novembar 2014.
Bardanjolt, Taraboš, Skadar, Medova… Nazivi mjesta u Albaniji koji su dobro poznati svakom Crnogorcu, čiji pomen izaziva bolno śećanje na događaje iz 1912., 1913. i 1916. godine. O tragičnim događajima u istoriji Crne Gore, koji su se zbili tih godina, u prethodnom periodu dosta se pričalo i pisalo. Nažalost, zbog zatvorenosti Albanije u prošlom vijeku nije postojala mogućnost da se pośete ova mjesta, obilježe datumi i evociraju uspomene na stradale u ovim događajima.
Otvaranjem Albanije omogućen je nesmetan odlazak u tu zemlju, a samim tim i obilazak ovih mjesta. Razvoj dobrih odnosa između dvije zemlje, stvara pretpostavke za dodatna istraživanja, razmjenu informacija sa naučnicima iz Albanije, uvid u arhivsku dokumentaciju, a sve sa ciljem formiranja potpunije i preciznije slike o ovim događajima i okolnostima koje su postojale u tom periodu.
Naravno, ovo je i prilika za sve one koji žele da odu na ova mjesta i odaju počast hrabrim crnogorskim borcima koji su ostavili svoje živote na ovim prostorima.
Početkom novembra 2014. godine, Planinarski klub „Oblun“ iz Podgorice, organizovao je akciju pośete Albaniji sa obilaskom Medove, Lješa, Skadra i uspon na brdo Bardanjolt. Pregledali smo njihov sajt i upoznali se sa programom njihovih akcija. Ono što je karakteristično za njihove akcije i što ih razlikuje od ostalih planinarskih klubova je to što u svojim turama uz planinarenje nude i pośetu značajnim mjestima kroz koja se upoznaje kultura, istorija, nasljeđe… Postalo nam je jasno zašto je njihov moto “Planinarenje i nešto više…”, koji smo i mi iskoristili za naslov ovog priloga.
Saznavši za ovu akciju, istog dana izvršili smo rezervaciju ne želeći da naše putovanje na bilo koji način učinimo neizvjesnim. Nekoliko dana do odlaska, iskoristili smo da nešto malo planinarske opreme dovedemo u red i tako opremljeni, bez posebnih kondicionih priprema, pokušamo da pratimo iskusne članove planinarskog kluba.
Podgorica, prohladno neđeljno jutro, 02. novembar 2014. godine. Očigledno da je ovo putovanje za mnoge bilo izazov, tako da je autobus bio popunjen do posljednjeg mjesta. Preko Tuzi dolazimo na granični prelaz Božaj i nakon kraćeg zadržavanja ulazimo u Albaniju. Za sve one koji ranije nijesu prolazili ovim krajem bilo je to prijatno iznenađenje. Pod uticajem priča o siromašnoj i zaostaloj Albaniji, sigurno nijesu očekivali nove i savremeno urađene kuće, sa velikim plantažnim zasadima pelina i drugog ljekovitog bilja. Oni koji su bili prethodnih godina, mogli su da konstatuju dalji ubrzani razvoj albanskog društva.
Prošli smo kroz Skadar bez zadržavanja, jer je naše prvo odredište bila Medova (Šenđin ili Sveti Jovan Medovski (al. Shëngjin – Sveti Jovan, it. San Giovanni di Medua). Mali gradić na obali mora, nekad saveznička luka, danas sve više poprima konture savremenog turističkog mjesta. Prostrana plaža, luksuzni restorani i hoteli i veliki broj novoizgrađenih zgrada po obodu široke plaže. Na kraju plaže nalazi se luka sa velikim kamenim lukobranom.
Povod našeg dolaska u Medovu je polaganje vijenca u more, u znak śećanja na tragično stradale dobrovoljce koji su na Badnji dan 1916. godine okončali svoj život u plavoj grobnici, žureći da pomognu svojoj otadžbini u borbi protiv Austro-Ugarske monarhije. Tu na domak obale, svega nekih 500-600m udaljen, brod „Brindizi“ na kojem su se nalazili dobrovoljci iz Amerike, naletio je na podvodnu minu i vrlo brzo potonuo. Po najnovijim i do sad najkompletnijim podacima, na brodu je bilo 540 putnika. Stradalo je 386 dobrovoljaca i 9 članova češko-američke ljekarske misije, a uspjelo je da se spasi 145 brodolomnika.
Uz zvuke crnogorske himne položen je vijenac u more, a predśednik Planinarskog kluba “Oblun”, gospodin Zoran Mirotić je govorio o ovom događaju i pročitao riječi zakletve koju su položili dobrovoljci u Vankuveru pred odlazak za otadžbinu.
FRAGMENTARNI VIDEO ZAPIS IZ MEDOVE
Rođaci stradalih u ovoj nesreći, koji su u to vrijeme radili u Americi, 1930. godine su pokrenuli akciju prikupljanja sredstava da se podigne spomenik i na taj način sačuva sjećanje na velike rodoljube.
Od sakupljenih sredstava, 1939. godine, podignut je spomenik poginulim dobrovoljcima. Autor spomenika “Lovćenska vila” je vajar Risto Stijović. Postavljen je na trgu ispred Vlaške crkve na Cetinju. Vitka, elegantna ženska figura, drzi u desnoj ruci visoko podignuti mač, a lijevom prinosi lovorov vijenac žrtvama.
Nakon Medove pošli smo u grad Lješ. Grad bogate istorije koji je podignut u 4v. p.n.e. Dionisije iz Sirakuze osnovao je grčku koloniju Lisos, koju kasnije osvajaju Rimljani.
Posjetili smo arheološki kompleks u kome se nalaze ostaci građevina iz raznih perioda, kao i djelovi crkve u kojoj je sahranjen Skenderbeg, srednjevjekovni plemić iz feudalne porodice Kastriota, koji je u periodu od 1444. do 1468.godine pružao snažan otpor Otomanskoj imperiji. Umro je prirodnom smrću 17. januara 1468. godine u Lješu.
Na povratku iz Lješa još jednom smo prošli kroz Skadar i uputili se ka Bardanjoltu. Veći dio staze je blag i ne zahtijeva neku veću kondicionu pripremu. Oko staze zrele maginje (planika), mame i izgledom i ukusom. Nevjerovatan kolorit – sasvim zreli plodovi su žarko crvene boje, poluzreli narančaste, a nedozreli zelene boje.
Na pojedinim djelovima staze ukazuje se pogled na Skadar, koji se, zbog ne baš idealnih uslova za fotografisanje, pojavljuje kao u nekoj izmaglici. Napredujemo ka vrhu i sve više shvatamo koliko je ovladavanje ovim brdom, odnosno položajem na vrhu brda, bilo značajno u to vrijeme za osvajanje Skadra i kontrolu kompletne doline oko grada.
Neposredno ispod vrha staza praktično nestaje, a uspon postaje veći. Po izgledu terena primjetno je da ovuda rijetko ko ili baš niko ne prolazi. Stigli smo na vrh Bardanjolta. Zaravan na vrhu sa veoma malo rastinja. Ništa što bi moglo ukazivati da su ovđe vođene krvave bitke i da je ovo mjesto najvećeg stradanja crnogorske vojske u svojoj, do tad pobjedničkoj istoriji. Kad se nađete na ovom mjestu, nekako postaje normalno da vam se po glavi mota bezbroj pitanja. Zašto? Da li je stradanje moralo biti baš toliko? Šta je urađeno da se ovo ne zaboravi? Niđe humke, grobnog kamena, obilježja. Neprijatno hodate ovim prostorom, bojite se da ne poremetite vječni mir junaka koji su u tako velikom broju stradali, da li zbog pogrešno vođene politike ili katastrofalno lošeg komandovanja. Đe se nalaze kosti hiljade pogunulih crnogorskih mladića? Da li je država za njih mogla uraditi bar toliko da se u dogovoru sa albanskom stranom sakupe kosti crnogorskih vojnika i na dostojan način sahrane.
Razmišljanja o tim teškim i krvavim mjesecima sa kraja 1912. i početka 1913. godine prekida vođa puta koji nas požuruje da što prije krenemo, jer moramo prije mraka stići u podnožje brda. Vraćamo se drugom stazom, strmenijom ali kraćom. Spuštamo se niz Bardanjolt i posmatramo zalazak sunca koji nas opominje da moramo ubrzati korak.
Već je uveliko pao mrak kad smo stigli u Skadar. Ostalo je vrlo malo vremena do polaska autobusa, pa žurno obilazimo centar grada. Centar podsjeća na veoma moderan grad, sa svim sadržajima koji su karakteristični i za ostale gradove u drugim zemljama. Posebnu draž gradu daje sačuvani stari dio. Očuvane i obnovljene stare kuće, sa skladno uklopljenim novim, modernim sadržajima, na najbolji način pokazuje odličan spoj tradicije i razvoja, odnosno savremenih potreba ljudi. Tu su i tri sakralna objekta tri vjerske zajednice na vrlo malom prostoru, što je izvanredan pokazatelj dobrog suživota pripadnika različitih konfesija. Veliki broj butika, kafića, restorana, hotela, pokazuju da se ne zanemaruje ni turistički aspekt razvoja grada.
Prepuni utisaka vraćamo se za Podgoricu, sa željom da uskoro pođemo na neko novo mjesto, na planinarenje i nešto više od toga…
Montenegrina
