Poštovani pośetioci, predstavljamo vam knjigu Aleksandra Ćukovića “Pisac u kupatilu”. Kako se u kritičkim osvrtima navodi, radi se o “zbirci samosvjesnih kratkih priča koje su stavile prst na čelo”, to je knjiga koja “pokreće ozbiljna pitanja, od istorijskih i umjetničkih do filozofskih”.
Aleksandar Ćuković rođen je 1991. godine u Nikšiću. Magistar je političkih nauka. Objavio je knjige: ,,Sporedni poredak“ (2012), ,,Omča“ (2013), ,,Konture horizonta“ (2015), ,,Kad skidaju krila“ (2018, dva izdanja) i ,,Pisac u kupatilu“ (2019). Autor je niza naučnih i stručnih radova iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Piše prozu. Nagrađivan.
,,Pisac u kupatilu“ Aleksandra Ćukovića
,,Pisac
u kupatilu“, nova knjiga priča Aleksandra Ćukovića, predstavlja zbirku detalja,
samostalnih sekvenci iz svakodnevnog života običnih ljudi. Gradeći svojevrstan
mozaik, Ćukovićeve priče, ali i likovi sa njima, ulaze u univerzalnu istoriju
propasti čovjeka kao vrste. Ovo je mozaik paradoksalnih, apsurdnih situacija
koje zahtijevaju posvećenog čitaoca koji treba da se izdigne iznad ništavila
pripovjedačevog svijeta fikcije, da ga dešifruje i razumije. ,,Pisac u
kupatilu“ ne umiruje, ne daje odgovore, već naizgled besmislenim kratkim
pričama, svedenom formom i motivskom raznolikošću, nudi prikaz svijeta u kojem
se pisac izdvaja iz nepregledne mase onih koji u kupatilu samo puštaju vodu.
Ali ovdje ima mjesta i za obračun sa piscem, intelektualcem, sa onim koji se
smatra izabranim da mijenja svijet ili utiče na njega, pa sebi preuveličavajući
sopstveni značaj pripiše i više od onoga što je sposoban uraditi.
Postmodernizam,
a ova mu knjiga pripada, sam po sebi predstavlja preispitivanje stvarnosti kao
impuls stvaranju novog svijeta zasnovanog na novim vrijednostima, a nazire se i
negacija stvarnosti što je karakteristično za avangardu, pa tako u ovom
Ćukovićevom djelu imamo miješanje različitih postupaka. Preispitivanje
stvarnosti kroz segmente iz života, kroz beznačajne detalje koji, naizgled,
nikom nijesu važni, a kamoli interesantni, predstavlja umjetničku osobenost ove
knjige. Reinterpretacijom svakodnevnog, a ne mitova i legendi, Ćuković šokira čitaoca
želeći da ga trgne i pokrene, da čita, promišlja i traga za univerzalnim
vrijednostima i značenjima koje ova knjiga krije. Čitalac ovdje ima težak
zadatak, a to je da pronikne u suštinu „besmislenih“ tekstova, priča koje ni po
čemu, naizgled i samo naizgled, ne zaslužuju pažnju ni prosječnog penzionera u
čekaonici Doma zdravlja, a kamoli ozbiljnog čitaoca. Ali u postupku je veličina
postignutog. Gradeći specifičan i prefinjen senzibilitet knjige, autor ostavlja
utisak formiranog pisca, koji od zbirke ,,Sporedni poredak“ do ,,Pisca u
kupatilu“ prolazi put samootkrivanja i profilacije. Uspostavljanje spone
besmisla i otuđenosti, gluposti i beznačajnosti sa mrakom, zlom i nesvijesću,
te skoro sidranovskim strahom od svršetka i zaborava, predstavlja zreo autorski
postupak. Širok je dijapazon likova, njihovi profili i karakteri koji su
blijedi koliko i njihovo postojanje, usložnjavaju semantičku strukturu zbirke
priča.
Ćuković
se uspješno služi jezikom, a onda jednako uspješno gradi stil koji ga
obogaćuje. S tim u vezi je i stav Itala Kalvina o procesu nastanka teksta,
rečenice, a koji zavisi od uspješnosti izbora riječi.
,,Kao
što je za pesnika pisanje stiha, tako je i kod pisca: uspeh se sastoji u
pogodnom verbalnom izrazu, koji često može proizlaziti iz bleska inspiracije,
ali kao pravilo uključuje strpljenje za traženje prave reči, u rečenici u kojoj
je svaka reč nezamenljiv, najefektniji spoj zvukova i koncepata. Ubeđen sam da
ne bi trebalo da postoji razlike između pisanja proze i poezije. U oba slučaja je
pitanje traženja posebnosti izraza, onog koji je sažet, intenzivan,
nezaboravan“.
Darovitost
Aleksandra Ćukovića ogleda se upravo i u sposobnosti organizacije jezika na
način da i na tako malom prostoru zaintrigira čitaoca, da sa što manje riječi
pokrene što je moguće veću buru u čitaocu, da ga navede na razmišljanje i
pokoleba unutrašnji mir. Duboko vjerujem da je ,,Pisac u kupatilu“ knjiga koja
pokreće ozbiljna pitanja, od istorijskih i umjetničkih do filozofskih.
Preispitivanje stvarnosti zasniva se na tretiranju realnih problema, u realnim
uslovima, sa izmaštanim likovima koji nastaju po matrici nečega s čim smo se
već nebrojeno puta sreli, a opet podrazumijeva jedan nov pristup i filozofiju.
Knjiga
ističe jednu bitnu ideju o filozofiji života savremenog čovjeka. O tome govori
i moto knjige, Kuprjanovljevi stihovi koji markiraju problem. Slavoljubivost,
opterećenost karijerom, poslovnim uspjehom, svim onim što nije bilo u današnjoj
mjeri svojstveno običnom čovjeku do unazad 100 godina, mijenja svijest i
markira sasvim druge principe življenja. Zbog toga Ćuković poentira kada kaže u
priči ,,Curiculum vitae“: ,,Na kraju, opet, škole, seminari, vještine. Čisto da
godine nešto pregrizu dok iščekuju život“. Iščekivanje a ne življenje života je
jedan od ključnih problema današnjice, a autor ga prepoznaje i vješto ističe.
Problemi koji nastaju zbog toga uzrokuju teme koje se u ,,Piscu u kupatilu“
pokreću, kroz pojedinačne likove, kroz događaje, kroz naizgled slučajne
komentare. Besmislenost života i usud koji od pojedinca pravi besmislenu hrpu
kostiju i mesa koja će prije ili kasnije sasvim nestati ispoljen je u ,,Damskom
šeširu“, a naročito u ,,Prekratkoj povijesti eha“ kojom Ćuković dokazuje
vještinu služenja jezikom, ali i otvara jedno filozofsko, životno, sistemsko
pitanje. ,,Do you want to save this changes?“ Pokazuje samo tragičnost,
neznavenost i apsurdnost pojedinca u kompjuterskoj eri, te njegovu nesposobnost
da odgovori i na jedno značajno ili životno pitanje.
Goran Radojičić
Priča iz knjige “Pisac u kupatilu”:
À la carte
Napunio
je 94 godine. Odavno ne slika, ali gotovo svakodnevno sjedi u bašti kafića koji
pod sobom prostire gradsku luku. Međutim, poredak na njegovim platnima nešto je
drugačiji. Luka jeste na svom mjestu, ali su barke na nebu, privezane za slane oblake.
Vjetar ih ljuljuška. Drijemaju. Za razliku od njih, ptice su sasvim slobodne –
u vodi.
Prilazim
njegovom stolu i preko nagorjelog stoljnjaka molim za selfi. Izraz moga lica je
podrepaški, mlak. Slikarska legenda pristaje: pojma nema šta je selfi. Pamti
Italijane i Njemce. Grli me. Iskreno, grlim samo ja, ali mu to odbijam na
Njemce, Italijane i one ostale…
Kadar
pune glave do vrha.
U
pozadini: barke o oblake, laste u vodi. On je čarobnjak. Genije. Akademik, bre!
Poziva me da večeramo čorbu od noktiju. Ne odbijam. Na moru je, valjda, to
normalno.
Ptice
u vodi, barke na nebu.
Čorba
je sigurno specijalitet!
Vrapci
u moru, školjke u oblacima.
To
je sigurno, pomišljam, ma samo umjetnost! Gospode, to je umjetnost!
Konobar,
ipak, donosi tanjir za nokte. Šta zna, jadnik, šta je umjetnost…
Duvam
u kašiku. Leti perje, a laste mi kljucaju jezik.
