Poštovani pośetioci, nedavno je iz štampe izašla knjiga “Kad skidaju krila” autora Aleksandra Ćukovića. Knjigu je objavio Unireks iz Podgorice 2018. godine. Objavljujemo dio recenzije koji je napisala gosp. Maja Simović, kao i dvije kratke priče.
Maja SIMOVIĆ
POETSKA KONDENZACIJA U ZBIRCI KRATKIH PRIČA ,,KAD SKIDAJU KRILA“ ALEKSANDRA ĆUKOVIĆA
(Aleksandar Ćuković, ,,Kad skidaju krila“, Unireks, Podgorica, 2018)
Ćukovićeve kratke priče imaju afiniteta ka jezgrovitoj, prečišćenoj slici ili ideji koja ostaje urezana u čitaočevu svijest dugo nakon čitanja. Zato je za ove kratke priče najvažniji efekat – uvid, odnosno, pružaju čitaocima trenutak otkrovenja ili epifanije. Iako kratke, ove priče su upravo zbog toga zahtjevne za čitanje i analiziranje, jer se na malom prostoru mora, ne samo uhvatiti čitalac u tekstualno tkanje, već i da se priča svom silinom kroz epifanijski trenutak nametne čitaocu. Trenutak otkrovenja u ovoj zbirci priča prati onu tradicionalnu liniju prema kojoj se prosvjetljenje uglavnom dešava na samom kraju, ponovo stvarajući potrebu za reinterpretiranjem likova i događaja koji su prethodili.
Konačno otkrovenje, međutim, nezaustavljivo je ujedinjeno ili povezano sa nekim neočekivanim otkrićem i obrtom, kao što tačka preokreta ili efekat iznenađenja za čitaoca ponekad dolazi ne kroz otkrovenje ili eskalaciju neke slike ili simbola, već kroz povezivanje i simbiozu dvaju ili više naizgled nespojivih elemenata priče. Priroda ovih uvida ili trenutaka epifanije različita je i višestruka, od priče do priče čini da i sama realnost u ovim trenucima dobije sasvim drugačije značenje (i značaj), bogateći intelektualni i emocionalni potencijal čitaoca (posebno u pričama ,,Kako me smrt ostavila bez diplome”, ,,Mladež” ili ,,Suton”).
Nekonvencionalna, formalno eksperimentalna, uvijek kondenzovana, Ćukovićeva zbirka ispituje vezu između stvarnosti i fikcije, time integrišući neke od poetoloških problema kroz same priče. Na Ekov način, „otvorenost“ ovog djela ne insistira na jednom čitanju ili značenju, već višestrukim pa time se kompleksnost pojedinih priča stvara oko jezgra višestrukih implikacija i efekata koje imaju (i) na čitaoca – otvorenost ove zbirke priča dopušta mu, ne samo da bude dio tekstualne stvarnosti, već da sam nastavi proces pisanja.
Čitalac je, dakle, pozvan, kroz ironijski gest, na bunt i saradnju sa autorom (,,Ispred priče”), ili mu se autor direktno obraća, stvarajući time utisak jedne povlašćene pozicije kod samih čitaoca (,,Papir,gnoj, krv”), dok u priči ,,Irina Dangić“, kumulativna narativna tehnika koja se sastoji iz nabrajanja različitih životnih faza, na kraju priče poziva i samog lika da bude – čitalac.
Postmoderni ouverese ogleda i u borhesovski nastrojenoj priči ,,Adelbert Voren“ u kojoj autor uspostavlja paralelu između nekada oksimoronske juksta pozicije različitih aspekata identiteta u okviru jedne osobe – subjekt koji je, ne više produkt, već u procesu, rastočen i nesposoban da uoči bilo koju vrstu povezanosti u sebi i svijetu, upadajući u beskrajni mise en abyme. (Gotovo je nemoguća, onda, čitaočeva nelagoda jer je zajedno sa likom zatvoren u hermetički prostor priče.)
Ćuković je iznašao način da proširi granice kratkih priča kroz legure nelinearnog, fragmentarnog narativa, često utopljenog u montažni stil, i zahvaljujući poetskoj kondenzaciji, obuhvati i ono čudesno i ono prijeteće života. Trenutak zgušnjavanja, iako u svakoj priči izveden na različit način, bilo kroz tematiku ili simboliku, na kraju čitanja, na nivou cijele zbirke, stvara povezujući trenutak i osjećaj poznatog, jer Ćukovićeva estetika, upravo zbog sažimanja do epifanijskog, jeste estetika trenutka. Na koncu, svaka priča je poput gravure koja se urezuje u jednu opštu sliku i piščevu poetiku blisku tzv. „prljavom realizmu“, naturalizmu, ponegdje lirskoj ekspresivnosti (,,Utočište”, ,,Polazim”), parodičnoj kritici društva (,,Pranje zuba”, ,,Ispred priče”), već pomenutom harmsovskom apsurdistanu (,,Rasuti um”, ,,Djeca za sudaranje”), a ponegdje onom osnovnom Karverovom zahtjevu da je kratka priča kao oblik umjetnosti najbolja ukoliko svoje referentne tačke ima u – stvarnosti (,,Stvar je u tome”).
Ćuković u pričama često prikazuje čovjeka kao „nesretni slučaj“ (iako ne sasvim tragičan jer preovladava distanciran, ironičan ton koji nečesto zna preći i u sarkazam). Stoga je ova zbirka puna marginalaca čiji je univerzum sastavljen od asocijacija, osvrta, komentara, aluzija, u kojem se često parodiraju tzv. liotarovske „velike priče“, bilo da je u pitanju istorija, društvo, umjetnost ili religija. Samorefleksivnost i samoreferencijalnost je u takvom kontekstu nužna, jer oslobađa sve kritičke potencijale kojima se prevrednuju sve postojeće vrijednosti, izvan ali i unutar samog teksta.
Tako narečeno, jedino onda fikcija postaje spasonosna, pa i ona koja govori o tragigrotesknim talozima iskustva, poetski kondenzovanim u jedan detaljan katalog neizmjernosti svih naših zabluda, iluzija, slabosti, ali i podviga i slobode i pored skinutih krila; jedan, dakle, brižljivo sastavljen katalog pod nazivom ,,Kad skidaju krila”.
(Izvod iz recenzije)
Sužavanja
1.
Najprije samo ivica sa koje se lako sklizne u nešto gdje se pad ne primjećuje. Zato se ne uspravljam, ne otresam, ne popravljam garederobu. Nije me blam. Ne crvenim se. Ni meni nije dato da primijetim, a kako bi nekom drugom. Savršen pad jer nema nazad. Ko ga smisli, alal mu vjera!
2.
Stanovati u padu koji se ne primjećuje je po malo čudno. To je lijepa građevina, stamena, nova, iako su knjige sa imenima neimara davno pomiješane u čestice koje su raznesene krpama, sunđerima, metlama ili prosto usmjeravanjem vazduha kroz usta. Nikada nije skroz useljena, a stanarina se ne plaća. Svi liftovi idu na gore, a odrazi u ogledalima su uvijek mladi.
3.
Komšije vole da poklanjaju magnete za frižider čim dođu sa putovanja, a namijenjuju ih susjedima koji nemaju društvene mreže. Ovi ih pak, pošto iskažu divljenje i interesovanje, pruže djeci kojoj služe bezmalo kao valuta. Ja tebi dam San Marino, London, Peking, Moskvu i Beč, a ti meni svoj novi bager i Mostar kao kusur. I tako nastane rat.
4.
Lift. Za gore. Stepenice. Za gore. Vagajući između uštede vremena i zdravog života, čovjek primjećuje marginalne stvari.
5.
Na svakom spratu umjesto ormarića na kome piše ,,HIDRANT“, stoji staklena kutija na kojoj piše ,,U SLUČAJU POTREBE RAZBITI STAKLO“. Iza uglancanog stakla, kao što se da primijetiti, na komadu tkanine grafitna olovka. Dužina 149 600 000 km. Tvrdoća ,,HB“ – najbolja! Na njenom dalekom kraju neuprljana gumica. Za Sunce.
6.
Najcrnji.
Mrkli.
Mrak.
Pad.
Rasuti um
Prašina Kostinog rasutog uma svakog prvog u mjesecu vraćala mu se u jednoj kancelarijskoj, roze koverti, koja je redovnim pacovskim kanalima poput gomile spajalica, olovaka, mastila, papira, tonera i drugog inventara dobijala noge. Uprkos dobroj zapečaćenosti i pažljivom pakovanju, svaki naredni put koverta bi neosjetno bila ,,tanja“, za ,,česticu“. Što bi domaćice rekle ,,prašina uvijek pronađe put“. Posljednji put, koverta je bila toliko ,,laka“ da je Kosta, želeći u magnovenju da je ljutito vrati pošiljaocu, slučajno polizao njen dragocjeni sadržaj.
