Anastazija Miranović – Crna Gora u djelima Petra Lubarde

Zavičajni muzej u Baru slavi 60 godina postojanja izložbom Petra Lubarde. Ista je realizovana u saradnji sa Narodnim muzejem Crne Gore, odakle su većinski pozajmljeni umjetnički radovi Petra Lubarde.

Izložbu je otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, direktorica NMCG.

Autorski tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “Crna Gora u djelima Petra Lubarde” iz kataloga koji je pratio ovu izložbu objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

Zavičajni muzej u Baru svoj jubilarni, šezdeseti rođendan dostojanstveno slavi djelima jednog od najvećih crnogorskih, jugoslovenskih umjetnika dvadesetog vijeka – izložbom slika velikog Pera Lubarde.

Čini se, da bi se sveukupna umjetnost Petra Lubarde mogla analizirati i sublimirati  kroz/u dvije izjave samog umjetnika:  “ Ja sam ja i svijet slikam po vlastitoj volji…”[1] , i  “…ako bi me neko pitao ko mi je bio učitelj u umjetnosti, morao bih da odgovorim – to je jedino bila Crna Gora….”[2]

Uistinu, ako bi slikom trebalo ispričati priču o Crnoj Gori, njenoj istoriji, mistici i ljepoti, ovdašnjim ljudima i sveukupnom njenom habitusu, neprikosnoveni “vodič” kroz taj čudesni menatalni i fizički predio bilo bi djelo Petra Lubarde.

Još od prve samostalne izložbe, 1925. u zbornici nikšićke gimnazije, na kojoj je, skromno i ponosno, kao tek svršeni gimnazijalac predstavio portrete i pejzaže, slikao je Lubarda lice Crne Gore i njen kultuno-istorijski, dramatično-poetični, psihološki pejzaž.

Od ranog djetinjstva pamtio je Petar Lubarda Crnu Goru u slikama i ostavio nam nepnovljive slike Crne Gore. Krvavu Crnu Goru (Vučji do), svjetlošću okupanu ( motivi sa Skadarskog jezera, Rijeke Crnojevića, okoline Cetinja, primorski motivi…), dramatično – simboličnu (Noć u Crnoj Gori), mističnu (Između dana i noći), ratom razrušenu ( Kućišta, Čekanje..), narativnu i čojsku (Guslar), poemsko-poetičnu (Jutro)…

Tokom života kretao se diljem svijeta, i uvijek se vraćao Crnoj Gori, fizički i opredmećenim mislima svojih slika: “…umjetnik se uvijek vraća svojim korijenima, dolazi u zavičaj, jer ga to vuče, taj svijet djetinjstva, ta etika, čine mu suštinu stvari…“ govorio je Lubarda.[3]  

Prve samostalne izložbe u Rimu (1929), i Beogradu (1933, 1934), već pokazuju Lubardinu izražajnu osobenost. Kako je stvaralački „rastao“ i sazrijevao, u egzekutivnom i spoznajnom smislu, možemo pratiti kroz plodonosnu produkciju i njegovo obimno djelo. Svrstavali/razvrstavali su Lubardin umjetnički opus u periode prije, između i poslije Drugog svjetskog rata, po načinu slikanja i tematici – u akademsko, socrealističko, moderno, asocijativno, apstraktno, nadrealno slikarstvo, po kolorističkoj gami/tonalitetu u zagušenu, zatomnjenu, sivu, plavu, ružičastu i/ili pak prosvjetljenu, rasplamsalu fazu. Ono što svi teoretičari, istoričari umjetnosti i likovni kritičari ( kao i ostali umjetnici koji su se bavili Lubardinim djelom) ističu kao esencijalnu, značenjsku odrednicu umjetnosti XX vijeka jugoslovenskih prostora je prelomna, istorijska Lubardina izložba “zaokreta“, 1951. (Galerija ULUS-a u Beogradu), ne samo u  umjetnikovom egzekutivnom maniru, pristupu pikturalnoj materiji i filozofiji slike, već i ukopne Moderne u ondašnjem jugoslovneskom slikarstvu. Bio je to snažan otklon, oslobođenje od socrealističke tematike. Sam Lubarada nikada to nije tako doživljavao. On je jednostavno bio svoj i dosljedno slijedio sopstveni put, nalazeći načina da ličnu miso/istinu likovno opredmeti. „… I novo se samo u tome sastoji, ne u izmišljanju nego u nadovezivanju…“[4]

„Zvuk podneblja“  Lubarda slika u predjelima rodnog Ljubotinja, Rijeke Crnojevića, Donjeg Polja, ali i običnih „malih“ ljudi ( Nosač, Glava seljaka…), i u crtežima i akvarelima iz zarobljeništa u njemačkim i italijanskim nacističkim logorima ( Iz njemačkog logora, Barake), kao i kada slika velike istorijske teme  (Bitka na Vučijem dolu, Boj na Kosovu, Trinaestojulski ustanak…). Lubarda za svoje slikarstvo ističe da je to  “rvanje sa nevidljivim, koje mora postati vidljivo…“[5]

Niko bolje od samog umjetnika nije riječima objasnio/razriješio vlastitu umjetnost. Rijetka je to privilegija kada su likovni umjetnici u pitanju.[6] „…Uzburkam more, da se zapjeni kao šampanj. Rasklapam brijegove. Crvene stijene kršnih predjela, plave sjenke u podne, žuti strah smrti, bijeli krik galebova, sve su to boje moje palete.“[7]

Lubardina „kamena pučina“ nije beskrajna, “..već su to krici i kliktaji, i dozivanja u nebo. Sve su to „vedra i plava“…prelivanja kamena u nebo i naba u kamen!“[8]

„Mentalna geografija“ Lubardine slike početkom pedsestih godina prošlog vijeka kreće se u amplitudi osvješćenih, istovremenih, spoznajno – egzekutivnih, asocijativno – apstraktnih, nadrealno-metafizičkih procesa. Nazivi slika tog perioda sami dovoljno kazuju – Kvrgava stijena, Zubato sunce i sl. Zapravo, samo su se, lubardijski rečeno, „nadovezale“ asocijacije začete u djetinjstvu kada je na kršima Ljubotinja urezivao krivudave linije – serpentine ( od Kotora do Njeguša). Ovi prizori su posve realni, viđeni okom slikara koje Bonitovski[9] detektuje/ materijalizuje stvarnost koja ga okružuje. Život u svojoj biti. Njegov ditiramb i opelo. I neku neutoljivu, zavičajnu glad. Odmetništvo od sebe sama zarad permanentnih, kontinualnih povrataka. Otuda je, istovremeno, Lubardino slikarstvo jedinstveno, odsobeno i univerzalno – muzika, filozofija, poezija, svjetlost – ekvivalentni pandan velikom Njegoševom djelu.

„Umjetnost je veliko ogledalo koje ne dozvoljava društvu da ne vidi sve o sebi. Stoga umjetnik mora da, u punom smislu riječi, živi sa svojim vremenom, mora da bude angažovan…da izrazi složenu snagu života“.  Umjetnik „ako  je angažovan..mora biti progresivan.“[10]  

Doista, Petar Lubarda je svim svojim bićem bio angažovani umjetnik  i zato njegovo djelo nosi „vanvremensku dimenziju“. U neprestalnim kretnjama i sudbinskim kovitlacima, mijenjao je Lubarda kvalitativno svoju umjetnost, ali ne stihijski iznebuha, već studiozno, promišljeno, „matematički“. Raznorodni uticaji doprinosili su tim postepenim, malim „kretnjama“ i „nadovezivanjima“, koja su u konačnici dala epohalne umjetničke rezultate.

Pejzaži, portreti, „velike“ i „male“ teme, herojski i astralni ciklusi, srednjevjekovno fresko slikarstvo, nacionalne mitologije i ideologije, nematerijalna baština i narativi narodnog stvaralaštva, ratovi, logori, fizička i mentalna putovanja i edukacije, instinktivna intuicija, intelektulana senzitivnost i iznad svega vječita glad za istinom i potreba da se ona ovjekovječi, iznjedrili su samorodno, amblematično, simboličko, univerzalno značajno i vrijedno, grandiozno djelo, svevremene „ metafizičke ikone“ umjetnosti.

 Lubardino djelo, poput razuzdanih konja (koje je tako rado slikao) u mahnitoj igri života, ne dozvoljava stege zauzdanja, već slobodom propete, razjapljene čeljusti isitine vrhuni svijetom likovnih umjetnosti.

---

[1] O.B.Merin, Susreti sa mojim vremenom, Prosveta, Beograd, 1957.

[2] Pobjeda, 23. jun 1957.

[3]  O.Perović, Razgovor s Petrom Lubardom (vođen u Miločeru 1968), Stvaranje, br. 4, 1974.

[4] Isto

[5] Isto

[6] Zbog toga je za tumačenje Lubardinog djela krucijalno značajan intervju koji je sa umjetnikom u Miločeru vodila istoričarka umjetnosti Olga Perović 1968., iako on nikada nije završen.

[7] O.B.Merin, Susreti sa mojim vremenom, Prosveta, Beograd,1957.

[8] Stanislav Vinaver u monografiji Petar Lubarda (1907-1974), Galerija Tiodorović, Publikum, Beograd, 2004.

[9] A.Bonito Oliva : „…moje oko je i suviše blizu mene i nisam ono što vidim…“

[10] O.Perović, Razgovor s Petrom Lubardom ( vođen u Miločeru 1968), Stvaranje, br. 4, 1974.