U srijedu, 26. jula 2018. godine, otvorena je izložba slika Dimitrija Popovića. Izložbu je u galerijskom prostoru Dvorca kralja Nikole otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa.
Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “Dimitrije Popović – Eros, krv i svetost” objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Među značajnim tematima kojima se Dimitrije Popović u svom umjetničkom staralaštvu kontinualno bavi, žena/ženskost i sva kompleksnost njihovih fenomena intrigira umjetnikovu pažnju toliko da trima biblijskim ženama posvećuje posebne cikluse.
Judita, Saloma i Marija Magdalena bile su pojedinačno motivi istoimenih slikarskih ciklusa Dimitrija Popovića, koje večeras imamo priliku percipirati u objedinjenoj eksplikaciji. Premijerno u ovom izdanju, izložba u Baru „odškrinut će vrata“ tih zamamno-ukletih svjetova.
Starozavjetna ljepotica, hebrejska heroina – Judita, da bi savladala daleko nadmoćnijeg neprijtelja koristi ubojito oružje od kojeg se teško odbraniti – sopstvenu ljepotu. Zavodi asirskog vojskovođu Holoferna, neprijatelja njenog naroda, i nakon intimnog čina odsjeca mu glavu njegovim mačem.
Judita – lijepa udovica u neprijatelju nalazi afirmaciju svoje zatomnjene ženstvenosti/senzualnosti, i time postaje žrtva vlastitog čina. Holofernova glava je istovremeno Juditin trofej i poraz.
Za razliku od Judite, Saloma nije bukvalni egzekutor. U zanosnom plesu princeza raskošne ljepote, zavodi sve prisutne. Kao nagradu za svoj očaravajući ples traži od očuha, kralja Heroda, odsječenu glavu Ivana Krstitelja. Čin osvete neuzvraćene ljubavi Salomu pretvara u žrtvu sopstvenih želja. I njen trijumf istovremeno biva njenim sopstvenim porazom/poništenjem. Pobjeda poljupca, kao najuzvišenijeg, najsuptilnijeg dodira istovremeno biva činom poništenja Salominog erosa. Poljubac mrtvih prorokovih usta, zapravo, proriče uzus smrti, tanatos Salomine seksulanosti.
Marija Magdalena – „femme fatele“, zbog svog razuzdanog i poročnog života biva odbačena od društva. Činom pokajanja i preobraćenja postaje istinska Isusova sljedbenica i posvećenica hrišćanstva.
Kako tijelom bludnice prezetnovati/ispoljiti sveticu, izraziti pokajnički duh spreman na dosljednost u vjeri /pokajanju?
Zašto baš EROS, KRV I SVETOS kao sublimirani naziv zajedničke eksplikacije pojedinačnih ciklusa posvećenih Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni?
Zato što ova tri fenomena sudbinski determinišu sva tri lika:
Eros i Tanatos – senzualnostost, ljepota i zavodljlivost tjelesnog, uzus puti detrminiše njihove živote, psihološka stanja, smrti…Lice i naličje Jednog u smjenljivim, preovladajućim nijansama karakeriše specifikum njihovih sudbina.
Krv, kao supstanca u doslovnom i metaforičkom smislu neraskidivo obilježava svaku od njih: Juditu je obilježila krv asirskog vojskovođe Holoferna, Salomu krv nevine žrtve Ivana Krstitelja, Mariju Magdalenu krv Hristovog raspeća.
Osim starozavjetnog i novozavjetnog biblijskog konteksta, svetost je, takođe, objedinjujući sudbinski usud koji ih određuje, bilo dosita kasnijim formalnim, svetačkim inauguralnim činom, ili herojskim, koji ih sijeda na pijedestal svetosti.
Zašto baš Judita, Saloma i Marija Magdalena? Treba li ići u tako daleku prošlost da bi se pronicljivo zašlo u ženska psihu ili baš u tim eksplicitnim primjerima dokazujemo da smo, u skladu sa datim kontekstima, ostale nepromjenljive, da se to poročno, zavodljivo, grešno i smrtno nikada nije i neće promijeniti/iskorijeniti. Da li Judita, Saloma i Marija Magdalena najradikalnije otjelovljuju dihotomije sopstva? Da li nam je lakše progovoriiti kroz njihove sudbine o vlastitim željama, strahovima, slabostima…? Koji su to tamni bezdani duše iz koje kovitlaju ka površini grijesi, požude, pokore…?
Čini se da Dimitrije u traženju odogovora na ova i slična pitanja pored posvećenih istraživačkih procesa u literaturi i istoriji umjetnosti, nalazi sopstveni, intrigantni, egzekutivni pristup eksplikacije teme, potvrđujujući bravurozno crtačko majastorstvo. No, umjetnik ide i dalje od klasičnog slikarskog medija, ma koliko ob bravurozan bio. Sljedstveno ovovremnom kontekstu, Dimitrije koristi različite umjetničke medije da intenzivira dramatičnost prizora: slike, skulpture, objekati, instaslacije, asamblaži, fotografije… Takođe, širok je i dijapazon slikarskih tehnika koje bira i koristi – ulje na platnu, akrilik, tempera, olovka u boji itd., zavisno od motiva, kako bi na najuvjerljiviji način eksplicirao poruku.
Značajno za percipiranje cjelokupnog Dimitrijevog umjetničkog opusa, pa i ovog , su predtekst i podtekst viđenog. Naime, umjetnik maestralno, intrigantno/lucidno kontekstuira date teme, dovodeći do interaktivnih provokacija, a time i do nove značenjske vrijednosti. Ono što se čini banalnim, zapravo je sasvim suprotno – krajnje kompleksno i slojevito, produkt dugotrajnih kontemplativnih iskrenja, što u konačnici rezultira vanvremenskim umjetničkim djelom.
I možda na kraju reći, zašto savremene žene – psihološkinja, glumica i pjevačica otjelovljuju biblijske heroine. Zato što se u biološkom i psihološkom smislu nismo promijenili od biblijskioh vremena do danas, zašto što ovaj svijet, pored svih amalgamiranih iskustava, pregnuća/dostignuća nije postao imun i ne može da odoli grijehu, strasti, erosu, tanatosu, mistici i zavodljivosti ljepote tjelesno ljudskog, koje umnogome određuje psihološko ljudsko.
Dimitrije Popović nam ove suštinske teme donosi majstorskom egzeukucijom, lucidnom elegancijom umjetničkog, slikarskog spektakla, koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.