Anastazija Miranović – I bi slovo

Narodni muzej Crne Gore, organizovao je izložbu “I bi slovo”, akademskog slikara Milivoja Miška Babovića. Izložba je otvorena u Crnogorskoj galeriji umjetnosi “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju, 20. decembra 2019. godine. Ovom izložbom, Narodni muzej je obilježio 500 godina štamparstva Božidara Vukovića Podgoričanina i rukopečaćenje prvih crkvenih knjiga – Psaltira i Služabnika, 1519. godine u njegovoj radionici u Veneciji.

Izložbu je otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, direktorica NMCG.

Autorski tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “I bi slovo” iz kataloga koji je pratio ovu izložbu objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

I BI SLOVO

Autorskim, umjetničkim projektom vajara Milivoja – Miška Babovića  „I bi slovo“ , Narodni muzej Crne Gore obilježava 500 godišnjicu štamparstva Božidara Vukovića Podgoričanina, i rukopečaćenje prvih crkvenih knjiga Psaltira i Služabnika (1519) u njegovoj radionici u Veneciji.

Da  slovo može biti i umjetničko djelo govore nam inventivni umjetnički radovi Miška Babovića, u različitim tehnikama i materijalima, namjenski rađeni povodom izložbe slovu /riječi u čast.  Pisana, tiskana ili ondašnjim jezikom rečeno – rukopečaćena, sačuvana riječ s kraja petnaestog vijeka ostala je u amanet i nazaborav u prvim štampanim djelima ljudi s ovdašnjih prostora – u štamparskim radionicama Kotoranina Andrije Paltašića, Makarija „ot Černie Gori“, Božidara Vukovića Podgoričanina, potom njeogovog sina Vinćenca…od Venecije, Oboda, Cetinja pa diljem Balkana i tako do današnjih dana…

Naravno, počeci pismenosti na ovim prostorima vezuju se za mnogo ranija vremena i klesane riječi kamene plastike na spomenicima antičkog i preromaničkog perioda, benediktince – pronosioce pismenosti primorja dukljanske države, prepisivačke manastirske skriptorije na Skadarskom jezeru, u dolinama rijeka Pive, Lima, Tare. Dvanaesti vijek je „zlatni vijek“ pismenosti Duklje. Nastaju kapitalna djela – od nedavno publikovanog fototipskog izdanja Kotorskog misala preko Ljetopisa Popa Dukljanina, Miroslavljevog jevanđelja…

 Renesansa ne donosi samo drušveni, kulturno-umjetnički preporod i napredak u nauci, već istinsku kulturnu revoluciju. Viktor Igo  je pronalazak štamparstva u petnaestom vijeku okarkterisao kao najveći događaj u istoriji. Na ovdašnjim prostorima vladari Crnojevići grade dvorove, manastire, crkve, garadove, no od kamena je do današnjih dana stamenije očuvana ostala pisana riječ štampana u Ivanovoj, osnosno, Đurađevoj štamapriji. Čuvena Crnojevića štamparija, štampa prvu ćiriličnu inkunabulu na Balkanu – Oktoih prvoglasnik – nenadmašno djelo renesansog štamparstva prve državne štamparije u ovom dijelu svijeta  (1494).

Da pisana riječ, pored  fundamentalne, komunikativno-interaktivne uloge prenosioca značenja/poruke, prosvjećenja i edukacije, ima i vrlo značajnu esetsku, i u te svrhe primjenljivu vrijednost, pokazuje Miško Babović svojim umjetničkim djelima. Artikulišući Božidarova slova u različitim medijima – skulpturi, grafici, fotografiji, inastalaciji ljepota likovnosti inicijala i drugih slova, onamentalnih ukarasa, vinjeta, lozica, kao i ostalih dekorativnih elemanta očituje se u Babovićevim radovima, kroz stari/novi kontekst i ambijent.

  Kada inpostira Božidarova/svoja monumetnalana slova u mjesta njihovog izvorišta – na oblale Skadarskog jezera, Rijeke Crnojevića, pored manastira i sl..on ih vraća prapočecima, tvoreći identitetske bilborede današnjice. Redefinišući simboličko-značenjski pojavni kontekst, slova i estetski srastaju s ambijentom, čineći prirodano skladnu simbiozu. Ove foto – montaže eskapističke su poruke  vraćanja istinskim vrijednosnim korijenima, potreba za smoosvješćenjem i kolektivnom memeorijom sopstva zarad opominjućih, efemernih lekcija savremenog doba koje uznemiravaju i stvaraju osjećaj globalne nesigurnosti u kontrolisanom svijetu društvenih mreža. I tu je slovo, znak, riječ nosilac značenja..no, sve bliži izreci „ubi me prejaka riječ“…

Babović svoja slova/riječi smješta u glinenu ravan, vraća ih zemlji, ali i kači na zid, kao slike, ikone, grafike i/ili pozicionira kao trodimenzionalne forme/skulpture od metala, kojima poput epitafa daje simboličku i dekorativnu, konstruktivno – strukturalnu ulogu. Iako se u sintagmi „ispeci pa reci“ prvenstveno konotira misleći dikurs, Babović postupak bukavalno primjenjuje   –  peče glinena slova neoduzimajući im semnatičku konotaciju, naprotiv, ističe je reljefnom teksturom, finih zemljanih tonova, sa ponegdje zlatastim akcentovanjem. Majstorstvo izrade potvrđuju Babovićevu zanatsku umješnost, a poznavanje i iskustvo u radu s različitim materijalima, lakoća i domišaljatost egzekucije, uz raskošan talenat, produkuje umjetnost visokih kvalitativnih vrijednosti. 

Na izložbi su se kao eksponati i dio umjetničke instalacije našla i slova sa Njegoševog mauzoleja. Ima u tome neke uzvišene simbolike – svojevremeno zamentnuta u tami manastirskih skriptorija zasijala su najsvjetlijom Lučom Njegoševog djela. Znani i neznani praoci naše pismenosti ostavili su nam u zalog  identitetske stigmate kontinuiteta, koji nas snažnije i trajnije od svih ostalih inicijacija mapiraju na kulturološkoj civilizacijskoj karti svijeta. Jedan od njih čije nam ime pronosi slavu pismenosti je Božodar Vuković Podgoričanin.

 Narodni muzej je uz radove Miška Babovića želio podsjetiti na te krucijalne identiteske međaše, i makar u godini jubileja otkriti ih ispod vela istorije.