Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Tog 13. jula 1941 godine, sa uvijek slobodarskog Čeva i Virpazara, rasplamsala se baklja ustanka koja će zapaliti Crnu Goru u borbi za život i smrt protiv italijanskih i njemačkih okupatora i domaćih izdajnika.
Taj dan nije bio samo dan otpora; bio je to trenutak kada je srce Crne Gore zakucalo najjače, kada je narod odlučio da se usprotivi okupatorima i da brani svoju čast, slobodu i domovinu. U istom stroju stali su zajedno: Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Srbi, Jevreji i drugi odlučni da se bore za slobodu i pravdu. Nema naroda u Evropi poput naroda u Crnoj Gori koji su taj ustanak snažno, hrabro i beskompromisno iznijeli, dajući brojne žrtve ali i svijetle primjere humanosti, stradanja i vječite borbe. U srcima svakog građanina Crne Gore, toga dana se zapalila iskra nepokorenog prkosa i želje za slobodom. Njihova borba nije bila samo vojnička, već i moralna i duhovna, utemeljena na nepokolebljivoj vjeri u pravdu i čast. Heroji i ustanici sa Čeva i Virpazara postali su simboli neuništive volje naroda, koji je, uprkos svim nedaćama, ostao nepokoren. Njihova hrabrost odzvanjala je kroz planine i doline, između rijeka i jezera, preko klanaca i virova, do plavog Jadrana prenoseći priču o ljudima koji su se borili ne samo za sebe, već i za buduće generacije, za pravo na život u slobodi i dostojanstvu. U toj borbi, Crna Gora je pokazala ne samo hrabrost, već i ogromnu humanost. Uprkos stradanju i teškim gubicima, borci su pružali ruku pomoći svima kojima je bila potrebna. Njihova srca bila su ispunjena saosjećanjem i nesalomivom odlučnošću da pravda mora pobijediti. Njihove žrtve nisu bile uzaludne; svaka pala duša bila je korak bliže slobodi i nezavisnosti. Okupatorska ideologija zla podržana četnicima, kolabricionistima i slugama je u više navrata pokušala da ugasi plamen slobode, međutim nije mogla slomiti duh gorštačkog naroda. Njihova borba protiv italijanskih i njemačkih okupatora njihovih kolabricionista bila je i borba protiv svih oblika tiranije i nepravde. Njihov ustanak je bio glas koji je odjekivao kroz vrijeme, opominjući sve nas na važnost borbe za pravdu i slobodu. Sjećajući se 13. jula, mi se sjećamo svih onih koji su dali svoje živote za našu slobodu. Njihova priča je priča o nesalomivom duhu Crne Gore o narodu koji je uvek bio spreman da stane na branik svoje slobode.
U Ravnom Lazu, u slobodarskim Piperima, 8. jula 1941. godine, pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak donio je jednu od najvažnijih odluka u svojoj istoriji – odluku o dizanju ustanka protiv okupatora. Ovaj hrabri čin, koji je odjeknuo poput groma među gorštacima i narodima Crne Gore, označio je početak borbe za slobodu i čast naroda. Odluka o pokretanju ustanka nije bila samo politički potez, već izraz duboke ljubavi prema domovini i nepokolebljive vjere u slobodu. Donijeli su je ljudi čija su srca kucala za pravdu i jednakost: Milovan Đilas, intelektualac i pisac, čiji je duh bio nepokoran; Božo Ljumović, čije su riječi i djela nadahnjivala mase; Blažo Jovanović, simbol jedinstva i snage naroda; Savo Brković, borac za prava potlačenih; Radoje Dakić, čije je ime postalo sinonim za radničku solidarnost; Budo Tomović, neustrašivi lider i vizionar; Krsto Popivoda, čiji je glas bio glas naroda; Periša Vujošević, neumorni borac za slobodu; i Vido Uskoković, čije su hrabrost i odlučnost bile svetionik nade. Ovi ljudi, vođeni plemenitim idealima, okupili su se u Ravnom Lazu i sa punom sviješću o težini odluke koju donose, podigli glas protiv okupatorskog jarma. Njihova odluka bila je iskra koja je zapalila plamen otpora i postavila temelje za stvaranje nove, slobodne Crne Gore.
Danas se Crna Gora suočava sa novim izazovima. Ne smijemo zaboraviti da 13 jul nije samo datum, već i snažan simbol crnogorske i građanske istorijske vertikale – simbol koji ne predstavlja samo ono najbolje u građanskom i nacionalnom crnogorskom biću u prošlosti i sadašnjosti, već je još više svjetionik koji nam obasjava put u budućnost. Danas ideolozi i sinovi srpskog sveta nastoje da omalovaže i ovaj sveti datum a on je bio svet i 13. jula 1878. godine kada smo dobili međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu. Te svete borbe smo ovjekovječili i 21. maja 2006. godine, povratkom naše nezavisnosti.
Crna Gora danas, više nego ikada, treba da proslavlja ovaj datum jer mračne ideologije nacionalizma, nacizma i šovinizma, koje vrebaju poput hijena, želeći da nas uvuku pod svoje odavno zarđale šljemove, iza kojih se kriju „svastike“ i odavno poraženi orlovi. Naša istorija, ispunjena borbama za slobodu i nezavisnost, obavezuje nas da nastavimo čuvati i braniti vrijednosti za koje su se naši preci borili. 13 jul, simbolizuje snagu, hrabrost i odlučnost jednog naroda da bude svoj na svome, da ne poklekne pred silama mraka i zla. Svakog 13 jula, sjećamo se svih onih koji su dali svoje živote za našu slobodu, ali i svih onih koji danas stoje na braniku naše domovine. U vremenu kada se suočavamo sa pokušajima revizije istorije i negiranja naše posebnosti, ovaj datum nam pruža snagu i podsjeća nas na važnost jedinstva i solidarnosti. Naša budućnost zavisi od naše sposobnosti da sačuvamo sjećanje na prošlost i da iz nje crpimo mudrost za izgradnju boljeg sjutra. 13 jul je mnogo više od praznika – to je temelj na kojem gradimo naš identitet i našu viziju budućnosti. Zato, neka nam ovaj dan bude snažan podstrek i motiv da nastavimo putem slobode, pravde i demokratije, uvijek svjesni svoje odgovornosti prema onima koji dolaze posle nas. Za mene 13 jul je luča slobode i nezavisnost Crne Gore. To nisu samo istorijske tekovine, već živi ideali koji grade svaki korak našeg puta. Ova zemlja, okovana planinama i morem, nosi u sebi duh nepokolebljive odlučnosti da ostane svoja, slobodna i ponosna. Naša nezavisnost je temelj na kojem gradimo budućnost, uvijek svjesni žrtava naših predaka i odgovornosti prema generacijama koje dolaze.
SMRT FAŽIZMU SLOBODA NARODU-DA JE VJEČNA CRNA GORA
Be the first to comment