U četvrtak, 29.08.2019.godine, u svečanoj sali “Ivan Crnojević” u Vladinom domu na Cetinju, održana je promocija monografije Dimitrija Popovića, povodom 50 godina njegovog umjetničkog stvaralaštva. Objavljujemo tekst istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke dr Anastazije Miranović, koji se nalazi u monografiji.
Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom Dimitrije Popović – Corpus Mysticum objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Dimitrije Popović – slikar, grafičar, vajar, pisac, teoretičar umjetnosti, filozof, intelektualac – umjetnik. Savremeni uomo universale. Opredijeljen na pripadanje sebi / svom djelu i svijetu univerzalnih vrijednosti, za posljedicu ima frontalno inpostiran stav/iskaz prvog lica jednine, apriorni stav ne pripadanja zatomnjenom, svrstavajućem, svemu uniformno očekujućem. Zato je Dimitrije Popović jednako veliki crnogorski i hrvatski, no ništa manje evropski umjetnik.
Poticaji su ono što će u krajnjem opredjeljivati izbor medija u kojem će umjetnički intervenisati, a različite realizacije kreativnog bila u određenim životno-umjetničkim ciklusima/fazama ili/i njihovo jednovremeno prožimanje, produkt su određenog stavralačkog trenutka, teme/motiva, raspoloženja.
Slika kao prvo biće riječi, odnos predstave prema svojoj suštini, slika kao drugi pol riječi, kao otjelovljena riječ, kao lice i naličje, lik i odraz, sveprisutna je intrigantna dihotomnost. Upravo istovremene bipolarnosti/dihotomije procesa, pojava, stanja, ciklusa, stvari, svega opažajnog i onog iza targentni su punktumi istaživačko-izražajnih umjetnikovih interesovanja u čijem središtu je čovjek. Filozofsko-umjetnički diskurs otvoren još u prvim radovima, hodogramom destljeća nastavlja da intrigira umjetnički iskaz Dimitrija Popovića kroz različite cikluse kojima je zajednički imentilj sublimiran u nazivu jednog od njih – Corpus Mysticum.
Corpus mistykum je leksema heterogenih pisama jednog jezika koji razumljivo, paralelno kohabitiraju u umjetničkom Ja Dimitrija Popovića. Mistično tijelo je sredstvo/alatka opštenja sa sobom i svijetom. Umjetnik demistifikuje krucijalne, svevremene, filozofske teme na posve osoben način, obraćajući se edukovanoj publici s određenim predznanjima. U suprotnom, prijeti opasnost da bude neshvaćen, odnosno, banalno shvaćen. No, o kompromisima te vrste izlišno je govoriti.
Zapravo, čini se, da je cijeli umjetnički opus Dimitrija Popovića put traganja/otkrivanja Ljepote, u kojem su anticipirane sve ostale teme. A tijelu/tjelesnom ljepota je najimanentija, no, istodobno i njena suprotnost…treba li reći…
Umjetničko-filozofska oda tijelu/tjelesnom – lijepom, savršenom, mladom, ukletom, osudnom, putenom, kobnom, sudbinskom, razlomljenom, anatomnom, konstruktivnom, integrišućem, animalnom, estetskom, ružnom, starom… U nesavršenosti savršenom, u efemernosti postojanom, u promjenama konstantnom, u smrti živom. Tijelo…
Tijelo(m) volimo, mrzimo, živimo, umiremo, vidimo, čujemo, preziremo, strahujemo, bolimo, zamišljamo, rađamo, starimo, ljubimo, dajemo, djelimo, obmanjujemo, ćutimo, tajimo, stvaramo, rušimo, postojimo, (se)razlikujemo, (se) određejemo, poznajemo. Bez tijela ne postojimo.
Tijelo kao provokacija predstavljačkog identiteta. Savremena institucija selfija narcisoidno zamjenjuje viševjekovnu tradiciju portreta omogućavajući vlastitu, spoljašnju samosagledljivost/samodopadljivost tijela/tjelesnog, kao svojevrsnog predmeta sopstvenog „stvaralaštva“. Multiplicirane, repetitivne predstave sebe dopadljivog, kao fizičkog realiteta, kojeg trebamo prvo virtuelno odobriti/lajkovati da bi se istinski prihvatili/zavoljeli. Koga to obmanjujemo?
Sve unutarnje ne biva bez tjelesnog, bez „ljušture“ u koju se smješta. Tijelo je istodobno i tvar i prostor. Prvenstveno, menatalno-senzitivni prostor, s ličnom geografijom/biografijom i posve individualnom fenomenologijom disanja. Ono nas vraća zemlji/majci/roditeljici u neminovnom susretu smrti i života, kraju s istovremenim novim početkom, potvrđujući permanentnost cikličnih, životno-smrtnih krugova i nadasve savršenstva kruga kao forme – geometrijske, umjetničke, dijalektičke…
I “ništa novo pod suncem. Ta novost uvijek je već iza nas. Novost kao izvornost, kao originalnost, čini se potrošenom. Ono što nas zanima nastaje iz gomilanja.“ ( Holger van den Boom)…“ U pitanju je da se lice svijeta baš u onome što je najnovije nikada ne mijenja, da to najnovije uvijek u svim stvarima ostaje isto..“ (Walter Benjamin)
Doista, Dimitirje je odveć davno ove istine predočio svojim djelom, surovo ih razotkrivši, bacajući nam „rukavicu“ života/smrti u lice. Kao izazov i poticaj vlastitih preispitivanja i samospoznaja, uvjetni čin prihvatanja drugosti i drugačijeg. U ljepoti promjene(a) osvješćujemo smrtnost, prolaznost, nepostojanost.
Nesiguran je i nestalan svijet današnjice koji živimo. Svijet s unutrašnjom predodređenošću i unifikovanom, stereotipskom, supermaket kulturom, u kojem individualnost gubi slobodouman izbor. Dimitrije nam upravo ukazuje na mogućnost izbora, kroz (samo)osviješćeni „egzodus u nostos“, u zamamni mit što prebiva u praksisu, a nerijetko liči na „sizifovsko traženja prolaza u predjelima gdje putevi ne postoje“. Otuda aktovi, udovi, mistične žene, različiti atributi, simboli, znaci, putokazi… Dante, Njegoš, Kafka, Merlin Monro, Saloma, Judita, Magdalena, Dali, Mocart, Frojd…corpus myisticum…i tako u krug, tematsko-filozofski, začarani Dimitrijev krug (samo)spoznaja i otkrića kojim nam „prinosi“ sebe u najfinijim kolopletima bravuroznih crteža, slika, skulptura, ideja, zapretanosti/zapitanosti pred ovim svijetom i onim iza/ispred, pred sobom/mističnim tijelom koje je/kojem smo i nadalje enigma…
