Poštovani pośetioci, predstavljamo vam nekoliko pjesama, autorke mr Ane Pejović. Posve smo sigurni da će vam se pjesme dopasti i da smo i ovaj put u potpunosti ispunili kriterijum kad je u pitanju predstavljanje darovitih crnogorskih stvaralaca. Uživajte.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
BILJEŠKA O AUTORU
Ana Pejović je rođena 11.09.1973.godine u Nikšiću. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet-srpskohrvatski jezik i juznoslovenske književnosti završila je takođe u Nikšiću. Na istom fakultetu je stekla zvanje magistra književnih nauka-uža naučna oblast- crnogorska književnost. Doktorant je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavila je tri zbirke pjesama: “Poetika apsurda”(nagrada Zaloga), “Hod olovnih vojnika”, “Ne diraj moje krugove” kao i veliki broj stručnih i naučnih radova iz oblasti književnosti, likovne i dramske umjetnosti. Pjesme su joj prevedene na makedonski, slovenački, ruski, francuski i italijanski jezik. Učesnica je najprestiznijih pjesničkih manifestacija u zemlji i regionu, kao i velikog broja naučnih i lingvistickih skupova u zemlji i inostranstvu.
Potpisano otiscima kažiprsta
Ljeta rađaju vlasnike žita, kruga, korišćenja,
rađaju ponoćne vode, zvuk uspravljen nebu
i sjaj onog koji nije ime,
samo oblik diskretno ugrađen u Bosonogog…
Razvuci osmijeh mjesecu, vidiš tek je počelo,
vojnici svjetlosti govore jezikom ptica,
oslušni tu žeđ u daljinama,
u dvoličnim jutrima,
u zlobnom mitu,
u albumima Venere i Orfeja,
u njihovim obmanama koje će se ponavljati
kao Glad Knuta Hamsuna,
kao Tunel Ernesta Sabata,
kao Igoovi Jadnici
kojima smo poklonili otisak kažiprsta,
umočen u plavu tintu onog našeg
pročitanog,
onog našeg zalud pročitanog…
Umirite riječi
stvari u nama oživljavaju
poput istorije[1]
u neke mekše povoje uvijte svoje riječi..
sinoć su ledene kaveze prinosili našim glasovima
i nije padala noć…
teklo je poput istorije naše malo poznavanje
Jezika i ptica…
dok su rimski časovnici mjerili providan mjesec
stizale su vojske i gazile božićnu tišinu…
ne govori tiho o progonima,
nepravdi i siromaštvu,
rijetki su oni koji imaju pravo na riječ…
naša se tišina grli drugim bojama i
onim iza linije što ne zna da je živo…
a Naše je…
krvlju okupano kao Mojkovac,
kao odstupnica za tuđi put
i sopstvenu pogibiju…
kao Razvršje bez ijedne ptice
i jauka Stane Golubove…
kao jutro ustajale magle i
napuštenih Ognjišta,
jutro od Smrti koje se
prije nego počne Dešava…
naše je…
kao vječnost s Orlovog krša,
kao glas vile lovćenske koja budi
usnule mornare
i ona zaboravljena jutra badnja
kojima smo dan Poslije,
kojima smo Pomješani zvukovi vode,
mjesto gdje se sklanjaju zelene sijenke
i rastu simboli našeg obnovljenog neba.
[1] Neumrlim crnogorskim junacima – dobrovoljcima s potopljenog broda u Medovi
ne odlazi
ti si savršen izgovor za sve što se ćuti
za ono van jezika
što nema riječi
samo značenja
ono nešto slično vjetru i magli…
nešto poput naježene kože
suludih metafora
i jezivog daha elipsi…
ne odlazi….
nešto između kože i krvi
tvoja tkiva razmnožava
ne odlazi…
ovaj rez u kostima
raspeće oplakuje
priđi ovim zbunjenim stopalima
neko tvoje otiske
prednjim režnjem osluškuje
neko sasvim običan
i lijen za nedovršene
neko pomalo stidan od palanke
i ponosan na hrabrost nepismenih
ne odlazi…
u jednoj priči
pod lijevom lopaticom
rastu nevaljali likovi Bukovskog….
oni su me naučili da volim
mitski testament
ne budi Suviše vrela krv
za moje oblikovanje,
za bolje samoće i ugojeni vazduh istorije
kojim se piše o zemlji slovenskoj…
budi samo moj rukopis,
moje Začeće
moja dvojnica
moje davanje i oticanje
moj susret sa Majstorom i njegovim satanama
moj mrtvi pohod na zapaljeno čelo,
moj početak poezije i pisma,
navika u ništa,
u riječ,
u mape između bitaka presudnih,
moje ogledalo između zidina i vinograda,
moj mitski testament i zapamćenost vode,
moj neponovljivi apostol
uzidan u pepeo i krik
moja oivičena svjetlost
hramova balkanskih…
budi ono što pisarima služi
za šaru lovorovog bilja,
ona Prečista zagledanost
u zavjetne ruševine,
ona usijana crvena smrt
koja se izgovara u danima Velikog posta
i ćuti po gradskim trgovima
budi samo malo manje pozajmljena
listovima pelina i mastilima
jednom će se zidati i naše crkve dukljanske…
ne diraj moje krugove
kao osjetljiva nebesa što su u duši izrasla
gnijezde se lastavice…
zagnjuri lice u moje kalupe
i ne diraj krugove,
previše je prazno poslije stiha…
ostani sačuvana na glatkoj površini
sa izmišljenim svecima u kosi,
zagledana u mladost nepovratnu,
u svijetlost koju ispuštaju moji prsti
dok ti vidovito služe…
sakrij glavu u moje grudi
i ne diraj krugove,
premalo je mjesta za ožiljke,
za riječi od pjene i voska
kojima se tvoji bosonogi Zidari
služe da me ugrade u svaki stih
koji smrću prevalim
zbog tvog biblijskog cvijeta,
zbog tvog sklopljenog oka,
zbog periferije kruga
u koji smo smišljeno dovedeni
do suvišnosti,
do vriska,
do gađenja…
ko je bio njihov vojskovođa
između unutrašnje emigracije
i sjenke apsurda
javljaju se moji olovni vojnici
nekada hrabri ratnici ljubavi
sada na trošnim daskama
okovani gravitacijom
između pogleda i slike
upoređuju mitologije
oniričnog prostora groteske
i epitafa…
jedan od onih života
u kojima staklena smrt
podiže zidove stida…
leže na trulim daskama
moji olovni vojnici
začuđeni što njihov vojskovođa
redukuje oksimoron
praznim pogledom u zavoje
krvave od stihova koji su ga slavili…
okruženi izmetom pacova
i suvim grančicama za potpalu
ćute moji olovni vojnici
zamračenu stranicu zbirke,
pismo o pomilovanju
estetsko sanduče u kojem
plaču horizonti
zariveni u moju kožu
hladni i daleki
ukradeni iz nečijeg života
koji je možda bio i moj…
sanjaju olovni vojnici
neke lakše metale
nevidljive i lako topljive
kao riječi koje tek u dodiru sa stihom
postaju odlivci mog solarnog tornja
i ne silaze s neba besplatno…
prva pjesma za Antonin osmijeh
ne krivi sebe malena,
reklame nude čelične četke
za dugokose vile i poročne muževe…
Nude i kreme za oblaganje pravog lica,
gelove za stopala beskućnika,
note za polifone parole,
hranu za izgladnjele lutalice,
besplatne brošure za dresiranje viška znanja,
bespovratne kredite za kupovinu knjiga…
narandžaste prsluke za imigrante…
bodljikavu žicu za njihovu djecu,
nove gumene logore za žrtve istine. ..
Ne krivi sebe malena,
sve ćeš to jeftinije platiti od mene…
i zaspaćeš na nečijoj površini
tek kada se oni koji govore
postide svoje gluposti i zla…
do tada sanjaj malena
one vijugave staze djetinjstva
koje ljekari propisuju
isključivo na recepciji hotela u Virpazaru…
ne znam zbog čega baš tamo…
možda zbog one noći u kojoj sam se borio
da te dostojno oživim,
opjevam i zauvijek ostavim…
nekim drugim bićima,
otpornijim na granice, svice i žice…
Be the first to comment