a zajedno sa njim i ostali radnici arhive.” U potpisu, Jovo Ćirović)
Rastali smo se sa šefom državne bezbjednosti Crne Gore, uz njegovo uvjeravanje da će rasvjetljavanje te moje noćne more za policiju biti, takoreći, rutinski posao. A bi – kako tada, tako i dan danas… Znate onu o vuku i magarcu…
Ipak, Boričić je, “u funkciji istrage”, obavio jedan važan posao: stavio mi je do znanja da se moj telefon mora prisluškivati kako bi “uhvatili” provokatore. Naravno, i ranije sam znao da su mi telefon “poklopili” – to mi je rekao čovjek koji je po službenoj dužnosti (u PTT-u) to morao znati! No, desilo se nešto mnogo važno i “zagonetno”: nakon tog razgovora sa Boričićem anonimna uznemiravanja telefonom su sasvim prestala! Ni u stanu, ni u kancelariji provokatori i drugi atakanti se nijesu oglašavali! Ama baš ni jednom! Bilo je, doduše, poziva preko centrale i drugih telefona u RTV – valjda onih koji nijesu prisluškivani?! Neko je, izvjesno je, stavio do znanja “telefonistima” da to više ne čine. (Ko, zaboga?!)
Nedugo poslije obratio sam se policiji da prestanu sa prisluškivanjem kućnog telefona. Desetak dana, potom, telefon u stanu je – prestao da radi. Nakon višednevne pretrage, uz pomoć za to stručnog lica (upravo posredstvom jednog prijatelja iz policije) saznao sam da je na moju “žicu”, u podrumu stambene zgrade, bio “još neko” prikopčan i nakon “skidanja” ostavio liniju “umrtvljenom”. Bilo je logično pomisliti: ako je državna bezbjednost već prisluškivala taj telefon, taj “neko” mogla je biti samo vojna tajna policija, dakle KOS… Izvjesno ne ni CIA, ni Vatikan, pa ni Kominterna… No, bilo mi je svejedno ko je, мada ne i nakon pomisli na to što me je sve moglo snaći od njih…

TRAGOVI VODE U RADIO-BAR!?

Dešava se, potom, nešto što baca još više svjetla na tu opasnu ”igru”. Jedan kolega novinar (koji nije bio “u toku”) telefonom me pitao da li je tačno da sam prije dva dana imao “takvu i takvu” noćnu “telefonijadu”? Malo sam se ljutnuo, jer mi je bilo dojadilo da svakog časa sve iznova prepričavam.
– Ozbiljno te pitam – kazao je, dodajući da on ima neke informacije iz sasvim drugih izvora, pa zato i pita. Ubrzo smo se sreli na ulici, računajući da je to najzgodnije mjesto za povjerljive razgovore. I čuo sam:
– Moj prijatelj (“taj i taj”) ima pouzdane informacije da su te večeri, kasno noću, iz studija Radio-Bara, telefonom tebe zvali i taj razgovor snimali…
Oho, tu smo, pomislih! Pokušao sam da “složim kockice” i shvatim da su “izvršioci” i neki iz lokalnog barskog medija, kao i oni koji treba da se bave upravo zaštitom ljudi od takvih nesojskih rabota… Od nekih saradnika “bezbjednjaka” Boričića, saznao sam da sam u tim svojim procjenama bio “na pravom tragu”! Prvo telefonski, a potom i pismom obratio sam se Boričiću, moleći ga da mi stavi do znanja kako teče “istraga”, ali odgovora nije bilo. Ni tri mjeseca poslije upućena pismena molba za informaciju o rezultatima “istrage”, te da mi konačno “sjašu” sa telefona u stanu i kancelariji, nije pomogla. I digao sam ruke od svega…
Pretpostavljajući šta bi sve “oni” mogli još da prirede, ne samo meni, nego i mojoj porodici, ocijenio sam da je najbolje da se dalje ne “junačim” i prekinem svaku dalju privatnu istragu…

Biseri Boričićeve policije

I dok se Lazar Boričić, pomoćnik ministra policije Crne Gore za državnu bezbjednost, bavio čime se bavio, od najavljene istrage u vezi otkrivanja onih koji meni zagorčavaju život – nije bilo ništa. Zato sam se morao sam brinuti… I desilo se da sasvim slučajno otkrijem jednog od tih brojnih uspaljenaka koji su me svakodnevno uznemiravali. Bilo je to tokom jedne od uobičajenih prijepodnevnik radijskih emisija “uživo”, u kojima su se telefonom uključivale desetine slušalaca i postavljali pitanja, ili komentarisali to što su govorili gosti u studiju. (Inače, nakon nekoliko zloupotreba “otvorenog” mikrofona, umjesto direktnog uključivanja, slušaoci su se prvo morali javiti režiji Radija da ostave svoj broj telefona, a potom su, prema redosljedu prijava, pozivani da se uključe u program.)

PROVOKATOR OTPRAVNIK VOZOVA

Slušajući razgovore u studiju, jednoga dana čujem da se u program uključio i postavlja pitanje neko čiji glas mi je bio veoma dobro poznat. Nijesam znao o kome se radi, ali sam lako prepoznao glas anonimusa koji me je danima uznemiravao. Odjurio sam u studio i dežurnog upitao koji broj telefona je pozvan da bi se javio slušalac koji je malo prije bio gost u programu? Nijesu mi znali reći, jer su svi “iskorišćeni” brojevi već bili u korpi za otpatke… No, na moju sreću, ponovilo se javljanje tog anonimusa i u emisiji sjutradan – ovoga puta stigao sam na vrijeme, dok je taj pozivar još bio uključen u program. Saznao sam broj telefona sa kojega se javio…
Bože, kakvo li je to bilo veliko olakšanje – kao da sam riješio najznačajniji životni problem… Kao da je na vidiku bio kraj mojim svekolikim mukama, neki moj istinski trijumf..!
Iz svoje kancelarije potom sam nastojao da saznam ko se ”krije” iza tog broja telefona, sa pozivnim znakom za Bar. I nakon pola sata saznam: riječ je o Radosavu Jankoviću, iz Sutomora, inače otpravniku vozova na željezničkoj stanici u Baru! Odmah pozovem na taj broj telefona i – on se javi! Upitam je li on “taj i taj”. Jeste, kaže…
– Vala, Jankoviću, delijo neznana, vakat je da se čujemo i popričamo – rekoh mu. Predstavim se i pitam ga dokle misli da me maltretira i uznemirava svakodnevnim nesuvislim telefonskim prijetnjama i psovkama. Nije saslušao ni pola rečenice, već je “kao oparen” spustio slušalicu… Pokušao sam ponovo, ali je telefon davao znak zauzetosti. Tako još nekoliko puta toga dana, ali uzalud… Naravno, sjutradan nastavim… I nakon trećeg pokušaja – Radosav se javi. Prvo ga upozorih da uzalud izbjegava razgovor i prekida telefonsku vezu, da znam sve o njemu i šta mi sve radi, ali da ovom prilikom želim da znam samo jedno – zašto to čini?

SAMO DA SE IZDUVA…

Počeo je Radosav priču o ”španskim selima”, kao – on jako voli otvorene emisije Radio-Titograda, ali da ne može da sluša ”svakakve priče”, da on nema ništa protiv mene lično, ali, eto, ne zna kako da reaguje na sve to što mu se ne sviđa u emisijama Radija, pa, jednostavno, okreće moj broj telefona i tako se, veli – izduva… ”Samo” to, dakle!
Nekako okončamo razgovor, uz moje ”obećanje” da ću učiniti javnim njegovo ime i i broj telefona, te šta mi sve radi. On poče da preklinje da to ne činim, da on nema zle namjere, a reče još i da njegova supruga radi kao novinar u Radio-Baru, pa on zna “kako je težak hljeb novinarski”… Ostalo je da razmislim šta da radim…
Istoga dana, kad sam se poslije ručka vraćao u redakciju, ispred RTV doma, na trotoaru ispod borova, stajao je meni nepoznati čovjek i dok sam ja prilazio zgradi, on je lagano krenuo k meni, pozdravio me i – ponudio da uzmem jabuku iz kese koju je nosio!? “Ja sam Janković” – kazao je.
Zastao sam, više nego iznenađen… Uzdahnuo sam, piljio u njega stisnutih zuba… Ne znam šta da radim… Gledam ga nekoliko trenutaka, pa u neko doba upitah: “Pa, šta još hoćeš, Jankoviću?” On ponovi priču o tome da nema zle namjere, da nema razloga da me mrzi, a na kraju reče da je došao da me priupita da li bi njegova supruga, novinarka, mogla da pređe da radi u Radio-Titograd, jer on, kao, uskoro treba da bude premješten da radi u Titogradu? Stajao sam kao omađijan, ošamućen… smrklo mi se od te čudne priče tog još čudnijeg /ne/čovjeka… Najednom se trgoh iz magnovenja i ponavljajući mu ”obećanje” da ću njegovo ime i ”zanimaciju” objelodaniti, prosto odjurih u zgradu RTV.
Neki dan poslije, obećanje sam ispunio. U jednoj emisiji u kojoj sam bio u studiju i odgovarao na pitanja slušalaca o novom godišnjem programu Radija, saopštio sam sve o toj dogodovštini, pa i ime i broj telefona tog drznika i napasnika. Tako se desilo da i on malo ”uživa” u telefonskim javljanjima nekih slušalaca Radija. I više mu nije padalo na pamet da me uznemirava.

NOVO PISMO BORIČIĆU

O tome sam (19. novembra 1990. godine) pismeno izvijestio Lazara Boričića, podsjetivši ga da mi je obećao da će “kao od šale” otkriti ko me maltretira, kao i o rezultatima moje “istrage”… Evo sadržaja pisma:
”Od početka ove godine znate za neke rabote koje spadaju u domen službe na čijem ste čelu, a za šta ste obećali da ćete sve ubrzo razriješiti. Vjerovatno ste i pokušali, ali ni nakon mojeg prvog obraćanja nijesam bio u prilici da saznam: šta ste učinili, kakvi su rezultati? No, opet: možda je kod vas takav običaj?
Ovom prilikom obavještavam vas da sam sasvim precizno locirao jednu od nevolja, pa ako nešto i vama znači – izvolite. Naime, jedan od onih koji me mjesecima već telefonskim pozivima uznemiravaju, mene i članove moje porodice, a o čemu ste ranije upoznati, zove se Radosav Janković, živi u Sutomoru, telefon u stanu mu je (……), radi kao otpravnik vozova na Željezničkoj stanici u Baru, a supruga mu je novinar u Radio-Baru. Nije baš važno koliko me je taj /ne/čovjek koštao živaca, šta mi je sve činio, pa ni to kako sam uspio da do detalja ‘zatvorim krug’ oko njega. Možda je interesantno da je sve priznao bez riječi opravdanja, kao i da je smogao snage da dođe u Titograd, sačeka me ispred Redakcije i zamoli (!?) da mu pomognem da suprugu prebaci u Radio Crne Gore!?!
Gospodine Boričiću, ne znam da li vama ovo išta treba, ili ne. Osjećam samo potrebu da i vas izvijestim, da znate – da i ja znam!
Naravno i o ovome ću obavijestiti javnost. S poštovanjem…”
(Nastavlja se)

POLICIJSKI “PLANOVI SEPARATISTA ZA 12. JUL”

Među brojnim znanim i (daleko brojnijim) neznanim prljavim rabotama (obje) tajne policije iz tog perioda, posebno izdvajam jednu koja je pretvorena u ciljnu medijsku ujdurmu, a koja je trebalo da satanizuje sve neistomišljenike “mladih i lijepih” (i na adekvatan način izazove njihovo “sankcionisanje”), prvenstveno one koji su se drznuli da javno tumače novu velikosrpsku bojnu navalu na Crnu Goru i Crnogorce. Sredinom aprila 1991. godine, naime, lokalni nedjeljnik ”Titogradska tribina” objavila je, a dnevnik ”Pobjeda” u cjelosti prenijela nepotpisani tekst, pod naslovom “Na ivici razuma”! Jedini crnogorski dnevnik je to (pride) senzacionalno najavio na prvoj strani lista, ističući da je riječ o “planovima separatista za 12. jul” (Zanimljivo: i minulih ljetnjih dana se na ovdašnjoj političkoj sceni “odigravalo” nešto slično kad su u pitanju takozvani “planovi separatista” i 12. jul.) No, evo šta piše u tom tekstu: ”Bilo kakva politička kombinacija, čak i u okvirima Jugoslavije, više ne predstavlja iznenađenje. Od sličnih politikantskih igara nijesmo pošteđeni ni mi u Crnoj Gori, a činilo nam se da je vrhunac toga dostignut u vrijeme predizborne kampanje. Međutim, ni iznenađenjima takve vrste kraja kao da nema. Ovih dana gradom kruže raznovrsne, gotovo nevjerovatne (kadrovske) priče. Valjda tim putevima, na urednički sto je stiglo pismo koje u cjelosti objavljujemo: ”U petak (5.ovog mjeseca) sa podgoričkog aerodroma, specijalnim Tuđmanovim avionom za Zagreb će, u 6.30 odletjeti grupa crnogorskih separatista, na čelu sa Jevremom Brkovićem i Slavkom Perovićem. U grupi su još: Velimir Koko Vujović, Milorad Popović, Sreten Zeković, Rajko Cerović, Sreten Asanović, dr Miodrag Perović, prorektor, dr Danilo Radojević… Ova grupa je, u stvari, buduća crnogorska Vlada, koja će na Petrovdan, 12. jula, isto kao i 1941. godine, proglasili Samostalnu Crnu Goru, to jest Kraljevinu Crnu Goru, s kraljem Nikolom II Petrovićem, koji je takođe ovih dana boravio u Zagrebu i bio primljen kod gospodina Tuđmana, ili će tek biti primljen. A lista buduće Crnogorske kraljevske Vlade izgleda ovako: predsjednik Jevrem Brković, potpredsjednici Velimir Koko Vujović, Milorad Popović i Rajko Cerović; ministar vojni Slavko Perović, ministar inostranih poslova Miodrag Vukmanović, ministar kulture dr Danilo Radojević, ministar prosvjete i nauke dr Vukić Pulević, ministar turizma i pomorstva Mićo Orlandić, ministar policije Ferid Šarkinović iz Plava, ministar industrije, elektrike i ribarstva neki Šabović, takođe iz Plava, ministar ekonomije Zoran Ljumović, ministar zdravlja dr Zoran Vukčević, ministar trgovine i opskrbe Mihailo Vukotić, ministar informacija dr Predrag Vulikić… Predsjednik Kraljevskog parlamenta biće dr Miodrag Perović, potpredsjednici Fahrudin Radončić, Ljeka Ljuljđuraj i dr Branko Sbutega, ustavotvorac i predsjednik ustavnog suda biće Branko Đ. Nikač. Predsjednik Kraljevske akademije nauka i umjetnosti biće akademik Pavle Mijović, potpredsjednici Sreten Perović, Branko Banjević i Sreten Asanović. List ‘Pobjedu’ će za dvadeset i četiri sata u ‘Glas Crnogorca’ pretvoriti Momir M. Marković, Ratka Jovanović, Velizar Brajović, Slobodan Racković i Zuvdija Hodžić… Generalni direktor Crnogorske kraljevske Radio-televizije biće Danilo Burzan, direktor televizije Novica Samardžić, direktor Radija Veselin Tomović… Cetinje se proglašava kraljevskim gradom, a Titograd, odnosno Podgorica, se preimenuje u Duklju i postaje glavni grad kraljevine… Gradonačelnik Kraljevskog grada Cetinja biće Mladen Lompar. Gradonačelnik Duklje biće Veselin Raspopović. Molim vas, sve ovo provjerite i uvjerite se da je grupa ‘stoposto Crnogoraca’ ovakvu listu odnijela gospodinu Tuđmanu na uvid. Grupa se iz Zagreba, takođe specijalnim Tuđmanovim avionom, vraća u subotu oko 20 časova. Vaš pristalica i prijatelj”. ”Svaki komentar je zaista suvišan” – zaključuje se, na kraju, teksta i dodaje: ”A što se ‘Tribine’ tiče, ovoga puta je, mimo svog manira, objavila nepotpisano pismo, u želji da svoje vjerne čitaoce (koji o ovome još nijesu informisani) ne zakine za ovakvu pikanteriju. Voljeli bismo da vjerujemo da je sve to samo jedan trač. Ako nije, ovo je zaista dobar razlog da se zamislimo svi, pa i ‘stoposto Crnogorci’”’. Eto, tako je “Titogradska tribina”, zahvaljujući poturanju od strane tajne policije, otkrila crnogorsku “separatističku” vladu u sjenci, navodno se ograđujući što neuobičajeno objavljuje nepotpisanu “pikanteriju”, a sve to doslovice prenosi “Pobjeda”, najavljujući to na svojoj prvoj strani, kao ”senzacionalno otkriće” istomišljenika iz lokalnog lista. Naravno, znali su vrlo dobro o čemu se tu radi… U stvari, sve je to bilo dobro “koordinirano” – zna se odakle.
………………………………………………………
……………………………………………………….
………………………………………………………
………………………………………………………

Anonimno “tamo gdje treba”

Da su stradanju novinara puno doprinosili i sami poslenici javne riječi potvrđuje i moje iskustvo… Iako su novinari “Pobjede” tih mjeseci i godina bili “perjanice”, među prvima je na mene atakovao Mihailo Miljanić, zvani Kokan, penzionisani novinar Radija. U “Pobjedi” od 1. marta 1990. godine objavio je pismo, naslovljeno ”Sumnjivi razlozi”, u kojem, povodom moje ostavke na članstvo u CK SK i napuštanja SK, piše da se radi o “bježanju od odgovornosti”. Tu su bile i druge izmišljotine i klevete, uz naznaku da će mi se izviniti, ako nije u pravu!
Odgovorio sam mu u istom listu (tekst ”Sumnjičenje kao zanimanje”), navodeći da ”njegovo izvinjenje ne prihvatam, a razloge – prilažem”. Kokan je bio iznenađen mojim navodima koji su govorili protiv njega, ali je bio i uvrijeđen, pa me je tužio sudu, za klevetu. U tužbi je naveo da ga vrijeđa tvrdnja da se on “opet lažno predstavlja”, te da se “bavi pisanjem anonimnih pisama”.

PREPOZNAO RUKOPIS

Susret kod sudije Osnovnog suda Petra Stojanovića nije bio nimalo “sportski”. Miljanić je, valjda, računao da će galamom moći i tu nešto da smuva, ali su činjenice bile tvrdoglave. Dokazao sam da se lažno predstavljao, ali za pisanje anonimnih pisama (tada) nijesam imao dokaz, pa sam najavio da u ga pribaviti. Sudija je to prihvatio…
Preko jednog prijatelja uspio sam da iz dokumentacije Opštinskog komiteta SK dobijem fotokopiju anonimne dostave, koja je bila povod da se o meni “tamo” raspravlja (opet tajno – a bio sam i tada vajni član CK!?). Jeste bio rizik optužbu pred sudom zasnivati na (ipak, utemeljenoj) pretpostavci o anonimnom pismu, ali… imao sam sreće. Tekst “anonimke” pun insinuacija i denuncijacija, naime, imao je i ručno dopisane dvije-tri rečenice, pa je jedan bolji poznavalac Kokanovog “lika i djela” prepoznao rukopis.
Kada smo se ponovo sreli kod sudije, a ja predao dokaz, Kokan se namah razbijesnio. Cupkao je s noge na nogu, prijetio, vrijeđao… Sudija ga je upozorio da je takvo ponašanje nedostojno suda, prijetio mu da će biti kažnjen… Tek, Kokan je saopšto sudiji da odustaje od tužbe i zalupivši vratima unezvijereno otišao…

“GLAVNO O BURZANU…”

Evo te anonimne dostave, naslovljene ”Glavno u vezi sa Danilom Burzanom”:
“Politička vrhuška zabranila je prenošenje mitinga u Titogradu, pa je Radio-Titograd o njemu samo izvještavao i povremeno se uključivao. Da je Burzan imao hrabrosti, ponosa i osjećanja za demokratiju sazvao bi novinare i upitao: hoćemo li prenositi, pa što nam bude? Niko ne bi odbio!
Sjutradan po mitingu, RT u večernjem dnevniku objavljuje komentar – hvalospjev Vidoju Žarkoviću, jednom od prozvanih na mitingu. Pisao ga je Vladeta Cvijović, republički sekretar za informisanje i priznao da su mu pomogli Miljan Radović i Vuko Vukadinović… Time su izgubljeni svi oni poeni koje je prethodnog dana zaradio odličnim izvještavanjem o mitingu. Dežurnog urednika su slušaoci zvali telefonom i psovali. No, ovo mnogo i ne čudi, ako se zna da je i sam Burzan branio Žarkovića, u jednom od svojih ‘čuvenih’ komentara, zbog čega su oštro reagovali pojedini borci.
Povodom mitinga u Nikšiću, septembra prošle godine, Radio- Titograd je, iz pera Božidara Terzića, objavio, na račun naroda i okupljanja, puno dvosmislenih i pogrdnih izraza.
U oktobarskim događajima Radio-Titograd jeste bio jedino republičko sredstvo informisanja OK, ali malo ko zna o potresima, trzavicama i dilemama unutar njega. Biti za Slobodana Miloševića, tih dana, nije bilo zdravo ni u Radio-Titogradu. Burzan je tada u nekim Miloševićevim nastojanjima i potezima vidio elemente staljinizma, fašizma i džonizma.
Povodom oktobarskih događaja Radio-Titograd nije objavio nijedan iole ‘ubitačan’ i značajan komentar, kojim bi uticao na formiranje javnog mnjenja i podstrekivao ga na ono što je uslijedilo, nego se zadovoljio samo faktografskim slikanjem događaja.
U novembru prošle godine, ponovo iz pera Božidara Terzića, Radio objavljuje komentar kojim se Skupštini Srbije dijele lekcije povodom njenog pisma Skupštini Crne Gore i opravdanog zahtjeva da odgovori ko je i kada pominjao da su militantne grupe upućene iz Srbije i da je Srbija režirala ‘crnogorski oktobar’. Ali, zato nije odobrio za emitovanje potpuno suprotan komentar Mihaila Miljanića, koji je dokumentovano i argumentovano utjerao Skupštinu Crne Gore u laž, povodom njenog odgovora Skupštini Srbije, da niko i nikad, nijedan njen forum, organ niti pojedinac, nijesu tako što tvrdili. Čak ni četvrtu verziju tog komentara, potpuno ublaženu i izblijeđelu, nije pustio.
Početkom februara o.g. Burzan odobrava, i docnije brani, komentar Miodraga Vukmanovića, u kojem se tvrdi da je ono što se u Crnoj Gori dogodilo u januaru još enigma, da je sintagma ”dogodio se narod’ obična fraza i puno aluzija i sumnji u Miloševića i Srbiju. Mihailo Miljanić se, na sastanku uredničkog kolegijuma Radija, od tog komentara ogradio. Uostalom, to nije jedini takav Vukmanovićev tekst. A pouzdano se zna da je lani, na novinarskim ‘Gorjupovim danima’, u Radencima, dijelio slovenačkim novinarima Kulišićevu ‘Etnogenezu Crnogoraca’, sa Zekovićevim pismom.
Kruna Burzanovog ‘opredjeljenja’ za nova vremena i novi kurs je njegov ljetošnji komentar, na koji su oštro reagovali radnici ŽTO Titograd i mnogi slušaoci, jer je u njemu izjednačio Miloševića i Janeza Stanovnika, odnosno Srbiju i Sloveniju.
Vrhunac Burzanovog ‘djelovanja’ je emisija ‘okrugli sto’, 29.10. o.g. za koju je pristup u studio dozvolio političkoj vrhucki Bara, znači samo jednoj strani, a druga je bila zastupljena jedino telefonom. Ovim je najgrublje narušio osnovni princip novinarstva – da se čuje i druga strana, oglušio se o kodeks novinara i tim se manirom, koji se u istoriji Radio-Titograda još nije dogodio, već na početku opredijelio za jednu stranu.
I pored svega ovoga, Burzan je izabran za člana CK SK CG. Dobitnik je čak i ovogodišnje nagrade Udruženja novinara Crne Gore, i to za onakve komentare, pa je očigledno da sa kriterijima žirija nešto nije bilo u redu. Ili su korijeni dublji i vezani za staru politiku, jer je predsjednik žirija bio Vidoje Konatar, koji je, svojevremeno, pišući o medicinskom zavodu u Titogradu, progonjene ljekare nazvao ‘ideološkim gerilom’.”

VELIČAO SEBE, BLATEĆI DRUGE

Eto, tako je Kokan Miljanić anonimnim dostavama “preporučivao” sebe, blateći mene! A znao je da mi šalje i telegrame sa čestitkama, isto kao što je, nakon prvih višestranačkih izbora oduševljeno čestitao “svim dosljednim i poštenim komunistima Radio-Titograda na izbornoj pobjedi”…
Koji dan poslije, pismeno će se obratiti generalnom direktoru RTV Branimiru Bojaniću, da mu odobri da bude “stalni honorarni izvještač iz Moskve”, za “samo” 1.000 dolara mjesečno! Nijesam na to dao saglasnost, pa se još više ražestio na mene, upućujući zahtjev da Radnički savjet RTV ocijeni taj moj ”antiprogramski postupak”, a dodatno se istom organu žalio što nijesam odobrio da mu se plati “studijsko putovanje” u Jermeniju… Dakle, imao je rašta Kokan da bude ljut na mene.

”AZIL” I LIDERIMA SRPSKE OPOZICIJE

Te 1990. bilo je burno i u Srbiji, posebno u Beogradu. Opozicija je uzaludno nastojala da dobije iole “normalan” tretman u tamošnjim medijima. Bez “prolaza” u medijima tek cvatuća pluralizacija zapetljavala se kao ”pile u kučine”, jer su tamošnja državna glasila satanizovala svakoga ko nije bio uz Slobodana Miloševića. Tada najistaknutiji opozicionar, Vuk Drašković, sa ostalim liderima srpske opozicije organizovali su poznati masovni ”pohod na ‘Bastilju”’, da bi ispred zgrade TV Beograd upozorili na neprofesionalnu i neodrživu uređivačke politike ”TV bastilje”. Mirne manifestante dočekali su kordoni policije, a u velikom metežu i policijskom batinanju je, uz ostale, bio povrijeđen i književnik Dušan Pekić, tada potpredsjednik Demokratske stranke. Bili su to dani kada su najvažniji beogradski mediji o opoziciji objavljivali samo pogrdne tekstove, kao, recimo, u tada čuvenoj ”Politikinoj” rubrici ”Odjeci i reagovanja” (kakvu je njegovala i podgorička ”Pobjeda”). O samom protestu, a posebno o pendrečenju učesnika, javnosti nije ponuđen ni približno istinit izvještaj. No, u političkom Beogradu se znalo za praksu u Crnoj Gori, gdje su talasi Radio-Titograda bili dostupni svim novoosnovanim strankama. Negdje sredinom juna, telefonom me pozvao tadašnji portparol Srpskog pokreta obnove (zaboravio sam mu ime) i pitao da li bi Radio-Titograd omogućio liderima beogradske opozicije da se – makar u Crnoj Gori, kad već ne mogu u Srbiji – oglase sa svojim mišljenjima i stavovima. Ponudio mi je da dođe u Titograd na razgovor o tome, ali sam to ”odbio”, pa smo precizirali: za opozicione prvake iz Beograda Radio-Titograd “daje” jedan sat, 17. juna. Da li će doputovati u Titograd ili govoriti posredstvom telefona i ko će biti učesnici, neka sami odluče. Opredijelili su se za javljanje iz Beograda. Improvizovani ”studio”, kako sam saznao, bio je u advokatskoj kancelariji Milenka Radića, tada vođe srpskih radikala. Telefonske veze su korektno funkcionisale i emisija je išla od 10, do 11 sati, prema dogovoru. Tako je javnost čula mnogo toga što nije znala o beogradskom mitingu, a naročito o gibanjima u srbijanskoj opoziciji. Naravno, bilo je puno riječi i o tomošnjem režimu, o policijskim čarkama, o radu drugih državnih organa… Zanimljivo je da je o toj dogodovštini javnost informisao samo jedan dnevni list – ”Večernje novosti”, 18. juna, pod nadnaslovom ”Vođe opozicije iz Srbije na talasima Radio-Titograda” i naslovom ”Ponovljene optužbe”. Te novine su objavile: ”Radio-Titograd je juče u prijepodnevnim časovima, na svom prvom rpogramu, šezdesetak minuta ustupio svoje talase vođama četiri opozicione stranke SR Srbije, koji su izložili svoju istinu o događajima vezanim za nedavni mitingopozicije u Beogradu. Voditelj je obavijestio slušaoce da je razgovor sa vođama opozicije iz druge republike upriličen na njihovo zahtjev. U razgovoru su učestvovali: Milenko Radić (Radikalna stranka), Velimir Cvetić (Socijal-demokratska stranka), dr Dragoljub Mićunović i Borislav Pekić (Demokratska stranka) i Vuk Drašković (Srpski pokret obnove). Oni su, uglavnom (iz improvizovanog studija u Beogradu) ponovili svoje poznate stavove o demokratiji, izborima, ustavu i odnosu vlasti prema opoziciji u Srbiji i ustvrdili da ‘Politika’ i Televizija Beograd nijesu istinito izvještavali o mitingu opozicije u Beogradu.” Drugih medijskih informacija o gostovanju beogradskih opozicionara na talasima Radio-Titograda nije bilo! Ali, zato je bilo puno telefonskih ”izvještaja”, u kojima sam opet bio na meti – naravno, kao ”izdajnik”. Ovoga puta, međutim, bio sam ”četnik”, a ne kao ranije – ”srbofob”, ”separatista”, ”ustaša” i sl…

Pobjedina “pisma čitalaca”

Dok su se socijalne nevolje građana rapidno množile, ta 1990. godina, na političkoj pozornici Crne Gore, bila je vrlo plodna: političke stranke bujale su “kao i iz vode”. Najveći broj njih “plivale su” na “svesrpskom” talasu… No, i mnogi novinari postali su “/prvo/borci za srpsku stvar”. Neki od njih dali su i značajan doprinos krvavom raspadu negdašnje Jugoslavije.

PORAZI “POBJEDE”

Dio javnosti, nenaviknut na bujanje višepartizma i početkom demokratskih (мada i nekih drugih) procesa, bio je iznenađen i “distoniranjem” Radio-Titograda, u odnosu na druge medije. Neki su i burno reagovali. Za njih je bilo “nedopustivo” i “sramno” da ravnopravan tretman u programu imaju “nekakve antisrpske grupe” (stranke koje su propagirale ideje sasvim drukčije od njihovih), pa su sve to krstili svojim aršinima, a mene, kao glavnog urednika, kritikovali, vrijeđali… Tome su obilato doprinijeli i neki novinari.
Jedini dnevni list ”Pobjeda” opredijelio se da bude uz vladajuću partiju (jedno od “dva oka u glavi” Slobodana Miloševića i na istom talasu kao i sve prosrpske stranke). Zato su i stranice tog dnevnika postale tribina za vulgarnu kampanju nekih čitalaca protiv neistomišljenika, ali i uz organizovano pomaganje te i takve hajke i od strane samog uređivačkog tima. (Slaveći nedavno jubilej, u toj medijskoj kući su “zaboravili” na taj svoj sramni period!?)
Među “izdajnicima” našao sam se i ja, a evo detalja…

KAD SE AĆIM NIJE ČUDIO

Pod naslovom ”Forum, Zeta i Avganistan”, 8. juna 1990. ”Pobjeda” u čuvenoj rubrici ”Pisma čitalaca”, objavila je tekst Aćima Višnjića, tada novinara iz Bara, koji oštro napada ”forumaše” (tada je u Podgorici, kao nevladina organizacija, postojao Demokratski forum, organ čija je uloga bila da poradi na stvaranju uslova za brže i što bezbolnije uspostavljanje višepartijskog sistema u Crnoj Gori), koji su tada pohvalno govorili o Radio-Titogradu kao “jedinom istinski demokratskom glasilu u Republici”.
Braneći ”Pobjedu”, Aćim Višnjić piše da “nije ni najmanje čudno što Forum hvali uređivačku politiku Radio-Titograda, koja je u posljednje vrijeme umnogome ‘pozelenjela’… Više me ništa ne može začuditi od Danila Burzana, koji, kad je bio visok rejting biti član CK, to je kopao i rukama i nogama, da bi se, potom ‘predomislio’ i postao ‘demokrata’”…
U istom listu u istoj republici, navodni Predrag Dašić (psudonim novinara toga lista), pod naslovom ”Izvršioci i podstrekači”, 30. juna, uz ostalo, upozorava javnost da Radio-Titograd ”perfidno podstiče haos i anarhiju, pa se treba kloniti takvih nazovi demokrata”, potom da je Radio ”bez ikakvih ograda i redakcijskog stava prenio izjavu jurišnika Sretena Zekovića, što je izazvalo mučninu i zgražavanje”, jer je – kaže se dalje – ”polupismeni novinar (vjerovatno početnik) stavio u istu ravan najviše državne i partijske rukovodioce, s jedne, i pomenutog ‘gospodina’ s druge strane, što zaprepašćuje i zbunjuje”. Autor zaključuje: ”Krajnje je vrijeme da se novinari Radio-Titograda i njegov Izdavački savjet o ovome izjasne i – opredijele”!
Poziv na ”zdrave snage” baš i nije bio neopodan, već su se same dale organizovati…
Aćim Višnjić se ponovo oglasio u ”Pobjedi” od 2. jula, gdje u podugačkom tekstu, sa naslovom ”Profesija – Crnogorac”, kao što naslov kaže, pokušava da me ”optuži” zato što sam Crnogorac i zato što, navodno, ne mogu da prihvatim ”crnogorski oktobar i januar”, te – ne znajući, valjda, kako da mi dokaže da je sav moj ”značaj u uzurpaciji profesije i uređivačkog stola…” – veli da ne može da mi oprosti što se – kaže – ”sprdam sa Žutom gredom, tom savremenom crnogorskom svetinjom”. Zato me u nastavku te pisanije Višnjić poziva: ”Ustani i prekrsti se, ili ne diraj u očinji vid Njegoševih Crnogoraca”, jer, ”pod izgovorom demokratije radite o glavi demokratske Crne Gore i njenom mladom i ponositom rukovodstvu, ne biste li kako, kukavac, doakali svojoj braći pravoslavnoj…”! Amin!
I Narodna stranka se tada djelimično ”uključila” u sve to, pa je njen lider, na konferenciji za novinare, 5. jula 1990. godine, uz ostalo – kako je prenijela ”Pobjeda” – istakao da ”crnogorski separatisti u javnim glasilima imaju uporište (‘Danas’ ili Radio-Titograd, na primjer) i optužuju nas da svojim guslarskim mentalitetom uništavamo kulturu Crnogoraca…”

ŠAPUTANJE GLUVIMA

U ”Pobjedi” od 8. jula 1990. godine, u tekstu pod naslovom ”Gdje će ti duša”, Dražen Drašković, novinar toga lista, piše:
”…Dok mi pokušavamo da radimo svoj posao, Radio radi sigurno, pouzdano, udarnički. Tu, pored nas, ređaju se razgovori, muzika iz studija, pouke i goruke. Radio-Titograd brine za svoje slušaoce koji vrijedno ispunjavaju normu uz pjevušenja i zviždukanja. No, kako smo ustanovili da nas pjesma, ipak, nikad nije održala, i Radio-Titogradu je sve manje do pjesme. A, ako već mora pjesma, neka to bude neka jurišna i mobilizatorska koračnica, koja će raspametiti usnulo slušateljstvo…”
Izvjesni Vuk Bulatović, iz Titograda, u ”Pobjedi” od 26. jula 1990. oglasio se drugim pismom (na prvo sam mu odgovorio da ga ne shvatam ozbiljno), u kojem ističe: ”Nema ćoravijeg posla nego gluvom šaputati, a ćoravom namigivati, pa se pitam kakve sve svrhe ima bilo šta odgovarati Burzanu… koji pokušava biti duhovit, a u svemu njegovome nema ni duha, ni duhovitosti. Ništa bolje nijesu ni njegove subotnje davorije, koje (zlo)upotrebljavajući položaj glavnog urednika, šalje u etar, bolje reći – u vjetar…”
Iz Bara je, sa potpisom Luka Martinović, 6. avgusta u ”Pobjedi” objavljeno pismo sa naslovom ”’Barska tvrđava’ i drugi radovi”, u kojem Martinović napada tadašnje rukovodstvo grada pod Rumijom, hvali Draga Vučinića, prinudnog upravnika Luke Bar, ali vrlo grubo i vulgarno piše o Slavku Jankoviću, stamenom dopisniku Radio-Titogorada iz Bara, koji – kako veli – ”sada ‘objektivno’ informiše, preko Radio-Burzana, crnogorsku javnost…”
Tako je ”Pobjeda” nedjeljama i mjesecima imala obezbijeđeno štivo, ili, kako mi tada poruče njen novinar Dražen: ”Šta bi ti, Danilo, bez ”Pobjedine’ druge strane?”
Povremeno sam ponekome odgovarao, ali, uglavnom, više tek da im stavim do znanja da “ja i dalje držim čas”, nego li što mi je bila nužna odbrana od takvih zlojutrovića, kakvih je bilo mnogo više i mimo onih koji su se javno oglašavali.

PISMO PAVKETA “SPECIJALCA”

Tada mladi novinar Radio-Titograda Dragoljub Pavićević, zvani Pavke, upravo jedan od pulena Mihaila Miljanića, u ”Pobjedi” (16. maja 1990) objavljuje ”Otvoreno pismo glavnom uredniku”, pozivajući me da demisioniram, jer za to, prema njegovom miljenju, nemam ”niti sposobnosti, niti znanja”.
Pismom u “Pobjedi”, uz ostalo, on poziva da se o meni, kao glavnom uredniku, organizuje referendum (!?), dodajući brojne uvrede. Napisao je da sam ”godinama nezasluženo u rukovodstvu javnih glasila”, da sam ”najtalentovaniji za potpisivanje zapisnika OK SSRN” (!?), da sam, “kao i svi nesposobni političari našao uhljebije u Radio-televiziji”, da, navodno, nijesam dozvolio emitovanje “snimaka naših kolega sa napaćenim Crnogorcima i Srbima sa Kosova”, da bi, na kraju, kazao: ”Gle, čuda! Ovakvu programsku politiku i rukovodstvo, podržao je nedavno i Programski savjet Radio-Titograda, na čijem čelu je član Predsjedništva Republike Crne Gore Behudin Halilbegović”, poručujući još: ”Sa vama pred nama, crno nam se piše!”

KOLEGIJALNA “PAŽNJA”

Dakle, mimo naručenog ”raskrinkavanja” glavnog urednika, ”dečko koji obećava” izvršio je i drugi (domaći) zadatak: da pripremi za odstrijel i Halilbegovića, člana Predsjedništva Crne Gore, koji, eto, podržava “izdajnike” politike “mladih i lijepih”, odnosno Slobodana Miloševića.
To pismo je odjeknulo, posebno u beogradskim medijima, a još više kada sam preduzeo disciplinske mjere protiv Pavićevića, u skladu sa Disciplinskim pravilnikom RTV. Naravno, zbog neistina i uvreda javno iznesenih.
Bila je to nova prilika za ”čuvare Miloševićevog pečata”, da se razmahnu i u beogradskim glasilima, po pravilu, bez mene kao “druge strane”…
Tako Budo Simonović u ”Ekspres politici” (19. maj 1990), pod naslovom ”Demokratija birokrata”, uz ostalo, kaže da se ”ne zna, zasad, koliko ima istine u onome što Pavićević piše i koliko se (i da li se) on stvarno ogriješio o svog glavnog urednika, ali bi se po njegovom reagovanju moglo zaključiti da mu je Pavićević zgazio na žulj…”. (Kako to profesionalno formuliše /tada/ predsjednik Udruženja novinara Crne Gore: ne zna da li ima istine, ali glavnog urednika valja javno obrukati!?)
Dragoljub Bećirović u ”Politici” (23. maja 1990), pak, nemajući drugih argumenata za atakovanje, piše da je ”isti taj glavni urednik bio jedan od inicijatora osnivanja UJDI-ja u Titogradu i jedan od začetnika takozvanih nezavisnih novinara…”!?

RIJEČ VIŠE O PAVKETU “SPECIJALCU”

Čitaocu valja ukazati na neke detalje o Dragoljubu Pavićeviću, zvanom Pavke “specijalac”. Početkom 1991. godine, taj “novinar” je, naime, plasirao “vrhunsku” policijsku izmišljotinu, koja je nakon emitovanja putem Radio-Titograda, istoga dana, posredstvom stranih novinskih agencija “obišla svijet”… Pavke je, naime, javio “senzacionalnu” vijest o navodnoj pogibiji 40-ak Srba u Pakracu (bilo je to prije početka ratnih sukoba!), što je – ispostavilo se – bila /vojno/policijska podmetačina, isključivo u funkciji ratnog huškanja! Tih dana sam, praktično, već bio ražalovan, nakon što je Momir Bulatović javno najavio da će me smijeniti (o tome uskoro detaljno). Tročlanu novinarsku ekipu, na zadatak u Kninsku krajinu – da se na licu mjesta upoznaju sa “balvan revolucijom” tamošnjih Srba – uputio je moj zamjenik, Radovan Miljanić, bez konsultacija sa mnom, jer mu “nijesam bio važan”!? On je “po nalogu partije” postao glavni u Radiju, a ja sam bio u očekivanju “presude” Bulatovića. Pavketova medijska “bomba” o pogromu nad Srbima u Pakracu istinski je eksplodirala, мada je ubrzo bilo jasno, ne samo da je to podvala, već da ta radijska ekipa nije ni stizala u Pakrac… “Specijalac” se, isto tako, “proslavio” i nešto prije toga, kada je na Radiju objavio (sopstvenu) vijest da je ”uspješno završen” kongres SKJ, koji – kao što se zna – nikad nije okončan – raspao se i Kongres i SKJ… (Profesionalno je sankcionisan, ali – uzalud…) “Dečko koji obećava” je, inače, krajem devedesetih “rehabilitovan” (tada je glavni urednik TV Radovan Miljanić) i postao jedan od novinarskih i voditeljskih “stubova” TV Crne Gore, da bi, potom, opet iznenada, bio “skrajnut”. Dobio je i stipendiju za specijalizaciju, a danas je, kažu, “profesor” žurnalistike, negdje – u Engleskoj!? Gospodin Ripli, zar, o tome ne zna ništa…

Novinari “specijalci” uzeli štafetu od političara

Tih dana i mjeseci na svim prostorima bivše Jugoslavije uveliko se rasplamsavao ”medijski rat” i samo istinski izuzeci među državnim javnim glasilima, bilo koje od šest republika SFRJ, nijesu se svrstavali uz ”svoje” političke vrhuške i (samo) njihove stranke, već su nastojali da profesionalni kodeks bude njihov osnovni orijentir u informisanju “svoje” i šire javnosti. Uzaludna su bila (doduše, rijetka i uzaludna) javna upozorenja da medijski rat prethodi “pravom”, da sve otvorenije i sve glasnije “okretanje” medija ka sukobljavanju i huškanju jednih naroda na druge, nikome dobra ne donosi…
Kao i u prethodnim nastavcima ovog feljtona, umjesto da o tome svjedočim po (sada već “izlinjalom”) sjećanju, citiraću svoje tadašnje stavove i konstatacije, onako kako ih je objavila beogradska ”Borba”, u broju od 14. novembra 1990. godine. (Te novine su tada, inače, bile među dva-tri usamljena beogradska medija koji su nastojali da odbrane profesiju, ili je, makar, ne prodaju “za večeru”.)

MIMO ZDRAVOG RAZUMA

U tekstu pod naslovom ”Novine se ne kupuju novcem”, jednom iz serije ”Borbinih” upozoravajućih priloga na temu ”Medijski rat u zrcalu”, uz ostale poslenike javne riječi iz skoro svih republika SFRJ, intervjuisan sam i ja, pa su te novine objavile i ovu moju izjavu:
”Ne sporim postojanje nacionalnih problema, ne sporim potrebu stvaranja pravednijeg i slobodnijeg društva, pa i pravednijih odnosa u međunacionalnim ili međurepubličkim enigmama. Međutim, način na koji aktuelne političke oligarhije razrješavaju te probleme više je nego nedopustiv. Naime, svjesno izbjegavanje dijaloga, kao elementarnog preduslova za razrješavanje bilo kakvih problema, mimo je zdravog razuma. I šta da očekujemo kada zvanična rukovodstva dviju jugoslovenskih državica, recimo, tokom dvije godine nemaju ama baš nikakve kontakte…
Činjenica da su ‘štafetu’ od političara preuzeli novinari, štaviše, čak ih i nadmašili, posebna je priča. Ako se novinarstvo gleda kao profesija, to što sada imamo u praksi kao ‘medijski rat’ više je nego daleko od uzusa struke. Pitanje je to, prije svega, elementarnog poštenja, htjenja i moći, spremnosti da se ‘služi’ ili struci, ili strankama…
Program Radio-Titograda nijednim svojim prilogom, nijednom svojom emisijom nije činio ništa što bi se moglo kvalifikovati kao doprinos rasplamsavanju međunacionalnih sukoba, koji su osnova i medijskog ratovanja. Prenosili smo i prenosimo informacije agencija ili drugih javnih glasila, ali nikad ‘selektivno’, sa namjerom da se slušaocima daje samo jedna strana, ili jedna dimenzija. Štaviše, Radio-Titograd je već duže na meti onih koji su mislili da je naš ‘nacionalni dug’ da budemo /jedno/nacionalno obojeni, navijački, pristrasni. Od prvog dana pokušaja da politički pluralizam uhvati korijene, u Radio-Titogradu smo imali sluha i, uz neviđenu /polu/javnu hajku protiv nas, činili sve da polako stvaramo svijest o nužnosti pluralizacije, pa je u našem programu bilo mjesta za sve nove političke pokrete i partije…”

DIJALOG OBAVEZAN

U nastavku istog intervjua u “Borbi” odgovorio sam na pitanje o tome kako ja vidim mogućnost zaustavljanja daljeg rasplamsavanja sve opasnijeg medijskog rata. Objavljeno je da sam tada kazao i ovo:
“Da bi se zaustavio medijski rat valja stvoriti političke pretpostavke, elementarnu toleranciju drukčijeg mišljenja i interesa i uvriježiti obavezu dijaloga među sada nerazumnim liderima. Zar je razumno to što naši vajni lideri priređuju pod vidom demokratije?
Ako bi u redakcijama prevladao razum, profesionalna svijest, želja da se radi posao prvenstveno pošteno, mislim da bi splasnule tenzije, uprkos, čak, želji brojnih političara da se medijski rat nastavi.
A, istini za volju, to što je medijskim ratom već do sada učinila naša struka, katastrofalno je i za struku i za sve narode i nacije na ovim prostorima. No, možda će se jednom i time baviti feljtonisti…”
Tako je tada ”Borba” zabilježila moje stavove o aktuelnim medijskim i političkim zbivanjima u Crnoj Gori “i šire”. I kao što sam tada u “Borbi” i predvidio, time se danas, evo, bave (doduše, rijetki) feljtonisti… (A bilo bi ne samo dobro, već i neophodno da u tome ne ostanem usamljen. Jer, izvjesno ima još dosta onih poslenika javne riječi koji imaju šta da “dodaju” na ovu temu. Makar i gledajući na tadašnja zbivanja i nekim drugim očima ili “s druge strane” ove i ovakve “moje istine”!?)

ČAK” I TRIBINA…

Čak i ovdašnji lokalni nedjeljnik ”Titogradska tribina” (valjda to glasilo još nije bilo “poklopljeno” dominantnom velikosrpskom politikom tada aktuelnih vlasti?), u broju od 26. oktobra 1990. godine – u susret prvim poslijeratnim višestranačkim izborima u Crnoj Gori – objavljuje o Radiju veoma afirmitivan reportažni tekst (na čitavoj strani), pod naslovom ”Na talasima birača”, u kojem se na sav glas hvali Radio-Titograd i naglašava da su se ”prva opoziciona oglašavanja čula sa talasa Radio-Titograda, u višesatnim specijalizovanim kontakt-emisijama i okruglim stolovima”, uz konstataciju da je ”interesovanje slušalaca za ovakve i slične emisije veliko”.
”Telefoni su, naprosto, blokirani”, piše taj list, dodajući da se ”pojedinih dana bilježi i do stotinu telefonskih poziva i uključenja slušalaca, a i kad bi te emisije potrajale pet-šest sati, ili više, opet ne bi svi zainteresovani stigli da postave pitanje, ili izraze svoj stav o onome što govore gosti u studiju Radija”…
Tekst se završava konstatacijom: ”Dakle, Radio-Titograd pruža priliku svima da kažu kako vide Crnu Goru, njen razvoj i perspektive, a na slušaocima je da odluče kome će ukazati povjerenje na prvim poslijeratnim višestranačkim izborima”…
Zbilja, zanimljivo: kako je to Radio (tih dana i mjeseci) mogao biti tako hvaljen kao istinski izuzetak među svim crnogorskim medijima (izuzimajući “Monitor”, naravno, koji se pojavio krajem 1990.) dok sam ja, s druge strane, kao najodgovorniji programski čovjek u tom i takvom Radiju, bio svakodnevno javno napadan, pljuvan, maltretiran..? (A da se, potom, desi da se skoro sve u programu okrene tumbe, nakon što /dva mjeseca poslije/ budem smijenjen sa funkcije glavnog urednika i potom izbačen na ulicu..?!)

POLITIKA, NARAVNO…

Odgovor na pitanje: zašto se to desilo (posebno – zašto sam dezavuisan i obespravljen na tako grub i nesojski način, kako se to zbilo), uprkos maksimalnom poštovanju profesionalnog kodeksa u programima Radija – nije bilo teško dokučiti. Ni tada, a danas ponajmanje…
Dakle, jasno je: bio sam “izdajnik” jer se politički nijesam svrstao uz “mlade i lijepe”, niti sam dozvolio da Radio bude moneta za ratnohuškačko potkusurivanje. Štoviše, otvoreno i javno sam se distancirao od njihove (tada u svemu anticrnogorske) politike, što se bjelodano moglo saznati iz mojih redovnih komentara na talasima Radija. Da sam (tada) o tim politički haotičnim zbivanjima ćutao, to bi bilo nedopustivo – ni profesionalno, ni ljudski! Ipak, naglašavam da je sve što sam radio u Radiju, pa i to što sam govorio u tim komentarima (kojima, svakako, valja posebno dodati po vlast još “opasnije” komentare kolege Miodraga Vukmanovića) bilo sasvim u skladu sa temeljnim profesionalnim pravilom: “Činjenice su neprikosnovene, a komentar slobodan!”
Za svaki slučaj, ponoviću: u informativnom programu Radija činjenice nijesu skrnavljene, nijesu falsifikovane, niti bivale “skrajnute” – makar dok sam ja bio “glavni”… A komentari su bili – komentari…

RADIO-TITOGRAD BIO IZUZETAK

O medijskim prilikama u Crnoj Gori toga vremena, beogradska ”Borba”, 27. oktobra 1990. godine, pod naslovom ”Sindrom uslužnog servisa”, piše o neprofesionalnom ponašanju jedinog crnogorskog dnevnog lista i Televizije Titograd, pa, uz ostalo, konstatuje: ”Tako je Radio-Titograd ostao jedino glasilo od republičkog značaja, čija je uređivačka koncepcija modelirana da može da izađe u susret novim političkim obrascima življenja, rizikujući pritom da bude pod prismotrom onih koji bi slobodu rezervisali isključivo za sebe”. Tih dana objavljeno je još nekoliko sličnih konstatacija o programu Radio-Titograda, pa je, tako, u ”Monitoru” od 26. oktobra 1990. godine rečeno da ”Radio-Titograd spasava čast crnogorskog novinarstva i novinarske etike”, a u zagrebačkom nedjeljniku ”Danas”, od 23. oktobra 1990. godine, uz ostalo, ističe se: ”Ipak, pod pritiskom opozicije i dobrom voljom Radio-Titograda, Crna Gora je u vrlo kratkom vremenu naprosto osviješćena mnogobrojnim argumentima dvadesetak opozicionih stranaka”. I sarajevski ”Naši dani”, u broju od 26. oktobra 1990. godine, u tekstu o medijima u Crnoj Gori, uz ostalo, naglašavaju da ”častan izuzetak predstavlja Radio-Titograd”.

Noćna piromanska seansa – ”bomba za urednika Radija”

Noć je toga četvrtka, 8. novembra 1990. godine već bila uveliko odmakla i pripremala se da uzmakne pred nagovještajima novog dana, kad me iz sna trgao snažan i veoma uzbuđen glas najmlađe kćerke Ljiljane: ”Tataa! Tataaaa!!! Vatraaaaa!!!”

MISTERIOZNA NOĆNA MORA

Kako, inače, imam veoma tvrd san, mora da je Ljiljana istinski vrištala, kad sam namah skočio iz kreveta i jurnuo prema djevojačkoj sobi, iz koje je odjekivao uspaničeni glas. Utrčavši u sobu, kroz stakla njenih balkonskih vrata ugledao sam plamen koji je lizao visoko uz stakla, sve do balkona stana na gornjem spratu. Hitro sam otvorio vrata i na natkasni (koja je na balkonu, ko zna zašto, našla utočište) vidio svjetlo sivu kutiju, veličine manjeg televizora, koja je gorjela ”kao luda” – iz nje je šikljao veliki plamen, kao vjetrom nošen.
Vatra je već bila zahvatila površine natkasne i drvenog rama balkonskih vrata, a stakla samo što nijesu popucala od visoke temperature. U magnovenju, učinilo mi se najjednostavnijim da zgrabim tu vatrenu kutiju, pa sam lijevom rukom plamteću loptu nekako uhvatio za ivicu i munjevito je bacio preko balkona stana, lociranog na prvom spratu. Pogledao sam potom dolje, da vidim da slučajno – iako je bilo veoma kasno – vatrenu loptu nekome nijesam, nedaj bože, bacio na glavu, ili na neki dolje parkirani automobil. Vidio sam: mnogi prozori komšijskih stanova bili su osvijetljeni, čuli su se i neki nejasni glasovi… Vani, međutim, nije bilo nikoga…
Okrenuo sam se: soba je već bila puna nekog veoma zagušljivog dima, koji je Ljiljana rastjerivala, mašući nekim maramama, u međuvremenu otvorivši vrata i prozore na ostalim prostorijama. Tek tada sam primijetio da su mi prsti i dio šake lijeve ruke bili u opekotinama, pa sam otrčao u kupatilo i ruku postavio pod mlaz vode, pokušavajući, uzgred, da skinem sa prstiju neku ljepljivu, smolastu crnu materiju, koja je od otopljene plamteće kutije prionula za kožu. Malo sam, onda, zajedno sa Ljiljanom, pokušao ”rekonstruisati” čitav taj nemili događaj i potom o svemu potanko telefonom obavijestio dežurnog u titogradskoj policijskoj stanici.

POLICIJA NEZAINTERESOVANA

Ljiljana je (rekao sam već) imala naviku da uči, uglavnom, noću. I te večeri je “glavoboljala” sa nekim debelim skriptama, pripremajući ispite na Ekonomskom fakultetu. Svjetlost stone lampe dolazila joj je iz pravca balkonskih vrata, pa je relativno kasno ugledala lelujanje neobičnih svjetlosnih šara na suprotnom zidu sobe i tek tada se okrenula, iznenada ugledala vatru i počela zapomagati…
Nakon, ne sjećam se više kakve, intervencije da koliko-toliko saniram opekotine na rukama, pošao sam na spavanje, a Ljiljana je nastavila da uči. Ili smo se, možda, oboje tek pretvarali da to stvarno radimo, što je bilo logičnije nakon tog iznenadnog i opasnog noćnog zbitija.
Sjutradan sam, za svaki slučaj policiji (Sekretarijatu za unutrašnje poslove Titograda) poslao i pismenu prijavu o misterioznom prošlonoćnom piromanskom ataku na moj stan i porodicu. Niko se od zvaničnika policije, ipak, s tim u vezi nije glasnuo. Ni makar da priupita da, nedaj bože, nije bilo žrtava…
Dva dana poslije tog događaja beogradska ”Borba” objavila je vijest sa naslovom ”Bomba za urednika Radija” i tek je to, izgleda, bio signal da se i jedan visoki republički zvaničnik zainteresuje kod policije o čemu se radi. (Ipak: pokušaj paljenja stana glavnog urednika državnog Radija, nije bilo šta… A, naročito kad o tome piše beogradska dnevna štampa!) I šta biva?
Taj zvaničnik od policije nije mogao dobiti nikakav drugi odgovor, sem: ”Ne znamo tačno o čemu se radi!”
Tako se desilo da se policija za ”slučaj paljevine”, odnosno ”bombe za urednika Radija” zainteresuje tek trećeg dana. Po zadatku su u moj stan došla dva inspektora iz kriminalističkog resora, dugo sve razgledali, postavljali brojna pitanja, uzeli uzorke ugljenisanih ostataka ispod balkona izgorjele “vatrene lopte”, uzeli brojeve telefona i neke lične podatke… Prije odlaska jedan od njih me je pozvao, izdvojili smo se malo sa strane i rekao mi:
”Imali ste vrašku sreću! Da je plamen samo koji sekund duže lizao uz prozor, staklo bi puklo, a onda bi vatra zahvatila zavjere… Izgorjeli biste svi, kao miši!”
Naime, kako je ta soba bila puna i prepuna dječijeg namještaja, igračaka, knjiga i raznih drugih stvari, a zidovi, preko tapeta, izlijepljeni desetinama postera, vatra bi za tren, prosto, progutala čitav stan. Naravno, i bilo bi tako da moja Ljiljana nije bila budna…
I, nakon što me jedan od njih tako ”utješi” (jer: ostali smo živi!), dvojica inspektora su otišli.

SMIJE LI SE PROTIV TAJNE POLICIJE

Danima poslije, skoro svakodnevno sam se družio sa N.N. relativno mladim, ali meni vrlo simpatičnim kriminalističkim inspektorom. Dolazio je često do mene u kancelariju, interesovao se, takoreći, za sve i svašta u mom radnom i profesionalnom okruženju… odlazio sam i ja kod njega, komunicirali smo telefonom… Sve u interesu istrage – ne bi li čovjek stekao uvid u to ko bi mogao imati motiv, ko bi mogao biti potencijalni izvršilac pokušaja paljevine stana.
Naravno, kako to nerijetko biva, sprijateljili smo se. Želeći mu dobro, procjenjujući da se radi o dobrom čovjeku i predanom profesionalcu, jednom prilikom sam mu, onako u povjerenju, ukazao i na neke detalje vezane za moje nevolje sa ljudima iz tajne policije i vlasti, zbog nastojanja da korektno obavljam svoju profesionalnu dužnost. Vidjeći da istinski želi da rasvijetli taj “slučaj”, prosto sam htio da ga upozorim da ne “zagazi u duboku vodu”, jer nijesam želio da i on, eventualno, na bilo koji način strada zbog mene. On mi je na to, uz ostalo, rekao: ”…Ja sam ovaj dosije otvorio, ja ću ga i zatvoriti… Dajem ti riječ!”
Šta drugo – bio sam više nego zadovoljan i ohrabren, pri saznanju da tako odlučni i savjesni ljudi rade u tom policijskom resoru, pa je još, eto, jedan takav uzeo u ruke i moj ”slučaj”.
Potom smo se sve rjeđe gledali i čujali… Protekao je mjesec, ili možda i više dana, kad sam – interesujući se gdje je N.N. – od jednog prijatelja, koji radi u policiji, skoro uzgredno se raspitujući, saznao da “moj” inspektor više nije u Podgorici! Navodno: dobio je službeno premještenje u neki drugi grad.
Bilo mi je krivo zbog tako iznenadnog zabataljivanja mog ”slučaja”, nakon njegovog obećanja da će ga on sigurno riješiti. Zato sam telefonom pokušavao da provjerim vijest o odlasku N.N. van Titograda. Okretao sam broj u njegovom stanu, ali više se nije javljao… Koji dan kasnije, iz onog prethodnog izvora dobijem čudnu, za mene skoro nevjerovatnu vijest: gospodin N.N. je postavljen za šefa obezbjeđenja jedne naše ambasade na drugom kontinentu!
Dosije ”pokušaj paljevine stana glavnog uradnike Radija” je tako, zatvoren…
Iskreno: nijesam imao više ni snage, niti želje, da dalje ”prškam” po tome, naročito zato što sam i zbog nekih ranijih dogodovština bio svjestan opasnosti u koje sam se bio uvalio, radeći pošteno, koliko mi je znanje dozvoljavalo, svoj profesionalni posao… Nijesam, naravno, odustao zbog neke lične slabosti ili straha samo za ličnu egzistenciju, pa i svoj život. U pitanju je, ipak, bila bezbjednost moje porodice, kojoj sam već bio natovario na vrat danonoćna uznemiravanje i prijetnje putem telefona, a bogme i druge nevolje zbog svoje izuzetno velike profesionalne angažovanosti i cjelodnevnog boravka u Radiju.

“SLUČAJ” ZATVOREN PRIJE OTVARANJA

Stavljena je, dakle, tačka na taj “slučaj”, a da on, praktično, nije ni odmakao od samog početka. Naravno, policiji nije ni padalo na pamet da bilo kada i bilo šta saopšti s tim u vezi. Ostao je to samo jedan u nizu nerasvijetljenih “slučajeva”. Riječ je, svi su izgledi, o sasvim uobičajenom ponašanju, imanentnom svakoj političkoj (tajnoj) policiji koja revnosno i danonoćno bdi nad “svojima”, ali vrlo galantno “zaprži čorbu” onima koji nijesu u milosti režima i svojih nalogodavaca. No, makar u ovom “slučaju” ispada da je vrlo dobro ako u potpunosti zabatale takve probleme “izdajnika”, samo da im ne ugroze i fizički opstanak. A i to su činili…

Bulatović: Burzan je gotov!

Uoči prvih poslijeratnih višestranačkih izbora, krajem 1990. godine, bilo je politički veoma burno. Tokom dva-tri mjeseca javnosti se predstavilo blizu trideset (novoformiranih) političkih partija, a tih dana privodilo se kraju radijsko i tv predstavljanje kandidata za predsjednika Predsjedništva Republike Crne Gore. To veče (petak, 6. decembra) Televizija je posvetila izborima – prvo su njeni gosti bili kandidati za predsjednika Predsjedništva, a poslije te, na programu je bila još jedna, slična, završna predizborna emisija, u kojoj su u studiju bili stranački prvaci. Od ponoći je nastupala takozvana izborna šutnja.

PREDSJEDNIK OTVORENO PRIJETI

Negdje pred sam kraj tv emisije, u kojoj su kandidati za predsjednika – mr Momir Bulatović, dr Novak Kilibarda i dr Ljubiša Stanković – govorili o svojim političkim pogledima na razne aktuelne i razvojne probleme Crne Gore, a zatim i odgovarali na pitanja gledalaca, voditelj je pročitao tek pristiglo pitanje za Momira Bulatovića. Zahtijevano je da se on izjasni o tome kako misli riješiti “nezadovoljstvo građana stanjem u javnim glasilima”, te “da li će smijeniti glavnog urednika Radija”. Bulatović je naizust odgovorio (citat je doslovice “skinut” sa TV snimka te emisije):
”Kada smo, prošli put, nas trojica bili na Radiju, neko me je pitao: da li bih smijenio odgovornog urednika Danila Burzana? Ja sam tada odgovorio da, faktički, ne bih. A sada kažem da – bih! Njega bih smijenio upravo zbog jedne nekorektne igre, prilikom predstavljanja nas, kandidata u radio-emisiji. Imam materijalne dokaze da je napravljena manipulacija u pogledu postavljanja pitanja. Čudi me: odakle nekome naivna pomisao, da jednog predsjedničkog kandidata SR Crne Gore, bez obzira o kojem se od njih trojice radilo, može da zbuni postavljanjem određenog pitanja. Pa, mi se kandidujemo za funkciju koja, zaista, treba da odgovori na mnogo teže izazove i na mnogo teža životna pitanja, nego što može da nam smisli neko umišljen i pakostan, namjeran da ošteti. Svjestan sam implikacija, ali imam nedvosmislene dokaze…! A obaviješten sam i da je o tome bilo riječi i na uređivačkom kolegiju Radija…” (Podvukao D.B.)
Dok je Bulatović to govorio, sa članovima svoje porodice sjedio sam ispred televizora, prateći tu promotivnu emisiju. Dok je Bulatović izgovarao svoju prijetnju, odjednom su počeli da me podilaze žmarci, No, pokušavajući da pred porodicom ne paničim, sam samo stisnuo zube i poluglasno prozborio: ”Svašta!” Potom sam uzeo telefon i pozvao redakciju Televizije, na najavljeni broj. Zauzeto… Opet, pa opet… Stalno zauzeto… Pozovem dežurnog urednika u Radiju (u istoj zgradi) kažem zašto zovem i zamolim da zabilježi nekoliko rečenica mojeg reagovanja i odmah ih preda dežurnom u Televiziji, ne bi li to objavili dok je emisija u toku.
Urednica u Radiju, Nada Perunović-Vulanović, zapisala je moje kratko reagovanje i odnijela u prostorije Televizije, da bi se ubrzo javila saopštavajući da su joj kolege iz TV kazale da objavljivanje mog reagovanja ne dolazi u obzir. Rekla mi je da su dvojica dežurnih u TV, Radomir Perošević i Vasko Knežević, poručili da mogu samo “kao i drugi gledaoci” (?!) da postavim pitanje gostima. Brže-bolje sam tih nekoliko rečenica transformisao u pitanje i zamolio koleginicu Perunović-Vulanović da to odnese u redakciju TV. Javila mi je, potom, da je pitanje predala, ali da su joj urednici Televizije kazali da ima mnoštvo pitanja i da će moje teško stići na red. Kako se sve to odigravalo u posljednjih desetak minuta predstavljanja kandidata za predsjednika Predsjedništva Crne Gore, vrijeme je ubrzo iscurilo i zahvaljujući “kolegijalnosti” TV novinara od objavljivanja mog reagovanja (pitanja) nije bilo ništa.

“KOLEGIJALNO” ODBIJANJE

Odmah zatim počela je nova (posljednja predizborna) emisija sa stranačkim liderima kao gostima. Ponovo sam zvao Televiziju i molio da se ono moje pitanje postavi učesnicima te naredne emisije. Najzad se i to desilo, pa je negdje pred sam kraj te (jednočasovne) emisije, ipak, stiglo na red i voditeljka je pročitala:
”Glavni urednik Radio-Titograda, Danilo Burzan, kaže da je u prethodnoj emisiji kandidat za predsjednika Predsjedništva Crne Gore, Momir Bulatović, saopštio da je on, Burzan, navodno, namještao pitanja tokom predstavljanja predsjedničkih kandidata u programu Radija, i s tim u vezi izjavio da će, zbog toga, Burzana smijeniti sa funkcije, ako pobijedi na izborima.
Danilo Burzan to demantuje i s tim u vezi postavlja pitanje: ‘Kako se zove politički sistem, u kojem se bez postojanja navodnih dokaza, pa i bez suđenja, mogu izricati presude, kako je to učinio Momir Bulatović?”
Niko od učesnika te emisije nije želio da što komentariše, a tek jedan učesnik je kazao da se to pitanje ne odnosi na njih, to i jeste bilo tako. No, ja sam u tom trenutku bio, koliko-toliko, zadovoljan jer je te večeri veoma brojni TV auditorijum čuo makar izvjesno moje “koprcanje”, ako već nije mogao čuti demant Bulatovićeve insinuacije.
Kasnije sam saznao da je u redakciji Televizije te noći bilo puno otpora zahtjevu da se to moje pitanje objavi, te da je “uskočilo” u ruke voditelja u studiju samo zahvaljujući insistiranju i upornosti koleginice Dragice Miljanović, na čemu sam joj prvom prilikom izrazio duboku i iskrenu zahvalnost.

NAMJEŠTANJE NIJE BILO MOGUĆE

Kada sam, sjutradan, od redakcije Televizije tražio prepis “onih” rečenica koje je u emisiji izgovorio Bulatović, odgovorni urednik TV Božidar Čolović kazao mi je da to ne mogu dobiti, jer – kako je rekao – “to nijesu riječi novinara Televizije”!? Uzaludno je bilo i moje insistiranje da makar dobijem snimak te emisije, pa da se sam potrudim da ”skinem” te rečenice. Čak ni zvanično obraćanje generalnom direktoru RTV, Branimiru Bojaniću, kao i iznuđena rasprava o tome na sastanku Kolegijuma generalnog direktora, nijesu dali rezultata. Ipak, od nekih prijatelja, koji su tu emisiju snimali, uspio sam “skinuti” cjelovit citat Bulatovićeve TV prijetnje.
A, šta se, zapravo, desilo u “inkriminisanoj” emisiji Radija Crne Gore? To će, poslije, utvrditi i sud (o tome će opširno biti riječi u nastavku feljtona), ali sam u obavezi da to, u najkraćem, odmah pojasnim.
Kako je u dužem periodu, tokom prijepodneva, Radio-Titograd imao takozvani otvoreni program, sa mogućnošću uključivanja slušalaca, da putem telefona postavljaju pitanja gostima u studiju, nakon brojnih emisija u kojima su se predstavljali lideri tridesetak novoosnovanih partija i drugi gosti, iskrsle su nevolje sa ”svakakvim” pitanjima, komentarima, pa i provokacijama manjeg broja slušalaca. Bilo je i psovki i raznih vulgarnosti, pa smo odlučili da tokom predizborne kampanje to više ne ide tako, već da svi slušaoci, koji žele da se uključe u program, prvo jave svoj broj telefona, pa da iz Radija poslije budu pozvani na taj broj i sami postave pitanje. Tako se obezbijedila korektnost u formulacijama koje su išle “uživo”, jer smo, za svaki slučaj, imali broj telefona onoga ko bi, eventualno, “distonirao”.
Tako je bilo i te subote, kada je, zajedno sa ostala dva kandidata za predsjednika Predsjedništva, u studiju Radija bio Momir Bulatović. Bila je to emisija kao i mnoge druge te vrste – zanimljiva za slušanje, uz veoma izraženo interesovanje auditorijuma za postavljanje pitanja gostima u studiju.
Dakle, apsolutno nije bilo moguće ”namještati pitanja”, kako je u TV prijetnji ustvrdio Bulatović, jer su pitanja postavljali isključivo slušaoci – svojim glasom, “uživo”, nakon telefonskog poziva iz Radija!
No, tokom te emisije desilo se da moj poznanik iz Budve, Slobodan Franović, ni nakon nekoliko pokušaja, nije uspio da ”prođe” do telefona na koji su se slušaoci prijavljavali. Telefonirao mi je u kancelariji (gdje sam sa generalnim direktorom Bojanićem pratio emisiju), zamolivši me da i njegov broj doturim onima koji evidentiraju prijave, jer on to nije u stanju. Prihvatio sam… Negdje sredinom emisije, uoči planirane pauze, gostima u studiju sam naručio neko osvježenje, pa sa Bojanićem pošao do njih. Uzgrad sam odnio i broj telefona koji sam dobio iz Budve i predao ga djevojci koja je vodila evidenciju, uz napomenu: “Stavi ga sa ostalima, pa – kad dođe na red…” I to je bilo sve o “namještanju” pitanja! (Uostalom, o tome su svi učesnici ”slučaja” dali pismene izjave, na zahtjev direktora Radija Čedomira Lješevića i sve je bilo jasno i čisto. Možda je i to dodatno uticalo na skoru odluku “mladih i lijepih” da, zajedno samnom, smijenjen bude i Lješević.)
Ta radijska emisija je, inače, tekla (i okončana) sasvim normalno i svi gosti su, nakon toga, došli u moju kancelariju, gdje su (u društvu sa još četvoro-petoro) ostali više od dva sata (Kilibarda se, doduše, relativno kratko zadržao). Uz priču smo popili flašu viskija (nijesam imao “reprezentaciju”, već je plaćen iz mog džepa) i Bulatović tada nije imao primjedbi. Naprotiv zahvalio se na gostoprimstvu!

PRORADILO “ZDRAVO JEZGRO”

Nakon nekoliko dana proradilo je “zdravo jezgro” u RTV-u i konstruisano je navodno moje namještanje pitanja. Bulatović je, zajedno sa svojim pulenima u RTV, jedva dočekao da to vješto /zlo/upotrijebi da me profesionalno i moralno diskredituje, a time i da me se “otarase”. Tako je i bilo. Ta Bulatovićeva izjava bila je, faktički, kraj mog urednikovanja u Radiju.
Iako sam mjesecima ranije (o nekim detaljima sam već pisao) trpio svašta, nijesam ni pretpostavljao da predsjednik Republike može tako da se služi podvalama. Tim prije, što je Bulatović, u dvočasovnoj emisiji na Radiju, 9. oktobra (tokom promocije SK), na pitanje: šta misli o depolitizaciji medija (prema magnetogramu) kazao:
”Oko depolitizacije sredstava informisanja mi smo jasno i glasno izrekli svoj stav… Evo, pogledajte: glavni urdnik Radio-Titograda istupio je, zaista, korektno i principijelno, iz Saveza komunista – prvo iz Centralnog komiteta, a poslije i iz Saveza komunista Crne Gore. Jer, stvarno, njegov politički angažman bi ga sprječavao da do kraja korektno i profesionalno obavlja taj posao…”
Naravno, znao sam da on i mnogi njegovi saborci iz vrha SK CG jedva čekaju da mi ”slome vrat” zbog ”neposlušnosti”. U nekim predizbornim tematskim emisijama na Radiju predstavnici SK čak nijesu željeli ni da učestvuju, a i u Radiju je već ”radila” policijska ispostava za provokacije, namještaljke i pritiske svake vrste.
I moj najbliži saradnik, Radovan Miljanić, moj zamjenik, kad je vidio kako (moja) “kola idu nizastranu”, bio je otvoreno protiv mene. Vjerovao je da će mojim odlaskom on biti “ustoličen”, jer je bio “na liniji”. Jednom prilikom, negdje ranije, pozvao sam ga u kancelariju i rekao mu, otprilike: moraš se opredijeliti, ili si za ovo za šta se ja borim, a to je bitka za profesionalizam i demokratizaciju, ili si za to da duvamo u jedra aktuelnih vlastodržaca, koji se drže za krmu broda kojim komanduje Slobodan Milošević? Nije se (tada) dvoumio – nastavio je ovo drugo… Kasnije se, takođe, neće dvoumiti da bude saradnik opozicionog “Monitora”, čak i dok je bio urednik u Radiju!? (A ja zbog takve saradnje izbačen na ulicu!? No, o tome poslije.)

TUŽBA SUDU

Nijesam se predao, мada sam znao šta znači Bulatovićeva prijetnja. Bez mnogo gunđanja morao da se pomirim sa činjenicom da moja riječ u programu Radija više nema nikakvog uticaja. Pokušao sam ostvariti kontakt sa Bulatovićem ne bih li saznao o kojim ”dokazima” govori. Nije uspjelo.
Presavio sam tabak i napisao tužbu Osnovnom sudu u Titogradu protiv Bulatovića, “zbog toga što je počinio krivično djelo klevete iz člana 83. stav 2. i 3, u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona SR Crne Gore (“Sl. listi SRCG” br. 22/77)”. U obrazloženju sam naveo da je Bulatović, u TV emisiji, “javnosti saopštio neistine koje su teško naškodile mojoj časti i ugledu, dovodeći me, kao ličnost i kao novinara, do teških posljedica, ili će me takva izjava dovesti do još težih, nego su dosadašnje”.

Čekajući izvršenje “presude”

Trebalo je da prođe cijela godina i tri mjeseca pride, dok je Momir Bulatović, tada već predsjednik Crne Gore, pristao da se pojavi na sudu. Bila je to senzacija – novinar izvodi šefa države na optuženiku klupu! (U međuvremenu sam smijenjen sa funkcije glavnog urednika Radija, više od pola godine ”čekao raspored”, a potom bio izbačen na ulicu! (O tome poslije…)
No, nakon “one” Bulatovićeve prijetnje Udruženje profesionalnih novinara Crne Gore izdalo je saopštenje, protestujući zbog te “presude bez suđenja”, ali su samo rijetki mediji objavili izvode. Međutim, u ”odbranu” Bulatovića od mene uključilo se (drugo, “državno”) Udruženje novinara Crne Gore (13. decembra 1990) saopštenjem koje je potpisao Budo Simonović, predsjednik. Kolege javnosti saopštavaju da reagovanje Udruženja profesionalnih novinara Crne Gore “nema nikakve veze sa legalnim Udruženjem… već da je riječ o grupi novinara koji su se naprasno i bez pravog razloga proglasili nezavisnom novinarskom organizacijom”, pa dodaje da tom, državnom, udruženju “počinje smetati određena preosjetljivost i galama koju podižu ovih dana i pokušavaju se javnosti predstaviti kao stradalnici i velikomučenici…” Zatim se precizira:
”Jedna izjava u kontakt-emisiji na TV, makar se radilo i o kandidatu za budućeg predsjednika Predsjedništva Republike, da bi, ukoliko bude izabran, smijenio glavnog urednika u jednom glasilu, ne može biti razlog za uzbunu novinara, tim prije što ta izjava ima karakter ličnog stava i što je u njoj jasno i precizno rečeno da razlozi leže u profesionalnim propustima dotičnog glavnog urednika. Takve pojave i njihovo dramatizovanje nikada neće imati podršku Udruženja novinara Crne Gore, koje, još jednom naglašavamo, nema nikakve veze za udruženjem takozvanih profesionalnih novinara”.
”Pobjeda” je to objavila 14. decembra, pa sam reagovao i zamolio da objave moj odgovor. Htio sam da pitam: imam li i ja pravo na samoodbranu, ali redakcija za to – nije našla prostora!?
To, međutim, nije smetalo glavnom uredniku ”Pobjede”, Vidoju Konataru, da (16. decembra), u uvodniku na prvoj strani, pod naslovom ”Pobjeda razuma” veliča izbornu pobjedu Bulatovića i njegove stranke – diskvalifikujući sve ”separatiste”, ”vazale”, ”političke liliputance”, ”bolesnike” i sve koji su ”naoružani mržnjom prema svemu komunističkom i srpskom, a time i crnogorskom”… da bi na potom naglasio da su ”narodu možda nesvjesno pomogi baraži sa talasa Radio Crne Gore, gdje su se i namještaljkama pitanja, ‘nadstranački’ podržavali svoji – liberali i reformisti!”
U istom broju ”Pobjede” novinar Dražen Drašković pomaže veličanju ”pobjednika”, urnišući opozicione lidere (prvenstveno vođu liberala), ali ne zaboravlja ni ”moj slučaj”, pa, sprdajući se, veli:
”To su oni koji su svoje dostojanstvo davno istrošili, pa ga ni u ovoj prilici ne mogu koristiti, već zvone Evropi na uzbunu. Uređujući gospodin Radio-crnogorski, shvativši da će, umjesto radio-montažom, morati da se bavi radio-novinarstvom, uplašio se buduće samostalnosti, moleći međunarodne institucije da mu budu urednici. Ipak, uzalud je zalud – ubuduće će morati sam da uređuje svoj medij, bez naručenih pitanja i blokiranih telefona…”
Neumoran je bio taj Drašković u dokazivanju odanosti ”mladima i lijepima”, pa se opet javlja sličnim ”komentarom” (20. decembar), pod naslovom ”Zašto Momir”. Veličajući Bulatovića i sve njegove iz komunističke stranke, a minimizirajući ostale i partije i lidere, opet Dražen nađe ugao da “ubaci” i mene. Među ”dokaze” o tome ”zašto Momir”, on veli:
”Možda samo zbog jednog jedinog detalja, koji je, inače, već zloupotrijebljen od nekih jedvadočeka i uzaluda: iskreno priznanje da bi, zbog nedvosmisleno dokazanih manipulacija (podvukao D.B.), smijenio uređujućeg gospodina crnogorskog radija, izrečeno nekoliko sati prije izbornog ćutanja”!
Avaj! To što je sud (poslije) dokazao da je u pitanju gnusna podvala, te da nije bilo nikakvih, a kamoli “nedvosmisleno dokazanih” manipulacija, to Draškovića i Simonovića nije ni zanimalo. Dovoljno im je bilo da je to Bulatović – rekao! A njegova riječ, jelte, mora imati snagu dokaza!
Ipak, desilo se “čudo”! Na to Simonovićevo saopštenje reagovao je Donko Rakočević, dopisnik ”Večernjih novosti”, redakciji Radio-Titograda uputivši telegram ove sadržine:
“U sinoćnjem dnevniku Udruženje novinara Crne Gore je, između ostalog, saopštilo da ne osuđuje izjavu Momira Bulatovića, u kojoj je on rekao da će, ukoliko bude u mogućnosti, smijeniti glavnog urednika Radija Crne Gore, Danila Burzana. S obzirom da se nikako ne mogu složiti sa tim saopštenjem, odlučio sam da napustim Udruženje novinara Crne Gore.
Inače, nijesam član, niti simpatizer nijedne partije, niti sam ikada bio, jer mi to ne dozvoljava novinarska etika. Ne stajem ni u odbranu Danila Burzana, niti tačno znam šta mu Momir Bulatović zamjera. Stojim samo u odbranu demokratije, a u njoj vođa jedne partije, pa makar to bio i budući predsjednik države, ne može smjenjivati urednike. Jer, u konkretnom slučaju, Radio Crne Gore nije glasilo samo Saveza komunista, već i svih građana ove Republike.
Ako neko sumnja da se Danilo Burzan ogriješio o novinarski kodeks i Zakon o informisanju, to treba da dokaže, pa tek poslije toga o povjerenju glavnom uredniku može da se odlučuje. Ali, ne predsjednik države, već Skupština Crne Gore”.
Rakočević je bio jedan od izuzetno rijetkih kolega koji se usuđivao da svoje mišljenje o tome javno saopšti! Javna glasila nijesu objavila to njegovo reagovanje, ali je meni bilo veoma drago i kao indikator: dok ima takvih novinara – ima nade…
Bulatovićeva TV prijetnja, naravno, postala je medijski atraktivno štivo, pa sam bio u prilici (i obavezi) da dajem izjave i da odgovaram na pitanja kolega, na pres konferenciji, koju je priredilo Udruženje profesionalnih novinara CG, sjutradan nakon izbora.
Beogradska ”Borba” je prvo objavila opširan tekst V. Simonovića, pod naslovom ”Telefon kriv za sve”, u kojem prepričava taj “slučaj”. Uz ostalo zabilježeno je:
”Glavni urednik Radija, Danilo Burzan, bio je inače član SK, pa i nekoliko mjeseci član Centralnog komiteta te partije, ali je još prije početka predizborne kampanje vratio crvenu knjižicu. Taj njegov postupak je Momir Bulatović u jednoj radio-emisiji ocijenio kao korektan i principijelan, ali je imao prigovora na, kako je rekao, paklene komentare Miodraga Vukmanovića… Bulatović se požalio i na činjenicu da je za emisiju u kojoj su predstavljeni predsjednički kandidati obaviješten telegramom i zamjerio Burzanu što je emisija zakazana u subotu, kao i zato što prethodno nije razgovarao s njim. Glavni urednik Radija, međutim, tvrdi da je sve bilo precizno dogovoreno sa izbornim štabom SK, kao i sa ostalima”…
Komentator ”Borbe”, zatim, navodi podatke da je tokom predizborne kampanje Radio Crne Gore imao ”52 dvosatne emisije i 7 tročasovnih okruglih stolova za predstavljanje stranaka i kandidata, a uz to pratio sve predizborne događaje, onako kako su se odvijali”, pa citira moje riječi da ”nema nijedne stranke, što naravno važi i za SK Crne Gore, koja nije imala uvijek otvorene radio-talase”…
List potom saopštava zanimljiv detalj, da se, naime, ”zamjerke Bulatovića odnose na okrugli sto sa predsjedničkim kandidatima, jer se čuju optužbe da je kandidat SRS Ljubiša Stanković dobio pitanja unaprijed, te da su na Radiju bili organizovani ljudi da Bulatoviću postavljaju pripremljena pitanja”!?! Kakva nevjerovatna konstrukcije…!? Na kraju teksta autor konstatuje: ”Stvar je mnogo dublja od toga da li je neko ili nije postavio pitanje, jer gospodin Bulatović je, očito, izgubio nerve kad je u pitanju Radio Crne Gore, koji nije podlijegao ničijim pritiscima”!
(Iz tog teksta prvi put sam saznao za /ipak – smiješnu/ izmišljotinu o navodnom dostavljanju pitanja unaprijed Ljubiši Stankoviću, kao i ”organizovanju ljudi da Bulatoviću postavljaju pripremljena pitanja”.)
”Borba” 17. januara donosi tekst pod naslovom ”Sva predsjednikova obećanja” (autor Ivan Torov), u kojem, uz ostalo, piše da je ”novi predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović, za samo nekoliko dana u dva navrata, ‘svim rukovodećim ljudima u organima države u javnom sektoru Crne Gore, koji su imali različite stavove od Saveza komunista ‘obećao ubrzano smjenjivanje, a opoziciji poručio da joj preostaje da se ‘jalovo buni protiv tih promjena’. Bulatoviću nije ovo prva prijetnja. Učinio je to i uoči samih izbora, kada je Danilu Burzanu, glavnom uredniku Radio Crne Gore, zbog ‘neposlušnosti’ obećao otkaz”’.

“UVJERENJA NE MOGU DATI NIZAŠTA”

Pošto je postalo izvjesno da sam kao glavni urednik već ”pokojni”, posljednje komentatorsko oglašavanje preko talasa Radija imao sam u subotu, 13. decembra 1990. godine, u emisiji Novosti dana. Evo što sam rekao: ”Moja predizborna ćutnja trajala je dva i po mjeseca. Krajem septembra objavio sam posljednji komentar i prestao, zarad mirne savjesti – da, eventualno, svojim riječima ne bih pomogao ili odmogao nekome ko je u stranačkoj konkurenciji. Ćutao sam i kad je bilo prosto obavezno progovoriti, makar – i na lakat! Ostao sam dosljedan sebi i profesionalnoj odgovornosti, računajući da će brojne predizborne koještarije utihnuti. Svakako, nijesam baš očekivao da će se desiti i to što se zbilo, kao, na primjer, ono sa izjavom Momira Bulatovića u toku televizijskog predstavljanja kandidata za predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Neću reći da me je sadržaj tih riječi iznenadio, jer je to već treći sličan nasrtaj Bulatovića, koji – očigledno iznerviran što ni na koji način nije uspijevao da program Radija ‘usmjerava’ po diktatu njegove partije – misli i govori nešto što samo potvrđuje da je on – takav, kakav jeste… Svoje lice je pokazao i riječima na Televiziji, da će smijeniti glavnog urednika Radija, jer – bože moj – on ima navodne dokaze za to i to. A, riječ je o metodu koji je već oprobano efikasno funkcionisao u vrijeme rasturanja barske organizacije Saveza komunista: red policijskih izvještaja, red denuncijacija lokalnih žbira, red fatamorgane, ili straha od poraza i – politikantska klin-čorba je gotova, bolje reći neviđen skandal! Za normalnu zemlju, naravno. Šef, potencijalni šef države, u ime demokratije za koju se, navodno, bori, tvrdi da će – bez suđenja i dokaznog postupka, bez ikakvih argumenata – smijeniti tog i tog čovjeka. Svaka čast..! …Ostalo je da se ovim putem ponovo glasnem, da možda i posljednji put na talasima Radija čujete moj glas, kao novinara ove kuće… Eto, pretekao sam, makar što se života tiče… Znam da ono što sam u svojim komentarima govorio nije nailazilo na prihvatanje ljudi iz aktuelne vlasti, niti njihovih ne tako malobrojnih istomišljenika. Na žalost, nijesu imali sluha za drukčije mišljenje, pa su posezali i za nevicivilizacijskim potezima. No, svi smo mi, izgleda, u ovom haosu radili što smo smatrali da je najbolje. Tako i ja. Svoja uvjerenja ne mogu dati nizašta, a život mogu za svoju Crnu Goru! Dobrovoljno, svakako! O drugome, drugi odlučuju!”

Kraj ”neprofesionalizma” Burzana i Radija Crne Gore

Programski savjet Radio Crne Gore, zajedno sa Radničkim savjetom te kuće, sastao prvih dana februara 1991. i, uz ostalo, razmatrao izvještaj o ostvarivanju programa. Tom prilikom su ta dva (najvažnija) organa Radija ocijenili:
”Program Radija ostvaren je u cjelosti u skladu sa programskom orijentacijom i uređivačkom politikom. Radio Crne Gore nastojao je da bude u žiži događaja i da bude dosljedan u borbi za demokratizaciju odnosa i slobodu javne riječi, nastojeći da se izbori za nezavisan, otvoren, nepristrasan i profesionalan odnos, za poštovanje ustavnosti, zakonitosti i etike javne riječi…
U protekle dvije godine Radio nije imao programskih i uređivačkih promašaja, мada je bilo manjih propusta, koji ne mogu remetiti ukupni dojam o programima Radija”…

GLAVNI UREDNIK – BOJKOTOVAN

A kao što sam ja znao da mene ni takve, niti ikakve pozitivne ocjene više ne mogu izvaditi iz ralja Bulatovićeve “presude”, znao je to jednako i časni i stameni čovjek, Behudin Butko Halilbegović, predsjednik Programskog savjeta, koji je čitavo vrijeme hajke protiv mene i Radija bio dosljedno principijalan, radije se opredjeljujući za istinu, nego da se – po diktatu nezrelih autokrata u vrhu vlasti – upusti u lov na vještice, odnosno u hajku protiv mene i programa, koji je bio profesionalno primjeren. Činio je to kao član Predsjedništva Republike Crne Gore, dakle dio te iste vlasti, rizikujući time da im se i sam opasno ”zamjeri”… Tako je i bilo….
Atmosfera u mojoj radnoj okolini iz dana u dan bivala je za mene sve nepovoljnija, da bi ubrzano prerasla u, takoreći, neizdrživu. Jednostavno – bojkotovan sam i od onih saradnika za koje sam vjerovao da su mi čak i prijatelji… Pismom sam se obratio generalnom direktoru RTV Crne Gore Branimiru Bojaniću (u međuvremenu su Radio i TV Titograd – kao i glavni grad – dobili novo ime), tražeći objašnjenje za radnu ”izolaciju” u kojoj sam se prinudno našao, upozorivši ga da se program Radija odvija bez ikakve mogućnosti (!?) uticaja glavnog urednika na njegov sadržaj. (Naravno nije mi bilo nepoznato da je i on bio saučesnik u svemu što mi se zbivalo, ali sam i njemu pisao, ako ništa drugo da se ne oslonim na sjećanje, već da “ostavim trag” o zbivanima u tom /ne/vremenu.)

ZABRANA KOMENTARA M. VUKMANOVIĆA

Dvanaestog februara iste godine pismom sam se obratio i predsjedniku Skupštine Crne Gore, dr Ristu Vukčeviću (Skupština je od bivšeg SSRN preuzela osnivačka prava nad RTV), saopštavajući mu, uz ostalo:
”Od početka januara, praktično, nijesam glavni i odgovorni urednik Radija, o čemu sam pismeno obavijestio generalnog direktora RTV Crne Gore, te za program više ne odgovaram. Kako se svakog časa očekuje imenovanje novog glavnog urednika, a pošto nemam namjeru da podnosim ostavku, moram da trpim nesojsko ponašanje mojih saradnika koje im je, svakako, naloženo i ostao sam u izolaciji. Moj rad je onemogućen provokacijama i podmetanjima, o kojima ne želim da zabavljam javnost.
Očekivao sam da će generalni direktor nešto preduzeti, makar nakon što je (5. februara) program cenzurisan – izostalo je emitovanje komentara Miodraga Vukmanovića (o prijetećoj militantnoj atmosferi u zemlji), iako sam dao nalog da se objavi. O tome ste i lično obaviješteni od Vukmanovića i dobili tekst zabranjenog komentara”…
Na kraju pisma sam naglasio da ”sve ovo pišem radi stavljanja do znanja da se eventualni propusti u programu ne mogu meni pripisivati, odnosno da ne odgovaram za program na koji više ne mogu da utičem”. (Znao sam da je i to ”pucanj u prazno”, ali sam – kako rekoh – to činio zbog potrebe da o svemu značajnijem ostavim i pismeni trag.)

“IMA NEUPOREDIVO STRUČNIJIH”

Konačno je došao i “taj” dan – 21. februar 1991. godine. Vlada Crne Gore je jednoglasno odlučila da smijeni direktora Radija Čedomira Lješevića i mene. Na toj sjednici, predsjednik Milo Đukanović, obrazlažući smjenjivanje, uz ostalo je rekao:
”Riječ je o mediju koji već duže vrijeme vodi pravu neprincipijalnu politiku, jasno obojenu, a time profesionalno nekorektnu uređivačku politiku, koja se u predizbornoj kampanji pretvorila u pravu harangu protiv partije na vlasti! To im ni najmanje ne smeta da od te tako ‘nakaradne politike’ dobijaju sredsta za lične dohotke. Rukovodstvo Radija ne smjenjujemo da bismo se svetili i kažnjavali, jer imam utisak da neki od njih ne mogu dočekati da se u javnosti predstave kao mučenici.
Smjenjujemo ih zato što nijesmo zadovoljni profesionalnošću njihovog rada i zato što ima neuporedivo stručnijih, odgovornijih i korektnijih poslenika javne riječi, koji neće, kao oni, zloupotrebljavati medije u javnoj svojini, da bi plasirali svoja politička uvjerenja” (podvukao D.B.).
U rješenju o mojem smjenjivanju, koje je, na osnovu takve odluke, koji dan poslije, potpisao premijer Đukanović, piše samo ovo:
”Razrješava se Danilo Burzan od dužnosti glavnog i odgovornog urednika Radija Crne Gore, sa 21. februarom 1991. godine”… Broj akta, datum i potpis. I ništa više. Niti jedne jedine riječi obrazloženja odluke, odnosno smjenjivanja! I pride – bez prava žalbe!?!
Tako su se sve zvanične i nezvanične pohvalne ocjene o radu Radija (i mojem), pa i brojna priznanja za sve to, za tili čas “istopili” pred željom političkih hajkača iz vladajuće partije da se oslobode svih neistomišljenika i zauzdaju javne medije.
Sve je to, naravno, pompezno objavljeno, a zapjenušeni dio nacionalistički ostrašćene javnosti bio je zadovoljan. Mnogi su mi telefonom “čestitali” smjenjivanje… Ilustrativan je telegram izvjesnog Stanka Zdravkovića Koprivice (skribomana iz Sutomora i jednog od agilnih ”telefonskih kritičara”) u kojem su i ove riječi:
”Čestitam ti neslavan silazak s položaja glavnog urednika Radija, kojega ti, i ne samo ti, apsolutno nikada nijesi bio dostojan, jer si ti ostatak antisrpske koalicije u Crnoj Gori…”
Zanimljivo je da je ”Pobjeda” sjutradan po smjenjivanju, u izvještaju sa sjednice Vlade, uz gore citirane /dis/kvalifikacije Mila Đukanovića, uz ostalo, dodala:
”Do izbora novih ljudi na ovim dužnostima nije došlo zbog deficita kadrova, s tim što je Vlada na dobrom putu da ih obezbijedi”! Tako taj list “dezavuiše” premijera koji je rekao da od smijenjenih ”ima neuporedivo stručnijih, odgovornijih i korektnijih”…
No, najveći broj slobodnomislećih ljudi nije želio da bude uz takvu, ne samo bahatu, nego i imanentno anticrnogorsku vlast.

HOĆE KONTROLISANU JAVNOST

Povodom tih smjenjivanja reagovalo je Udruženje profesionalnih novinara Crne Gore, naglašavajući da se ”rukovodiocima Radija ne može uzeti za zlo što su, u vremenu punih političkih sloboda, ravnopravno tretirali različite političke subjekte i opcije, odnosno različita mišljenja”. U saopštenju se, zatim dodaje:
”Takav pristup bi, naprotiv, sa profesionalnog i demokratskog stanovišta, trebao prije biti za pohvalu. Izražavamo ovim povodom bojazan da se ovakvim odlukama otkriva da ova vlast, umjesto slobodne, želi stvarati strogo kontrolisanu javnost. Kako je to u suprotnosti sa konceptom slobodnog novinarstva i civilnog društva, izražavamo svoje neslaganje i protest zobg takvih poteza, jer se proces odstranjivanja ‘nepodobnih’ poslenika javne riječi brzo može proširiti”.
”Borba” objavljuje tekst Duška Vukovića, pod naslovom ”Javna riječ pod kapom vlasti”, u kojem se daju osnovne činjenice o smjenjivanju RTV CG (pored mene i direktora Radija Lješevića, smijenjen je i v.d. direktor Televizije Milutin Radulović. Radulović, navodno, zbog toga što nije zakonski bio izabran na funkciju vršioca dužnosti direktora TV), a tu su i izjave smijenjenih. Konstatuje se da je ”odluka republičke Vlade zasnovana isključivo na političkim ocjenama pojedinaca”, kao i da ”to što predsjednik Vlade govori da nije riječ o osveti, može da zavara samo neupućene”…
Te smjene je na svoj način protumačila beogradska ”Politika”, za koju podgorički dopisnik Dragan Bećirović javlja da je ”razlog smjenjivanja u tome što je Radio-Titograd radio neprofesionalno i što je sprovodio neku svoju politiku, a ne ono što je u funkciji interesa naroda”! Po poznatom poslušničkom receptu: čim je to REKAO visoki funkcioner, to je automatski istina. Presuda, bez istrage…
I dopisnik ”Ekspres politike”, Budo Simonović, koristeći misao Mila Đukanovića kao svoju, piše:
“Razriješeni funkcioneri Radio-Titograda već duže vode pravu neprincipijelnu i nekorektnu uređivačku politiku, koja se pretvorila u pravu harangu protiv vladajuće partije”.
Zanimljivo je da je u moju odbranu stalo beogradsko opoziciono glasilo ”Srpska reč”, koje tih dana, uz ostalo, objavljuje:
”…Smjenjuje se glavni urednik Radija Crne Gore, uz obrazloženje da mjesto treba ustupiti onima ‘koji kroz program neće plasirati svoje političke stavove’. A Danilo Burzan je grešan zbog toga što je obezbijedio da se sa talasa tog radija čuju glasovi i drugih stranaka, osim Milove i Momirove”…

”ŠUGAVA OVCA”

Mjesecima, potom svakodnevno sam dolazio ”na posao”, ali bez ikakvog radnog rasporeda, ili bilo kakvog zaduženja. Bio sam, kako se to kaže, ”šugava ovca”! Znatan broj kolega je čak izbjegavao i susret samnom, a kamo li da mi priđe da razgovaramo. Bilo je to ”opasno”, ili su makar oni vjerovali da je tako. Od odgovornih niko nije želio (a možda ni smio) da mi omogući da bilo šta radim, a ”oni” su, naravno, zaboravili na mene kad su me se ”oslobodili”.
Među dokumentima imam i moje obraćanje sekretaru Republičkog sekretarijata za informacije, Momčilu Stojanoviću (1. juna 1991), u kojem navodim da se toga dana ”navršava ravno 100 dana od dana mojeg smjenjivanja, bez ijedne riječi obrazloženja… a da od tada nemam mogućnosti da radim svoj, novinarski posao”.
Ukazujući da je to pismo samo radi informacije, a ne nikakva žalba, ministru sam napisao i da ”nijesam navikao da dobijem platu bez rada, iako nadležni smatraju da je tako najbolje, ali, ipak, upozoravam da je neko i po zakonu bio dužan da mi da, kakav-takav, odgovarajući, radni raspored”…
Naravno nije bilo reagovanja, kao ni nakon mojih obraćanja predsjedniku crnogorskog parlamenta i generalnom direktoru…

Sudska kazna zbog reklame – presudu “pojela” inflacija

I prije nego li nastavim poglavlje ispovijesti koje se odnosi na smjenjivanje sa funkcije glavnog urednika Radija, a potom i izbacivanje na ulicu, za trenutak da se udaljim i ukažem na još jedno zbitije. Htio bih da za istoričare i druge zainteresovane za beščašće jedne vlasti u jednom vremenu, ostane zabilježena još jedna zanimljiva, na meni “oprobana” dogodovština iz tog perioda. Naime, mimo nekih drugih mojih medijskih i inih “prvačenja”, imao sam ”čast” da budem i prvi glavni urednik nekog javnog glasila, u crnogorskom novinarstvu, koji je sudski sankcionisan zbog programskih propusta! Ali ne “onih pravih” nego zbog – reklama!

NAJAVA “KRUGA”

Desilo se, tako, da Radio Crne Gore, 7. decembra 1990. godine, rano ujutro, u terminu standardnog bloka radijskih reklama, uz ostale poruke, objavio je sljedeći promotivni tekst:
”Građani Crne Gore. Prije nego što glasate, pročitajte ‘Krug’. Ko će izgubiti na izborima? Hoće li Crna Gora ostati uz Albaniju jedina komunistička zemlja? Ko će biti crnogorski predsjednik?”
(Radi se o plaćenoj reklami tadašnjeg /prvog crnogorskog/ nezavisnog časopisa ”Krug”, koji se, nažalost, ugasio nakon svega desetak štampanih brojeva. A u kojem sam u svih desetak brojeva imao svoje tekstove, uz to omogućavajući da se u njegovu pripremu uključe i neki novinari Radija.)
Nevolja je iskrsla zbog toga što je od minule /po/noći započela ”izborna šutnja” u svim javnim glasilima u Crnoj Gori, pa se nijesu smjeli objavljivati nikakvi tekstovi (ili snimci) koji na bilo koji način “agituju” za ili protiv neke političke stranke, ili, pak, govore o njihovim programima.
Sporni radijski reklamni blok bio je pripremljen (i emitovan) tokom nekoliko ranijih dana, a meni nije mi padalo na pamet da toga jutra (a to je bilo upravo nakon što mi je Momir Bulatović te noći zaprijetio smjenjivanjem!) preslušavam snimke reklamnih poruka… Uostalom, to ni inače nikada nijesam činio, jer su se tim poslom bavili moji saradnici. Ipak, kako je glavni urednik odgovoran za program u cjelini, to je moralo biti meni na dušu.
Predsjednik Republičke izborne komisije Radojko Đuričanin (upozoren od /tada/ budnog Republičkog sekretarijata za informacije, koji je jedva dočekao da bude “na liniji” sa tek ozvaničenom prijetnjom Bulatovića, jer je, eto, našao grijeh u programu Radija) smatrao je (partijskom) obavezom da taj “težak incident” odmah prijavi nadležnim pravosudnim organima.

EKSPEDITIVNOST SUDSTVA

I, da vidite kako naše sudstvo, ponekad, može biti veoma, veoma ekspeditivno! Predsjednik Opštinskog suda za prekršaje Bogoljub Rakočević, nije časio ni časa. Odmah je i lično preuzeo ”slučaj” i samo dva dana nakon podnošenja prijave, ja sam bio ”priveden” na saslušanje, strogo ukoren riječima ljutitog “prekršajca” koji mi je, potom, izrekao kaznu “tešku” 1.500 dinara! Bio je to iznos koji je bio približan mojoj mjesečnoj plati. Ali, nijesam želio da to odmah platim, iako sam znao da mi nema spasa, da ću to morati, prije ili poslije! Odlučio sam, naime, da malo odugovlačim, da se žalim na presudu… (Kao da me je sami bog učio kako da postupam, da bi se, poslije, ispostavilo da sam im, ipak – doskočio!)
Naučiše me, tako, dobri poznavaoci stanja u sudstvu da obavezno uložim žalbu, pa to i uradih. Moja žalba je na rješavanje čekala (pazite sad tu ”ekspeditivnost”) – mnogo više od godinu dana! Naime, tek na proljeće naredne godine Republički sud za prekršaje potvrdio je prvobitnu presudu Opštinskog suda i kako je odluka bila izvršna, nije bilo druge – kaznu je valjalo platiti.
A, šta se, u stvari, u međuvremenu, desilo? Zahvaljujući ”uspješnosti” tadašnjih Miloševićevih vlasti (i u Beogradu i Podgorici), galopirajuća inflacija već je do tada bila učinila svoje, pa je tada iznos odrezane mi kazne od 1.500 dinara bio toliko vrijednosno umanjen, da sam, takoreći, mogao čak i svakodnevno (i to po dvaput) da im uplaćujem po toliki iznos!

DVA SUDSKA ARŠINA

Ipak, u priči o ovoj dogodovštini to nije sve. Moram posebno ukazati (to je, ustvari, pravi razlog za opisivanje ovog “slučaja”) da je tada, istim povodom, prekršajna prijava podnijeta i protiv glavnih urednika Televizije Crne Gore i lista ”Pobjeda”. Naravno, ispostaviće se da je to bilo tek reda radi, odnosno da sankcija slijedi samo “izdajniku” – glavnom uredniku Radija! To je potvrdila i sama “Pobjeda” koja je 18. decembra, pod naslovom ”Urednici na optuženičkoj klupi”, izvijestila javnost da je gore spominjani sudac za prekršaje riješio da se ”glavni pretres protiv urednika ‘Pobjede’ odloži zbog – nedostatka dokaza”, a (kako u istom tekstu piše) ”za prekšraj Televizije nije odgovoran glavni urednik, već – urednik EPP-a”! I prijava se odbija?! Eto, takvi su bili sudski aršini, iznuđeni pod pritiskom tadašnje političke vrhuške, ali i uz pristanak gospode sudaca!
O toj sudaniji oglasio se beogradski sindikalni list ”Rad”, koji, u broju od 25. decembra, pod naslovom ”Dva sudska aršina”, uz ostalo piše da ”poznavaoce crnogorskih prilika ne čudi agilnost suda u slučaju Radija Crne Gore, tim prije što je Momir Bulatović u izborno predvečerje zaprijetio smjenjivanjem Danila Burzana, ako SK CG pobijedi na izborima”!

PRIJETNJA ZATVOROM!

Međutim, umalo se ostvarilo da iskusim da i ”od gorega ima još gore”. Naime, sredinom januara 1992. godine, na moju kućnu adresu stigla je sudska pošta. Otvorio sam pismo i više nego iznenađen, pročitao:
”Poziva se Danilo Burzan… da dođe dana 20. januara 1992. godine u 9,20 časova kod ovog Suda, u Ul. ’13.jula’ bb, zgrada pravosuđa, zapadni ulaz, III sprat, soba broj 4, radi izvršenja kazne zatvora po priloženom rješenju. Ako se kažnjeni u ostavljenom roku ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, biće priveden o svom trošku…” U potpisu viši referent… taj i taj.
Tog ponedjeljka, disciplinovano sam se odazvao i tačno u naznačeno vrijeme stigao u navedenu “sobu broj 4”, razmišljajući šta mi se sve može desiti toga dana. Zar i zatvor..? Pa, i to je za ljude…
Na moju sreću, desio se “obrt”. Nakon samo malo napora sudskih činovnika i pregleda po dokumentaciji, stvar je brzo razjašnjena: da idem u zatvor još nije vakat, jer se Sud “preračunao” i sam zabrljao! Ispostavilo se, naime, da je moja žalba na odluku opštinskog sudije za prekršaje da me kazni zbog objavljivanja na Radiju reklame časopisa ”Krug” u vrijeme izborne šutnje bila negdje zaturena u sudskim spisima, pa nije ni stigla da bude razmatrana… Naravno, najjednostavnije rješenje njima je bilo – to je «neprijatelj» – ‘ajde, s njim u aps! Koji dan poslije, međutim, ipak je pronađena žalba, negdje u hrpama zabašurene sudske arhive i najzad stigla na odredište. Potom je (očekivano) bila glatko odbijena i – kako sam već naveo – kaznu sam platio nekom «sićom»…
Od zatvora, ipak, ne bi ništa! A bila je to, možda, i najbolja prilika da u Spužu od svega (čitaj: od tamo njih!) konačno malo odmorim.

Ko je Bojaniću naredio da Burzanu mora oduzeti stan

Uz smjenjivanje sa funkcije i potom izbacivanje na ulicu, među najznačajnijim posljedicama tvrdoglavog nastojanja da ostanem dosljedan svojim i principima profesije kojom sam se bavio, svakako jeste gubitak novog, trosobnog stana. Oduzet mi je, zahvaljujući vještoj igri i manipulaciji tadašnjeg generalnog direktora RTV Crne Gore Branimira Bojanića. (Taj gospodin, uprkos činjenici da se svojski trudio da bude puki izvršilac svakojakh naloga ljudi iz vrha vlasti, ipak je najznačajnje radne obaveze obavljao tako što je u Vladi danima i nedjeljama ”klečao”, iz mjeseca u mjesec moljakajući da, za bilo kakvu potrebu RTV-a, iz budžeta dodijele kakvu-takvu ”finansijsku injekciju”. Za takvu svoju revnost, od “mladih i lijepih” je, poslije, nagrađen ministarskom foteljom, a sada je, eto, direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.)

POTRAGA ZA ”IZGUBLJENIM” MILIONOM

U ”onim” vremenima, kada sam bio glavni i odgovorni urednik Radija, bilo je uobičajeno da se takozvani kadrovski stanovi obezbjeđuju i raspodjeljuju bez velikih problema. Kao i najveći broj drugih privatnih potreba, meni je i to nekako traljavo išlo, pa sam se uzaludno više puta nadležnima obraćao za rješenje tog, jednog od najvažnijih životnih pitanja. Čak sam i prilikom podnošenja (odmah, potom, povučene) ostavke na funkciju, naveo da je nedobijanje stana jedan od važnih razloga. Zato je i Radnički savjet Radija, na sjednici od 8. decembra 1988. godine, uz ostalo, zaključio da ”neovisno od toga ko će biti izabran za glavnog i odgovornog urednika Radija po raspisanom konkursu, stambeno pitanje Danila Burzana neophodno je riješiti u najskorije vrijeme…”
Radi dobijanja stana, pošto RTV nije imala sopstvenih finansijskih mogućnosti, više puta sam (sam, ili sa generalnim direktorom) išao u Izvršno vijeće Crne Gore i na druge adrese. Konačno je novac za to bio obezbijeđen odlukom Izvršnog vijeća Crne Gore, koje je, sa sjednice od 26. jula 1990. godine, o tome (27. jula iste godine) izdalo rješenje broj 02-2042/14.
Uz angažovanje čak i tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore, dr Branka Kostića, tokom jula 1990. godine, “nađen” je jedan već korišćeni trosobni stan, u zgradi na Tuškom putu. Zvanično mi je rečeno da uskoro treba i da dobijem ključeve. U pitanju je bila samo, navodno, nekakva administrativna začkoljica sa prebacivanjem odobrenog novca na račun odgovarajuće republičke komisije koja se bavi gazdovanjem nad tim “kadrovskim” stanovima.
Nakon dan-dva ispostavilo se da je neko, kako mi je rečeno, ”divlje” uselio u taj stan. Taj “uljez” je, potom, našao nekog “dobročinitelja” među republičkim zvaničnicima koji mu je pomogao da sve to bez problema “ozvaniči”, pa je trajno postao korisnik “mojeg” stana!

NEKO JE REKAO: NEMA STANA!

Čekajući mjesecima novu priliku da se pojavi neki slobodan, već korišćeni stan (novi za mene, izvjesno, nije mogao doći u obzir), dočekao sam i kraj godine. Tada sam se obratio generalnom direktoru RTV Bojaniću da preduzme mjere da se novac, koji je ranije za moj stan odobrilo Izvršno vijeće, prebaci na žiro-račun RTV, pa da se sami snalazimo. Bojanić se dan-dva snebivao, da bi mi odgovorio da više tim parama ”niko ne može ući u trag”!? Ustvrdio je čak da nema nikakvih papira o dodjeli tog novca za moj stan, iako sam ih ja dobio iz Izvršnog vijeća i imao ih u rukama (i danas ih imam!). Pokazao sam “dokaze” pa je Bojanić, pritiješnjen činjenicama, na sjednici Kolegijuma generalnog direktora (10. decembra 1990) dobio zaduženje da tu rašomonijadu sam ”raspetlja”. On je, izvjesno, već imao nalog “odozgo” kako sve to da se okonča, pa je ponovo vješto manipulisao. (To se i moglo očekivati, jer je to bilo samo nekoliko dana nakon Bulatovićeve “presude”, tako da sam već bio “pokojni” glavni urednik.)
Nakon što sam svakodnevno insistirao i vršio pritisak da se to razriješi, naivno vjerujući da do stana ipak mogu doći, na sastanku istog kolegijuma (28. decembra 1990. godine, pod tačkom 4) zaključeno je: ”Ponovo se zahtijeva da generalni direktor provjeri šta je sa sredstvima za stambenu izgradnju, dobijenim od Izvršnog vijeća”.
Naravno, ni nakog toga Bojanić nije učinio ništa, bolje reći pravio se da ne zna (ni on, niti iko drugi) šta se desilo sa “izgubljenim” novcem. Stoga je Kolegijum generalnog direktora, po ko zna koji put, to imao na dnevnom redu i 14. januara 1991. (pod tačkom 3) kada je zaključeno: ”Što hitnije nastaviti sa aktivnostima oko saznanja sudbine dobijenih sredstava za stambenu izgradnju od Izvršnog vijeća. Zadužuje se Branimir Bojanić…”
Branimir je, međutim, dosljedno instrukcijama, nastavio svoju i naloženu mu “igru”…

SVE JE UZALUDNO

Morao sam nastaviti sa pokušajima, pa sam se (sredinom januara 1991) pismeno obratio Centralnom radničkom savjetu RTV Crne Gore, zahtijevajući da mi pomognu u nastojanju da razmrsim to namjerno zapetljano klupko u vezi stana. Radnički savjet RTV CG, na sjednici održanoj 11. februara 1991. godine (pod tačkom 1) zaključuje: ”U vezi odgovora Izvršnog vijeća o sredstvima za stambenu izgradnju, zaključeno je da se RTV Crne Gore obrati Upravi zgrada zajedničkih službi republičkih organa, sa zahtjevom za prebacivanje tih sredstava”. Ispostavlja se da se tek tada, navodno, zahtijeva prebacivanje sredstava na račun RTV. A Bojanić je prethodno tvrdio da je to poodavno učinio…
Nastavljam “pritisak”, pa Radnički savjet ponovo (na sjednici od 1. februara 1991) razmatra moju pismenu predstavku i zaključuje: ”Radnički savjet je razmotrio dopis Danila Burzana, br.10-466, od 17. januara 1991. godine i nakon diskusije jednoglasno zaključio: urgirati kod RIV-a za odgovor po dopisu generalnog direktora, a onda to pitanje ponovo razmatrati na ovom Savjetu”. I opet je taj Savjet (na sjednici od 11. aprila 1991), raspravljao o misterioznom ”nestanku” milion dinara namijenjenih za moj stan, pa – tek reda radi – konstatuje: ”U vezi sredstava za stambenu izgradnju koje je Izvršno vijeće dodijelilo RTV-a zaključeno je da se interveniše kod Uprave zgrada, da se sredstva što prije prenesu na račun RTV. (u potpisu) Predsjednik Branko Vujisić”…
Poslije toga više nema nikakve rasprave o ”izgubljenom” milionu, a još manje o “mojem” stanu. Sve naredno je bila igra gluvih telefona, jer je već poodavno bilo jasno da sam ja ”otpjevao svoje”, pa je rukovodstvo RTV Crne Gore imalo mnogo značajnijih “obaveza” u vezi sa mnom, a najaktuelnija je bila: kako da me (nakon smjene sa funkcije) izbace s posla!
No, na to nijesam morao tako dugo čekati, kao na okončanje uzaludne istrage o “izgubljenom” novcu za “moj” stan.

I ’TICE MU MLIJEKO DAJU

Inače, taj gospodin, Branimir Bojanić, nije imao potrebe da sam dugo čeka da mu bude dodjeljen stan. Odlučivši se da bespogovorno služi “mladima i lijepima” njemu su i ‘tice mlijeko davale. Dovoljno je bilo samo da nauči gdje se ‘tica sisa…
As tim u vezi zanimljiv je još jedan detalj. Prije nego sam za vlastodršce postao (ne samo medijska) persona non grata, naime, Bojanić je, zajedno sa svojom suprugom, bio moj privatni gost, da bi njih dvoje na licu mjesta razgledali dvosobni stan koji koristim. Naime, bilo je planirano da – nakon što se ja uselim u očekivani drugi, trosobni – on dobije taj moj, dvosobni stan. Mora da im se taj stan (u kojem sa porodicom i danas živim) nije svidio, jer se nalazi u najstarijoj zgradi “preko Morače”?!

BIĆE DOBRO AKO NE POSTANE TEHNOLOŠKI VIŠAK

Pišući o mojim tadašnjim nevoljama, ”Monitor” od 1. marta 1991. godine, u tekstu sa naslovom ”Zarobljenik profesije”, u dijelu u kojem govori o tom stanu, kaže: ”Prije godinu dana Burzan je zvanično obaviješten sa najvišeg mjesta u Republici da je, konačno, sve završeno, pa čak i o kom se konkretno stanu radi. Postoje i pismeni dokazi o izdvajanju sredstava za taj stan. Prema najnovijim informacijama, međutim, sada od toga nema ništa. Zna se samo da su sredstva uplaćena u stambeni fond republičkih funkcionera. Danilo Burzan to nije. A, kako stvari stoje, sada će mu biti dobro ako ne postane – tehnološki višak! Uostalom, ko mu je kriv što je bio i ostao ‘samo’ novinar i proleter, sa svojih 51 godinu i petočlanom porodicom, u stanu od 60 kvadrata i četrnaestogodišnjom ‘škodom’?!” Autor citiranog teksta bio je, izgleda, vidovit: tehnološki višak ću, na kraju krajeva, ipak postati!

Bulatović izbjegava suđenje

Predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović nastojao je da izbjegne sudaniju sa mnom, a time i prvo mjesto na listi šefova crnogorske države, koji su za svog mandata izašli na Sud kao optuženi!

PONUDA NAGODBE

Za mene nije bilo druge: morao je Sud utvrditi postojanje navodnih ”nedvosmislenih dokaza” koje je Bulatović javno nudio u vezi mojeg navodnog neprofesionalizma, a što je dovelo do, po mene, drastičnih posljedica. No, da se i to desi valjalo je istrpjeti brojna nova šikaniranja, odnosno čekati petnaestak mjeseci, preciznije 450 dana… Tako dugo čekanje susreta na Sudu trebalo je, izgleda, da bude period mog “triježnjenja” i spoznaje da “šuti ne može sa rogatim”…
Ipak, prije “opisa” tog istorijskog zbitija na sudu, ukratko o onome šta se sve, s tim u vezi, zbivalo u međuvremenu?
Ne bi li, eventualno, izbjegli suđenje pokušavao sam više puta ostvariti kontakt sa Bulatovićem. Živio sam u uvjerenju da bi se podvala Bulatoviću (ako je to bila), mogla razjasniti u neposrednom susretu. Naivno!
Prema posrednim porukama, koje sam dobio preko jednog tada visokog državnog činovnika, koji me je tih dana pohodio, nuđena mi je mogućnost izvjesne ”nagodbe”: ako odustanem od tužbe protiv Bulatovića, biću pošteđen daljih nevolja u radnoj organizaciji, odnosno neću više biti ”na bijelom hljebu”… Nijesam, međutim, htio odustati od tužbe, sem ako bi Bulatović javno priznao da me je oklevetao, odnosno da je govorio neistinu!

“POSREDOVANJE” ZIMERMANA

Nakon izbacivanja s posla iz RTV Crne Gore honorarno sam radio kao urednik ”Monitora”, gdje sam u nekoliko navrata imao priliku da se susretnem, mimo ostalih, sa tadašnjim ambasadorom SAD u Beogradu, Vorenom Zimermanom. Prilikom njegovih posjeta Crnoj Gori i susreta sa predsjednikom Crne Gore, Momirom Bulatovićem, svraćao je i u redakciju prvog crnogorskog nezavisnog nedjeljnika. Pokušao je, uzgred, da se angažuje i za ”slučaj” nezakonitog izbacivanja s posla urednika iz RTV CG i u dva navrata je (tako nam je Zimerman prenosio) o tome razgovarao sa predsjednikom Bulatovićem. Prenio mi je da ima obećanje da će ”stvar biti povoljno riješena” – tako mu je, navodno, rekao Bulatović…
”Borba” je 18. februara 1991. godine objavila vijest sa naslovom ”Novinar tužio predsjednika Bulatovića”, saopštavajući:
”Po privatnoj dužbi Danila Burzana, smijenjenog glavnog i odgovornog urednika Radio Crne Gore, 14. marta na sudu bi trebalo da se, u svojstvu optuženog, pojavi predsjednik Predsjedništva Crne Gore, mr Momir Bulatović. Burzan je tužio predsjednika za krivično djelo klevete iz čl. 83. Krivičnog zakona SR Crne Gore. Riječ je o Bulatovićevoj tvrdnji, izrečenoj u TV emisiji neposredno pred izbore, da je Burzan namještao pitanja slušalaca njemu kao predsjedničkom kandidatu”.

I DRŽAVA SE MIJEŠA U PRIVATNI SPOR

Naravno, suđenje se zakazanog dana nije održalo – Bulatović je bio “službeno spriječen”. Došao je u Sud njegov šef kabineta Zoran Čelebić i prenio Bulatovićev zahtjev da Sud (!?) pribavi dokaze koji tuženome trebaju za odbranu. Navodno, tačno se ne zna šta je Bulatović govorio u emisiji na Televiziji, pa Sud (a ne optuženi?!) treba da pribavi snimak te emisije, radi “dešifrovanja”! Nije pomagalo to što sam ja već u tužbi precizno citirao Bulatovićeve riječi i Sudu saopštio da imam i snimak te emisije…
Ročište je odloženo za tada nepoznati termin, dok se, eto, ne prikupe ”dokazi” koji tuženome nedostaju. Na osnovu kojih je to propisa Sud prihvatio da – u privatnom sporu, kakav je bio taj – prikuplja dokaze za jednu stranu, umjesto da to čini sam optuženi, ostalo je kao pitanje za neke druge pravnike i neko drugo vrijeme.
Povodom zakazanog, a neodržanog suđenja, ”Monitor” od 22. marta 1991. godine, pod naslovom ”Predsjednik je bio zauzet”, osvrće se na cjelinu spora, potanko pojašnjavajući šta se tih dana zbivalo u vezi sa mnom, pa piše:
”Na zakazano suđenje, iako uredno pozvan, Momir Bulatović nije došao. Šef njegovog kabineta Zoran Čelebić – Čili, izvijestio je sud da je predsjednik odsutan ‘zbog neodložnih radnih obaveza’, kao i da traži dokaze sa TV snimka, jer se, navodno, tekst iz tužbe ne može smatrati validnim! ‘Nije mi bila namjera da uvrijedim Danila Burzana, već da javnosti, u svojstvu kandidata za predsjednika Republike, iznesem sopstvena saznanja, što mi je bila dužnost – poručio je u pismu Sudu Momir Bulatović. Da li će Bulatović, u međuvremenu, pribaviti takva saznanja, nije nam poznato. Izvjesno je samo da će Danilo Burzan sa starim saznanjima i dokazima morati da čeka novu priliku. Možda i Momira bez funkcije?!..”

”OPTUŽENI SE NIJE POJAVIO”

Čekanje na nastavak suđenja oteglo se mjesecima. U iščekivanju, 26. avgusta 1991. godine pišem pismo Bulatoviću, upozoravajući ga da je krajnje vrijeme da se pojavi na Sudu i dokaže da je sudstvo prema svima jednako, uz tvrdnju da je ”sve to više nego komprimitujuće i za njega i za sud”, pa dodajem:
”Znam, poštovani predsjedniče, da su teška vremena, da ni sudiji nije baš jednostavno da predsjednika jedne države natjera da kao optuženi, u privatnom sporu, dođe pred lice pravde i učini ono što mora kao i svaki drugi građanin. No, uvjeravam vas, nećemo dugo čekati na vrijeme kada će neko zbog takvog odnosa prema zakonu morati biti na tapetu, moralnom i sudu javnosti, makar. Ja, ipak, vjerujem u pravdu.”
Drugo ročište u Osnovnom sudu u Titogradu zakazano je za 19. septembar 1991. Za isti termin zakazano je još jedno suđenje Bulatoviću: u međuvremenu ga je tužio i lider Narodne stranke, dr Novak Kilibarda, takođe za klevetu. Novine su sjutradan izvijestile: ”Optuženi se nije pojavio”…
Naredno, treće ročište zakazano je za 22. oktobar. Umjesto optuženoga, u Sud je tada stiglo pismo iz Predsjedništva Crne Gore: Bulatović je zauzet važnim državničkim poslovima.

PISMO BULATOVIĆU NAKON 250 DANA ČEKANJA NA SUĐENJE

Kako nije bilo nikakvog glasa niti od optuženog, niti iz Suda, odlučio sam da Bulatoviću uputim takozvano otvoreno pismo, koje je 13. septembra 1991. godine objavio u cjelosti crnogorski nezavisni nedjeljnik ”Monitor”. Evo širih izvoda iz tog pisma: ”Jubileji su prilika da se, povodom njih, kaže po koja riječ, da se obilježe, onako – svečano i radno. A znam, Vi volite da se godišnjice obilježe dostojanstveno, pa ću i ja u tom duhu. Navršilo se, dakle, tačno 200 dana otkako je izvršen dio vašeg zavještanja i izbornog obećanja, od 21. februara, dana kada je predsjednik Vlade, Milo Đukanović, svojim rješenjem bez obrazloženja, revolucionarno ostvario prvo i (još uvijek jedino) obećanje koje ste dali biračima uoči izbora – smijenio me sa dužnosti glavnog urednika Radija Crne Gore. Znajući kako ste Vi od riječi, ni trepnuo nijesam u iščekivanju takve presude. Nije potrebno, valjda, podsjećati da je to bio blistav početak ostvarivanja izbornih maštarija i koještarija pod parolom ‘mi znamo kako’, a kao rezultat one više istorijske ‘istine’ u TV poruci: Burzana ću smijeniti, ako pobijedim – imam nedvosmislene dokaze… I bi tako! Sve, sem, naravno – dokaza! Čitavih 280 dana je prošlo od vaših klevetničkih riječi, a 250 otkako sam Osnovnom sudu predao privatnu tužbu… I još uvijek se dokazi prikupljaju, jel’ da? Prolaze mjeseci, a dokaze još nijeste prikupili ni vi, niti Sud. A ne zaboravite: rekli ste pred TV kamerama, da dokaze – i to nedvosmislene – već posjedujete!? I sad se moje misli đavolikaju kako ste vi, kao milosrdni samarićanin, riješili da me sačuvate ‘dokaza’ koje posjedujete, ne bi li mi obraz bio, koliko-toliko, čistiji?! I pade mi na um: ‘I čuvaj mu obraz, ka’ on tebi’! ‘Oću, vala! Ja vas, gospodine predsjedniče, razumijem. Za toliko problema i glavobolje potrebna je još veća glava. More vas toliki državni problemi, naročito kako da udomite Crnu Goru, a nije lako ni snaći se za milione dolara za aviončić, pa tolliko oružja valja podijelilti ‘krijućke’, onako ha-de-zeovski, a to su još i nekakvi Crnogorci, koji preko neprijateljskog nezavisnog nedjeljnika ‘Monitor’, tako nemilosrdno, a, ipak, brižljivo, pišu o kojekakvim, budibogsnama mahinacijama vlastodržaca, vaših idejnih, ali i ostalih sljedbenika. Te i mnoge druge brige, svakako, mnogo su važnije od nekakve tužbe ‘slomljenog’ urednika, izgaženog i poraženog ‘izdajnika’, a uz sve to saradnika takve nemani, kakva je ‘Monitor’. Koga je više, danas, briga za vaše neistine, da ne kažem laži, izgovorene u trenucima euforičnog osvajanja vlasti… Jeste, gospodine predsjedniče, vaši problemi su i veliki i – vaši. Pa i ovaj mali, evo: ovolicni, koji ja tako glupo želim da stavim u prvi plan. Više nego sebično! Kao da je sve u tome da sud, konačno, utvrdi da ste javnosti podvalili. Pa, ipak, 250 dana radne izolacije, dani su koje sam brojao sabirajući minute, iščekujući da se nešto desi kako bi se razbila monotonija, dok puno radno vrijeme sjedim, iz dana u dan, čekam u kancelariji, onemogućen da se bavim zanatom (za koji vaši poltroni vele da sam se priučio)… Dobro, spreman sam čekati i novih 250 da prikupite dokaze koje ste bučno i pobjednički najavili da imate. Potom ćete morati! Prinudom vlasti koja će Vas, daće Bog, naslijediti… Da napomenem da sam se nedavno pismeno obratio i predsjedniku Osnovnog suda u Titogradu, onako prijateljski, što bi se reklo, tek da upozorim da je zakon i za predsjednika isti, jer je i on još uvijek (?) građanin pred zakonom (lukavo od mene, nema šta!). No, razumijem i sud i sudije. Ljudi su to, kao i mnogi drugi koje ste isprepadali, a valja porodicama obezbijediti hljeb. To što im ne mogu oprostiti takav odnos nema veze, važno je razumijevanje njihovih muka: kako šefa države privoljeti da poštuje zakon države na čijem je čelu!? Gospodine predsjedniče, u prilici sam da vam se pohvalim da sam upravo na jubilarni 250-ti dan izolacije, dobio dva rješenja vaših pulena: jedno o udaljenju iz RTV zbog pisanja za ‘Monitor’, a drugo za pokretanje disciplinskog postupka – da se to dokaže!? I nijesam iznenađen, niti, pak, onespokojen. Znam, gospodine predsjedniče, da vam posebno teško pada i samo postojanje ‘Monitora’. Prisjećam se vaših riječi o tjedniku ‘Danasa’ – ‘neprijatelj je i ko ga ima u rukama’, pa nije čudo što ste toliko zautupili da slistite to ‘nedonošče’, koje vam je teže nego sva opozicija u Crnoj Gori. Međutim, nije rješenje da nas kažnjavate zbog ‘Monitora’, jer je taj nedjeljnik pun ‘nesalomljivih’ a obaška što ima prave i veoma duboke korijene… Ne zamjerite što ovaj jubilej zloupotrijebih da se ovako glasnem – sred vaših državničkih briga, pa još i ovo. No, tek da me ne zaboravite, ni mene ni sudaniju, koja nas čeka. A i šteta je za državu kojoj ste na čelu da ispašta zbog nezakonitosti, jel’da… Iščekujući taj dan pozdravljam Vas…”

Desilo se i to: šef države na optuženičkoj – fotelji

Predsjednik Crne Gore Momir Bulatović nije se odazvao ni na slijedeće, četvrto ročište (12. februara 1992. godine) u Osnovnom sudu u Podgorici, pa su novine sjutradan objavile da je opet ”optuženi službeno odsutan”. Pored ponavljanja sadržaja moje i tužbe dr Novaka Kilibarde protiv Bulatovića, u izvještaju koji je objavila beogradska “Borba” kaže se da je ”iz Predsjedništva Republike stigla obavijest da je predsjednik, zbog ranije preuzetih obaveza, službeno odsutan iz Titograda”, i dodaje da je to četvrti put da se suđenje odlaže zbog odsustva optuženog. Taj list još piše:
”Burzan je juče tražio od sudije Miladina Adžića, koji je preuzeo predmet od sudije Petra Stojanovića, da se optuženi privede, ukoliko se ne pozove na imunitet, na šta ima pravo kao predsjednik Predsjedništva Republike, jer je na prethodnom ročištu obećano da slijedeće neće biti zakazano, sve dok se ne obezbijedi prisustvo optuženog. Na to je sudija Adžić odgovorio da nije praksa da se sa okrivljenim dogovara termin suđenja”.
Valjda je sudija Adžić i “preuzeo” taj predmet od sudije Stojanovića kako bi udovoljavao interesima i nalozima tuženog?!

ZAUZET I ADVOKAT VUJANOVIĆ…

No, ni na peto ročište (11. marta 1992. godine) optuženi nije stigao. (U međuvremenu sam smijenjen sa funkcije glavnog urednika Radija, jer nijesam odustao od tužbe!) Ovoga puta makar je razbijena monotonija obrazloženja, jer je uzrok nije bio zauzetost Bulatovića, već njegovog advokata – Filipa Vujanovića.
Sjutradan (prvi put, nakon dvije godine od podizanja tužbe, pišući o tom suđenju) “Pobjeda” je objavila vijest, naslovivši je ”Zauzet advokat”, uz ostalo, dajući kratak sadržaj Kilibardine i moje tužbe i saopštavajući da je ”sud uvažio razloge i prihvatio prijedlog da sljedeći pretres bude zakazan za 17. mart, jer će, po sadašnjim planovima, predsjednik tada biti slobodan”. (A, zar sudija nije rekao da se termini ne mogu dogovarati sa tuženim?)
Najzad, desilo se i to… O tom zbitiju, o danu “D”, kada se, konačno, sudskom pozivu odazvao građanin Momir Bulatović, neka svjedoči kolega Velizar Brajović, odnosno njegov tekst objavljen u nedjeljniku ”Vreme”, od 23. marta 1992. Pod naslovom

”PREDSJEDNIK PRED SUDOM”

Brajović piše: ”Zgrada Osnovnog suda u Titogradu ničim nije odavala da će je tog dana, u svojstvu optuženog, posjetiti Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva Crne Gore. Poslije prve runde ostala je nedoumica: da li se sudi predsjedniku ili građaninu Momiru Bulatoviću. Zgrada Suda ‘okićena’ je plakatima DPS – vladajuće stranke – na čijem je čelu gospodin Bulatović. Oni tu poodavno stoje.
U analima će ostati zapisano da je 17. marta, u 10 časova i 30 minuta, gospodin Bulatović zauzeo prvo mjesto na listi predsjednika, odnosno šefova crnogorske države, koji su, za svog mandata, izašli na sud kao optuženi. Bulatović je došao tek na šesto ročište, po privatnoj tužbi Danila Burzana, bivšeg glavnog urednika Radio-Titograda, i četvrto, po tužbi profesora Novaka Kilibarde, predsjednika Narodne stranke. Kako je u oba slučaja riječ o kleveti, predsjednik sudskog vijeća Miladin Adžić, je odlučio da spoji oba procesa…
U FOTELJI: Sa minutom zakašnjenja pojavio se predsjednik Bulatović, u pratnji službenog obezbjeđenja i nekoliko milicionera. Nije se zadržavao u holu ispred sudnice broj 9, gdje je nestrpljivo čekalo dvadesetak novinara i tužioci Burzan i Kilibarda, već se uputio prema kabinetima sudija. Ubrzo su se otvorila vrata sudnice i tužioci su pozvani da uđu. Na vratima su temeljno pretresani, a i novinari su morali da otvaraju tašne.
U sudnici je čekalo sudsko vijeće i optuženi predsjednik Bulatović, na predviđenom mjestu. Odmah je, međutim, zapalo za oko da Predsjednik nije na optuženičkoj drvenoj klupi, već u udobnoj fotelji, kao i to da Filip Vujanović, advokat predsjednika Bulatovića, sjedi na – drvenoj klupi…”

KO SU TAJANSTVENI “SVJEDOCI”

(U nastavku teksta autor potanko opisuje profesionalni rad Burzana u Radiju, kao i razloge sudskog spora i nastavlja…)
“…Novak Kilibarda je presavio tabak poslije izjave predsjednika Bulatovića u intervjuu ‘Borbi’, u kojem je tvrdio da su u toku poslovi na stvaranju jedinstvenog opozicionog bloka i da će javnost biti iznenađena činjenicom da se dr Kilibarda tajno sastaje sa Slavkom Perovićem, liderom liberala. Tim je, po mišljenju dr Kilibarde, njegovoj stranci nanesena velika politička šteta, jer je počelo da se osipa članstvo, a on je bio izložen raznim maltretiranjima.
SVJEDOCI: Oba tužioca odbila su ponudu sudije da pokušaju da se pomire, a potom je predsjednik Bulatović, nakon opomene sudije Adžića da ustane, počeo svoju odbranu, tvrdeći da sve što je rekao može i da se dokaže. ‘Budući da nije rođen kao glavni i odgovorni urednik, niti je to pravo dobio po nasljednom pravu’, rekao je optuženi Bulatović, ‘znači da je jedini kriterijum za vršenje te funkcije profesionalni nivo i znanje. On je neprofesionalan, nestručan… I danas tvrdim: Burzan je umišljen i pakosan čovjek, koji želi da ošteti stranku kojoj pripadam. Međutim, Burzana je smijenila generalna linija partije kojoj pripadam, a ne ja! Da je pobijedila njegova partija, on bi, vjerovatno, i ostao na tom položaju…’
Bulatović je potom počeo da dokazuje svoju tvrdnju da je bilo manipulacija u inkriminisanoj radio-emisiji… Prenio je tvrdnje svojih tajanstvenih svjedoka da su, navodno, neki zapisnici s uređivačkog kolegijuma nestali zaslugom Burzana, a potom se upitao: što bi bilo kada bi ga tužio svaki otpušteni radnik, i da li je trebalo ovo suđenje i zakazivati, s obzirom na to ga štiti član 87 Krivičnog zakonika Crne Gore, te da je ovo gubljenje vremena koje mu otežava obavljanje državničkih poslova.
Na pitanje Burzanovog advokata, Vladana Đuranovića, Bulatović nije htio da odgovori. Odlučio se za ćutanje.

“VRIJEME ZA BACANJE”

Predsjednik Bulatović nije sačekao izvođenje dokaza, već je njegov branitelj zahtijevao da ga Sud oslobodi daljeg prisustva poslije datog iskaza, zbog preuzetih državničkih obaveza i činjenice da ga čeka avion za put u Beograd.
Bulatovićeva odbrana je predložila dokaze, ali ne i svjedoke. Među dokazima je i dio saopštenja Udruženja novinara Crne Gore, koje je bilo reagovanje na saopštenje Udruženja profesionalnih novinara Crne Gore. Ovo drugo udruženje je protestovalo zbog Bulatovićevog nastupa u inkriminisanoj emisiji i uzelo u zaštitu Danila Burzana. Zvanično, državno, udruženje pokušalo je da brani Bulatovića, tvrdnjom da izjava i nije tako strašna da bi se dizala tolika prašina. Naravno, na čelu tog udruženja je Budimir Simonović, poslanik DPS u Skupštini Republike Crne Gore.
ODLAGANJE: Danilo Burzan je naglasio da ne priznaje ocjenu Momira Bulatovića i DPS-a o svom profesionalnom radu i stručnoj osposobljenosti. Za takvo što postoje legalni organi, koji su izrekli pozitivne ocjene i čak se veoma pohvalno izrazili o uređivačkoj politici Radio-Titograda u vrijeme višestranačkih izbora i izborne kampanje. Priložio je i odgovarajuće dokumente o tome, a potom nabrojao novinarske nagrade dobijene posljednjih godina, naglašavajući da Bulatovića nije tužio zato što je smijenjen, kako to Bulatović tvrdi – jer je tužba podnesena mnogo prije smjenjivanja – već zbog optužbi, ničim dokazanih, čime mu je nanesena višestruka šteta.
On poziva svjedoke na koje računa i predsjednik Bulatović, jer je ubijeđen da ništa drugo, mimo onog što je on napisao u tužbi, ne mogu saopštiti pred Sudom. Odbacio je svaku mogućnost prevođenja ovog spora na politički sukob, što je pokušao gospodin Bulatović i njegov advokat, nudeći kao dokaz i citat iz kongresnog materijala DPS (SK) u kojem je ista (pozitivna) ocjena o njegovom, odnosno radu Radija, koju je prije toga saopštio Bulatović. Nije riječ o kriterijumima profesionalnosti i stručnosti, već, kako tvrdi Burzan, ‘po srijedi je čisti politički obračun s njim kao novinarom’.
Nakon gotovo četiri sata rasprave, u vrijeme dok se dokazni postupak privodio kraju i vršile pripreme za završnu riječ, sudija Miladin Adžić je proglasio pauzu; nastavka nije bilo jer je tek tada (?!) konstatovano da je došlo do povrede postupka, činjenicom da je suđenje počelo bez prisustva advokata dr Novaka Kilibarde, na šta je Kilibarda na početku skrenuo pažnju. Dr Kilibarda je odbio da da završnu riječ bez advokata, tvrdeći da je on profesor književnosti, a ne pravnik. Suđenje je odloženo za 6. april u isto vrijeme.
Državna glasila, posebno ‘Pobjeda’ izlazak predsjednika Bulatovića na sud nastoje da kapitalizuju u funkciji dokazivanje visokog stepena demokratije, pitajući se:da li je bilo koji raniji predsjednik izašao na sud, te zašto ne izlazi Tuđman, poslije toliko tužbi, i da li bi izašli Buš, Miteran, Kol i drugi.
U svakom slučaju, dileme će biti raspršene u nastavku suđenja, naravno, ako, ovako naprasno prekinuto i bude nastavljeno” – zaključuje, uz ostalo, Brajović u ”Vremenu”.

Bulatović oslobođen – “vjerovao da govori istinu”

Suđenje predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću, naravno, bila je izuzetna medijska (naravno i politička) senzacija. Evo “svjedočenja” iz nekih novina.
Nedjeljnik ”Monitor” (20. marta – iz pera Željka Ivanovića) opširno izvještava sa suđenja pod naslovom ”Građanin ili predsjednik”, a već u podnaslovu ističe: ”U izrazito politički obojenoj odbrani, Bulatović je čitav spor pokušao svesti na sukob različitih političkih orijentacija, svodeći svoju krivicu na bolju političku procjenu koja je, eto, njemu donije pobjedu, a Burzanu poraz”… O samom toku suđenja, uz ostalo, piše:
”Materijalni dokazi’ o navodnoj zloupotrebi funkcije glavnog urednika od strane Danila Burzana i ‘manipulaciji u postavljanju pitanja’ predsjedničkim kandidatima, za koje je u inkriminisanoj TV emisiji mr Bulatović tvrdio da ih ‘nedvosmisleno posjeduje’, sada, na sudu, sveli su se na dva argumenta: jedan ‘nevidljvi’ i drugi ‘vidljivi’.
Bulatović se, prvo, pozvao na izvjesne radnike RTV koje, reče, ne želi pozvati za svjedoke, jer bi se, kao, ispostavilo da svjedoče u korist predsjednika iz karijerističkih pobuda?
Drugi, ključni, argument u Bulatovićevoj odbrani bio je, kako je sam naglasio, sam Burzan. Naime, Bulatović je citirao izvještaj ‘Titogradske tribine’ sa konferencije za štampu Udruženja profesionalnih novinara Crne Gore, na kojoj je Burzan rekao da je, u toku emisije, broj telefona jednog slušaoca proslijedio do režije, jer se ovaj žali da tamo dugo ne može dobiti vezu. Bulatović je ustvrdio kako je zbog toga protestovao, i kako se sve to dešavalo u posljednjih pola sata dvosatne emisije, koja je prije toga tekla ‘po propisima’.
Nakon odbrane okrivljenog, advokat Burzana, g. Vladan Đuranović, postavio je dva pitanja Bulatoviću:da li se sjeća suštine toga pitanja i da li je u tom pitanju bilo ikakve zle namjere? i drugo:da li je, nakon emisije, u razgovoru sa Burzanom, u njegovoj kancelariji, ukazao na to? Na prijedlog svog advokata Bulatović je ćutao, a nakon toga i, kako smo već naveli, napustio suđenje…
Bulatović je usput iznio više negativnih kvalifikacija o radu Burzana, na šta je ovaj Sudu predočio pismene ocjene stručnih tijela, programskih savjeta, Udruženja novinara, koji su i prije i poslije Burzanove satanizacije izrekli samo pozitivne ocjene o njegovom radu.
Sliku koja je tako neodoljivo podsjećala na davna komitetsko-partijska suđenja nepoćudnim novinarima, upotpunio je Bulatovićev advokat Vujanović, prilažući kao dokaz i saopštenje državnog Udruženja novinara Crne Gore, koje je, u jeku ovog spora, polemišući sa nezavisnim Udruženjem profesionalnih novinara Crne Gore, uzelo u potpunosti u zaštitu voljenog druga predsjednika!”

POBJEDINO ”VRIJEME ČUDA”

”Pobjeda” i u broju od 18. marta, početku suđenja predsjedniku Bulatoviću, posvećuje komentar iz pera Jovana Plamenca, pod naslovom ”Vrijeme čuda”. Nalazeći razne uglove da ”brani” predsjednika, Plamenac se prisjeća:
”Danilo Burzan, upravo dok je bio glavni i odgovorni urednik Radio-Titograda, bio je i predsjednik Komisije CK SK CG za informisanje. U vrijeme, dakle, kada je njegov predsjednik bio Momir Bulatović. U tom svojstvu, Burzan je dolazio, kao član radne grupe CK, i u Bar da ‘rješava problem’ barske frakcije crnogorskog SK. I umjesto da radi u interesu partije čiji je član, on je, u pauzi žučne rasprave, zavjerenički (neoprezno, pred svjedocima!) kazao barskim frakcionašima da se ne plaše jer im ‘ovi gore ne mogu ništa’ (…)
Burzan, dobar (i vjeran) sluga gospodara, koji je dušu prodao đavolu, i nakon što je bacio karte na sto, htio je da i dalje bude kreator informisanja Radio-Titograda, kasnije Radio Crne Gore, državnog glasila. Nije neshvatljiva njegova trojanskokonjska težnja, ali ne bi trebalo da bude ni neshvatljivo nastojanje ljudi, koji su na vlast u Crnoj Gori došli na talasu narodnog otpora separatizmu, tj. antisrpstvu, pa da u državnom javnom glasilu za glavnog urednika nemaju čovjeka koji argatuje u korist onih koje su oni smijenili sa vlasti (…)
Druga je stvar što Momir Bulatović pogriješio, što je epizodistu crnogorsko političke scene, Burzana, ukrcao na tako dobru marketinšku jahtu. Burzanu se dopao poklonjeni raskoš fol-žrtve i ‘demokratskog disidenta’. I tako, stigao je do brka u brk s Momirom Bulatovićem, pred vijećem sudije Osnovnog suda u Titogradu Miladina Adžića. Takav kakav je, većeg ordena sebi nije mogao zakačiti(…)
Je li se Burzan zapitao: da li bi, svojevremeno, mogli sjesti na optuženičku klupu Veso, Veljko, Marko… zato što se tako ćefnulo nekom uvrijeđenom uredniku? Ili, kada će na klupu hrvatskog pravosuđa sjesti Franjo Tuđman, protiv kojeg je – znamo dobro – podnijeto više utemeljenih krivičnih prijava? Pamti li se, uostalom, da je neki frustrirani tip, politički protivnik, izveo na optuženičku klupu jednog Buša, Kola, Miterana? Čelnike država čuju demokratiju Burzanovi politički saputnici stavljaju sebi za ‘svijetli cilj’”…
Eto, tako je predmet suđenja vidjela ”Pobjeda” koja mi je zadugo na svojim stranicama priređivala “toplog zeca”.
Izvještaj sa suđenja objavljuje i ”Ogledalo” sa fotografijom Bulatovića iz sudnice (u fotelji), pa pod naslovom ”Verbalno pelivanstvo”, u dijelu suđenja koji se odnosi na moj ”slučaj”, uz ostalo, piše:
”Gospodin Bulatović je naglasio da je Burzana smijenila generalna linija partije na vlasti, a ne on. Ipak, izbjegao je dijalog sa tužiteljem, jer je po savjetu svog branioca, advokata Vujanovića, odbio da odgovara na pitanja Burzana, napominjući da je u uvodnom izlaganju iznio sve činjenice…”

GLAVNI JAVNI PRETRES

Sljedeće i potonje ročište (“glavni javni pretres”) održano je 6. aprila 1992. godine. Naravno, opet bez optuženog. Konačno, sudija je mogao i bez njega, ”budući da je okrivljeni na prethodnom glavnom pretresu ispitan i sud nalazi da njegovo prisustvo na glavnom pretresu nije nužno” (kako je naveo u presudi). Tu je bio vispreni advokat Filip Vujanović, koji će za tu “odbranu” ubrzo biti nagrađen mjestom ministra pravde, pa policije, a i sudija Miladin Adžić (upamćen po presedanu – optuženome dao fotelju umjesto drvene klupe) takođe je napredovao na kadrovskoj ljestvici.
Opet – evo još dva izvoda iz novinskih izvještaja o kraju suđenja.
Pod naslovom ”Oslobođen krivice”, ”Pobjeda” od 7. aprila izvještava da je Bulatović oslobođen optužbi dr Novaka Kilibarde i moje i citira riječi sudije Adžića:
”… U slučaju Danila Burzana nesporno se mora utvrditi da li je optuženi to učinio svjesno, ili iz uvjerenja da iznosi istinu. I sam Burzan je pred sudom iznio uvjerenje da je predsjednik bio obmanut, te da smatra da optuženi nije mogao vidjeti kada je on saradniku dodao broj telefona koji treba da zove, što je potvrdilo odbranu okrivljenog da je imao saznanje od drugih. Uz to, optuženi je, na direktno pitanje: da li bi smijenio Danila Burzana? morao da odgovori i iznese svoje mišljenje”.
”Borba”, u tekstu sa naslovom ”Predsjednik oslobođen”, izvještava o suđenju, pa, uz ostalo, prenosi riječi advokata optužbe Vladana Đuranovića, koji je insistirao ”da se Bulatović osudi za klevetu, pošto u sudskom procesu ničim nije dokazano ono što je on tvrdio za Burzana. Okrivljeni nije priložio ni jedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji da je Burzan manipulisao pitanjima slušalaca u inkriminisanoj radio-emisiji”, prenosi ”Borba” riječi advokata Đuranovića.

BULATOVIĆEVE RIJEČI JESU UVREDA, ALI NIJESU KLEVETA

Nezavisni ”Monitor”, u broju od 10. aprila 1992. godine, u tekstu sa naslovom ”Bulatović je nevin”, opisuje čitav ”slučaj”, pa veli: ”Sve je i ovoga puta ispalo kao dobro režirana farsa, sa unaprijed znanim ishodom i jedinom nepoznanicom koje se ticala samog postupka, nakon kojeg će sudija obrazložiti oslobađajuću presudu… Teret dokazivanja da je Burzan činio navodne manipulacije sa postavljanjem pitanja i da je ‘umišljen, pakostan i namjeran da ošteti’, umjesto okrivljenom, prepuštena je ovom prilikom, izgleda samom tužiocu. On je ovoga puta zatražio da se pozovu svjedoci na koje se Bulatović pozvao, koji bi potvrdili tužiočeve navode, što je sud, naravno, odbio jer bi, kako lijepo reče predsjednik, neko mogao pomisliti da oni svjedoče iz karijerističkih pobuda… Sud nije utvrdio o čemu se sastojala ‘nekorektna igra’, Bulatović ‘nije bio u uvjerenju da iznosi neistinu’… Istina nije dokazana, okrivljeni je bio dužan da govori ono što misli, мada je mogao naći drugačiji odgovor. Njegove riječi jesu uvreda, ali nijesu kleveta! Sve postaje jasno – ništa nije dokazano. Pokušaj da se sve prebaci na teren politike, uspio je. Momir Bulatović danas može pogledati u oči i Miteranu, i Kolu, i Bušu. Ni njihove pravne države nijesu toliko savršene”… piše ”Monitor” u osvrtu na to “istorijsko” suđenje.

Adžić demonstrirao kako da sudska vlast služi izvršnoj

Presuda koju je napisao i obrazložio sudija Osnovnog suda u Podgorici (danas advokat) Miladin Adžić (na desetak stranica teksta, bez proreda) imala je i mnoge sasvim drukčije formulacije, od onih koje je on sam izgovarao na kraju suđenja. Očito da je presudu pisao uz “molbu”… Onih koji su mu naložili da okrivljenom namjesti fotelju, umjesto predviđene drvene klupe. No, evo nekih izvoda iz teksta presude:
”…Okrivljeni ne priznaje izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. U svoju odbranu je iznio sljedeće:
… Dana 1.12.1990. godine na Radiju Crne Gore izvršeno je predstavljanje kandidata za predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Organizacija ove emisije bila je takva da su se građani javljali na dva telefona, pored kojih su dežurali dva saradnika, i ostavljali brojeve svojih telefona, na koje su pozivani od strane saradnika i uključivani u emisiju. U toj emisiji bilo mu je postavljeno pitanje:da li bi, u slučaju da na izborima pobijedi partija kojoj pripada, bio smijenjen Danilo Burzan? Na to pitanje je odgovorio da se ne bi bavio pojedincima, već bi stručni i profesionalni kvaliteti opredjeljivali izbor kadrova.
Kraj radio-emisije karakterisala su pitanja koja su predstavljala nepovoljan stav prema partiji kojoj on pripada, iako je do tada dvije trećine pitanja slušalaca izražavalo stavove podrške toj partiji (?!? – čuđenje D.B.). Tako je, pri kraju emisije, devet od 10 pitanja (podvukao D.B. jer je “sporan” samo jedan telefonski broj, odnosno poziv!) odražavalo nepovoljne stavove prema njegovoj partiji, pa je zbog ovakvog toka emisije na kraju izrazio protest (to nije istina! – prim. D.B.), jer je to moglo uticati na formiranje mišljenja kod tada neopredijeljenih građana.
Tokom predizborne emisije na Televiziji, 6. 12. postavljeno mu je pitanje nekog gledaoca: da li partija kojoj pripada ima spiskove ljudi koje namjerava smijeniti u Radiju i TV Crne Gore (opet neistina: pitanje je bilo konkretno, u vezi sa mnom – prim. D.B.). U odgororu na to pitanje je, između ostalog, naveo suštinski ono što piše i u privatnoj tužbi Burzana, iako se ne može sjetiti doslovne izjave. Da je tom prilikom iznio istinu, okrivljeni iznosi da je najbolji dokaz sam Burzan. U ‘Titogradskoj tribini’ od 11.01.1991. godine objavljeno je pismo ovog privatnog tužioca u kome priznaje da je na svoj telefon primio poziv nekog građanina, pa je taj broj telefona odnio saradnicima, koji su dežurali pored telefona. Stoga okrivljeni smatra (dakle, riječ okrivljenog je sudiji zakon! – prim. D.B. ) da se radi o neprofesionalnom postupku. Osim toga, privatni tužilac Burzan, pripada drugoj partiji (nova neistina – podvukao D.B.), tako da je njegovo ranije pisanje u listu ‘Monitor’, pod pseudonimom B. S. Danga, usmjereno na stvaranje neraspoloženja među građanima prema partiji kojoj pripada okrivljeni…
… Okrivljeni smatra, što se tiče privatnog tužioca Burzana, da je iznio činjenice koje potvrđuju dokazi koje je naveo (?!? koji dokazi – čuđenje D.B.), te smatra da nije izvršio krivično djelo koje mu se tom tužbom stavlja na teret…”

DOMAĆIN SE NE PITA U SVOJOJ KUĆI ?!

U obrazloženju sudske odluke, zatim se govori o drugoj tužbi – dr Novaka Kilibarde, potom ponavlja moje viđenje i citat koji je Momir Bulatović izgovorio u TV emisiji, te navodi način organizovanja emisije na Radiju, pa se dodaje:
”Privatni tužilac Burzan je u to vrijeme radio kao glavni i odgovorni urednik i nije bio uključen u realizaciju ove emisije (a ja bio glavni domaćin emisije – prim. D.B). Međutim, on je na svoj telefon u kancelariji primio poziv jednog slušaoca – kako sam kaže: iz Budve – i uvažio njegovu molbu da bude uključen, uz ostale kandidate, za postavljanje pitanja za emisiju, pa je broj telefona tog slušaoca ispisao na listici koju je dao saradniku. Te činjenice, u bitnom, saglasno predstavljaju i privatni tužilac i okrivljeni…
Sud je utvrdio i to da je privatni tužilac sarađivao u listu ‘Monitor’, pod pseudonimom B. S. Danga, pišući tekstove za stalnu rubriku tog lista sa nazivom ‘Riječ po riječ’ (…)
Krivično djelo klevete se sastoji u iznošenju ili ponašanju što god neistinitoga za drugoga, a što može škoditi njegovoj časti i ugledu (…) U konkretnom slučaju, nesumnjivo je da je privatni tužilac prekršio ‘pravila igre’, dajući saradniku broj telefona (a ne nikakvo pitanje, kako je tvrdio okrivljeni – podvukao D.B) čovjeka koji je, na taj način, obezbijedio svoje učešće u emisiji. Ovakav postupak se objektivno može ocijeniti nepravilnim, a dobija na svojoj težini to da se imaju u vidu prilike u kojima je to učinjeno i stav privatnog tužioca prema partiji kojoj pripada okrivljeni i samom okrivljenom, izražen kroz njegova pisanja u listu ‘Monitor’…”

BEZ NAMJERE OMALOVAŽAVANJA?

Zatim se opisuje sadržaj tekstova ”u kojima se privatni tužilac eksponirao kao kritičar, između ostalih, i predstavnika partije kojoj pripada i okrivljeni…” (dakle ne samo ljudi na vlasti! – primj. D.B), iz kojih se ”vidi jasno njegov negativan stav prema političkim opredjeljenjima Saveza komunista Jugoslavije, a time i okrivljenog”…(?!)
Potom se naglašava da se ”objavljivanje pod pseudonimom, dakle na izvjestan način anonimno, po ocjeni Suda, kosi sa profesionalnim odnosom odgovornog urednika prema svojim poslovima…” (zaista: svašta! – prim. D.B.), pa se ”objektivno može izvesti zaključak da je ovakvo njegovo pisanje zlonamjerno, a ne rezultat ozbiljne i objektivne kritike novinara”…?!?
Tako je sudija Adžić, kao “patriotski” zaštitnik politike DPS-a, gatao, pretpostavljao, nagađao (mož’ da bidne, al’ ne mora da znači), pa i izmišljao neka nova “pravila” profesionalnog novinarstva, a uz sve to on je te sopstvene (?) stupidarije smatrao – ”dokazima” za odbranu okrivljenog.
A zatim izvlači zaključak:
”Odredbom čl. 87. stav 1 KZ SRCG je propisano da se neće kazniti ko se uvredljivo izrazi o drugome u naučnom, književnom ili umjetničkom djelu, ozbiljnoj kritici, vršenjem službene dužnosti, novinarskog poziva, političke ili druge društvene djelatnosti, odbrani nekog prava, ili pri zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja ili drugih okolnosti proizilazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja.
U konkretnom slučaju je nesumnjivo da je okrivljeni odgovarao na pitanje nekog gledaoca u TV emisiji… Sadržina inkirimisane izjave je takva da faktički predstavlja i ozbiljnu kritiku (zar samo kritiku – podvukao D.B.) privatnom tužiocu, a koja je data u vršenju političke dužnosti. Kako nema okolnosti koje bi ukazivale da je okrivljeni izjavu dao u namjeri omalovažavanja (nevjerovatno! – prim. D.B.) privatnog tužioca… to je okrivljeni oslobođen optužbe…”
Da, baš tako: “nema okolnosti” koje bi ukazivale da je Bulatović izjavu o smjenjivanju glavnog urednika Radija dao u namjeri omalovažavanja! (Naravno, već – tendenciozne podvale!) Čak ni, po mene, katastrofalne posljedice koje su iz te Bulatovićeve (ostvarene) prijetnje proistekle, nijesu se smjele uzimati u obzir, pa je – prema presudi – ispalo da je, zapravo, oklevetan Bulatović kroz moje medijske komentare!?

SUD BRANIO ČAST BULATOVIĆA

Tako je to formulisao sudija Miladin Adžić, koji za vrijeme dugog trajanja tog procesa nije pokazao ni trunčicu profesionalne potrebe da posveti pažnju izvođenju osnovanosti dokaza iz navoda optužbe, već se, uz advokata okrivljenog, i sam trudio da doprinese snaženju elemenata odbrane Bulatovića. Uzaludno je bilo svako moje i insistiranje mojeg advokata Vladana Đuranovića da okrivljeni sudu ponudi bilo koji od navodnih ”nedvosmislenih dokaza”, za koje je u izjavi na TV naveo da ih posjeduje, a kojima je valjalo na sudu potvrditi da je postojalo ”namještanje pitanja”. To što je praktično na sudu potvrđeno da nikakvog ”namještanja pitanja” nije bilo (jer davanje listice sa jednim telefonskim brojem ni u kom slučaju se ne može smatrati ”namještanjem” devet, od 10 posljednjih pitanja), sudiji Adžiću nije ni trebalo. Njegov zadatak je, izvjesno, bio da po svaku cijenu “odbrani” optuženog, koji nije mogao “održati riječ” da ima dokaze, a koje ni nakon više od godinu dana traganja nije mogao ni pribaviti, jer ih nije ni bilo (okrivljeni je čak i za vjerodostojnu sopstvenu izjavu na TV “zadužio” Sud?!).
Bila je to sudska farsa, u kojoj je prioritet bio odbrana časti Momira Bulatovića. A za odbranu časti onoga koji je javno popljuvan od predsjednika Republike, Sud – u kojem se sudilo ispod postera okrivljenog i transparenata koji veličaju partiju na vlasti – nije bio nadležan…

PRIČA O ZLOJ SUDBINI NOVINARA

U beogradskim ”TV novostima”, kolega Dušan Krajčinović, nakon izricanja presude, napisao je članak sa naslovom ”Predsjednik u optuženičkoj fotelji”, već u podnaslovu najavljujući: ”Iza detalja da je, u ulozi optuženog za klevetu, predsjednik Predsjedništva Crne Gore, Momir Bulatović, pred sudom sedeo u fotelji, krije se priča o zloj sudbini novinara Danila Burzana, koji je ostao bez porodičnog mira, bez plate i bez novog stana”. U tekstu na dvije strane vrlo detaljno je opisano mnogo šta o mojim dogodovštinama u tom periodu, pa i detalji u vezi sa suđenjem. ”TV novosti”, tako u nastavku konstatuju:
”Da nije bukvalno shvatio dolazak demokratije na Balkan i pravilo da štampa, radio i televizija moraju da budu nezavisni od bilo koga, Danilo Burzan bi, verovatno, i dalje bio primer uspešnog, uticajnog, dobro plaćenog i poštovanog novinara… Otkako je 1961. godine došao u Radio-Titograd, njegova karijera je stalno bila uspešna… Kad je došlo do promene vlasti u Crnoj Gori, mnoge novinarske glave su odletele. Radio-Titograd je, međutim, dobio komplimente… U vreme pluralizacije, nastavio je da poštuje pravilo:sve treba zabeležiti – svakog saslušati…”

NEDOSTAJE PROTIVPRAVNOST

Iskreno govoreći, nijesam ni očekivao da bi Bulatović mogao biti osuđen, niti mi je mnogo do toga bilo stalo. Želio sam samo da se dokaže da je neistina da je bilo namještanja pitanja i da Bulatović u svojoj izjavi na Televiziji nije rekao istinu. A sudske zavrzlame i obaveze da pred zakonom i sudom svi budu jednaki, neka ostanu za neke druge meditacije…
Ipak, takoreći reda radi, na presudu Osnovnog suda moj advokat uložio je žalbu Višem sudu u Podgorici, koji je (16. juna 1992. godine) presudio:
”Odbija se kao neosnovana žalba privatnog tužioca Burzan Danila”… jer je utvrđeno da ”djelo koje je predmet optužbe po privatnoj tužbi (…) po zakonu nije krivično djelo, kojem nedostaje protivpravnost, kao opšti elemenat krivičnog djela, zbog čega je i po osnovu čl. 350. tačka 1 ZKP, osnovano oslobodio okrivljenog optužbe”…
Nazdravlje nedostatku protivpravnosti! Amin!

Staljinistička čistka ”nepodobnih” urednika

Nakon “prozivke” od strane Momira Bulatovića i iščekivanja da on pred sudom ponudi najavljene “nedvosmislene dokaze” o mojoj neprofesionalnosti, te (u skladu s tim) odluke Vlade Crne Gore o mojem smjenjivanju sa funkcije glavnog i odgovornog urednika Radija Crne Gore, prolazili su mjeseci moje radne i svekolike izolacije u RTV CG. Naravno, Bulatoviću i njegovim poltronima to nije bilo dovoljno, pa su radili nove “domaće zadatke” – da me “dokrajče”! Tako je, krajem avgusta 1991. godine, rukovodstvo te medijske kuće iznenada i prekoredno “uvelo” interni pravilnik, kojim je, uz ostalo, predviđano da niko od novinara RTV ne može sarađivati sa drugim medijima, bez odobrenja generalnog direktora.
Iako sam tih dana formalno koristio godišnji odmor (praktično sam “odmarao” od Bulatovićeve najave smjenjivanja), u petak 6. septembra svratio sam u Radio i od nekih sa ”velikim ušima” načuo da mi se kod direktora RTV Branimira Bojanića “nešto” sprema i da se planira da već u ponedjeljak budem suspendovan – zbog saradnje sa nezavisnim nedjeljnikom ”Monitor”!?

FANTOMSKI PRAVILNIK

Zainteresovao sam se za ta nova Bojanićeva ”čudesa” i saznao da je on spremio fantomski pravilnik, koji zaista “omogućava” da mi se desi ono što su mi “znalci” najavili . Istoga dana, pet minuta prije kraja radnog vremena, uspio sam da u arhivi RTV zavedem sljedeći dopis generalnom direktoru RTV Bojaniću:
”Danas sam obaviješten da je RTV Crne Gore ‘dobila’ propis, po kojem se, uz ostalo, zabranjuje novinarima iz ove kuće da, bez odobrenja direktora, sarađuju sa drugim redakcijama. Stoga Vam se obraćam sa zahtjevom da mi odobrite saradnju sa drugim redakcijama, jer mi u redakciji Radija, gdje primam platu, već više od pola godine nije omogućeno da radim bilo što, pa ni novinarske poslove.
Uzgred, napominjem da sam od dana smjenjivanja od strane Vlade Crne Gore, svakog radnog dana u redakcijskim prostorijama provodio puno radno vrijeme, a da u tom periodu niko od nadležnih rukovodilaca, ovlašćenih radnika RTV, odnosno Radija, sa mnom nije ni pokušao kontaktirati. Naravno, nijesam ni dobijao nikakav radni raspored, u skladu sa osposobljenošću za rad, odnosno potrebama Radija – kako to i Zakon nalaže. U međuvremenu, sarađivao sam i sarađujem u nedjeljniku ‘Monitor’, a povremeno se javljam i Radio-Jugoslaviji.
Dakle, obraćam Vam se da mi odobrite saradnju sa te dvije redakcije. Pretpostavljam, uzgred, da se podrazumijeva da za eventualni raspored u kući u kojoj primam platu nije potrebno nikakvo moje pismeno obraćanje u vidu molbe?”
No, iako sam ugrabio da taj zahtjev u arhivi RTV zavedem 6. septembra, dakle prije nego su uslijedile moguće sankcije, stvari su se, ipak, odvijale prema utvrđenom Bojanićevom scenariju. Tako je on, već u ponedjeljak, 9. septembra, rano ujutro, meni i još petorici novinara – urednika u RTV – uputio rješenja o privremenom udaljenju s posla, odnosno o suspenziji (zbog saradnje u ”Monitoru”)! (Zanimljivo je da je Bojanić ta rješenja pripremao u nedjelju, sa udarnom pesnicom “zdravog jezgra” u RTV, Blagojem Tapuškovićem – onim koji je ovih dana dospio u zatvor, kao lider NVO “Srpski korpus”!?)
Kada je saznao da sam pismeni zahtjev, u skladu sa fantomskim pravilnikom, uputio blagovremeno, odnosno prije nego je on potpisao ta rješenja, Bojanić se opredijelio za falsifikat – upisao je da nam suspenzija počinje šest dana ranije – retroaktivno, od 3. septembra!?

“U RALJAMA POLITIKE”

”Monitor” (u broju od 13. septembra), u tekstu sa naslovom “U raljama politike”, (autor Velizar Brajović) potanko piše o detaljima tog ”slučaja”, a posebno o sadržaju novog Disciplinskog pravilnika RTV CG. Evo citata:
”Primjena tih tačaka oslobodila bi poprilično radnih mjesta u RTV CG, a i mjesto onoga koji potpisuje rješenja. Jer, mnogo toga se vidi na ekranu ili čuje preko radio-talasa, a mnogo toga su otkrili radnici u RTV. Čak i glavnog urednika TV u falsifikovanju putnih naloga, uvećavanju deviznih dnevnica, o svemu pružili dokaze, ali je sve zataškano, zahvaljujući moći direktora Bojanića i njihovih sponzora”…
I tako… Branimir Bojanić, koji je (neuspješni) direktor RTV Crne Gore (a potom isto takav ministar!) postao na osnovu posebnih “kvalifikacija” koje se tako visoko vrednuju u svakom policijskom režimu, prihvatio je i partijski zadatak da obavi otvorenu političku čistku i tu više nije bilo uzmicanja. Njegovo je bilo da se snalazi kako to da izvede, ali cilj je bio jasan.
Nije ni njemu bilo lako, ali istrajavao je… Do jednoga dana…

BOJANIĆ ISPUNJAVA MOMIROVA “OBEĆANJA”

O tom zbitiju u uvodniku ”Monitora”, od 13. septembra, pod naslovom ”Ispunjenje jednog predizbornog obećanja”, piše: ”Direktor RTV Crne Gore Branimir Bojanić, donio je 9. septembra šest rješenja o ‘udaljenju radnika iz RTV’. U obrazloženju stoji da se radnici udaljuju zato što je protiv njih ‘pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze’. A u pratećim rješenjima o ‘pokretanju disciplinskog postupka’, koja je, takođe, potpisao direktor, kaže se: ‘Okrivljeni radnik je, bez odobrenja direktora RTV, ili prethodno zaključenog ugovora sa direktorom RTV, već duže član Redakcijskog kolegijuma i saradnik nedjeljnika ‘Monitor’… Pravilnik po kojem se ovo čini usvojio je Upravni odbor RTV u sastavu:Branko Vujisić, Jadranka Prelević, Radislav Tvrdišić, Dimitrije Radulović i Blažo Petranović – svi iz RTV CG – zatim Predrag Goranović, član Vlade CG, Tarik Gadžović, pravnik iz Rudnika uglja u Pljevljima, Zagorka Vuković, profesor iz Bara, Marko Camaj, iz Istorijskog instituta CG, Petar Vujović, viceguverner Narodne banke CG, Duško Lalićević, direktor ‘Onogošta’ iz Nikšića, Blažo Šaban, republički inspektor za radio-veze, Dragan Ilić, iz Republikog zavoda za razvoj i dr Radoje Ostojić, profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Taj akt usvojen je u avgustu ove godine, u vrijeme kad je dobar dio radnika RTV bio na godišnjem odmoru. Nije bio na javnoj diskusiji, niti je na oglasnoj tabli isticano obavještenje o njemu. Radnici RTV bili su navikli na višedecenijsku tradiciju u kući, da se pisanje za novine, ne samo ne smatra narušavanjem interesa, RTV, već naprotiv, njenom afirmacijom. I pošto ih niko nije obavijestio o promjeni poretka stvari, a sami se nijesu dosjetili da je s pojavom ‘Monitora’ i imenovanjem nove –’antibirokratske’ uprave, došlo do izmjene pogleda na tradiciju, suspendovani su, i upućeni na disciplinski postupak, pri čemu direktor u rješenju kaže: ‘Predlažem da Disciplinska komisija utvrdi učinjenu težu povredu radne obaveze i odgovornost imenovanog, te da mu izrekne mjeru prestanka radnog odnosa’. Novinari, koji nijesu zaslužili prethodno direktorovo upozorenje da više nije dopušteno ono što je bilo od osnivanja RTV pa do polovine avgusta, odnosno na koje nije htio da primjeni član Pravilnika, u kojem stoji: ‘Radniku se ne može izreći mjera zbog povrede radne dužnosti, prije nego što bude saslušan, osim ako se bez opravdanih razloga ne odazovu pozivu’, su veterani crnogorskog novinarstva: Danilo Burzan i Rajko Cerović, bivši glavni urednici (Radija i TV Crne Gore), zatim istaknuti komentator Miodrag Vukmanović i takvi novinarski stvaraoci kao Esad Kočan, Branko Vojičić, zajedno sa Ljubom Đurkovićem, dramskim piscem potvrđenog renomea. Ovi ljudi su u dužem periodu doprinosili afirmaciji crnogorskog novinarstva i kulture u cjelini. Pet jugoslovenskih nagrada i Trinaestojulska nagrada za TV stvaralaštvo (R. Cerović), prva nagrada Udruženja novinara Crne Gore i prva nagrada RTV Crne Gore (D. Burzan), prva nagrada za komentar na Jugoslovenskom radio festivalu u Ohridu (M. Vukmanović), samo su neka do priznanja koja stoje u riznici naše RTV, njihovom zaslugom. …Valja pomenuti i to da je od donošenja pravilnika do izricanja kazni, D. Burzan objavio u ‘Monitoru’ četiri članka. M. Vukmanović takođe četiri, R. Cerović tri, Lj. Đukanović dva, E. Kočan i Branko Vojičić – nijedan (pretposljednji u tom periodu nije ni jednom ušao u redakciju, a posljednji ne dolazi više do pola godine). … Mlađani direktor je strožije postupio sa renomiranim stvaraocima, nego sa radnicima za održavanje zgrade, kojima je bio rukovodilac, prije nego što je postao generalni direktor RTV. Budući da direktor RTV CG nema ni jednog objavljenog slova, takav odnos prema ovim novinarima mogao bi se pripisati njegovom neznanju, ili nedostatku kulture, da je isti aršin primijenio prema desetinama novinara iz RTV, koji su stalni saradnici u glasilima: ‘Dnevnik’, ‘Politika’, ‘Demokratska riječ’, ‘Ogledalo’, TV Beograd… (Ovo ne navodimo zbog toga što želimo da denunciramo naše kolege, već da pokažemo selektivnost u primjeni pravilnika i predočimo čitaocima odnos državnih cenzora u Crnoj Gori prema ‘Monitoru’). Konstatujemo da je, otpuštanjem Danila Burzana, predsjednik Bulatović, konačno, ispunio jedno predizborno obećanje. Po svoj prilici, kako mu ide posao, biće još ovakvih ispunjenja. …U diktatorskim režimima sve masovne medije, uključujući i novine, kontroliše vlast i njihov zadatak je da ubijede mase da podržavaju njenu politiku. Kako bi, inače, bio moguć orvelovski svijet, u kojem se ministarstvo mira bavi ratom, ministarstvo istine lažima, a ministarstvo ljubavi mržnjom. U demokratiji, novine su, uglavnom, privatne i nezavisne od (promjenljive) vlasti. Što je pero moćnije od oružja, to nije kriv ‘Monitor’ i novinari, već ljudska priroda, koju odlično ilustruje primjer onog sudije inkvizitora koji je, čitajući djelo Đordana Bruna, sa zadatkom da ga izuči kako bi dobro zasnovao optužbe, postao njegov sljedbenik…”

Vlasnik robova

Šestorici novinara – urednika u RTV Crne Gore, 9. septembra 1991. godine, generalni direktor te medijske kuće Branimir Bojanić uručio je rješenja o suspenziji, kao i rješenja o pokretanju disciplinskog postupka protiv njih. Ta rješenja Bojanić je obrazložio time što su prema, na brzinu i bez znanja radnika sklepanom, fantomskom Disciplinskom pravilniku RTV, Danilo Burzan i Miodrag Vukmanović, iz Radija, te Rajko Cerović, Branko Vojičić, Esad Kočan i Ljubo Đurković iz Televizije, učinili “težu povredu radne dužnosti”, jer su sarađivali sa redakcijom “Monitora”, bez odobrenja Bojanića.

UZALUDNA ŽALBA

Kao i ostali suspendovani, sjutradan sam predao pismeni prigovor na rješenje o suspenziji i, uz ostalo, naveo:
”Prvo, o postojanju takvog pravilnika na koji se pozivate u rješenju, saznao sam tek u petak, 6. septembra. Nikada takav pravilnik nije dostavljen radnicima na uvid, niti je o njegovom predlogu vođena javna rasprava. Istoga dana kada sam saznao za postojanje takvog pravilnika, pismeno sam se obratio direktoru RTV CG da mi odobri saradnju sa drugim redakcijama.
Drugo, upravo na dan uručivanja rješenja o udaljenju iz RTV CG navršilo se 200 dana otkako sam smijenjen sa dužnosti glavnog urednika Radija, a otkako u RTV nemam nikakav radni raspored, niti me je bilo kood odgovornih makar udostojio razgovora, iako svih tih 200 dana svakog radnog dana, puno radno vrijeme, provodim u kancelariji.
Treće, moja saradnja u ‘Monitoru’ datira od pokretanja tog nedjeljnika, a nikada mi niko nije skrenuo pažnju da treba takvu saradnju da prekinem, ni prije, niti nakon usvajanja takvog (tajnog) pravilnika, koji nijesam imao priliku ni da vidim.
Četvrto, sama činjenica da se daje otkaz jedino onima koji sarađuju u nedjeljniku ‘Monitor’ a ne i ostalima koji – takođe bez odobrenja – sarađuju sa drugim glasilima, govori da je ovaj čin imanentno politički, uperen protiv onih koje partija na vlasti smatra političkim neistomišljenicima.
Peto, rješenje o udaljenju iz RTV CG potpisano je i uručeno mi 9. septembra, a u njemu je naznačeno da prestanak radnog odnosa počinje – 3. septembra?!? Ni za to nema zakonskog osnova.
Najzad, мada znam da je presuda davno izrečena i da je bilo samo pitanje dana kada će biti izvršena, moje je da i ovim putem ostavim trag o ponašanju jednog režima, koji sebe smatra demokratskim.
Nakon što sam od istih ostavljen bez već obezbijeđenog (novog) stana, nakon pokušaja paljevine moga stana, nakon sumanutih prijetnji telefonom meni i porodici, nakon što sam lažno optužen za nešto što nijesam uradio, nakon što ni Sud neće da zakaže raspravu po mojoj privatnoj tužbi za klevetu, nakon 250 dana radne izolacije i onemogućavanja da se bavim svojim zanatom u kući u kojoj primam platu, a u kojoj sam radni odnos zasnovao prije tri decenije – šta drugo da očekujem, sem da se nastavi u istom stilu?!
Ipak, vrijeme će učiniti svoje, kao i uvijek. A i čovjek je prinuđen da trpi sve što ne može da mijenja. Neka vam je sa srećom!”

KOKTEL IH JE ČEKAO…

Upravni odbor RTV Crne Gore je (14. novembra 1991. godine) na dnevnom redu imao i razmatranje naših prigovora na direktorovo rješenje o udaljenju i pokretanju disciplinskog postupka. Zbog “preobimnog” posla, taj dio obaveza odložen je za naredni sastanak, održan 27. novembra, na dan svečanosti povodom Dana RTV Crne Gore. Za članove tog Upravnog odbora naši prigovori bili su ne samo višak, nego i svojevrsna igrarija. Uostalom, nije ni bilo čudno što nijesu imali živaca da o tako “škakljivim” pitanjima raspravljaju baš u vrijeme dok ih je čekao koktel…
Predsjednik Upravnog odbora, prepodobni “kolega” Branko Vujisić, skoro da se, kobajagi, ljutio što smo mi to sve “tako ozbiljno” shvatili, pa je čak ustvrdio da direktorovi potezi uopšte ne znače da ćemo biti izbačeni sa posla. Nedaj bože! O našim prigovorima nijesu tom prilikom željeli da troše riječi i vrijeme, pa su ih glatko odbacili kao neosnovane. U obrazloženju odluke o odbijanju, uz ostalo, rečeno je:
”To, da li je počinjena povreda koja im se stavlja na teret i da li će se izreći, i koja disciplinska mjera, utvrdiće se u disciplinskom postupku, od strane nadležnog organa”. Drugim riječima: požurili smo sa žalbama, jer – još nijesmo definitivno izbačeni na ulicu.
Reagovanje na takve postupke u manjinskoj demokratskoj javnosti bilo je dosta brojno i oštro. Crnogorski PEN centar u svom saopštenju, tim povodom, ”upozorava svjetsku i našu javnost da u Crnoj Gori, pod okriljem vladajuće partije, sve više uzimaju maha procesi koji se ni po čemu ne mogu nazvati demokratskim… ” Potom se u saopštenju PEN-a kaže:
”Ukidanje Leksikografskog zavoda Crne Gore, kao značajne nacionalne institucije; izvođenje na sud članova Odbora za obnovu autokefalne Crnogorske crkve; fizički nasrtaji, kamenovanje stanova, pokušaji atentata i učestale prijetnje intelektualcima, neistomišljenicima; smjenjivanje s rukovodećih mjesta svih koji nijesu članovi i aktivisti vladajuće partije; disciplinsko gonjenje i najava predstanka radnog odnosa šestorici najistaknutijih urednika, komentatora i nvoinara RTV Crne Gore; drastična zloupotreba sredstava javnog informisanja za blaćenje i difamiranje političkih protivnika; umiješanost nekih članova Vlade u kriminalne radnje – jasno ukazuju da je u Crnoj Gori došlo do izrazitog vladajućeg bezumlja, režima straha i svakodnevne represije!”

BAHATOST I SILEDŽIJSTVO

Crnogorsko vijeće Evropskog pokreta, u svom otvorenom pismu predsjedniku Momiru Bulatoviću, upozorava da ”čitav niz događaja, u posljednje vrijeme, a posebno nedavni progon novinara i urednika RTV CG, predstavljaju očigledne indikatore stvaranja nedemokratske atmosfere u Crnoj Gori, sa svim obilježjima kršenja parlamentarne demokratije, ljudskih prava, građanskih i profesionalnih sloboda” i pozova predsjednika da ”u interesu dostojanstva državne funkcije koju obavlja, štiti i zaštiti sve građane Crne Gore u njihovim osnovnim pravima i slobodama od svake bahatosti i siledžijstva”.
Udruženje profesionalnih novinara Crne Gore, u svom saopštenju, uz ostalo, naglašava da se u tom slučaju radi o ”obračunu sa novinarima koje aktuelna vlast u Crnoj Gori smatra svojim političkim neistomišljenicima”.
”Na ovakav zaključak nas navodi i jedna tipično ideološko-politička odredba iz Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika RTV CG, kojom su predviđene sankcije ‘za svako istupanje kojim se objektivno pomaže ili afirmiše separatizam u Crnoj Gori’…”, rečeno je u saopštenju.
I kolegijum Kulturno-umjetničkog programa Televizije Crne Gore javno se pobunio protiv hajke na novinare neistomišljenike, pa u svom saopštenju ističe da ”način na koji je sve to izvedeno, nesumnjivo, predstavlja recidiv vremena za koja smo vjerovali da su prošla”, pa poziva ”da se javno treba oduprijeti svakom obliku represije i jednoumlja, u interesu dostojanstva profesije i ugleda RTV CG”.

ROBOVLASNIČKI PRAVILNIK

Među onima koji su bili prosto zatečeni tim zbivanjima bio je i doajen crnogorskog novinarstva, Radivoje Rabrenović, spoljnopolitički komentator Televizije, koji je svoje nezadovoljstvo sročio u zvanični protest i uputio ga Upravnom odboru i direktoru RTV CG.
Ističući da je, ”po ustaljenoj navici, sporni pravilnik usvojen usred ljeta, kada su se po običaju, usvajale sve društvene, političke i ekonomske ‘reforme”, Rabrenović naglašava da je, zahvaljujući toj “navici”, mogao da prođe i takav akt ”koji sadrži odredbe za koje se ne može reći čak ni da su dogmatske, ni da su boljševičke, ni da su komunističke – one su, zapravo, nikakve, jer su robovlasničke”.
Pojašnjavajući takav svoj stav Rabrenović veli da sada ispada da ”robovi – novinari – ne mogu istupati čak ni na javnim skupovima, ukoliko je njihovo istupanje suprotno mišljenju rukovodstva”!
Rabrenović, na kraju (komentarišući stav iz inkriminisanog pravilnika, u kojem postoji i odredba po kojoj, ”na zahtjev direktora, radnik RTV CG dužan je da saopštava činjenice koje su mu poznate u vezi sa svojim radom i radom drugih radnika”), poručuje:
”To je neoprostiva javna uvreda, zbog koje svako ima pravo da svakog radnika RTV CG nazove špijunom, jer radi u kuću u kojoj je ovaj pravilnik zvanično inaugurisan”.
Novinari i drugi radnici RTV CG, njih 66, tim povodom potpisali su peticiju direktoru RTV, u kojoj zahtijevaju obustavljanje hajke protiv te grupe novinara, saopštavajući da ni oni nijesu uopšte upoznati sa postojanjem pravilnika, na osnovu kojega se pokreće kampanja izbacivanja ljudi s posla.
”Pravilnik po kome je postupljeno nije bio na vrijeme i na pravi način dostupan radnicima RTV CG, te je većina radnika saznala za njegovo postojanje tek ovim povodom”, pišu radnici te kuće.
Dnevnik ”Borba” je 10. septembra i naredna četiri dana svakodnevno imala opširne tekstove o zbivanjima u RTV CG. U tekstu pod naslovom ”Čistka po beogradskom receptu”, saopštava da direktor RTV Bojanić tvrdi ”da će prema svim novinarima imati isti odnos”, dodajući da ”nijedan zaposleni u toj kući nema njegovu saglasnost za saradnju sa drugim redakcijama”, kao i da tu saglasnost ”niko nije ni tražio, osim Danila Burzana, koji je to učinio prije nekoliko dana”.

ZORAN I EMILO – CENZORI

U antrfileu ”Borba” u istom tekstu objavljuje i ovo:
”Glavni i odgovorni urednik Radija Crne Gore, Zoran Jocović, cenzurisao je tekst, kojim se reklamira posljednji broj ‘Monitora’. Urednik je, naime, u tom tekstu precrtao sljedeće reklamne slogane: ‘Šta kaže Slavko Perović o simpatičnim momcima crnogorske vlasti?’; ‘Ko je naredio da otpočne obračun sa crnogorskim novinarima?’; ‘Zašto je ‘Monitor’ na udaru?’
Reklamiranje ‘Monitora’ je, inače, bilo unaprijed plaćeno, rekao nam je njegov ‘glodur’ dr Miodrag Perović”.
”Borba”, uz to, objavljuje i da je ”urednik TV dnevnika, Vinka Jovović, podnijela ostavku na to uredničko mjesto, zbog toga što joj je zamjenik glavnog urednika TV CG, Emilo Labudović, zabranio da objavi saopštenje Socijalističke partije o tom slučaju”…
Beogradski nedjeljnik ”NIN”, u broju od 13. septembra, pod naslovom ”Rat za medije” i naslovom ”Crnogorska repriza”, uz prepričavanje tih zbivanja, citira i direktora RTV Bojanića, koji beskurpulozno, nesojski i prevarantski saopštava: ”Moja saznanja vezana su samo za ovu šestoricu! Ali, ako se utvrdi da ima još takvih slučajeva i oni neće biti zaobiđeni”. (Kazao je: ako se utvrdi, a znao je veoma dobro na desetine takvih primjera.) Potom ističe da je ”nadležna služba bila obavezna da Pravilnik istakne na oglasnim tablama, što ne zna(m) da li je učinila…” A na pitanje: kako je moguće da se u pravilniku nađe i odrednica o kažnjavanju zbog ”širenja i afirmacije separatizma”, Bojanić je ogovorio: ”Radnici RTV, kao javne ličnosti, dužno su da vode računa kako istupaju u javnom životu!”
(Naravno, širenje nacionalizma i šovinizma putem državnih medija tada nije moglo biti porok, već politička potreba, pa nije ni trebalo ”voditi računa” kako takvi istupaju u ”javnom životu”.)

“Služe Tuđmanu i Vatikanu”

Crnogorskom medijskom scenom tada su dominirala beogradska glasila, koja su i u slučaju progona novinara RTV, uveliko pomagala njihovu satanizaciju. Tako ”Večernje novosti” od 11. do 14. septembra, iz dana u dan, objavljuju seriju tekstova ”povodom iznenadne suspenzije urednika i novinara RTV CG”. Zanimljiv je citat u kojem novinar TV, Branko Vujisić, tada predsjednik Upravnog odbora RTV, uz ostalo, za taj list kaže:
”Stiče se utisak, na osnovu prašine koja se digla, da je šestorici kolega već presuđeno, da su dobili otkaz, a to nije tako… Kad sve dođe na Upravni odbor, kao drugostepeni organ, mogu da obećam da će se odlučivati samo na osnovu relevantnih činjenica – ni po babu, ni po stričevima”…
Da bi tu ”relevantnost činjenica” pojasnio dodao je: ”Nerealno je očekivati, bez obzira koliko mi demokratski mislili, da će onaj ko finansira RTV CG, plaćati i one koji pljuju po finansijeru…” (Vujisić je, poslije, međutim, bez dileme potpisao ”presudu”, čak na sjednici Upravnog odbora i ne uzimajući riječ o ”slučaju”! I to u vrijeme dok je i sam imao “tezgu” van RTV!)

PODRŠKA NIJE IZOSTALA

Saopštenjem za javnost reagovala je Socijalistička partija, oštro protestujući protiv nedopustivog ponašanja direktora RTV, pozvajući građane na bojkot RTV pretplate, a u zajedničkom saopštenju sa Nezavisnom organizacijom komunista i Jugoslovenskom narodnom strankom, ista stranka ”podržava sve one hrabre i savjesne novinare RTV CG, koji se časnim i moralnim odnosom prema profesiji suprotstavljaju ovakvoj samovolji svojih pretpostavljenih i uspostavljanju tiranije i jednoumlja u crnogorskim medijima”.
Liberalni savez je upozorio aktuelnu vlast ”da će o ovim i drugim slučajevima kršenja elementarnih ljudskih prava u Crnoj Gori obavijestiti domaću i međunarodnu javnost”. Protestima se pridružio i Savez reformskih snaga Crne Gore, kao i Savez reformista Crnogorskog primorja, dok je ”Monitor” organizovao dvije pres konferencije – u Podgorici i beogradskom Međunarodnom pres-centru.
I dok podgorički sindikat “brani” vlast od progonjenih novinara, Savez nezavisnih sindikata Beograda, u protestu upućenom direktoru RTV, ističe da je on udario ”još jedan birokratski šamar novinarskoj profesiji”.

POLICIJA – “SVOJ POSAO”

Zanimljiva je vijest koju 14. septembra objavljuju ”Večernje novosti”, sa nadnaslovom ”Uzbuna u RTV CG” i naslovom ”Bomba telefonom”, u kojoj piše:
”Preksinoć oko 21 čas, nepoznato lice javilo je da je u zgradi RTV Crne Gore podmetnuta bomba. To je izazvalo uznemirenje u ovoj informativnoj kući, ali nakon pregleda stručnjaka iz MUP Crne Gore, ustanovljeno je da je obavještenje bilo – lažno! Ova dezinformacija dovodi se u vezu sa suspenzijom šestorice novinara ove informativne kuće, a ima za cilj da unese dodatno uznemirenje i tenziju u RTV Crne Gore”.
Srećom, nijesmo optuženi za podmetanje bombe… Ispostavilo se, ipak, da je to bio izgovor da policija, tokom noći – “tragajući” za bombom – u ”nekim” kancelarijama traga za dokazima o ”izdaji”…
Događaje u RTV CG pomno je pratio ”Monitor”, pa u broju od 20. septembra, pod naslovom ”Neoprostiva javna uvreda”, piše o tome kako je usvojen fantomski Disciplinski pravilnik sa ”robovlasničkim odredbama”.
List piše:
”Neka javna glasila u ovom slučaju pisala su danima, naširoko i u pojedinostima objavljujući pozadinu događaja, a posebno citirajući odredbe normativnog akta na osnovu kojega je to učinjeno, kao i prenoseći izjave pojedinih /sa/učesnika u tom činu. Jedino je u samoj RTV, u redakcijama Radija i Televizije, odnos bio sasvim obrnut: od najodgovornijih urednika ZABRANJIVANO je da se objavljuju ne samo detalji, već i osnovne informacije o suspenziji šestorice njihovih kolega!”
U tekstu se, zatim, konstatuje da ”niko u RTV Crne Gore nije mogao da kaže ko je u rukovodstvu sindikata te kuće, a većina smatra da takva organizacija i ne postoji…
Zaista: zar je moguće? Pa, riječ je o kući iz koje svakodnevno slušamo sijaset kritika na račun drugih, mnogo komentara o tome kako ‘tamo neki’ ne rade po zakonu itd. a u sopstvenoj kući – katastrofa! Izuzetak, ili pravilo – pitanje /ni/je sad”, zaključuje ”Monitor”.
Našao je, ipak, direktor Branimir Bojanić načina da preko ”zdravog jezgra” u kući dobije podršku i ”iznutra”, pa je 27. septembra u ”Pobjedi” osvanula peticija radnika RTV, koja je naslovljena: ”Neka ih plati Tuđman!”. Tu se “odgovara” na peticiju radnika RTV koji su ustali protiv političkog progona novinara, pa se ističe da je ”radni učinak ove šestorice novinara u RTV već godinama ravan nuli, a platu primaju samo zato što služe Tuđmanu i Vatikanu, koristeći kancelarije i tehniku RTV i pljujući na svoj narod u ‘Monitoru’ i drugim listovima”, pa se još i dodaje da je ”slično mišljenje njihovom imao i Pavelić. Ali, za takvu demokraciju neka idu u Lijepu njihovu. U RTV za to neće odgovarati, već – pred narodom!”, zaključuju “patriote”, uz pozdrav: ”Neka ih plati Tuđman! U RTV ne mogu odbijati platu za pljuvanje na svoj narod!”
Ni to, izgleda, nije dalo očekivane rezultate, pa se prionulo na pripremu nove peticije, koju je, kako je objavila ”Pobjeda” od 4. oktobra, potpisalo 182 osobe!? Pod naslovom ”Vrijeme je da odete!”, u tekstu koji zauzima skoro čitavu stranu lista, mnogo je toga “sabijeno”, ali evo karakterističnih citata:
”Prolazi, evo, već druga godina od kako smo ostavili tačku na jedno, možda, uzaludno i promašeno vrijeme i krenuli, snažno zakoračivši, u nama nepoznato, svjesni da osim te, trnovite staze osvajanja demokratije i slobode za svakog pojedinačno i sve nas skupa, nema drugog puta…
A uza sve to, duž te kolone neprestano se vrzmaju oni ‘dušebrižnici’, dosoljavajujći i dezorijentišući i onako maglovita obzorja, gdje bi trebalo da bude cilj…”

“VRIJEME JE DA ODETE!”

Nakon tih slatkorječivih proklamacija, potpisnici peticije prelaze “na stvar”: ”No, u cijelom tom ‘slučaju’, kao i uvijek kad im se za to pružio i najmanji povod, oni i balumenta iza koje su se do sada krili, koristili su to za bezočna podvaljivanja onima koji ne bi da zaigraju u njihovom kolu. Cerović, Burzan, Vojičić, Vukmanović, Kočan i Đurković, ne bi bili ti koji jesu (a dobro se, makar ovdje u Crnoj Gori, zna ko su), kad i ovu priliku ne bi iskoristili da uberu još koji poen u očima svojih gazda i predstave sebe kao nedužne žrtve totalitarne i staljinističke Crne Gore…”
Zatim poručuju: ”No, idite – Debeli brijeg nije daleko, nećemo vam braniti, niti žaliti za vama! Danas je vrijeme da požanjete ono što ste sijali u oktobru, kada se Crna Gora dizala iz blata, a vi pokušavali da je, pomognuti svojom Televizijom Zagreb, ponovo vratite u to blato…
Put koji vam je utro vaš prethodnik Štedimlija vodi vas u ćorsokak, no to je vaš problem…
Činite što znate, samo ne očekujte da vas plaćamo kao novinare RTV CG, koja – i samo joj ime kaže – pripada narodu Crne Gore, koji ste vi, kako da vam se drugačije kaže, izdali!
Godinama smo vas plaćali za nerad na jednoj i otrovan rad na drugoj strani, vrijeme je da se na to stavi tačka! Mi više nemamo strpljenja! Uzeli ste što ste mogli, a to nje malo! Vrijeme je da odete! Neka vam je sa srećom ‘Monitor’!”
I dok se na otvorenoj medijskoj sceni odvijalo takmičenje ostrašćenih ”rodoljuba” ko će više popljuvati i oklevetati izbačene novinare RTV CG, traganje za članovima nove Disciplinske komisije u toj kući potrajalo je sve do februara. U međuvremenu, nastojeći da ne izostavim uključivanje u taj spor nikoga ko bi bio nadležan da se u njega umiješa, 30. januara, pismom sam se obratio Opštinskom vijeću sindikata u Podgorici, prvi put u životu pokušavajući da od te asocijacije tražim formalnu zaštitu od beskurpuloznih napasnika koji izvršavajući tuđe naloge rade šta im se prohtije. Ne zbog očekivanja da ću tu naći spas, već da provjerim svoju tezu da ni sindikat neće ni prstom mrdnuti, kad im se naredi s vrha!

SINDIKALAC CVETKO

Upozorio sam da ”u kolektivu RTV CG ne funkcioniše nikakva sindikalna organizacija a kako ima potrebe da tražim zaštitu radnička prava, obraćam se”… Na to moje pismo iz Opštinskog vijeća sindikata dobio sam poziv da porazgovaram sa tadašnjim predsjednikom, Cvetkom Bogojevićem. Upamtio sam tog sitnog (sitnog, ne zbog inače malog rasta, već u ljudskom pogledu) politikanta po tome što je ispoljio neviđenu zluradost i u razgovoru bio više nego arogantan prema meni. Štoviše, samo što me nije ismijavao. Kao da je uživao kad je vidio u kakvoj sam nevolji, jer, bože moj, ”njegov” Momir Bulatović je rekao da sam kriv i tu nema odbrane. Uzaludno je bilo moje ukazivanje na budibogsnama čudne formulacije u pravilniku koji je usvojen i stupio na snagu bez znanja radnika,
Bogojević je ”sve znao”, pa sliježući ramenima kazao da će vidjeti da li se što tu može uraditi, uz naglasak da je ”obaveza radnika da poštuje pravilnike” i sl… Ni obećanje da će doći u RTV da se sam uvjeri u moje navode nije ispunio, ništa nije preduzeo niti da se sindikalna organizacija u RTV pokrene i obezbijedi zakonom predviđeno obavezno učešće sindikalnih predstavnika u toku disciplinskog postupka…
Nije se taj vajni ”funkcioner” mnogo sjekirao ni zbog upozorenja da u RTV CG, praktično, sindikat odavno ne postoji – njemu je, očito, važno bilo tek da se sindikalna članarina redovno skida sa platnog spiska radnika.
Iako je po zakonu disciplinski postupak u takvim slučajevima hitan, na njegov početak se čekalo više od – pet mjeseci! Direktor Bojanić je, konačno, uz pokušaje korumpiranja ljudi, obećavajući nekima uspon na radnoj ljestvici, uspio da među 800 radnika RTV, ipak pronađe trojicu onih koji će se prihvatiti da budu marionete. Bili su to: Borislav Bešović (predsjednik) i članovi Dragoljub Vučić i Milan Vuković.
Komisija je, reda radi, saslušala ”okrivljene” i onda (12. februara), po kratkom postupku, donijela odluku, pojedinačno za svakog od nas:
”…KRIV JE… što je bez odobrenja direktora sarađivao (…), pa mu se zbog toga izriče disciplinska mjera: PRESTANAK RADNOG ODNOSA”.

UMALO U ZATVOR?

U rješenju koje sam dobio kaže se da je ”nedvosmisleno utvrđeno da je Burzan Danilo član uredničkog kolegijuma lista ‘Monitor’, te da je autor priloga ‘Bolji odoše boljima’ u listu broj 46. od 8.09.1991. godine, čime je po ocjeni Komisije, učinio težu povredu radne dužnosti… jer se bavio poslovima iz djelatnosti RTV CG za treća lica, kao sporednim zanimanjem u dopunskom ili ugovornom radu, bez prethodno zaključenog ugovora, odnosno odobrenja direktora RTV, pa mu je zbog toga izrečena disciplinska mjera”.
Zatim se dodaje ovještala pravnička fraza da je Komisija ”imala u vidu sve olakšavajuće okolnosti, a naročito ponašanje radnika prije i poslije učinjene povrede radne dužnosti, težinu povrede i njene posljedice, stepen odgovornosti radnika, materijalne i socijalne prilike radnika…” Dakle, da nije bilo tih olakšavajućih okolnosti, morali bi, valjda – u zatvor?
Iste odluke, sa doslovice istim obrazloženjem, Disciplinska komisija donijela je i u slučaju ostalih novinara iz RTV, saradnika ”Monitora” i 20. februara odluke su uručene adresantima.

”Postupili po naređenju”

Odluka Disciplinske komisije RTV o izbacivanju s posla, vjerovali ili ne, uručena mi je uz direktan prenos putem radija!? Naime, tog četvrtka (20. februara 1992) iz Radio-Zenice (?!) su me zvali telefonom da u njihovom programu “uživo” odgovorim na nekoliko pitanja u vezi sa tim ”slučajem” koji je imao znatnog odjeka i u BiH. I baš dok sam odgovarao, ušao je činovnik da mi uruči tu odluku. Tada sam slušaocima kazao da imaju, zaista, jedinstvenu priliku da slušaju direktan prenos uručivanja otkaza. Pročitao sam im sadržaj odluke i obrazloženje… (TV Sarajevo i tamošnje ”Oslobođenje” javili su da su ”četvorica novinara RTV, nakon petomjesečne suspenzije zbog saradnje s nezavisnim nedjeljnikom ‘Monitor’, otpušteni s posla”, pa su Zeničani bili najbrži u potrazi za dodatnim informacijama.)

RAZMJERE AFERE

Kao i ostala trojica kolega, napisao sam prigovor na tu odluku, podsjećajući da je Pravilnik usvojen “ilegalno”, da nijesam ni znao da postoji, ali da sam, ipak, blagovremeno predao zahtjev za odobrenje saradnje s drugim redakcijama; potom, da u vrijeme “prekršaja”, faktički, nijesam ni bio novinar, jer pola godine nijesam imao radni raspored, da moja saradnja nije zasnovana ni na kakvom ”dopunskom”, niti ”ugovorenom radu”, već kao i svih honorarnih saradnika u svim listovima u svijetu… Citirao sam i Pravilnik, po kojem se “ne smatra ugovorom o vršenju privremenog ili povremenog rada… ugovor koji se zaključuje po propisima o autorskom pravu”… Zatim da se u direktorovom rješenju izričito Komisiji nalaže da izrekne mjeru isključenja i td…
Upravni odbor RTV je (9. marta 1992) jedan sat vijećao bez prisustva ”okrivljenih”, a onda su nas pozvali u direktorov kabinet, gdje je taj odbor zasjedao… Novinare nijesu pustili unutra.

ZATVORENA SJEDNICA

Evo kako je događaje od toga dana zabilježio “Monitor” (od 13. marta 1992. godine – autor Željko Ivanović) pod naslovom ”Postupi po naređenju”:
”Da ne bi sami sebe dovodili u iskušenje da li da gledaju kako na 9. mart ‘ustaše’ orgijaju njihovim glavnimg radom, čelnici RTV Crne Gore odlučili sud da se u to vrijeme pozabave ‘ljepšim’ stvarima. Tačno u podne, kada je na TV ekranima (sa satom zakašnjenja) krenula slika sa Patrijarhovim bogosluženjem, ne petom spratu zgrade RTV Crne Gore, u prostranoj kancelariji direktora ove kuće, otpočeo je treći, završni čin, proces s kojim je započela nova era širokih ljudskih sloboda, pune demokratije i nepovredive pravne države ‘u našoj najmanjoj republici’.
Za početak, prije nego se zavjesa digla i protagonisti ove tragikomedije izašli na scenu, jedan od statista (D. Marković, pravnik RTV CG) je izašao i rekao kako je ovlašćen da saopšti da je, poslije duge i iscrpne rasprave, Upravni odbor odlučio, na osnovu člana 4, da sjednicu zatvori za širu javnost. (Prije njega glavni statista, Branko Vujisić, predsjednik Upravnog odbora, iznenađen interesovanjem javnosti, istovremeno zbunjen i veoma uzbuđen, uspio je da takvu mogućnost nagovijesti)…
… Nakon što se statista brzinom svjetlosti vratio na mjesto zločina, okupljeni novinari, revoltirani članom 4, napustili su direktorske odaje, odbijajući njegovu čast, oličenu u turskim kafama i barskom đusu.
Šta se dešavalo iza zavjese, na glavnoj sceni?
– Pozvani smo oko 13 časova i razgovor je trajao oko dva sata. Nas trojica smo detaljno iznijeli primjedbe na odluku disciplinske komisije, ukazali na šupljine i besmislenosti samog pravilnika, na kraju dokazujući da se radi o političkom procesu – priča nam Burzan. – Da apsurd bude veći, čak i formalno-pravno smo dokazali da se radi o običnoj ujurmi. Iako smo ja i većina optuženih, u vrijeme donošenja pravilnika, bili na godišnjem omoru, po tom osnovu je oslobođen samo kolega Esad Kočan.
Povodom toga, u svojoj žalbi, Miodrag Vukmanović navodi da za pravilnik nije mogao znati jer je ‘lako provjerljiva činjenica da se iz Beograda ne može vidjeti oglasna tabla u zgradi RTV CG’, a direktor koji je, po Statutu, odgovoran za informisanje radnika, ‘zaboravio’ je da to učini.
– Da ironija bude veća, mnogo bolje od naših izlaganja, sama rasprava članova Upravnog odbora pokazala je da se radi o političkom procesu – kaže Burzan. Nijedno pitanje nije bilo vezano za pravilnik i pravo, već za naša politička uvjerenja i pisanje. Dragan Ilić, bivši pomoćnik ministra za informacije, otvoreno je priznao da se ne razumije u propise i da mu sve to nije jasno, da bi nam, potom, prebacio: zašto – kada se nijesmo slagali sa uređivačkom politikom RTV – ranije nijesmo sami napustili tu kuću!? Na to mu je odgovoreno da je, opet po Statutu RTV, uređivačka politika kuće nadstranačka, na šta Ilić nije replicirao.
Predragu Goranoviću, ministru u republičkoj Vladi, sve je, izgleda, bilo jasno, osim što je pitao:da li Rajko Cerović stoji iza teksta objavljenog u ‘Oslobođenju’, pod naslovom ‘Rekvijem za Crnu Goru’.
– Odgovorio sam da, iako se ne sjećam pojedinosti, stojim ne samo iza tog, već iza svakog teksta koji sam potpisao. On mi je zahvalio na odgovoru, iz čega sam ja zaključio da sam kod njega ‘položio – veli Cerović.
Glavnu riječ u raspravi vodila je siva eminencija barske policije i bivše ‘najjužnije srpske stanice’, Radio-Bara, drugarica Zagorka – Zaga Vuković.
– Uz ostalo, ta žena je rekla meni i Ceroviću da nas ‘odavno prati’, da smo svojim komentarima ‘pokušali zavesti narod’, da ‘sa visine dijelimo lekcije’, itd., itd – govori nam Burzan. Upozorio sam je da iznese konkretne činjenice koje se tiču tog procesa, na šta je odgovorila: ‘Drugom prilikom!’…”

”MONITORIJUM”

Beogradski ”NIN”, u broju od 13. marta, pod naslovom ”Monitorijum”, piše da je ”okončana višemjesečna afera oko suspenzije petorice novinara i jednog reditelja”, saopštavajući ”da je Ljubomir Đurković otišao u Holandiju, a Esada Kočana im je teško bilo proglasiti crnogorskim separatistom, jer je čovjek Musliman”. Novinarka B. Anđelković, autorka tog teksta, još kaže: ”U želji da čujemo i drugu stranu, pozvali smo i Borislava Bešovića, predsjednika Disciplinske komisije, koji nije bio rad da govori o svemu tome, što smo zaključili kada nam je dvaput zaredom zalupio slušalicu”…
Sarajevsko ”Oslobođenje”, od 15. marta, u opširnom članku sa naslovom ”Kako gazda kaže”, ističe se da je ”čitav slučaj sasvim ogoljen, nakon što je na sjednici Upravnog odbora stvar potpuno svedena napolitički, a ne pravni proces. Umjesto dokaza, Upravni odbor je optuženim kolegama izrekao ocjenu da su ‘pokušavali zavesti narod’, ‘da su jeli državni hljeb i kritikovali tu državu’, ‘da su trebali sami napustiti kuću kad se nijesu slagali sa gazdom’”…
Konačna odluka Upravnog odbora, kojom se odbijaju naši prigovori, uručena nam je 18. marta. Slijedećeg dana pokupio sam svoje ”krpice i loptice” i napustio RTV Crne Gore. Tri decenije nakon stupanja u radni odnos sa Radio-Titogradom, izbačen na ulicu… Da osjetim ”snagu države” i njenih čelnika, koji su ”znali kako”…

ĐURKOVIĆ I RABRENOVIĆ ODBILI DIKTAT

”Monitor” o tim otkazima (u broju od 2. februara 1992) pod naslovom ”Niko ne sme da nam dira Sveta, Mila i Momira”, nakon što saopštava šta piše u odluci o mojem izbacivanju s posla, nastavlja: ”Ovo rješenje umnoženo je u još tri primjerka, ukucana su samo nova imena: Miodrag Vukmanović, Rajko Cerović, Branko Vojičić. Sljedećeg jutra u redakciju ‘Monitora’ stigla je telefaks poruka iz Mostara, od izvjesnog Semira Kasegića, diplomiranog inženjera, koji u ime grupe intelektualaca, piše: ‘Normalni ljudi su već siti politike u kojoj posljednju riječ ima balkanska ‘demokratija’ (ili ‘demokracija’, kako god hoćete). Problem je u tome što ta politika ne želi da pusti ljude da se bave svojom profesijom, nego se čak poigrava ljudskim sudbinama na dosad neviđen način… Zagađenje duše onih koji misle da su svemogući je toliko da ne primjećuju da, ma kako sporo, nezadrživo raste broj onih koji su za unutrašnju – ekologiju duše. Molimo zato da nas obavijestite o načinu na koji možemo pomoći vašim kolegama – novčanim prilozima, pretplatom na list, organizovanjem tribine u Mostaru i slično. Takođe, želimo istaći da nemamo nikakvu potrebu za publicitetom, te da je jedini motiv našeg javljanja – saosjećanje sa pravim ljudima…”. U nastavku ”Monitor” piše da je ”direktor Bojanić pet mjeseci tražio ljude koji će oživotvoriti njegov (?) prijedlog”, te da to, ”i pored straha većine radnika ove kuće za svoje radno mjesto, nije bilo lako, pogotovo nakon ostavke koju je, odmah poslije pokretanja tog postupka, podnijela Disciplinska komisija, sa poznatim sportskim novinarom Miloradom Đurkovićem, na čelu. Još žešći udar došao je od doajena crnogorskog novinarstva Radivoja Rebrenovića, koji je inkriminisani pravilnik nazvao robovlasničkim i ustvrdio: ‘Suspendovali ste grupu novinara RTV CG zbog toga što sarađuju mimo vaše volje sa drugim listovima, ili zato što nijeste u mogućnosti da prije objavljivanja vi date za to odobrenje, poslije čitanja tih rukopisa”… Potom se ”Monitor” pita: ”…Zašto na isti način nijesu tretirani i brojni slučajevi saradnje većine novinara ove kuće? Čak je i za predsjednika Upravnog odbora, Branka Vujisića, utvrđeno da je honorarni saradnik i član redakcije jednog glasila, a da nikad nije ni tražio, pa ni dobio odobrenje direktora za to…” U antrfileu se objavljuje izjava direktora Bojanića, koji, na pitanje: “Zašto nije isti aršin primijenjen i na, recimo, sradnike ‘Pobjede’, već samo na saradnike ‘Monitora”, Bojanić odgovara: ”Mislite na (Želidraga) Nikčevića? Upravo jedan od razloga za njegov prelazak u ‘Pobjedu’ je taj… Mi smo razgovarali i dogovorili se (podvukao D.B.) da je to najbolje…” (Tako je radio Bojanić. Sa nekima se dogovarao, za neke nije ni bilo potrebno odobrenje da sarađuju gdje hoće, a za ”neke” nema mjesta u RTV. Za isti “prekršaj”…) ”Monitor”, dalje, piše: ”Čitav slučaj, zahvaljujući brojnim napisima i nezavisnim medijima, dobio je razmjere afere. Tim povodom našu redakciju posjetio je i američki ambasador u Beogradu, gospodin Voren Zimerman, istakavši da će, povodom svega, razgovarati sa predsjednikom Bulatovićem i da se nada povoljnom ishodu… U međuvremenu, desila se izjava premijera Đukanvoića, koji je dao podršku rukovodstvu RTV CG zbog navodno ‘zakonskog i pravno utemeljenog ponašanja’”. Taj nedjeljnik navodi i neke primjere, pa veli: ”Činjenica da je TV vlast morala pet mjeseci tražiti izvršioce govori o ‘jačini’ njihovih argumenata… A, recimo, to što je jedan njihov kolega iskoristio televizijske dnevnice da u Americi napravi, a u ‘TV novostima’ objavi, intervju sa četničkim vojvodom Đujićem, ili, što drugi ima redovnu kolumnu, sa fotografijom, u jedinom dnevnom listu, ili to što gotovo svaki drugi dopisnik Radija i TV radi i za Tanjug, to čelnike ove kuće ne interesuje. U ‘Monitoru’, međutim, prepoznaju i pseudonime?!”

Teroristički šou “patriota” u podgoričkoj noći

Za aktivnosti svih mogućih ”mračnih” sila i tipova noć je uvijek najpogodnije vrijeme, pa se, tako, i meni mnogošta neprijatnog dešavalo, uglavnom, noću. Elem, ovdje je riječ o zbitiju koje mi se desilo u vrijeme dok sam bio urednik u “Monitoru”…
Ta noć bila je već dva-tri sata zakoračila u naredni dan, kad me je supruga probudila drmajući me za nogu i poluglasno, ali vidno uznemirena saopštila: ”Diži se… telefonom te traže… Vele, moraš u rezervu..!”
(Opet uobičajena dogodovština kad je u pitanju moj san: uopšte nijesam čuo ni da je telefon zvonio, niti kada je moja supruga ustala i otrčala u susjednu sobu do telefona, da čuje kakva li je nevolja u pitanju i ko li je to tako uporan u ”sitne sate”).

POZIV ZA REZERVU, ILI…

Trljajući oči i mrmljajući nešto, tromo sam ustao, ne malo iznenađen onim što sam čuo. Istovremeno, obuzimala me je neka jeza pri pomisli da se može desiti da, zbilja, odem u rezervu, odnosno na tada aktuelni “dubrovački front”… Dok sam prilazio telefonu srce mi je sve jače lupalo, pa sam se vrlo brzo “otrijeznio”. Munjevito su se rojile, sami bog zna, kakve sve, najcrnje misli, a valjalo je imati i spreman odgovor za te nepoznate pozivare…
– Alo…! Jeste li vi Danilo Burzan? – čulo se s druge srane žice, rekao bih glas čovjeka ne starijeg od 25, do 30 godina, koji se trudio da govori smireno i autoritativno…
– Jesam… – rekoh lagano, a u stvari nastavljajući bitku sa sopstvenim košmarom u mislima.
– Ovdje SUP… Čujte: ovdje imamo poziv za vas za odlazak u rezervu… Alo, slušate li me? Nijeste se sami odazvali i moramo vas privesti… Slušajte pažljivo: za 15 minuta budite spremni. Za vas će doći kampanjola ispred tog supermarketa, preko puta vašeg stana. Budite tamo tačno za 15 minuta! Alo, da li ste me čuli..?
– Da, da – prozborio sam, ponavljajući neke od riječi koje sam tek čuo neznanog sagovornika. Srećom (ona je moj vjerni pratilac!), u magnovenju mi je palo na pamet da pozivanje u rezervu, pa ni eventualno privođenje nema nikakve veze sa SUP-om, jer to radi vojna policija… Istog trenutka sam posumnjao u istinitost onoga što mi je saopšteno. To me, međutim, nije sasvim utješilo, štoviše – još više sam počeo da zebem. Ko su pozivari i što hoće od mene… A onda mi, nekako samo od sebe, dođe na pamet da priupitam:
– A… oprostite… Na koji broj telefona ja mogu provjeriti to što ste mi prenijeli?
– Molim? Da provjerite..? – kao iznenadno prozbori moj sagovornik, pa nakon kratkog zastoja nastavi:
– Evo vam broj… (izdiktirao je)… Ali, požurite, ne igrajte se sa provjeravanjem…
– U redu, začas ću se spremiti – kazao sam, još uvijek u dilemi da li će se, zaista desiti da me primoraju da obučem sivomaslinastu uniformu i odem na front, odnosno kako da ih izbjegnem ako to bude istina… Ili je sve to, ipak, neka nova policijska “igra”.

TO IPAK NIJE SUP

U sobi je te večeri i inače bilo hladno, a onako neobučen i prilično uplašen, već sam počeo i da cvokoćem zubima. Pogledom sam po sobi tražio neki pokrivač da ga stavim na leđa, a valjalo je i brzo misliti i – smisliti…
Naravno, najprije treba pozvati broj telefona koji sam upravo dobio od neznanca. Okretao sam lagano cifru, po cifru, ruke su mi drhtale… Hoću li ponovo čuti onaj strogi i prijeteći glas neznanog mlađanog noćnog pozivara? Šta će mi reći? Šta ja njemu da kažem? A šta da radim, nakon toga, ako bude istina da moram u rezervu..?
A opet nova misao: moram li, baš, da provjeravam i te ljude koji svoj posao, možda, moraju i čitave noći da obavljaju, tragajući za “dezerterima”…? Uostalom, zvaničnici su tvrdili da je rat tu, na našim granicama… Pa, ponovo ono: jeste, ali – otkud to da sada i SUP poziva u rezervu..? A moj vjerni suparnik, moje “drugo ja” uzvraća: zašto ne… takva su vremena…?
Dok je telefon koji sam pozvao zvonio više puta, misli su se i dalje rojile. To mi je i omogućilo da malo staloženije razmišljam, ali – kako se zvonjenje telefona nastavljalo, iz djelića u djelić sekunde djelovalo je smirujuće! Jer, ako se već na prvo zvonjenje telefona nije niko oglasio s druge strane, znači da u blizini aparata nema nikoga – bila je misao koja me je hrabrila. A onda – ako niko nije pored tog telefona, znači da to nije nikakav dežurni telefon SUP-a, odakle se javio neznanac…

STRAH SE POJAČAVA

Nakon što je telefon čiji broj sam pozvao pet-šest puta zvonio, skoro sasvim sam se smirio. To je, načisto, bio znak da nijesam dobio nikakav zvanični poziv za rezervu, već da je u pitanju “nešto drugo”… I dok je ta “vječnost” trajala, najzad se s druge strane žice čuo sanjiv glas starije žene:
– Alo… alo…
Iako sam bio sasvim ubijeđen da znam odgovor, zapitah:
– Oprostite, je li to SUP..?
– Auuu… Za boga miloga, kakav SUP… Ovo je privatni stan, čovječe – kazao je iznenađeni ženski glas.
Brže-bolje sam spustio slušalicu… Od izvinjenja za uznemiravanje te nedužne porodice bilo je mnogo važnijih stvari… Istovremeno se radujući što je “poziv u rezervu” lažan, osjećao sam da me opet podilaze žmarci! Iz tog košmara najbrže je isplivala misao: neko od “onih” mojih progonitelja hoće da me izvuče iz kuće i – ko zna… Ni likvidacija nije isključena!?
Strah me nanovo pojačano obuzimao…
Nastojeći da smislim nove poteze, na brzinu i najkraće što se moglo ispričao sam supruzi šta se dešava. Minuti su već dobrano grabili i primicao se rok od 15 minuta, koliko mi je ostavio anonimni pozivar “iz SUP-a” da se spremim i sačekam ih ispred stana. Hitro sam obišao sve prozore na stanu i spustio roletne, мada je sve i inače bilo mračno. Provjerio sam da li su zaključana ulazna vrata, ugasio jedino tada upaljeno svjetlo i pošao do prozora sa kojega se može vidjeti prostor ispred supermarketa, odnosno preko puta mojega stana na prvom spratu, gdje je trebalo da, navodno, sačekam vozilo koje će me, navodno – kako mi maloprije bi saopšteno – odvesti u rezervu. Čučao sam i čekao razrogačenih očiju, a minuti kao vječnost… Nema nikoga…! Prošao je “rok” od 15 minuta… Nema nikoga ni u 16. ni u 17. minutu…
I upravo kada sam, naizmjenično pogledujući na sat pa kroz prozor, mislio da lagano pođem u krevet, ka toj stambenoj zgradi je, iz suprotnog smjera, lagano prilazio dosta poveliki, tamni automobil, a ne najavljena ”kampanjola”. Kad je prišao nadomak krivine ispod mojih prozora i počeo da skreće prema supermarketu, pogasio je svjetla i zaustavio se. Eh… To su već bili pakleni trenuci kakve nikad ranije nijesam doživio. Činilo mi se da se ubrzano i pojačano bubnjanje moga srca čuje i tamo na ulici, a u glavi kao da je svaki otkucaj odjekivao porukom: oni su!… oni su!… oni su!

SEKUNDI KAO VJEČNOST

Hoće li sad neko od njih poći prema ulazu u zgradu i ka mojem stanu? Šta ako su naoružani, a svakako jesu? Da, možda, neće odmah zapucati prema prozoru, iza kojega sam se šćućurio i u strahu iščekivao sljedeće sekunde..?
To vrijeme nedoumice i panike, vjerovatno, nije ni potrajalo duže od nekoliko sekundi. Niko nije izlazio iz automobila, a onda su njegova svjetla ponovo zasijala i vozilo je lagano pošlo ka Bulevaru. Još neko vrijeme sam sačekao pored prozora, da se uvjerim da su otišli. I dok sam, uz naglo olakšanje, pratio sam svaki metar odmicanja tog automobila, procjenjivao sam: biće da su vidjeli da nijesam izašao, pa su riješili da tu mračnu ”partiju šaha”, do daljnjeg, ostave u – remi poziciji.
Supruzi sam rekao nekoliko “smirujućih” rečenica i potom se, s osjećanjem velike iscrpljenosti i premora, prosto stropoštao u krevet i zagnjurio ispod toplih pokrivača. Od daljeg sna, naravno, nije bilo ništa – razmišljao sam do jutra o tome šta se sve to desilo…
Novi dan, nova nafaka… Kako to i inače biva, kad prođe crna noć, uz dnevnu svjetlost i misli su smirenije, a sve je nekako pitomiije. O zbitiju od minule noći mnogo sam mirnije razmišljao i staloženije presabirao detalj, po detalj. Prvo sam imao obavezu da ponovo pozovom ”onaj” telefonski broj i izvinim se porodici koju sam minule noći uznemirio i onda, bez riječi, spustio slušalicu. Javila se ista gospođa čiji glas sam čuo nekoliko sati prije toga.
– Alo…! Dobardan! Oprostite, da vas pitam: jesam li vas noćas, bolje reći rano jutros, uznemirio telefonskim pozivom? – upitao sam još se ne predstavljajući.
– Jeste, bogami… A ko je to? – ljubopitljivo je kazala sagovornica.
Tada sam saopštio ko sam, pa prepričao ono najvažnije o tom događaju i izvinio se zbog noćnog uznemiravanja. Moja sagovornica je sa zaprepašćenjem saslušala tu pričicu i na moje pitanje: čiji je to stan, saopštila da je vlasnik Nastadin Perović, negdašnji predsjednik Skupštine opštine Danilovgrad i poslanik u crnogorskom parlamentu. Još jednom sam gospođu Perović zamolio za izvinjenje, kao i da prenese moje pozdrave svom suprugu.

BOMBOM NA “MONITOR”

Kada sam, potom, stigao na posao u redakciju ”Monitora” (tada je bila u ”Dalmatinskoj” ulici, u naselju Momišići) od Dušana Ćetkovića, vlasnika privatne zgrade u kojoj je ”Monitor” imao privremeno utočište, saznao sam: minule noći nijesam samo ja imao nevolje – na kuću Ćetkovića, u kojoj je, dakle, bila i redakcija – bačena je bomba! Na krovu zgrade zjapila je rupa – polomljeno je bilo dvadesetak crijepova, a bilo je i vidnih oštećenja – pukotina na plafonima prostorija unutar kuće. O uznemirenju porodice Ćetković da i ne govorim.
Uz to, “bombaši” su, na parkingu ispred te zgrade, polupali sva stakla na automobilu, čiji je vlasnik prof. dr Miodrag Perović, osnivač i glavni i odgovorni urednik ”Monitora”!
Nije odmaklo ni pola toga dana, a iz susjednog, novog naselja ”Blok 5” stigla je vijest da je minule noći “neko” napravio pravi dar-mar u jednoj privatnoj radnji, čiji je vlasnik, koji dan prije, “prozivan” preko ”Pobjede” zato što je, navodno, sprečavao jednog radnika koji je kod njega radio da dobije plaćeno odsustvo i kao dobrovoljac, ode da na dubrovačkom ratištu ganja “ustaše”…
Nije baš trebalo biti mnogo oštrouman, pa da se ta dva događaja povežu sa onim što sam ja doživio iste noći. Sklapanje djelića mozaika samo se nudilo: na meti je bio ”Monitor”, a ja sam trebao biti “kolateralna šteta”, ovom prilikom zbog tog nezavisnog nedjeljnika…
A možda su ti anonimni “patrioti”, u stvari teroristi, ipak, uračunali i neke “stare račune” dugo već ispostavljene i meni i ostalim “izdajnicima”?
Treba li i ovom prilikom posebno naglasiti: nikada ništa zvanično crnogorska policija nije saopštila o tome ko je te noći imao teroristički šou na podgoričkim ulicama, pa i pokušao da me odvede “u rezervu”!
A i zašto bi, kad je tada njen zadatak bio da štiti vlast, a njihove neistomišljenike da – proganja!?

Naoružani tenkista u podrumu prijeti uredniku Monitora

Skoro tri i po godine provedene na honorarnom radu u redakciji ”Monitora”, prvog nezavisnog crnogorskog nedjeljnika, bile su posebno tegobne zbog permanentnog javnog (i tajnog još više!) pritiska na “neprijateljsku djelatnost” tog nedjeljnika, pa su manje teško padale ostale nevolje – od elementarnih /tehničkih i finansijskih/ uslova pod kojima se radilo, preko teškog /zbog straha od vlasti/ obezbjeđivanja saradnika, pa do još težeg plasmana tog časopisa. (Mnogi ljudi su ga, nakon kupovine na trafici, hitro sklajnjali u neke druge novine, da ih ko ne vidi, jer je to bila “subverzivna” roba!?)

AH, TAJ “MONITOR”…

Povremeni incidenti, kao što je onaj sa bacanjem bombe na redakcijske prostorije, ili pucnji iz vatrenog oružja na zgradu u kojoj je bila redakcija, pa demoliranje automobila glavnog urednika, sve do permanentnih telefonskih prijetnji likvidacijom, nekako su bili “normalna pojava”, na koju smo vremenom čak i oguglali. Iako nam nije bilo svejedno…
Ipak, snagu nam je davalo uvjerenje da radimo “dobru stvar”, a pravu relaksaciju predstavljala su pismena i telefonska javljanja onih koji su nam poručivali da su sa nama, da jedva čekaju novi broj nedjeljnika, te da su “srećni što smo istomišljenici” u tim smutnim vremenima velikosrpske pomame…
Bilo je, istina, trenutaka i kada se ozbiljno razmišljalo o uzmicanju, o napuštanju te više nego neravnopravne, pa i opasne borbe, kada su se nevolje rojile kao skakavci… Ali, o svemu tome će (nadam se) jednoga dana, mnogo bolje javno svjedočiti sam prof. dr Miodrag Perović, jedan od osnivača, direktor i glavni urednik ”Monitora”, preko čijih leđa se sve to, u daleko najvećoj mjeri, prelamalo i koji je sve morao da “servisira” ali i da istrpi. I “uzgred” preživi, naravno…!

IZNENADNA I OPASNA POSJETA

Bijaše redakcija ”Monitora”, po četvrti put, preseljena i tada našla novo privremeno utočište u podrumskim prostorijama jednog od solitera u podgoričkom naselju ”Blok 5”, dobrom voljom (ali i ne malim rizikom!) dobrog čovjeka Boža Kovača.
Pošto je toga dana najnoviji broj nedjeljnika upravo bio u prodaji, u redakciji je bilo zatišje. Sam sam sjedio, nešto preturajući po dokumentaciji, kad na vrata povelike i polumračne podrumske prostorije banuše dvije mlađe osobe, laganim korakom stupajući unutra. Onaj nešto stariji, još odmah s vrata, počeo je zagledati desno-lijevo, kao nemarno bacajući pogled na postere po zidovima, zapravo izlijepljene korice svih brojeva toga lista, dok je onaj mlađi, nekako stisnuto, s primijetnim oprezom, koračao za njim, gledajući ispitivački pravo u mene…
– Dobar dan! Je li ovo ”Monitor”? – reče nepoznati.
– Da… Izvolite – rekoh, ustajući.
Neznanac je lagano prilazio stolu iza kojega sam stajao, još laganije prebacujući iz ruke u ruku neki zamotuljak u plastičnoj kesi. Onaj mlađi, zastajkujući iza njega, gledao me je, podižući obrve i povremeno sliježući ramenima, kao da je nešto želi da mi kaže, u znaku: ja mu ne mogu ništa…
Neznanac se, potom, sasvim približio, kao ovlaš, pogledao po mom stolu i naglo podižući pogled, povišenim tonom upitao:
– A, imate li ovaj današnjoj broj?
– Naravno – rekoh, pretpostavljajući da čovjek želi da pogleda list, možda i da traži primjerak besplatno, što tada nije bilo neuobičajeno.
Dohvatim primjerak i ponudih misterioznom gostu. On ga hitrim i dosta grubim pokretom ruke zgrabi, nekoliko puta zamahnu njime, pa ga prosto tresnu o sto. Bio je to već neki ”drugi” čovjek, jer je naglo promijenio raspoloženje i bilo je veoma vidno njegovo jako uzbuđenje:
– Pa, dobro… Znate li ko je ovaj ovdje, na slici? – već vičući pitao je, pokazujući prstom na fotografiju na naslovnoj strani tog broja ”Monitora”. Bila je to fotografija grupe dobrovoljaca, ili rezervista sa dubrovačkog ratišta, sa Momirom Bulatovićem u sredini, a ispod fotosa tekst: ”A sad – svi na šalter”.
Nepoznati gost je nastavio sa prebacivanjem onog zamotuljka iz ruke u ruku, a njegov mlađani pratilac i dalje se snebivao, kao da je, malte ne, prinudno doveden tu. U jednom trenutku, bilo je skoro sasvim vidljivo: u plastičnom zamotuljku u rukama tog čovjeka bio je – revolver!

“JA SAM TAJ, MAJKU LI VAM…”

Rekoh da nemam pojma ko je mladić na fotografiji, na kojega je on pokazivao prstom, a koji je bio prvi do Bulatovića, a na glavi je imao onu zaštitnu kapu, ili kacigu, kakvu koriste tenkisti. Vidjevši mu u rukama oružje, shvatiio sam da je vrag odnio šalu, ali sam nastavio sa usiljenim osmjehom i nastojao da ne iskazujem ni najmanje uznemirenje.
– Ne znaš ko je, je li…? E, ja sam taj! Ja sam, majku li vam… Otkud vama pravo da objavljujete moju sliku…? I šta vam ovo znači: ”A sad – svi na šalter”? Koga vi, boga vam… šaljete na šalter, bagro jedna izdajnička… Mi smo krv lili, dok ste vi izigravali nekakve demokrate…
Nije prestajao sa galamom i prijetnjama, pa sam, dok su njegove riječi odjekivale podrumskim prostorijama, ubrzano razmišljao šta da radim. Samo nas trojica i – revolver…
Pokušavao sam da laganim glasom i još sporijim tempom utičem na smirivanje tog čovjeka, sa čijeg čela su se već kotrljale graške znoja, dok je neprestano prebacivao svoju spravicu iz ruke u ruku. Nastojao sam da mu ni jednim pokretom, niti riječju, ne stavim do znanja da sam i ja, takođe, blizu panike, koja je njega već bila obuzela, ali iz sasvih drugih razloga.

“A SAD, SVI NA ŠALTER!”

Pokušao sam i da mu objasnim značenje riječi sa naslovne strane: kako su srpsko-crnogorski lideri ranije govorili da neće ići na “bjelosvjetske” šaltere da traže državno priznanje, a sad je, eto, došlo vrijeme da sve druge bivše republike priznaju kao države, sem Srbijie i Crne Gore… Otuda, dakle i ono: “A sad, svi na šalter”.
Momak iza njega, smirujući ga, pokušavao je da ga uhvati za ruku i odvuče, nešto mu je tiho govorio, ali uzalud – ovaj se stalno trzao i vrtio glavom, praveći neke grimase, uz pogrde i psovke…
– Za ovo ga neko mora platiti… Ko je glavni urednik? Jesi li ti? – upita, stiskajući zube, “obnavljajući” po koju psovku…
– Nijesam – rekoh i dalje dosta dobro glumeći smirenost.
– A ko je…? Gdje je taj…? Ne može to tako, kako vi mislite… To vam ja garantujem… Nećete ovakvo nešto više nikad objavljivati…
Rekoh mu da u impresumu piše ko je glavni urednik, te da je on profesor matematike na Univerzitetu. Na pitanje: kako izgleda, odgovorih i to, opisujući ovlaš profesora Perovića. Ono momče iza njega poče da ga vuče za ruku, pozivajući ga da idu, a meni se okrećući poluglasno reče, kao da se pravda: ”Ne mogu mu ništa!”
– Neće ga taj više nikoga slati na šalter, ja mu kažem… Naći ću ga, vala… Da mi položi račune za sve…
Još nekoliko trenutaka je tenkista stajao ponavljajući neke pokrete rukama i glavom, zatim se malo opustio, dok ga, konačno, momak koji je bio s njim, lagano nije pokrenuo… Raspitujući se u kojoj zgradi Univerziteta je ”taj profesor”, rekoše da će ići da ga pronađu i lagano odoše preko vrata…

SREĆOM – OSTALO JE NA PRIJETNJI

Sjeo sam, duboko udahnuvši i – odahnuvši… Nije mi, zatim ništa drugo padalo na pamet, nego da što prije neopaženo izađem za njima i odem vani, među ljude, bilo gdje, samo da više ne budem sam u tim, minulih trenutaka, jezivim podrumskim prostorijama… Pred očima mi je i dalje bila ona plastična kesa sa opasnom sadržinom, sa kojom se neznani posjetilac, tenkista sa naslovne fotografije ”Monitora”, do maloprije tako jednostavno, a tako prijeteći, igrao ispred mene.
Kasnije sam saznao da se taj ljutiti i opaki gost sa glavnim urednikom, profesorom Perovićem, nije srijetao. Ni toga, niti narednih dana. Pomislio sam: možda je moje “objašnjenje” bilo dovoljno da se smiri? A možda su ga njegovi bližnji ubijedili da nema ni razloga, niti potrebe da bilo šta preduzima od svoga nauma..?
Tim povodom u sebi sam ponavljao pitanje: koliko li je takvih, ili sličnih ljudi na ulicama gradova, diljem republika bivše nam federalne domovine, sa psihičkim i drugim posljedicama od učešća u operacijama tipa ”rat za mir” na dubrovačko-hercegovačkom, ili nekom sličnom, ali daleko krvavijem ratištu u Bosni, ili Hrvatskoj?
Eheee! A, koliko li ih je, tek, usmrćeno ili zanavijek zavijeno u crno…

Sud odlučio: Novinari RTV izbačeni su nezakonito

Nakon definitivnog izbacivanja s posla u Radio-televiziji Crne Gore, uložili smo tužbu da pokušamo, makar preko Suda, dokazati da su na našoj strani brojne činjenice, koje su samo zlonamjerni, politički ostrašćeni ljudi, kakvi su tada odlučivali o našim sudbinama, mogli tako beskurpulozno i tako tendenciozno prenebregavati, kako bi uspješno izvršili postavljeni im “domaći zadatak” i izbacili nas na ulicu.

POVRATAK VJERE U SUDSTVO

Imajući tada u vidu ukupno stanje u društvu, pa i u crnogorskom sudstvu, moram istaći da smo imali veliku sreću da naš predmet dođe u ruke mlade sudije, gospođe Ranke Vuković, koja je visokoprofesionalno, veoma savjesno i takoreći filigranski precizno spoznala sve i najsitnije detalje u vezi sa tim našim radnim sporom, da se – upravo zbog njenog takvog odnosa prema zanimanju koje je odabrala – moje, s razlogom, veoma poljuljano povjerenje u sudstvo i u pravdu, opet vratilo.
Što se mene tiče, apsolutno sam uvjeren da bi i taj spor bio (unaprijed) izgubljen, da je, kojim slučajem, predmet stigao u ruke sudije tipa Miladina Adžića, onog gospodina koji je svoj sudijski autoritet usredsredio na odbranu optuženog, a ne na utvrđivanje istine, a snishodljivost posebno pokazao time što je privatno optuženom građaninu, Momiru Bulatoviću, namjestio fotelju tamo gdje za sve duge optužene uvijek stoji drvena optuženička klupa.
Istina, proces pred vijećem Osnovnog suda u Podgorici, kojem je na čelu bila pravdoljubiva, energična, uvijek smirena i strpljiva gospođa Vuković, potrajao je isuviše dugo, prvenstveno zahvaljujući ”taktici” direktora RTV Crne Gore Branimira Bojanića, koji je svojim advokatima nalagao da svim silama nastoje da suđenje maksimalno odugovlače, a time i što duže sprečavaju naš eventualni povratak u RTV. Tu svoju upornu, ali bezuspšješnu bitku za dokazivanje da je ne samo postupio u skladu sa zakonom, već i učinio jedno dobro djelo, za koje sljeduju priznanja, Bojanić je prolongirao od proljeća 1992. pa sve do ljeta 1994. godine!
I baš kad je proces okončan, kada je postalo jasno da je sve bila providna politička namještaljka, a ne nikakav radni, niti drugi disciplinski prekršaj, kada je valjalo desetine hiljada dinara isplatiti na ime odštete i sudskih troškova, a sve nas vratiti na posao, e – tada je gospodin Branimir Bojanić sa funkcije generalnog direktora RTV Crne Gore, “odletio” pravo u – ministarsku fotelju!
U zemlji, u kojoj postoje i mrvice pravne države, Bojanić bi, umjesto avanzovanja u ministarsko zvanje, morao da odgovara za namjerno šikaniranje ljudi i izvrgavanje zakona, odnosno da bude izveden pred sud. No, takav razvoj događaja, njegovo napredovanje na kadrovskoj ljestvici, samo je još jednom potvrdio da je on svoje ponašanje prilagođavao željama nalogodavaca, koji ga, na kraju, nagrađuju za, navodno, dobro obavljen zadatak. Bez obzira na cijenu!? A da je Bojanić sa svojim prljavim rabotama bio “na pravom putu” verifikovao je predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović, koji je, nedugo nakon našeg izbacivanja s posla, javno izjavio da je odluka Upravnog odbora RTV CG “pravno valjana i zanosvana na normativnim i zakonskim aktima”! Da li se, onda, čuditi što je svog i Momirovog poslušnika (i kompanjona sa košarkaške rekreacije) šlepao za sobom? Ono što su zamislili, ostvarili su i nije im bilo teško. A u “domiljatosti” i načinu realizacije mogao bi im pozavidjeti i sam Makijaveli.

DOKAZANA BOJANIĆEVA “NAMJEŠTALJKA”

Tih oko hiljadu dana, odnosno tridesetak mjeseci sudanije valjalo je izdržati. Na startu, ipak, tako nije izgledalo. Do prve presude u Osnovnom sudu u Podgorici, ipak došlo se relativno brzo. Odluka je pala 13. oktobra 1992. godine, nakon više ročišta, tokom kojih je pravni zastupnik RTV CG stalno nešto ”zaboravljao” da pribavi na zahtjev Suda. Presudom sudskog vijeća, sa Rankom Vuković, na čelu, zavedenom pod brojem 139/92, sa obraloženjem na devet stranica gusto kucanog teksta (bez proreda), odlučeno je da se usvoje tužbeni zahtjevi nas četvorice, odnosno – sudsko vijeće je nepobitno utvrdilo da smo od početka do kraja, u svim detaljima spora, bili u pravu, da je nezakonito postupljeno, odnosno da je bila u pitanju politička “namještaljka”. U dijelu presude koja se odnosi na mene piše:
”Usvaja se tužbeni zahtjev tužioca Burzan Danila, iz Podgorice, pa se kao nezakonita poništava odluka Dsicplinske komisije tuženog JP RTV CG br. 01-1487, od 20. februara 1992. godine i odluka Upravnog odbora RTV br. 10-2201, od 18. marta 1992. godine i obavezuje tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stvarnoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, kao i da mu, na ime naknade štete zbog neisplaćenog ličnog dohotka, za period od 9. septembra 1991. do 31. avgusta 1992. godine, isplati ukupan iznos od 147.391 dinar…”
U obrazloženju presude – nakon što se detaljno navode elementi ukupnog postupka u RTV CG, zatim i pojedinačno šta su tužioci Cerović, Vukmanović, Vojičić i ja, u svojim tužbama sudu zahtijevali – rečeno je:
”Sud je u dokaznom postupku proveo dokaze, vršenjem uvida u zahtjev tužioca…” (Nabrajaju se, zatim, desetine odluka, rješenja, drugih spisa i podnesaka, pojedinačno od svakog od nas.) ”…Na osnovu nespornih navoda stranaka, provedenog dokaznog postupka i utvrđivanja činjeničnog stanja, ovaj Sud je našao da su tužbeni zahtjevi u cjelosti osnovani”…
Zatim se dodaje:
”U toku postupka utrđeno je da je tužiocu, Burzan Danilu, u disciplinskom postupku izrečena mjera prestanka radnog odnosa, da su mu na teret stavljena teža povreda radne obaveze… Tužiocu je stavljeno na teret da je u nedjeljniku ‘Monitor’, broj 46, od 6.09.1991. godine, označen kao član uredničkog i redakcijskog kolegijuma, kao i da je u istom broju autor priloga ‘Bolji odoše boljima’, a bez prethodno zaključenog ugovora, odnosno odobrenja direktora tuženog. Iz rješenja o godišnjem odmoru utvrđeno je da je tužilac bio na godišnjem odmoru do 21.08.1991; iz zahtjeva br. 03.7531, od 6.09.1991. utvrđeno je da se tužilac blagovremeno obratio direktoru tuženog radi odobrenja saradnje sa drugim redakcijama – konkretno sa ‘Monitorom’ i Radio-Jugoslavijom…” (Slično se ponavlja za ostalu trojicu.)

SUD: ODLUKA RTV NEZAKONITA

U nastavku obrazloženja presude se navodi:
”…Po ocjeni Ovog suda, ni jedan od tužilaca nije počinio težu povredu, predviđenu odredbama Disciplinskog pravilnika RTV CG. Naime, niti jedan od tužilaca, kako je utvrđeno u toku postupka, nije osnivač ili izdavač javnog glasila, radnje ili preduzeća iz djelatnosti RTV, niti je ove poslove – osnivanja ili izdavanja javnog glasila, radnje ili preduzeća – obavljao za treća lica, kao sporedno zanimanje, u dopunskom ili ugovornom radu, niti je tuženi pružio dokaze da su tužioci stvarno počinili povrede predviđene pomenutim članom, a koje su im stavljene na teret…”
”Nesporno je da sindikat tuženog, preko koga se radnici upoznaju sa novim aktom, nije funkcionisao, niti postojao, u vrijeme donošenja pomenutog akta; da ranijim pravilnikom nije bila zabranjena saradnja sa drugim javnim glasilima, iz čega proizilazi da se evidentna odgovornost može utvrđivati samo od dana stupanja na snagu novog pravilnika, pa to što sutuženi od početka sarađivali sa ‘Monitorom’ tuženi ne može uzeti kao otežavajuću okolnost, niti cijeniti kao namjeru za stalnost saradnje; da tereti samo ono naznačeno u izreci odluke, a ne i obrazloženja, da se disciplinski postupak pokreće zahtjevom za pokretanje postupaka, kojim se nalaže izricanje adekvatne mjere, a ne rješenjem sa naredbodavnom klauzulom da se izrekle mjera prestanka radnog odnosa (sva podvlačenja moja – D.B.); da se rok za podnošenje prigovora računa od dana uručenja odluke radniku, a ne od dana kada se pismeno preda na poštu; da se, u konkretnom slučaju, može postaviti pitanje subjektivne odgovornosti, ako je nesporno da je stalno mjesto rada van sjedišta tuženog, da li objavljivanje jednog članka znači radnju koja, kako proizilazi iz citirane odredbe pravilnika, podrazumijeva vremenski kontinuitet i trajanje; te da li se tužioci mogu pozivati na odgovarnost zbog radnje trećeg lica…”

BOJANIĆ JOŠ NE PRIZNAJE «PORAZ»

Na odluku Osnovnog suda, po nalogu direktora Bojanića, RTV CG je Višem sudu u Podgorici uputila žalbu. Ne toliko što se vjerovalo da su oni bili u pravu, već da se dobije na vremenu. Tako je i bilo, pa je do nove odluke više sudske instance valjalo čekati mjesecima.
Vijeće Višeg suda u Podgorici, sa gospodinom Živoradom Lazarevićem, kao predsjednikom na čelu, 18. juna 1993. godine, donijelo je presudu kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda, odnosno žalba RTV odbija kao neosnovana.

Pravda stigla – desetkovana

Presudom vijeća Višeg suda u Podgorici, kojem je predsjedavao Živorad Lazarević, dakle, potvrđuje se presuda Osnovnog suda kojom se radno (i finansijski) “rehabilituju” šikanirani novinari RTV, odnosno odbija žalba te kuće na prvostepenu presudu.
Iz obrazloženja presude može se vidjeti čime su se sve “tamo oni” poslužili, kako bi “demantovali” činjenice koje smo ponudili, a koje je i Osnovni sud nedvosmisleno konstatovao u presudi. U tom obrazloženju, uz ostalo, ističe se:
”Prije svega, neosnovano se ističe žalba da su donošenju pobijene presude učestvovali sudije porotnici koji nijesu od početka suđenja sudjelovali na glavnoj raspravi. Jer, iz predmetnih spisa proizilazi da je prvostepeni sud zbog izmjene u sastavu vijeća, na ročištu održanom 24.09.1992. god. raspravu u ovoj pravnoj stvari počeo iznova. Isto tako, na navedenom ročištu, poštujući saglasan prijedlog stranaka, sud je pročitao zapisnike o provedenim dokazima, čime je u potpunosti potupio u skladu sa odredbom čl. 315, st. 3. ZPP-a, a na koji način su lišeni svakog osnova navodi žalbe tuženog da je počinjena bitna povreda postupka.”
”Tačna je tvrdnja žalioca da je prvostepeni sud pobijenu presudu izradio po proteku roka od 8 dana, od dana njenog donošenja, čime je povrijedio odredbu čl, 335 ZPP-a. Međutim, po nalazu ovog, drugostepenog suda, ta povreda postupka nije bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa stoga i ne predstavlja razlog zbog kojeg bi prvostepenu presudu trebalo ukinuti. Pored toga, u provedenom postupku nema ni drugih povreda postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.”
”Pri tome se pobijana presuda zasiva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao pravilne razloge koje prihvata i Viši sud…”

I TUŽILAŠTVO ŠTITI BOJANIĆA

U međuvremenu, Udruženje profesionalnih novinara Crne Gore podnijelo je sudu krivičnu prijavu protiv Branimira Bojanića, direktora RTV, zbog neizvršavanja odluke suda o našem vraćanju na posao. Zamjenik Osnovnog tužioca, Ljiljana Klikovac, (2. februara 1994) obavještava da se krivična prijava odbacuje, jer su ”postojale objektivne smetnje, usljed kojih nije bilo moguće izvršiti označenu presudu odmah po njenoj pravosnažnosti, ali nakon otklanjanja tih smetnji, ista je izvršena i svi su raspoređeni na odgovarajuće radno mjesto…” (A šta su činovnici Tužilaštva radili čekajući četiri mjeseca – od početka oktobra 1993. do februara naredne godine? I jesu li po svojem nahođenju? U protivnom, direktor RTV bi morao biti osuđen.)
Početkom jula 1993. dobili smo i presude Višeg suda. Nakon desetak dana čekanja neće li se oglasiti neko iz RTV CG, 15. jula smo se sva četvorica obreli u kabinetu Bojanića! Saopštili smo mu da se, u skladu sa odlukom Višeg suda, javljamo na posao. Ustvrdio je da još nije dobio presudu, te da moramo i dalje čekati. I čekali smo… još puna četiri mjeseca – sve do 17. novembra, kada je Bojanić, pritiješnjem novim odlukama suda, ”odlučio” da nas vrati na posao. No, opet podvaljivački, s namjerom da nas omalovaži i natjera da odbijemo povratak. Raspoređeni smo na radna mjesta referenata u Marketingu RTV!?
Kako se Bojanić (ni tom prilikom) nije pridržavao zakonskih odredbi, 1. decembra smo uložili žalbe protiv rješenja o rasporedu u Marketingu. Osnov za žalbu bila je sudska odluka kojom se ”RTV CG obavezuje da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stvarnoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti”.

RASPOREĐENI KAO – PRIPRAVNICI

Komisiji RTV CG za zaštitu prava radnika, trebalo je nekoliko mjeseci da se sastane i (21. marta 1994) utvrdi da je naš prigovor osnovan, smatrajući da moramo biti raspoređeni na novinarske poslove – kako je i Sud naložio.
Bojanić je tada učinio maksimum ”popusta”: svojim rješenjem (od 7. aprila) nastojao je da nas ponizi: Miodraga Vukmanovića i mene rasporedio je za saradnike u Podgoričkoj hronici Radija, a Rajka Cerovića i Branka Vojičića za saradnike u Kulturnoj rubrici Televizije. Otprilike, kao da smo pripravnici zabavljenje tim zanatom…
I na to rješenje smo uložili prigovor, smatrajući da je više nego neprimjereno i tendenciozno sračunato – da novinari sa po 30 godina iskustva budu raspoređeni na početničke poslove. Ali, izgleda da smo tražili previše…
Komisija za zaštitu prava radnika, tako, 27. juna, odbija prigovore, jer je za njih bilo dovoljna “činjenica” – kako je rečeno – ”da je imenovani raspoređen na novinarske poslove”… Naime, i novinar sa 30 godina radnog staža u struci, smatrali su, može biti – mlađi saradnik… Mogućnost da se i na to žalimo nijesmo željeli koristiti. Sudanije nam je bilo i “preko vrh glave”!
Kako se približavao konačan (sudski) rasplet u slučaju šikaniranja te grupe novinara, tog proljeća je vrh DPS-a, smatrao da je došao trenutak kad direktora Bojanića valja ”izvući iz vatre” i podariti mu odgovarajuću nagradu za ranije trude: postao je ministar za rad i socijalnu zaštitu. Miodrag Vukmanović i ja, umjesto da prihvatimo radni raspored u Podgoričkoj hronici Radija, odlučili smo se za zakonsku mogućnost da uzmemo po 24 lična dohotka i definitno se rastanemo sa RTV. Krajem jula 1994. godine potpisali smo ugovor, u čijem članu 1. piše:
”Ovaj ugovor se zaključuje nakon proglašenja radnika za tehnološki višak (podvlačenje – D.B.) i davanja pismene izjave radnika da žele da mu prestane radni odnos u RTV CG, pod uslovom da mu se isplati, kao tehnološkom višku, jednokratna naknada…”
Istoga dana, ekspresno smo dobili i odluku o proglašavanju tehnološkim viškom – opet mimo elementarnih zakonskih uzusa! Jer, dok na jednoj strani novinare, poput nas, odbacuju kao “tehnološki višak”, na drugoj su ih (pa još i bez oglasa ili konkursa) primali, što je apsurdno, čak i da nije nezakonito. (Pardon, to bi važilo za neku drugu vlast!) No, izgleda da se i nama i njima žurilo da tu sprdačinu sa zakonima, pravdom i pravnom državom jednom zauvijek okončamo, makar i tako…

KO ČEKA – DOČEKA

Ipak – to još nije bio kraj. Valjalo je još poraditi na dobijanju sudskom odlukom predviđene finansijske odštete, na ime neprimanog ličnog dohotka u periodu od nezakonitog izbacivanja s posla, do sudske presude u našu korist. Kako ni to Bojanić nije želio dobrovoljno da uradi, obratili smo se sudu radi donošenja presude o isplati naknade štete. (A činio je Bojanić sve da budemo što više oštećeni – prvi dio takve isplate po sudskoj odluci toliko je odugovlačio, da smo, nakon one istoriske hiperinflacije, krajem 1993. godine, umjesto presuđene sume od po 120, do 150 hiljada dinara, imali da primimo po samo po tri-četiri nova dinara!),
Nakon novih mjeseca čekanja, Osnovni sud u Podgorici je (30. maja 1994) donio presudu da je RTV dužna da isplati sve presudom utvrđene iznose novca. Ali, avaj… nije ni to pomoglo, sve dok Sud nije izdao novi nalog – da se blokira žiro-račun RTV!
Naime, obećanje novog generalnog direktora RTV Crne Gore, Zorana Jocovića (prije toga, inače, bio je moj nasljednik na položaju glavnog urednika Radija, a potom Momirov i Slobov ambasador u Iraku), da će novac biti isplaćen čim stigne sudska presuda, nije izvršeno. E, kada je naš uporni advokat izdejstvovao sudsko rješenje o prinudnom izvršenju, sredinom novembra 1994. godine, sa računa RTV Crne Gore, skinut je sudski određeni iznos novca i preko poslovne banke nam je isplaćen.
Desilo se tada da je, zbog iznenadno skinutog povelikog iznosa novca, na žiro-računu RTV-a ponestalo para za lične dohotke zaposlenih, pa su morali malo popričekati da im Vlada pripuni kasu. Malo su se jogunili, ali, navikli su oni – strpljiv je to radni svijet, podnosili su i podnose dobrovoljno i ćutke i mnogo teže posljedice, pa je to za njih bila sitnica…

NAKON 47 MJESECI, ILI 1.407 DANA

Naravno, u radne knjižice upisano nam je i svo vrijeme provedeno van te kuće, dakle od 9. marta 1991. do 1. avgusta 1994. godine. Doduše, za uplate odgovarajućih doprinosa i poreza moralo se čekati još – deceniju!
Od suspenzije i najave disciplinskog postupka, do definitivnog razrješenja spora i mojeg rastanka sa RTV CG, prošle su, dakle, skoro pune četiri godine, tačnije oko 47 mjeseci, ili još preciznije – 1.407 dana.
Nije moguće, nakon svega, ne sjetiti se “našeg” prepodobnog direktora, pa one gospode iz Disciplinske komisije, ili visokih funkcionera iz Upravnog odbora RTV Crne Gore… svih koji su se svojski trudili, ne samo da ne uvaže nijedan argument u toku naših pokušaja da se odbranimo od nesojluka i zlih namjera crnogorskih vlastodržaca, već su (sa rijetkim časnim izuzecima) svjesno i otvoreno srljali u bjelodanu nepravdu i nezakonito ponašanje. Pod dirigentskom palicom “izvršitelja” Branimira Bojanića, ignorantskim, omalovažavajućim i nečojskim odnosom, saučestvovali su u vješto režiranoj predstavi, popljuvali nas, nastojali obesčastiti, pa nas izbacili na ulicu, vjerujući da svojim poltronerijama čine “velika djela” za vlast.
“Nagrade” su, uglavnom, za svakog od njih pojedinačno, uslijedile od njihovog tada jedinstvenog i stamenog DPS-a, ali vjerujem da je ponekome od njih preostalo zrnce savjesti… Ja sam im oprostio.
A vjerovao sam oduvijek, sada još više, da narod ne veli uzalud: “Što god činiš, sebi činiš!”

POST SCRIPTUM

Poslije okončanja maratonskog sudovanja sa partijskom državom i njenim eksponentima, dobivši djelimičnu (makar pravnu i materijalnu) satisfakciju za višegodišnje šikaniranje, ali sa brojnim ožiljcima i mučnim sjećanjima na te dane, nastavio sam profesionalno da radim kao glavni i odgovorni urednik ”Montene-fax”, prve novinske agencije u Crnoj Gori. A kako je bilo raditi u toj “ilegalnoj” (tročlanoj) redakciji neka potvrdi ovaj riplijevski podatak: sve do raspada DPS-a (1997. godine) ta “izdajnička” Agencija nije mogla dobiti izjavu zvaničnika te partije, pa čak ni jedno jedino saopštenje za javnost!?
No, bio je to nov izazov i istovremeno nastavljanje, samo u drukčijim okolnostima, onog istog prethodnog ”rata”: za slobodan protok informacija, za objelodnjivanje svih činjenica koje javnost treba da zna, a protiv bilo kakve cenzure…
Uvjeren sam, naime, da bez slobode medija, ne može biti ni istinski slobodnih ljudi. A bitka za slobodnu javnu riječ i za samostalne medije tada je na ovim prostorima tek počinjala. To je bilo izazovno, a ja sam u tome nalazio i ne mali dio smisla svog radnog i ljudskog bitisanja… Ta bitka i danas traje… Od profesionalnih novinara iziskuje ne samo nove napore, nego i puno znanja i čojske stamenosti.
Elem, ovu “arhivsku građu” ostavljam iz uvjerenja da će novim generacijama biti zanimljiva, kao svjedočenje o djeliću jednog burnog perioda. Bio bih zadovoljniji da sam ubijedio neke kolege da sačinimo obimniju, zajedničku dokumentaciju o tadašnjem progonu novinara.
A obradovao bih se ako bi ovo bio povod za nove, slične priče, pa i reagovanja u smislu drukčijeg viđenja tih dogodovština.


(Kraj)


REAGOVANJE

Sve ”istine” Danila Burzana

Nakon upravo završenog objavljivanja feljtona «ispovijest novinara koji je na sud izveo šefa države» Redakciji je stiglo reagovanje porodice Bešović, koje u cjelosti objavljujemo, uz redakcijsku opremu.
Odgovor autora feljtona, objavićemo u sjutrašnjem broju

U dnevnom listu ”Republika” od 4. i 5. avgusta 2005. godine, u rubrici ”Feljton”, penzionisani novinar Danilo Burzan, iz Podgorice, iznio je niz kleveta i uvreda na račun Borislava Bešovića (umro 8. avgusta 1998. godine), bivšeg novinara – urednika RTCG. Burzan između ostalog tvrdi: ”Direktor Bojanić konačno, uz pokušaje korumpiranja ljudi, obećavajući nekima uspon na radnoj ljestvici, uspio je da među 800 radnika RTV Crne Gore, pronađe trojicu onih koji će da budu marionete. Bili su to: Borislav Bešović (predsjednik), članovi Dragoljub Vučić i Milan Vuković. Komisija je reda radi saslušala ‘okrivljene’, a onda 12. februara, po kratkom postupku, donijela odluku, pojedinačno za svakog od nas, kriv je… što je bez odobrenja direktora sarađivao… pa mu se zbog toga izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa…, uz olakšavajuće okolnosti”, Burzan konstatuje: ”Dakle da nije bilo tih olakšavajućih okolnosti morali bi, valjda, u zatvor?!”

ISTINA JE BILA NA DRUGOJ STRANI

Da je Danilo Burzan imao iole hrabrosti da polemiše sa pokojnim Borislavom Bešovićem, učinio bi to za njegovog života. No, kako polemisati kad je istina bila na drugoj strani. O tome svjedoče i sljedeće činjenice koje je Burzan naizgled zaboravio ili neće da iz iznese: Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka JP RTV CG br. 01-7148, od 9. septembra 1991. godine, te Zapisnik sa sjednice Disciplinske komisije održane dana 12. februara 1992. godine, sa početkom u 12 časova. Sastanku Disciplinske komisije su prisustvovali: disciplinsko vijeće sastavljeno od Borislava Bešovića, predsjednika, Dragoljuba Vučića, člana, Milana Vukovića, zamjenika člana, Slobodanke Marković, predsjednika Sindikata RTVCG, Dragana Markovića, zastupnika Zahtjeva za pokretanje postupka, Danila Burzana, odgovornog radnika, Mirjane Popović, pravnika i Lenke Radošević, zapisničara.
Danilo Burzan je na pomenutom disciplinskom saslušanju priznao da je dobijao nadoknadu od ”Monitora” za tekstove koje je tamo objavljivao. Na pitanje predsjednika Disciplinske komisije Borislava Bešovića, da li i dalje sarađuje sa listom ”Monitor” i da li objavljuje svoje tekstove pod pseudonimom, Burzan izjavljuje da ne objavljuje tekstove kao autor. U dokaznom postupku, nedvosmisleno je utrđeno da odgovorni radnik – novinar Burzan, ne poriče navode iz Zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupak, te da njegova saradnja sa ”Monitorom”, na način kako je propisano u Rješenju o suspenziji, nije sporna.
Burzan tvrdi da nije znao da postoji Pravilnik o radu u RTV CG, gdje se pismenim odobrenjem mora tražiti saglasnost Generalnog direktora o saradnji sa drugim javnim glasilima. Tu je pomenuti, nekada glavni i odgovorni urednik Radija Crne Gore, iznio čistu ciničnu neistinu, pokušavajući da na taj način omalovaži pravno valjanu Disciplinsku komisiju, jer prostor je nemoguće da tako ”odgovoran čovjek” nije upućen u to da svaka javna ustanova ima svoj pravilnik o radu, kao i da Borislav nije izabran svojevoljno, već odlukom Upravnog odbora JP RTCG. Burzan lamentira nad svojom i sudbinom svoje porodice, izražavajući ravnodušnost čak i prema mjeri koja će biti izrečena.
Komisija je završila sa radom u 15 časova i 20 minta izvođenjem dokaza.

VJEŠT POLITIKANTSKI MANIPULATOR

Ovim je nepobitno dokazano da je Danilo Burzan vješt politikantski manipulator, jer se iz iznijetog vidi da predsjednik Disciplinske komisije, pokojni Borislav Bešović, ni u čemu i ni pod kakvim okolnostima i pritiscima nije uticao, vršio pritisak na Burzana, ili bilo koga drugog, nije skraćivao postupak, te da je svoju funkciju obavljao visokoprofesionalno i moralno.
Nazvati pokojnog Borislava Markovog Bešovića marionetom, poslušnikom, egzekutorom ili čovjekom koji je spreman da hapsi druge, kako je to učinio Burzan, više je nego nečastan i nemoralan čin.
Rizikujući da budemo neskromni, radi obavještenja šire čitalačke publike, navodimo samo dio aktivnosti koje je pokojni Boro ostvario u svom profesionalnom novinarskom i sportskom radu. Obavljao je sve novinarske poslove, od saradnika, urednika ”Gradske hronike”, šefa dopisne službe do savjetnika direktora Radija Crna Gore. Bio je prvi crnogorski novinar koji je, po zadatku redakcije, izašao na planinu Maganik, poslije teške avionske nesreće 1972. godine. Prvi je prešao nabujalu Moraču, pri tome spasavajući ljudske živote u selu Ponari i drugim selima Zete 1977. godine. Sjećamo se i još jedne velike tragedije – katastrofalnog zemljotresa, 15. aprila 1979. godine, kada se među prvim novinarima našao na kriznom području Crmnice, Bara, Tivta i Budve, gdje je, takođe, učestvovao u spašavanju ljudskih života i dobara, ne štedeći, pri tome, svoj život. Tada je sa kolegom Bratislavom Batom Kokoljem osnovao, u jednoj običnoj kamp prikolici, prvu radio stanicu na području tada razrušene Budve.
Ovaj ”marioneta”, kako ga naziva Danilo Burzan, je za svoj novinarski i sportski rad više puta nagrađivan od strane Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, Generalštaba JNA, Titogradskog Vojnog područja, Narodne tehnike Crne Gore, Lovačkog saveza Crne Gore, Aero kluba ”Špiro Mugoša”, Atletskog saveza Jugoslavije, Atletskog saveza Crne Gore, Atletskog saveza BIH, nosilac je Zlatne plakete AK ”Budućnost” i Zlatne plakete AK ”Sloboda” iz Tuzle, Medaljom za hrabrost i mnogim drugim priznanjima, što je, sigurni smo i Danilo Burzan znao, jer su dugo godina bili kolege u istoj kući.

UMALO UMRO OD POZIVA NA REZERVU

”Bojovnik” Burzan, taj nadobudni i ljubomorni sitni politikant koji je umalo umro od običnog poziva na rezervu, ponajmanje ima pravo da se igra kostima pokojnog Borislava Bešovića, koji se nije plašio ničega, jer je u svijet novinarstva ušao iz ”kraljice sportova”, sa jakom psihofizičkom predspremom i – kako je zapisao Vlatko Ivanović, jedan od njegovih dugogodišnjih kolega i doajena crnogorskog novinarstva – «Boro je čovjek koji se nikada nije služio neistinama, nikada u životu nikoga nije ”zgazio”, a zbog svog oštrog pisanja nikada nije bio na sudu».
Boro je stekao ogroman broj prijatelja, kako u republikama bivše Jugoslavije, tako i u inostranstvu. Nije na odmet napomenuti da su njegovi crnogorski rekordi na 100 i 200 metara stari po 45 godina, a ujedno bio je 13-ostruki prvak Crne Gore u trčanju na 100, 200 i 400 metara, kao i u štafetama na 4×100 i 4×400 metara, kao i stalni član reprezentacije Crne Gore u atletici. Godine 1960. izabran je među 10 najboljih sportista Crne Gore.
Što se ”egzekutora i marionete” Borislava Bešovića tiče, dužnost nam je da napomenemo da od svoje matične kuće RTVCG, u koju je ugradio čitav svoj život, nije dobio ama baš ništa, pa ni ono najnužnije – krov nad glavom, za razliku od njegovog ”nezavisnog kolege, demokrate Burzana”. Ističemo da su za pokojnog Bora najveće blago i vrijednost predstavljali plemeniti ljudi, bez obzira na vjersko, nacionalno i političko opredjeljenje. Zasigurno je da tu Danilo Burzan nije mogao naći svoje mjesto, zbog svoje uređivačke klevetničke naravi.
Borovog prijatelja i kolege Duška Jolića, takođe jednog od doajena crnogorskog i jugoslovenskog novinarstva, sjećamo se riječi: ”S pravom naš narod kaže da se prava vrijednost nekoga sazna kada se on izgubi. Potvrdilo se to i u slučaju našeg kolege Borislava Bora Bešovića. Boro itekako nedostaje nama, koji smo se godinama družili u poslu i slobodnom vremenu. U pitanju je kolega koji je uvijek bio spreman na saradnju i uzajamno pomaganje, bez čega je profesija novinarstva gotovo nezamisliva. Umjesto da govorimo o njemu kao novinaru, jer naše ocjene zbog kolegijalnosti mogu izgledati subjektivne, podsjećam na neke veoma bitne osobine koje su Bora činile izuzetnim. Među najljepšim njegovim karakteristikama bila je iskrenost prema ljudima. U našoj novinarskoj profesiji veoma je opasno posjedovati mržnju prema nekom. Boro je toga bio potpuno lišen. Jednostavno, nije umio da mrzi ljude”.
Završićemo češkom poslovicom koju je Boro često ponavljao: ”Pticu po perju, čovjeka po riječi”, jer Boro je bio čovjek koji nikada sa mrtvima nije polemisao, pa čak i ako su mu nanijeli neku nepravdu. To je, kako naš narod kaže, mjerilo pravih ljudi.
Postavljamo samo jedno pitanje Burzanu: zašto se, za Borova života, nije usudio da sa njim pokrene ovu priču, nego to čini punih sedam godina nakon njegove smrti? Na sreću, Borovo ime ima ko da brani, a znaće i da ga odbrani.

Porodica Bešović


REAGOVANJE

Bio sam uspješan direktor

Na feljton «Republike» pod naslovom «Ispovijest novinara koji je na sud izveo šefa države» reagovao je i Branimir Bojanić, direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore. Tekst Bojanića objavljujemo u cjelini, uz redakcijsku opremu.
Odgovor autora feljtona uslijediće sjutra

Kad je prije neku godinu objavljena, valjda knjiga, navodno memoarskog tipa Danila Burzana (u daljem tekstu: Autor – urednik), nisam javno reagovao, iako je bila puna neistina, insinuacija i poluistina upućenih i na moju adresu. Računao sam da svako ima pravo da doživljava sebe i svoju sudbinu na način kako to radi Autor-urednik. No, kada su se u dnevnom listu ”Republika”, gdje radi Autor-urednik, počeli feljtonski objavljivati u nastavcima dorađeni tekstovi o tom vremenu i iz te knjige (inače Autor-urednik je u dnevnom listu ”Republika” urednik u feljtonskoj redakciji), sa boldiranim imenima ”zaslužnih i manje zaslužnih ljudi”, radi potpunije istine, na prečac sam odlučio da ipak moram i ja dati svoje viđenje tih događaja i ličnosti.
Iako je Autor-urednik po onoj ”Kad Petar priča o Pavlu, više saznaš o Petru nego o Pavlu”, mnogo toga ružnog rekao i o sebi, on isto tako ružno objašnjava kroz činjenje i nečinjenje boldiranih savremenika, njihovu ulogu u njegovom životu. Vrlo nedvosmisleno kaže što misli o nekadašnjem rukovodstvu Crne Gore, čijem predsjedniku se ni na telefon nije javljao, vrlo jasno – što je od njega pošteno – kaže što misli i o novom rukovodstvu sa kojim se sprdao, tužio i sudio. Što preostaje nama ostalima, boldiranim, koje optužuje za sve i svašta što mu se desilo.

PRIKRIVA SEBE I LIČNE PROBLEME

Kada iz dana u dan čitate od Autora-urednika složen mozaik ”moćne” zavjere koja se prema njemu vodila, stičete utisak logičnosti događaja i događanja do momenta kad pročitate sopstvenu ulogu koju vam je odredio Autor-urednik i vidite da osim nagađanja, insinuacija, poluistina i laži tu nema ničeg činjenično zavjereničkog. Očigledno Autor-urednik kroz zavjeru protiv njega prikriva sebe i sopstvene lične probleme.
Od svih gadluka koje je napisao o meni, zadržao bih se na tri, i to na 1) naš zajednički odlazak u Državnu bezbjednost, 2) način na koji sam riješio stambeno pitanje, i na 3) otkaz koji je u RTV CG dobio Autor-urednik. Na ostale stvari se neću osvrtati, jer o Autoru-uredniku imam poslije svega, izuzetno loše mišljenje, a polemiku, odnosno parničenje na njegovom nivou nisam voljan da vodim. Sve ovo pišem isključivo po sjećanju i na osnovu feljtona Autora-urednika u listu ”Republika” i ne vodim nikakve dosijee o ljudima i događajima, kako to odavno radi Autor-urednik, na čemu bi mu mogle pozavidjeti i mnoge tajne službe u svijetu (znam još jednog našeg sugrađanina koji to radi).
Dakle, Autor-urednik me iznenada uvodi u radnju svog književnog remek-djela, sa beskonačnim zapletom kao u latino-američkim TV serijama, prosto konstatujući da sam izabran za direktora Radio Televizije Crne Gore, bez ikakvog objašnjenja, o toma kako sam izabran i ko me predložio na to mjesto. Nakon toga, Autor-urednik me ponovo uvodi u radnju svog književnog djela u momentu kada nakon njegovih neugodnosti sa noćnim telefonskim pozivima, kojima je i sam doprinio, i dobijanja ko zna kako i od koga magnetofonske trake tih razgovora, Autor-urednik odlučuje da traži pomoć od Državne bezbjednosti. No, sumnjajući da je i Državna bezbjednost u to umiješana, Autor-urednik ima strah od fizičkih posljedica od DB-a. Zato traži da ga neko prati, očigledno nije bilo važno ko, pa umjesto direktora Radija koga je prvo tražio, a koga toga dana nema (tada je to bio redovni, uobičajeni i dobar manir u RTV – ”kad je gusto nema vas”), zove mene koga je o svemu obavještavao preko ”one rabote” i sa zakašnjenjem.

NIJE DRŽAO NI DO KOGA

Ne ljutim se ja na njega što nije držao tada do mene kao direktora RTV-a, nije on držao uostalom ni do koga – do li do sebe samoga, ali zašto mi sada povodom toga daje toliku važnost. Tada sam bio veoma upotrebljiv isključivo kao tjelohranitelj i svjedok da mu se ništa neće desiti. Autor-urednik namjerno zaboravlja jedan, naizgled, sitan i beznačajan detalj. Naime, nisam ja njega vodio u DB, nego on mene, jer mu je očigedno bilo izuzetno dobro poznato gdje je zgrada, koji je sprat i koja je kancelarija načelnika Bezbjednosti. Tada sam prvi put bio na tom mjestu i kod tog čovjeka, i ne znam kako Autor-urednik mene optužuje za špijuniranje i saradnju sa Državnom bezbjednošću, osim ako to nije posljedica njegove ukupne upućenosti i kompetentnosti o radu tih službi. Meni ne bi palo na pamet u sličnoj situaciji, a bilo ih je, da tražim pomoć od MUP-a i DB-a, jer i tada i sada se branim sam.
No, ukoliko Autor-urednik ima i dalje tu vrstu sumnje (da sam ja saradnik službe DB) ovim putem molim i ovlašćujem MUP ili Agenciju za bezbjednost, da ukoliko postoji bilo kakav dosije, ili informacija o meni, to stavi na uvid Autoru-uredniku, da se Autor-urednik riješi barem jedne zablude i učini sebi sopstveni život za toliko lakšim. Nadam se da će i Zakon o tajnim dosijeima biti donijet i biti koristan za uvid Autoru-uredniku koji je jedan od najkompetentnijih ljudi u Crnoj Gori kad su u pitanju dosijei, i ne sumnjam da se neće snaći i pronaći, ukoliko bilo što postoji o meni kao saradniku Državne bezbjednosti u tom, ili bilo kom drugom vremenu. Dakle, klasična insinuacija i laž je da sam bio u bilo kakvoj vezi sa Državnom bezbjednošću, u periodu koji opisuje Auto-urednik, prije i poslije toga.
To što Autor-urednik zaboravlja da sam predložen i izabran za direktora RTV na prijedlog zaposlih u RTV-u, Autor-urednik radi namjerno jer to može baciti drugačije svjetlo na dvogodišnju pojavu tadašnjeg ”javnog servisa”, koji je po Autoru-uredniku isključivo njegova zasluga. Dakle, ni MUP ni DB, ni SSRN, ni Partija na vlasti, ni izvršna ni zakonodavna vlast, nisu me predložili i izabrali za direktora RTV CG, i bio sam za njih tada, priznajem, poprilično nepoznanica, uostalom kao i oni za mene. Ali poznavao sam, i to izuzetno dobro, najbolje od svih direktora RTV-a na prostoru ex-Jugoslavije, poslovnu, programsku i tehničku problematiku sistema RTV-a – i ono što Autor-urednik takođe zaboravlja, bio sam i ostao ”normalan čovjek”, što je zaposlenima bilo jedino objašnjenje javnosti koja se interesovala o novom čovjeku na čelu RTV, a koje se moglo o meni u tom trenutku dati.

A BILA SU TO «MRAČNA VREMENA»

Bio sam izuzetno uspješan direktor svih tih šest godina koje su bile izuzetno teške, rekao bih, nepojmljivo teške za vođenje familije, a ne kolektiva sa 700 zaposlenih. Sve ono što je urađeno u organizaciji RTV-a, tada, trajalo je, ili traje do danas, a bila su to, kako Autor-urednik ima običaj da kaže, ”mračna vremena”.
Autorova opsjednutost sisama i sisanjem, što se graniči sa patološkim, i jeste patološko, ne može biti objašnjenje za rješenje mog stambenog pitanja niti za rješavanja nekih drugih događaja u mojoj karijeri. Potpuna je laž koju iznosi Autor-urednik da su mi ”mladi i lijepi” riješili stambeno pitanje, plaćajući time moje zasluge u smjenjivanju Autora-urednika. Tačno je da sam kao generalni direktor bio podstanar i da mi je izuzetno odgovaralo da dobijem stan u kojem je živio Autor-urednik, a koji njemu nije odgovarao, za trajno rješavanje mog stanarskog statusa. Priznajem da sam klečao i molio, kako Autor-urednik ima običaj kroz feljton da se sprda sa dijelom mojih aktivnosti, pred tadašnjim vlastima – ali da bi RTV dobila neku crkavicu, da bi se uredno isplatile plate, nabavili repro-materijali, rezervni djelovi, oprema, itd. Tadašnji način plaćanja RTV pretplate nije išao, a bilo je i stalnih bojkota plaćanja u pojedinim opštinama zbog, zašto ne reći, uređivačke politike na koju je Autor-urednik izuzetno ponosan. Isto tako, klečao sam, moljakao, prosio da se prenesu sredstva za novi stan Autora-urednika. Zaključci kolegijuma RTV-a, po kojima se ja ovlašćujem da tražim i provjeravam gdje su ta sredstva, imale su snagu onih čuvenih zaključaka mjesne zajednice, kada su Sovjeti okupirali Čehoslovačku. Tu kontrolu mogla je da vrši samo budžetska Inspekcija Vlade, ali Autoru-uredniku treba krivac i on mu uvijek dobro dođe da pokrije i opravda sopstvene gluposti i nesposobnosti.
Stan, odnosno rješenje mog stambenog pitanja kojim sam po Autoru-uredniku nagrađen od ”mladih i lijepih”, ostvarila je moja supruga u firmi u kojoj je tada radila, a lično mi je i dan-danas žao jedne druge porodice koja nije uspjela na tom oglasu za stambenu raspodjelu. Dakle, iako Autoru-uredniku odgovara da sam ja saradnik Državne bezbjednosti i da sam nagrađen stanom zbog zasluga u njegovom smjenjivanju i maltretiranju, to je čista i zmišljotina i gnusna laž.
Kada je u pitanju otkaz koji je Autor-urednik sa grupom novinara u RTV u dobio, nigdje, ni u jednom momentu, a očigledno mu ne pada ni napamet, Autor-urednik nije reako da se radi o najklasičnijem, rekao bih, školskom primjeru konflikta interesa koji je bio sankcionisan i tada kroz Pravilnik, koji Autor-urednik proglašava ”fantomskim”. Dakle, kriv je Pravilnik, kriv je direktor, kriva je Disciplinska komisija, kriv je Upravni odbor. I svi su krivi, jedino nije kriv Autor-urednik koji je primao platu u RTV-u, a osnivao konkurentske novine, bio u uređivačkom timu i objavljivao tekstove – i za to, naravno, primao nadoknadu.
Nemam namjeru da Autoru-uredniku objašnjavam šta to znači kroz upoređenje, ali bih zbog eventualnih čitalaca iskoristio njegov parničarski duh, i to uporedio sa primjerom da sudija koji sudi u jednom postupku bude istovremeno i advokat optuženog. Valjda ovo Autor-urednik razumije.
To što je ponosan na presude Osnovnog i Višeg suda po kojima se on i novinari koji su dobili otkaz vraćaju na posao, trebao bi da koriguje razmišljanjem da je to klasična politička presuda koja nema veza sa pravnim činjeničnim stanjem. Ja sam i danas čvrsto ubijeđen u ispravnost odluke koju sam donio. Autor-urednik nikad nije razmišljao da li su mu sudske vlasti najblaže rečeno, i u najmanju ruku, iskompenzovale dva sudska postupka.
Da bi Autor-urednik imao jasniju sliku o mom odlasku iz Radio Televizije, mora da zna da sam ja smijenjen sa tog mjesta, uz obrazloženje da mora doći neko novi, koji će mnogo više prodrmati i produvati Radio Televiziju (očigledno ja to nisam uradio), a to je takođe bio i dio nagodbe čelnika pozicionih i opozicionih političkih partija u parlamentu, uoči izglasavanja Zakona o javnom informisanju. Dakle, nije bilo nikakvog unapređenja, iako Autor-urednik misli da je biti Ministar rada i socijalnog staranja u Crnoj Gori u vrijeme kad je sva Crna Gora bila gladna i u stanju socijalne potrebe unapređenje, ali sam i te 4 godine odradio veoma, veoma uspješno.

MANIPULACIJA REPUBLIKOM

Način na koji Autor-urednik očigledno neograničeno, raspolaže i manipuliše feljtonskom stranom, odnosno rubrikom u dnevnom listu Republika je najbolji dokaz njegovog profesionalizma. On njegovim već uhodanim metodama zauzme ”banak” u mediju i dijeli istine neukom građanstvu iz svega, napadajući najčešće vezanog protivnika, a ako ovaj, ipak, odgovori, tu je opet neograničena mogućnost da višestruko uzvrati, jer ”banak” je njegov, kao što smo rekli – u neograničenim količinama.
Ne čudi me od Autora-urednika, čudi me od redakcije Republike, ili su se i oni ustravili od njega. Nije tačno da će ovaj feljton i polemike povećati tiraž Republike. Ako ništa, ja ću prestati da čitam taj list, a uticaću na ljude oko sebe da ga i oni ne čitaju i ne sarađuju sa listom.
Ukoliko neki od medija imaju problema sa procesom privatizacije, mogu to jednostavno riješiti ako zaposle Autora-urednika, jer on će to začas privatizovati, njegovo iskustvo po tom pitanju je ogromno.
Na kraju ostajem u dilemi da li je karakter Autora-urednika kreirao njegovu fizionomiju, ili je fizionomija Autora-urednika uticala na njegov karakter.
Da si mi zdravo DB!

Branimir Bojanić


ODGOVOR AUTORA FELJTONA, DANILA BURZANA,
NA REAGOVANJE PORODICE BEŠOVIĆ

Sud odlučio ko je marioneta

Reagovanje porodice Bešović (uprkos uvredama i insinuacijama na moj račun) shvatio sam više kao neobuzdani izliv emocija, nego kao namjeru da se, eventualno, demantuju činjenice i konstatacije iznesene u feljtonu. Rado bih, zato, prihvatio (telefonom mi od braće Bešović najavljeni) susret na sudu, мada sumnjam da bi oni i nakon toga bili spremni da prihvate “tvrdoglavu” istinu. Koja, ipak, nije samo moja – već ju je jednom utvrdio Sud. Prije desetak godina!
Svoje reagovanje Bešovići su zasnovali na ocjeni da je za njih uvredljiva moja ocjena da je Disciplinska komisija RTV (Komisija u cjelini, a ne samo njen predsjednik Borislav Bešović!) bila marionetska. S tim u vezi ponoviću citate iz dokumenata koji daju “odgovor” na njihovu tvrdnju da je ta moja ocjena“više nego nečastan i nemoralan čin”.

SVE BILO JE NEZAKONITO!

Dakle, nakon što sam, kao glavni urednik Radija, nezakonito izbačen na ulicu, u radnom sporu sa RTV, presudio je Osnovni sud u Podgorici. U presudi se, uz ostalo, navodi: ”Usvaja se tužbeni zahtjev tužioca Burzan Danila, iz Podgorice, pa se kao nezakonita poništava odluka Disciplinske komisije tuženog JP RTV CG br. 01-1487, od 20. februara 1992. godine i odluka Upravnog odbora RTV br. 10-2201, od 18. marta 1992. godine i obavezuje tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stvarnoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, kao i da mu, na ime naknade štete zbog neisplaćenog ličnog dohotka…”
Dileme oko ovoga, nadam se, nema. Sud je utvrdio da je odluka Disciplinske komisije RTV, čiji predsjednik je bio pokojni Bešović, bila – NEZAKONITA! Sud je, dakle, utvrdio da je ta Komisija bila puki izvršilac naloga generalnog direktora RTV Branimira Bojanića, kada je u presudi konstatovao da je Bojanić svojim “rješenjem sa naredbodavnom klauzulom”, u stvari, NALOŽIO Komisiji da okrivljenima “izrekne mjeru prestanka radnog odnosa”!? Ta Bojanićeva “presuda prije suđenja”, odnosno prije saslušanja pred Disciplinskom komisijom, potvrđuje da je ta Komisija bila marioneta u rukama direktora RTV (i još nečijim). To je, ponavljam, utvrdio Sud! (Uostalom, zar neki novinari RTV, poput Milorada Đurkovića i Radivoja Rabrenovića, nijesu odbili da budu egzekutori po nezakonitom nalogu Bojanića?!)
A moje – kako konstatuju Bešovići – “priznanje” pred Disciplinskom komisijom da sam bio saradnik “Monitora” je više nego smijurija. Kakvo li mrčno “priznanje” kad se za to i ranije znalo – o tome sam i pismeno obavijestio Bojanića, prije nego je on pokrenuo “proces”. Uz to, u pomenutoj presudi Osnovnog suda konstatuje se “da ranijim pravilnikom nije bila zabranjena saradnja sa drugim javnim glasilima, iz čega proizilazi da se evidentna odgovornost može utvrđivati samo od dana stupanja na snagu novog pravilnika, pa to što su tuženi od početka sarađivali sa ‘Monitorom’ tuženi ne može uzeti kao otežavajuću okolnost…”

KO JE “KRIV” ZA – ISTINU?

Ispravnost presude Osnovnog suda potvrdio je i Viši sud u Podgorici, odbacujući žalbu direktora Bojanića, odnosno RTV-a, uz ostalo, konstatujući: ”Presuda (Osnovnog suda) se zasiva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao pravilne razloge koje prihvata i Viši sud…”
Zaista, što je tu nejasno? Nije, valjda, da porodica Bešović smatra sam ja kriv i za to što je i Sud potvrdio “moju” istinu? Da sam (zajedno sa nekoliko kolega) šikaniran i nezakonito izbačen s posla. I zar je sudska presuda o tome – uvreda?
Bešovići insinuiraju da sam “iznio čistu ciničnu neistinu” tvrdnjom da nijesam bio upoznat sa iznenadnim usvajanjem novog Disciplinskog pravilnika. Sud je utvrdio da sam ja i o tome govorio istinu…
Pokušavaju se i posprdati samnom, kad za jedno od brojnih noćnih terorističkih orgijanja velikosrpskih “ratnika za mir” na podgoričkim ulicama navode kako sam “umalo umro od običnog poziva u rezervu”. Hvala “rezervistima”!
Pitaju na kraju Bešovići: kako to da nijesam “imao hrabrosti” da sa Borom polemišem za njegova života!? O čemu? Zar o istini sadržanoj u konačnoj sudskoj presudi?! No, ipak je podvala i da sam ja “čekao” na objavljivanje “spornih” detalja, ili da je nekakav “nedostatak hrabrosti”, ili strah (od čega?) u pitanju. Knjigu “Zauzdavanje ludog vjetra” – u kojoj o Disciplinskoj komisiji RTV piše isto što i u feljtonu – napisao sam 1994. godine, a objavljena je (zbog čekanja na izdavača) početkom 1997. odnosno godinu i po prije Borove smrti. (Nije bez značaja, rekao bih, ni to da su dva člana te marionetske Komisije živa i zdrava, pa im ne pada na pamet da “polemišu” sa odlukom Suda da su nezakonito radili.)
Porodica Bešović puno piše o pokojnom Boru – što je i kako za života uradio. To, ipak, nije bila tema feljtona i o tome neću ni riječ. Ni ovom prilikom!

=====================

ODGOVOR AUTORA FELJTONA, DANILA BURZANA, NA REAGOVANJE BRANIMIRA BOJANIĆA

Dosta klečanja, uspravi se

Dok me reagovanje porodice Bešović iznenadilo, reagovanje Branimira Bojanića (Veoma Uspješnog Direktora, Ali Smijenjenog, u nastavku VUDAS) pošteno govoreći – priželjkivao sam. VUDAS navodi da ga zanimaju samo dvije-tri moje konstatacije, dok ga – kako naglašava – moji “ostali gadluci” ne interesuju!?
Naglašavajući da o meni “ima izuzetno loše mišljenje”, te da “polemiku, odnosno parničenje” na “mojem” nivou nije voljan da vodi (?!), on je ipak “na prečac odlučio” reaguje, valjda da bi se “oprao” zbog njegovog teksta koji vrvi od lažikanja i drugih uvreda, odnosno – kako VUDAS reče – gadluka! Konstatujući da “svako ima pravo da doživljava sebe i svoju sudbinu na način”, VUDAS skromno dodaje da je on “bio izuzetno uspješan direktor”, ali se potom, ipak, prisjeti i dodaje da je “smijenjen sa tog mjesta”!? Mašala! Na prečac!

KO SE SPRDAO, A KO KLEČAO

Hajde da, redom, vidimo što to VUDAS-a interesuje.
Veli da ja radim u listu Republika, a ja penzioner već 20 mjeseci! Na startu – indikacija o njegovoj “istini”.
Spočitava mi što “vrlo nedvosmisleno kažem što mislim” o rukovodstvu, posebno onom sa kojim sam se “sprdao, tužio i sudio”. Za VUDAS-a je to težak porok za jednog novinara! Njegovo iskustvo je sasvim suprotno – “priznajem da sam klečao i molio”, veli on…
VUDAS ne spori da se “sve i svašta desilo”, ali ukazuje da sam za to i sam kriv! Jer o ljudima iz vlasti nijesam ćutao, niti ”klečao i molio”!?
VUDAS se naširoko “pravda” da nije bio saradnik tajne policije. Ja to nijesam nigdje tvrdio! On, ipak, u svom “na prečac” stilu “dokazuje da sam, u stvari, ja bio saradnik DB, jer “odavno vodim dosijee o ljudima i događajima, na čemu bi mi mogle pozavidjeti i mnoge tajne službe u svijetu”!?! Kakvog li znalca! Hvali se VUDAS da je bolje od svih direktora u SFRJ poznavao medije, ali “previđa” da je novinar bez dokumentacije samo – zapisničar! Ne, ne previđa, on to “objelodanjuje” da sam bio saradnik DB, koja mi je, zajedno sa KOS-om, tri godine prisluškivala telefon!? Izvodi to iz tvrdnje da sam “izuzetno dobro znao koji je sprat i koja je kancelarija načelnika Bezbjednosti” (velika slova su VUDAS-ova koji kleči pred autoritetima!) Gornji citat on izmišlja (vidite, kako sam fin, ja ne velim da laže) – to nam je rečeno na portirnici MUP-a, kada je išao sa mnom, kako sam veli, “isključivo kao tjelohranitelj i svjedok da mu se ništa neće desiti”! (Konačno istina!)

“NIJE ON DRŽAO NI DO KOGA!”

Ipak, tu tvrdnju o saradnji sa DB sam VUDAS demantuje, kad veli da sam ja “sumnjao da je i DB umiješana” u moje šikaniranje, te da sam “imao strah od fizičkih posljedica od DB-a”. (Eto, još jedna istina!)
Veli, dalje, da se ne ljuti na mene “što nijesam držao tada do njega kao direktora RTV-a”, jer, ističe VUDAS – “nije on držao ni do koga!” I to mu je, naravno, “gadluk”, za razliku od njega koji je klečao pred autoritetima!
U vezi njegove uloge oko oduzimanja dodijeljenog mi stana VUDAS se pravda da su “zaključci kolegijuma RTV-a, po kojima se ja ovlašćujem da tražim i provjeravam gdje su ta sredstva, imali snagu onih čuvenih zaključaka mjesne zajednice, kada su Sovjeti okupirali Čehoslovačku”!!!
Tako VUDAS, nehotice, govori o vlasti u kojoj će koji mjesec poslije, (po kazni, nakon smjenjivanja) biti Ministar (veliko M je njegovo)!?

SUDSTVU “BAČENA RUKAVICA”

Zanimljivo da taj i danas visoki funkcioner DPS i ove vlasti ima i dalje veoma loše mišljenje o toj istoj vlasti. VUDAS, naime, tvrdi da je sudska presuda u mojem sporenju sa RTV, “klasična politička presuda koja nema veza sa pravnim činjeničnim stanjem”!?! Ovakvu ocjenu o crnogorskom pravosuđu nijesam čuo ni od “najzagriženijih” opozicionara!
On veli i da zna da su “sudske vlasti – najblaže rečeno i u najmanju ruku – iskompenzovale dva sudska postupka”. Kakve li opake klevete, upućene časnoj sudiji Ranki Vuković!
Moj “klečeći” VUDAS veli da bi on to “uporedio sa primjerom da sudija koji sudi u jednom postupku bude istovremeno i advokat optuženog”, pa dodaje: “Valjda ovo Autor-urednik razumije”. Naravno da razumijem poruku koja kaže da je sudija Miladin Adžić, istovremeno, bio i advokat od mene tuženog Momira Bulatovića! Hvala VUDAS-u na podsjećanju i potvrdi da i on to zna!

KRIVA MU I “REPUBLIKA”

Konstatacija da ja “neograničeno, raspolažem i manipulišem feljtonskom stranom, odnosno rubrikom u dnevnom listu Republika” je nova kleveta, sada na račun te Redakcije, koju VUDAS pita da li se i ta ona “ustravila” od mene. Hm, a ko se to još “ustravio”..?
VUDAS na kraju najavljuje: “Prestaću da čitam taj list, a uticaću na ljude oko sebe da ga i oni ne čitaju i ne sarađuju sa listom!”
Sasvim očekivano od Veoma Uspješnog Direktora, Ali Smijenjenog! I još uspješnijeg Ministra! Nosioca “crnog pojasa” u šikaniranju novinara! Da ima moći naložio bi, dakle, da se novine cenzurišu, kako su to radili urednici Radija i TV Crne Gore, pod njegovim “veoma, veoma uspješnim” direktorovanjem! Inače, najcrnjem periodu i totalnom profesionalnom urušavanju te medijske kuće!

NOVO REAGOVANJE PORODICE BEŠOVIĆ NA FELJTON REPUBLIKE

Održaćemo riječ

Feljtonisto i polemičaru od karijere, Danilo Burzane, porodica Borislava Bešovića nema, kao što rekoste, neobuzdanog izliva emocija, a mi sinovi pokojnog Borislava, smo Vas telefonom pozvali na ljudski način i upozorili da ne iznosite u feljtonu dalje neistine, klevete i uvrede na račun pomenutog. Loše ste procijenili da nemamo namjeru demantovati Vaše ”činjenice” i konstatacije iznesene u feljtonu. Prilikom telefonskog razgovora, istine radi, tražili ste da sa nama razgovarate mimo javnosti, što smo, naravno odbili i obećali da ćemo se vidjeti na sudu.
Porodica pokojnog Borislava ne zasniva svoje ocjene na ”tvrdoglavosti”, već to činite Vi, Vašim uobičajenim klevetama i uvredama na račun čovjeka, koji vam na žalost ne može odgovoriti. Iznosite čistu neistinu kada kažete da nas je uvrijedila Vaša ocjena o Disciplinskoj komisiji, a ne samo o Borislavu Bešoviću, vješto zamjenjujući teze. Ne zanima nas Vaš rad i Vaše angažovanje, ali nas i te kako zanimaju najteže uvrede i klevete, iznesene na račun pokojnog Borislava.
Na sudu ćete dokazati da je tadašnje sudsko vijeće nazvalo Borislava Bešovića marionetom i ne želeći da štitimo Disciplinsku komisiju, koju Vi nazivate marionetskom. Ne govorite istinu, Burzane, kada tvrdite da Vas je Borislav izbacio na ulicu, jer on za to nije imao ovlašćenja, a i sami znate da ih je imao, da Vam ne bi naudio. Još veća je izmišljotina da je on bio marioneta u rukama Bojanića (i ostalih).
Svaki slovesni čovjek zna da marionete i poslušnici za svoj angažman imaju neku korist, štoće te imati prilike da dokažete na sudu. Tamo ćete morati obnarodovati odakle Vam fotografija sa sjednice Disciplinske komisije koja je bila zatvorena za javnost, a koju ste vi objavili u Republici.
Porodici pokojnog Borislava Bešovića nikada nije bilo svojstveno da se sa bilo kime sprda, već to činite Vi, sprdajući se sami sa sobom. Na sitan, bijedan, neargumentovan i nemoralan način otpužujete braću Bešović za tobožnju podršku noćnom orgijanju velikosrpskih ”ratnika za mir”, što ćete nam Burzane objasniti i iznijeti sve vaše ”argumente” za ovu vrstu nebuloze i izmišljotina.
To što porodica piše o pokojnom Borislavu, a Vama i te kako smeta, samo je dio podsjećanja šire čitalačke javnosti ko je bio pokojni Borislav.
Provjerite, Burzane, datum izdavanja Vaše knjige ili neuspjelog i nevještog blaćenja pod plaštom dogodovštine ”Zauzdavanje ludog vjetra”.
Ovim porodica pokojnog Borislava Bešovića završava svaku dalju javnu polemiku sa Burzanom, a satisfakciju će potražiti pred nadležnim sudskim istancama u Republici Crnoj Gori, ujedno odgoneći Burzanovu sumnju da smo spremni prihvatiti ”tvrdoglavu istinu”.

Zoran i Dejan Bešović


ODGOVOR DANILA BURZANA

U prvom odgovoru sam rekao što je trebalo u vezi «spora». O tematici koja vas, mimo toga, interesuje, ni slova! Vidimo se na sudu.

Danilo Burzan