„Ninova nagrada je u Srbiji kao grofovska titula, jedna jedina koja je stvarno bitna i donosi izuzetne društvene privilegije“, kazao je proslavljeni autor Svetislav Basara, gostujući na VIII Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici.
Basara, inače dobitnik dvije NIN-ove nagrade, skorije za najbolji roman 2020. godine -„Kontraendorfin“, kazao je da priznanja nekada u vrijeme Jugoslavije i sada više nisu ista, te nakon „Andrićeve lestvice užasa“ i „Kontraendorfina“ najavio i treći tom trilogije – „Rekapitulacija“.
„U tu trilogiju je stalo nekih tridesetak godina, to je jedna unutrašnja istorija, iznio sam utiske šta je spoljašnost ostavila na mene. U Srbiji, verovatno i ovde, politiku vide u svemu, i u stvarima koje nemaju veze sa politikom, mada malo šta nema veze sa politikom u Srbiji. Naročito kada se u nekom tekstu neko ne podudari sa zvaničnom verzijom, onda se smatra skandalom, jer to ne bi trebalo da se piše, snima ili govori. Ja uopšte nemam potrebe da moju prozu opterećujem politikom, svaki dan pišem kolumne na političke teme, mogu da dam intervju kad hoću, nisam politički ućutkan“, kazao je autor.
Pisci, kako kaže Basara, zaziru od sadašnjeg vremena.
„Mnogi sjajni pisci su u dubokoj senci, a antitalenti pod svijetlom reflektora. Tu je kriterijum patriotizam, a ne književnost. Tako se stvara prividna srpska književna scena. Naravno, kvalitet uvijek ostaje. Recimo Novica Tadić, porijeklom Crnogorac, koji je za mene vrh proze, pjesnik maltene nepoznat, osim pravim sladokuscima, dok imate razne vašarske poete koji su non-stop u žiži javnosti“, kazao je on.
Njegov „Kontraendofrin“ asocira na prostor namrštenih ljudi.
„Ako pjesnik nije zgranut bolom, on nije pjesnik, mora neprestano da bude u žalosti za ćirilicom, Kosovom, ali čim se pogase svijetla druga je priča. Srbija, srpstvo, Kosovo je repromaterijal vulgarnom, neizlječivom srpskom patriotizmu“, kazao je Basara.
Od kad je bio momak, kako kaže, sluša priče kako će roman kao forma nestati.
„Roman neće nestati, dok bude svijeta biće i romana. Kakvi će biti ne možemo znati, ali svako vrijeme ima svoju literaturu.
Basara je kazao da je djelo „Fama o biciklistima“ paradigma njegove lijenosti, dok je scena u „Fami“ u kojoj se rekonstruiše velika tvrđava, nazvana „velika ludnica“, odnosi se na Jugoslaviju. Prisjetio se i Miodraga Vukovića, ističući da niko nije uspio da piše na taj način.
„U Crnoj Gori malo ko i zna za njega, jer on nije želio da se zna, takav je čovjek bio, i to malo što je napisao, napisao je na pritisak prijatelja. Nije bio zainteresovan za publicitet. Priča koju je objavio kao student ušla je u antologiju Ljubiše Jeremića, to dovoljno govori“, kazao je Basara.
Današnja Crna Gora, kako kaže, prodiše novim duhom, ali ima onih koji se ne mijenjaju nikad. Što se tiče Srbije, Basara smatra da metak Gavrila Principa još uvijek luta.
„Atentatski duh lebdi nad Srbijom, politička ubistva se dešavaju u tim periodima“, ocjenjuje znameniti književnik.
Be the first to comment