Aleksandar Devin i politička propaganda izbjegličke vlade kralja Nikole – Mr Slavica Ratković – Kosić

Mr Slavica Ratković – Kostić:
ALEXANDER DEVINE (ALEKSANDAR DEVIN) I POLITIČKA PROPAGANDA CRNOGORSKE IZBJEGLIČKE VLADE KRALjA NIKOLE (1916-1922)

Ko je bio Aleksandar Devin

Aleksandar Devin je politička i istoriografska nepoznanica. Osporavan i hvaljen, čak i sumnjičen. Kompromitovan zalaganjem za Kraljevinu Crnu Goru i ličnim prijateljstvom sa kraljem Nikolom I Petrovićem, nestankom Kraljevine, potisnut je u zaborav, kao i mnogi drugi koji su podržavali nezavisnost Crne Gore (Mak Neil, Mak Kelar, Kriskuola, Ambroza, Baldači i dr.).
Datum i mjesto rođenja Aleksandra Devina nijesu utvrđeni. Zna se da se rodio u bogatoj porodici, koja je imala imanja u Grčkoj, u okolini Atine. Školovao se u Engleskoj, gde je završio fakultet i zaposlio se kao profesor. Kasnije je postao vlasnik i direktor jedne velike škole u Vinčesteru, blizu Londona. Istovremeno, pisao je u engleskim listovima i časopisima članke o Balkanu i Bliskom istoku.
U toku Prvog svjetskog rata i kasnije, do 1923. godine, posvetio se odbrani nezavisnosti Crne Gore i njene dinastije, pa je radi toga objavio više članaka i knjiga. Najvrijednije njegovo djelo je, nesumnjivo, knjiga ”Crna Gora u istoriji, politici i ratu”. Pisana je uz korišćenje blizu 100 bibliografskih radova. Prošlost Crne Gore od srednjeg vijeka do Prvog svjetskog rata prikazana je dosta objektivno, a težište je dato događajima koji su uslijedili poslije pada Crne Gore.

BLISKE VEZE SA PRINCOM DANILOM

Devinova djelatnost u Engleskoj u korist Crne Gore počela je polovinom januara 1916. neposredno poslije potpisivanja primirja između Austro-Ugarske i Crne Gore. Devin je bio u bliskim vezama sa crnogorskim prijestonasljednikom princem Danilom, koji je imao rezidenciju na jugu Francuske, u Kap Martenu, i koji je uticao na njega da se posveti problemima Crne Gore. Zatim nastavlja da radi za kralja Nikolu i vladu u Nejiju, koje je mogao posjećivati po želji. Zato je on bio dobro informisan u tekućim problemima crnogorske države u emigraciji.
Pošto Crna Gora uopšte nije imala svog predstavnika u Londonu, to se može smatrati da je Devin stvarno bio diplomatski, neslužbeni, predstavnik Crne Gore u Velikoj Britaniji. U stvari, vlada u Nejiju je u toku 1917. godine i formalno predlagala Devina za svog zvaničnog predstavnika u toj zemlji, ali bezuspješno. Može se pretpostaviti da su to bile i njegove ambicije.
Težište Devinove aktivnosti bilo je usmjereno na to da britanska vlada izmijeni svoju, u suštini, neprijateljsku politiku prema kralju Nikoli i njegovoj vladi. Vodio je polemike preko štampe, pisao članke o problemima zarobljenika, interniraca, slanju hrane narodu Crne Gore, subvencijama crnogorskoj vladi, a kasnije se suprotstavljao službenoj agitaciji i akcijama srpske vlade na Krfu, Jugoslovenskog odbora u Londonu i Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje. Slao je proteste, memorandume i pisma raznim političkim ličnostima u Velikoj Britaniji i SAD, tražeći da velike sile preispitaju svoju politiku prema Crnoj Gori. Uporan i ambiciozan, on je otvoreno i bez diplomatskog takta napadao njihovu politiku prema toj maloj zemlji.
Posebno je zapažena Devinova aktivnost na prikupljanju novčanih priloga za Crnu Goru, za izbjeglice, zarobljenike u logorima i internirane Crnogorce. Uprkos zvaničnoj britanskoj politici, u Velikoj Britaniji je bilo dosta simpatizera i pristalica kralja Nikole, pa je takva (humanitarna) Devinova djelatnost imala uspjeha, što se ne može reći za njegovu političku aktivnost. Srpska propaganda prikazivala ga je kao agenta Crne Gore, a Forin ofis nije želio da sa njim sarađuje.
Zvanična Crna Gora, kako to pokazuju dosadašnja istraživanja, nije isplaćivala Devinu nagrade za požrtvovani rad u njenu korist. Naprotiv, u toj njegovoj upornoj i odlučnoj borbi da kao stranac pomogne Crnoj Gori, on je trošio svoj novac. U oktobru 1918. piše kralju Nikoli da posljednji put pokušava da pomogne Crnoj Gori zbog koje je ”toliko propatio od njenih neprijatelja i, potrošio više novca i vremena nego što bi smio”, što je, takođe, indikativno i potvrđuje da je bio zaista iskreni prijatelj Crne Gore i kralja Nikole.

PRILIKE U CRNOJ GORI I POČETAK DJELATNOSTI DEVINA

Kada je poslije Prvog balkanskog rata, 1912-1913. godine, došlo do spajanja državnih teritorija (zajedničke granice) Srbije i Crne Gore, učinjen je korak ka njihovom ujedinjenju, vjekovnom snu naprednih ljudi ove dvije bratske zemlje. Ali, glavnu unutrašnju prepreku tom ujedinjenju predstavljalo je dinastičko rivalstvo između Karađorđevića i Petrovića, a spoljnu Austro-Ugarska, koja je u tom ujedinjenju gledala veliku opasnost po sebe, zbog toga što bi jačanje jedne slovenske zemlje na Balkanu moglo zaustaviti njeno prodiranje na istok i što bi to ujedinjenje podstaklo težnju jugoslovenskih naroda, u okviru Austro-Ugarske, da se oslobode i ujedine sa svojom slobodnom braćom, što bi značilo propast Austro-Ugarske.
Kralj Nikola nije bio voljan da olako žrtvuje interese svoje dinastije. Ali, svijest o potrebi daljeg zbližavanja sa Srbijom i o ujedinjenju bila je u narodu toliko jaka, da se nije mogla suzbiti. Još na izborima krajem 1913. najveći uspjeh imali su oni kandidati koji su bili iskreni pobornici tijesnih veza sa Srbijom.
Kada je 1914. godine počeo Prvi svjetski rat, Crna Gora je kao slobodna i nezavisna država, bez dvoumljenja, uprkos svim pokušajima Austro-Ugarske i Italije da je odvoje, stala na stranu Srbije. Istrošena u dva tek završena balkanska rata, ekonomski veoma oslabljena, bez dovoljno hrane, odjeće, obuće, Crna Gora je znala da je čekaju teški dani, velike teškoće, jer zemlja nije bila spremna za rat.
U toku 1914. i 1915. godine crnogorska vojska je, braneći svoju zemlju od austrougarskih zavojevača i sadejstvujući sa srpskom vojskom, uspješno dejstvovala u Sandžaku, Hercegovini, istočnoj Bosni i zapadnoj Srbiji i odigrala značajnu ulogu u drugoj polovini 1915. godine, kada je, zajedno sa srpskom 1. armijom, obezbijedila povlačenje glavnih snaga srpske vojske preko Crne Gore na albansko primorje. U prvoj polovini januara 1916. u neprekidnim bojevima na Mojkovcu, kod Berana i u dolini Tare, uspješno je dejstvovala protiv snaga austrougarske 3. armije i pokazala visoke borbene i moralne kvalitete i spremnost da ratuje do konačne pobjede. Srbija je tako sačuvala svoju vojsku koja je tada izvršila jedan od najčuvenijih odstupnih marševa u istoriji ratova, i koju je, uz pomoć savezničke flote, prebacila na Krf, a zatim na Solunski front.
U krajnjem bilansu Crna Gora je u tom ratu izgubila 63.000 stanovnika, ili 25% od svog cjelokupnog stanovništva. U ratu je učestvovalo sa 50.000 vojnika, od čega je poginulo (ili umrlo u ratu) oko 20.000 vojnika. To je krupan doprinos Crne Gore u Prvom svjetskom ratu.
Na kraju je, krivicom kralja, vlade i Vrhovne komande (koja je bila u rukama srpskih oficira), kao i saveznika (oni joj nijesu pružili potrebnu pomoć čak ni u hrani i materijalu kojih je bilo dosta u Brindiziju), prepuštena na milost i nemilost neprijatelju, umjesto da poslije pada Lovćena odstupi preko Albanije sa srpskom vojskom na Krf, kako je to učinilo preko 3.000 dobrovoljaca Jugoslovena iz Austro-Ugarske, koji su se u toku cijelog rata borili u sastavu crnogorske vojske.
Tim prije što je takvo raspoloženje u crnogorskoj vojsci postojalo.

TRAGIČAN DOGAĐAJ U ISTORIJI CRNE GORE

Tada su kralj Nikola, kao vrhovni komandant crnogorske vojske, i predsjednik vlade Lazar Mijušković 19. januara, u najtežim časovima njene istorije, napustili Crnu Goru, ne pozvavši vojsku da se povlači sa njima. Oni su se preko Skadra i Medove, jednim italijanskim ratnim brodom, prebacili u Italiju, prepustivši crnogorski narod i njegovu vojsku na milost i nemilost neprijatelju, što je, uz nepovoljne međunarodne faktore i uz nebrigu saveznika, dovelo do katastrofe Crne Gore i njene vojske, u drugoj polovini januara 1916. godine.
To je bio tragičan događaj u istoriji Crne Gore, suprotan njenom ratničkom duhu i slobodarskim tradicijama. Ujedno će to biti i početak njenog nestajanja kao države, pored ostalog i zato što je ona time postala nesposobna da išta doprinese konačnoj pobjedi ratnih saveznika. Vojnici su otpušteni kućama, a zemlja okupirana, kao i Srbija. Mali broj vojnika i oficira priključio se srpskoj vojsci u Albaniji.

Što više diskreditovati ugled kralja Nikole

Kralj Nikola napustio je Crnu Goru bez vojske, ali i bez ugleda kod saveznika, kompromitovan i osumnjičen da ima neke tajne dogovore s neprijateljima, teško optužen za izdaju savezničke stvari. S druge strane, carska Rusija je, radi sprječavanja germanskog prodiranja na istok, potpuno usvojila gledište o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Prema njenoj zamisli, Srbija je trebalo da Bugarskoj ustupi dobar dio zemljišta oslobođenog u Balkanskom ratu 1912-1913. godine. Zauzvrat, Srbija je trebalo da dobije Crnu Goru, a time i željeni i potrebni joj izlaz na more.
Oslanjajući se na ovako moćnu podršku Rusije ”srpska vlada je sa svoje strane radila na diskreditovanju i inače opalog ugleda kralja Nikole…” U toku čitavog rata ometala je inicijative crnogorske vlade, što se tiče ratnih operacija, i činila sve da ne dođe do sadejstva francuske ratne flote i crnogorske vojske u Boki Kotorskoj u primorju. S tim u vezi, Nikola Škerović naglašava: ”To je stav koji nije ni bratski, ni srpski, ni jugoslovenski, ni saveznički.”

PO DIKTATU VLADE CARSKE RUSIJE

Koliko je kralj Nikola bio moćan, vidi se iz činjenice da su srpski oficiri imali u rukama crnogorsko vrhovno komandovanje. Takvo rješenje diktirala je carska ruska vlada koja je i ranije, a kamoli u toku rata, dovela kralja Nikolu u situaciju da on i njegova vlada nijesu mogli preduzeti ništa značajnije bez saglasnosti spolja, a, u stvari, srpske vlade.
U toku rata kralj i njegova vlada bili su izloženi brojnim intrigama i sumnjičenjima. Dolazilo je do mnogih nesporazuma, trvenja i sukoba između crnogorske i srpske vlade, ali su ruski vojnici i diplomatski predstavnici bili uvek na strani srpske vlade, štaviše, Rusija je počela opštiti preko Srbije sa Crnom Gorom.
Crnogorski kralj i vlada su se tome opirali, ali bez uspjeha. Neki autori tvrde da je srpska vlada u crnogorskoj vojsci i narodu organizovala širenje svoje propagande u korist ujedinjenja Crne Gore i Srbije ”na štetu dinastije kralja Nikole”. U julu 1915. kralj Nikola je lično protestvovao kod pukovnika Petra Pešića, ističući da je bio i jeste za uniju, ali samo na bazi – zajednički ministar vojni, inostranih djela i finansija, i da Crna Gora ostane sa svojom dinastijom ravnopravna sa Srbijom.
Kada je 1915. godine crnogorska vojska zauzela Skadar, za koji su Crnogorci uzaludno prolili more krvi u Prvom balkanskom ratu 1912-1913, saveznici – Francuska, Rusija i posebno Italija – tome su se odlučno suprostavili. Na osnovu netačne izjave dotadašnjeg načelnika Štaba crnogorske Vrhovne komande srpskog generala Boža Jankovića engleskom poslaniku na Cetinju, da je kralj Nikola zaključio sa Austro-Ugarskom neki tajni sporazum (radilo se, u stvari, o pregovorima kraljevskog sina Petra s austrougarskim predstavnicima da se ne bombarduju nezaštićeni gradovi), oni su neosnovano sumnjali da je okupacija Skadra i sjeverne Albanije izvršena uz saglasnost Beča.
Te sumnje je svojim izvještajima potpirivao i pukovnik Pešić, tada zamjenik generala Boža Jankovića, delegata srpske Vrhovne komande na Cetinju. Govorilo se da je kralj ustupio Lovćen za Skadar. Uzalud su kralj Nikola i predsjednik vlade, serdar Janko Vukotić, davali izjave o lojalnosti saveznicima.
Oni su toliko izgubili njihovo povjerenje da su od kralja tražili da se ne miješa u operacije svoje vojske i da se rukovođenje, čak i nabavka ratnog materijala povjere srpskoj Vrhovnoj komandi.
Tako je kraljev položaj bio oslabljen već 1915. godine. Crna Gora se otad našla izolovana i u zavisnom položaju od Srbije. Kralj je bio samo nominalno vrhovni komandant, dok je pukovnik srpske vojske Petar Pešić (zamijenio generala B. Jankovića na dužnosti načelnika štaba crnogorske Vrhovne komande) stvarno komandovao crnogorskom vojskom sve do njenog sloma.

SRPSKA KAMPANJA PROTIV KRALJA NIKOLE

Glasine o tajnom ugovoru kralja Nikole sa Austro-Ugarskom širene su i na frontu i u narodu. Čak je falsifikovani ”Tajni ugovor” objavljen i u beogradskoj štampi. Sigurno je da su mnoge nedaće i oskudice sa kojima se borila crnogorska vojska bile posljedice te intrige i kampanje. Time se može objasniti i to što je, nedovoljno naoružana, slabo opremljena i hranjena, kao nijedna vojska u Evropi, crnogorska vojska bila ostavljena bez prave pomoći saveznika.
Razumije se, srpska vlada je iskoristila kapitulaciju Crne Gore za pojačanu kampanju i optužbe protiv kralja Nikole, kao čovjeka koji je izdao stvar saveznika.
On i njegova vlada pokazali su se politički nedoraslim u datoj situaciji i, nesumnjivo, snose punu odgovornost za tragične događaje u Crnoj Gori.
Okupatorska vlast u Crnoj Gori, pored progona, deportovanja i slanja u logore, izazvala je svojom pljačkaškom politikom masovno gladovanje stanovništva. Izvještaji o tome uzbudili su međunarodnu javnost. Već u januaru 1916. organizacije Crvenog krsta pokrenule su akciju za prikupljanje pomoći i slanje hrane ugroženom stanovništvu u Crnoj Gori.
Takve su bile prilike u vrijeme kada je Devin, polovinom januara 1916. godine, započeo da radi. On je tada posjetio britanskog ministra inostranih poslova Edvarda Greja i obavijestio ga o svojoj dotadašnjoj aktivnosti u vezi sa Crnom Gorom, kao i o tome da je u London došao njegov poznanik dr Svetozar Grgin, zet Vuka Vuletića, i zatražio od njega da radi na prikupljanju ljekova za Crnu Goru. Velike su bile njegove teškoće, jer su u to vrijeme dvorovi i politički krugovi mnogih evropskih zemalja bili uvjereni da je kralj Nikola izdao savezničku stvar. To će se uvjerenje zadržati i narednih godina. Sem toga, teritorija Crne Gore bila je okupirana od neprijatelja, vojska razoružana, vlada i dvor u emigraciji.
U takvim prilikama velike sile nijesu bile spremne da pružaju pomoć, a one to nijesu činile ni u ratu kada je crnogorska vojska držala dio savezničkog fronta.
U tome je prednjačila Velika Britanija, koje je prihvatila, iako prećutno, stav da Crna Gora i Srbija posle rata treba da se ujedine. Zato je bila za uklanjanje dnastije Petrovića, kao prvi korak u tom pravcu.
Zanimljivo je da je britanska vlada onemogućavala slanje pomoći u hrani u okupiranu Crnu Goru (i Srbiju) pod izgovorom da su Centralne sile (okupator) obavezne da obezbijede ishranu stanovništva osvojenih zemalja, te da bi svaka pošiljka u okupirane zemlje ”predstavljala direktnu pomoć neprijatelju”.

KRALJ U NEMILOSTI FORIN OFISA

Britanska vlada se, međutim, nije protivila slanju pomoći drugim okupiranim zemljama.
Ta okolnost je još više otežavala aktivnost Devina u korist Crne Gore.
Ipak, njegov rad olakšavalo je to što je u toj sredini bilo dosta simpatizera i pristalica kralja Nikole.
Devin, njegova otvorenost i neuglađenost, njegova kritika britanske politike prema Crnoj Gori, nijesu bili po volji britanskom Ministarstvu spoljnih poslova: ono je prema njemu bilo odbojno i gluvo za sve što je dolazilo od Devina, kao i od vlade iz Nejija – prema kojoj Englezi nijesu imali prijateljski stav.
Oni su, razumije se, izražavali zvanični stav Velike Britanije, koja je bila za uklanjanje Crne Gore sa evropske scene i za njeno ujedinjenje sa Srbijom.

Srpski zvaničnici ne priznaju “podjelu naroda”

Prilikom pomenutog dolaska u London, dr Grgin je Devinu donio pismo princa Danila za britansko Ministarstvo spoljnih poslova. U pismu je princ ukazivao na težak položaj Crne Gore, iscrpljenost njene vojske i slabo snabdijevanje. Predlagao je da oko 30.000 engleskih i francuskih vojnika, zajedno sa Italijom i Srbijom, uz prinčevo lično učešće, zauzmu Kotor da bi se spriječio prodor neprijatelja preko Lovćena ka Cetinju i Skadru i obezbijedila kontrolu na Jadranu.
Devin je pismo preveo na engleski i priložio ga uz svoje lično pismo Greju, u kome je naglasio da smatra ovo pismo Danilovim pokušajem da ”spase obraz” kako bi mogao kasnije da kaže da je tražio pomoć u kritičnim trenucima.

“NESUMNJIVI DOKAZI” PROTIV KRALJA NIKOLE

Predlog nije ni uzet u razmatranje, jer je Crna Gora već bila okupirana. A kada se u martu 1916. vratio u London Džon Salis, britanski poslanik na crnogorskom dvoru, dao je negativno mišljenje o tom predlogu. On je, štaviše, dopuštao mogućnost da se radi o prevari, jer je Danilo smatran pristalicom Centralnih sila. Dr Grgina je okarakterisao kao špekulanta, a i da je opasan, zbog svojih veza sa neprijateljem.
U međuvremenu, sredinom februara, Devin se obratio lordu Doferinu (koji je imao jake veze u Ministarstvu spoljnih poslova) pismom u kojem iznosi da je dr Grgin od svoje svastike, žene bugarskog poslanika u Berlinu, Rizova, saznao da je kralj Nikola pokušavao da očuva svoju dinastiju i odnose sa Njemačkom i Austro-Ugarskom u vrijeme primirja. Devin je tražio da mu Doferin udesi sastanak sa nekim iz Ministarstva spoljnih poslova, kako bi im saopštio ono što zna. Funkcioneri tog ministarstva su odmah prihvatili taj predlog, ali je odlučeno da Doferin piše Devinu i traži od njega sva obavještenja o ovom pitanju. Zadovoljan ovom ponudom, Devin je u pismu Doferinu istakao da postoje ”nesumnjivi dokazi da je kralj Nikola otpočeo pregovore sa Njemačkom u Austro-Ugarskom prije oko četiri meseca”.
Razgovori nijesu bili službeni ”već više lični, vođeni od članova kraljevske porodice (izvor, informacija: Rizovljeva supruga). Nije jasno šta je Devin s ovim želio, vjerovatno, da olakša pristup u Ministarstvo inostranih poslova. Ali, jasno je da je ta informacija potvrdila sumnje u dinastiju kralja Nikole i pojačala nepoverenje u nju i naškodilo joj. Devin, koji se pokazao kao veliki branilac te dinastije, kasnije će nastojati da dokaže da nije tačno to što je tada napisao.
U to vrijeme je u Londonu jedna grupa Engleza, prijatelja kralja Nikole, koji su smatrali da bi Srbija trebalo da ostavi Crnoj Gori potpunu samostalnost, osnovala Crnogorsko potporno udruženje u Engleskoj, na čelu sa počasnim konzulom Crne Gore u Londonu ser Parkingtonom. Devin je u martu 1916. bio postavljen za delegata tog udruženja za pitanje izbjeglica i interniraca. Postao je vrlo aktivan u prikupljanju novčanih i materijalnih priloga. Tražio je od britanskog Ministarstva inostranih poslova podatke o izbjeglicama iz Crne Gore koje su bile deportovane ili rasturene na Krfu, Korzici, u Italiji, Francuskoj i Švajcarskoj.

SAMO PO UPUSTVIMA FORIN OFISA

Potporno udruženje, koje je raspolagalo znatnim finansijskim sredstvima, odlučilo je da Devina pošalje u Evropu da prikupi sva obavještenja o izbjeglicama i deportovanim Crnogorcima, ocijeni šta im treba i predloži mjere kako da im se pomogne; o tome je on početkom marta obavijestio Greja, koji mu je obećao preporuku za britanske diplomate. U Forin ofisu se nijesu protivili Devinovom putu, čak ni Salis, koji je jedino smatrao da je bolje da se Crnogorsko potporno udruženje ujedini sa srpskim i da zajednički rade.
Prije puta, pomoćnik podsekretara Bunsen upozorio je Devina da izbegava dodir sa Francuzima da ovi njegovo putovanje ne bi shvatili kao da je u engleskoj režiji.
U odgovoru na Bunsenovo pismo Devin je naglasio da će se u svom radu pridržavati uputstava Forin ofisa, otkrivši da je došlo do sukoba između crnogorskog dvora i Crnogorskog potpornog udruženja oko kontrole korišćenja novca prikupljenog u Engleskoj, jer je kralj Nikola tražio da mu Udruženje stavi na raspolaganje sva prikupljena sredstva. Bunsenov komentar bio je kao i Salisov: da Crnogorsko potporno udruženje treba ujediniti sa srpskim. U stvari, u vrijeme kada se Devin spremao na put radi pomoći izbjeglicama i internircima, i crnogorska vlada je organizovala sličnu akciju da na raznim stranama (Lipari, Bizerta i dr.) regrutuje što više vojnika za svoju jedinicu u Solunu (bataljon od oko 1.000 ljudi), da bi formirali jednu jaču crnogorsku vojnu jedinicu u inostranstvu koja bi pod crnogorskom zastavom učestvovala u borbama na nekom od frontova.
Pošto je među tim izbjeglicama bila aktivna i srpska propaganda za stupanje u srpsku vojsku, crnogorska vlada je, da bi to spriječila, bila prisiljena da interniranim Crnogorcima, sa kojima je, inače, održavala stalnu vezu, šalje više pomoći. Za to je trebalo dosta novca koji kralj Nikola i vlada nijesu imali. Otud i njihovo nastojanje da za tu svrhu upotrijebe novac koji je bilo prikupilo Crnogorsko potporno udruženje u Engleskoj.
Kada su iz pomenutog pisma saznali za sukob oko trošenja novca prikupljenog u Engleskoj, funkcioneri Foris ofisa zauzeli su još oprezniji stav prema Devinovoj djelatnosti. ”Na prvom, ozbiljnijem poslu, Devin nije učinio kralju Nikoli i Crnoj Gori onakvu uslugu kakvu je želio i koja se od njega očekivala.”

OBILAZAK IZBJEGLICA I INTERNIRACA CRNOGORACA

Devin je pošao na put krajem marta 1916. Nekoliko dana zadržao se u Parizu, gdje je informacije o crnogorskim izbjeglicama, ranjenim vojnicima i svima onim koji su morali da napuste Crnu Goru potražio direktno ”od lorda Granvila i britanskog ambasadora”. Tamo se uvjerio da Francuska prihvata crnogorske izbjeglice kao svoje goste i da se u svim slučajevima francuska vlada ponaša kao njihov zaštitnik, da preko prefektura obezbjeđuje njihove životne potrebe (stan, hrana) i da čini napore da se djeca školuju.
Ubrzo je naišao na teškoće, jer su zvanični srpski predstvnici, iz političkih razloga, odbijali bilo kakvu podjelu dva naroda, ”insistirajući svuda po Francuskoj da su jedna narod i sugerišući da nema potreba za posebnim crnogorskim fondovima za pomoć”. S tim u vezi, on je opisao nesporazum između srpske vlade i crnogorskog dvora kao ”porodični sukob” i smatrao da to ne bi trebalo da interesuje Crnogorsko potporno udruženje u Londonu.
Iz Pariza Devin je otputovao u Bordo, gdje su se nalazili kralj Nikola i njegova vlada. Tamo se sastao sa predsjednikom crnogorske emigrantske vlade Lazarom Mijuškovićem ”koji se složio da većina stanovništva ostane u Crnoj Gori i takođe se složio s mojim ciframa i podacima”. Ali, Mijušković je, u stvari, ostavio nepovoljan utisak na Devina. On je, kao i drugi crnogorski funkcioneri, zahtijevao da Potporno udruženje prenese svoja finansijska sredstva vladi u Bordou i da se više ne miješa u njihovu raspodjelu. Inače, u toku razgovora pokazalo se da on i ne zna koliko ima izbjeglica.

NEZADOVOLJAN POLITIKOM VLADE U BORDOU

Devin je isticao da je nemoguće da Udruženje stavi novac na raspolaganje vladi, ali i uvjeravao da to nema nikakve veze sa povjerenjem ili nepoverenjem prema njoj, što je Mijušković odbio da prihvati.
Ovakvi zahtjevi i atmosfera u krugovima vlade uznemiravali su Devina. Nije stoga bio zadovoljan politikom vlade u Bordou koja s razlogom ”pruža mnogima argumente za kritike”. Ocijenio je, međutim, da je situacija sasvim drugačija u mjestima gdje su se nalazile obične izbjeglice i to ga je hrabrilo da istraje u svojoj misiji.

Crnogorci zahtijevali da ih odvoje od Srba

Iz Bordoa je Devin otputovao za Marsej. Britanski generalni konzul Gurni predusretljivo ga je primio i upoznao sa prefektom Marseja Šapelom, veoma uticajnom ličnošću u cijeloj Provansi i južnoj Francuskoj, gdje se bilo sklonilo nekoliko stotina crnogorskih izbjeglica. Gurni i Šapel, kao i konzul Crne Gore Lukati, pružili su Devinu dragocjenu pomoć. On je posjetio izbjeglice u Marseju, Gapu, Provansi, Lionu i drugim mjestima južne Francuske i odmah im podijeli izvjesnu svotu novca. Marsej je predstavljao vrata kuda su crnogorske izbjeglice ulazile u Francusku i Devin je odmah zaključio da u tom gradu treba da bude centrala Potpornog udruženja u Francuskoj.
Devin se u Marseju prvi put upoznao sa francuskim metodama rada prilikom dolaska crnogorskih izbjeglica koje su bile obavezne da prvo budu u karantinu na ostrvu Friju, gdje su se zadržavale kraće vrijeme, a onda su ih dovodili u Marsej, gdje bi se okupali, oprali stvari koje su im date i upotpunili garderobu. Registracija se vršila s velikom pažnjom. Sve izbjeglice se nahrane i smjeste, a bilo da ostaju u Marseju ili da odlaze u druga mjesta, lokalni prefekt i francuske vlasti trudili su se da im nađu zaposlenje i obezbijede školovanje djece. Devin je bio zadovoljan velikom aktivnošću zvaničnih predstavnika vlasti i njihovim nastojanjem da se fondovi Potpornog udruženja ”na pravi način rasporede”.

MNOGO IZBJEGLICA NA MNOGO ADRESA

Devin je polazio od toga da je cilj njegove misije u Francuskoj da podrži i nadoveže se na sve ono što čini francuska vlada. Pošto su izbjeglice bile smještene na velikom prostranstvu, ponekad i u veoma malom broju na mnogo različitih mjesta, on je došao do zaključka da je nemoguće da unaokolo, iz Marseja kao centra organizacije, vrši distribuciju pomoži i da bi to dovelo do velike konfuzije, dakle, do veće štete nego koristi. Ocijenio je da situacija zahtijeva formiranje Potkomiteta, kome bi londonsko Potporno udruženje ukazalo povjerenje i koji bi ga predstavljao i bio njegov oslonac u Francuskoj.
U Potkomitet učlanio je kao prvog člana bitanskog generalnog konzula Gurnija i obezbijedio pomoć prefekta Marseja Šapela i crnogorskog konzula Lukatija. Gurnije je određen za blagajnika Potkomiteta. Njemu je Devin deponovao izvjesnu svotu novca, s tim da će mu Udruženje u Londonu poslati dodatna sredstva, ako im ta suma ne bi bila dovoljna; ukoliko preostane novca, taj bi fond mogao da bude zadržan do onog vremena ”kada se taj novac može utrošiti za povratak izbjeglica u zemlju i za potrebe i pomoć narodu koji živi u Crnoj Gori”.
Lukati je dobio zadatak da prouči sve slučajeve i da obezbijedi da se poštuje volja svakog pojedinca – izbjeglice Crnogorca – ”koji želi da bude odvojen od Srba”. U saradnji sa Šapelom, on je bio dužan da predoči Potkomitetu svaki takav slučaj. Dodatnu pomoć, na već postojeću vladinu pomoć, treblao je obezbijediti ne samo seljacima – izbjeglicama nego i srednjoj klasi. Posebnu pažnju trebalo je posvetiti školovanju djece, a tuberkuloznim i drugim bolesnim obezbijediti bolničko liječenje.
U Nici on se sastao sa bogatijim izbjeglicama Crnogorcima. Tamo su živjele porodice, studenti, đaci. O njima se svesrdno brinuo crnogorski konzul Grinaldi, koji je upućen da bude u tijesnoj vezi sa Potkomitetom u Marseju.
U Kap Martenu Devina su primili prijestonasljednik Danilo i knjeginja, ”s velikom pažnjom i ljubavlju”. Sa njima je razgovarao o školovanju djece pojedinih oficira ”i neke siročadi”, obećavši da će te probleme prenijeti Udruženju po povratku u Englesku. Glavni predmet njihovog razgovora odnosio se na stanje zemlje u tom trenutku. ”Oni su sa očajanjem govorili o situaciji u zemlji smatrali su da Crna Gora gladuje i da joj prijeti opasnost od totalnog uništenja.”

DRAMATIČNI IZVJEŠTAJI IZ CRNE GORE

Nesumnjivo je da je u tom trenutku stanovništvo u Crnoj Gori masovno gladovalo i da su dramatični izvještaji o tome bili uzbudili čitavu međunarodnu javnost, pa, izgleda i prijestonasljednika Danila, koji je živio u luksuzu (oženjen bogatom ženom), a posljednjih godina nije ni živio u Crnoj Gori. Ali, pomoć u Crnu Goru nije stizala ni sa koje strane, posebno ne iz Velike Britanije.
Ipak, hrana izbjeglicama Crnogorcima u Marseju stigla je tih dana bezbjedno brodom za pomoć, prema direktivi Potpornog udruženja u Londonu, i ona im je razdijeljena, ”dok je izvjesna količina data srpskoj vojsci i srpskim izbjeglicama.”
Iz Marseja Devin je stupio u vezu sa britanskim konzulom u Tunisu i uvjerio se da tamo nema izbjeglica. U Alžiru, međutim, bilo je oko 800 izbjeglica, od toga ”50 Crnogoraca, Bosanaca i ljudi koji su se borili pod crnogorskom zastavom”. Devin je sa zadovoljstvom konstatovao da francuska vlada u Alžiru pomaže izbjeglicama ”kao i u Francuskoj i sve što bi mi mogli da uradimo bilo bi samo povrh onoga što se čini”.
Na Korzici, u dva grada: Bastiju i Ajaču, bilo je 3.000 izbjeglica, od toga 60-100 Crnogoraca. Tu se nalazio i glavni štab srpskog fonda za pomoć, još od njegovog odlaska sa Krfa, pa je Devin, zbog komplikovane situacije i osjetljivosti, djelatnost na Korzici stavio pod jurisdikciju Potkomiteta centrale u Marseju. Pri tom je želio da iskoristi to što je prefekt u Marseju bio prijatelj prefekta na Korzici, pa je očekivao da će zato dobro sarađivati. Devin je ocijenio da, pored onoga što čine francuske vlasti, ”sve što Udruženje za pomoć može da uradi to je da obezbijedi izvjesne bolničke kapacitete”.
Iz Francuske je Devin prešao u Italiju, u kojoj je bila drugačija atmosfera. Za razliku od Francuske, Italija se nije mnogo bavila problemom crnogorskih izbeglica. Devin je bio informisan da je ova zemlja, zbunjena velikim prilivom izbeglica, u početku primjenjivala politiku interniranja, da bi kasnije izmijenila tu politiku i prijateljski se odnosila prema njima, ”ali da Italija nije bogata da bi mogla da zadovolji potrebe izbjeglica tako da smo s toga, čini se, naišli na šire polje djelovanja”.
Bio je veoma zadovoljan što je za djelatnost svog Udruženja pridobio crnogorskog vicekonzula u Rimu Ramadanovića i naročito crnogorskog dugogodišnjeg generalnog konzula u Rimu Evgenija Popovića, ”čak izuzetnog ugleda i ličnog prijatelja kralja Nikole” (29. maja 1917. naimenovan je za predsjednika emigrantske vlade). ”Bez obzira na političke poglede” (Evginije Popović je bio poznati italijanofil – primjedba S.R.K.) – pisao je Devin – ”on se potpuno posvetio trenutno hitnim praktičnim ciljevima: pomoć narodu Crne Gore.”

I STRANI NOVINARI U POTKOMITETU

Devin je ne manje bio zadovoljan saradnjom Andrije Radovića, o kome je imao najbolje mišljenje. Dok se nalazio u Rimu, Devin je doznao da je kralj Nikola pozvao Andriju Radovića da obrazuje novu crnogorsku emigrantsku vladu (Andrija Radović je formirao novu vladu početkom maja 1916. i uspio da dosta popravi položaj kralja Nikole kod saveznika).
Devin je u Rimu formirao Potkomitet za Italiju, koji je bio prirodni centar za davanje pomoći. U njega su ušli Andrija Radović, Evgenije Popović, Ramadanović, dopisnik ”Tajmsa” u Rimu Meklur i izvještač ”Morning Posta” Miler. Potkomitetu u Rimu Devin je stavio na raspolaganje oko 30.000 lira.
Devin je, zatim, posjetio Đenovu, gdje se nalazilo dvadesetak izbjeglica, studenata i radnika. Crnogorskog predstavnika u tom gradu Markviša Di Ferarija povezao je s Potkomitetom u Rimu.

Opustošenoj Crnoj Gori pomagao i Vatikan

Slijedio je put na Siciliju i posjeta izbjeglicama u Palermu, gdje je Devinu, u njegovoj misiji, pružio pomoć Mek Ben, i Mesini, gdje su mu pomogli britanski konzul Hajnes i Trifileti. Po sugestijama prefekta Mesine, Devin je nastavio put na ostrvo Lipare da posreduje i umiri izbjeglice koje su tamo protestvovale protiv postupaka italijanskih vlasti prema njima. Rečeno mu je da su pobunjeni Crnogorci tamo internirani i da im je ograničeno pravo slobodnog kretanja. U stvari, radilo se o Hercegovcima i Bokeljima, koji su se borili u crnogorskoj vojsci. Kada je Crna Gora bila okupirana, oni nijesu smjeli sačekati neprijatelja jer su bili austrougarski podanici i bili bi izvedeni pred vojni sud. Zato su odstupili iz Crne Gore preko Skadra i Drača na Krf, a kasnije na Solunski front.

NIJESU ŽELJELI SA SRPSKOM VOJSKOM

Međutim, oko 500 ovih Hercegovaca i Bokelja, koji nijesu željeli da idu sa srpskom vojskom, prebačeno je italijanskim brodovima na italijansko ostrvo Lipari, gdje su smatrani ratnim zarobljenicima, pošto su bili austrougarski podanici. Kasnije će se za ove ljude, kao i one na Korzici, voditi žestoka borba između srpske i crnogorske vlade oko toga za koga će se opredijeliti.
Na zahtjev italijanskih vlasti i britanskog vicekonzula Devin je govorio ispred britanskog konzulata velikoj grupi okupljenih ljudi i rekao da je došao od strane Crnogorskog potpornog udruženja iz Londona da ispita njihov položaj i da im pomogne. Savjetovao ih je da budu strpljivi i podsjetio ih da istalijanska vlada obezbjeđuje za njih smještaj i hranu, a da da drugi narodi, pa i njihovi zemljaci u Crnoj Gori, mnogo više pate. Obećao je da će njihove žalbe proslijediti u Rim italijanskoj vladi i, ako bude potrebno, engleskoj vladi preko njegovog Potpornog udruženja. Naglasio je da će im biti pružena i dodatna pomoć od pomenutog Udruženja, povrh onoga što italijanska vlada čini za njih. Njegov sastanak sa izbjeglicama uticao je na njihovo smirivanje.
Devin je i tamo formirao jedan mali Potkomitet za pomoć, u koji su ušli: britanski vicekonzul, gradonačelnik ostrva, delegat italijanske vlade zadužen za izbjeglice i predstavnik izbjeglica – interniraca.
Nesumnjivo je da je Devin dobro obavio svoju misiju u Italiji. Gdje je bilo potrebno, formirao je potkomitete i sa njima doveo u vezu sve primaoce pomoći. Cjelokupna djelatnost počinjala je iz jednog centra – Rima, a svi crnogorski primaoci pomoći stavljeni su pod odgovornost crnogorskog generalnog konzula u Italiji Evgenija Popovića.

”DETALJI KOJI NIJESU ZA PUBLIKOVANJE”

Međutim, Devin je u Italiji razvio znatnu aktivnost u rješavanju pomoći stanovništvu u samoj Crnoj Gori, okupiranoj od Austro-Ugarske. On nije potcenjivao problem crnogorskih izbjeglica u Evropi i, kao što se vidjelo, činio je dosta da im se što više pomogne, ali prema njegovoj slobodnoj procjeni njih, ipak, nije bilo više od 3.000, pa mu se sve više nametao problem same Crne Gore i njenih stanovnika. Svu težinu situacije, nevolje te male zemlje, osjetio je Devin kroz dodire i priče koje je slušao od izbjeglica, ”priče koje mozak odbacuje kao nevjerovatne” i ”detalji koji nijesu za publikovanje”.
Kao Englez, naglašavao je, teško je mogao i da shvati primjere okrutnosti i nasilja austrougarskih okupatora, patnje i beznadežnu situaciju crnogorskog naroda. Zato je problem slanja hrane u Crnu Goru shvatio kao najznačajniji i posvetio mu najveću pažnju, iako je bio svjestan da takva njegova aktivnost nije u okviru pisanih ovlašćenja koja je dobio prije odlaska za Evropu. Nadao se da će se Udruženje u Londonu složiti s tim i da će pravilno shvatiti njegove motive. U tom smislu on se i obratio Udruženju, smatrajući da ”postoji način, praktičan i moguć, na koji možemo da nahranimo ove izgladnjele ljude”.
Od Udruženja je tražio da pronađe put da predstavi stvar u Forin ofisu, od koga se nadao da će dati saglasnost u tom smislu.
I on lično, u Rimu, razvio je u tom pravcu vrlo živu aktivnost. Kasnije se žalio da mu se nije pružila prilika da se sastane sa britanskim ambasadorom Renelom Rodom, a još teže mu je palo to što nije uspio da se sastane sa britanskim ministrom u Vatikanu Henrijem Hauardom. Ipak, on je imao više sastanaka sa sekretarom britanske ambasade Džordžom Murnsejom, zatim sa kardinalom Gasparijem i podsekretarom u vatikanskom Državnom sekretarijatu Tedeskinijem. Naime, sa ovim posljednjim Devin je samoinicijativno zakazao sastanak, pošto je Henri Hauard odbio da posreduje između Devina i funkcionera Vatikana u vezi sa Devinovim predlogom da se u Crnu Goru pošalje hrana.
Murnsej, koji je više puta razgovarao sa Devinom, obavještavao je Forin ofis o čitavoj njegovoj djelatnosti u Italiji: o njegovom nastojanju da dozna od italijanske vlade da li ona želi da radi sa izbjeglicama; da li će se suprostavljati radu Potpornog udruženja i stvaranju njegovih potkomiteta u Italiji; o njegovim nastojanjima da pridobije Vatikan za njegov predlog da se u Crnu Goru pošalje hrana. Murnsej je okarakterisao Devina kao dobronamjernog čovjeka, koji jedino ne zna kojim putem da ostvari ono što želi.
U britanskoj ambasadi u Rimu zamjerili su, naime, Devinu što u tu akciju uvlači Vatikan, ”što su mnogi mogli krivo da tumače”. Smatrali su da ti apeli nisu poželjni u vrijeme kada Potporno udruženje raspolaže znatnim sumama novca koji ne zna kako da iskoristi, ali su se i nadali da Vatikan neće ozbiljno shvatiti ovu akciju.
Interesantno je da je, nasuprot takvom stavu britanske ambasade u Rimu, baš negdje u to vrijeme Crnogorsko potporno udruženje u Londonu uputilo novi apel za pomoć u vidu poklona i novca i pri tom objavilo i listu ranijih darodavaoca. A još interesantnije je, opet nasuprot takvom gledištu britanske ambasade, da su funkcioneri Vatikana pozdravili Devinovu ideju o slanju pomoći, predloživši da se to radi preko španskog Crvenog krsta, a uz saglasnost vlade u Beču.

“PAPA LIČNI OBOŽAVALAC KRALJA NIKOLE”

U Devinovom predlogu, predočenom britanskim ambasadorima u Rimu i Vatikanu, kaže se da humana osjećanja nalažu da se crnogorskom narodu u okupiranoj zemlji pruži pomoć, da je Crna Gora potpuno ostala bez hrane i da je zavisna od saveznika. Dalje se u predlogu o specijalnom tretmanu Crne Gore ističe molba da se dozvoli neutralnom crnogorskom Crvenom krstu da pruži pomoć, da pošalje u određenu luku određeni broj automobila i teretnih vagona sa isporukama hrane. Pomoć bi se koncentrisala u četiri glavna centra, a predstavnici crnogorskog Crvenog krsta bi ih raznijeli lično samom narodu.
Kao što je rečeno, u Vatikanu su primili ovaj Devinov program sa najvećom pažnjom. Čestitali su Crnogorskom potpornom udruženju u Londonu na njegovim humanim naporima. Istakli su da je Vatikan zainteresovan za Crnu Goru i da se prijateljski odnosi prema njoj. Devin je pisao: “Izgleda da je papa lični obožavalac kralja Nikole”. Vatikan je, dakle, bio saglasan da konvoj brodova može biti poslat u Crnu Goru, pod zastavom španskog Crvenog krsta ”i uz jake garancije dobijene od nuncija iz Beča”.
Konvoj, sa kojim bi išli i predstavnici Vatikana i Potpornog udruženja iz Londona koji bi se sastojao od Crnogoraca, bio bi sa hranom distribuiran u četiri baze: Nikšić, Kolašin, Podgoricu i Cetinje, odakle bi lično dijelili pomoć narodu i o tome izvještavali savezničke zemlje. Vatikan je ponudio da se za to upotrebe grčki parni brodovi, ako se s tim složi italijanska vlada, kao i da da garancije koje bi zadovoljile Englesku, Francusku i Italiju: garantovao bi pristanak Austro-Ugarske na sve ove uslove i organizovao cijelu operaciju u saradnji sa Španijom.

Okupatori namjerno izgladnjuju Crnogorce

Aleksandar Devin je u razgovorima sa kardinalom Gasparijem citirao izvještaj sa zasjedanja britanskog Parlamenta, u kome je lord Sesil, odgovarajući Meknilu, potvrdio da je britanska vlada zainteresovana da učini sve što je moguće i što bi služilo višim interesima, ali da je u isto vrijeme osjećala potrebu da istakne da je dužnost sile koja zaposjedne tuđu teritoriju da zadovolji potrebe stanovništva zemlje koju je okupirala. On je, isto tako, informisao kardinala o protestu britanske vlade protiv onih “koji namjerno izgladnjuju stanovništvo Crne Gore” koje je pod njihovom kontrolom, pokušavajući da ucijene savezničke sile da nadoknade namirnice i druge potrepštine.
Funkcioneri Vatikana primili su ove informacije ”sa ozbiljnošću”. Zaključak je bio da Devin, po povratku u London, izloži ove činjenice Forin ofisu i zatraži da stupe u vezu sa Francuskom i Italijom.

POMOĆ IZBJEGLICAMA U ŠVAJCARSKOJ

Izvještavajući o cijeloj ovoj stvari, Devin je molio da Potporno udruženje što prije upozna Forin ofis sa zaključkom u Vatikanu i traži ostvarenje ideje o konkretnoj pomoći stanovništvu Crne Gore.
Devin je, kao što se vidi, bio veoma aktivan u Italiji. To je s razlogom konstatovao i britanski ambasador u Rimu, Renel Rod, u svom izvještaju Greju. Izvijestio je i da je Devin tražio od ambasade da mu obezbijedi put na Krf, što Rod nije smatrao poželjnim ”s obzirom da tamo nije bilo izbjeglica iz Crne Gore”. U stvari, tamo je tada bilo nešto Crnogoraca, ali više Hercegovaca i Bokelja. Međutim, Devin nije dobio dozvolu za odlazak na Krf. Morao se zadovoljiti uvjeravanjima Renela Roda i Čarlsa de Grasa, britanskog ambasadora u Beogradu, koji je tih dana bio stigao sa Krfa u Rim, da tamo nema crnogorskih izbjeglica.
Iz Italije je Devin otišao u Švajcarsku, gdje je, takođe, formirao Potkomitet Potpornog udruženja u koji su ušli neki istaknuti švajcarski građani i izbjeglice iz Crne Gore. Iako u Švajcarskoj nije postojao crnogorski konzul ili predstavnik, ovdje je Devin imao manje probleme, jer su se u toj zemlji nalazili studenti ili bolje stojeće porodice. Ipak, izbjeglice su primale 110 švajcarskih maraka, a studenti su morali da plate najmanje 70 maraka za hranu i 30 maraka za smještaj. Preostale marke nisu bile dovoljne za odjeću, plaćanje škola i univerziteta. ”Mjesečni iznos” – obratio se Devin Potpornom udruženju – ”mora da bude povećan ako se želi da ovi mladi ljudi nastave studije, jer kada se rat završi njihovoj zemlji biće potrebni obrazovani ljudi.” Devin je deponovao izvjesnu količinu novca Podkomitetu u Ženevi, kao što je ranije to učinio u Francuskoj i Italiji.
Na povratku iz Londona, Devin se ponovo zadržao u Parizu, nadajući se susretu sa novim predsjednikom crnogorske izbjegličke vlade Andrijom Radovićem. Kako do sastanka nije došlo, Devin mu je 7. maja 1916. uputio opširno pismo u kome ga je obavijestio o svom putu i iznio predloge za dalji rad. Tražio je da ga Radović obavijesti da li nova vlada zahtijeva da se novac prikupljen u Engleskoj stavi na raspolaganje vladi, kao što je to tražila vlada Lazara Mijuškovića. Andrija Radović se zahvalio na pažnji i naglasio da veoma tešku dužnost može obaviti jedino uz punu podršku saveznika, posebno Velike Britanije. Izrazio je zadovoljsto i saglasnost nove vlade s Devinovim radom na pomoći izbjeglicama stvaranjem potkomiteta u Francuskoj, Italiji i Švajcarskoj.

RAZLIČITO O TROŠENJU NOVCA

Što se tiče novca sakupljenog u Engleskoj, Radović je odgovorio da ne dijeli mišljenje svoga prethodnika i Brunea, crnogorskog generalnog konzula u Francuskoj i sekretara crnogorske emigrantske vlade, o stavljanju ovog novca na raspolaganje vladi. Umjesto toga, tražio je da Devin obavijesti britansku vladu da nova crnogorska vlada smatra da novac treba da ostane na raspolaganju Potpornom udruženju koje će ga trošiti preko svojih potkomiteta.
Što se tiče pošiljki hrane u Crnu Goru, predsjednik vlade Radović mu je pisao da će podnijeti poseban zahtjev velikim silama i da će, možda, lično doći u London. Svjestan teških posljedica koje može imati stav velikih sila prema Crnoj Gori i Crnogorcima, Radović je u pismu naglašavao da ”njih neopravdano kritikuju, optužuju i loše postupaju, pa rad Potpornog udruženja može doprinijeti da se ovo čudno mišljenje koje se u posljednje vrijeme javlja u Engleskoj u vezi Crne Gore ukloni”… Priznao je da je vlada Crne Gore počinila neke greške, ali da ni vlade velikih sila nijesu bile sasvim čiste.
”Međutim” – pisao je dalje Devinu – ”naše greške posmatraju se uveličavajućim staklom, a napori da se ove greške poprave nagrađuju zlom voljom.” Kao što se vidi, Radović je činio napore da utiče na izmjenu politike i stava velikih sila, koristeći se u konkretnom slučaju Devinom i djelatnošću Potpornog udruženja.
On je, objektivno, i uspio da znatno popravi položaj kralja Nikole kod saveznika. Izdejstvovao je prijem (i gala-večeru) kralja kod predsjednika Francuske Republike Rejmon Poenkarea, preseljenje dvora i vlade u Neji, kod Pariza, gdje su Rusija, Francuska, Italija, Engleska, Srbija i Grčka imale svoje diplomatske predstavnike. Putem davanja pomoći i primanja u državljanstvo nova vlada je pridobila dosta pristalica itd.
Devin je Radovićevo pismo proslijedio Forin ofisu u nadi da će njegova opravdana kritika politike velikih sila uticati na britansku vladu da u pozitivnom smislu izmijeni svoju politiku prema Crnoj Gori, ali od toga nije bilo ništa. Štoviše, neki funkcioneri Forin ofisa, komentarišući pismo Radovića, izrazili su sumnju da je Devinovo mišljenje o Radoviću ispravno.
Devin se još kraće vrijeme zadržao u Parizu, gdje je razgovarao sa sekretarom crnogorske vlade u Bordou i konzulom Crne Gore u Francuskoj Bruneom, koji je na njega ostavio nepovoljan utisak. To se vidi i iz povjerljivog pisma Devina Forin ofisu da je on ”zao duh” crnogorskih političara i da je ”već duže držao Mijuškovića, manje-više, u džepu”.
Djelatnost Fraucnske na pružanju pomoći izbjeglicama ocijenio je povoljno, ali ne i to što je francuska vlada smatrala sve Bokelje, Bosance, Hercegovce, Dalmatince koji su bili u crnogorskoj vojsci kao podanike Srbije, i što dobrotvorne organizacije rade ono ”što im odobri francuska vlada”, u suprotnom da im onemogućava rad.

SUKOB NIJE SUKOB IZMEĐU DVA NARODA

Početkom maja, poslije šestonedjeljne turneje po Evropi, Devin se vratio u London i odmah podnio iscrpan izvještaj Izvršnom komitetu Crnogorskog potpornog udruženja u svojoj djelatnosti u Evropi. Predložio je da se prihvate slijedeće preporuke za budući rad: izbjegavati povezivanje sa bilo čijim službenim i političkim krugovima (tj. vladama Crne Gore i Velike Britanije); protestvovati protiv svakog oblika pomoći koji produbljuju jaz između Srbije i Crne Gore, nastaviti sa pružanjem pomoći izbjeglicama preko novoostvarenih potkomiteta u Marseju, Rimu i Ženevi, nastojati da se dobije saglasnost savezničkih vlada za pružanje pomoći narodu u Crnoj Gori.
Kao što se vidi iz djelatnosti i izvještaja, Devin nije bio za produbljavanje sukoba između Srbije i Crne Gore. On na jednom mjestu ističe da taj sukob nije sukob između dva naroda ”već dvije politike i dinastije”.
Međutim, kasnije se Devin udaljio od takvog stava i prema Srbiji zauzeo neprijateljsko držanje.

Pitanje života i smrti “za taj nesrećni narod”

Devin kritikuje italijansku vladu što malo čini za crnogorske izbjeglice, dok francuskoj vladi odaje priznanje zbog njenog pažljivog odnosa prema Crnoj Gori i njenim izbjeglicama, mаda ima i nekih primjedbi na njen stav o odnosima na relaciji Srbiji – Crna Gora. Iz djelatnosti i izvještaja Devina može se zaključiti da je Potporno udruženje raspolagalo znatnim materijalnim sredstvima. Ta činjenica komentarisana je i u Forin ofisu, koji Devinov izvještaj (jedan primjerak poslat Forin ofisu) u cjelini nije pozitivno ocjenio.
Funkcionerima je smetalo što Crnogorsko potporno udruženje raspolaže sa više finansijskih sredstava nego što je potrebno za relativno mali broj izbjeglica iz Crne Gore, što podstiče one koji njim rukovode da proširuju svoju djelatnost i na nabavku i slanje hrane i ostalih potreba u Crnu Goru, čemu su se oni protivili. Već tada Devin se u Forin ofisu smatrao nepouzdanom ličnošću. Njegovi predlozi stvarali su probleme birokratskom aparatu tog ministarstva, koji je, doduše, zadržao korektan stav prema kralju Nikoli i davao mu subvencije, ali koji nije želio da se angažuje u jednoj tako rizičnoj akciji kakva je bila slanje hrane u Crnu Goru, tim prije što je poslije okupacije Crne Gore bilo oštrih napada na politiku kralja Nikole u engleskoj štampi.

“TVRDIČLIK” BRITANSKE VLADE

Na tom planu veoma se angažovao i poznati britanski političar Gledston, s kojim je Devin vodio prepisku i sarađivao. U pismu od 31. maja 1916. Devin je Gledstonu dostavio svoj izvještaj o Crnoj Gori. Obavijestio ga je da je sastavljena delegacija za posjetu Forin ofisu i zamolio da bude njen član i podrži predlog za pomoć. U pismima od 3. i 28. juna on ga ponovo poziva da svakako dođe u Forin ofis 29. juna, gdje je delagaciji zakazan prijem kod lorda Sesila, podvlačeći da je stvar izuzetno važna za Crnu Goru, da je to pitanje života i smrti ”za taj nesrećni narod”.
Delegaciji, koju je predvodio poslanik Mak Nejl, lord Sesil je preneo stav vlade: Crna Gora ne može dobiti poseban tretman u pogledu slanja hrane i ostaje stav britanske vlade da je okupator dužan da hrani narod Crne Gore. Devin je nastavio da piše Forin ofisu o tome, tražeći da se slanje pomoći Crnoj Gori raspravi posebno, kao izuzetan slučaj, navodeći razloge: okupator je sve opljačkao, rđava ljetina, Crna Gora odsječena od saveznika. U mirno vrijeme ona uvozi hranu. Crna Gora jedina nije dobila pomoć, kao što je bio slučaj sa Belgijom, Srbijom i Poljskom. O tome je Devin obavještavao Gledstona.
U junu 1916. Devin se sukobio sa profesorom Londonskog univerziteta i članom Srpskog potpornog udruženja u Engleskoj Robertom Setom Vatsonom, a njihove međusobne optužbe trajeće još dugo poslije rata. Naime, čim se vratio sa puta po Evropi, Devin je obavijestio Vatsona o rezultatima svoje akcije i u pismu se saglasio sa Vatsonovom izjavom da ne postoje razlike između jugoslovenskih naroda, ali je, ipak, prigovorio zbog ”ignorisanja crnogorske kraljevine i dinastije”. Istovremeno, Devin je izrazio bojazan da Srpsko potporno udruženje može ”nesvjesno da igra ulogu političkog oruđa u rukama političara koji žele da vide nestanak Crne Gore kao nezavisne države”; pisao je da je on protiv toga, iako se zalagao za konferenciju svih Jugoslovena i ”očuvanje vrijednosti svih naroda i pojedinaca”, drugim riječima, on je bio protiv toga da se uništi Crna Gora kao država.

BROJNI DEVINOVI SUKOBI ZBOG CRNE GORE

Devinovi sukobi sa grupama i pojedincima u Engleskoj koji su radili na ujedinjenju svih Jugoslovena postaće sve češći, a uzajamne optužbe bezobzirne. To je bila posljedica sve većeg zaoštravanja odnosa i sukobljavanja između kralja Nikole i Srbije, sukobljavanja u kojima je Devin bezrezervno i beskompromisno stao na stranu crnogorskog dvora.
Krajem novembra 1916. Devin je protestvovao u Forin ofisu protiv uzimanja Crnogoraca u srpsku vojsku pod izgovorom da su ”Srbija i Crna Gora jedno, u političkom smislu”.
Zapažena je i velika Devinova aktivnost da njegovo Udruženje dobije dozvolu britanske vlade za slanje paketa i drugih potreba za crnogorske zarobljenike u logorima Austro-Ugarske. Naime, odmah poslije okupacije Crne Gore počela su hapšenja i interniranje. Kroz logore su prošle hiljade Crnogoraca. Najprije su bili internirani političari, činovnici, oficiri i većina viđenijih ljudi iz svih krajeva Crne Gore. Oni su razmještani u raznim logorima Austrije (Ašah, Brandao, Grosau, Drozendorf, Gredig, Karlštajn, Mathauzen, Rabe, Vajdhofen i dr.), Mađarske (Boldogason, Najdmedjer, Nežired, Solnok); Slovenije (Belice), Bosne (Zenica, Doboj), Crne Gore (Petrovac).
U logorima su bili aktivni naročito stari protivnici kralja Nikole, oni koji su smatrali da je okupacija posljedica njegove navodne izdaje. Crnogorska vlda je brzo shvatila da od raspoloženja interniranih (u pitanju su bili najviđeniji ljudi) zavisi i raspoloženje njihovih porodica i saplemenika koji su bili ostali u Crnoj Gori. Sem toga, ona je nastojala da među zarobljenicima obezbijedi podršku i ljudstvo za jednu crnogorsku jedinicu koju je želela da formira uz pomoć saveznika. Zbog toga su bila aktivirana mnoga dobrotvorna udruženja koja su slala pakete internircima. U jesen 1916. godine, dok je još Andrija Radović bio predsjednik vlade, osnovan je komitet za pomoć internircima, pod zaštitom kraljice Milene. Na čelu tog komiteta bila je prvo knjeginja Ksenija, a kasnije Vjera.
Iz Nejija je od Potpornog udruženja traženo da se komitet izdržava iz njihovih sredstava. Zbog toga se Devin obratio, početkom januara 1917, Forin ofisu, pitajući da li odobrava taj zahtjev. On je naveo da se komitet nalazi pod nadzorom gradonačelnika Liona Eduarda Erioa, kao i da postoji koordinacija sa francuskim Ministarstvom spoljnih poslova.
Neki funkcioneri Forin ofisa odmah su izrazili sumnju u opravdanost ove akcije, ali je prevagnulo mišljenje da se od Devina traži da objasni kako će paketi stizati na određeno mjesto. Devin je to i učinio: akcija se obavlja preko francuskog Crvenog krsta, pod nadzorom francuske vlade. Knjeginja Ksenija biće savjetnik, a sve ostalo radiće francuski Crveni krst. Devin je tom prilikom informisao Forin ofis da je predsjednik crnogorske vlade Radović tražio od Potpornog udruženja u Londonu da se novac za siromašne u Crnoj Gori šalje, preko Crvenog krsta, mitropolitu Mitrofanu Banu, na Cetinju.

KRIVICA PRIPISANA RADOVIĆU

Forin ofis se sa tim saglasio da se paketi šalju, ali preko francuskog Crvenog krsta. Međutim, odbio da je zahtjev da se odobri slanje novca na Cetinje, mаda je londonsko Potporno udruženje bilo spremno da prihvati ovaj zahtjev Radovića, koji je u međuvremenu podnio ostavku. Protivnici Radovića su neistinito pripisali ovu zabranu Forin ofisu kao njegov grijeh prema Crnoj Gori. U stvari, Radović je nastojao da sprovede u život odluku vlade da se šalje novčana pomoć narodu u Crnoj Gori, ali, kao i ranije, saveznici su se tome protivili.
Time se završava prvi period rada Devina u korist i u ime Crne Gore. Funkcioneri Forin ofisa nijesu bili zadovoljni njegovim vаtrenim zauzimanjem za stvar Crne Gore, ali su prikrivali svoje raspoloženje i odnosili se prema Devinu dosta tolerantno. Devin je korisno posredovao između nemalo izolovane i diskreditovane crnogorske vlade i dvora – i Forin ofisa, razumije se, više na rješavanju dobrotvornih poslova.

Krfska deklaracija ruši suverenitet Crne Gore

Ratne, 1914. i 1915. godine donijele su milionske žrtve, ali nijedna velika sila nije bila odsudno tučena. Ni 1916. godina – bitke na Somi i Verdenu, velika Brusilovljeva ofanziva, pomorska bitka kod Jitlanda i podmornički rat – nije odlučila rat i nijedna od zaraćenih strana ni u toj, trećoj godini rata nije ostvarila svoje strategijske ciljeve. Njemačku i Austro-Ugarsku pogodila je glad.
No, veliku oskudicu trpjelo je i stanovništvo Italije, Francuske i Velike Britanije. Ali, obje strane nastavljale su rat do pobjede. Na tom planu došlo je do smjene vlade ili vrhovnog komandovanja u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj; u Velikoj Britaniji je u decembru 1916. godine na čelo vlade, umjesto Askvita, došao odlučni ministar rata Lojd Džordž. Time je položaj kralja Nikole i crnogorske emigrantske vlade postao još gori.

KOMPROMITUJUĆE NEISTINE O KRALJU

Artur Balfur, novi ministar inostranih poslova, samo mjesec dana prije toga u svom poznatom memorandumu istupio je protiv federalne jugoslovenske države za koju se, u skladu sa predlozima Frana Supila, zalagao Forin ofis, ali se takođe suprostavio obnovi crnogorske države kao nezavisne države; ona, Bosna i Hercegovina i dio Dalmacije, predlagao je, trebalo je da se pripoje Srbiji kao kompenzacija za ustupak Makedonije Bugarskoj.
Novi ratni kabinet je razmatrao i pitanje Crne Gore. U memorandumu za tu priliku Forin ofis je ponovo pošao od uvjerenje da je kralj Nikola počinio izdaju i da zbog toga ne zaslužuje da saveznici imaju ozbira prema njemu, da Velika Britanija treba da podržava pripajanje Crne Gore Srbiji. Takvom stavu doprinosile su nepotvrđene i neistinite, ali kompromitujuće, vijesti o držanju crnogorske dinastije i njenim vezama sa Austro-Ugarskom.
Jedna takva je bila o planovima da se kraljev sin Mirko stavi na čelo jugoslovenske države pod Austro-Ugarskom. Ništa nijesu pomogli demanti crnogorske vlade i uvjeravanja da se ne vode bilo kakvi razgovori sa centralnim silama. Zaključak je bio da ”crnogorska dinastija, uprkos stava Italije, mora da se ukloni”, a Crna Gora pripoji Srbiji.
Može se zamisliti kakve su teškoće očekivale Aleksandra Devina u posredovanju između crnogorskog dvora i Forin ofisa kada se uzme u obzir tako formulisana britanska politika prema crnogorskom kralju.
Prvih mjeseci 1917. Devin nije učestvovao u polemikama, a onda je postao agresivniji. U pismu od 28. maja 1917. poziva Gledstona da bude domaćin skupa članova Potpornog udruženja. Gledston to nije prihvatio, a Devin mu je u pismu od 2. juna 1917. dao za pravo tvrdeći da Crnogorci moraju sami da riješe svoje pitanje, ali je istakao da Crna Gora nema mogućnosti da izrazi svoj stav, jer nema diplomatskog predstavnika u Londonu, kao i da je ”Crna Gora izgnana i bez zemlje, bez predstavnika – na milost glasina, optužbi, mahinacija neprijatelja” i da je dužnost njenih prijatelja u Engleskoj da je zaštite.

VLADA U KLIN – KRALJ U PLOČU

Njegovu aktivnost u korist Crne Gore funkcioneri Forin ofisa ocjenjivali su kao reklamerstvo, a njega lično kao dosadna čovjeka. Odbijali su da ga prime pod izgovorom da su preopterećeni poslom. To će mu se narednih godina više puta dešavati. Umjesto prijema od njega će se tražiti da pismeno iznese ono što želi. U to vrijeme problem ujedinjenja toliko je zahvatio široke mase emigracije da ni nova vlada brigadira Mila Matanovića, koju je kralj postavio dekretom 17. januara 1917, nije mogla da se o njega ogluši.
Vlada se obratila kralju pismom ističući da je ”ideja ujedinjenja postala vjera, religija masa”, da Crna Gora ne može ”udariti u antinacionalni separatizam”, tražila je saglasnost za pregovore o ujedinjenju sa Srbijom. Kralj je odugovlačio sa odgovorom i Matanović je podnio ostavku, iskoristivši za povod telegram koji je kralj Nikola uputio italijanskom kralju, u vezi s nekim uspjesima italijanske vojske, a u kome se kaže:
”Srećan sam što čujem za sjajne pobjede Vaše slavne vojske, koja me oduševljava i kojoj se divim. Čestitajući od sveg srca njenom Vrhovnom komandandu, ja se nadam da će se ruka, koja oslobađa italijanske zemlje, uskoro pružiti ka mojim nesrećnim gorštacima.”
Preko tako očiglednog ataka na jugoslovenske interese Matanovićeva vlada nije mogla da pređe. Nakon što je ukazom od 29. maja 1917. imenovao novu vladu sa italijanofilom Evgenijem Popovićem na čelu, kralj je bio izložen pritisku i kritici od pristalica ujedinjenja i velikih sila. Tih dana je srpska vlada stvorila (i stavila mu na raspolaganje potrebna finansijska sredstva) Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje (sa Andrijom Radovićem, na čelu) koji je radio na kompromitovanju kralja Nikole i njegove porodice, optužujući ih da sarađuju sa Austro-Ugarskom i izdaju saveznika. Zato je kralj Nikola tražio od Devina da povede akciju na širokom planu, kako bi konsolidovao svoj položaj i ućutkao svoje protivnike.

BRITANIJA NEĆE DIREKTNE DIPLOMATSKE ODNOSE

U propagandnoj aktivnosti kralj Nikola je uvijek polazio od toga da on nije protivnik ujedinjenja, naprotiv, da je ”Crna Gora od svog postanka barjaktar srpskog oslobođenja i ujedinjenja”, ali da se jedna zaslužna dinastija (Petrovića) ne može uklanjati bez pristanka i volje naroda; da su izmišljotine da crnogorski dvor pregovara sa Centralnim silama radi stvaranja jedne jugoslovenske države i da se Crna Gora sprema da svoju lojalnost saveznicima dokaže i time što će formirati jedan crnogorski vojni odred.
Petar Plamenac je već bio poslat u London da radi na suzbijanju kampanje protiv kralja Nikole i na popravljanju njegovog položaja u Velikoj Britaniji, njemu je trebalo da se pridruži Devin. U memorandumu koji je 28. maja 1917. uputio Forin ofisu Devin je tražio uspostavljanje direktnih diplomatskih odnosa između Crne Gore i Velike Britanije. Zahtjev je odbijen s obrazloženjem da taj posao u Nejiju obavlja sekretar britanske ambasade u Parizu.
U Parizu je 25. jula počela Balkanska konferencija, na koju nije bila pozvana crnogorska vlada. To su iskoristili Seton Vatson i list ”Nova Evropa” da taj događaj protumače kao izraz nepovjerenja prema nejiskoj vladi i kralju Nikoli. Poslije oštrog protesta crnogorske vlade, njen predstavnik Evgenije Popović je kasnije učestvovao u radu te konferencije.

NOV I TEŽAK UDARAC SA KRFA

Daleko veći problem i nov teži udarac za kralja Nikolu i nejisku vladu predstavljala je Krfska deklaracija o oslobođenju i ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca u nezavisnu državu, objavljena 20. jula 1917. godine, koju su odmah prihvatili i pozdarvili svi Crnogorci koji su bili pristalice ujedinjenja Crne Gore i Srbije. To je učinio i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, mаda on nije učestvovao u njenom donošenju.
Bataljon dobrovoljaca na Korzici

Kralj Nikola je, međutim, Krfsku deklaraciju primio kao neprijateljski akt, uperen protiv njega i protiv nezavisnosti Crne Gore. Crnogorska vlada je odmah povela snažnu kampanju protiv Krfske deklaracije i optužila srpsku vladu da je napala na suverenitet Crne Gore.
Vlada se, doduše, nije izjašljavala protiv ujedinjenja, to nije ni smjela, ali je izjavljivala da o tome, tek poslije oslobođenja, može rješavati samo narod. Snažna kampanja u javnosti u vezi sa Krfskom deklaracijom i proklamacija Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje još više su ugrozile položaj crnogorskog dvora i vlade, koji su, stoga, tražili od Devina da preduzme potrebne korake u Londonu.

KAKO DOĆI DO FEDERACIJE

Aleksandar Devin je 13. avgusta 1917. uputio Balfuru i Džordžu Lojdu dugi memorandum pod naslovom ”Slučaj Crne Gore”. Krfsku deklaraciju okarakterisao je kao ”napad jedne savezničke države na drugu, napad koji britanska vlada nije smjela dozvoliti, a još manje da ohrabruje”. Predložio je da se jugoslovenako pitanje riješi putem federacije, u kojoj jedan vladar neće dominirati, niti bi bilo koja država bila glavna na Balkanu. Svoj memorandum Balfuru završio je upozorenjem da se Velika Britanija nije nikada miješala u unutrašnja pitanja drugih zemalja, a još manje vodila propagandu protiv dinastije, pa da ni sada ne treba da učestvuje u dinastičkim napadima na kralja Nikolu.
Forin ofis je memorandum dao na uvid i mišljenje poznatom istoričaru i priznatom stručnjaku za Balkan i Bliski istok Setonu Vatsonu, koji je bio u srpskom Potpornom udruženju u Londonu i koji je kao urednik pisao u ”Novoj Evropi” diskriminatorske članke o kralju Nikoli i Crnoj Gori. On je veoma negativno komentarisao Devinov memorandum, nazvavši Devina ”agentom kralja Nikole u Engleskoj”. Vatsonove ocjene su još više diskreditovale Devina u očima funkcionera Forin ofisa.
Devin je u raznim prilikama nastavio da napada Krfsku deklaraciju i njene tvorce, kao i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje s Andrijom Radovićem na čelu i sve one koji su podržavali ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Posebno je žustro i nervozno raspravljao sa ljudima oko prosrpskog lista ”Nova Evropa”.
Devin je svoje žestoko protivljenje Krfskoj deklaraciji izrazio u pomenutoj knjizi ”Crna Gora u istoriji, politici i ratu”, koju završava upozorenjem da se mora praviti razlika između vlade Nikole Pašića i samog srpskog naroda, upozoravajući ”da Crna Gora neće nikada dopustiti da bude uništena od neke druge nacije ili da postane manje važna država u federaciji jugoslovenskih naroda. Crnogorcima je uvijek bilo drago što su srodnog porijekla sa Srbima, ali da nikada neće dopustiti da se nađu u podređenom položaju”.

NAPAO POLITIKU SRBIJE PREMA CRNOJ GORI

U ljeto 1917. lord Sesil je u memorandumu o osnovama za rješavanje teritorijalnih pitanja, upućenom Ratnom kabinetu, potvrdio namjeru britanske vlade da podrži pripajanje Srbiji.
Poslije neuspjelog pokušaja kralja Nikole da britanska vlada preuzme njegovu ličnu zaštitu i obnovi njegovoj vladi subvencije, Devin je od kralja i vlade u Neju dobio uputstva za svoj rad u Engleskoj. Devin je sve više bio potreban kralju, a i njegovu su ambicije rasle što je položaj Crne Gore u Engleskoj postajao sve teži.
U prvi plan izbijala je njegova politička, a manje humanitarna djelatnost. Dobio je saglasnost kralja i vlade da može obavljati poslove diplomatskog agenta Crne Gore u Velikoj Britaniji, što Forin ofis nije prihvatio pod izgovorom da nema potrebe za imenovanje nove ličnosti, jer će Graham nastaviti da radi kao i do sada, što je značilo da ne prihvataju njega – kao neslužbenog predstavnika i savjetnika. Uvrijeđen, Devin je optužio Forin ofis za neprijateljski stav prema kralju i Crnoj Gori, što je još zaoštrilo njegovo ionako loše odnose sa funkcionerima Forin ofisa.
Devin je 28.septembra 1917. u časopisu ”The Near East” objavio članak u kome je odbacio optužbe izrečene u britanskoj štampi o Crnoj Gori i kralju Nikoli opovrgao ono što piše o Radoviću i Odboru za narodno ujedinjenje. Četrnaestog oktobra te godine u istom časopisu ponovo je napao politiku Srbije prema Crnoj Gori.

BORBA ZA STVARANJE CRNOGORSKE JEDINICE

Crnogorska vlada je bila uporna i preko Grahama tražila odobrenje za agreman poslanika Crne Gore u Londonu. Funkcioneri Forin ofisa zaključili su da Devina ne treba prihvatiti. Kralj je bio razočaran jer je želeo poslanika koji bi znao da se bori protiv svih neprijatelja, a takav je bio Devin. Predložio je umjesto Devina ser Roberta Kenedija, Irca, prijatelja Crne Gore, ali ni to nije usvojeno, jer je Graham bio dobio instrukcije da obeshrabruje svaki pokušaj vlade iz Nejija da Crna Gora imenuje svog poslanika na engleskom dvoru.
U londonskom ”Morning Postu” je 29.oktobra 1917. objavljen članak ”Kako je kralj Nikola tražio mir”, u kome je crnogorski vladar optuživan da je razmjenjivao telegrame s carem Franjom Josipom o primirju između Austrougarske i Crne Gore. Forin ofis je u tome video novu potvrdu za svoju politiku prema kralju Nikoli. Devin je odmah ustao u odbranu, ali uzalud se vatreno trudio da izmijeni stav i otkloni sumnjičenje britanske vlade prema kralju Nikoli.
Kralj i sve crnogorske emigrantske vlade smatrali su kao svoj najvažniji zadatak da formiraju jednu crnogorsku vojnu jedinicu, koja bi ratovala na nekom od frontova i kasnije bila garancija za povratak u zemlju. Naprotiv, srpska vlada činila je sve da do toga ne dođe, strahujući da bi jedna takva jedinica znatno pomogla rehabilitaciji kralja Nikole, što bi otežalo, ili čak onemogućilo, ujedinjenje dvije zemlje. Zato je rasformirala crnogorsku jedinicu u Solunu, a uspješnom propagandom i uz pomoć francuskih vlasti, koje su išle naruku srpskim, nestala su jezgra i crnogorskih jedinica u Bizerti, a dobrim dijelom i na Korzici.
Za one u Liparima i dijelove na Korzici vodio se pravi propagandni rat za koji će se vladu – srpsku ili crnogorsku – opredijeliti. Borbe za crnogorske dobrovoljce, kako ove tako i one u Americi (pa i kada su došli u Evropu), nastaviće se tokom cele 1917. i 1918. godine.

BATALJON DOBROVOLJACA NA KORZICI

Kralj i vlada u Nejiju su iskoristili pomenutu savezničku Balkansku konferenciju održanu 25. jula 1917. i postavili da saveznici finansijski pomognu organizovanje crnogorske vojske. Pošto je Italija doživjela poraz, a Rusija (poslije revolucije) izašla iz rata, saveznici, kojima je svaki vojnik na frontu bio dragocjen, prihvatili su crnogorski zahtjev, pa je francuska vlada odredila jedno mjesto na jugu Francuske za prikupljanje i regrutaciju crnogorske vojske. Crnogorska vlada je prihvatila da se crnogorska vojska stavi pod francusku komandu, ali je time bila nezadovoljna.
Ubrzo je odlučeno da može raspolagati bataljonom dobrovoljaca na Korzici, interniranih sa Solunskog fronta, ali će se oko njih još dugo boriti srpska i crnogorski propagandisti.

Forin ofis zabranjuje publikacije o Crnoj Gori

U decembru 1917. Sjedinjene Američke Države ušle su u rat na strani saveznika. Za Aleksandra Devina se otvaralo široko polje djelatnosti i on će svim silama nastojati da u Vašingtonu osigura podršku za Crnu Goru. Polovinom decembra 1917. godine, na zahtjev crnogorske vlade, uputio je Forin ofisu memorandum, u kome je iznio probleme oko formiranja crnogorske jedinice.
Ukazao je da se 600 crnogorskih podanika nalazi u srpskoj vojsci, da oko 800 njih radi u francuskim fabrikama municije, da je 2.000 ljudi iz Crne Gore spremno da služi u crnogorskoj jedinici, da 3.000 ljudi u SAD želi da se bori pod crnogorskom zastavom i da je američka vlada spremna da plati troškove njihovog prevoza u Evropu. Najviše je napadao Srbiju i njenu aktivnost na pridobijanju crnogorskih podanika i dobrovoljaca za srpsku vojsku. Na kraju je pitao da li bi britanska vlada odobrila stvaranje crnogorske legije, pod komandom britanskih oficira.

DIO ”PAKLENE POLITIČKE INTRIGE”

Isti memorandum Devin je sjutradan poslao ministru inostranih poslova SAD Lansingu, ali je dodao da su apsurdna tvrđenja srpske vlade sa su Hercegovci, Bokelji i Bosanci, dobrovoljci koji su se borili u crnogorskoj vojsci, podanici Austro-Ugarske i zato mogući špijuni – dio ”paklene političke intrige” i nastojanje da se spriječi slanje tih zdravih i snažnih vojnika u borbene redove.
Treba naglasiti da je Devin kopiju svih važnijih memoranduma slao američkoj vladi (Vilsonu, Lansingu), a vodio je prepisku i sa Huverom i Hausom. Ali je to, manje-više, bila jednosmerna korespondencija.
Suočena sa novim problemom, britanska vlada je zatražila mišljenje vojnoo-obavještajne službe, kao i britanskog poslanika na Krfu Graca o položaju crnogorskih dobrovoljaca u srpskoj vojsci. Grac je odgovorio da su na Korzici i Liparima deportovani vojnici iz crnogorske vojske, podanici Austro-Ugarske, zato što su, pošto su bili prevezeni u Solun, odbili da služe u srpskoj ili francuskoj vojsci; da intrige o lošem postupanju prema Crnogorcima potiču iz Rima i Nejija ”sa ciljem da se stvore posebne jedinice, pod zastavom Crne Gore”.
Forin ofis je prihvatio zaključak Graca o prirodi i porijeklu Devinovog zahteva, pa je tako britanska vlada donijela odluku da ne podrži predlog crnogorske vlade.
U januaru 1918. crnogorska vlada je odlučila da uputi u London ministra vojske Nika Hajdukovića da sa britanskom vladom riješi neka važna pitanja koja su sprječavala normalan razvoj odnosa dvije države.
U nastojanju da pripremi sastanak Hajdukovića, Devin je sastavio opširan memorandum. Podsjetio je da je bez uspjeha dvaput putovao u Evropu i razgovarao sa predstavnicima vlada kako da se pomogne gladnom stanovništvu Crne Gore; bio je zaprepašćen što je Crna Gora bila jedina zemlja u koju se nije slala pomoć, naveo je i jedina saveznička zemlja koja u to kritično vrijeme nije imala svoga diplomatskog predstavnika. Po njemu, bila je javna tajna da se britanska vlada suprostavljala slanju crnogorskog poslanika u SAD.

VATSON ISTAKNUTI NEPRIJATELJ CRNE GORE

Devin je protestvovao što Vatson, istaknuti neprijatelj Crne Gore i njene dinastije, čita povjerljive materijale Forin ofisa o Crnoj Gori, dok se isto ne dozvoljava prijateljima Crne Gore; što se njegovi članci (u štampi) o Crnoj Gori napadaju i cenzurišu: ”Westminster Gazette” objavljuje izjave Andrije Radovića i Krfsku deklaraciju; ”Nova Evropa” napada nejisku vladu i kralja Nikolu, a na sve te napade, nastavlja Devin, ne može se odgovoriti jer Forin ofis zabranjuje izdavačima da objavljuju članke i publikacije o Crnoj Gori.
Kritikovao je britansku vladu što je zabranila pojedinim državnicima i vojnim komandantima da prime odlikovanja koja je htio da im dodijeli kralj Nikola. Ukazao je na velike teškoće koje crnogorskoj vladi stvara neisplaćivanje subvencije od strane Velike Britanije, ističući da se Srbiji plaćaju milioni za propagandni rad. Devin je, na kraju, pozvao britansku vladu da izmijeni svoj stav i ispravi nepravde počinjene prema Crnoj Gori u prošlosti.
Kao i obično, Devin je kopiju tog memoranduma poslao američkoj vladi. U propratnom pismu on ponovo piše o pitanjima Crne Gore i saopštava da se prihvatio posla da prouči istoriju ”ove male zemlje” i provjeri ogovarnja nje i njenog kralja.
Devinov memorandum prisilio je britansku vladu da izvrši analizu svoje dotadašnje politike prema Crnoj Gori i istovremeno odredi budući stav prema njoj. U ime Forin ofisa odgovorio je Nikolson.

MINISTAR HAJDUKOVIĆ U LONDONU

Većinu Devinovih prigovora on je smatrao neodrživim i neopravdanim. Jedino je priznao da je u pravu što se tiče subvencija, ali je otvoreno priznao da su one smanjene zbog saznanja o kraljevom držanju za vrijeme rata i nepovjerenje prema njemu i njegovoj vladi; na primjedbu da Srbija troši velike sume na političku propagandu naglasio je da je srpska vlada, za razliku od crnogorske, u potpunosti ”zaslužila naše povjerenje”, a da je njena propaganda, u suštini, nacionalna propaganda, a crnogorska da je – dinastička.
Što se crnogorske jedinice tiče, ističe da mali broj Crnogoraca i teškoće organizovanja ne bi bili opravdani vojničkom vrijednošću takve jedinice. U stvari, britanski Ratni kabinet je baš u to vrijeme bio već usvojio stav da se Crna Gora pripoji Srbiji.
Nikolsonov memorandum, kao odgovor Forin ofisa na njegov memorandum, Devin je 7. februara 1918. prezentirao američkoj vladi, ukazujući Lansingu da se radi o prljavoj igri.U isto vrijeme Devin je Sesila obavijestio pismom da je ministar Hajduković u Londonu i da želi da ga primi. Međutim, neće ga primiti ni Sesil ni Balfur. Hajduković je u jednoj izjavi za štampu napao ”Jugoslovensku zavjeru protiv Crne Gore” i Krfsku deklaraciju i izjavio da ako bi došlo do zajedničke, države onda da bi na njenom čelu trebalo da budu Petrovići. U London je donio jednu kartu Crne Gore, kakva bi trebalo da izgleda poslije rata: od Drima do Neretve i Drine. Ali, sve je to ostalo bez odjeka kod britanske vlade.
Paralelno sa pomenutim akcijama u Forin ofisu, Devin je bio veoma aktivan u pisanju članaka preko štampe koji su imali pretežno polemički karakter. U njima je temperamentno reagovao na pisanje protiv Crne Gore. Žestoko se suprostavljao propagandi i akcijama srpske vlade na Krfu, Jugoslovenskog odbora u Londonu i Crnogorskog dobora za narodno ujedinjenje, a dosta je pisao i o problemima zarobljenika, interniraca i izbjeglica, o slanju hrane i druge pomoći narodu Crne Gore.

DEVINOVE POLEMIKE PREKO ŠTAMPE

Zapažena je njegova akcija protiv ”Crnogorskog biltena”, organa Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, koji je u Velikoj Britaniji propagirao ideje tog odbora i pisao krajnje nepovoljno o kralju Nikoli i njegovoj vladi. ”Bilten” je izlazio na engleskom (tamo nije bilo Crnogoraca) u 1.000 primjeraka, ali je slat i u SAD kao i u Francusku. Za borbu protiv ”Crnogorskog biltena”, Devin je od polovine aprila, kada se pojavio prvi broj, počeo da štampa ”Affairs du Montenegro”. Prvi broj je Devin dostavio Ministarstvu inostranih poslova Velike Britanije i predsjednika SAD, ističući u propratnom pismu da je njegov interes u ovom pitanju isključivo prijateljski i da se on nada da će uskoro biti imenovani poslanici Crne Gore u Londonu i Vašingtonu, pa da njegove usluge više neće biti potrebne.

I London bio za to da se Crna Gora pripoji Srbiji

U drugom, julskom broju publikacije ”Affairs du Montenegro”, Aleksandar Devin je oštro napao ponovno odbijanje britanske vlade da da saglasnost za poslanika Crne Gore u Londonu i istovremeno uputio riječi hvale Vašingtonu što je dao agreman za crnogorskog poslanika dr Anta Gvozdenovića. Napadajući Vatsona kao pisca članaka i urednika ”Nove Evrope”, on je napadao i britansku vladu. Treći broj ovog političkog glasila nije se pojavio, vjerovatno zbog toga što nije donio željene rezultate, ali, izgleda, i zbog toga što je birtanskoj i srpskoj vladi bilo u interesu da se prekine sa njegovim izdavanjem, tj. onemogući Devin u svom propagandnom i političkom radu.

FEDERACIJA ILI KONFEDERACIJA

U julu 1918. u Londonu su se vršile pripreme za održavanje prvog sastanka nacionalnog komiteta za propagiranje srpskih i jugoslovenskih ratnih ciljeva, na koji predstavnici crnogorske vlade nijesu bili pozvani. Devin je ocijenio da to predstavlja veliku opasnost po Crnu Goru, pa se pismom obratio Balfuru. Objasnio je da je crnogorska vlada za stvaranje balkanske federacije (tome je bio naklonjen i Balfur), ali da se na Balkanu ne stvara ”federacija, već kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pod skiptrom Karađorđevića”. Balfur je na tom sastanku izjavio da je ratni cilj Velike Britanije ujedinjenje svih jugoslovenskih naroda.
Videći da se približava kraj rata, crnogorska vlada je aktivirala sve svoje snage. Pošto britanska vlada nije htjela da prizna Devinu bilo kakav poluslužbeni položaj i zvanje, on je tek nakon urgiranja nejiske vlade redovnim kanalima dobio vizu za put u Francusku. Duboko uvrijeđen takvim postupanjem prema njemu, on je iskoristio priliku da se požali lordu Sesilu, koji ga je tih dana primio da bi, uticao na njega da više ne insistira na agremanu za crnogorskog poslanika.
Poslije raspada fronta centralnih sila na Balkanu i brzog prodora srpskih i savezničkih snaga iz Soluna ka sjeveru i ka Crnoj Gori, Devin je, kao i nejiska vlada, tražio od britanske vlade da spriječi ulazak srpskih trupa u Crnu Goru i tako onemogući sprovođenje u djelo Krfske deklaracije o ujedinjenju, ali Forin ofis je prelazio ćutke preko tih zahtjeva, što je, upravo, bilo u skladu sa odlukom Ratnog kabineta da Crnu Goru treba pripojiti Srbiji. Devin je osjećao da se nešto hitno mora preduzeti ako se želi očuvanje nezavisnosti Crne Gore. Zato je 11. oktobra 1918. uputio veoma opširno pismo kralju Nikoli.
Pozivajući se na sve što je učinio za kralja Nikolu i Crnu Goru, na osvedočeno prijateljstvo i ljubav bez ikakvog ličnog interesa, Devin je napisao kralju pismo koje je okarakterisao kao ”posljednji pokušaj da pomogne Crnoj Gori, zbog koje je već mnogo pretrpio od njenih neprijatelja u Velikoj Britaniji i drugdje, potrošio više novca nego što bi smio”.

VLADA U NEJIJU MORA BITI SNAŽNA

Počeo je analizom rada i sposobnosti članova nejiske vlade za koje je rekao da su bez državničkog iskustva, ograničenih sposobnosti i znanja, lišeni svake dalekovidosti i državničke snage. Zaključio je: opšte je uvjerenje da samo snažna vlada može da spase situaciju. Pozvao je kralja da dobro prouči govor predsjednika SAD Vudroa Vilsona, održan 27. septembra 1918. u Njujorku i njegov naglasak na ”narodni rat”. Skrenuo je pažnju da postoji nepovjerenje u finansijskom svijetu prema vladi u Neiju; znatne sume novca predviđene u humanitarne svrhe, naveo je, vlada je odobrila za privatne zajmove.
Devin se pitao kome uputiti znatna sredstva prikupljena u Americi i Velikoj Britaniji. O načinu života i radu kraljevih sinova nije imao dobrih riječi. Smatrao je da oni čine veliku štetu interesima Crne Gore. Devin je pozivao kralja da promijeni vladu i sastavi novu od sposobnih ljudi, pravih državnika, ukazujući na Petra Plamenca kao jednog od takvih.
Kopiju tog pisma Devin je istog dana uputio predsjedniku SAD Vilsonu, kome je u propratnom pismu objasnio da nema ličnih interesa ali da je bio prinuđen da se kralju obrati na takav način pošto je uvjeren da je neminovna katastrofa Crne Gore i njene dinastije, ako se nešto korjenito ne izmijeni.
Ovako oštra kritika vlade i kralja uznemirila je crnogorske emigrantske redove i nije potrajalo ni dva dana, a kralj je odgovorio Devinu. Branio je vladu, podsetivši da se najsposobniji političari Crne Gore u austrougarskim logorima; smatrao je da, s obzirom na velike promjene i događaje na Balkanu, ne smije da gubi vrijeme i rekonstrukciji vlade. Što se sinova tiče, naveo je da oni ne uživaju nikakve posebne privilegije. Sve u svemu, ono što je pisao Devin bila je neistina, izmišljotina kojim se koriste kraljevi neprijatelji ”zbog interesa, ljubomore i osvete”.
Devin je kraljevim pismom dobio i memorandum vlade o zahtjevima Crne Gore za poslijeratnu obnovu, da bi ga upotrijebio u pripremi zahtjeva koji je namjeravao da dostavi britanskoj vladi. To znači da kralj nije htio zbog pomenutog pisma da prekine odnose s Devinom, smatrajući da će mu i dalje koristiti.

“UJEDINJENJEM SRPSTVA” DO KONFEDERACIJE

Devin je pripremio taj memorandum i poslao ga na uvid kralju Nikoli uz pismo u kome ukazuje da je potrebno da se taj posao (obnova) dobro pripremi i u kome se ponovo zalaže za prisustvo Petra Plamenca u vladi.
Pismo kralju Nikoli i pomenuti odgovor toga vladara, Devin je poslao predsjedniku SAD Vilsonu.
Tih dana Devin se obratio i Džordžu Lojdu i napao planove Nikole Pašića, koji je u oktobru te godine vodio razgovore u Parizu i Londonu, kao i njegove tvrdnje da je kralj Nikola protiv stvaranja jugoslovenske federacije. Naprotiv, tvrdio je Devin, crnogorski kralj je za federaciju. Pošto se kralj Nikola nekoliko nedjelja kasnije otvoreno izjasnio za konfederaciju kao oblik nove jugoslovenske države, može se zaključiti da je koordiniranim akcijama, tim pismom, Devin pripremao teren za kralja Nikolu.
Kralj Nikola, koji je do pred sam kralj rata, sa svojih dinastičkih pozicija, govorio o “ujedinjenju srpstva”, pa da se pod njegovim uplivom stvara jugoslovenska zajednica, promijenio je svoje dojučerašnje mišljenje o načinu ujedinjenja. U proglasu Jugoslovenima, koji je objavio 21. oktobra 1918. u ”Glasu Crnogorca”, službenom organu Kraljevine Crne Gore, koji je izlazio u Nejiju kod Pariza, založio se za stvaranje jugoslovenske konfederacije, ”u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki”.

DA I CRNA GORA BUDE DRŽAVNI SUBJEKT

Konfederacija, kakvu je predlagao kralj Nikola, trebalo je, u stvari, da spasi položaj dinastije Petrovića u Crnoj Gori. Uostalom, on je parolu o konfederaciji istakao krajem 1918. godine, kada je sve bilo gotovo.
U pomenutim pismima, dakle, Devin je pripremio saveznike da prihvate kraljevu novu koncepciju o ustrojstvu buduće države. Jugoslaviju kao konfederativnu državu, u kojoj bi Crna Gora bila državni subjekt, sa dinastijom Petrovića na čelu, kao čuvarem crnogorske državnosti i zalogom nacionalne slobode.

Po želji Pašićeve vlade Crna Gora bez države

Devin je 22. oktobra 1918. godine uputio američkom predsjedniku Vudrou Vilsonu opširan memorandum o ekonomskoj obnovi Crne Gore poslije završetka rata, naglasivši da vlada Crne Gore nije u stanju da sama obnavlja zemlju, već se nada pomoći saveznika. Predlaže da taj posao obavlja jedna komisija koja bi dijelila prikupljenu pomoć narodu u Crnoj Gori. U njenom sastavu bili bi predstavnici Velike Britanije, SAD i Crne Gore. Luku Bar je predlagao kao mjesto za iskrcavanje transporta, zbog dobrih veza sa unutrašnjošću. Devin je, kao što se vidi, suviše optimistički računao na savjest saveznika što se tiče obnove Crne Gore, iako mu njihovo ranije držanje nije davalo pravo za to i činilo je njegov zahtjev nerealnim.

AUSTROUGARSKE TRUPE ZAMIJENILE SRPSKE

Negdje u isto vrijeme sličan memorandum uputila je nejiska vlada preko svog poslanika u Vašingtonu, Anta Gvozdenovića. Namjera je bila da se preko crnogorskih organa za raspodjelu hrane i drugog materijala dođe do saznanja o raspoloženju naroda u Crnoj Gori prije povratka kralja Nikole iz Francuske.
Na traženje poražene Austro-Ugarske primirje je zaključeno 3. novembra, a 11. novembra 1918. kapitulirala je njemačka vojska, posle njenih poraza, novembarske revolucije radnika i seljaka proglašenja Republike Njemačke. U Crnu Goru su se probile srpske i francuske trupe, a na zahtjev srpske vlade, kao i na zahtjev vrhovnog komandanta savezničke vojske, francuska vlada je zabranila kralju Nikoli povratak u Crnu Goru.
Poslije duge i teške okupacije došla je nova sloboda i narod je s oduševljenjem dočekao srpsku vojsku. Stara kraljevska vlast nije u narodu budila nadu u bolju budućnost, uspomena na nju nije mobilisala mase u borbi za njen povratak, u svjesti ljudi razbuktale su se vjekovne težnje Crnogoraca da se ujedine sa Srbijom i ostalim Južnim Slovenima. Zato su proglasi narodu, u kojima je optuživan kralj Nikola za izdaju u ratu, padali na pogodno tlo.
Da bi se na autoritativan način proglasilo ujedinjenje, 6. novembra održani su izbori, a 14. novembra održana je Podgorička skupština koja je usvojila odluku: ”Da se Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu, pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjene stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca”. Time je vlada kralja Nikole izgubila legitimaciju kao saveznička izbjeglička vlada.
Uzalud su Devin i vlada u Nejiju protestvovali kod saveznika protiv prisustva srpskih trupa i svega onoga što se dešavalo u Crnoj Gori, niko za takve proteste nije mario. Njihovi planovi, predlozi i zahtjevi za ekonomsku i industrijsku obnovu Crne Gore su postojali, ali zbog događaja u Crnoj Gori nijesu bili započeti. Zajmovi nisu dati, a odluci francuske vlade da se kralju Nikoli ne dozvoli povratak u Crnu Goru pridružila se i Velika Britanija. Uzalud je Devin protestvovao i, u vezi s tom odlukom, ništa nije mogao izmijeniti.

PRED KONFERENCIJU MIRA I POSLIJE NJE

Kao što se vidi, crnogorski zvanični predstavnici i prijatelji Crne Gore, među kojima prije svega Devin, posljednje tri ratne godine bili su razvili veoma živu propagandnu aktivnost da bi se poboljšao veoma uzdrmani položaj kralja Nikole i vlade kod saveznika i da se obezbijedi njihov povratak u zemlju poslije oslobađanja, kao i da Crna Gora sačuva svoju nezavisnost. Zbog teške osude da je kralj izdao u ratu saveznike, propaganda je nastojala da dokaže suprotno i isticala vjernost saveznicima, od kojih je, razumije se, zavisilo to da li će se poslije rata Crna Gora obnoviti kao nezavisna država. Poslije Krfske deklaracije, zvanična crnogorska propaganda veoma se angažovala na pariranje zahuktale kampanje Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje.
To nije pomoglo, jer su crnogorsko pitanje rješavale velike sile, ali i raspoloženje crnogorskog naroda da se ujedini sa Srbijom. Događaji su se odvijali onako kako je željela srpska vlada. Ulaskom srpskih trupa u Crnu Goru i s njima kraljevih protivnika, pristalica bezuslovnog ujedinjenja, kralj Nikola je shvatio svu ozbiljnost situacije i povodom prekida neprijateljstva i primirja njegova vlada je izdala saopštenje, u kome ističe pravo Crne Gore na opstanak ”jer i Crna Gora želi i teži da joj, isto kao i braći jugoslovenskoj uz njih i sa njima, svanu dani srećne budućnosti, i trijumfu prava, pravde i slobode”.

PODGORIČKA SKUPŠTINA – NEUSTAVNA

Da bi Podgoričku skupštinu i njene odluke predstavila kao protivustavan, nevažeći i samovoljan akt, kraljevska izbjeglička vlada je izdala saopštenje 8. januara 1918. i dostavila ga svim savezničkim vladama. Ono glasi:
“Prisustvo srbijanskih trupa u Crnoj Gori omogućilo je srbijanskim vlastima da, pod imenom ‘Velike skupštine’ skupe nezakonitu skupštinu koja se, ni po svom sastavu ni po svom djelokrugu, ne može opravdati Ustavom naše zemlje.
Ovaj skup, udešen samo za određenu mu svrhu, prisvojio je sebi tobožnje pravo da proklamuje prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i svrgnuće naše narodne dinastije. Ovaj skup nije bio izraz volje naroda crnogorskog, no jedno prosto oruđe za imperijalističke ambicije Srbije… Kraljevska Vlada pouzdano vjeruje da će ovakav brutalan pokušaj aneksije naići na jednodušnu osudu.
Uzdajući se u obećanje saveznika, kraljevska Vlada iščekuje čas kada će Crna Gora, potpuno uspostavljena, moći slobodno izjaviti svoju volju u pogledu njenog ujedinjenja sa ostalim zemljama jugoslovenskim”.
U ”Glasu Crnogorca”, u redakcijskom komentaru, ovi stavovi vlade su razrađeni, a Podgorička skupština okarakterisana kao falsifikovanje narodne volje. U isto vrijeme, na Badnji dan, i kralj se obratio Crnogorcima, ukazavši na nezakonitost Podgoričke skupštine i napao zvaničnu Srbiju, ističući da je njegova vlada 1916. i u junu 1917. godine predlagala mjere za ujedinjenje, ”ali se srpska vlada na to nije htjela ni okrenuti”. On naglašava da je za ujedinjenje, ali ne onakvo kakvo hoće Srbija.
Saveznici su bili upoznati sa svim tima propagandnim notama crnogorske vlade, ali tek ih je prenula Božićna pobuna koju su inicirali i podržavali Italijani. Predvodile su je pristalice, rođaci i bivši ministri i generali kralja Nikole (Jovan Plamenac, Đuro Petrović, Milutin Vučinić, Risto Popović i dr.) uz podršku Italije.
Pravi uzroci njenog izbijanja bile su nesređene političke prilike u Crnoj Gori: prisustvo stranih trupa, razoreni privredni potencijali i veliko siromaštvo naroda. Istaknuta je parola da je to borba Crnogoraca protiv odluka Podgoričke skupštine, borba za nacionalnu ravnopravnost, za očuvanje svog nacionalnog ponosa, da Crnogorci u jugoslovensku zajednicu stupe kao ravnopravni činilac sa ostalim jugoslovenskim narodima.

DEFINITIVAN KRAJ SVIM NADAMA

Pobuna je bila više lokalnog karaktera (Crmnička, Riječka i Katunska nahija), borbe su vođene svega nekoliko dana (23, 24 i 25. decembra 1918) i bilo je s obje strane oko 500 do 700 mrtvih i ranjenih. Italijanske okupacione trupe, koje su držale Crnogorsko primorje i Virpazar, omogućile su jednom broju učesnika pobune da emigrira u Italiju, gdje je formirana crnogorska vojska (pod okriljem kralja Nikole i crnogorske vlade), iz čijih su se redova, prvih godina, emigranti ilegalno vraćali u zemlju, radi političke propagande i izvođenja pojedinih akcija.
Italijani su tek poslije zaključenja Rapalskog ugovora, u novembru 1920. godine, počeli da likvidiraju crnogorske emigrantske baze. Već 15. avgusta 1922. ukinuta im je svaka pomoć, a Musolini je rastjerao i posljednje ostatke crnogorskih emigranata u Italiji.

Crna Gora ipak otišla “ka’ đevojka bez prćije”

Božićna pobuna i nastavak odmetništva u Crnoj Gori nanijeli su, međutim, velike političke štete Srbiji, posebno kod predsjednika SAD Vilsona, a kralju Nikoli dali nov propagandni materijal u borbi za ostvarenje svojih ciljeva. Pobuna je više nego sve crnogorske proklamacije skrenula pažnju saveznika na crnogorsko pitanje, a kralj Nikola, zadovoljan što je do pobune došlo, izjavio je: ”Uviđam da Crna Gora neće otić ka’ đevojka bez prćije.”

ODUZETA DRŽAVNOST I NACIONALNA SLOBODA

Kralj i vlada su, međutim, odbijali svaku sumnju da su oni organizovali tu pobunu. Takav odgovor dali su i izaslaniku Vilsonu, na čiju je intervenciju kralj Nikola uputio crnogorskom narodu poruku da obustavi borbu pošto je ”dobio uveravanja sa najvišeg mjesta da će narodu poruku da obustavi borbu pošto je ”dobio uvjeravanja sa najvišeg mjesta da će narodu biti omogućeno da slobodno odluči o svojoj budućnosti, a da će on prihvatiti odluku koju narod bude donio”.
Događaje u Crnoj Gori crnogorska propaganda pripisivala je velikom nezadovoljstvu naroda odlukama Podgoričke skupštine i ”srpske okupacije, koja im je oduzela državnost i nacionalnu slobodu”. Pretjerivala je u pisanju o teškim zločinima vojnih jedinica i žandarmerije u raznim krajevima Crne Gore. Crnogorsko Ministarstvo spoljnih poslova objavilo je ”Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori” na francuskom jeziku, koja je Odbor crnogorskih izbjeglica preštampao pod naslovom ”Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”, na francuskom, italijanskom i engleskom jeziku.
Božićna pobuna i razgovori početkom januara 1919. italijanske kraljice Jelene, kćerke kralja Nikole, sa Vilsonom o teškoćama kralja Nikole učinili su da Vilson, najuticajnija ličnost saveznika, konačno uzme u zaštitu kralja Nikolu i pokaže interesovanje za njegov položaj. Izjavio je da je Crna Gora starija od Srbije, da stoga treba da bude odvojena od nje i da treba da bude zastupljena na Konferenciji mira.

I FRANCUSKA PROTIV CRNE GORE

Konferencija mira je 18. januara 1919. počela rad u Parizu u prisustvu 60 učesnika, ali bez predstavnika Crne Gore, uprkos svim Vilsonovim i Soninovim nastojanjima i uprkos odlukama Vrhovnog savjeta Konferencije da Crna Gora pošalje jednog delegata. Najpresudniju ulogu u tome imala je Francuska – domaćin Konferencije.
Koliko je nade polagala crnogorska vlada u Konferenciju mira, vidljivo je iz njene velike propagandne aktivnosti. Teško bi bilo na ovom mjestu i nabrojati njene uporne proteste, beskrajno duge memorandume i note velikim silama, koje su bile pune optužbi na račun Srbije, regenta Aleksandra, Pešića, Radovića i savezničke vojske u Crnoj Gori. S neviđenom upornošću slata je saveznicima nota za notom da bi se obezbijedilo prisustvo na Konferenciji. U decembru je saveznicima upućena nota protiv ”propagande službenih predstavnika Srbije koji su u štampi širili lažne vijesti protiv Crne Gore da bi se srozao njen ugled” i ”ona spriječi da prisustvuje mirovnoj konferenciji”. U sljedećoj noti zamjerano je savezničkim vladama što Crnu Goru nijesu pozvale na konferenciju na kojoj je raspravljalo o primirju sa Austro-Ugarskom ”iako je ona bila u ratu na strani Saveznika”. Notama od 25. i 28. februara i 1. marta tražena je dozvola da delegati nejiske vlade izlože svoj stav pred Konferencijom. To su bili napori nove vlade Jovana Plamenca, postavljene 17. februara 1919. godine.
Koliko s to bile duge note, vidi se naročito iz publikacije ”Crna Gora pred Konferencijom mira”, što je, u stvari, memorandum od 5. marta 1919. Koji je od vlade Kraljevine Crne Gore predat Konferenciji mira u Parizu. Bila je to čitava jedna brošura u kojoj su, sistematizovano iznijeti: ondašnje stanje u Crnoj Gori, uloga Crne Gore u svjetskom ratu i zahtjevi Crne Gore. U prvom djelu detaljno se govori o svečanim obećanjima saveznika Crnoj Gori (Vilsonova izjava od 8. januara 1917. da je restauracija Crne Gore jedan od uslova mira; Pižonovo pismo kralju da će vojska Franše Deperea poštovati ustavne vlasti i slobodu crnogorskog naroda; Poenkareovo pismo kralju od 24. novembra 1918. da će mu Francuska olakšati povratak u zemlju, itd.) i stvarnosti da su srpske čete srušile suverenitet zemlje koja je šest vjekova bila nezavisna. Zatim se opširno piše o situaciji u Crnoj Gori i zaključuje da nije bilo nikakve revolucije i da tamošnje promjene nijesu proizašle iz nje, niti zakonitim putem, nego nasiljem jednoga od saveznika – Srbije. Slijedi pitanje zastupanja Crne Gore na Konferenciji mira i zahtjev da se odmah pozovu dva predstavnika Crne Gore, kako bi mogli braniti njena prava i interese.

“PRAVO NA OPSTANAK KOLIKO I SRBIJA”

Memorandum, dakle, odbacuje srpski predlog o plebiscitu jer je Crna Gora suverena, nezavisna država i kao takvoj u njoj se plebiscit ne može vršiti. Vlada je u memorandumu veoma opširna kada objašnjava zašto su i na koji način saveznici napustili Crnu Goru i zašto se morala dogoditi katastrofa Crne Gore, što je razumljivo jer je trebalo dokazati da kralj nije kriv za kapitulaciju, nego da su srpski političari namjerno išli za tim da upropaste crnogorsku vojsku, kako bi lakše ostvarili svoje planove i uklonili dinastiju Petrović. Ističe se istorijska uloga Crne Gore, da je ona očuvala nezavisnost i suverenitet stare srednjovjekovne srpske države i da je ”bila i jeste pravni nasljednik svih onih zemalja srpskih koje u srednjem vijeku sačinjavaju srpsku državu”, da ”ipak ima onoliko pravo na opstanak koliko i Srbija”, na kraju traži Hercegovinu, Boku Kotorsku i Skadar sa okolinom, dakle, zemlje koje su nekada činile ”staru zajedničku državu Zetu”.
Iako je Crnoj Gori bio ugrožen opstanak, izbjeglička vlada kralja Nikole nerealno je i politički nezrelo tražila znatna proširenja.
Nije poznato koliko su prezauzete delegacije savezničkih država na Konferenciji mira uspijevale da prouče ovako glomazne i preopširne memorandume, ali joj ovaj, usmeno izložen od strane crnogorske delegacije (Plamenac, Gvozdenović, Šoć) pred Vrhovnim savjetom Konferencije (Plamenac je uspio da dobije taj prijem), nije pomogao. Uglavnom, te stavove sadrži i memorandum upućen Klemansou, predsjedniku francuske vlade od ”Odbora crnogorskih izbjeglica” u Parizu 18. maja 1919, i memorandum predsjednika vlade Plamenca, upućen predsjedniku SAD Vilsonu, 20. jula 1919. Opet se optužuje Srbija da hoće na jedan ponižavajući način da uništi individualnost crnogorske države, ističe da su se Crnogorci borili za svoju čast, nezavisnost i za slobodu svoje države i onda kada nije bilo ni kralja Nikole, ni njegove dinastije ”a još manje Srbije”.

(NE)RASPOLOŽENJE PREMA CRNOJ GORI

Dok su se vršile pripreme za Konferenciju mira i u toku njenog rada, Devin je bio veoma aktivan, ali je od funkcionera Forin ofisa u tome znatno ometan. Nekoliko mjeseci krajem 1918. nije mogao dobiti izlaznu vizu, ali se krajem januara i on našao u Parizu i zajedno sa crnogorskom vladom razvio široku propagandu aktivnost da ubijedi saveznike da treba poštovati suverenitet Crne Gore. Dokazivao je ogroman doprinos Crne Gore u ratu i neistine koje s tim u vezi širi zvanična Srbija.
Tražio je da se nadoknade nepravde učinjene Crnoj Gori time što bi joj se dala teritorijalna proširenja. Na sve strane pisao je zahtjeve i peticije, ali s malo uspjeha, jer je tada bilo takvo raspoloženje prema Crnoj Gori. Kao i ranije, on je o svim djelatnostima obavještavao kako britanske delegate, tako i predsjednika SAD Vilsona, kao i Herberta Huvera, direktora Administracije za ishranu.

Crnoj Gori ni zrno bibera

Sedmog januara 1919. Devin je uputio Balfuru memorandum u vezi s obnovom Crne Gore. Podsjetio ga je na 1916. godinu kada je ”uticajna delegacija”, sa Mak Nejlom na čelu, pokušala da ubijedi lorda Sesila da je Crnoj Gori hitno potrebna pomoć u hrani, ali da uprkos ogromnim naporima pojedinaca, crnogorskog Crvenog krsta, Potpornog udruženja i drugih ”ni zrno bibera nije ušlo u Crnu Goru”. Protestvuje, takođe, protiv načina na koji saveznici tretiraju Crnogorce, što su Francuzi dopustili Srbima da pregaze Crnu Goru i što sprječavaju povratak kralja Nikole u sopstvenu zemlju. Ističe da on ima puno povjerenje u SAD, ali da one ne shvataju situaciju i, najzad, protestvovao je što mu se čine prepreke u dobijanju vize za Pariz.

VIŠE NAGINJAO POLITIČKOJ STRANI PROBLEMA

Pošto mu je saopšteno da se to pitanje nalazi u rukama savezničke komisije za ishranu, Devin je, poslije bezuspješnog pokušaja vođenja prepiske s tom komisijom, ponovo zatražio vizu za Pariz, izrazivši u pismu Huveru strahovanje da hrana koja se šalje u Crnu Goru odlazi u ruke srpskih vlasti ”koji je koriste u političke svrhe” i upozorio da, pored humanitarne, postoji i politička strana čitavog pitanja. Devin je sa Huverovom komisijom već duže vodio prepisku i Huver nije bio bez rezerve u odnosu na Devina. To se vidi iz jednog pisma Huvera Vilsonu, u kome iznosi mišljenje da zahtjevi koje on postavlja u ime Crne Gore i Crnogoraca ”nijesu sasvim platonske prirode”.
Devin je sve više naginjao političkoj strani problema. Kada je Plamenac dao izjavu pred Vrhovnim savjetom Mirovne konferencije početkom marta 1919, i Devin je imao razgovore u Forin ofisu, što ukazuje da je koordinirano djelovao sa nejiskom vladom. Razgovori su vođeni u vezi s memorandumom od 14. februara 1919. koji je bio uputio Vilsonu. U njemu je Devin iznio svoj predlog da se iz Crne Gore povuku srpske trupe. Red bi održavale britanske i američke snage, pošto te dvije velike sile nemaju interese u Crnoj Gori. Onda bi trebalo da se vrati kralj Nikola, koji bi sazvao Skupštinu i omogućio narodu da izrazi svoju želju o obliku vladavine.
Devin je izjavio da je pročitao govor kralja koji bi trebalo da održi pred Skupštinom i da je to korektan poziv narodu da se izjasni o onom što želi. Bio je protiv slanja savezničkih misija, jer je Crna Gora suverena država. U federaciji vidi najbolje rješenje.

RAZOČARAN U VELIKE SILE

Lord Gledston se u pismu Devinu zalagao za federaciju, pa je Devin kopiju pisma uputio Vilsonu. Kao što se vidi, u to vrijeme i kralj Nikola govori o konfederaciji, pa je sigurno da ta podudarnost nije slučajna, već da se radi o koordiniranim akcijama. Isto se odnosi i na pismo Devina Džordžu Lojdu 4. marta te godine, u kome ga poziva da ne dozvoli da zanemare prava Crne Gore i da se suprotstavi intrigama protiv nje. I to pismo se podudara sa pomenutim akcijama Jovana Plamenca u Parizu.
Interesantno je da je italijanska vlada Vitorija Orlanda baš u to vrijeme, krajem aprila 1919, potpisala vojnu konvenciju sa crnogorskom vladom u izbjeglištvu kako bi joj pružila podršku u njenim naporima da se uključi u rad Mirovne konferencije, ali i pored toga crnogorsko pitanje nije stavljeno na dnevni red te konferencije.
Devin je bio ozlojeđen onim što se dešavalo crnogorskoj vladi tih dana u Parizu, gdje se održavala Konferencija mira. Razočaran što velike sile ne smatraju Crnu Goru kao savezničku i prijateljsku zemlju, Devin ih je u notama i u štampi oštro optuživao.
Karakterističan je njegov dugi članak o Crnoj Gori objavljen jula 1919. u ”Daily Telegraphu”. Istupajući odlučno u odbranu kralja Nikole, naglasio je da više niko ne vjeruje u ispravnost i zakonitost odluka Podgoričke skupštine. Neshvatljivo mu je zašto se sa Crnom Gorom tako postupa, iako se ona lojalno borila na strani saveznika. Zašto velike sile ne obnove Crnu Goru, kao Srbiju i Belgiju, zašto one dopuštaju jednom savezniku da vojnički osvoji drugu savezničku državu pod izgovorom odbrane zajedničkih interesa, poslije čega je došlo do pobune, krvoprolića i bijede. Zaključuje da su velike sile željele da nagrade srpsku dinastiju Karađorđevića.
Postavio je pitanje: da li je pravedno da Crna Gora nestane kao nezavisna država, da bi se zadovoljili Hrvati i Slovenci ”koji su za vrijeme rata vjerno branili Habzburgovce”. Isticao je da pitanje Crne Gore nije dinastičko pitanje (to je istakao i kralj Nikola kada se u avgustu 1919. obratio Konferenciji mira), već pitanje ”nezavisnosti naroda koji je uživao slobodu od 9. vijeka”, da su joj saveznici više puta svečano obećavali nezavisnost. Devin smatra da je francuska vojska podržala ovu akciju pod pritiskom francuskog kapitala, jer se želi velika Srbija kao garant za milijarde pozajmljene srpskoj vladi.

SLOBODAN PLEBISCIT NIJE MOGUĆ

U drugom dijelu članka polemisao je sa državnim podsekretarom Harmsvortom, koji je u Donjem domu izjavio da je Vlada u Nejiju bila konsultovana o radu britansko-američke misije (sačinjavali su je britanski poslanik u Vatikanu Salis i američki pukovnik Majls) u Crnoj Gori. Devin je naglasio da je to netačno i da se crnogorska vlada protivila slanju te misije. Osvrćući se i na misije koje su ranije odlazile u Crnu Goru da se upoznaju sa političkom situacijom, rekao je da nijedna od njih nije bila u stanju da objasni što se u toj zemlji zbivalo, i da je slanje misija suprotno međunarodnom pravu, jer Crna Gora je suverena država i saveznik Velike Britanije, ”sve dok se u zemlji nalaze Srbijanci slobodan plebiscit je apsolutno nemoguć” itd.
U propratnom pismu Devin se žalio Vilsonu što mu se nije pružila prilika da se s njim lično sastane i objasnu mu problem Crne Gore, ističući da će uporno govoriti i pisati o tome sve dok se na nju ne primijeni princip samoopredjeljenja.
Kao što se vidi, njegovi stavovi se podudaraju sa onim koje je u to vrijeme na sve strane iznosila vlada u Nejiju. Devin nije dobio odgovor na postavljena pitanja, ali su ona zainteresovala javnost, pa je stoga više članova Gornjeg i Donjeg doma britanskog Parlamenta u to vrijeme često postavljalo vladi pitanja, koja su za nju bila neugodna.
Kada su se Vilson i Lansing vratili u SAD, Devin se obraćao Hausu, ranije bliskom prijatelju predsjednika Vilsona, smatrajući da on može nešto da učini za Crnu Goru. Sredinom septembra 1919. Devin mu je uputio apel u ime Crne Gore. Haus je tražio izvještaj Salisa, ističući da je uvijek sa simpatijama gledao na borbu Crne Gore za nezavisnost. Devin mu je odmah uputio svoj članak o Crnoj Gori objavljen u ”The Near Eastu” i tako se razvila uzajamna prepiska.
Crnogorska emigrantska vlada je nastavljala da pridaje veliki značaj propagandi u britanskoj javnosti, kako bi zadobila naklonost i tako izvršila pritisak na britansku vladu. U tom smislu Devin je, nesumljivo, bio njen najveći propagandista u Velikoj Britaniji, a i šire, ali su crnogorskoj propagandi bili od velike koristi Roland Mak Nejl u Donjem i lord Sidenem u Gornjem domu, kao i drugi, koji su se isticali čestim interpelacijama u vezi sa Crnom Gorom. Poslanik za Kenterberi Nejl je, još u junu 1916, na Devinovo traženje, vodio jednu delegaciju u Forin ofisu da se iznađu putevi kako da se pruži pomoć u hrani crnogorskom narodu, ali mu je tada odgovoreno da vlada želi da pomogne, no da je okupator dužan da hrani Crnu Goru, kojoj se ne može dati poseban tretman u pogledu slanja hrane. On je, potom nastavio da se zalaže za stvar Crne Gore sarađujuću u tome sa Devinom.

SVE TEŽE RIJEČI NA RAČUN VELIKIH SILA

Početkom 1920. godine u govoru u Parlamentu Nejl je napao vladu Džordža Lojda za nepravdu i nedosljednost prema Crnoj Gori, pa je u vezi s tim vođena burna debata. Devin je ovo uzeo kao povod da Hausu uputi novo pismo, zamolivši ga da uruči predsjedniku Vilsonu izvod iz pomenute debate u britanskom Donjem domu. U vrijeme vođenja te debate u Londonu je boravio predsjednik crnogorske vlade Jovan Plamenac i tražio prijem kod Džordža Lojda ili Balfura.
Kao što se vidi, Devin je upućivao sve teže i teže riječi na račun velikih sila, neprestano tražeći da se prema Crnoj Gori izmijeni politika i primjeni u to vrijeme široko proklamovani princip samoopredjeljenja.

Kralj: “…Kami da mi je!”

Kada je došlo do prekida isplate subvencija, Devin je o tom pitanju imao razgovore u Ministarstvu finansija i u Forin ofisu. Tada je, na zahtjev Petra Plamenca, proširio temu razgovora na politička pitanja i prigovorio da je stav britanske vlade direktno uticao na onakav tretman i rješenje problema Crne Gore na Konferenciji mira. Devin je tražio Salisov izvještaj o stanju u Crnoj Gori, ali mu je zahtjev odbijen i saopšteno da vlada ne namjerava da ga objavljuje.
Nejiska vlada i on su na tome uporno insistirali, jer je Salisov izvještaj sadržavao podatke o teškom stanju u Crnoj Gori. Zbog toga je došlo i do žučnih rasprava u Donjem i Gornjem domu. U maju 1920. godine 25 uticajnih članova oba doma posjetili su Džordža Lojda i predali mu rezoluciju koja je umnožena i razaslana na sve strane, u propagandne svrhe.

“SAMO U SVRHU SRBIJANSKE PROPAGANDE”

Devetog juna 1920. Devin se obratio državnom sekretaru za inostrane poslove Velike Britanije lordu Kerzonu i proslijedio mu ”Specijalni raport britanske Potporne misije u Crnoj Gori od 9. juna 1920”. U propratnom pismu tražio je od lorda intervenciju da srpska vlada ubuduće ne ometa rad ove misije. Obavještavao je da razne američke misije u Crnoj Gori nijesu imale ”slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći”, već su ”upotrebljene samo u svrhu srbijanske propagande”. Slijedi izvještaj o stanju u Crnoj Gori u kojoj vlada velika glad jer ”nema nigdje ničega” i o ”narodu koji će biti istrijebljen”. Devin piše: ”Nikada se ne smije zaboraviti da je Crna Gora jedina od savezničkih zemalja ovako izuzetno tretirana i da joj za vrijeme cijelog rata nije bila dozvoljeno da primi makakvu pomoć, a otkako je okupirana od Srbije, sva je pomoć bila obustavljena svima onim Crnogorcima koji se nijesu složili sa nasilnom okupacijom od strane Srbije.”
Koliko su to bile teške optužbe na račun Srbije i koliko se u propagandnom smislu od njih očekivalo, vidi se i po tome što su priređivači pomenutog pamfleta ”Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića – Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori” koji je 1921. godine priredila crnogorska vlada, a preštampao Odbor crnogorskih izbjeglica, uvrstili ovo Devinovo pismo Kerzonu u tu publikaciju.
Pošto je u proljeće 1920. u Kanu vodio više razgovora sa kraljem Nikolom, Devin je o tim razgovorima sačinio memorandum i sa svojim predlozima za rješenje balkanskog i jugoslovenskog problema uputio ga kralju u Kan. Kopiju memoranduma je, kao i obično, krajem maja 1920. poslao Vilsonu, ističući u propratnom pismu da će na Balkanu doći do pokolja, ako se nešto hitno ne preduzme. Za takvo stanje, pored Srbije, optužio je u Italiju, prema kojoj je crnogorska vlada već gajila neraspoloženje zbog njenih pogađanja sa beogradskom vladom na štetu Crne Gore.

JUGOSLAVIJA – UKLJUČIV BUGARSKU I ALBANIJU

Smisao Devinovih poruka, a one su, izgleda, bile u skladu sa kraljevim stavovima, bilo je: iako je situacija skoro beznadežna, pitanje Crne Gore može da se riješi ako se stvori jugoslovenska federacija. Kralj Nikola, ”najveća ličnost na Balkanu, doajen evropskih vladara i zakoniti kralj Crne Gore koga priznaju svi evropski vladari”, treba da zaboravi sve uvrede i predloži stvaranje ”liberalne, poštene i sveobuhvatne Jugoslavije koja bi uključila Bugarsku i Albaniju, i koja bi bila veoma decentralizovana federacija”.
Devinovu namjeru bilo je lako prozreti. Trebalo je omogućiti kralju Nikoli povratak na prijesto, ili bar polaskati zaboravljenom starom kralju i učiniti mu posljednje dane snošljivijim. A kakvi su bili ti dani, najbolje ilustruje kraljevo pismo ministru dr Peru Šoću od 3. aprila 1920. godine:
”… Iscrpio sam i potonju paru, prodao sam i prodajem moje lične stvari i moje familije za svakodnevno izdržavanje. A vjeruje li mi se? Kami da mi je! Naprotiv, drži se da imam, no da mi je srce okorjelo. Nije ni to lako, moj revnosni ministre. Zaboravljen pravdom pri tom očajavam za konačnu sudbinu moje nesrećne zemlje”.
Iako su se prilike u svijetu izmijenile, Devin je na stari način nastavljao da protestuje i agituje u ime Crne Gore, njenog kralja i dvora. Pisao je oštre note, nastavio sa optužbama na račun velikih sila i posebno Srbije. Više nego ranije posvetio se pisanju manjih knjiga u kojima je osuđivao one koji su Crnu Goru uklonili kao suverenu državu. Tako je te, 1920. godine, objavio ”The mistery of Montenegro”. Šaljući je američkom državnom sekretaru Kolbiju, Devin je u propratnom pismu napisao da jedino što je preostalo da se učini, jeste da se ”napravi zabilješka o onom što je izgledalo najveće zlo i nepravda”, imajući u vidu, svakako i novembarske izbore (1920. za Ustavotvornu skupštinu) koji su otvorili mogućnost za konačno priznanje ujedinjenja Crne Gore sa jugoslovenskom državom.

KAO DA SE BORILA ZA CENTRALNE SILE

Za moto te knjižice Devin je uzeo riječi Gledstona koje je 1920. godine izgovorio u Parlamentu: ”Crna Gora ne bi imala gori tretman i da se borila na strani Centralnih sila”! U toj publikaciji Devin piše o obećanjima datim Crnoj Gori. Podsjetio je na riječi Askvita 20. januara 1916. da ”Belgija, Srbija i Crna Gora moraju biti obnovljene” i da će ”Engleska biti u ratu sve dok se ne obnove Crna Gora i Srbija kao nezavisne države”, na riječi Džordža Lojda 7. septembra 1917. da će ”obnavljanje Srbije, Crne Gore i Belgije biti dan oslobođenja svijeta”, na 14 tačaka predsjednika SAD Vilsona od 21. januara 1918. koje predviđaju obnovu Crne Gore, kao i na Vilsonov telegram kralju Nikoli, 4. avgusta 1918: ”Vjerujem da se vaša visost i plemenit i herojski narod Crne Gore neće obeshrabriti već da ćete biti uvjereni u odluku SAD da će, nakon konačne pobjede, integritet i prava Crne Gore biti sačuvani i obnovljeni”…
Takođe je citirao i riječi Henrija Lodža, predsjednika komisije za spoljnopolitička pitanja o Senatu SAD, vođe Republikanske partije, u njegovom govoru prilikom otvaranja Konferencije mira: ”… Postoji opšte slaganje ne samo u Senatu već i u vladi američkog naroda u vezi s garanciom za obnavljanje Belgije, vraćanje Alzasa i Lorene … stvaranje Jugoslavije… države Albanije i obnove Crne Gore…”
Što se Francuske tiče Devin podsjeća da je kao prvi uslov mira postavila obnovu Belgije, Srbije i Crne Gore, a da su Poenkare i Pižon 1918. godine garantovali da će se potvrditi suverenitet Crne Gore i njena unutrašnja obnova. Devin smatra da je Konferencija mira trebalo da odbije legitimnost svrgavanja kralja Nikole, jer da se, navodno, zna da su Podgoričku skupštinu 1918. godine sazvale tri, u političkom životu Crne Gore, nepoznate ličnosti i da je u tom trenutku zemlja bila okupirana od srpske armije.

KRITIKA FRANCUSKE VLADE

Po Devinu, Crna Gora je nezavisna suverena država i njeno pravo na putu restauraciju je njeno zakonsko pravo. Kritikuje velike sile, posebno Francusku, što su spriječile kralja Nikolu, kao i hiljade Crnogoraca u izbjeglištvu, da napuste Francusku, čime su ”omogućile Srbiji da zauzme Crnu Goru”; da je kralj Nikola pristao da se narod slobodno izjasni, ali pod uslovom da jedna saveznička komisija kontroliše izbore. To što nije postupljeno tako, smatra, direktan je napad na nezavisnost jedne suverene države.
Zato je, po njegovom mišljenju, dužnost zvanične Crne Gore, kralja i Konferencije mira da obnove zemlju i omoguće crnogorskom narodu da bude sam svoj gospodar u svojoj zemlji i da odlučuje o sebi. Završava riječima izvještača koje je američka ambasadra u Rimu poslala u Crnu Goru da ispitaju tamošnje stanje: da u Crnoj Gori nema šta da se jede; da se živi u strahu od neprekidnih represalija, jer da je veliki broj Crnogoraca u planini, ”u stalnoj borbi s jugoslovenskom vladom koja nema ničeg zajedničkog sa željama naroda”; da je veliki broj muškaraca u drugim zemljama; da su ”mnoga ognjišta ugašena, mnoge porodice ubijene”…
Devin je te iste godine napisao i brošuru ”British prestige in the Balkanse”, a sljedeće – 1921. godine još dvije: ”The martyred nation. A plea for Montenegro” i ”Off the map. The supression of Montenegro”. Nastavljajući da piše o problemima Crne Gore on je 1922. i 1923. godine pripremio i objavio svoje djelo: ”Montenegro. The warrior people of the Black Mountain”.
Svim srcem za stvar jedne male zemlje

Srpska diplomatska služba rano je zapazila rad Aleksandra Devina. U svome dnevniku Jovan Jovanović Pižon, srpski poslanik u Londonu, piše da je 19. oktobra 1916. Vatson izvijestio da se u Londonu Crnogorci razvili akciju za odvajanje od Srbije; da se u tome ističe ”neki Devin”, ”čije pobude nijesu čiste, ali je vrlo aktivan”, da je Devin o tome pisao funkcionerima Forin ofisa, koji su od Vatsona tražili da napiše odgovor.
Sveštenik Vojislav Jonić izvijestio je 11. februara 1917. srpsko Ministarstvo spoljnih poslova da je u Londonu obrazovano Crnogorsko potporno udruženje od jedne grupe Engleza koji stoje na stanovištu da Srbija treba da ostavi Crnoj Gori potpunu samostalnost; da je to udruženje počelo u posljednje vrijeme da izdržava crnogorske đake koji se naročito vaspitavaju da budu neprijatelji unije sa Srbijom; da je najviši predstavnik te struje profesor Devin, iz Vinčestera.

SRPSKU DIPLOMATIJU LJUTIO DEVINOV RAD

Nikola Pašić je poslije četiri dana odgovorio i dao nalog da se stavi do znanja Devinu i ostalim pristalicama te struje da se sada radi na jedinstvu ne samo svih Srba, no i Hrvata i Slovenaca u jednu državu, da takav rad priznaju saveznici: Engleska, Francuska, Rusija i dr., i da bi svaki drugi rad koji bi bio u suprotnosti sa gornjom težnjom bio protivan radu saveznika. Istovremeno je, da bi parirao rad crnogorskih udruženja kojima je pripadao i Devin, dao nalog da se obrazuju odgovarajući srpski odbori i da počnu rad.
Srpska diplomatija registrovala je ime Devina i kada je Petar Plamenac boravio na Solunskom frontu i razgovarao sa komandantom albanske jedinice Esad Pašom. On je tada protestvovao zbog prepiske kralja Nikole sa Devinom i Mednajtom iz marta te godine ”gdje ti prijatelji kraljevi pišu da će se angažovati u smislu starog plana, naime, da na albanski prijesto dođe jedan od sinova kraljevih, a da je ta situacija protiv njega, Esad Paše (pretendent na albanski prijesto koga podržava Srbija – prim., S.R.-K.), izbila čak u javnost, preko ‘Crnogorskih glasnika’, lista koji crnogorska vlada izdaje u Detroitu (SAD)”.
Seton Vatson je 15. septembra ponovo upozorio srpskog poslanika u Londonu da Devin protura pamflete pune klevete protiv Andrije Radovića, predsjednika Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, a da mu Radović piše pisma smatrajući da je on, Devin, njegov prijatelj.

U SLUŽBI NEPRIJATELJA SVOGA KRALJA

U članku koji je ”Glas Crnogorca” br. 31, od 14. oktobra 1917. preštampao iz veoma uglednog časopisa ”The Near East” (Bliski istok), u broju 334, od 28. IX 1917. godine Devin je napao anticrnogorsku kampanju u engleskim listovima, Andriju Radovića što se stavio u službu neprijatelja svoga kralja ”i radi protiv svega onoga što je nekada branio”, odluku saveznika da ne pozove Crnu Goru na Balkansku konferenciju u Parizu i neistine u vezi s tim, a posebno kritikuje Krfsku deklaraciju.
Devin, kao što se vidi, nije prihvatio pomenuti Pašićev savjet i srpska vlada je bila veoma zabrinuta, kao što je bila zabrinuta i pokretanjem i pisanjem ”Srpskog lista” u Ženevi, lista ”Crna Gora” u Italiji, a isto tako i to što su crnogorski agitatori presrijetali i preotimali srpske dobrovoljce. U dnevniku Jovan Jovanović Pižon zapisao je da je ”video jedan poverljiv pamflet protiv Srbije”. Radi se o Devinu.
U srpsko Ministarstvo inostranih poslova poslat je i list ”Dejli Kronikl” od 5. februara 1918. koji govori o pomenutoj posjeti (Devin ju je brižljivo pripremio) Londonu Hajdukovića, koji je tražio Jugoslaviju pod Dinastijom Petrovića i znatna proširenja Crne Gore, a koju je srpska diplomatija pažljivo pratila.
Kada je srpski poslanik u Londonu Jovanović protestvovao, odgovorio mu je Graham: ”Znam, tu je Devin iz Vinčestera, taj nam neprekidno smeta – ali ako nešto učinimo, onda će dreka njegova biti veća, te zbog toga je dobro ostaviti ga na miru. On nađe nezgodnog poslanika i onda je u Parlamentu vika i larma”. Ipak, ubrzo poslije toga Devinov ”Crnogorski bilten” prestao je da izlazi iz štampe.
U srpsko poslanstvo u Londonu došao je 13. septembra 1918. blagajnik Crnogorskog potpornog udruženja i saopštio da je Devin pokušao da uvjeri Odbor udruženja u politiku i propagandu protiv Srbije, i da je isključen iz Odbora zbog toga. Poslije dva dana i Vatson je izvijestio poslanstvo da ”crnogorski kralj uzima pare iz Crnogorskog potpornog udruženja i širi propagande za sebe…”, što znači da ih dobija od Devina.

NE DAJU KRALJU DA SE VRATI U ZEMLJU

Srpski poslanik Jovanović je 14. septembra 1918. imao razgovor u Forin ofisu sa visokim funkcionerima tog ministarstva, Grahamom i Nikolsonom. Ovaj posljednji izjavio je da oni ne daju kralju Nikoli da ide natrag u Crnu Goru dok se ne vidi hoće li ga ili neće narod, da kraljev agent Devin traži da bude ministar Crne Gore u Londonu i da se služi svačim da naškodi Srbiji.
Devin je, međutim, kako je već navedeno, nastavljao sa svojim pisanjem protiv Srbije i njene politike prema Crnoj Gori, čak i poslije juna 1921. kada je u Jugoslaviji donijet Vidovdanski ustav, koji je značajno učvrstio međunarodni položaj Jugoslavije.
Na kraju, možemo se zapitati koji su bili motivi Aleksandra Devina kada je tako uporno i energično zastupao interese Kraljevine Crne Gore. Da li su u pitanju biti politički razlozi, ekonomski interesi ili filantropske pobude. Sigurno je jedno da nije dobijao novac za svoje usluge.
Zna se, na primjer, da je Devin cio prihod od publikovanja knjige ”Crna Gora u istoriji, politici i ratu” stavio na raspolaganje crnogorskom Crvenom krstu. Njegove namjere su bile poštene i humane, i jedva da su poznati takvi primjeri da se jedan stranac svim srcem i svim svojim snagama toliko angažuje za stvar jedne male zemlje. Druga je stvar što takva njegova djelatnost nije bila od koristi jer, i pored svih nastojanja, nije uspio da utiče na britansku vladu da izmijeni svoju politiku prema Kraljevini Crnoj Gori.
Devin je smatrao da je Crnoj Gori i njenoj dinastiji najbolje odgovarala jugoslovenska, tj. balkanska federacija, u koju bi bile uključene Bugarska i Albanija, kao protivteže Srbiji, što, razumije se, nije bilo realno. Naime, iako je stvaranje Jugoslavije bio davnašnji cilj i vjekovna težnja Južnih Slovena, u tadašnjim uslovima bilo je nerealno očekivati da način tog ujedinjenja bude onakav kakav je Devin (tj. crnogorski dvor) želio, ili kako to neko iz današnje perspektive posmatra. Srbija je imala svoju državu, vojsku i veliki međunarodni ugled koji je stekla svojim razvojem, a naročito svojim pobjedama u balkanskim ratovima 1912-1913. i u Prvom svjetskom ratu 1914-1918. godine. Zbog svega toga ona je nužno imala dominantnu ulogu u stvaranju jugoslovenske države i u njenom centralističkom, a ne federalističkom uređenju.

ZNAČAJNO POGLAVLJE U ISTORIJI CRNE GORE

Takva je bila ondašnja jugoslovenska i evropska stvarnost, u kojoj je unitarističko-centralistički put organizovanja već bio afirmisan (Pruska, Italija), dok federalizam nije imao značajnih svjetskih uzora. Sem toga, smatralo se da se unitarizmom i centralizmom mogu lakše prevazići nesporazumi i sukobi u budućoj mnogonacionalnoj državi. Zato stvaranje zajedničke jugoslovenske države predstavljalo značajan, djelotvoran i progresivan događaj za sve jugoslovenske narode, pa i za crnogorski, u ime koga je Devin, pozvan od crnogorskog dvora, činio velike “smetnje” u naporima da se Crna Gora ujedini sa Srbijom i ostalim jugoslovenskim narodima.
Stoga, odluke Velike podgoričke skupštine o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, koje su Devin i crnogorska kraljevska propaganda toliko žestoko napadale, predstavljaju, kao i mojkovačka, romanijska i dr. operacije crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu, značajno poglavlje u istoriji Crne Gore.